BOSANSKI JEZIK – POVIJESNA PARADIGMA KONTINUITETA KULTURNE I NACIONALNE SAMOBITNOSTI BOŠNJAKA

Autor: Prof. Dr . Elbisa Ustamujić – Rektor Univerziteta u Mostaru 

Bosanski jezik, zajedno s ostalim srednjojužnoslavenskim jezicima, dijeleći zajedničku sudbinu porijekla, vremena migracija, prostornih političkih državnih autonomija, od prvih (za)pisanih slavenskih riječi i prvih svjedočanstava slavenskog duha, još od srednjovjekovlja – kada se na balkanskim prostorima počinju stvarati prve politicko-administrativno-pravne državne tvorevine – započinje kretanje vlastitom stazom jezičke (r)evolucije, ne isključujući se nikad iz okvira širih i zajedničkih južnoslavenskih jezičkih turbulencija – koje oplemenjuju i zahvaćaju taj balkanski prostor – ali je čuvajući vjerno, upravo na temeljima vjerske spečifičnosti njegovih nosilaca i političke samosvojnosti zemlje Bosne.

Materijalna svjedočanstva razvoja bosanskog jezika pratimo od prvih spomenika slavenske pismenosti s kraja X i početka XI stoljeća, paralelno sa drugim zemljama srednjojužnoslovenskoga govornog područja. To su crkveni rukopisi, natpisi na kamenu, zapisi na marginama rukopisa, krajišnicka pisma i franjevačka književnost.

Kodeksi, crkveni rukopisi na staroslovenskom jeziku bosanske redakcije, ispisani su glagoljicom, pretežnim pismom bosanske crkve, a najstariji su iz XII stoljeća.

Najreprezentativniji glagoljski rukopis bio je Hrvojev misal s početka XV stoljeća, a najstariji je i najljepši ćirilski rukopis crkvenog karaktera Miroslavljevo evanđelje iz XII vijeka.

Bosansku posebnost predstavlja upotreba slavenskih pisama u modificiranoj formi, pa razlikujemo bosansku poluoblu glagoljicu, kao poseban bosanki tip glagoljice između oble – istocne i zapadne – uglaste.

Tako se razlikuju i pojedina slova bosanske ćirilice i bosančice od staroslavenskih znakova, te srpske i bugarske ćirilice. Administrativno-pravni spisi (povelje, ugovori, testamenti) pisani su narodnim jezikom i ćirilicom, a u najstarije pronađene spada Kulinova povelja (1189).

U ćirilske spomenike uvrštena je specificna bosansko-humska epigrafika – natpisi na građevinama, kao što je Humačka ploča (pisana s kraja 10. st. ili početka 11. st.) te natpisi na kamenu nadgrobnih spomenika – stećaka, što predstavlja originalnu umjetnost jedinstvene ljepote koja svojom literarnošcu i lingvističkim značajem prevazilazi prostor nastanka pa je kao takva od izvanrednog značaja za južnoslavensku kulturu i nauku.

Bosanska cirilica-bosancica razvijala se u dvjema formama: ustav, ustavno pismo zvanicnih dokumenata bosansko-humskih vladara i plemstva, a kasnije i kancelarija Bosanskog pašaluka, te kurzivna bosancica, koja je prilagođena potrebama brzopisa, tzv. rukopisna bosancica. Ona se razvijala opet u dvama tipovima: manastirska (franjevacka) bosancica i begovsko pismo (begovica), kojom su pisale i Bošnjakinje, pa je nazvana i zenskim pismom. Tom brzopisnom bosancicom na zivom narodnom jeziku ispisane su mnoge stranice epistolarne knjizevnosti bošnjackih krajišnika, poznata kao krajišnicka pisma, u kojima domaci dostojanstvenici vode diplomatsku korespondenciju radi rješavanja prekogranicnih problema. Veoma su znacajna za historiju pismenosti i kulturu Bošnjaka, a sadrzajno i motivski svjedoce o toku epizacije konkretnih događaja u bosanskoj epskoj poeziji koja posjeduje iste duhovne i eticke osobenosti.

Takvo ce se stanje, zapoceto još u srednjovjekovlju, sacuvati i u periodu osmanlijskoga stolovanja Balkanom, kada je Bosni uistinu pripadala vazna uloga, kako politicko-vojne oblasti – krajine, tako i vjerske kulturnoduhovne sredine – narocito za islamizirano stanovništvo, koje je, po primanju islama, i dalje ostajalo vjerno svojoj kulturnoj i nacionalnoj prošlosti (što se s islamom uspješno, i dodatno!, stabilizira, ali i usloznjava), i u kojoj je od krucijalne vaznosti pripala i sama jezicka identifikacija vlastitosti, što je uopce davala temelje za historijsku vezu s kulturnom i nacionalnom samobitnošcu. U tom periodu vladanja Bosnom, pod utjecajem politicke, vjerske i duhovne klime, šire se orijentalni jezici i orijentalna kultura.

U XVI i XVII vijeku Bošnjaci, školovani u islamskom svijetu, pišu knjizevna, vjerska, naucna i filozofska djela. Arapskim se jezikom sluze u pisanju vjerskih i naucnih djela, knjizevnost pišu uglavnom perzijskim, nešto manje turskim, dok turski jezik ima znacajnu upotrebu u administrativno-pravnim poslovima. Iako se sluze nematernjim jezicima, ti ucenjaci, filozofi i knjizevnici s ponosom isticu vezu sa svojim porijeklom pridodajuci vlastitom imenu i pseudonim, etnonim Mostari, Bosnevi, Bosnali, Saraji, Bošnjak, Prušcak i sl.

Uporedo sa ovim tokom, koji ce u poetsko-duhovnom i civilizacijskom smislu obogatiti bosanskohercegovacki prostor, traje i neraskidivi i neizostavni dio vlastie bosanske tradicije na maternjem bosanskom jeziku, što ce ostaviti posebnog traga u usmenom stvaralaštvu – najljepšem i najuspjelijem na srednjojuznoslovenskom tlu, u suptilnoj izrazajnosti sevdalinke i bošnjacke balade. Još je jedna bošnjacka specificnost: alhamijado literatura – simbiozni kulturni produkt na bosanskom jeziku pisan arebicom, fonetskim potrebama prilagođenog arapskog pisma.

S obzirom na to da je bosancica postepeno potisnuta, reformiranom arebicom sluzilo se kao zvanicnim pismom u vjerskim islamskim školama od 1868. do 1913. godine, kada je zamijenjena cirilicom, odnosni latinicom.

Nestajanje i povlacenje turske prevlasti sa Balkana i utjecaj evropskih nacionalnih strujanja ostavili su traga na kulturno-nacionalni identitet Bošnjaka i specifican status zemlje Bosne. U procese jezicke standardizacije i razvoja pravopisne norme Bosna i Hercegovina ukljucila se ravnopravno sa Srbijom i Hrvatskom, prihvatajuci Vukov novoštokavski model standardnog jezika bez posebnog otpora buduci da je bio blizak maticnom idiomu kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini i na kojem je postojala vlastita knjizevna tradicija visokih umjetnickih dometa: epigrafika, franjevacka knjizevnost, alhamijado tradicija, epistolarna krajišnicka pisma, dok je posebno mjesto i znacaj pripao usmenoj knjizevnosti, koja je odigrala i najznacajniju ulogu u procesu standardizacije jezika na srednjojuznoslavenskom idiomu putem novoštokavske folklorne koine. U Bosni je zato lahko prihvacen i fonetski pravopis, jer je i on dio tradicije, prema kojem su štampani prvi listovi i knjige Vilajetske štamparije u Sarajevu (1866.).

Tako ce se izvjesno vrijeme, za austrougarske vladavine, u godinama preorijentacije i evropeizacije u svim segmentima društva, promovirati i ozvaniciti ime bosanskog jezika, sistemski raditi na standardizaciji, ciji ce rezultat biti i udzbenik Gramatika bosanskog jezika (1890.), cime ce se cuvati vlastito jezicko naslijeđe.

Međutim, tom procesu nisu išle na ruku nacionalno-politicke prilike, nacionalizacija bosanskih katolika, Hrvata i bosanskih pravoslavaca, Srba, te cvršce kulturne veze sa Zagrebom i Beogradom, narocito s pocetka XX stoljeca, pa do njegovih 60-tih godina, kada je na sceni bila izrazena, a poslije Prvog svjetskog rata, i politicki realizirana ideja o jugoslovenskom zajedništvu, što ce ozvaniciti prestanak postojanja i definitivno dokinuti status bosanskog jezika. Uspostavljena vladavina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca potpuno marginalizira, u društveno-politickom smislu, Bosnu i Hercegovinu, pa su tu sudbinu podijelili i jezik i ukupna bosanskohercegovacka kultura, da bi tek poslije 1945. godine ova zemlja dobila status drzavnosti kao federalna jedinica savezne drzave ravnopravnih naroda, ali sa neriješenim nacionalnim pitanjem bosanskih muslimana.

Status srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog nije se mijenjao u novoj drzavi, ali su Novosadskim dogovorom (1954.) ucvršcena dva lingvisticka centra – Beograd i Zagreb.

Kako svijest o maternjem, bosanskom jeziku nikad nije bila izbrisana, baš kao što nije bila narušena svijest o vlastitoj duhovnoj i nacionalnoj samobitnosti muslimana, a što ce biti snazno objelodanjeno u pravom jezicko-kulturološkom potresu koji se desio 1966. godine pojavom romana Meše Selimovica Derviš i smrt, nazvanim prvim muslimanskim romanom, te izlaskom stihozbirke Mehmedalije Maka Dizdara Kameni spavac, pojavit ce se djela koja su svojom slojevitošcu, kompleksnošcu i polidimenzionalnošcu svih umjetnickih manifestacija izbila u najviši vrh jugoslavenske knjizevnosti.

Punim uspjehom ovih i drugih tada objavljenih djela definitivno je afirmirana posebnost i bogatstvo knjizevno-jezickog izraza urbanog jezika vijekovima njegovanog u bosanskoj muslimanskoj caršiji, kojem je i Vuk Stefanovic Karadzic odavao priznanje, i u kojoj su nastali sevdalinka i balada – biseri usmene knjizevnosti suptilnog lirskog izraza, baštinjeni iz poetske tradicije epigrafike i misticne ezoterike naše poezije na orijentalnim jezicima, te diplomatsko-epistolarne knjizevnosti i narodne epike. Osobenost savremene bošnjacke knjizevnosti i njena romana jeste lirski stil, a njena sadrzajna gustoca crpi svoju mnogoznacnost u intertekstualnim vezama sa bogatom jezicko-knjizevnom baštinom.

Pojava prestiznih knjizevnih djela s pravom su pokrenula i druga pitanja, pa Muhamed Filipovic piše filozofski esej Bosanski duh u knjizevnosti – šta je to?, a Midhat Begic, evidentirajuci problem i elaborirajuci polozaj muslimanskog pisca, objavljuje tekst Muslimanski pisci na raskršcu, dok knjizevnik Alija Isakovic objavljuje antologiju stare muslimanske knjizevnosti Biserje. Svi ovi potresni procesi preklapaju se sa konacnim dobijanjem prava na status naroda pod nacionalnim imenom Musliman. Otada ce se otvoreno poceti govorit o vlastitom muslimanskom knjizevnom naslijeđu i specificnom bosanskohercegovačkom knjizevnom izrazu. S obzirom na to da se od 70-tih godina XX st. pocinje dovoditi u pitanje zajednicki naziv za jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca – srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, osporavan s hrvatske strane, lingvisti u Bosni i Hercegovini blizu su stava o prihvatanju postojanja ne dviju vec cetiriju varijanata jednog jezika srednjojuznoslovenskog idioma koje su se razvijale u razlicitim sociokulturnim sredinama. Oko jezickih razmirica u Bosni i Hercegovini tih godina vodi se pomirljiva knjizevnojezicka politika na principima slobode izrazavanja i tolerancije varijantnih razlika.

Diskusije oko naziva bosanski jezik još se uvijek nisu smirile. Tu cinjenicu teško prihvataju i srpska i hrvatska lingvisticka javnost, uveliko opterecena politickom, odnosno nacionalistickom prismotrom. Naziv bosanski jezik u historijskim dokumentima kontinuirano je potvrđivan od srednjevjekovlja, baš kao što nacionalno ime Bošnjak pratimo od najstarijih vremena, a iza tih naziva stoji sasvim konkretan narod sa svojim jezikom, historijom, kulturnim naslijeđem i duhovnim svojstvima koji mu obezbjeduju vlastitu samobitnost.

Devedesetih godina, s jacanjem prodemokratski orijentiranih politickih akcija, napokon ce se, poput ponornice, moci definitivno razviti moderna bošnjacka nacija i s njom njezin jezik – bosanski, koji se danas razvija kao samostalan standard, obogacen određenim normativnim prirucnicima – pravopisom, gramatikom, a u toku je i izrada njegova rjecnika.

 

Autor: Prof. Dr . Elbisa Ustamujic – Rektor Univerziteta u Mostaru

 

SPISAK KORIŠTENE LITERATURE

Durakovic, Enes i Esad – Nametak, Fehim, Bošnjacka knjizevnost u knjizevnoj kritici, Starija knjizevnost, knjiga I, Alef, Sarajevo, 1998.
Jahic, Dzevad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
Jahic, Dzevad, Bošnjacki narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
Jahic, Dzevad – Halilovic, Senahid – Palic, Ismail, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.
Rizvic, Muhsin, Panorama bošnjacke knjizevnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994.
Šator, Muhamed, Bosanski/hrvatski/srpski jezik u Bosni i Hercegovini do 1914., Fakuletet humanistickih nauka, Mostar, 2004.