Književno djelo:

ČUVAR TAJNE
Autor: Ibrahim Osmanbašić
(cijeli tekst)

Izdavač: Udruženje za kulturu - Nova svjetlost (KNS) / 2015.g.

(za web: kns.ba)

--------------------------------------------
ISBN 978-9958-856-30-3

COBISS.BH-ID 22270726
---------------------------------------------

1.

BOSANSKE PIRAMIDE

(Čikago, SAD)

1.1.

*
* *

Čovjek je veliki sanjar i ne odriče se snova, ideja i vizija ni po cijenu života, te je spreman ući u najveće izazove i strahote otvorene opasnosti da bi ih živio i ostvario, pa i onda kada se ne može izbjeći susret sa smrću - oči u oči. Razapet između materijalnih okova i nedokučivih krila slobode, ljudsko biće tumara svijetom, kroz prostor i vrijeme, tragajući za nečim što se ne može niti steći, niti shvatiti, niti uvjerljivo objasniti. Oni najizabraniji pojedinci nalaze smisao življenja na tom časnom putu spoznaje istine - jer uviđaju nedovoljnost i relativnost svega što je konačno. Nekim okovanim istinama, opšte prihvaćenim, ozbiljno nedostaje apstraktna dimenzija ljudske stvarnosti, nijanse dubine duhovnosti, a i svijeta - iz individualne perspektive, dimenzija koja predstavlja san. Ta mamljiva duga sjećanja - neobjašnjivo i tajnovito treperi na putu čovjeka kroz životne izazove, stvarna i izvjesna, iako se zbog svoje prirode suštine i sadržaja ne može obuhvatiti ničim, niti riječima opisati, niti zabilježiti nekim pouzdanim signalom, već se može samo individualno proživjeti - kroz njenu fluidnu postojanost.

Zaista, Bosna je istrgnuta iz kosmičkog sna i nekim čudom pala na svijet, čineći neizbrisiv i jedinstven put kroz vječnost, te joj se isčuđavaju kroz stoljeća - niti je hoće, niti je neće - već je onako drže, nekako s kraja; ali niti previše tamo, niti premalo ovamo - onako je drže između krajnosti, dok ona tajanstveno traje prkoseći svakom obliku trivijalnog objašnjenja i iskače iz okvira tendencioznih i isforsiranih tumačenja koja bitno iskrivljuju činjenice i falsifikuju istinu - preko čega se udaraju teški pečati epohalnih ciklusa.

Povrh svega ljudi su ovdje okeanska zagonetka kojoj se dimenzije ne mogu pohvatati jer tragovi koraka putevima historije ne mogu se u potpunosti pojmiti pošto izmiče krajnji smisao i najtalentovanijim tumačima. Istina kao da lebdi iznad ovih prostora - tako blizu, a tako daleko - kao mladi mjesec kada u ljetno predvečerje zadivljenom ljudskom oku izgleda kao da se zapleo u granama olistalih voćki. Ali samo na kratko ta slatka iluzija traje - jedan treptaj oka - kada čovjek ima dojam da može tu zlatnu voćku ubrati rukom. I taj trenutak zanesenosti ne isčezava za ljudskog života već ostaje trenutak u vječnosti, zakovan klinovima čežnje u treperavoj javi, bez obzira što se iluzija brzo otkrije kao realna obmana, jer duša se tad propela i dotakla zlatni sjaj sna. U toj zlaćanoj zanesnosti, kad se tope granice zbilje i uzdiže iznad zemaljske stiske na krilima neba, gubi se sva logika i rađa se fluidno iskustvo što otvara nebeske kapije pjesmom probuđene duše što kroz poj nastavlja da sanja.

Dakle, ovdje se priča o tom trenutku u vječnosti, koji će trajati koliko i vječnost sama, kada čovjek vjeruje, opčinjen ljepotom svijeta, da može dotaći rukom mladi mjesec zapleten u ljetnom granju, i kada se duša nasmije blaženim osmijehom - što se čuje i vidi - i ne prestaje da traje.

1.2.

*
* *

Amer je prebacio neobičan zapis na kompjuter, ustao i zapalio cigaretu. Nije imao više koncentracije da detaljnije isčitava novonađeni tekst, a bilo je već veoma kasno i noć je duboko odmakla. Gubio je osjećaj za vrijeme pri pretrazi po internet stranicama i skupljanju informacije o Bosni - u kojoj je rođen i iz koje je otišao sa jedanaest godina, kada je sa roditeljima došao u Ameriku. Dok je odrastao u blještavom Čikagu otac i majka su mu stalno pričali slikovite priče o ljudima i životu u Bosni, što mu je ostalo duboko urezano u sjećanju - mirišljava čaršija u Sarajevu, čaroban most na rijeci Drini, susretljivi ljudi koji razumiju tuđu nevolju i tugu. Govorio je dobro bosanski jezik jer su ga u kući govorili. Znao je odlično čitati i pisati, jer ga je to zanimalo i sam je učio, ali neke stvari nije nikako mogao shvatiti u vezi te male zemlje na Balkanu. Imao je neku nerazumljivu i tešku nostalgiju koja nije s godinama jenjavala, već kao da je narastala i svakim danom bivala sve veća i teža, stvarajući katkad unutrašnji pritisak koji ga je gušio. Čeznuo je za tom grudom zemlje, za domovinom koje se ne sjeća, a za koju je vezan nevidljivom i snažnom silom od koje nije mogao da izmakne u džunglu zaborava.

Šta je ta Bosna? - zapitao bi se često, ne znajući ni sam zašto mu to pitanje dolazi, onako, samo od sebe, dok ide ulicom, penje se uz stepenice ili u autobusu prelazi preko mosta - ovdje na drugom kontinentu gdje mnogi i ne znaju gdje tu državu tražiti u geografskom atlasu. Gledao je kolone užurbanih lica kako nekuda jure, a razmišljao je o zemlji Bosni - u kojoj je rođen, a koju nije osjetio i udahnuo njen svježi smiraj u ljetnom jutru. Ima tu nečeg tajnovitog u vezi sa tim ljudima tamo, a što je sigurno neka pozitivna stvar - jer, očito, da ti ljudi nisu okorjeli materijalisti već da pridaju duhovnosti poseban značaj, ali nekako, tanano, da se to tako lahko i ne može primjetiti. Gledao je roditelje - oni su uglavnom kupovali odjeću, obuću i kojekakve sitnice da bi sve to poslali braći i sestrama i njihovoj djeci tamo u Bosnu. I on sam je to isto radio - kad bi vidio nešto interesantno, prvo bi pomislio - trebao bi ovo poslati nekome u Bosnu! To ga je činilo sretnim - jer da je kupio sebi, ne bi se obradovao. Samo bi kupio i gotovo, a ta kupljena stvar ne bi imala nikakav značaj, dok te stvari kupljene za Bosnu imaju neku životnost i zrače toplinom i plemenitošću dok stoje u kutijama i torbama i čekaju priliku da pređu preko okeana da bi došle u ruke onih kojima su i namijenjene. A kad se to i desi - rijeka suza radosnica se razlije na oba kontinenta - i u Evropi i u Americi - telefoni zvone, a riječi nedostaje da se sve to što se želi i iskaže.

Amera opet obuze ona dobro znana čežnja pri kojoj je gubio osjećaj tjelesnosti, utonut duboko u misli, da će jednom otići u tu svoju rodnu zemlju, ali je čekao da se nešto desi što će mu otvoriti put. Nije znao tačno šta čeka. Očekivao je neki nedvojben znak za kojim je tragao godinama i koji će mu jasno reći - gdje će otići i zašto. Zato je bio pribran u orkanu emocija koje su ga gušile i otkidale teške uzdahe duše okovane u klupko košmara. Nije mogao tek tako otići u tu, za njega, veličanstvenu zemlju. Čekao je, ostao je saburli, kako se to na bosanskom kaže, jer je tražio neki uzvišeni smisao u svoj toj bosanskoj zavrzlami - koja je kao okeanski uragan sve oko sebi magnetnom silom hvatala i ubacivala u vrtložni stub haotičnih misli i osjećanja, a koji kada te jednom zgrabi ne da ti da iz njega više izađeš. Prikupljajući komadiće rasutog mozaika o tom fantastičnom zemaljskom fenomenu, Amer je čvrsto spoznao u sebi - osovlje vrtloga je mirno, a oko njega se sve vrti u krugu, u krugu koji se i sam kreće u vremenu i prostoru! I to - kroz sve prostore i sva vremena.
Nije mogao da zaspi. Upalio je televizor i daljinskim mijenjao programe, a tona nije bilo jer ga je smanjio do kraja. Gledao je samo slike. Stotine kanala na raznim jezicima. Kako samo TV-e emisije, i bez tona, puno govore o narodima i ljudima! Izraz lica voditelja, opremljenost studija, odjeća voditeljica, prilozi... sve to puno govori. Medijska hipokrizija! Moderan jezik moderne civilizacije. Mediji su fokus današnjeg svijeta. Odatle sve kreće što ima smisla, a i što nema smisla. Stvari su tako postavljene da je važno i nevažno bitno i moraš ih pratiti sa podjednakom pažnjom i pridavati im istovjetni značaj. Gledaš naprijed, a i u retrovizor. Kao da bi bilo teško shvatiti jedno bez drugog - ili bi to bilo nemoguće. Skoro je nevjerovatno kako se na ozbiljan način prezentiraju gluposti, te, kako se nešto krucialno banalizira. Zato je on i ukinuo ton i samo gleda slike, dok ne naiđe na nešto što bi ga zainteresovalo, a to se rijetko događa. Dok gleda nijeme slike koje dolaze na njegov ekran sa cijele planete uglavnom pušta tihu muziku sa CD-a, koju sam brižljivo bira, a koja ima relaksirajući ritam i melodije. Misli tada slobodno plove beskrajem i sav taj zemaljski haos i proturječje izgledaju mu kao predstava koja traje, a njega se ne dotiče previše.

I u tom letu zastade na tren - jer se na nekom od programa vrtio prilog iz Bosne i Hercegovine. Oprezno pojačava ton i doznaje da se priča o piramidama koje su pronađene u gradu Visokom. Pokazivali su otkopane naslage kamenih blokova, koji su takvi da mogu biti samo djelo ljudskih ruku. Pretpostavlja se da bi starost piramida, kojih, kako tvrde, ima više u neposrednoj blizini, mogla biti preko deset hiljada godina, i da se tu radi o nalazištu koje je iz neke druge civilizacije o kojoj mi ništa ne znamo. To su prve piramide pronađene u Evropi i one su po mnogo čemu specifične i jedinstvene, a po onome što je do sada pronađeno, navodi na to da su rađene na drugačiji način nego bilo gdje drugo na svijetu.

Amer je upijao svaku riječ i kadar. Osjetio je da je to nešto što je za njega sudbonosno. Kao da su se kapije vječnosti počele otvarati ispred njega i on vidje u daljini tajanstveni ples svjetlosti koji ga je dozivao. Znao je da je to znak koji je čekao sve ove godine. Vrijeme je konačno progovorilo.

Kada se prilog iz Bosne završio bacio je pogled na sliku koju je počeo raditi prije mjesec-dva i na kojoj je bilo raznih boja i nijansi u čudesno raspoređenim oblicima na platnu od jednog metra širine i nešto veće visine. U svom tom spektru apstrakcije vidio je konja na pojilu, nešto izduženijeg trupa i kraćih nogu, iznad čije glave je nekakva ptica raširila krila i vinula se u nebo. To prije nije nikad primjetio, već mu je sve na slici izgledalo kao da je eksplodirala bomba boja. Vidio je jasno konture konja koji je stajao ispred jakih linija što su zatvarale tri izdužena apstraktna oblika, koja su bila srodna i na podjednakoj udaljenosti jedan od drugog, dižući se od nivoa pogleda konja do gornje strane platna. Sam gornji dio slike bio je znatno svjetliji od ostalog dijela i u njemu se mogla nazrijeti figura u širokom ogrtaču sa uzdignutom rukom, i neko nisko rastinje, pa i razgranato drvo. Ta figura kao da je bila u sjenci, nevidljiva i skrivena, i kao da je putem tih snažnih linija apstraktnog oblika sa uzdizanjem ruke pokazivala aktivnost i namjeru, čime se utjecalo na ono što je vidljivo i konkretno na zemlji - gdje konj stoji na rijeci, u koju je malo zagazio, a iznad glave mu se diže ptica u letu. Kao da je ta ptica - feniks! Kao da je to znak ponovnog rađanja i izlazak iz milenijumskih sjenki zaborava. Bez sumnje da taj dobroćudni konj, ponosno uzdignute glave, simbolično prestavlja zemlju Bosnu, a ta voda u kojoj stoji je izobilje i bogastvo, što mu toli žeđ, daje snagu i krepi ga. „Bistre vode Bosnom teku!“ - tako bi se trebala zvati ova slika.

Ljepljivi prsti sna sklopiše Amerove oči dok se rasplamsa-vao ples boja i oblika na lanenom impregriranom platnu, pričajući mu povijesnu priču koju nije mogao u potpunosti shvatiti, jer taj jezik simbola nije mogao u dubinama značenja da pojmi. Potonuo je u blaženi smiraj snova dok je nijemi televizor vrtio planetarne pokretne slike, a da je ostao budan tokom noći bi mogao pogledati još nekoliko puta prilog o senzacionalnom otkriću bosanskih piramida - jer je to bila top-vijest koja je toga dana obilazila svijet.

1.3.

*
* *

Sunce je doplovilo blizu zenita kada je Amer izašao na balkon i bacio pogled ka nebeskom blještavilu nakon toplog sna, ispunjenog upečatljivim slikama što su zračile mamljivom svježinom, nošene blagim vjetrićem iz nekih zaboravljenih riznica sjećanja; sjećanja koja su nasleđena sa rođenjem u krvi predaka- genetsko sjećanje koje je zapis u plavoj tečnosti života koja mu nečujno teče venama dok diše i korača svijetom. Snovi katkad donose mirise u jutro i tad boje imaju odsjaj nadahnjujuće svježine, a obličja su oplemenjena simpatičnim rubovima za koje se lijepe radoznali pogledi gladni ljepote. Ovaj dan je bio jedan od onih kada je punim plućima udisao život i svijet je treperio u uzbudljivoj vatri čudesnog bivstvovanja, gdje je čovjek nijemi posmatrač u čijim očima se potvrđuje kosmička čarolija kojoj su razlozi plamtenja u divoti trajanja neslutive misterije za ljudsko poimanje stvarnosti.

Oslonivši se na balkonsku ogradu promatrao je ulicu koja je živjela svoju ustaljenu svakodnevnicu sa užurbanim prolaznicima, automobilskom bukom i uličnim prodavačima kojekakvih džidža i sitnica. U bašti restorana sjedila su dva para i zavaljeni pijuckali osvježavajuće piće dok je asfalt širio zagušujući dah ljetne sparine. Amerika je tiho zvonila na svakom uglu i raskrsnici da je vrijeme za nova ljudska iznenađenja i senzacije – samo je pitanje ko će prvi da se dosjeti i plasira „žvaku“ koja se ne može izbjeći niti se od nje može pobjeći. Volio je tu američku trku za prestižom, ma koliko ona bila besmislena, jer je baš ona davala mjeru budnoj stvarnosti i poticala akciju – što ima smisla jer bi u suprotnom ova ljetna sparina podigla željezni zid dosade i ispraznosti svega.

Amer se prisjeti bosanskih misterija dok je još zvonila svježina sinoćnjih snova miješajući se sa sparinom ulice, i na trenutke su se imaginarne boje kristalnih snova prelijevale preko staklene ulice probuđenog grada. „Da li su snovi stvarnost?“ – pomisli, ili je to neka „niža“ stvarnost, neka podstvarnost koja popušta pod surovom čizmom ove stvarnosti koju budno ljudsko oko vidi, pa je stoga neka nadstvarnost koja teroriše sve ostale stvarnosti koje u čovjeku postoje i žive prognane i potlačene u emigrantskim životima – lišeni svih prava i sloboda, osuđene na paralelnu egzistenciju u marginalnim sferama i relacijama, ali gdje je oaza ljudske kreacije koja hrani ljudski duh, a do koje nema drugog puta osim spoznaje tih oplemenjujućih blagodati? Bosna ga je pojila sa izvora nadahnuća i davala odgovore na duboke dileme u vidu rebusa koje je trebalo tek odgonetnuti – jer poruke koje su ga zapljuskivale iznenada, bez najave i vidljivih razloga, nisu se odmah mogle dokučiti već je trebalo da protekne dosta vremena dok sam život ne bi učinio jasnim ono što ljudsko oko vidi, a čovjek ne shvata.

Lepršajući na bojama sna i blijesku poznate ulice, Amer pomisli, kako se neko noćas rodio na ovom svijetu, a neko preselio na drugi, kažu – bolji svijet, jer na ovom pritišće čovjeka teret bihuzurluka od prvog do posljednjeg daha, čemu slab čovjek može odolijevati samo jakom vjerom da je čin neprihvatanja naopakosti sam po sebi pobjeda. Neke stvari u tim jutarnjim mislima nisu mu bile najjasnije, ali nije sumnjao u njihovu ispra-vnost mada nije znao odakle mu dolaze – jer morale su imati neki izvor sa kojeg su doticale u njegovu bunovnu svijest. Sigurno se to uzburkala krv predaka u venama i kao da su se razlili pečati mudrosti koji su mu šifrovani ubrizgivali život svjedočeći o prohujalim stoljećima kroz koja su kucala srca zaboravljenih pokoljenja njegove genetske loze. Previše je istine u i oko čovjeka da bi o svemu imao znanje, mišljenje i stav, već neke stvari spozna, a neke mu se obznane u snu kroz šta se otvaraju vrata jasnog viđenja svijeta i čovjeka u njemu, kao lađe koja plovi beskrajnim okeanom vremena.
Odnekud se razliše zvuci pjesme i niz usne počeše kapati riječi:

Iako nemaš kome pokloniti knjigu
vrijeme je da se zamisliš
nad svojim tragovima svijetom
što istinu svjedoče.

Iako nemaš koga uliti u pjesmu
i mirisom ljepote ukrasiti stih
vrijeme je da se zamisliš
nad raskrsnicama koje si prošao.

Iako nemaš razlog da zapišeš misli,
a sloboda te ostavlja na miru
vrijeme je da u oči pogledaš nebo
slušajući prijekor tišine.

Iako ti riječi izgube okus i zvuk
i osjećaš potrebu da se braniš od neviđenog
vrijeme je da razmisliš o sidru
koje te veže za prazninu.

Iako ne uvidiš mjesta
gdje nema prostora za previd
vrijeme je da kreneš u nedogled
jer slutnja će te vratiti na polazište...

i sve to ti ne možeš znati
kad ti se kaže,
na ovaj ili onaj način,
jer čovjek ne govori samo jezikom
i riječima
već i snom
budan sanjajući san o snu,
pamteći da snoviđenje ima dimenzije.

Amer posta svjesniji da mu glavom odzvanjaju riječi – dimenzije snoviđenja – te gledajući slučajnog prolaznika kako prelazi ulicu boje trešnje, zaželi da opredmeti svoje riječi pri saopćavanju namjere – što biće budni stražari nad jasnoćom smisla. Ljudi stalno nešto pričaju te su riječi izgubile temeljni smisao i postale kao rekvizitne loptice kojima akrobata žonglira pod reflektorima – bivajući smisao same sebi u vidu isječka iz stvarnosti. Opredmećena komunikacija ima imperativni smisao koji topi led sumnje, aktivirajući izvjesnošću vulkan pluralizma značenja što se svodi na jedinstvo konteksta. Osjećao je ambise između riječi kao intervale otkucaja srce što održavaju život.

Sa balkona uđe u prijatnu hladovinu stana sa namjerom da popije kafu i odagna opojnu slad polusna. Zazvonio je telefon i mozaik živih slika se raskomadao u nepopravljivu jednoličnost stvarnosti. Napuni džezvu sa vodom i stavi na ringlu, i odluči da ostane u kuhinji dok voda ne proključa jer ako upali kompjuter lahko se može desiti da će mu voda uvrijeti, s obzirom da pri udubljivanju u čitanje zaboravlja na sve oko sebe. Ta džezva mu je hedija iz Bosne, koju je dobio od prijatelja Miralema i nikako ne bi smio da je nemarom upropasti. Bio je to ručni rad, iskovan od kujundžije sa Baščaršije u Sarajevu i kafa u njoj skuhana imala je prepoznatljiv miris i okus – što otvara nova prostranstva meditativne komunikacije.

Stojeći oslonjen o štok kuhinjskih vrata i gledajući u vodu za kahvu sjeti se očeve priče, a o kojoj je katkad razmišljao, uglavnom kada nema neki određen posao i može pustiti da se razmašu slike sjećanja i zaplovi vremeplov unazad, u vrijeme koje vječno u njemu živi.

Odzvanjale su mu jasne očeve riječi u hodnicima sjećanja, a u njegovim očima Amer je vidio zlatni odsjaj iskri radosnica:

"Došao sam u posjetu rodbini u jedan zaseok, gdje se mrak naveče mogao nožem sjeći, bar je meni tako ostalo u sjećanju dok sam provodio ljetni školski raspust u posjeti mnogobrojne familije koja je živjela razasuta po bosanskim brdima. Živio sam u gradu gdje ulične svjetiljke gore po cijelu noć, tako da je uvijek neki sumrak, a pravi mrak sam doživio baš u tim mirišljavim avlijama gdje se ne vidi ni prst pred okom. Mi djeca, bojali smo se tame noći, ispod čijeg ogrtača je uvijek nešto zujalo, šuškalo i zveketalo, pa iako je ispred svake kuće gorjela slabašna sijalica nikome nije padalo napamet da prekorači kućni prag i zagazi u gusti mrak.

Pozvan nekim mističnim zovom kojem nisam mogao odoljeti, javio sam se roditeljima i jednostavno izašao da malo prošetam. Sav nekako svečan, napustio sam kuću i zakoračio u nepoznatu noć. Znao sam da to nije običaj u ovim selima i da ljudi sami ne šetaju oko kuće u noći, da to niko ne radi i da mi taj potez neće ići u prilog. Znao sam da bi mogao biti svrstan u čudake, jer je familija živjela i razmišljala kolektivno i tu se trebala uklopiti svaka individualna posebnost.

Znao sam da će se pojaviti čuđenje na licima dragih rodica i rođaka i moći ću da čitam bakarnu bojazan u njihovim dragim i toplim očima – ali imao sam neodoljivu potrebu da neko vrijeme provedem sam naspram neba i ukrstim oči sa tajanstvenim mrakom. Roditelji su me podržali i samo rekli da ne idem daleko i da se brzo vratim, na opće iznenađenje. Želio sam da izađem na megdan sa tom nevidljivom nemani što je bacala na nas mračni ogrtač i nisam htio da se krijem u nečije krilo i pod jorgan.

Bio sam iznenađen kada se za par minuta oči privikoše na mrak i uvidjeh da je noć bila zvjezdana sa jakom mjesečinom, tako da se vidjelo unaokolo kilometrima. Nije ništa ostalo od onog strašnog mraka koji se mogao sjeći na kriške. Nakon par koraka nasmijao sam se zvjezdanom nebeskom okeanu koji je plovio iznad moje glave ispunjavajući vječni beskraj – predstavljajući se čovjeku u potpunosti, a on to nije mogao da pojmi. Mjesečevo srebro je padalo na vijugave krajolike bojeći noćne zavjese u proziran vidokrug što osjetljavao je goleme obrise okolnih brda prekrivnene gustim šumama. Došetao sam do kraja njive gdje je klokotao potok, prekriven srebrenim sjenkama, iznad kog su se lagano njihale razgranate vrbe. Noćna tišina se jasno čula i zvonila mi je u ušima, na trenutke uznemirena prigušenim zvucima koji su se topili u njedrima tame.

Osjećao sam napetost koja je ostala sa one strane kućnog praga kada sam iskoračio u neizvjesnu noć i time prekršio običaje i izdvojio se. Vidio sam i čuo da stalno neko izlazi iz kuće i odlazi na česmu koja je bila obasjana svjetlom sijalice. Znao sam da je ove noći stavljen dubok pečat u očima mojih najmilijih i da više nikad neće moći da se osjećam kako potpuno pripadam familiji, niti će oni znati skriti sjenke čuđenja koja im je ove noći pala na lice i više nikada neće biti izbrisana. Dobro sam poznavao te plemenite ljude koji nisu znali da se pretvaraju, lažu i petljaju, već su neposredno govorili istinu i bili iskreni.

I dan-danas, decenijama kasnije, ovdje u dalekom svijetu, sa ove strane Atlanskog okeana, kad su nestale i kuće ćerpićare i drvene hudžere - ta toplina familijarne prisnosti još uvijek mi grije srce i vedri dušu, a sa tim neizbrisivim osjećajem blaženstva, utjehe i zaštite ostaću do kraja života u nježnom zagrljaju."

1.4.
*
* *

Voda je počela bacati ključ i Amer zakuha kahvu na bosanski način jer mu je samo tako pripremljena imala okus koji nije nalazio u drugim kafama. Specifičnost koja se spoznaje i ne da se spretno razjasniti riječima, gdje snažan smisao postoji dok se riječi izgovaraju i pišu, a nisu baš toliko uvjerljive kada se prepričavaju i čitaju. U veliku šolju kafe dosuo je malo mlijeka, i napitak dobi svijetlobraon boju kojom se često farbaju fasade kuća jer je ta nijansa veoma prijatna za oko. Odluči da ne pali kompjuter već da kafu popije na miru, s merakom, jer se redovno ohladi dok surfa po internetu tražeći nove informacije u virtuelnom svijetu – što je omogućio čovjeku da raširi širom krila mašte i kreativnosti, oslobođen straha da će pakosnici porušiti njegov trud i djelo. Internet je nova dimenzija čovjeka u sferi komunikacije koja oplemenjuje ljude, čime je svijet definitivno postao „globalno selo“. Nakon kafe će otšetati malo do velikog parka gdje je u sparnim satima dana prijatno sjediti na klupi i udisati svježinu koju je vjetar nanosio sa jezera Mičigen. Prepustiće se vodi, čija je mudrost šutnje nedokučiva, i otploviti u prostor smiraja gdje nemuštim jezikom razgovaraće sa zemljom, vodom i nebom, koračajući kroz vatru spoznaje odakle crpi plamen nadahnuća, što duh hrani i određuje kurs u beskraju.
Ispijajući topli napitak osjećao je ključanje unutrašnjeg vira, besanog nemira, ali nije dozvoljavao da ga valovi duhovne potjere za misterijama odvuku u zamršene labirinte bez odgovora na pitanja koja su se množila sa spoznajama o veličanstvenosti tajne zemlje Bosne. Zemlje koja je bila njegova domovina, zemlje gdje se ljubav rađa i cvjeta, a taj izuzetan cvijet mračne sile nastoji istrijebiti kroz historijske krvave pohode – koji se žele sakriti od stvarnosti uvijeni u foliju tabua. Osjećao je da je zakoračio u „milenijumske zavjere“, u opasna područja što se nadgledaju besanim svevidećim okom destrukcije, kome se ne može umaći iz vidokruga, koje registruje svaki titraj u kolektivnoj svijesti u vezi sa „stvarima bosanskim“ i imao je osjećaj da mu je nemio pogled zalijepljen za tjeme, te, on ne može vidjeti oči svirepe nemani što se kroz konspirativne sjenke ljigavo provlači kroz stoljeća, ostavljajući za sobom trag užasa, pomora, stratišta i bosanskih zgarišta.

Čuo je jasno jeziv huk potoka bola kojim su tekle suze unesrećenih i prognanih očajnika, pomiješana sa nevinom krvi. Zašto je neko htio da zatre Bosnu sa lica zemlje? - katkad bi se zapitao, zatečen osjećajem nemira koji je izranjao iz genetskog naslijeđa što je bešumno kolao kroz krvotok. Osjećao je da mu predstoji put u vučiju špilju i sjeti se očeve priče o topljenju straha od mraka. Ponovo se uvjerio da se treba orijentisati prema onome što osjeća, a ne prema onome što vidi. Spoznao je da kada kroči na bosansku zemlju i oči se priviknu na bosanski haos - da će se ukazati čarobno nebo bosansko - i obasjat će se putevi prošlosti i budućnosti. U mirisu kafe osjeti da su te otkrivene piramide vrata bosanske tajne. Ta tajna ne bi ostala sačuvana do danas da nije postojao njen čuvar? Ko je čuvar tajne?
Uživajući u ritualu ispijanja kafe, Amer je sasvim jasnije čuo bat svojih koraka putem sudbine, koja mu je negdje na nebesima bila zacrtana, putem kojim je morao ići da bi došao do pitanja na koja treba tražiti odgovore. Moćna pitanja su podjednako značajna kao i moćni odgovori. Oni koji imaju skromno znanje uče iz mudrih odgovora - i tako zadovolje svoju žeđ za znanjem; dok oni koji su puni znanja i isijavaju od mudrosti - fokusiraju se i tragaju za moćnim pitanjima. Otkrivene bosanske piramide pokrenule su moćni vjetar koji je raspuhao planetom milenijumski zvjezdani prah, a čime je potaknuto rađanje pitanja: "Ko je čuvar tajne?" Više nije bio tako izgubljen u potrazi za nečim što ne zna tačno šta je i osjeti da je za korak bliže cilju koji treba da ispuni, a zbog kojeg je rođen.

2.

DJEVOJKA IZ SNA

(Sarajevo, BiH)

2.1.

*
* *

Selma je nešto ranije stigla u kancelariju i otišla je do kuhinje da napravi kafu. Niko još nije stigao od kolega i kolegica, pa je imala je dovoljno vremena da na miru popije jutarnju kafu. Nije odavno sanjala tako upečatljiv san kao protekle noći, i nije znala šta da o njemu misli. Nije sanjala nikog koga poznaje, a osjetila je neku duboku vezu sa djevojkom iz sna. Zaista čudno, pogotovo jer se radnja sna odvijala u dalekoj prošlosti. Osjetila je potrebu da nekome ispriča san, nekome ko će joj pomoći da ga protumači.
Odluči da, ipak, san ispriča prvo Azri, pa će onda vidjeti šta će dalje raditi, a i da se dojmovi malo slegnu, jer je lik djevojke iz sna nije napuštao i nakon što se probudila, i još uvijek je lebdio tu u blizini. Znala je da danas neće moći kvalitetno raditi na poslu, a i sreća je da je vrijeme godišnjih odmora i da nema puno posla.

Posle doručka uznemirena Selma je nazvala Azru i zamo-lila je da joj ispriča san koji je noćas usnila:
- Vitka djevojka stoji na probeharalom proplanku dok joj vjetar mrsi crnu, dugu, valovitu kosu, obasjanu prvim sunčevim zracima. Pogled joj luta prema dolini koju presjeca krivudava, modrozelena rijeka, oko koje su se okupila dječica sa majkama što vrijednim rukama peru veš, veselo uz pjesmu i smijeh. Veseli dječiji pokliči mame osmijeh na licu djevojke. Njen pogled se pruži prema uzvišenjima preko puta gdje ugleda kolonu ratnika što klize niz usku stazu što se proteže do rijeke. Žene zašutješe, čuje se samo dječiji smijeh. S ponekom krpom u ruci, nijemo su posmatrale kolone, prateći ih pogledom, stajale su nepomične. Ušutješe i djeca. Odjednom potrčaše prema koloni, ali ih majke spriječiše. Grlile su svoju djecu, neke su ušutkivale plač, držeći drhtave ruke na malim usnama. Djevojka naglo okrenu pogled, nesta sjaj iz očiju. Nije više mogla gledati. Polako se okrenu i uđe na velika vrata koja su vodila negdje kroz mrak, kroz neki tunel - završi Selma priču.

-Baš je neobičan san! Šta tebi sve neće doći na san, draga moja! A ta djevojka, ko je, jesi li ti? - zapita znatiželjno Azra
-Kao da sam ja, ali nije moj lik. Ne mogu ti objasniti. Osjećam da sam ja, moja razmišljanja, ali ne ličim na sebe. Mislim na izgled. Ova je imala neobično dugu kosu, lik je sasvim drugačiji od mog, ali je duh isti. Ne znam da li me razumiješ? Ni ja još ne mogu sebi da dođem od iznenađenja - tankim glasom visoke intonacije pričala je Selma.
-Javi ako budeš još nešto tako sanjala, kod tebe je sve nešto mistično, nema normalnog sna - smiješila se Azra sa druge strane telefona.
-Ma daj, sad me još i zezaš! Izvini sad, moram raditi. Čujemo se kasnije, nakon posla da malo protegnemo noge - predloži Selma.
-Važi lutko. Čujemo se. Ćao! - pristala je Azra.

Zavaljena u udobnu kancelarijsku fotelju Selma lagano spusti slušalicu telefona. Cijeli dan je mučilo razmišljanje o snu što ga usni. Srećom, vrijeme je godišnjih odmora, nema toliko posla jer njen šef je na godišnjem, tako da ne mora, bar, kafe spremati za njega i pisati razne dopise. Obavi poslove što su preostali, jer želi da ih okonča dok ne krene na godišnji odmor. Zamara je monotonija radnog mjesta, ali posao joj je statičan, nema kreacija, radi šta joj se naredi, bez puno objašnjenja. Htjela bi uvesti neke novine, ima smisla za kreativnim radom, ali kada joj kažu: "Ti si sekretarica i radi šta ti se kaže!", potonu njeni snovi. Iako je diplomirani novinar radno je angažovana sa srednjom školom. Marljiva je i vrijedna, podnosi taj teret, jer posao se danas teško nalazi i toga je svjesna.

Nakon cjelodnevnog predanog rada na sređivanju registratora sa dokumentacijom, Selma polahko završi sve administrativne poslove, baci još jedan pogled po kancelariji i lahkim korakom krenu ka izlazu. Ispusti uzdah dok je zaključavala ulazna vrata i zamišljenog pogleda krenu niz stepenice. Misli o snu ne prestaju, kao da je ona bila na tom uzvišenju, posmatrajući taj prizor iz davnina. Ne može da shvati taj san, jer obično sanjaš svoje želje ili neke događaje. A sada san nema nikakve veze s tim.
"Stvarno sam šašava, san kao san!", pomisli u sebi i blago se nasmija, "idem sada na vikend da se odmorim od svega. Potreban mi je mir!“ Dok su joj u glavi sijevale užarene misli trčećim korakom uđe u tramvaj. Ugleda slobodno mjesto i progura se pored nekoliko osoba da sjedne, a istovremeno začu da joj zvoni mobitel u tašni. Tako zadihana spusti se na crvenu stolicu i potraži mobitel koji je glasno zvonio žestokom rok numerom. Na sebi je osjetila na desetine blejavih očiju u kojima se moglo pročitati: "Dokle sa tim muljanjem, više?!"
Uvijek se trudi da na javnim mjestima ne bude upadljiva, ali je često zadese belaji tako da se ljudi počni ibretiti šta joj se događa. Često se sjeti kako je jedne prilike noseći manji tepih ušla u tramvaj i zazvoni joj mobilni u sred gužvi. Kad je htjela da se javi na poziv, mobilni joj je ispao iz ruke i sav se raspao, pa je u gomili nogu tražila bateriju koja se otkotrljala do izlaznih vrata. Sreća pa se tu našao jedan ljubazan gospodin koji je pronašao sve dijelove i sklopio telefon. U takvim situacijama, kada u gužvi treba nekome nešto da objašnjava, sva se usrkleti i ne zna bili plakala ili se smijala. Najradije bi sve pobacala i pobjegla glavom bez obzira na prvoj stanici.

Trenutno je zvala Azra da joj kaže da je čeka na tramvajskoj stanici na Skenderiji, pa da odu negdje na kafu. Selma joj kratko potvrdi dolazak na dogovoreno mjesto i baci pogled kroz prozor. Grad je vrvio od turista, a Sarajevo je kao magnet privlačilo posjetitelje iz cijelog svijeta. Sve se više moglo vidjeti turističkih grupa iz Azije na ulicama Sarajeva, a odmah su se mogli prepoznati Japanci sa atraktivnim fotoapatima i videoka-merama, te mršave povorke Kineza. Sigurno da je preplitanje kultura Istoka i Zapada učinilo ovaj grad na Miljacki poželjnom destinacijom za mnoge svjetske putnike. Selma se približavala Marindvoru, prelazeći iz monotone komunističke arhitekture, gdje su uglavnom betonske visoke zgrade sa ravnim fasadama sumornih i ispranih nijasi, gdje je početak austrougarske arhitekture koja se prostire sve do počeka čaršije, u gornjem dijelu grada, locirana je arhitektura iz razdoblja Turske carevine.

Azra odmah primjeti u gužvi Selminu crvenu kosu i priđe joj da je pozdravi, pa krenuše prema ljetnim baštama na platou Skenderije. U zadnje vrijeme najčešće su se tu nalazile na kafi jer im je bilo najzgodnije zbog prijevoza i odlaska kući. Kad su sjele za sto ispod širokog zelenog suncobrana, Azra je upitala Selmu za taj neobičan san, jer preko telefona nije baš sve mogla da uprati.
- Znaš Azra, to je veoma neobičan san. Ne znam da li ću uspjeti to da najbolje objasnim, ali mislim da tako nešto nisam nikada sanjala. Ispričala sam ti šta sam sanjala ali je bitno kako sam ja proživjela taj san. Umjesto da se probudim odmorna, ja sam se probudila smorena i slomljena kao da sam trčala cijelu noć. Baš tako, kao da sam od nečeg bježala čitavu noć, a probudila sam se negdje oko pet sati i više nisam mogla zaspati. Sve su mi dolazile one slike iz sna... lice one djevojke, kolone konjanika... djeca i nekakav tunel. Te slike su tako upečatljive da mi izgleda kao da se to stvarno događa. Možeš zamisliti da sam ja jutros prva došla na posao, prije svih, a znaš da vazda trčim na posao da ne zakasnim - pričala je Selma vidno uzbuđena zbog novih doživljaja.
- Da... a reci mi, ta djevojka, koju spominješ, nisi ti?
- To me najviše i buni jer ne liči na mene, a ustvari kao da sam ja. Jer ne samo da je sanjam, ja ustvari i sve osjećam i doživljavam u snu kroz nju. Identifikovana sam sa njom, ustvari to sam ja - ali kao u nekom drugom, prijašnjem životu.. tako nekako. To sam ja, ali imam dugu cnu kosu i nosim neku haljinu iz prahistorije, ali rekla bih da su moje oči i pokreti... i kao da ja gledam kroz njene oči i sve doživljavam dok promatra kako kolona ratnika silazi s jednog uzvišenja prema rijeci, gdje su žene sa djecom...
- I ša je bilo sa njima? Jesu li to njihovi muževi ili su neprijatelji?
- Ne znam jer sam se probudila kada se ta djevojka naglo okrenu i uđe u dugačak tunel.
- Znači ona se spasila - protumači Azra. - Odlazi na sigurno, u slobodu, neće je zarobiti, a to znači da su ti ratnici koji dolaze osvajači.
- Moguće jer je nekako veoma mukla i napeta atmosfera... Probudila sam se sva u znoju.
- Uredu je. Hajde se malo opusti. Gdje je taj konobar da nam donese piće? - Okrenu se Azra po bašti. - Halo, momak! Radi li neko ovdje?
Konobar je ubrzo došao i poslužio ih pićem. Azra je skrenula temu razgovora jer je primjetila graške znoja koje su počele da se roje po Selminom čelu. Razvezla je standardnu priča o neuslužnim konobarima samo da bi skrenula temu na drugu stranu, jer je osjetila da joj drugarica pada u turoban zagrljaj noćne more. Azra je mašući rukama osula paljbu po neuslužnom ugostiteljstvu koje upošljava na crno neprofesionalne i drske konobare i konobarice, koji samo čekaju da im ostaviš bakšiš, a neće da se potrude i obrišu sto i isprazne pepeljaru. A sve vrijeme je razmišljala šta da uradi jer je očito Selma zapala u problem sa kojim nije mogla sama da se nosi. Da li da je pozove da kod nje noćas prespava? Dvoumila se, jer ako joj se onaj prahistorijski san ponovi tokovi mogu izmaći kontroli.
Ipak, odluči da ne diže tenzije i da spusti loptu, te pusti da vidi šta će joj jaranica sama predložiti.
Selma se vidno opustila i ušle su u relaksirajuću kolotečinu, uz smijeh i šalu. Na trenutak i koja suza frcne od žestoke šege, tako da se dobro raspoloženje kao pandemija širila od stola do stola u ljetnoj baši na platou Skenderije, nekadašnjem simbolu rocken rola na širim balkanskim prostorima. Razišle su se na uobičajen način, a Azra je rekla da će je nazvati ujutro da odu preko vikenda negdje na izlet. Najbolje na neku planinu da se nadišu svježe have i zaborave na gradsku vrevu i buku.

2.2.

*
* *

Nakon što je večerala špagete, Selma leže na udoban trosjed, pokri se dekom i daljinskim upali televizor. Smanjila je ton, da joj jaki zvukovi ne bi kvarili tok misli, i potraži kanale o prirodi. Dobro joj je došao razgovor sa Azrom i osjećala je da joj je sada lakše kada je nekome ispričala san. "O, kako bi divno bilo kada bi nastavila da sanja taj isti san!" - pomisli Selma i obuze je hladna čežnja, a osim znatiželje postojala je i doza straha jer nije znala u kojoj mjeri se taj san i ta djevojka nje uopće tiču. Osjećaji su joj govorili da su u snažnoj, sudbonosnoj vezi koja je zavještana na nebu i ne može se raskinuti na zemlji - ma šta se događalo. S tim mislima osjeti kao da je u njoj buknula vulkanska erupcija koja je u paramparčad raznijela cijeli njen dosadašnji život. Morala se suočiti sa svojim unutrašnjim nemirom, licem u lice - bez suflera i raje. Nije joj niko mogao pomoći i moraće sama da otpleše ovoj izazovni ples na rubu ambisa. Nešto joj je govorilo da to neće uspjeti niti da odgodi niti da izbjegne. Već se osjećala mnogo starijom i iskusnijom u odnosu na sebe prije sna. Sve se u njoj pokrenulo i promijenilo - za samo jednu noć. Iako se blago tresla od neke čudne hladnoće, kao u groznici - znala je da nije bolesna i da je ophodi nepotkupljivi duh istina. Čitala je o tome u istočnjačkim knjigama mudrosti, gdje se opisuju duhovni nivoi kroz koje svijest prolazi na putu svog sazrijevanja i formiranja. Samo treba biti pribrana i pustiti da manifestacija duhovne transformacije prođe kao oluja od koje se čovjek ne može odbraniti, već je najbolje da se sakrije na sigurno dok ona traje.
Da, jedino njeno utičište je - san - gdje je čeka predivna crnokosa princeza, koja je bila ona u nekom davnom prijašnjem životu. Užarena spoznaja sjekla je nedoumice na shvatljive kriške sudbine. Hladnoća i jeza se pretočiše u toplinu i blagostanje dok je Selma tonula u zagrljaj sna - koji se nastavio od sinoć:

"Dugi tunel, kojim je crnokosa djevojka koračala, bio je obasjan bakljama koje su nosili mladići ogrnuti životinjskim kožama, za čijim su pojasima visili mačevi. Kretali su se bez ijedne riječi, samo su odzvanjali koraci uz pucketanje baklji. Dolazili su do širokih galerija sa znatno visočijim plafonima, a gdje su se mnogobrojni hodnici granali na sve strane. Samo iskusni vodiči znali su da se kreću tim beskrajnim podzemnim lavirintom. Na putu su sretali i druge grupe koje su se pod svjetlom baklji kretali uz pratnju naoružanih ratnika - koje su zastajale i propuštale da kolona sa crnokosom djevojkom prođe, iskazujući joj na taj način poštovanje.

Zatim se ukaza svjetlo na kraju tunela i kolona se približavala izlazu. Kročili su na širok plato koji se uz blagi nagib prostirao na desnoj strani, sve do vrha planine, gdje je blistala piramidalna stijena pravilnih strana i ošrtih rubova. U pratnji naoružanih ratnika, crnokosa djevojka je krenula na lijevu stranu prema ulazu u palatu, koja se uzdizala iznad stijena koje su bile na zapadnom dijelu planine, a odakle se pružao predivan pogled na nebrojena brda, doline i planinske vrhove. Do vidikovca djevojku doprati mladi ratnik sa štitom na leđima i zastade pored kamenog zida gdje je bila česma sa četiri pojila, iz kojih je tekla bistra voda. Djevojka zahvati rukom vodu i zapita mladića:
- Jesi li ti žedan?
- Nisam princezo - odgovori ratnik ne gledajući je.

Dok je ratnik stajao prekrštenih ruku i gledao ravno ispred sebe, djevojka je bacila pogled na njegovo ozbiljno lice i vidjela da na lijevoj strani vrata, u blizini uha, ima već crni ben.
- Ti si novi u palati?Do sada te nisam viđala - reče djevojka, odmjeravajući ga.
- Da princezo. Jučer sam raspoređen u dvorsku stražaru - odgovarao je mladić jasnim i oštrim glasom, gledajući ravno ispred sebe.
- Lijepo. To si sigurno zaslužio svojom hrabrošću u bitka-ma. Sigurno ćeš ubrzo biti neki komandant, a možda jednog dana i general. Kuda je jutros otišla ona vojska koju smo ispratili - ljubopitljivo se smješkala djevojka.
- Na zadatak - odgovori mladić.
- Da... a mene šta pitam, naravno na zadatak, a ti sigurno ne znaš koji?- nastavi da zapitkuje radoznala djevojka.
- To zna samo komanda - odgovori mladić.
- E, da svakako... pa vama stražarima ne govore o tome - ispitivala je dalje djevojka.
- Ne - reče mladić.
- A zar ne poznaješ one ratnike što su otišli? - zapita djevojka tražeći mu skriveni pogled.
- Da, poznajem - odgovori mladić čvrsto zagledan u daljinu.
- Pa koji je to odred? - zapita ga.
- Ne znam - odgovori mladić pojačavajući glas.
- Pa kako to? Poznaješ ih, a ne znaš koja su brigada? To nema logike - prilazeći mu blize reče djevojka popravljajući kosu.
- Česte su prekomande princezo. Stalno se vojnici premještaju iz odreda u odred - odgovori mladić jasno i glasno.
- Da... Eto i za tebe ne znaju gdje si trenutno jer si promijenio odred. A gdje si prije bio? - zapita djevojka nešto tišim glasom.
- Na zadatku! - odgovori mladić jakim glasom.
- A naravno... šta i ja pitam, kao da nemam pametnija posla. Odoh malo da se odmorim u svojim odajama. A ti se skloni sa sunca jer uskoro će ugrijati - reče djevojka i mahnu kosom.

Usporiše se slike Selminog sna. Sve je proticalo veoma sporo kao na usporenoj traci. Sa glave princeze spade srebreni rajf za kosu i otkotrlja se kamenom kaldrmom. Mladić pohita za njim i dok se rajf na kraju puta vrtio u krug, zgrabi ga i ponese prema djevojci koja je išla prema njemu. Mladićevo lice je blistalo na jutarnjem suncu i dok su mu se snažni i uvježbani mišići grčili na tijelu, lice je ostajalo blago i smireno. Raspletena kosa djevojke se zaviori na laganom vjetru i zapljusnu mladića po licu, koji se pokušavao zaštititi rukom. Kada je djevojka skupila kosu u rep, ona joj je padala do ispod koljena. Smješkajući se uze bez riječi srebrni rajf iz mladićeve ruke i u laganom trku nestade u odajama palate. Mladić je ne trenutak stajao kao skamenjen gledajući u pravcu gdje je nestala djevojka, a zatim se okrenuo i otišao da se napije vode. Kada se punim šakama vode pljusnu po licu Selma se naglo probudi.

Zapita se gdje se nalazi? Na televiziji je bila emisija o tigrovima, a napolju je bio mrak. Pogleda na sat i vidje da je pola šest, pa odluči da ustane i napravi kafu. Ionako sigurno više neće moći zaspati.

3.

ZAKON DOLINE

(Čikago, SAD)

3.1.

*
* *

Već godinama Amer je bio član internet foruma koji se bavio raznim temama, ali njega je privukla oblast "Misterije starih civilizacija", gdje je mogao pročitati dosta toga interesantnog. Bilo je tu vrlo dragocjenih informacija koje su mu otvarale nove vidike jer nije mogao tako lahko i brzo da dolazi do literature koja ga je zanimala, pa je često tražio od forumaša da mu pošalju materijale od onog što ga zanima. Komunikacija preko interneta mu je mnogo pomogla i radovao se svakoj poruci, jer se nije osjećao usamljen na putu svoje lične potrage - gdje je često gubio orijentire koračajući neprohodnim prašumama, ostajući bez zraka u vakumu nedorečenih misli, ideja i vizija što su padale oko njega kao meteori, zakrčujući puteve i ostavljajući ga u raljama beznađa.
Tog ljetnog jutra je upalio kompjuter, što je činio redovno svaki dan kao programiran, i odmah pogledao e-mail poštu. Vidje da ima nekoliko poruka. Listajući ih, pročita naslov - "Zakon doline" i kliknu nestrpljivo mišem da se poruka otvori:

"Poštovani gospodine,

Nadam se da će Vam ovo štivo bar malo pomoći u Vašem nastojanju da se što bolje upoznate sa životom ljudi u nestalim civilizacijama. Ovaj "Zakon" je meni lično bio od velike pomoći kada sam se prije par godina bavio nekim bliskim temama kao što je područje Vašeg istraživanja, i iskreno se nadam da će te tu naći bar nešto što će Vam biti od koristi"

U potpisu je stajalo: "Prijatelj bez adrese."

Intuitivno osjeti da će sadržaj ove poruke donijeti nešto bitno i odmah nastavi da čita tekst.

3.2.

*
* *

ZAKON DOLINE

- nesređeni materijal -

VIJEĆE ODABRANIH

- Pojmiti ulogu i značaj svoga dobrovoljnog angažmana je pitanje veličine pojedinca - kome se otvore vrata znanja;
- Predstavnik Vijeća Mudrih ne smije sebe da potcijenjuje, te, bespotrebno izlaže srozavanju svoga ugleda - jer to nepovoljno utječe na moral i stavove saradnika, kao i uopšte na narod Doline;
- ali ni precijenjivati svoj udio u nekom zajedničkom radu - jer postaće tašt i lišiće i sebe i druge novih mogućnosti;
- da nalazi mjere za ljude i djela ruku ljudskih - da triput izvaga prije nego što javno kaže sud, jer ljudi će ga držati za tu riječ koju je izgovorio;
- da istom mjerom uzima za sebe kao i za druge - jer narod će doznati i ono najskrivenije što je u duši nakana čovjeka.
- Od člana Vijeća Mudrih se očekuje da čvrsto - jasno i glasno - zastupa Zakon Doline na javnim mjestima i odbaci sve navode i tvrdnje koje se kose sa principima njegovim - što nam je u amanet ostavljeno od naših časnih predaka;
- da putuje u misije u neprijateljske zemlje i govori samo slovom Zakona, a svoje riječi da ne utrpava u govor pred tuđinom - jer zbog jedne riječi mnogo nesreće biva;
- da se sa blagošću odnosi prema pomagačima u misijama i dadne im prostora da se pokažu korisnim u zajedničkom radu;
- da se savjetuje sa svojim saradnicima u onome u šta ne zna i nije siguran, a i u ono u šta zna i u šta je siguran;
- da ima sluha za dobronamjernika;
- u zajedničkom radu vredniji je dogovor od naređivanja;
- da se ne prepušta slučaju ono što se da kontrolisati;
- da se provjeri iz više izvora ono što se može provjeriti;
- ne uzimati neprovjereno - ma koliko privlačno bilo, ako se može uzeti provjereno;
- danas uraditi sve ono što dan nalaže;
- uzimati učešće u ostvarenju dogovorenog;
- tajna više nije tajna ako se otkrije - a nešto samo dok je tajna ima vrijednost;
- svaki rad ima svoju cijenu - a malo je onih dijela koje treba odraditi po svaku cijenu;
- za svađu i razmjerice u kući zna se i van kuće - i to imati na umu;
- prvo završi poslove u kući pa onda u avliji;
- nemoj davati odgovore ako nisi pitan;
- da se prema svojim protivnicima, unutrašnjim i vanjskim, odnosi sa poštovanjem i svojim držanjem, govorom i činjenjem ne daje povoda za prepirke i spletkarenja - što bi trošilo uzalud vrijeme i njegovu energiju, kao i njegovih saradnika ili Vijeća;
- da odlučno stane na čelo u odbrani oštećenog ili onog kome se osporava sloboda - ma o kome se radilo;
- da svojim primjerom odražava Zakon i učini ga živim u Dolini;
- da se ne umara odgovaranjem na pitanja neukih jer i njemu je rečeno, pa zna;
- da odgovorima obuhvata sjeme neprilika, a ne grdi samo izrod;
- da riječima i djelom ne pobija svoje riječi i djela;
- da zastupa riječ Zakona i kada izgleda da neće izaći na dobro - jer u strahu od male štete može se načiniti veća;
- a sve može biti i bolje i gore - te je držanje za uže zlatne sredine mudrost kojoj se uče cijeli život oni koji mudrost traže;
- budi hitar na mislima ali riječi ne trati u vjetar;
- javno čini i govori onako kako misliš i želiš u tajnosti - inače ćeš se javno sukobiti sam sa sobom, a narod dozna što ga zanima;
- ali nikad ne pojedi sve što iznesu na sofru pred tebe, niti traži da još iznose;
niti sve reci što ti je na umu, već samo ono bitno, jer bit će prilike da kažeš i ostalo;
- ne mjeri ljude po sebi - jer i voće se razlikuje u baštama, a svako je ukusno i korisno na svoj način;
- ljudima daj prednost nad rezultatima njihovog rada;
- u zajednici treba svaki njen član da se osjeća poželjnim;
- nadarenoj mladeži je važnije otvoriti mogućnost za nadogradnju tog urođenog dara nego im držati lekcije - jer njima je priroda dala da brzo uče i shvataju;
- Zakon Doline ima prednost nad mišljenjem člana Vijeća Mudrih, ma kakvo bilo i ma od koga dolazilo - sve dok to mišljenje ne bude uvršteno u Zakon.

Amer je zastao sa čitanjem i pogledao kroz prozor. Vani je bilo sparno i sunce je nemilosrdno grijalo asfalt i betonski grad. Ustao je i bacio pogled na raskrsnicu na kojoj je bilo par automobila. Ljudi su se sakrili u hladovinu, čekajući da zahladni i da u predvečerje izađu vani. Grad noću oživi i ulice su pune šetača. Na ovom zvizdanu samo se može dobiti sunčanica i najbolje je zavući se u neku zamračenu rupu i čekati svježa krila noći. Sada spavaju noćne ptice dubokim snom, a izazovi su uvijek tu na ulicama ispresjecanim raskršćima.
Sadržaj Zakona Doline stavio je pečet mističnih iskušenja na Amerov znatiželjan i istraživački duh jer je snažno osjetio da je to spoznatljivo štivo, a ne neke suhoparne kanonske odredbe. To mu se činilo čudnim jer teško je na tim osnovama graditi funkcionalnu društvenu zajednicu u kojoj vlada red i harmonija. Ljudi bi mogli, kad bi htjeli, mnogo toga, ali neće i svjesno iskrivljuju ono što je opće dobro da bi za sebe nešto sitno ušićarili, ili pak, da bi napakostili drugima, iako od toga nemaju nikakvu korist... ili imaju... vjerovatno i imaju, jer čovjek ništa ne radi bez nekog unutrašnjeg smisla, ali to je nekakva naopakost, vjerovatno. Čudno je to sa ljudima jer ljudi su, zaista, čudo na Zemlji.
Dosuo je limunade u čašu i pogleda na ulicu. Opojna lijenost se razlila po užarenom asfaltu i on fiksira pogled na korak slučajne prolaznice koja je sa kapom na glavi koračala trotoarom. Ruke su joj padale niz skladno tijelo dok joj je kratka sjenka klizila pločnikom. Imala je nekih dvadesetak godina, ili je samo stvarala taj dojam, jer sa njegovog prozora, koji je bio na šestom spratu, svijet je izgladao umanjen. Kreirane minijature unosile su znatno više prostora u vizuelne odnose, pa je konkretan karakter bio stvar imaginacije i sigurno se razlikovao od činjenica. To sve nije smetalo Ameru i puštao je da mu se rasplamsa mašta, u tih nekih dvadesetak koraka, koliko je mogao da prati interesantne prolaznike. Djevojka sa tamnom kapom na svjetloj kosi, zastala je na semaforu i počela da kopa po tašni. Odmah mu puče pred očima da je neka letačica koja se zapetljala u mrežu iznevjernih obećanja, koja su pala pred njenim elegantnim šarmom - samo zato jer ih je i očekivala. Željela je da ih čuje, bez obzira što su to bile iluzije, jer o tome nije htjela da razmišlja. Možda, sada, na semaforu, kad ne može da nastavi svoj lepršavi hod na staklenim nogama vedrinu što nose, baš tu na njegovoj raskrsnici, dok čeka da se upali zeleno svjetlo, možda je udara nemilosrdni čekić realnosti, koji je neumoljiv u obznanjivanju stvarnih činjenica u vidu dalekosežnih posljedica. To što si nekada radio sutra te čeka, sigurno, a možda baš, tu na semaforu ispod njegovog prozora, u danu kada sunčane zrake nose baklje i pale svježinu u svakom dostupnom kutu svijeta. Djevojka prelazi ulicu korakom što zasijeca oko mladića u vatri mašte i Amer se vrati u stvarni svijet svojih dilema koje su se razlile svuda po njegovom stanu, dodajući oštrinu uglovima plafona.

Pogled mu zastade nad naslovom sljedećeg poglavlja i on se sa ushićenjem baci na čitanje. Pročita naslov narednog poglavlja - "Strategija i taktika pregovora" i osjeti vibracije unutrašnjeg velikog praska, i vidje u trenutku blijesak kosmičkog haosa iz kojeg nastade nebeski red, a koji ljudi ne mogu remetiti i ne mogu mijenjati pravila prema svom nahođenju - proizvoljno, teško shvatljivo i objašnjivo. Zastade. Ukopa se misao iznad ekrana računara. Zaledi se jedno nastojanje jer iz njemu, do tad nepoznatih izvora, razjapljenih vulkanskih ralja, udari voda, prokulja lava, razli se tečna energija. Ruka učini neki hitar pokret nad tastaturom, bez ikakve kontrole, i on je primiri, zaustavljajući svaku radnju da bi nesmetano nepoznati proces unutrašnje reakcije trajao i ispoljio se. Zakoračio je u nepoznatu sferu još neproživljenog prostora, nepoznatog sadržaja gdje ga je čekalo iskustvo od koga je mnogo očekivao, znanje koje će dešifrovati kod nasljeđenog sjećanja. Očekivao je spoznaju koja će mu otključati tajna vrata urođenog sadržaja svijesti što mu je danonoćno kolalo kroz vene, a on o tome nije ništa znao. Ta praznina u saznanju, znanju i spoznaji, koja je sigurno imala svoju strukturu i sadržaj kroz znak genetskog sjećanja, stvarala je vakumsku barijeru između njegovog unutrašnjeg, duhovnog, i vanjskog, materijalnog svijeta a što treba da, po prirodi kosmičkih stvari, pojava i zakona, bude harmonizirana cjelina.
Nakon tog zaleđujućeg trena nestadoše maglene zavjese unutrašnjih košmara i Amer osjeti da može nastaviti sa čitanjem teksta koji mu je stigao e-mail poštom od ko zna koga, i iz ko zna kojih razloga, ali slučajnost je ono čemu on nije davao previše prostora i značaja na istraživačkom putu nasljeđa predaka koje mu je darovano i sakriveno na dno bića - bez mogućnosti da se vidi i objasni, već samo osjeti i spozna u blagim titrajima duše.

3.3.

*
* *

STRATEGIJA I TAKTIKA PREGOVORA

- Kada se pravi dogovor, kretati od tačke za šta postoje uvjerenja o obostranom neprotivljenju;
- ne sjedati za sto sa onima koji nemaju volje da otklonjaju predrasude - jer je to gubitak vremena i energije;
- dogovaranje treba shvatiti kao proces u kojem obje strane trebaju nešto da prihvate i nešto da odbace da bi na stolu ostalo samo ono u čemu postoji obostrano neprotivljenje;
- nema svrhe ponovo pregovarati sa onima koji ne mijenjaju svoje mišljenje, a ne uvažavaju tuđe;
- dogovaranje je dijalog a ne monolog;
- ko ne umije slušati druge teško da će iko slušati sa pažnjom;
- ako si sam zbrkan, nejasan i neodlučan bez osnova je zahtijevati da drugi budu smireni, jasni i uvjereni;
- na kraju reci zadnju riječ;
- ako zastupaš druge ne možeš govoriti u svoje ime;
- dobro može da se desi odjednom ali uglavnom dolazi polahko, a zlo uglavnom nastupa naglo a može doći i polahko;
- Neprijatelj mijenja temu, ali ne mijenja namjeru;..."

Telefon je zazvonio. Koncentracija se polako razbijala. Misao se vezivala za zvuk aparata, tražeći odgovor - ko bi to mogao biti? Ko god da je - nije poželjan! Ipak, pruži ruku i javi se, jer više nije znao šta čita. Shvati da mu je najbolje da vidi ko je, jer će ga opet zvati.
Zvali su ga iz nepoznate medijske kuće u vezi sa aktuelnom anketom, u čemu je odbio da učestvuje.
"Što je nekim ljudima dosadno, pa dosađuju drugima!" - pomisli spuštajući slušalicu, ljut što ga vraćaju u stvarnost u kojoj caruje monotonija. Pomisli da toliko je toga interesantnog na svijetu, a nekome je opet dosadno. Teško shvatljivo. Može se razumjeti, ali se ne može opravdati. Nastavi čitati tekst sa ekrana kompjutera, koji ga je magnetnom silom prilijepio za stolicu i držao u nekakvom poluopijenom stanju. Nije mu smetala sparina koja već danima ne popušta.
Nekako mu je ovaj tekst legao, kao da pije vodu nakon dugog tumaranja pustinjom. Bio je žedan nekog novog iskustva koje će mu uvezati dragocjene slike koje su razbijene putanje kružile u njemu. Kao da se njegov mikrokosmos preporađa i postaje kompaktna cjelina dok isčitava ove redove, između kojih su okeanske dubine i riječi prkose nošene ledenim vjetrovima. Vjetrovima istine. Zaboravljene ili izgubljene istine. Istine na koje čeka da mu se otkriju sve ovo vrijeme životne potrage. Nadao se da će ga jednom, nekad, negdje ovo njegovo traganje odvesti ali nije znao gdje, kako i kada. Uslijed izazova pred nepoznatim nije se forsirao, jer nije ni sumnjao da neće doći do nečega što je krupno i značajno. Tako da ga fascinira ta sadržajna koecidencija kompaktnosti između toga šta ovaj tekst pruža i njegovog unutrašnjeg nastojanja da tako nešto nađe. Osjećao je da duha žeđ se gasi.
Prelistavanjem dobivenog materijala došao je do novog poglavlja.

3.4.

*
* *

UGOVORENE STVARI

- Jednom dogovoreno ne stavljati olahko ponovo na sto za dogovor - jer se tim potezom otvaraju i ona najkrupnija pitanja međusobnog povjerenja, uvažavanja i razumijevanja;
- Prvo utvrditi dogovor o temeljnim pitanjima a onda otvarati druga;
- Ne prihvatati proturječne ugovore;
- Ugovor se ili poštuje u cjelini ili ne poštuje kao cjelina - nema djelimičnog kršenja jer se krši dogovor;
- Ako sam ne poštuješ dogovor nemaš osnove da to od drugog zahtijevaš;
- Ako odlučiš da prekršiš dogovor - prije nego što to učiniš obavjesti drugu stranu;
- Kontakt sa neprijateljem je nezamisliv - osim u vanrednom stanju, kada to prilike i razum nalažu zbog općeg boljitka i sigurnosti, ali isključivo preko provjerenog posrednika;
- Postizanje ravnopravnosti sa jačim, koji je zlonamjeran - je uspjeh;
- Ako nam slabiji diktira - to je neuspjeh;
- Nametati silu tamo gdje se može riječima doseći cilj - znači ne razumjeti ni riječi ni silu;
- Bolje potrošiti hiljadu riječi nego izgubiti jedan život;
- Bolje pregovarati sto godina nego ratovati jedan dan;
- Riječi nisu uzalud ako su mačevi u koricama;
- Ne može dodijati vladaru dogovaranje više nego ratniku ratovanje;
- Svaki rat se završava mirom;
- Duži je mir od rata;
- Ono što se učini brzo - dugo se spominje;
- Osjećaj blizine - zavara iskrenost;
- Neprijatelj mijenja glasnike, ali oni stim glasom govore.

Naredni naslov, „Doba rata“, zainteresovao ga je, pa je dalje nastavio čitati, gubeći orijentaciju u vremenu i prostoru.

3.5.

*
* *

DOBA RATA

- Vođenje rata bez plana o miru - je sulud pohod.
- Sa trećinom vojske se ulazi u bitku - a glavnina je u pozadini.
- Ako se puno uloži, a malo dobije - ne može se pohvaliti mudrošću.
- Jaki ne prijeti zalud.
- Od ratnog plana nema odstupanja u jeku bitke.
- Izdajnike prognati iz Doline prije izdaje.
- Od ratnika ne tražiti samopožrtvovanje, već zahtijevati disciplinu.
- Čvrstina komande je živi štit pred neprijateljem.
- Pola posla odbrane je u pripravnosti.
- Bitno je dobiti rat, a ne jednu bitku.
- Najbolji je ratnik onaj koji izvrši zadatak.
- Nikada ne grupiši sve snage na jednom mjestu.
- Kružna odbrana je odgovor na kružni napad.
- Ne izdavati naredbe koje sam nikad ne bi izvršio.
- Zlo se sječe u korijenu.
- Ne uči vuka jer zalud je muka.
- Ne gazi vodu kojoj virove ne znaš.
- Ne pitan ne pričaj.
- Pola reci odmah, a pola ostavi za kasnije.
- Ne otpočinji ono što ne znaš na šta može izaći.
- Prije juriša se obazri, a onda se ne okreći.
- Hvalisanje kvari duh ratnika.
- Jednim okom gledaj neprijatelja, a drugim prijatelja. (u borbi)
- Jednom rukom napadaj neprijatelja, a drugom brani prijatelja.
- Gledaj da ti budućnost ne ostane bez prošlosti.
- Ne dozvoli da ti sutra bude juče.
- Graditi za vječni mir - spremati se za vječni rat.
- Zna se neprijatelj ali se ne zna put kojim će doći.
- Neprijatelj udara uvjek u nevakat.
- Računaj da neprijatelj zna tvoje slobosti.
- Ako nadmudriš - i pobjedićeš.
- Sila je slabija od mudrosti.
- Mudrost svaku silu nadjačati može.
- Ne boj se jakog već mudrog.
- Ako se uzneseš – pašćeš.
- što te ne obori - ojača te.
- Kad se pada s vrha - dugo se kotrlja.
- I slab vjetar žbun odnese.
- San dosanjat' - lov zaganjat'.
- Teške riječi, a lahka koraka. (čovjek)
- Ko djelom priča najdalje se čuje.
- Ko zna on i ima.
- Ko dijeli taj i dobija.
- Heroji štite slabije.
- Narod je gladan plemenitosti.
- Od lošeg učenja nema dobrih učitelja.
- Kakavi učitelji - takvi učenici.
- Ko znanjem gleda - duboko vidi.
- Debelo drvo - debeo korijen.
- Tajna zvijezde je san čovjeka.
- I pas sa razlogom laje.
- Poplava ne nosi grad dignut na brdu.
- Ne otvara brada kapije grada.
- Ko igra na vrijeme - igra najjačim adutom.
- Brojniji neprijatelj ne očekuje odlučan napad.
- Pregovori imaju smisla kada je moguć dogovor.
- Ne stupati u savez sa neprijateljima svojih dobročinitelja.
- Plan mora biti jasan kao dan.
- Pobijedi zvijer, a ne postani krvolok.
- Govori uvijek istinu.
- Opstanak je suština svih nastojanja jednog naroda.
- Kada hodiš - hodi, a kad zboriš – zbori.
- Neka te ne pogađa laž.
- Dok živi nada - živi i ideja.
- Praštati, ali pamtiti.
- Što sloga sagradi to svađa poruši.
- Ne osvajati ono što se ne može održati.
- Mudar rizik ima duboke temelje.
- Ne udaraj da bi drugima pokazao snagu.
- Ako ti neprijatelj postane prijatelj - neće te izdati.

* *

- Odakle je ovaj "Zakon"? - pitao se Amer u više navrata dok je čitao tekst.
Napisan je na jedan neuobičajan način. Na osnovu stila pisanja nije mogao da bude siguran iz koje civilizacije dolazi. Veo misterije ga je obavio u potpunosti i raspalio žar punog interesovanja. Dakle, Orijent nije, Rimljani nisu, Stari Grci su se izražavali komplikovanije... Egipćani... možda, na neki način, ali nisu sigurno...
- Da nije Atlantida u pitanju? - prođe mu misao kroz glavu kao žarna munja i osjeti da ga probija jeza i znoj. Ustade sa stolice i pođe ka polici sa knjigama. Stade ispred redova knjiga ne znajući koju da pogleda. Inače, ove situacije mu se ne događaju, jer obično zna o čemu se radi kada čita neki tekst. Bar zna kojoj civilizaciji pripada. Šta je ovo? Šta mu je to stiglo? "Prijatelj bez adrese" - znači ništa me ne pitaj! To je to! Skontaj sam ako možeš - ili odustani od svega! To bi mogla biti nekakva virtualna ubleha! Ali od koga? Zaista je bio zbunjen i izgubljen. I to pravo, po prvi put. Ali, možda više i ne treba da bi se nasukao jednom za navijek.
Sjeo je ponovo na stolicu ispred ekrana kompjutera, ali ne više sa onom vatrom ushićenja, već oprezno, kao da se prikrada nepoznatoj krvoločnoj zvijeri. Nastavio je da čita, dok su mu se pitanja bez odgovora rojila po glavi. Odluči da prvo pročita poruku do kraja, pa će onda vidjeti šta će sa tim vodopadom pitanja, na koja nije znao odakle da krene sa traženjem odgovora. Došao je do tankog leda i zato nije ništa smio naglo činiti. Morao je nastaviti dalje, ali oprezno, vrlo oprezno, na što ga je upozo-ravalo stanje u koje je odjednom upao, a što mu nije bilo poznato. Nastavi sa čitanjem slijedećeg poglavlja.

3.6.

*
* *

ZAPISI O MUDROSTI

- Ko kuje velike planove, a ne može ni male ostvariti - blizu je propasti, jer je veliko uslovljeno malim, a sa malim se postiže veliko.
- Ko pada na malom - ne može doći do velikog.
- Ko zanemaruje sitnice - i krupno mu izmakne, a ko vodi računa o sitnicama ima realne izglede da dođe do krupnog.
- Kome su oči gladne - slijep je.
- Ko gleda očima mogućnosti - taj teško zaluta.
- Ko ne donosi olahko odluke - ima više šanse za uspjeh.
- Ko se ne savjetuje - lako se oklizne, a teško se diže.
- Ko misli da mnogo može i puno zna - ogradio se zidom zabluda.
- Ko druge žrtvuje za svoj interes - despot je okovan mržnjom.
- Ko druge pomaže - sebi pomaže.
- Ko suradnike onemogućuje - sebe ograničava.
- Ko nosi mržnju u sebi - nesposoban je za ljubav.
- Ko ima ljubav u sebi - niko mu je ne može oteti.
- Ko je samoljubljiv - zaslijepljen je.
- Ko je zatvoren - osuđuje se na lokalizam.
- Ko plemenskom podređuje univezralno - ne otkriva tajne neba.
- Ko u pojedinačnom nalazi univerzalno - na putu je nebeskih blagodati.
- Ko ne razumije univerzalno - sputava i pojedinačno.
- Kome je kvantitet iznad kvaliteta - nema mjere.
- Ko čini a nema cilj - ne može se pohvaliti razumom.
- Kome razum teroriše srce - ne može se pohvaliti dušom.
- Ko ne drži riječ - ne može se pohvaliti karakterom.
- Ko teroriše slabijeg - ne može se pohvaliti hrabrošću.
- Ko prihvata odgovornosti a ne realizira ih - ima skrivene namjere.
- Ko na male udare uzvraća svom silom - ne može se pohvaliti mudrošću.
- Ko na provokacije uzvraća silno - ne može se pohvaliti samokontrolom.
- Ko vidi opasnost i tamo gdje je nema - nije ubijeđen da tu treba i da bude.
- Ko u malom ne vidi veliko - nije upućen.
- Ko gleda, a ne vidi - ne zna.
- Ko sluša, a ne čuje - ne zna.
- Ko ne nosi u sebi znak toga što želi - ne može ga ni naći.
- Ko nema prijatelja - ne znači da je nesposoban za prijateljstvo.
- Ko prima, a ne provjerava - naivan je.
- Ko razmišlja i kad ne treba - izgubljen je.
- Ko trči - nije uvijek brži.
- Ko pravi veliku buku - obično ne nudi mnogo.
- Ko ne prepozna u dijelu cjelinu - teško da će je sklopiti.
- Koga teret ne sputava u namjeri - zna šta hoće.
- Ko putuje, a ne uči - kao da nije ni putovao.
- Ko polahko ide teško ga je slijediti.
- Kome odluka iskri u očima - tom se sklanjaju sa puta.
- Ko puno radi a malo priča - na visokoj je cijeni.
- Ko se usiljeno smije - gubi ravnotežu.
- Ko uzima više nego što daje - izgubiće jednom sve.
- Ko ne vjeruje - izgubljen je.
- Neka ti djela idu isprjed riječi.
- Neka sjenke tvojih djela padaju na tvoje korake buduće.

* *

"Nevjerovatno!" - pomisli Amer i nasloni se na udobnu radnu stolicu na točkovima. Ovome se nije nadao - a što ga je zadesilo. Šta sada da radi? Odakle da krene da bi došao do svih tih odgovora na pitanja koja proizilaze iz ovog "nesređenog" teksta?
"Da se neko ne šali sa njim?" - pomisli i odmah odbaci tu predpostavku, jer je očito ovo isuviše ozbiljno da bi bilo predmet nečije naivne spletke. Ovo je nešto sasvim drugo ali nije znao šta bi to moglo tačno biti. Sjedio je zavaljen na stolici i nije imao snage niti volje da ustane. Ovo ima neko dublje značenje - ali kakvo?
"Zašto sad ne zazvoni onaj dosadni telefon? Uvijek zvoni kad ne treba, a kad bi trebao šuti kao zaliven." - pogledavši na telefon pomisli Amer i odluči da ode pristaviti kafu, jer bi mu dobro došla da se malo misli saberu.

Inače, Amer je ostavljao dojam usporenog tipa, koji je isuviše pridavao pažnje pokretima i položaju tijela. Sebe je promatrao iz perspektive promatrača tako da je imao jasnu sliku samog sebe i kada ga neko promatra i sa leđa. Nije želio da ostavi dojam izgubljenog lika u svijesti drugih ljudi i usporenim pokretima privlačio je pažnju „onih koji nešto kontaju“, te mu je to bio najefikasniji „test“ za selekciju znatiželjnika - koji razotkriva sadržaj nečije ličnosti. Amer je prepoznavao te ljepljive poglede na sebi vodeći ih kroz lavirintne imaginacija gdje na svakom raskršću čeka usporena fascinacija u perfektnoj režiji vrsnog stratega i majstora iluzija. Ko god je na temelju vanjskih manifestacija i zapažanja nastojao da dokuči suštinu Amerove ličnosti nailazio je na logičke poteškoće shvatanja serviranih paradoksa kroz uglađene manire sinhroniziranih pokreta i poteza - što je ustvari bila strma kratica za racionalizaciju. U tom maniru, usporenog tipa, Amer je pripremao kafu razmrsavajući klupko zgusnutih misli, ne mogavši da izvuče nit od gomile čvorova - kako nije znao izvor informacije tako nije mogao predviđati ni kuda to može voditi, niti kako sve značenje ima, ili može imati. Kao nikada do sad osjetio je da ga udara hladan vjetar prouzrokovan nedostatkom sagovornika sa kojim bi mogao voditi kvalitetnu debatu oko nadolazećih dilema, koje su ga okivale u santu nemoći i dezorijentacije.

Kahva mu je dobro došla i dugim gutljajima ispi prvu šolju, zagledan u kristalno klupko balzamovanih tajni što su se, nenadano, u današnjem danu, sjatile i prekrile mu nebo zagonetnom čarolijom. Osjećao je plamteću vibraciju duboko u svom dobro prodrmanom biću sa granitnim uvjerenjem da je ušao još u neistražene prostore neslućenih misterija. Blijesci munja razasute slutnje laganim nemirom ustreptaše mu duh, što je gorio u još neotkrivenom plamenu čežnje za nekom dalekom slikom iz prošlosti, koja je ležala u sjenkama na dnu okeana. Svježina novih misli učvrsti mu intuitivnu spoznaju da je ušao u trag genetskoj misteriji sa kojom se rodio, koja mu je tekla kroz vene, a o kojoj nije ništa znao pojmovno reći. Ukusan i topal napitak učvrsti mu osjećaj da nakon ove kafe ništa više u njegovom svijetu neće biti kao što je do sada bilo - jer vakum neslućenog sadržaja gutao je odavno utvrđene dimenzije, koje su se razlijevale u nadolazećoj oluji nepoznatog, a što je u njemu još od rođenja živjelo.

4.

VIRTUELNA KOMUNIKACIJA

*
* *

4.1.

(Sarajevo, BiH)

Kada je Azra stigla kući upalila je kumpjuter i otvorila fejzbuk, da pogleda da li je Nihad na internetu. Obradovala se kada ga je vidjela, jer je htjela da sutra sa njim dogovori izlet u Visoko. Željela je obavezno sa Selmom izaći iz grada jer je veoma zabrinuta za nju i stekla je dojam da je veoma napeta.
- Ćao Nihade. Kako si?
- Ćao Azra. Šta ima?
- Evo gura se. Šta se radi?
- Ništa posebno. Standardno... pos'o, kuća, a nigdje birtije s glave!
- Šta planiraš za vikend?
- Nisam još ništa. A ti?
- Pa da odemo do onih iskopina oko Visokog? Da vidimo šta je to stvarno tamo. Jesi li za?
- Vazda, znaš da sam avanturista. Hoćemo li zvati Selmu? Kakva je s vremenom?
- Danas sam bila sa njom na kafi. Opet njeni snovi... Ići će sigurno i ona.
- Ok, javi mi ujutro kad krećemo. Ako ne možeš da planiram nešto drugo. Znaš kakva je ona moja Rahmana.
- Uredu, javljam se ujutro. Ćao.
- Ćao!

Azri pade kamen sa srca jer je žarko željela da sa Selmom sutra ode negdje van grada i da im se napune baterije pozitivnom energijom na čistom planinskom zraku. Nije htjela da je zove telefonom, već joj posla poruku e-mailom da joj se javi ujutro radi dogovora u vezi posjete piramidama u Visokom, a ići će se sa Nihadom i Rahmanom.

Iako je bio petak, Azra odluči da nigdje ne izlazi jer se osjećala umorno. Činilo joj se da će zaspati čim legne na krevet. Usput je kupila zeljanicu koja se još pušila. Stavi je onako u papiru na poslužaonik i ode do televizora. Pustila je jedan od onih novih akcionih filmova koje joj je posudio Nihad. Odluči da ih večeras pregleda i sutra mu vrati DVD-ove. Baš će joj dobro doći ovo filmsko veče u kući, da se malo opusti nakon naporne radne sedmice.

4.2.

(Sarajevo, BiH)

*
* *

Selma je napravila kafu i izašla na balkon da je popije gledajući kako se polako budi grad. Sa devetog sprata plavog nebodera na Trgu heroja, u samom srcu Sarajeva, pružao se je lijep pogled na pola grada, onog dijela koji vodi prema Baščaršiji. Najviše je vremena provodila promatrajući okolne planine, koje su sa svih strana opasale grad na plitkoj Miljacki. Interesantno je da su se divlje patke pojavile na Miljacki i zadnjih par godina njihov broj se znatno uvećao, tako da su uveselile tok rijeke. I ovo jutro ponovo poče da razmišlja o raznim idejama kako bi se korito rijeke uredilo i prestalo sa njenim zagađivanjem otpadnim vodama. Piželjkivala je da bude više riba u rijeci, a možda i da se napravi neko jezero u blizini grada.

Sigurno da i ove patke pokazuju da je grad postao čistiji jer su tokom rata uništene sve redom velike fabrike. Imamo nešto čistiji zrak i na stotine hiljada nezaposlenih - koji su hljeb zarađivali u tim, nekada veoma uspješnim, poslovnim gigantima. Ona se ne sjeća baš puno komunističkog propalog perioda, niti ima nostalgiju kao oni koji su išli na radne akcije, jer je bila tek krenula u prvi razred osnovne škole kada je počeo rat. Kako je samo smiješno pitanje: "Ko je počeo rat?", bar iz ove ptičije pe-rspektive sa balkona plavog nebodera, a koji je sav izgorio u ratu, jer se i danas, petnaestak godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu jasno vide ugrizi krvoločne nemani koja je tri i po godine sijala smrt sa okolnih brda po gradu.

Pogled joj zastade na desnoj strani, vezan za kulu na Trebeviću. Nažalost, to nekada najatraktivnije izletište Sarajlija, gdje je bilo na desetine atraktivnih lokacija, danas je mrtvo jer je puno mina i nikome ne pada napamet da tamo ide na izlet. Zaista je smiješno kad se po medijima tvrdi da smo mi sami sebi palili kuće i posijali minama najljepše planine - pa da ostanemo bez krova nad glavom i lišimo sebe i naredne generacije da mogu ići na najljepša izletišta da uživaju u prirodnim ljepotama. Sa svim tim nebulozama i tonama licemjerstva moraju se nositi i naredni naraštaji - jer, koliko je sama uviđala, ne odustaje se od ideje da se građanima prelijepog Sarajeva razvuče pamet i uskrati ljepota življenja u gradu gdje se na jedinstven i harmoničan način prepliću raličite religije i kulture.

Uobičajene misli koje je obuzmu kada gleda panoramu Sarajeva iz svog malog gnijezda na devetom spratu, odvukoše je od sna koji se nastavio iz prethodne noći. Zaista je to čudno što se san nastavlja. Ne sjeća se da joj se to i prije događalo. Možda jeste, ali pošto joj nije bili interesantno i ne sjeća se toga. Sad joj je mnogo toga jasno u vezi sna jer se pojavio momak - lik koji je zadužen da čuva princezu, tj., nju. Bilo bi divno da se san nastavi dalje i naredne noći! Učinila bi sve što je u njenoj moći samo da se san nastavi. Da bar u snovima pobjegne od ovog smarajućeg svakodnevnog drila - gdje se dani vrte u monotonom krugu.

Sjeti se Azrinog prijedloga za izlet i ode da upali laptop, jer je ona možda već nešto dogovorila. Azra je munja. Ti okom - ona skokom. Ne trebaš joj ništa dvaputa reći. Njen direktor je ne bi dao nizašta na svijetu, kako sam zna reći. Kad je otvorila e-mail poštu, vidjela je Azrinu poruku i javila joj da pristaje da ide i da joj javi gdje i kada će se naći sa Nihadom, s obzirom da su sa njegovim "Golfom" uglavnom išli na zajedničke izlete. Ako njemu odgovara, može da izađe do stanice za komercijalu kod "Elektroprivrede", kako je to bilo uobičajena shema. S obzirom da on dolazi sa Dobrinje, kad pokupi nju onda samo produže do Ciglana po Azru, što je ujedno i put za Visoko. Od kako je izgrađen autoput, u Visoko se iz Sarajeva stigne za manje od pola sata, tako da se može skoknuti i na kafu, bez ikakovog problema.

Dok je Selma pakovala stvari zazvonio joj je telefon i Nihad joj je javio da ga za pola sata sačeka na stanici. Dolaze on i Rahmana. Obuze je blago ushićenje što će na neko vrijeme napustiti betonsku džunglu i udahhnuti planinskog smiraja.

4.3.

(Sarajevo, BiH)

*
* *

Odlučili su da u Visoko idu vozom, što je Selmu posebno obradovalo, jer odavno nije putovala vozom, te je u tome osjetila čar. Putnika je bilo malo na zapuštenoj stanici, a njihov voz je čekao na peronu i ubrzo, na zvuk pištaljke otpravnika sa crvenom zastavicom i kapom, krenuo ka svom odredištu.

Jutro, orošeno i obasjano prvim sunčevim zracima, uz zvuk voza koji je hitao ka svom cilju, kroz nepregledne planine i kanjone, vraćajući Selmu u novi život. Netremice posmatra kroz prozor tok zelene rijeke, koja krivuda razbijajući stijene lijepo uklesane duž pruge. Graja u vozu ne ometa je da uživa u svakom detalju prirode. Izusti uzdah naslade i okrenu se prema svojoj raji. Svi su zašutjeli, gledajući je. Nasmija se blago i okrenu pogled prema prozoru. Nastao je tajac. Nisu potrebne riječi za njen pogled i uzdah. Svi su znali njen sanjalački sjaj koji je plijenio iz plavih očiju. Nastavili su sa razgovorom i smijehom ne obazirući se na nju, ostavivši je da pluta u svojim mislima.

Kondukter najavi stanicu Visoko, prolazeći žurnim korakom dugim, uskim hodnikom. Vedri putnici skočiše sa svojih mjesta, užurbano uzimajući svoje ruksake. Selma lagano, kao i uvijek, uze svoj ranac i izađe polahko zadnja iz kupea. Svjež jutarnji zrak umi njeno blijedo lice.

Sa stanice su lagano pošli prema uzvišenju iz centra grada. Ispred njih planina u obliku piramide, prekrivena šumom i na pojedinim mjestima vide se započeti radovi. Selmi zastade dah. Srce zaigra u grlu i ponestade zraka. Ne može ičšekati da dođe na uzvišenje, da olakša dušu, koja je sve nemirnija. Jeza prođe njenim tijelom. Ispred nje kolona ratnika, majke sa djecom pored rijeke. Suze u očima djece koja ne razumiju šta se dešava, zašto očevi odlaze i gdje idu.

- Hej, samo šutiš. Reci nešto! - Nihad naglo prekide Selminu agoniju.
- Uživam u prirodi - jedva izusti Selma.

Koraci postadoše usporeniji, jer je uzvišica bila strmija. Vodič ih upozori da moraju usporiti korak, jer neće moći nastaviti ovim tempom. Valja stići do podneva, prije vrućine, na vrh planine.

Nakon nešto više od sat vremena laganog hoda stigoše na uzvišenje. Selma pogleda niz dolinu, gdje je milila kolona vojnika uskom kozijom stazom. Ne vidi rijeku, ali se čuje plač djece. Zatvori oči. Naglo ih otvori i opet ugleda stazu, gdje nije više bilo vojske. Nije bilo nikoga. Opet tijelom prođe jeza. Okrenu se na desnu stranu i ugleda konjanika, sa štitom od kojeg se odbijaju zraci sunca. Zabljesnu joj oči. Ona ih lagano zatvori. Opet ih otvori i ugleda auto sa reklamom bosanske piramide Sunca.
- A gdje je kula? - tiho Selma upita Azru.
- Kakva kula? - začuđeno je upita Azra, gledajući je netremice.
- Pa ona ispred nas. Tu mora biti kula, odakle izlazi djevojka. Vidjela sam je svojim očima - sanjivo je pričala Selma.
- Koga si vidjela? Aha, onu djevojku iz sna! - mahnu Azra rukom.
- I nju i kulu! - ispruži Selma ruku pokazujući gdje bi kula trebala biti.

Azra pogleda u tom pravcu i nasmija se glasno, jer je tamo bilo uzvišenje prekriveno šumom.
- Stvarno si zanesenjak! De, bona uživaj u prirodi, pusti san - zagrli je Azra.
- Ali, ja sam vidjela tu kulu i mora biti tu negdje. Mislim da je baš tu - tvrdila je Selma.
- Imam prijedlog! Hajmo potražiti onog tipa što je otkrio ove piramide i ispričaj mu svoj san. Možda ti čovjek povjeruje - okrenu se Azra smijući se tako glasno, da je Selmi paralo uši.

Selma nastavi koračati prema jednoj bašti ispred koje su bile uredno poredane drvene klupe, pored kojih su stajali suncobrani i pravili prijatan hlad. Sjede na klupu. Skide ranac sa ramena, opružajući noge ispod stola. Nije se više okretala prema mjestu koje je već vidjela u snu, već je gledala na suprotnu stranu, koja joj se takođe činila poznata. Zatvori oči, ugodno se smjesti na klupu i sa zadovoljstvom poče duboko da udiše svjež zrak. Uskoro će i ovdje postati nepodnošljivo vruće te odluči da uživa osluškujući planinski smiraj, ispunjen simfonijom skrivenih cvrčaka.

Osjećala je da je došla na mjesto koje je odmaralo dok je tonula u omamu snoviđenja. U laganom ritmu disanja osjeti bilo kosmosa i obasja je blijesak spoznaje da vrijeme stoji i da nigdje ne ide. Mada to ne bi nikako mogla da objasni riječima - ni sebi ni drugima - za tim nije osjećala ni potrebu, što je ustvari i iznenadi, jer je uobičajeno vatreno branila racionalne strukture i zakonitosti. Kao da je kročila na plato bezvremenosti - gdje ne važe nikakvi zakoni, gdje sve lebdi i ljudskoj ruci su dostupni podjednako i predmeti i želje. Snažno osjeti zagrljaj ruke sudbine, shvatajući da ovaj val nježne tananosti koji joj obuze tijelo i duh, kraj je dosadašnjeg života i početak nečega nepoznatog. Otvorila se veličanstvena kapija svijesti, za koju nije ni slutila da postoji, i ušla je u novi svijet koji je tajansveno treptio ispod zatvorenih očnih kapaka. Malo se i boji da otvori ponovo oči, da čarolija slučajno ne bi prestala i ponovo je ne okuje sumorna monotonija gdje su se hazarderske emocije lomile od iskričave sante jeze. Snažna ruka iz davne prošlosti ščepala je u stvarnosti i nosila u uzburkani okean boja budućnosti. Ko sam ja? Dugokosa princeza iz sjenki piramida ili robotizirana novinarka bez ideje? Ili sam ustvari nerođena misionarka koja treba da spasi čovječanstvo pri kraju trećeg milenijuma? Selmine se usne počeše sporo pomijerati izgovarajući riječi: "Ako otvorim oči saznaću odgovor, ali neću to uraditi, jer želim bar još malo uživati u neizvjesnom zagrljaju misterije... Ko je čuvar tajne? Tajna traje sve dok se ne otkrije njen čuvar. Gdje je čuvar tajne - koji moj iscjepkani život vidi kao harmoničnu sliku... koja pliva u beskraju!"

4.4.

(Sarajevo, BiH)

*
* *

Vrativši se naveče kući, Selma puna utisaka sa Visočice izlazi na njoj drag znanstveni forum "X-Y" i u djelu "Misterije starih civilizacija" i postavlja temu: "Bosanska piramida sunca". Za uvod u temu napisala je tekst:

"Danas sam bila u Visokom na piramidama. Imam snažan dojam da je gore neka građevina koja je djelo ljudskih ruku, što jasno može vidjeti na licu mjesta. Nisu mi jasni oni koji su požurili da kažu: "Ne, tamo nema ništa! Kakve piramide?! To je izmišljatina!", a nisu se popeli da vide imali tu išta što bi upućivalo na postojanje nekih građevina. Moj lični dojam je da će se tu otkriti jedna čitava civilizacija o kojoj se ništa ne zna, a koja je ovdje cvjetala nekada davno. Tad će se doznati i bolje razumjeti šta je to Bosna."

Postavivši tekst, Selma je postavila i pet fotografija gdje se vide obilježene iskopane sonde, obično duge 5-6 metara, a gdje se vide redovi kamenih ploča pravilnog oblika. Jasno se vide kameni obluci, koji su očito doneseni iz riječnog korita, i da je to uvezano u kameni blok, kao današnja betonska ploča. To ne može biti prirodan proces već samo djelo ljudskih ruku.

Kada se Selma nakon 10-ak minuta vratila iz kuhinje i pogledala na forum, vidjela je da je bilo već desetak "lajkova" i nekoliko komentara. Bio je jedan duži koji je postavio profil "Amer Chicago", a koji joj je poznat i od ranije:

"Ta zemlja Bosna je čudo samo po sebi na kugli zemaljskoj, iz više razloga, i kroz cijelu svoju historiju se očituju događaji koji su u mnogo čemu utjecali bitno na regionalne i svjetske društvene i političke tokove - kako u bližoj prošlosti, gdje su sjećanja svježa, tako i u daljnjoj - o čemu postoje pisani tragovi iz raznih izvora - ali koji se žele otuđiti od njene grude; dok u davna vremena na ovim prostorima, gdje danas se rasprostire Bosna, postojale su, a i vjerovatno cvjetale, neke druge civilizacije o kojima mi danas ništa ne znamo, a neki ne žele za to da znaju. Zašto?

Međutim, prikazana je javnosti, a i akcentovana, ona njena tamna strana historijskog sjećanja dok onih svijetlih momenata ne želi niko da se prisjeća, istražuje, niti da ih pominje - te, ispada kao da ih nije ni bilo. Ali, na sreću, nije baš sve tako - niti bilo, niti jeste.

O tim drevnim civilizacijama ništa se ne zna pouzdano - kada su tačno postojale, prije koliko stoljeća ili milenijuma, ko je tu tačno živio i kako se život odvijao, kakve su građevine gradili i sa kojom svrhom i namjenom? Ništa se to ne zna, niti se može tačno utvrditi, a nešto je moralo biti - kako i zbog čega - to je teško ustvrditi; ali sa mogućnošću da se o tom drevnom svijetu razmišlja i daju pretpostavke o mogućim društvenim odnosima - širom su otvorene kapije budnih snova, koji ne bi trebali nikome da smetaju i budu nažao."

Amerov tekst je Selmu dojmio i pritisnu da joj se sviđa, te prokomentarisa sa riječima: "Lijepo rečeno Amere... ali imam osjećaj kao da tekst nije završen. Međutim, osjećaj ponekad zna prevariti! Lijep pozdrav iz Sarajeva - gdje je vruće kao u Sahari!"

4.5.

(Čikago/SAD)

*
* *

Amer je sa pažnjom analizirao fotografije bosanske piramide, koja je prema pretpostavkama, najstarija i najveća do sada otkrivena piramida na svijetu. Sa visinom od 220 metara visočija je i od Keopsove piramide u Egiptu. Posebno je interesantnao što su već otkrili mrežu podzemnih tunela koji se prepliću i pretpostavlja se da je svih pet piramida, koliko se pretpostavlja da se nalazi u visočkoj dolini, povezano tunelima. Prebacio je fotografije na kompjuter, otprintao ih i pažljivo prostudirao pojedinosti. Bilo je očito da su na fotografijama zabilježena djela ljudskih ruku i da takvi oblici i strukture ne nastaju u prirodi. Negatori istine u ovom slučaju biće u velikom problemu kako da obmanu javnost i sakriju bjelodane činjenice.

Kad je pročitao novi Selmin komentar, i vidio da je na sliku svog profila stavila fotografiju piramida, odluči da joj se privatno javi i pošalje poruku.

"Pozdrav Selma,
Drago mi je što sam imao priliku da se upoznam sa fotogafijam sa Bosanske piramide sunca. Nakon analiziranja fotografija sve više sam uvjeren da su u Bosni, zaista, otkrivene piramide, što, morate priznati, zvuči nevjerovatno. Inače sam rođen u Bosni, ali trenutno sam u Americi, u Čikagu i počeo sam ozbiljno razmišljati da uskoro dođem u posjetu piramidama. Pozdrav iz sunčanog Čikaga. Amer."

Selma mu se kratko zahvalila na javljanju i ugasila kompjuter. Osjećala je sladak umor i ubrzo je potonula u prijatnu postelju sna.

Amer odluči da pošalje Selmi svoju priču "Baklje nad rijekom vječnosti", ne ulazeći u to da li je to pametno ili nije. Pronađe dokument u arhivi i odlučno kliknu tipku "pošalji", a zatim ustade i izađe na balkon. Poželi da prošeta plažama, da ga malo propuše vjetar na obali jezera Mičigen. Obuče trenerku na brzinu i tene, napravi sendvič sa sirom i izađe vani. Sunce je toplim zracima grijalo ulice Čikaga. Osjećao je da se nešto bitno u njemu mijenja, pa mu je danas grad izgledao nekako prisno i vedro, bez tamnih nijansi i monotonije. Kompletan svijet je postajao drugačiji, sa mnogo više svjetlosti i osmijeha. Sa otvorenim simpatijama se osvrnuo za tamnoputom djevojkom koja je kraj njega projurila na rolama. Grickajući sendvič pogleda prema udaljenoj pučini jezera i shvati da je do sad život prolazio kraj njega kao pored željezne ograde, koju je blago dodirivao pri šetnji. Pronalazak bosanskih piramida donio je lakoću njegovim koracima po čikaškim ulicama, a i pogled mu je prisutan u stvarnosti, pa se mogao diviti ljepotama koje su ga okruživale.
Nakon što je pojeo sendvič, zgužvanu salvetu stavi u džep i poče trčati nošen zanosnom energijom koja je tražila da bude oslobođena i vine se u kosmičke visine. Osjetio je snažan poziv domovine i krv mu se uzburka u venama. Zamišljao je konjanika kako preko planinskih visova galopira na prkosnom crnom vrancu. Došlo je vrijeme da se pripremi za posjetu domovini. Bosna ga je čekala da mu otkrije tajne za kojima traga godinama.

5.

PREKOOKEANSKI MOST OD PIRAMIDA

(Sarajevo, BiH)

5.1.

*
* *

Selma se i ove nedjelje probudila ranije i stavila vodu za kahvu. Voljela je da ustane rano, izađe na balkon, udahne svježinu jutra i sluša razdragan crvrkut ptica. Noćas nije ništa sanjala. Ne, sigurno je sanjala ali se ne sjeća sna. Kad se probudila slike snova su već izblijedile iz sjećanja. Čovjek uvijek nešto sanja, sa povišenim ili smanjenim intenzitetom doživljaja, što iz okeana podsvijesti dopire do razine svijesti - u većoj ili manjoj mjeri. Katkad tijelo uzima intenzivno učešće u doživljaju sna i tad slike ostaju da pri buđenju lebde pred očima ili nas bude snažnim doživljajem.

Sjeća se da joj se više puta događalo da se probudi usred noći sa neodoljivom potrebom da uzima papir i olovku i zapiše stihove koji su joj odjekivali kroz kanjone svijesti. Kad bi kasnije čitala te pjesme nije ih prepoznavala kao svoje; kao da su pjesme dolazile iz nekog drugog svijeta, van ovog prostora i vremena; kao da je neko drugi napisao te riječi, neko čije iskustvo joj je nepoznato, kao što su joj bili nepoznati stihove i ideje koje su bile zapisane. Iako je te riječi zapisala njena ruka to uopće nije bitno, jer osjećala se samo kao poslušno oruđe neke prizvane, treperave energije. Riječi su odzvanjale u maglovitoj daljini, da bi zatim kroz vrh hemijske olovke razlijevale se na papir, te se uspinjale i ispunjavale sobu, udarajući od plafon i zidove. Prelazak prozirnih snova na bijeli papir je translacija - krika u sliku, slike u riječi, a riječi u slova na papiru - da bi na kraju ostala zapisana pjesma, kao ulaz u muzej voštanih figura koje pokazuju oživljeni san.

Selma iznese kafu na poslužavniku i spusti na mali sto u uglu. Na balkonu je bilo tek toliko prostora da se mogu zgurati dvije osobe, a treća je već morala sjediti kod vrata, ako bi se zadesila na kafi. Selma zamisli pjesmu, njenu energetsku manifestaciju kao pjenu kafe u džezvi. Na nekoj razini svoje egzistencije pjesma se manifestuje kao energetska elipsa koju zatvara misaoni smisao stihova. Prije pjesme nije bilo ničeg, a poslije pjesme nastao je jedan svijet koji trajno treperi galerijama vječnosti. Sipajući kafu u duboku crvenu šolju eliptična pjena se preseli uz keramički rub, tvoreći bezbroj "očiju" koji su se međusobno prožimale i nestajale u tišini. Neki prasak pjenastih-očiju-kafe sigurno se oslobađao kada bi od tri manja nastajalo jedno veće "oko", pa zatim i ono nestalo, ali te minijaturne eksplozije ne može ljudsko uho da registruje. Isto kao što u oku muhe čovjek izgleda kao usporen film koji se jedva pomjerao. Kad je muha toliko brža od čovjeka, za nju je jedinica brzine znatno veća, pa je logično da joj je vrijeme znatno sporije prolazi nego čovjeku. Ako je, recimo, deset puta brža od čovjeka, tada joj naše vrijeme prolazi deset puta sporije, tako da u jednom našem danu ona, shodno njenoj brzini, "prozuji" deset naših dana. Faktički, muha kao letačica, vjerovatno i prostor doživljava na dugačiji način, na neki dinamičan manir, a ne statičan, Pa ako joj se ne magli pri letu, pokušaj čovjeka da je rukom udari izgleda joj veoma smiješno. Međutim, čovjek koristi razum koji kosmičkim brzinama juri beskarajem, stoga je muha lagan plijen za čovjeka. Misaoni kosmos paraleno egzistira sa ovim materijalnim po kojem bliješte zvijezde. U misaonom kosmosu također, postoji poredak i harmonija, ali tamo ideje blješte i odašilju svjetlost isto kao i zvijezde u materijalnom kosmosu, tako da u prosvetljenom umu i duhu uvijek gore svjetiljke razuma.

Selma se sjeti jučeršnjeg razgovora sa Amerom iz Čikaga, pa nakon par gutljaja kafe ode u sobu i upali kompjuter. Pogledala je poštu i vidje novu poruku od Amera, sa dokumentom u privitkom, pod naslovom: "Priča-piramide". Otvori poruku gdje je kratko pisalo:

"Ćao Selma. Sjetio sam se da sam prošle godine napisao priču o piramidama i osjetih potrebu da ti je pošaljem. Nadam se da ćeš naći vrmena da je pričitaš. Pozdrav. Amer."

Selma osjeti u stomaku blagi val čežnje, koji je nagovještavao buru izazova. Otvori prikačeni dokument i sa uzbuđenjem poče da čita Amerovu priču.

5.2.

BAKLJE NAD RIJEKOM VJEČNOSTI

*
* *
5.2.1.

Ekspedicija

Iako je velelepan hram na obali faraonske rijeke arhitektonskim bogastvom zasjenio većinu građevina baklja sunca što obasjava, ta oaza ljepote ljudske veličanstvenosti nije mogla utoliti Edinovu žeđ za saznanjem; što je ustvari strastvena želja što kroz oči guta monumentalna zdanja, požudno, ali se ne gasi, već naprotiv, kao da vremenom postaje sve probirljivija i suptilnija, tako da i on sam više nije znao da li u toj igri naslade i bola postoji svrha, smisao i kraj. Šta on to, plamteći u entuzijazmu, kao bubuljičavi adolescent - sa svojim sijedim pramenovima i pedeset šest godina na plećima, zaneseno traži u sjenci stoljeća? Zar mu životne iluzije nisu dovoljno servirale brodoloma, te je imao dovoljno vremena da izvuče pouku - da je fanatizam predodređen na debakl?! Zar opet hoće da se uvjeri da je čovjek pod nebom kap u okeanu, zrno pijeska u pustinji; da još jednom udari u beskrajan kosmički zid, da još jednom spozna i uvidi čovječiju nemoć pred tajnama vječnosti, i u bolnoj tuzi zavapi ka sili koja drži u harmoničnoj opstojnoti sve ovo što vidimo i ne vidimo - šta znamo i šta ne znamo?
Ledena zmijolika pitanja grizla su ga u grudima, oduzimajući mu dah svaki put kad bi lagano zakoračio u gigantsku kamenu građevinu, što je tajanstveno izranjala iz pješčanih ralja, postavljajući mnogo veća pitanja od svoje veličine. Nije mogao da se uzvere do vrha brijega svojih usredsređenih htijenja. Nije znao tačno šta traži, niti je imao ikakvu jasnu predstavu kako to izgleda, a često se sam pitao - da li to uopće postoji? Šta je cilj? Šta je smisao ukupnog njegovog rada i postojanja? Hoće li prah njegov raznijeti nesmotreni vjetar jednog dana i kiša studena sprati slova njegovog imena, pa će sve izgledati kao da ga nije ni bilo? Po čemu će ga pamtiti generacije čovječanstva? Zar je ishodište civilizacijsko pamćenje...; da se balzamuje i postane šuplja mumija - kostur u zavojima...; da sagradi piramidu...; i nazove je svojim imenom...; a kako se grade piramide, zaista, i zašto?
Šta on to traži - cijeli svoj život? Kad bi znao samo prvo slovo! E, to bi bilo već nešto! Ovako, sječen danonoćno nemi-losrdnim mačem košmarnih misli, prepušten surovim deračima neznanog, tumarao je po mračnim špiljama svijeta, gdje se zabave ne priređuju, već se hrve, u željeznom klinču, na život i smrt, sa nevidljivim silama iz tmina sumnji i zebnje, do posljednjeg atoma volje i budnosti, a te uklete aveti znale su sve njegove snove, želje i slabosti, i baš su ga udarale po mjestma gdje ga najviše bol obuzima i lomi. Vihor tuge, što ga baca u sablasne ćelije očaja nezasitog, natjerao ga je da uzme učešće u osnivanju ugledne arheološke fondacije, koja je podržala njegovu istraživačku ekspediciju, opremivši sedamdeset eminentnih arheologa iz cijelog svijeta, sa kojima se uputio u dolinu faraona - u predjele živih misterija. Jedan slučajan pronalazak pukotine u pjeskovitim dinama otvorio je nesagledivo bogastvo arheološkog nalazišta, još neviđene građevine Starog svijeta, što ko zna do čega može odvesti, možda, ako budu imali sreće, konačno razotkriju tu tajnu nad tajnama, koja kao sjenka se nadvija nad nebom i zaklanja vidike u budućnost - smisao građenja i namjena piramida. Edin nije mogao odoljeti tom izazovu i samog sebe je iznenadio kada se odazvao pozivu i angažovao se na realizaciji projekta, jer je već nekoliko godina bio izvan aktuelnih naučnih zbivanja i, čak, već duže vrijeme, nije slao ni svoje priloge za najutjecajnije žurnale o arheologiji, na osnovu čega je i stekao svjetsku slavu i elitni rejting.
Jedan široki kanal je vodio vodu do zidina hrama, koja se zatim granala u tri pravca prolazeći kroz očaravajuće holove hrama prema zasebnim prostorijama, gdje su u centralnim dijelovima prostorija bili bazeni. Duž puta, kojim je lagano tekla voda kroz hram, sa obje strane kanala, širine oko četiri metra, dizali su se grandiozni stubovi, visine oko petnaest metara, na kojima su bili uklesane hijeroglifske poruke, veličine od pet do deset centimetara. Tri godine je Edin danonoćno radio na istraživanju fascinantnih hramskih prostorija, skulptura, sarko-faga; precrtavao je koloritne crteže sa zidova, stropova i kamenih ploča uz treperavu svjetlost baklji; dok je najviše vremena trošio na autentično prepisivanje zapisa klinastog pisma. Hijeroglifi su bili na svim mjestima u građevini, gdje god se pogled baci - kao jata ptica grupisana po obodima elipsastog stropa, oko debelih stubova koji su se redali jedan za drugim u simetričnom nizu, kao i po žućkastom podu od kamenih gromada besprijekorno klesanih i uklopljenih u harmoničnu cjelinu.
Prevođenje klinastog pisma bila je njegova opsesija i na osnovu tumačenja hijeroglifske simbolike stekao je svjetsku slavu, i smatrao se jednim od najvećih živih stručnjaka u toj oblasti. Međutim, desilo se baš ono čega se potajno pribojavao, ili, možda, što je potajno priželjkivao - ovakve znakove nikada prije nije vidio! Nije mogao protumačiti ni jedan zapis. Nije razumio ni jednu riječ. Nije ništa znao o ovoj pompeznoj građevini - zaboravljenoj pustinjskoj princezi - kako ju je nazvao u jednom intervjuu za neki lokalni radio. Edin je često razmišljao o staroegipatskima klesarima, koji su imali pune ruke posla, jer je trebala jedna rijeka vremena da se svi ti čudesni znakovi uklešu tako precizno i odmjereno u tvrdi kamen. Ipak, najfrapantnije su bile ogromne skulpture u centralnoj dvorani hrama. S lijeve i s desne strane prolaza kroz dojmljivu prostoriju, jedni naspram drugih, na razmaku od deset koraka, stajali su redovi krilatih bikova, njih osam, sa pet nogu, visokih oko četiri metra, sa međurazmakom od sedam koraka. U pročelju dvorane je tron od bijelog mermera, na kome su stajali lav i lavica, i u čijim su šapama bila ukrašena sjedišta, na koja su, najvjerovatnije, mogli sjesti samo faraon i njegova odabranica. Do vrha trona je vodilo petnaest polukružnih bijelih stepenika, skladno isklesanih u ljutom mermeru. Novoizabrani vladar doline kada se prvi put popne uz to inspirativno stepenište i sjedne između šapa ukrućene džinovske životinje u skoku, kuša prve kapi faraonskog nektra bacajući pogled duž veličanstvene dvorane. Nešto ispod ravni njegovih nogu su bradate glave krilatih bikova, a sasvim dolje nisko na koljenima su puzale pognute ljudske figure sa licem prema podu. Sićušni i preplašeni ljudski stvor, uzdignut u visine neograničene moći odlučivanja u granicama svoga velikog carstva, iz te nadmene perspektive, zasigurno je drugačije pro-matrao na Svijet, život i ljude.

Trošeći svu raspoloživu energiju, tražio je marljivi Edin odgovor na egipatsku drevnu tajnu sa bakljom u ruci, ali nakon trogodišnjeg iscrpljujućeg rada, koji se odvijao i u snovima, nije uspio ništa da nađe što bi ga zadovoljilo u potpunosti i ugasilo živi plamen gladan senzacijionalnih iznenađenja. Na mnogo štošta je natrčao sa uvjerenjem da je baš to taj krucijalni komadić koji nedostaje u njegovom spektakularnom mozaiku, ali vreme-nom bi blijedilo zamelo tragove početnog nadahnuća i vraćali bi se teški okovi depresije, uslijed spoznaje da postoji - nespoznatljiva suština stvari - što je trabalo shvatiti i prihvatiti kao neupitnu istinu koja se podrazumijeva sama po sebi, zbog sebe same, tj. naravi samih njih i nihove zakonomjerne samo-opstojnosti.
Mada je bio vješt spekulativnim vratolomijama i da logički razvrsta i poslaže perfektno sve relevantne činjenice, iznenada bi jedna statua, jedan zapis ili neka sitnica, opet rasplamsavale strastvene vatre znatiželjne potrage, sa nepokolebljivim uvjerenjem dijamantske čvrstoće, da iza mora biti nešto više, nešto vrijedno njega samog; ali je redovno nalazio starog znanca kiselog osmijeha - razočaranje - kako nadmeno krije svirepe oči u sjenkama očaja. Milioni maglovitih slika iz bodljikavih snova, i treperavih polusnova, ulazili su i šetali Edinovom dramatičnom javom kao ravnopravni žitelji sa elementima i faktorima zbilje, uključujući i pravo veta na svako aktuelno pitanje u domenu istraživanja i velike potrage. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, na neki naročit fuzioni način, u Edinovom duhu se oplođavalo stvarno i fiktivno kidajući lance sa plamteće kapije iracionalizma. Vođa ekspedicije klesao je zbunjujuće stavove od kojih nije ni za dlaku odstupao, a niko od njegovih suradnika nije bio tog umnog i psihološkog potencijala da bi se usudio da mu proturiječi. Svi su veoma brzo uvidjeli i shvatili da je Edin ovu egipatsku misiju doživljavao duboko intimno i u svim domenima se odnosio krajnje lično i privatno. Svojim predanim odnosom je razoružavao skeptičare pri prvom susretu, ponekad ne izgovorivši ni jednu riječ - samo bi slušao zvuk vodopada neuvjerljivih riječi koji se lagano gasio pred britkim pogledom Edinovih vodnjikavih i upalih očiju. Duboko utonuli lider u suptilne meditacije, držao je visoko do svojih riječi i nije imao volje i namjere da ih troši na isprazne debate sa nedefinisanim likovima - koji su, vjerovatno, i imali respektabilan kvantum znanja ali, isto tako, i nesrazmjernu petlju da odžive svoja saznanja i tvrdnje, jer na prvim preprekama pucale su hipoteze po šavovima, osvjetljujući nepostojanost ličnosti u vakumiranim sferama ideja.
Ima jedna crta po kojoj se Edin suštinski razlikovao od svih drugih arheologa, njegovih kolega, i zbog čeka je uživao neprikosnoven ugled u svijetu arheologije - on je stajao iza svake svoje riječi, tvrdnje, stava i akta, i za svoja uvjerenja bio je spremen založiti glavu. Drugima to nije napamet padalo - da zbog riječi ulaze u materijalnu nesigurnost i neizvjesnost - dok je Edin preuzimao apsolutnu odgovornost za potpuni projekat, u svim njegovim aspektima, pa i u onim koji nisu verifikovani, za koje ga niko ne bi službeno pitao, a u slučajevima pogrešnih procjena sam je ispijao gorči dio neželjenih posljedica. Iz razloga što su veoma dobro poznavali te ozbiljne crte njegovog samurajskog karaktera, ljudi su ga i pozvali da bude na čelu misije od koje je mnogo očekivao znanstveni svijet, i u koju se mnogo uložilo - te se nije smio desiti bilo kakav organizacioni propust, i mnogi su bili prinuđeni da učine gestove, kao prilog realizacije opšteg dobra, koje inače, da nije izletio ovaj spektakularni izazov, ne bi nikada učinili. Svi su se složili - ekspedicija će uspjeti bez ikakve sumnje, samo, i jedino, ako na njenom čelu stoji Edin. To je bilo mnogima teško izgovoriti, slušati i prihvatiti - ali nije bilo izbora niti alternative. Tražile su se dodatne garancije i smanjenje rizika na minimum, jer je od strane finansijera postojala duga lista zahtijeva da bi se obezbijedila, do tada nezamisliva suma novca. To više nije bila humanitarna pomoć već poslovna investicija koja je iskalkulisana do tančina. Prvi uvjet je bio - da na čelu ekspedicije bude prvo ime iz svijeta arheologije. Da sudbina tako dramatično nije režirala okolnosti - nikada ne bi došlo do tog poziva, jer bilo je mnogo više onih koji su osporavali Edinov rad i značaj, nego onih koji su cijenili to šta je radio i čemu je težio, ali, bez obzira na lične stavove, ni jedni ni drugi nisu ga javno spominjali, te se oko njegovog imena - lika i djela - zatvorio neprobojni zid ćutanja i svečane tišine. Kada je javno izgovoreno njegovo ime, prvi put, zakotrljalo se klupko usuda iz kojeg niko nije znao da se izvuče - osim, njega samog - Edina Nepredvidivog - kako su ga, ustvari, i nazivali svi redom. Međutim, bila je ogromna razlika u načinu, a prije svega u namjeri, kako je ko izgovarao njegovo ime i zbog čega - prijatelji sa otvorenim divljenjem a protivnici sa naglašenom ironijom.
Kao što je bila podijeljenja javnost, na za i protiv, uslijed kontraverzi koje su se vezivala za njegovo ime, i sam Edin je bio duboko podijeljen u sebi na dva protuvriječna dijela, što je proizašlo kao posljedica sukoba činjenica pri paralelnoj egzistenciji dva svijeta u njemu - pojavnog i predodžbenog. Bio je po prirodi izraziti racionalista i sa te strane otvoren za sve moguće i nemoguće opservacije; dok je po pitanju osjećanja bio apsolutno zatvoren i nije postojao način da se dopre do njega i izmami neoficijelna reakcija. Uvijek je govorio povišenom intonacijom, u laganom ritmu, sa misaonim pauzama između logičkih cijelina u ukupnom kontekstu izlaganja - dok mu je pogled razigrano lutao vidokrugom, zastajući u pojedinim trenucima fokusiran na jednu tačku, obično, u pozi oborenih očiju ka vrhovima naglancanih cipela. Iz razloga njegove nenametljive i odmjerene smirenosti, što je fluidno ispunjavala širok zahvat prostora u kojem je boravio, mnogi su gajili simpatije, naklonost i poštovanje.
Arheologija je za Edina predstavljala duhovni izraz, formu javne manifestacije ličnosti, put koji je izabrao kao vokaciju u labirintu mogućnosti da se angažuje i ispolji svoje shvatanje i uvjerenje. „Čovjek griješi“ - je izreka o kojoj je često razmišljao dok je ponirao u dubine svoga bića, rasterećen obavezom da nekome nešto objašnjava i dokazuje. Zamarao ga je formalizam zbog čega su mu mnogi spočitavali, a čime je, možda sa nekom istančanom namjerom, ko zna, ostavljao dovoljno prostora za zlonamjernike da se upuste u trivijalne spekulacije koje su vodile u plićak banalizma. Budno su čuvane granice Edinovog digniteta, pokrivene visoko osjetljivim radarima na ljudsku namjeru i glupost. Ustvari, nekonvencionalizam je proizašao iz nekompro-misne intuitivnosti koja je izranjala i ponovo ponirala u nepoznate dubine Edinovog bića.
Radovi na iskopinama imali su svoj ritam koji je omogućavao da se dolazi do novih otkrića i saznanja, čime su neki bili zadovoljni a neki su mrmljali sebi u bradu riječi nezadovoljstva i nestrpljenja. Tako, redovno, kao po nekom nepisanom pravilu, dešavaju se neke nepredviđene poteškoće koja su zahtijevala brzu reakciju i rizično rješenje. U tim situacijama šef ekspedicije bi samo mirno konstatovao činjenice i ponudio praktične prijedloge - šta i kako dalje. Čekajući da suradnici kažu svoje mišljenje znao je da će biti podržan onaj prijedlog iza kojeg se čuju najsnažniji otkucaji srca, jer um, u situaciji u kojoj su se oni nalazili, na kraju svijeta, u pustinjskoj zabiti, nije mogao držati kormilo jer je unaokolo bio mrak i nije bilo svetionika na horizontu nepoznatog. Nesuglasice su bile prekrivene plaštom obuzdavanja, ali je njihov opor miris lebdio iznad pompeznog hrama što se kao probuđeni div polako izvlačio iz pješčane postelje.
Tokom jednog od redovnih konsultativnih sastanaka, nakon doručka i prije izlaska na teren, šef egipatske ekspedicije, Edin Nepredvidivi, izložio je svoje teze i stavove u vezi sa nastavkom radova u narednoj fazi, što je u potpunosti poremetilo sve odnose koji su, kako-tako, do tada funkcionisali unutar i oko ekspedicije. To je bio dan kojeg su se svi pribojavali da će osvanuti, i koji su nadali da će nekako izbjeći, ali njihove najmračnije slutnje i zebnje bile su prave ništarije za ovo što su slušali i šta govori njihov šef, a ne mogu, i ne smiju, vjerovati da to čuju. Od Edinovih iznenadnih fascinacija ledi se krv u venama.
Edinovim bujnim snovima se razlila sugestivna vizija da je ispod drugog krilatog bika, sa lijeve strane od trona veličanstvenog, smještena grobnica faraona i njegove žene, te, da su unutra balzamovana tijela kraljevskog para, nakit, dragocjenosti i razne stvari i predmeti iz vremena procvata života u tom veleljepnom zdanju. Uobičajenom bojom svoga glasa vođa misije je uvjeravao ostale članove ekspedicije da je pod kamenom mitskom životinjom i sam nacrt hrama sa zapisom o metodici njegove gradnje, i još, da se po njegovom dubokom ubjeđenju tu krije i sama bit egipatske misterije.
Kap koja je prevršila čašu strpljenja nezadovoljnih eksperata pala je toga jutra. Jedna veća grupa stručnjaka otvoreno je negodovala protiv Edinovog izlaganja, protiveći se šefovoj ideji da se uništi arabesna skulptura u dvorani, jer nije mogao argumentovati svoje tvrdnje i iznijeti bilo kakav valjan dokaz koji bi ukazivao na te njegove pretpostavke, koje su smatrali neutemeljenim i proizvoljnim. Govorili su da bi to bio samo početak uništavanja čitavog hrama, jer se ne bi ništa našlo ispod kamenih kopita bradatog bika, a zaneseni šef misije, čije se zdrastveno stanje, radna sposobnost i status trebaju ozbiljno uzeti u razmatranje, opčinjen sindromom megalomanije i vođen svojom nihilističkom intuicijom, ne bi se libio da poruši i ostale skulpture sa sličnim tvrdnjama, a kasnije i čitav hram, te, da se oni vrate kućama neobavljena posla, gdje će ih javnost dočekati na isukane bajonete rugla.
Na trenutke se činilo da će sve eksplodirati - i projekat, i ekspertni tim, i monumentalna građevina - i da će se sve redom razbiti i pretvoriti u pustinjski pijesak koji će vjetar raznijetu po dinama fijaska, bruke i zaborava. Sastanak je ispao iz kolosjeka rutine i dobijao kongresne dimenzije, što je dodatno opteretilo Edina i činilo ga neugodno uznemirenim, ali što se nije moglo zapaziti na njegovom zategnutom licu - što se pretvorilo u masku drevnog vrača kojom se tjeraju zli duhovi i nesreće. Nauka nije rasčistila sa temeljnim pitanjima oko funkcionisanja intuicije, priznavala je njeno postojanje, ali joj nije davala komande, što opet ne znači baš nešto puno jer se pobija krucijalni značaj tog ljudskog fenomena - koje je Edin smatrao zakržljalim ljudskim čulom uslijed života u betonskoj džungli.
Toga jutra, u osnovi, izlaganje vođe ekspedicije se smatralo neosnovanim, proizvoljnim i zasnovano na ličnim ubjeđenjima, pa zbog toga ne može biti podržan od strane eminentnih stručnjaka, racionalista, koji su se strogo držali propisane dogme, i van toga nisu htjeli ni milimetar da odstupe, jer svaka principijelna nedosljednost urušava čitav funkcionalan sistem u praksi.

*
* *
5.2.2.

Osama

Nakon tog verbalnog konflikta Edin se potpuno povukao u osamu i bez ičije pomoći nastavio sa istraživanjem monumentalne građevine, ne komunicirajući sa ostalim članovima eksepedicije, jer je to smatrao izlišnim aktom, i čisto gubljenje vremena, da sa ograničenim osobama razmijenjuje energiju saznanja. Za njegov buran temperament i perfekci-onističke kriterije vrijednosti neprihvatljivo je da gleda to tromo traganje za informacijama, do kojih su oni dolazili sa mukom i užasavajuće sporo, a najgore mu je padalo što nisu znali šta će sa njima i kada ih postave u globalnoj shemi stvari. Zanesenom učenjaku je ostao jedini odani partner njegov dnevnik, koji je svakodnevno pisao, gdje je mogao da kaže to što osjeća i šta mu treperi pred očima, jer kada mu neko proturječi magličaste slike se razbijaju i nestaju zauvijek, a to je mogao biti veliki gubitak za njega lično, a i za čitavo čovječanstvo; jer je na njega palo, od cijelog zemaljskog naraštaja, da se zavlači kao krtica u duhovne dvorane prohujalih civilizacija. Često je sebe hvatao u mislima da jednom, ipak, objavi te svoje mozgalice - koje nemaju ni početak ni kraj, a ponekad, ni on sam im ne može dokučiti smisao. Čak, odredio je i naslov - "Baklje nad Egiptom", što mu je zvučalo dovoljno interesantno i jezgrovito. Svaki drugi naslov srozao bi njegovo nastojanje u svojoj srži, jer njega, na kraju krajeva, nije interesovao ni hram, ni krilato-bradati petonogi bik, niti faraon i njegovi hirovi, a najmanje od svega ga je zanimala slava. Možda je tu postajala barijera razumjevanja za ljude koji su bili izletnici pod nebo duhovnosti, i koji su na te pojave gledali kao na nešto tajanstveno, što svima nije dostupno, zbog načina njegovog izražaja i jezika kojim je opisivao stvari i pojave; ali on sam tu nije mogao ništa promijeniti, jer je veličina svijesti zavisila isključivo od individualnog napora da se dođe do jasnog shvatanja sadržaja stvarnosti, koja je uvijek tu oko nas i u nama. Mogao je on to pisati i nižeg štima, u populističkom maniru, ali kad se ide u krajnost sa spuštanjem nivoa dolazi se do banalnosti, pasivnosti i lutanja carstvom besmisla. Mora se ići naprijed, ka izvoru bistre vode nadahnuća, ka osvjetljavanju uzvišene dimenzije ljudske misli i duha. Neka urlaju zakržljali umovi! Nije to zato što on sam želi da postavi tako stvari pa da mu svi budu do koljena, da neupitno spuštaju oči ka zemlji pred njegovim pogledom kao pred gordim faraonom, već moderni tok civiliza-cijskog progresa - duh vremena - glasom grmljavine imperativno saopćava nivo donjeg praga komunikativnih normi i standarda. Ispod toga te nema, ne postojiš, diskvalifikovan si i ne učestvu-ješ u izazovnoj igri kroja se proteže kroz stoljeća i milemijume. Pojedinci koji su uspjeli da se istrgnu iz okova zabluda svoga vremena ostavljali su poruke koje nedvosmisleno govore da si - kao Tragač beskompromisni na putu spoznaje suštine stvari - osuđen na neshvatanje, da ne očekuješ previše pomoć sa strane, i da neminovno ostaješ sam sa sobom da razrješavaš o komple-ksnim i bolnim pitanjima svojih poimanja i osjećanja.

Svijest o zakonomjernosti egzistencije i funkcionisanja stvari i pojava održavala ga je na površini sabura, a za podrškom od ljudi nije čeznuo jer oni nisu razumjeli njegovu težnju i pojavljuju se tek kasnije - kada je bitka završena, kada je sve sigurno i ne izlažu se nikakvom riziku - vođeni isključivo moti-vom ogoljelog ličnog interesa; a iza nas se utiskuju pečati u vremenu - odvažni svjedoci koji sjedoče istinu, nepotkupljive činjenice, odraz našeg kvantuma u ogledalu - i bez dvojbe, to što ostaje za nama - ispred nas bliješti, možda malo drugačije izgleda, ali uvijek treba imati na umu da izgled zna zavarati. Redovno se to događa brodolom neutemeljenim optimistima koji ne vide dalje od ljuske forme što zaobručava sadržaj suštine - bit stvari i pojava.
Edin je još kao student spoznao da je odnos prema promjenljivom i nepromjenljivom problematičan iz svih uglova, jer i kada se zaključak svodi na relativnost u isti mah ima upliv i u apsolutnu dimenziju. Rijeka proturječja tekla je kroz jedinstveno korito - ljudsku svijest. Kada bi ta fluidna materija mogla da se zapiše već bi odavno bila zapisana i ne bi se dijalog velikana duha protezao kroz stoljeća oko istih pitanja. On sam pažljivo je njegovao vrt ideja sazdan od plamena slobodnih misli - koje se ne smiju prekidati - te se uvjerio da sa rađanjem ljudi naslijeđuju pored materijalnih dobara i umne dileme, oko kojih se lome koplja lucidnosti i genijalnosti - pa je, pored olovke i papira, tu i rebus bez odgovora - jedinstvo suprotnosti u četiri dimenzije promatrano kroz prizmu individualne refleksije.

Znao je Edin da nije mogao odoliti bolu koji ga je slamao u mećavama tuge. Došao bi do međe čovjekovog bivstva i zapitao bi se u srcu - šta dalje? Zar nazad, da bi se opet vraćao? Zar ponovo kroz močvare očaja? Nakon udara u prozirni zid košmara redovno bi se latao svojih sveski i zapisivao, koliko je znao i umio, opise valova nadolazećih slika, koje su odnekud dolazile zbog nečega. Slike nisu bile potpuno jasne, uvijek su prekrivene blagom treperavom sumaglicom, i nisu mu prilazile blizu, već su tako na nekoj ustaljenoj razdaljini, te, nit' su male a niti su velike, nit' se jasno vide niti su potpuno mutne. Te nadolazeće slike odnekud imale su jednu posebnu osobinu, koju obične slike sa zidova nemaju, a to je - da one su nekako magličaste i kao da plivaju u nekom srebrnastom akvarijumu, imajući valovitu vodenastu dimenziju po dubini, i kada se nad njih nadnese taj detalj se bistri i vidi se jasno šta je to tačno unutra - čak i po strukturi, ako se želi- i šta se događa.

Čudne su to stvari - ali samo na papiru! Neke u životu normalne stvari kada se bace na papir i zaodenu u riječi postaju zamršene i zapetljane. Riječi, ustvari, prave svu frku na Zemlji! Ali i dobro, svakako. Edin je osjetio na svojoj koži zlonamjerno sječivo interpretacije tuđih misli i tupoću čekića nečijeg fragmentarnog poimanja, pa je kontinuirano razrađivao sistem zaštite misaonog identiteta, što je mnogima izgledalo kao pretjerivanje i zavlačenje u ljušturu samoće. Iskustvo je čudna energetska akumulacija - mač sa dvije oštrice - možeš sjeći, ali od vještine zavisi da li ćeš i sebe posjeći. A čudno je i to sa čudima, jer ne iščuđavaju se svi podjednako svemu. Kad neko nešto zna on se ne čudi tome čemu se čudi neko ko to ne poznaje - logično, a Edin je držao do logike, te ju je tražio i tamo gdje nauka još nije učvrstila svoje oprezne korake - u sferi duha! Jednostavno je intu-itivno vjerovao da mora postojati zakonomjernost i u toj apstraktnoj sferi, kako su je obično nazivali, što je po njemu diskutabilno, jer je to, nužno, neki prostor duhovne egzistencije, te je, kako se to njemu čini - prije sfera fluidnog karaktera nego da se shvati kao vakum. Zar je misao vakum? Zar je osjećaj vakum? On to ne može ni da shvati niti da prihvati, a niti da uokviri u riječima.

*
* *

5.2.3.

Dnevnik

Nakon konflikta sa ostalim članovima ekspedicuje Edin se povukao u svoj šator u kampu. Znoj se slijevo niz ozareno lice, na kom je bilo nekoliko duboko urezanih bora. Nije ga iznenadila reakcija tih rođenih skeptičara. Iznenađen je bio svojom hladnokrvnošću dok je slušao te zajedljive riječi. Iznenadila ga je mirnoća koja ga je ispunjavala dok je za drvenim stolom bilježio utiske u svoj dnevnik:

"Kada si me gledala sa klupe
pogledom sjetnim
dok hranila si golubove u parku cvjetnom
poželih da ti priđem
poželih da ti usne dotaknem medne,
ali noge su srasle za asfalt
i nisu se mogle pomjeriti.
A sada mislim da bih ti prišao
i sjeo pored tebe,
jer sam mora prošao burna
i brodolome preživio mnoge...
Te žive mumije
bez sunca u sebi
bez očiju na licu
bez ušiju na glavi
osuđeni su da ih neko šamara
i predočava im njihove gluposti
koje ne mogu da pojme!
Zašto surle dižete ka voću
kada ne jedete tu hranu?
Nebo ovo moga sna
nedostupno vam je
i plaši vas pozlaćena plavet
vizija moga rasplamtjelog srca,
srca što voli
i u ritmu ljudbavi kuca
živeći od vatre osjećanja.
Slonovi neosedlani!
Kočničari progresa!
Licemjeri!
Licemjeri - šta čekate ovdje u pustinji?
Možda - da ja skliznem u ambis
a vi da se okitite laurelatima slave?
Slonovi bez pameti i časti!
Gdje vam je ljudskost?
Kako da sa vama razgovaram kad respekta nemate
ni toliko da pod nokat stane?
Ni prema kome i ni prema čemu.
Samo sebe volite beskrajno.
Samo snove mračnjačke sanjate
i zavjere pakosne danonoćno kujete!
Ja vas volim više nego što vi mene mrzite.
Ja vama ne želim zlo iako mi o glavi radite.
Ja osjećam zamahe vaših krila, a vi mene ne razumijete
Ja ću vama podariti sebe, ali vi dar ne želite primiti javno
već se zavlačite u pećine da plijen rastrgnete...
Ovo je vama nedostupno!
Ovo je za vas na Jupiteru!
Ovo je za vas nepojmljivo
i kada vam se pruži na dlanu
ne poznajete ga
već ga gledate i kažete:
"Ovo ne postoji!"
O, zemljo procijepi se pod nogama mojim
i progutaj sav ovaj jad i čemer
što me udara sa svih strana!
Bolje da sam pokupio prve prolaznike sa ulice
i doveo ih na obale faraonske rijeke,
nego što sam vas sa mukom sakupio
i smjestio u dolinu živih tajni
milenijumi gdje su zaleđeni.
Bolje da sam njih doveo da se igraju u pijesku,
kao što se i vi igrate,
ne znajući ni gdje ste došli,
niti šta vam je primarni zadatak misije
ali bar mi oni ne bi smetali
i oduzimali energiju izlaganjem glupih stavova
koji nemaju ništa sa ciljem misije.
...a onog dana u parku, prošaranom cvijećem,
smiješila si se nekako... nekako čarobno
i kao da je taj osmijeh izgradio najblistaviju piramidu
u mome bojažljivom srcu...
...vjerovatno se tako nešto svakom desi
jednom u životu
i on poslije toga
puzi po nekakvim špiljama
tražeći ono što je nekad bilo
što ga je ganulo
ostavljajući znak na rasplamsalom srcu
i otišlo
zauvijek
u nepovrat.
Dolje u raljama mračnim..."

U njegovim sveskama, koje nikome nije pokazivao, bilo je opisano to ljudsko fanatično stremljenje ka oživljavanju snova, a san koji je Edin budan sanjao u dolini piramida, na obalama velike rijeke Nil, svodio se na uništenje kamenog bradatog bika, kojeg je trebalo zdrobiti i rasvijetliti vječnu misteriju svijeta! Ali zar demistifikacija mistike ne znači ukidanje mistike, što je samo po sebi kontradiktorno? Drugo lice apsurda, naličje pojave, smije mu se iz pećina s-one strane-poimanja, i on smijeh i vidi i čuje i gleda ga pravo u oči fiksiranim pogledom. Nije on stranac, slučajni prolaznik ili lakovjerni avanturista u zemlji oživljenih duhova, kud mumije šetaju, pitaju i odgovaraju. On je starosjedilac, stari vuk, primireni mornar u sjenkama palmi, koji prati smjenu plime i oseke, koji predano sluša simfoniju vjetrova i veseli se valovima što dolaze sa pučine nagovještavajući buru. Ukidanje mistike? Možda? Možda... ali Edin ne želi da ulazi u te dubine, jer je on arheolog i drži se građevina, a filozofija radi filozofije... tako... to je više hobi... kad nema pametnija posla na gradilištu pa se malo spusti u vulkanska ždrijelo da pogled baci na tu usijanu lavu - slobodne misli što tvore.

Curila je četvrta godina u dolini piramida ispunjena unutrašnjim borbama poduzetnog Edina. Došao je do novih bitnih zaključaka i znao je šta treba činiti. Izdržao je pola godine u potpunoj izolaciji radeći po dvadeset sati dnevno, opreznim korakom koračajući sjenkama starih zidina, što mirišu na neko drugačije vrijeme, drugačiju kulturu, drugačije međuljudske odnose, drugačijeg pogleda na život i materiju. Napunio je dva sanduka zabilješkama o ljepoti fascinantne građevine, o njegovom razmišljanju o namjeni hrama i svrsi pojedinih prostorija hrama, o tumačenju hijeroglifima i još o koje čemu što se može povezati sa arheologijom. Ali ništa nije pronašao od onoga zbog čega je došao u ovu paklenu pustinju, i zbog čega se oslobodila buica akumulirane energije. Htio je ugasiti plam što bukti u njemu, jezici koji ga ližu bolno po utrobi, i silom nezaustavljivom zaranjaju ga u tmine nashvatljive, tjerajući ga na prikupljanje znanja. Ali nije mogao toliki teret da obuhvati i nosi. Lomilo ga je prostranstvo kud vodila su nova saznanja. Lutao je labirintima neshvatljivih činjenica. Gledao istinu, u nju zaranjao i gušio se, danima i noćima, a nikoga nije bilo da mu pruži ruku spasa. Plutao bi tako prepušten valovima događajima koji će ga jednom negdje izbaciti na čvrsto tlo pod nogama.

Nije mogao da se izbori sa svom tom težinom koja ga je pritiskala, prijeteći da ga zakopa u pustinjski pijesak, mnogo dublje od temelja hrama. Taj graditeljski dijamant, zanosna pustinjska princeza, ostat će da joj se generacije dive, a on, njen tumač, bit će zaboravljen čim preda izvještaj na završetku projekta. To bi bilo za njega prihvatljivo da je ispod tih pješčanih nanosa pronašao nešto što bi u njegovom duhu ugasilo gladan plamen koji ga je pržio i u snu i na javi. Satisfakcija je izostala. Nije tamo nalazio ništa slično toj vatri nemira, tom izvoru žive krvi života. Izdržao je dvije godine da šuti, ali više nije mogao ni trenutka. Bik kameni mora biti zdrobljen! Mora biti pretvoren u prah! Mora, jer je pitanje - ili bik ili on!
Sav njegov trud je skakutanje oko glavne tipke, a ta nota mu je zabranjena. Melodije su skrnavljene i disharmonija mu pričinjava bol. Guši se od trome muzike. Sudbonosno pitanje je gorjelo nad Nilom. Sjedio je vrijedni naučnik na svojoj crnoj fotelji ispred šatora, koji je bio izdvojen stotinjak metara od kampa prem hramu, ne nalazeći više smisao u radu na sporednostima. Noć je spustila svoje tamne zavjese na dolinu. Gledao je zvjezdano jato kako blista i treperi, pokušavajući da nađe jednu sanjivu padalicu, ali noćas se nisu gasili užareni nebeski biseri. Edin je osjećao neku uzvišenu svježinu u zraku. Ispunjavala ga je neka naročita punoća. Udisao je dubinu Svemira. Odluka je donesena - bik pada sa svitanjem! To nije samo njegova želja, već mu to govore signali iz nebeskih daljina. Izvadio je najteži čekić i stavio ga pored nogu. Držalo mu je prelazilo visinu koljena. Ipak, on je bio taj koji je te praznoglavce doveo u Egipat. O tom su mogli samo sanjati da on nije položio svoj dignitet, koji je garantovao uspjeh misije. I šta sad? Da oni njemu govore šta treba činiti? Zar da oni njemu drže lekcije? Zaista, katkad, čovjeka napadne sopstvena sjenka!

Upalio je fenjer i otišao do radnog stola na kome je bila hrpa papira. Otvorio je svesku za zabilješke i počeo pisati:

"Šta oni znaju o Egipćanima?
O faraonu i klinastom pismu?
O svrsi hrama?
O uklesanim porukama?
To su njihove zvijezde padalice!
U zoru pašće bradati bik - na nebu piše.
Ta, oni ne znaju čitati svemirske poruke!
O čemu da pričaju oni sa njim?
Da im objašnjava simboliku?
Da im objašnjava metajezik?
Zašto?
Ko je njemu šta objašnjavao?
Čeka se samo da im potpišem izvještaj
koji niko neće nikada pročitati.
Bitan je taj njegov potpis, a ne izvještaj.
Čekajte gospodo - i ja sam čekao!
I ovaj hram je čekao na mene tolika stoljeća
a sad je kao neka žurba.
I krilati bradonja je čekao - i dočekao:
ujutro će biti jedan manje u stroju pred tronom.
Tako je zapisano u zvjezdanom plesu."

Zastao je i pogledao na zapisane riječi. Kakvu moć za sebe samo vezuju riječi. Spustio je olovku i izašao ispred šatora. Magnetni pogled je pao na čekić u pripravnom stavu, pa se zalijepi za Mjesec. A gdje je Sunce? Sunce dat će znak za polazak. Sunce nosi mrak za krilatog bika.

*
* *
5.2.4.

Zora

Otjelovljenje Edinove plamene tuge i bola drijemalo je pod nogama bradatog bika, pod milenijskim kamenim pločama. Nije mogao više da izdrži - ili će vidjeti šta je to, kako izgleda i šta predstavlja, ili će nestati, puknuti kao prenapuhani balon. Čovječanstvo i ekspedicija više ga nisu obavezivali ni na šta, jer ni oni nisu brinuli za plam u njegovim grudima. Dokle se povlačiti ispred agresivnih i neuviđajnih živih leševa, koji nisu spremni na konstruktivan dijalog, već samo guraju, po svaku cijenu, samo svoja uvjerenja? Zavist je ponor iluzija. I zato spremio je čekić, jer i njega ljube željeznim usnama. Sunce obasjat će pravog Edina sa čekićem u ruci. Od jutra gazi sve one što ga ne žele u njegovoj potpunosti.

Zora zakuca na vrata noći i bijeli prsti svjetlosti zaplesaše nad sanjivim Nilom. Odlučnim korakom marširala je bliještava legija dana. Edin se obuo za putovanje u nepovrat. Ceremonija giljotiranja počinje. Edin lagano baci pogled na držalo macole i sjeti se višnjastih slika iz djetinjstva. Trebalo je da ustane iz raskošne fotelje, uzme odabranu alatku i u prah pretvori ogromna krila bika, pet teških nogu i glavu bika duge brade. Ruke su mirno stajale na drvenom naslonu crvene fotelje, do koje su dopuzili bijeli prsti jutra promjene. Pijesak oko čekića. Pijesak oko hrama. Pijesak oko Nila. Pijesak oko udaljenih piramida. Pijesak na dlanu zore. Pijesak! Vodeni planinski masivi u pustinji. Voda u tami, tamo blizu piramida. Tamo gdje voda guta pustinju plešu zavodljive fatamorgane. Voda! Najveća vodena plesačica na kugli zemaljskoj, i to baš ovdje gdje nema ni trave zelene. Tamo, do pola rijeke - svjetlost, a od pola - tama, a okolo pješčani okean. Zora nad Egiptom. To je baklja nad Egiptom - Sunce. Nema više tame - rađa se svjetlost. Vidi se Nil. Vide se piramide. Vidi se hram. Vidi se pustinja. Ogromna voda. Ogromna pustinja. Voda! Pustinja! Nema mraka! Tajna nije u mraku! Hram nije u mraku! Sunce! Voda! Pustinja! Svjetlost! Tama! Egipatska tajna! Krilati bik! Čekić! Sunce!! Da, Sunce! Ne bik! Ne faraon! Sunce! Ovo Sunce nad Nilom! Baklja nad Egiptom!
Tajna Egipta nije u tami!
Tajna Egipta nije u hramu!
Tajna Egipta nije uklesana u kamenu!
Tajna Egipta je u baklji nad Egiptom!
Sunce!

Sunce je obasjalo vodu, pijesak i čekić. Edin je zgrabio čekić i zavitlao ga daleko u pustinju. Ko hoće neka lupa i kopa! Neka traži - on je našao! Nebeski poredak nađe svoje mjesto u Edinovim grudima dok je duboko disao gledajući buđenje života u ogoljeloj surovosti prirode, koja nigdje na kugli zemaljskoj nije imala takvu dimenziju kao u ovoj pustari - što se razli po umornim zjenicama nepokoljebljivog tragača.

Od tog jutra Edin više nije zalazio u hram. Odlazio bi do logora i razgovarao sa ostalim članovima ekspedicije o svemu, ali ne i o radu na iskopinama. Uzimao je izvještaje od kolega, detaljno ih proanalizirao i slagao u arhivu. Obavljao je svoj posao polahko, bez žurbe i napetosti. Članovi ekaspertnog tima opet su bili šokirani od obrta u ponašanju šefa misije, koji je imao potpun uvid nad iskopinama, ali se distancirao od daljnjih istraživanja, promatrajući iz daljine razvoj situacije bez ikakvog stava. Nastojanja kolega je nijemo odobravao klimanjem glave i sa par oštrih riječi podržavao je njihove planove oko daljnjeg toka radova. Redovno je slao jednomjesečne izvještaje u sjedište Asocijacije o toku radova i napretku istraživanja. Svako rađanje sunca, od onog jutra kad je bacio čekić u pustinju, Edin je dočekivao duboko zavaljen u svoju crvenu fotelju, predan talasima ne-misli i plesu plamena u grudima, što je rasplamsavao blagoću u njemu dok je upijao borbu svjetlosti i tame, vode i pijeska, pustinje i neba. U požaru su urlale nemani nemira nestajući u pepelu.

Edin je nastavio da piše dnevnik, ali ga više nije čitao, niti je znao šta je pisao kad bi se vratio u šator i legao da spava - niti ga je to zanimalo, niti je želio da tu nešto traži. To što je želio dobio je na usnama zore. Drugo nije tražio. Ovaj blagi ogrtač smiraja bio mu je dovoljan za ovo rađanje.

*
* *
5.2.5.

Spis

Peta godina na Nilu uskoro će iscuriti od kad se ekspedicija ulogorila u dolini piramida i radovi su se privodili kraju. Po Edinovom grubom proračunu, još tri-četiri mjeseca mogli bi još boraviti u zemlji faraona. Nakon toga odlazi u sjedište Asocijacije da im lično dostavi potpuni izvještaj o misiji... Ne! Nikuda on ne ide! Njegovo mjesto je na obali tihe rijeke! Ništa ga ne mami u betonskoj džungli da bi joj trčao u zagrljaj. To je carstvo mraka za njega sada, gdje ga čekaju pakosni ujedi zavisti i dosade. Ali do konačne odluke o pitanju odlaska ima još mnogo ushitljivih zora, te ga taj vremenski međuprostor umiri, jer je osjećao umor od "velikih pitanja" i "historijskih odluka".

Neočekivano je jedno predvečerje pred Edinov šator došla cijela ekspidicija. Edin je po njihovim prestravljenim licima, u prvi mah, pretpostavi da je oživjelo osam krilatih bikova i da u stihijskom naletu redom sve uništavaju, te se mahinalno okrenu oko sebe u krug, da se već neki rogonja nije uzverao i do njegovog boravišta. Međutim, niko ništa nije izgovarao, niti je pokušavao išta da mu saopći. Ljudi su se teturali kao omađijani, a iz njihovih praznih pogleda nije se ništa moglo doznati. Svečana tišina je kročila pred Edina i on osjeti u zraku strujanje onag starovjekovnog fluida izazova, od čega mu venama prostruji užarena lava očekivanja - odavno već ugašenog vulkana tragačkih živih snova.

Jedan član ekspertnog tima spusi mu na sto ispred šatora desetak centimetara debeo Spis. Edinovo hitro oko odmah primjeti nesvakidašnjost u izgledu stranica. Uze jedan list i zastade mu dah! Ako je trebalo da ga udari srčana kap uslijed iznenađenja to je trebalo tog trenutka da se desi, ali on nije bio te sudbine. Komad materijala, koji je Edin držao u ruci, bilo je nešto najčudnije što je ikad vidio.

List je bio lagan tako da je čovjek jedva osjećao njegovu težinu na jagodicama, a bio je debljine krila komarca. Polahko u ruci mogao se zgužvati, ali naglo se nije mogao ispraviti, već isto onako lagano, da bi opet bio prav bez ikakvih znakova prelamanja, i na kome su se mogli vidjeti tanke tamne linije nekog nepoznatog pisma. Ti simboli kao da su plivali i bili u dubini lista. Ako bi se rubom lista udario bilo kakav predmet - on bi bio presječen ili oštećen, zavisno od jačine zamaha. Taj tanki listić bez problema je sjekao drvo, kamen i željezo. Iskusni naučnik se zadovoljno smiješkao na tu fascinantnu demonstraciju moći čudesnog materijala, jer nije mogao da ima bilo kakvo mišljenje. Šta da misli? Zar o tome treba nešto misliti? To je nemoguće! To ne može da postoji. To je obmana - fatamorgana. Ovo je kugla zemaljska i ne zemlja čudesa. Ovdje se zna šta je šta i šta je moguće, a šta ne. Ovaj Spis je nepoželjan. Njemu je lijepo i bez njega. Neka ga vrate gdje su ga našli! I da niko više ni riječ o njemu ne izgovori.

Edin se uzdrža od naleta bijesa i reče kolegama, već vidno rastresen, da za sutra ujutro svi pripreme izvještaj o Spisu, te da će na tom sastanku svi zajedno odlučiti šta sa tim.. tim... tim što su mu donijeli.

Zakazani sastanak nije nikada održan.

Kraj.

5.3.

*
* *

Selma je u dahu pročitala tekst. Osjeti naglo glad i ode u kuhinju da napravi sendvič. Čudna je ova priča o piramidama. Amer je očito bio talentovan za pisanje i bilo bi šteta ako ne realizira svoj dar. On sigurno može napisati velike knjige i nije joj jasno zašto to do sada nije uradio. Očito da tom momku nije cilj da postane slavan pisac, a što je magnet koji milione privlači u kanjon bezumlja - pa se ubiše od pisanja koje niko niti cijeni, niti čita.
Jedući sendvič Selma shvati da se uopće ne sjeća Amerovog spisateljskog izražaja jer je bila uvučena u radnju priče, tako da nije o autorskom izražaju uopće razmišljala. To joj se rijetko događa, jer obično su fabule toliko dosadne da se tokom čitanja zabavlja analizom stila pisanja. Očito da u ovom slučaju postoji harmonija u odnosu na "ono šta se priča" ili vođenje radnje, i onoga "kako se priča" ili autorskog književnoumje-tničkog izražaja. Tu harmoniju zaista rijetko susreće, a naročito se ne očekuje kod nepoznatih autora - jer takve stvari se ne događaju niti slučajno, niti spontano. Ne može to biti pitanje nadahnuća - već pitanje struktuiranja književnog djela, a što jeste suštinsko pitanje spisateljskog zanata. Obično se to veže za majstore pisane riječi, poznate kroz historiju - a nikako za anonimuse koji piskaraju po internetu. Ovdje se nešto ozbiljno ne uklapa u logiku po kojoj se uobičajeno, ili po-inerciji-ustaljene-svakodnevnice, tumače stvari i pojave.

Selma osjeti da je zašla duboko u sfere koje su nedostupne običnim smrtnicima, ljudima koji se nikad ništa ne zapitaju pod suncem i mjesecom, nego standardno hitaju utabanom stazom ispred sebe - ne razmišljajući koliko šta ima smisla. Ona je odavno izletila iz kolosjeka "utrvenih staza" - stoga joj mozak fercera dvadeset i četiri sata na dan, te nema predrasuda u odnosu na nepoznato. Željna je iznenađenja, pa je stoga nepopravljiv optimista, koji se često nasuče na hridi oholog svijeta, ali ne odustaje od uvjerenja da su ljudi u suštini plemeniti, te da je život vrijedan požrtvovanja.

Gaseći kompjuter Selma pomisli: "Očito da je taj momak iz Čikaga neobičan lik i bilo bi interesantano upoznati ga."

6.

STARA CIVILIZACIJA

6.1.

(Čikago, SAD)

*
* *

Već je dugo u Ameru vrila lava osjećanja i samo se čekao čas kada će se vulkanska erupcija aktivirati i početi da izbacuje na površinu užarene misli, koje su se pretvarale u čudesne slike i riječi vatrenog smisla. Nagomilana živa energija pritiskala mu je dušu i nanosila bol u grudima, što ga je često primoravao da ostavi sve poslove i primiri se na neko vrijeme da ponovo bi mogao udahnuti duboko i punim plućima. Informacija da su otkrivene piramide u Bosni, koje vjerovatno datiraju iz vremena prije egipatskih, stvorila je rupu na brani gdje je brižljivo skupljao podatke o starim civilizacijama, a što mu je bila strast koja ga je držala iznad površine monotone svakodnevnice. Njegov vitalan duh je letio iznad očaravajućih kula i gradova koje su sagradili ljudske ruke oplemenjene čarolijama mašte. Gdje se izgubila ta opojna arabeska na stazama čovječanstva?
Sivilo zimske noći zatreperi primamljivim sazvučjem u Amerovoj sobi i on pogleda kroz prozor. Padao je snijeg na utonuli grad i on, sav razdragan, raširi zavjese na prozoru diveći se plesu pahulja. Ples pahulja u Americi! Ples pahulja u Bosni! U Bosni se dugo zadržava snijeg na visokim planinskim vrhovima. Kažu, zbog zime i snijega, u Bosni se može graditi 200 dana, a 150 dana se ne radi. Tako su se i piramide morale graditi. I u flešu Amer vidje zavejane puteve Bosanske doline piramida, i nabujalu rijeku kako nosi slomljene grane drveća. Tu su živjeli njegovi preci, njihova krv žubori mu kroz vene i on nosi pradjedovske gene, što mu na nenaslutive načine otkrivaju tajne od prije rođenja.

Te večeri je sjeo za kompjuter i počeo da piše, dopuštajući da riječi izviru iz nepoznatih daljina i dubina, jer to što je ostalo zapisano on nije previše vezivao za sebe, već je kodirana generacijska poruka kroz njegove prste našla izlaz u svijet - kako on sve to što mu se dešava može jedino da shvati i prihvati. Okean isprepletanih slika je previše za jednog čovjeka - preslab je, poklopili bi ga silni valovi vremena i progutao bi ga beskraj prostora.

Nakon desetak dana danonoćnog rada imao je pred sobom tekst, koji prvi put ne smatra svojim iako ga je sam napisao. Oprezno je počeo iščitavati ispisane stranice.

6.2.

KODIRANO SJEĆANJE

6.2.1.

*
* *

Zvjezdana nebeska harmonija lebdjela je iznad Doline piramida, dok je dubokim glasom pjevao planinski vjenac, snažnim rukama i ramenima opasujući blagorodnu dolinu kojom je proticala biserna rijeka. Magleni sjaj noći obasjavao je vrhove brda i planina, što ulijeva strahopoštovanje u očima posmatrača, jer se sav taj prostor ne može sagledati, gdje su sakrivene i zakopane tajne koje čekaju da budu otkrivene, i da čudom začude pronalazača. Noć je bez mjesečine. Zvijezde titrajima šapuću sjajem. Straža bdi nad usnulom Dolinom raspoređena po kotama. Život se pritajio i u miru sanja o svemu što je bilo, što jeste i što će biti.

6.2.2.

*
* *

Bliještavi ples plamenova stražarske vatre bacaju zlaćane tragove svjetlosti na lice budnog stražara na uzvišenja iznad Doline, koju su prekrile zavjese tmine. Mladić, oštrih crta lica i duge crne kose vezane u rep, mirno sjedi na oborenom stablu, ogrnut šarenom vunenom dekom, i širokim, općim pogledom gledajući vatru, vidi žive slike svoje duše. U tom muzeju svečanih slika, kao nadvijen nad neko naročito ogledalo, oživljavaju ponovo minuli događaji i vraćaju se boje i zaboravljeni mirisi. Gledajući u ples zlaćanih plamenova kao na pokretnoj traci redale su se slike iz prohujalog života - ponovo postaje bezbrižno dijete koje se igra u obeharalim baščama, krhki mladić koji uzima dugo koplje, a koje ne može da kontroliše, i nanovo čita spise, napisane rukom nepoznatog mudraca, što je nekad davno hodao po ovim istim puteljcima oko Doline.
Vraćaju mu se sjećanja na djetinjstvo kada je sa tim istim bodežom, sa kojim se poigravao noćas oko stražarske prigušene vatre, uvježbavao prve pokrete borilačke vještine i sticao samopouzdanje ratnika. Bez te vještine ne vidi smisao življenja jer ga je baš taj borbeni duh održao u kreposti i budnosti. Mnogo dana i noći proveo je u vježbanju i samousavršavanju – disciplinujući tijelo, misli i emocije. Naročito ga je privlačilo vježbanje noću, jer tad bi koncentracija ispunjavala cijelo biće i pokreti su bivali skladni i hitri, kao kod mačke, usredsrijeđeni ka postizanju željenog cilj. Ratnika je bilo mnogo, a vitezova malo - jer su se trebale savladati tajne vještine, koje su zadivljujuće kada se promatraju očima običnog naroda. Pored rukovanja sa hladnim oružjem - kratkim bodežom, mačem i kopljem, trebalo je savladati tehnike jahanja i rukovanja sa lukom i strijelom dok se jaše konj u galopu. To je bila najatraktivnija vještina pri demonstracijama za narodone mase, ali i najteža viteška vještina koja je zahtijevala stamenit i preduzimljiv duh. U otvorenoj bitci, kada se dvije vojske sudare na bojnom polju, vitezovi Doline nisu imali premca, jer su bili superiorniji u jahanju i vještini korištenja oružja, dok su konji galopirali. Dresirani konji bili su jednako korisni u savlađivanju neprijatelja kao i vitezovi, tako da je vitez mogao postati samo onaj ratnik koji zna i umije naučiti svoga konja za najsurovije bitke. Ako bi ga konj u trenucima kada se zađe u neprijateljske redove iznevjerio - sigurno bi glavu izgubio. Konji vitezova bili su kao vjetrovi spremni i sposobni da izvedu nevjerovatne akcije i da se upuste u izazovne poduhvate. Za ovladavanje tom hazarderskom vještinom plesanja nad rubom provalije smrti, bez ikakvog osjećaja straha i zbunjenosti, preduvjet je bio dug i težak period iscrpljujućeg vježbanja i treniranja - ali na način da se neperkidno susreće sa stvarnim izazovima pogubnih prijetnji. Tako da su nakon dužeg vremena tehničkog uvježbavanja, vitez i konj, koji su djelimično zaštićeni oklopom, upuštaju u borbu sa izgladnjelim vukovima, sa kojima se bore u jednom ograđenom prostoru koji je u tu svrhu i izgrađen. Toj objekat je nešto kao arena, s tim da se nalazi u klisuri između stijena, ali sa dovoljno manevarskog prostora za jahača, ali i za krvoločne zvijeri. Publika je sa stijena mogla da promatra tu neobičnu bitku na život i smrt, a nije bila rijetkost da uslijed zadobijenih rana stradaju i konji i vitezovi. Vukovi su za tu svrhe hvatani po gustim šumama i čuvani u kavezima, a bili su pod nazorom stručnih čuvara, koji su imali naročit i prisan odnos sa neukrotivim zvijerima.

Vitez je kalio svoje ratničko srce u susretu - oči u oči - sa divljom i krvoločnom životinjom, koja je bila izuzetno opasna, a i prepredena, tako da je susret sa vukom uvijek bio izazovan, gdje se život stavlja na kocku i kada se smrt gleda u oči pri susretu sa tim divljivim vučijim pogledom i izkeženim oštrim zubima koje su nemilosrdno razdirali sve što im se nađe na putu. Vitezovi Doline bili su non-stop u službi, u ratu, u borbi na život i smrt. Njihov život je bio ispunjen svakodnevnim vježbanjem i sve što su radili bilo je u funkciji usavršavanja vještine.
Na proljeće su vitezovi odlazili u njive i zemlju prevrtali i sitnili mačem, kopljem i bodežom. To je bio zamoran i iscrpljujući posao naročito zbog načina na koji su to oni radili, jer su svaki potez izvodili sa maksimalnom koncentracijom i snagom, kao da su usred bitke, opkoljeni neprijateljima i u borbi prsa u prsa. Izlazili su na polje sa svitanjem i "borili" se sa tvrdom zemljom sve do mraka. Katkad bi malo zastali i sjeli da se napiju vode, gledajući oko sebe prirodne ljepote i uživajući u panorami koja se pružala oko njih. Naročito su sa divljenjem promatrali ogromne građevine piramidalnog oblika koje su im hranile ponos i inspirisale ih da se dalje usavršavaju u vještini ratovanja, jer je bio veliki broj onih, u okolnim zemljama, koji sanjaju o tome da ih poraze, razruše Dolinu i unište svaki trag života u njoj. Vitezovi doline su bili taj sigurnosni zid koji je branio i čuvao život u Dolini, jer oni su bili nepobjedivi i nijedna vojska, ma kako brojna bila, nije mogla da izađe na kraj sa odlučnom vojskom Doline, na čijem su čelu jahali odlučni i smireni vitezovi - koji su znali samo za pobjedu. Poraz ne mogu upoznati, jer to znači smrt i dok su živi - to znači da su pobjednici, jer oni su živjeli po Kodeksu vitezova - što je posvećeni poziv, koji se ukazuje samo odabranim ratnicima i što podrazumjeva najveću čast u Dolini. Uz čast idu srazmjerne obaveze, prema kojima se treba odgovorno i časno odnositi, a slavi prethodi predan i težak rad, a koji rijetki mogu samo iznijeti. To je zakon i u to nema sumnje - a sve jasno piše u Zakonu doline, koji se prenosi sa koljeno na koljeno, a da se ne dira ni u jednu odredbu, niti u koje slovo. Riječi su uklesane u kamene ploče i napisane guščijim perom na životinjskim osušenim kožama, sakrivene od pogleda napasnika i nisu ih mogle dotaći sumnjičavi prsti.
Ključevi od prostorije gdje su smještene ispisane kamene ploče i dragocjeni svici bili su kod Čuvara tajne. Narodu nije bilo poznato ko je bio Čuvar tajne, a znali su da postoji i samo članovi Vijeća odabranih znali su ko je on. Čuvar tajne je bila mudra osoba koja je bdjela nad Dolinom, a čiji je zadatak bio da se stečeno znanje iskoristi u praksi i olakša život njenim stanovnicima, a za potrebe odbrane grada razradi strategija ratovanja. Kod naroda je vladalo uvjerenje da Čuvar tajne živi veoma dugo, dva-tri puta duže nego obični ljudi, jer su, navodno, znali spravljati i razne napitke koji su čuvali zdravlje i produžavali život. Čak su postojale priče koje su govorile o ljudima koji su mogli utjecati na munje i usmjeravati ih gdje da udare, kao i da su postojale osobe koje su mogle da premještaju planine i mijenjaju tokove rijeka.
Posebnu ulogu je imao Čuvar tajni u vezi legendi o gradnji piramida i kopanja tunela koji su se granali ispod piramida i cijele Doline. Vjerovalo se da samo Čuvar tajne zna kuda vode svi tuneli, i da je baš zbog toga Dolina neosvojiva, jer je on mogao da se pojavi u bilo koje vrijeme na bilo kom mjestu - tako da je svaki napad na Dolinu bio osuđen na poraz.

Čuvar tajne nije bio omiljena tema kod naroda, i on se često u pričama spominje kao lik koji nosi ime Tajanstveni čuvar doline. Čuvar se najčešće spominje u vezi sa Kamenim kuglama, kojih je bilo svukuda u dolini, a najviše uz Zeleni potok koji se spuštao sa Istočne planine u rijeku Bosnu. Pošto ništa nisu znali o Kamenim kuglama, ko ih i zašto pravi, vjerovalo se da je sa njima, nekada davno u prošlosti, Tajanstveni čuvar gađao iz svoga "pucometa" ogromna čudovišta, i tako branio Dolinu. Borba sa čudovištima, koja su bila visočija od najviših bukvi i hrastova, trajala je stotinama godina tako da je sigurno bio isklesan veliki broj kugli da bi se branili od mnogobrojnih zvijeri.

Samo Čuvar tajne i njegovi odabrani vitezovi znali su koristiti pucomet, a ostala je tajna kako su te ogromne kugle postavljali u to čudesno oružje i sa njime se koristili. Priča se da su se kugle kortljale niz blagu nizbrdicu, između debelih stabala do "korpe" na pucometu, odakle bi bile bačena na željenu razdaljinu. Domet je određivala veličina kugle, pa ih je zato bilo različitih veličina. Ako bi se kojim slučajem Velike zvijeri probile do piramida, onda su se kugle puštale niz stranu piramida. Priča se da postoje u tunelima crteži koji prikazuje kako se Velika zvijer popela na plato Piramide mjeseca, te kako je Čuvar Doline sa pucometom gađa sa Piramide sunca i na kraju ubija.

6.2.3.

*
* *

SJENKE PIRAMIDA

Dječaku pada nož pred noge, u prašinu, jer nije uspio da ga uhvati. Stariji muškarac se nasmije i reče mu snažnim gasom: -Hvataj! Harise, hvataj! Dječak ima na sebi lanenu haljinicu stegnutu širokim pojasom od šarene tkanine, dugu crnu kosu i bos je, dok je stariji muškarac u pancirnoj, viteškoj odjeći, opasan mačem i nosi zaštitnu kacigu od metala. Bio je to Nasuh, kralj Doline, u društvu je par vitezova, koji se smiju i šale sa dječakom, koji se ozbiljno „bori“ sa njima.
Kralj je stao naspram dječaka koji drži bodež i kaže mu: - „Napadni me!“. Od njega je udaljen dva koraka. Dječak oklijeva i gleda lica vitezova – koji su odjednom smrtno ozbiljni i bez pokreta gledaju u oči dječaka. Kralj se ne pomjera, kao ni vitezovi dok je dječak zbunjen, ne znajući šta da uradi. Gleda u bodež u ruci sav smeten. Slike stvarnosti se usporavaju u dječijoj svijesti. Steže oštri bodež snažno prstima i osjeti da mu se nokti zarivaju u oznojen dlan. Pogled mu postaje smjeran i odlučan. Brzim koracima kreće prema kralju – koji se ne pomjera. Lice dječaka se grči ispuštajući krik. Ledeni pogledi vitezova motre netremice na dječakov silovit napad. U posljednjem momentu dječak bodež skreće u stranu i raspara oštricom kraljev plavi ogrtač – ali ga ne poreza. Slike stvarnosti vraćaju se u dječakovoj svijesti u normalnu brzinu uz bolan krik: -Aaah! - i ispusti bodež. Kameni kraljev pogled strijeljao ga je direktno u zjenice. Zaleđeni pogledi vitezova netrmice su pratili dječaka, kome se u tim trenucima odlučivala sudbina: tražio se zmaj u njemu! Prenaglašeno nekretanje tijela uz maksimum duhovne budnosti – gard sunca i mjeseca, spremnost za zmajev skok. Dječaku suze teku niz ukrućeno, ozbiljno lice koje nije odavalo emocije - ukočio se u trenu kada shvati da je ovo trenutak koji je više od igre. Prvi se iz okamenjenog trena „odledi“ i pokrenu kralj, a zatim i vitezovi. Gledaju dječaka kome su se blago zgrčili svi mišići, a suze u očima mu nisu mutile pogled. Kralj podiže bodež, pruži mu ga i reče: -Ne ispuštaj oružje i nepromašuj neprijatelja – jer on nikad ne spava i uvijek je horan za megdan! Pođe niz brdašce, zastade, lagano se okrene dječaku i mekano mu reče:
-I vjeruj u svoje suborce da te neće izdati - kao što sam ja vjerovao tebi da me nećeš probosti.
Okrene se i ode. Dječak ga gleda dok za njim odlaze i vitezovi. Dugo ih je gledao dok koračaju puteljcima i nestaju u šumi. Dječak stišće bodež dok mu se prsti grče oko drške. Sivo-bijeli oblaci su odlazili prema zapadu.

6.2.4.

*
* *

Desetak godina kasinje, dječak je stasao u odlučnog mladića, što pod otvorenim nebom stišće bodež dok mu se prsti grče oko drške. Zvjezdana noć je treperila iznad Doline, dok je treperala nepregledna vasiona ispunjena tajanstvenim šumom prostornog beskraja. Dječak je postao vitez koji stražari na jednom od brojnih uređenih stepenika na Piramidi mjeseca. Pogled mu je "širok", općeg karaktera, ne gleda niušta određeno - a sve veoma jasno vidi ispred sebe. Svaku pojedinost i svako kretanje. Ne gledajući direktno u vatru, a okrenutog lica prema njoj, znao je dugo noćima gledati ples plamenova - "ples života i smrti", kako su to nazivali vitezovi, neustrašivi ratnici Bosanske doline piramida. Od koplja i mača ratnika piramida strahovalo se "dokle god ima zemlje" i odakle počinje beskrajno carstvo Velike vode, "koju niko nije oplovio". Beskrajno carstvo Velike vode je nešto sa čime se dječaci u Dolini piramida susreću u najranijem dobu svoga života kroz priče koje su mogli čuti dok su ih stariji prepričavali naveče uz vatru, pod vedrim nebom.
Veliki broj priča je počinjao sa rečenicom: -"I jednog dana izađe iz Velike vode... neko ili nešto...".
Sva su djeca znala onu priču o sedmoglavom zmaju koji je bljuvao vatru, spaljivao šume i brda, a koga je nadmudrio i ubio legendarni Zumbul - heroj nad herojima. Zumbul se razlikovao od svih mitskih heroja jer se nije koristio samo snagom svojih čeličnih mišića i vještinom oštroga mača, već je protiv svojih neprijatelja koristio mudrost. On je glasno razmišljao kad bi se našao u nekoj teškoj ili, naizgled, bezizlaznoj situaciji - te razrađivao taktiku kako da savlada neprijatelja.

"Strašni vuče, oštrih zuba,
vrebaš da skočiš mi za vrat?
Ali, evo, tebi bukve drvo
pa isprobaj smrtni hvat!

Dok se boriš ti sa bukvom
i zubima dereš koru
sabljom ja ti glavu siječem
da ne vidiš nikad zoru!"
Priče o Zumbulovim avanturama, pustolovinama, borbama i mudrolijama su bezbrojne, jer niko ne zna koliko ih ima. Uvijek ima onih koje još neko nije čuo. Ali treba doći u priliku da se te priče čuju, jer one se pričaju samo kada su praznici, neko slavlje, ili neka velika ženidba. A ti narodni Pričači su rijetki pojedinci koji su tako znali pričati priče da bi oni koji su ih slušali imali osjećaj kao da su sami prisutni u tim legendarnim borbama neustrašivog Zumbula. Zbog toga se uobičavalo reći: "Vidjeh tu priču!" Pričači su bili naročite zanatlije koji su u Dolini uživali veliki ugled u narodu. Bez njih je Dolina piramida nezamisliva, jer se oko tih nadahnutih ljudi preplitao svakodnevni život njenih stanovnika. Priče su imale svoje mjesto u svakom pojedinačnom životu - kod svakog dječaka i djevojčice, muškarca i žene, oca i majke, sina i kćerke, svakog ratnika i sanjara, te onoga koji je zalutao na svome putovanju, kao i mlade nevjeste što se svaki dan penjala na najviše uzvišice sa čežnjom očekujući da ugleda u magličastoj daljini kolone ratnika. Pričači su imali nezamjenjivu ulogu u običajima po kojima je Dolina živjela od pamtivijeka. Prenosilo se predanje sa koljena na koljeno da postoji "KNJIGA PRIČAČA", gdje su zapisane sve priče i sva imena prijašnjih Pričača, jer se živi ne upisuju u knjigu za života, već tek nakon smrti, i to na neki poseban način, jer svi koji "pričaju" priče ne budu upisani, već samo oni odabrani, i to mnogo godina nakon svoje smrti. Niko ne zna koliko dugo, ali, tako kažu, poslije sto godina sigurno budu "upisani" svi oni koji su "pozvani i koji su se svom sudbinskom pozivu odazvali" - a to su oni "čija se priča prima od naroda", oni "čija se priča vidi" i "čija je priča živa". Pričač, katkad, pričajući priču nekom prilikom pred okupljenim narodom, stavio bi svoju desnu ruku na čelo nekog djeteta ili mladog ratnika i tako nastavljao pričati. U narodu se taj čin zvao - zov sudbine. Oko tog čina - stavljanja desnice Pričača na glavu udubljenog slušaoca - prepliću se java i snovi, želje i sudbina, život i smrt. Ta nebeska inicijacija ima svoj tok - početak i kraj. To je jasan znak - koji je teško odgonetnuti. Može značiti i početak, a i kraj, kao i život u miru, a i blizu smrt. Pričač se o tome ne pita, niti on sam o tome ikad govori - on čini, a narod priča i nagađa. Postoje i Tumači koji, tako kažu, mogu tačno odgonetnuti šta taj znak znači, ali to su neke mistične i, na neki način, mračne i nečasne radnje - jer, kako kažu, tumačenje znakova Pričača donosi nesreću. Časni vitezovi se ne upuštaju u tumačenja tih znakova i ako se u njihovom prisustvu neko upusti u takve razgovore - često zna ostati i bez glave. Vitezovi iz Doline piramida - nepobjedivi su ratnici. Oni ne znaju za strah - draža ima je viteška smrt od nečasnog života. Vitezovi su zavjetovani ratnici i borba je ono što je smisao njihovog života - a legendarni Zumbul je njihov ideal - nepobjedivi Vitez - zaštitnik i čuvar Piramide sunca. U narodu živi uvjerenje da će on, ako zatreba u boju, ako kakvo "čudo" se namjeri na Dolinu, izletjeti iz nekog tajnog tunela, na leđima svoga orla plamene boje, gdje sad spava i odmara. Gdje su sve tuneli iskopani u Dolini narod nije znao - niti se može to saznati, jer to su najveće tajne pod suncem i mjesecom.

6.2.5.

*
* *

"Zumbul i zmaj" je najpoznatija priča o Zumubulovim podvizima i ona se pjevala uz ples mladića i djevojaka. Obično su se tradicionalne plesne pjesme izvodile tako što su dva stiha naizmjenično horski pjevale djevojke i mladići, sa razvučenim i harmoničnim melodijama.

ZUMBUL I ZMAJ

Što se ono na planini ljulja?
Je li međed ili ljuta guja? Šta se ono valja ka Dolini?
K'o da vatra trči po strmini!

To je Zmaj koji bljuje vatru
koji pali po kiši i vjetru
sedam ljutih on ima glava
pali kamen, a gori i trava.

Iz Velike vode gazi ka Dolini
nikog nema da uzvrati silini,
koja redom sva zdanja ruši
horizontom oblak gareži se puši.

Poravn'o je dvan'est piramida
na kamenu nije ost'o kamen,
majka tužna za vitezom rida
vatra zmaja guta svaki znamen.

Sedam glava vatrom pali šume
planine se tresu od siline,
rastrga bizone, međede i pume
spali vojske na putu do Doline.

Zumbul spazi neman kako ide
prema Piramidi mjeseca i sunca
na orlu se vinu u visine
te on zbori gledajući Zmaja:

"Moj orliću plamenih boja
megdane smo mnoge vojevali,
ali ovo danas majka svih je bitki
jer na nas jure ti plameni sikti.

Sedam glava od jednoga Zmaja
valja posjeći nama danas,
inače će izginuti u Dolini raja
bruka teška će pasti na nas.

Leti brate zlaćanih krila
brže od vjetra, hitrije od vila,
ja ću sabljom posjeći sve te glave
koje bljuju vatrene salve.

Evo jedna već u Bosnu bistru pade
ispod ljute moje oštre sablje,
a sad skreni pored stijene sure
da još dvije glave otsječem od ture!"

Zmaj sikti vatrom još sa četri glave
pravo ide na plato piramide,
do neba se dig'o ljuti plamen
gori šuma, a gori i kamen.

"Idemo kroz vatru!" - Zumbul silno viče
od stihije žarne vojska brzo gine,
zmaj sikće, a orao klikće
i četvrtu glavu mač sa trupa skide.

Ljute se glave međusobno glede
teške rane spople su zmaja,
u niskome letu orao se stvori
i tri glave Zumbul u rijeku obori.

Čudovište pade pokošenom mačem
Zumbul se na orlu vinu na vrh piramide
sedam glava zmaja staviše na stijene
gdje su mogle dugo još da se vide.

Od tog vremena do današnjih dana
„Zmajeve glave“ - prozvaše se stijene
na obali bistre Bosne što od davnina stoje
i svjedoče herojske uspomene.

Ples djevojaka i mladića se izvodio u posebnim bogatim nošnjama, uz horsko pjevanje i instrumentalnu pratnju frula i bubnjeva. Nadarene plasačice i plesači imali su solo dionice od kojih se publici gubio dah uslijed vratolomija koje su se besprijekorno izvodile. Djevojke su uglavnom koristile lepršave mahrame, a mladići oružje pri izvođenju samostalnih plesnih tačaka.

6.3.

NOVI KRALJ DOLINE

6.3.1.

*
* *
Nasuh, poštovani kralj Doline, osjeti da je kucnuo čas da napusti tron i da njegovo mjesto zauzme neko drugi - mlađi i jači od njega. Neko ko će ga zamijeniti i voditi narod dalje opasnim putem, jer je neprijatelj tu, blizu, uvijek spreman da zaskoči iznenada i pohara Dolinu. Osjećao se umornim, ali ne i nemoćnim. Bio je još u snazi i teško da je iko primjetio da je on već neko duže vrijeme zabrinuto povučen. Dobro se znalo da se na Sjeveru pojavio mladi kralj koji mu već par godina zadaje muke i sa kojim nikako da se suoči na bojnom polju - oči u oči. I sam je nekoliko puta izjahao iz Doline uvjeren da ide u osudnu bitku od čijeg ishoda zavisi sudbina pokoljenja.
Zbog toga što je napravio previd ozbiljno ga zabrinjava - mada nije izgubio nijednu bitku. Kralj ga Sjevera nije pobjedio - ali ni on nije njega. Nekoliko zadnjih bitaka je završeno bez pobjednika - povukle su se vojske - svaka na svoju stranu, a do osudne borbe nije došlo. Iz tih razloga je duboko zabrinut. Napravio je previd - jer je svaki put bio uvjeren da je zadnji put - ili će pobijediti ili će biti pobijeđen, ali nije bilo ni jedno ni drugo već treće - bitka bez pobjednika. A zadnja bitka je bila najčudnija koju je ikad imao: bitke nije ustvari, ni bilo - a bila je, itekako.
Zadnja "bitka" sa kraljem Sjevera desila se na kraju ljeta i brzo, nekako, prođe jesen i pade snijeg. Snijeg rano pade i održa se. Zima je duga i hladna, a snijeg tek pomalo kopni. Na proljeće, opet, valja u bitku sa tim čudnim kraljem, a on osjeti da je umoran od vojevanja. Kao da je ostario toliko da se jedva vuče zemljom. Odlučio je jedne noći, i to je rekao Vijeću mudrih - da na proljeće imenuju novog vladara Dolinom piramida.

Kako je i njima rekao tad, na tom tajnom sastanku, tako i sada misli - njegovo blagodatno vrijeme na tronu je iscurilo i ne želi da težinom svoje muke pritisne cijeli narod. Bio je uvjeren da će na njegovo mjesto doći neko ko će znati da se nosi u ovom vremenu sa svim problemima koji su se nadvili nad Dolinom i prijete da je poplave i zatru.
Dolina piramida je prijestolnica i srce cijele kraljevine koja se prostire duboko na sve četiri strane svijeta. Kraljevinom putuju karavani danima kroz sigurne teritorije da bi se došlo do predjela u koje provaljuju, s vremena na vrijeme, neprijateljske horde i konjanici. Ne zadržavaju se, već samo pale naselja, pljačkaju karavane i ubijaju sve redom - i ljude i stoku koju ne potjeraju sa sobom. Rušenje mostova i skela najteže je kralju padalo jer su se na duže vrijeme zatvarali putevi kojima se trgovalo sa robom kaja je bila dragocjena za cijelu kraljevinu, kao i za Dolinu. Nisu mogli prevoziti so za koju su dobivali raznorazne robe - kao što je platno od kog se šilo, te oštre sablje i srebrene noževe, kao i strijele koje su letile mnogo dalje od onih koje su pravili domaći majstori, pored nakita kojim su se rado kitile žene u Dolini.
Granice kraljevine su skoro iste već generacijama. Značajnijih promjena nema ni na Sjeveru, ni na Zapadu, a ni Istoku. Zapadna granica se ne mijenja još od vremena prije osam kraljeva Doline, a i on sam Nasuh, kao deveti kralj, nije vodio vojsku na Zapad.

U jednom zapisu stoji: "Ne sedlaj konja da bi jahao na čelu vojske prema Istoku, odakle se sunce rađa, jer tamo su golaći i vjerovatno ćeš se vratiti bez sedla; niti kuj sablje da bi vodio vojsku na Zapad, gdje sunce zalazi, jer može lahko biti da se sam vratiš iz boja."
Znači, ne isplati se ratovati ni sa Zapadom niti sa Istokom - jer rat gubiš čim si u njega krenuo, vjerovatno, bez obzira koliko bitaka dobiješ. Pa makar ni jednu bitku ako ne izgubiš - možeš se desiti da izgubiš rat - i na Istoku i na Zapadu. Ostaje samo Sjever s kim se može dostojno ratovati - viteški. Ratom na Istoku gubi se čast, a na Zapadu se gubi sve - i vojska, i kruna, i kraljevstvo. Samo sa Sjeverom se može ratovati na dostojan ratnički način. Zapad je bogat omamljujući plijen - ali tamo je plaćenička vojska koja ludo gine, a nove kolone dolaze i tako u nedogled - dok god imaš vojske i volje za vojevanjem. Oni nerado napadaju i šire teritorij, osim ako neko sam im se pripoji i želi savez i da im plaća porez uz garanciju sigurnosti za prijesto, jer imaju dovoljno i teritorije i svoga bogatstva, te, rado sklapaju dugoročan mir sa moćnim susjedima. Disciplinovani su i neće prvi napasti i sitnim pljačkama dovesti se u dugoročnu nesigurnost.

Dok je istočna granica uvijek bila nesigurna i stalno se pomjerala - čas tamo, čas vamo, a i niko nije znao kud tačno i ide - jer pljačkaši i bande stalno uskaču i prave zijan, pa podviju rep i bježe, pa se pojave, nakon nekog vremena, na nekom drugom mjestu - koje se nikad ne može predvidjeti. Naduravanje i nadmudrivanje sa Istokom je nedostojno - jer nema tamo nikog ko bi izašao na megdan - čim čuju da dolazi veća kraljevska vojska - razbježe se po brdima i planinama da ih niko ne može naći i da ih traži fenjerom, a kamoli da iziđu na bojno polje i ogedaju se u otvorenoj bitci. Sa Sjeverom se može nositi ali to su danas više mudrolije - nego što je rat - u nekom vojničkom smislu. Neprijatelj te gleda i vidi, ali ne izlazi na bitku, i tako danima, sedmicama, mjesecima. Ni Sjever nije kao što je nekad bio.

Zato je kralj odlučio u besanoj noći - odlazim, jer je to najbolje za Dolinu - neka dođe novi vladar koji može sve to pojmiti i mirno spavati.

Kralj je rekao: "Ja to ne mogu više - prepuštam tron, žezlo, ogrtač i mač onome ko može i zna voditi rat bez bitaka. Takvog mi nađite i dovedite pred moje lice da mu u oči pogledam. Došla su nova vremena i novi zakoni moraju biti. Više se ne vode ratovi mačem samo, već i mačem, a mudrost je najbitnija i snaga je u strpljivosti. Strpljen - spašen! Budućnost Doline je u mudrosti Vijeća da danas vidi šta sutra će biti. Vrijeme moje na tronu Doline je iscurilo - dok jasno vidjeh gdje prošlost naša časna i slavna, uklapa se u budućnost svijetlu, moj san bješe blagoćom ispunjen. Odnedavno u znoju se budim i noć snom poklopiti ne mogu. Jasan je to znak neba da je vrijeme da neko drugi preuzme brigu o zemlji našoj. Dok sam jahao na čelu vojske osjećao sam lakoću tijela i snagu duha. Ne može se kraljevati zbrkanih misli, tako je zapisano u Zakonu, jer u zbrci kraljevih misli potone zemlja i poguše se stanovnici njeni. Moje je prošlo i ja čujem korake zvonke kralja novog u novom vremenu Doline. "

Kada Vijeće odluči svi će to brzo doznati u Dolini i van nje - ali ta vijest neće daleko stići, jer će Vijeće, sve što treba za ustoličenje novog kralja, odraditi veoma brzo i efikasno. Biće pozvani izuzetni ratnici - vitezovi iz svih dijelova kraljevine, prema prijedlozima za koje narod ne zna odakle tačno dolaze, ali vijećnici znaju. Obično bude pozvano oko pedeset kandidata koji odgovaraju na pitanja i rješavaju zadatke koje Vijeće stavlja pred njih.

Svaki kandidat se na početku predstavi onako kako on želi jer ga pitaju:
"O, viteže, ko si ti?", a on ne odgovara izgovarajući svoje ime - već pokazuje praktično neku vještinu kojom je ovladao - bilo vojnička, umjetnička ili neka specifična - kao što je rezbarenje u drvetu ili govorništvo... Selekcijom krug kandidata se smanjuje, dok na kraju ne ostanu dvojica, kojima se postavljaju pitanja na koje moraju odmah odgovoriti - onako kao misle i osjećaju, jer su to takva pitanja - o kojima je besmisleno nešto posebno razmišljati - jer to ničemu ne vodi, u sištini. Ono što se ima saopćiti - to se spontano događa - odmah - ili se ne dogodi nikad. Ono što pomislimo prvi put čim čujemo takvo pitanje, obično, konačni je stav i odgovor. To su u Vijeću odabranih dobro znali. Osim samih odgovora i predočenih djela i vještina, za te odabrane mudrace je bitno, osim onog "ŠTA" i ono "KAKO": - i to, kako se priča, podjednako.

Pitanje: Ima tako tu puno stvari u nečemu što je dobro, i dobro je što je nečeg dobrog tu puno, kao što je dobro što nečeg lošeg tu nema mnogo. O, časni viteže Doline, o čemu bi se tu, zaista, moglo govoriti ponajprije?

Odgovor je spontan i intuitivan, a odraz je ukupnih kvantuma najdubljih spoznaja čovjeka - karaktera i sadržaja same ličnosti. Ne može se to izbjeći i zataškati, jer taj je postupak zasnovan na iskustvu i znanju. Ponekad su odgovori bliski - jedan kaže svjetlost, drugi sunce, tama i mrak, jedan kaže voda, drugi rijeka; ali su najčešće dijametralno suprotni - jedan odgovara sunce drugi mjesec, jedan kamen - drugi voda, jedan hrabrost - drugi mudrost, a onda Vijeće donosi konačnu odluku, ko je novi kralj Doline.

Sama ceremonija imenovanja novog kralja Doline je veličanstvena i duboko se urezuje u sjećanje svakom ko prisustvuje tom događaju, ali ne po pompeznosti - vatrama koje gore svuda unaokolo, gomili naroda koji se okuplja na Velikom platou Piramide sunca - što je mjesto na kome se odigravaju sve bitne javne manifestacije; već po ozbiljnoj atmosferi koja lebdi u zraku, iznad glava svih ljudi i blagim opojom ih omamljuje u blaženu sigurnost i spokoj.

Narod Doline vjeruje kralju, a i Vijeće odabranih je bezrezervno odan u tom pogledu. Odlazeći kralj Doline ne gubi ništa na svom dostojanstvu i ugledu zato što se povukao, a još uvijek je u snazi. On će nakon krunisanja novog kralja nastaviti da živi kao i svi drugi stanovnici Doline, a vjerovatno će mu vremenom biti povjerene neke odgovorne funkcije u rukovođenju društvenim životom Doline. Prikladnije je konstatovati da je vlast tu da bude poduzetna i usmjerava poslove "aktivnom i odlučnom rukom" - a ne da od stukture namjesnika čini zid koji je teret narodu, te da se putem strahovlade utjeruje Zakon.

Zakon Doline je bio iznad svega za sve stanovnike carstva, koji su ga poštovali i u njemu nalazili utočište, mir i sreću. Vijeće odabranih je donosilo zakone za kraljevstvo i sudilo u slučajevima koji su izlazili iz ustaljenih okvira prakse, ali to se rijetko događalo jer niko nije želio nikom da oduzme njegovo pravo - koje nekom pripada, niti je neko želio nekom da nanese bilo kakvu štetu. Ne pamti se da je ikada donesena neka presuda koja je bila nepravična, neljudska i nedostojna časne vlasti kraljevstva. Tako je kroz vijekove. Drugačije je i nezamislivo u Dolini, jer je čast bila nešto najdragocjenije za sve njene stanovnike, koji su bili spremni da izgube život braneći Dolinu od neprijatelja, a nisu žudili nastaviti život ako im se oduzme čast - što podrazumijeva slobodu - osigurana prava koja čovjeka čini čovjekom.

Vijeće odabranih je obznanilo da je za novog kralja izabran mladi vitez Haris i u njegovu čast je krenulo općenarodno slavlje koje će potrajati nekoliko dana. Tokom slavljeničkih dana goriće logorske vatre svuda po Dolini, kao znak odanosti kralju, a pjesma, uz ples djevojaka i mladića oko vatre, odjekivaće duboko u noćima. Svirala od vrba i bubnjevi od kozije kože odjekivaće sa svih strana, dok će u odsjaju vatre i mjesečine plesačice i plesači pokazivati vještine plesa u opojnim ritmovima čežnjive muzike, što je izbijala iz žestokog temperamenta naroda Doline.

6.3.2.

*
* *

PUTEVI VLADARA DOLINOM

Običaj je nalagao da novoizabrani kralj jedno vrijeme provede u planini, što je vrijeme prilagođavanja novim dužnostima. Kada se smire bure osjećanja, misli se oslobode pritiska u duši i prime nova znanja sa kojima će biti upoznat, novi kralj bit će spreman da stane na čelo svoga naroda i da ga vodi kroz izazove koje vrijeme stavlja pred Dolinu. O danu povratka kralja u Piramidu sunca, a gdje je bila smještena njegova rezidencija, odlučivalo je Vijeće odabranih - a njihove odluke nikada nisu donošene na brzinu i bez utemeljenja, bez obzira na okolnosti u kojima je trebalo vući sudbonosne poteze.

Novog kralja u osami nisu uznemiravali posjetioci iz Doline dok je boravio u zakamufliranoj pećini, u planinskoj vrleti, gdje je bilo svega nekoliko osoba koje su neposredno obezbjeđivali ugodan boravak. U široj okolini bila je raspoređena straža na obližnja brda i planinske vrhove, odakle su pratili kretanja po putevima koji su vodili ka Dolini.

Članovi Vijeća dolazili su u nepravilnim razmacima, i samo je njima bilo dozvoljeno da posjete vladara. Razgovori koji su tom prilikom vođeni imali su simboličan karakter, oslobođen tekuće problematike i otvorenih historijskih pitanja.

Tokom boravka u osami novi kralj je podučavan znanjima, koja su prenošena sa koljeno na koljeno, da bi bio kadar da vodi Dolinu u duhu duge tradicije, a što se temelji na brižno čuvanom znanju i mudrosti, te u šta je trebao da bude polahko upućen i uveden. „Učači“ su bili zaduženi da kralju prenose znanja na način kako su podučeni - bez ikakvih promjena u tekstu koji su znali napamet i komentarisanja tema i sadržaja koje su izlagali kralju. Oni su bili „žive knjige“ jer su znali napamet tekstove koje su imali zadatak da besprijekorno memorišu i da ih izlažu kada za to postoji potreba. Svi koji su obnašali funkcije u organizacionoj hijerarhiji Doline, prolazili su podučavanje u osami na planini. Ukoliko se znanja nisu „primala“, Vijeće bi donosilo odluku da se obuka obustavi i pristupilo bi se izboru novog kandidata za određenu funkciju.

Prenošenje znanja na novog kralja bio je strogo regulisan i razrađen metod, a za šta je bilo neposredno zaduženo Vijeće Doline, a za ostale funkcije je njihova nadležnost bila indirektna. Nikada se nije desilo da odabrani kralj nije sposoban da „primi znanje“, tako da je primarni zadatak Vijeća bio da otkrije posebne sposobnosti i talente koje je novi kralj posjedovao, što će omogućiti jasnom definisanju karaktera i profila vladara Dolinom. Uvid, analiza i procijene Vijeća u tom smislu bile su od sudbonosnog značaja za Dolinu - jer je kralj bio svakodnevno izložen iskušenjima u vezi pitanja koja su bila od presudne važnosti za život u Dolini, za njen napredak i opstanak.

Pravila na kojima počiva upravljanje Dolinom, a čemu kralj treba da se pokori, su jasna: “Čovjek je pun pomanjkanja i ne smije cio narod nastradati zbog kratkovidnosti jednog njenog sina. Mudar vladar se konsultuje sa svojim saradnicima i oko malih i oko velikih stvari i pitanja. Ko ne zna da sasluša druge ne može ih ni razumjeti, a onaj koji nema samokritiku ne može biti dobar vladar.“

Novog kralja je čekala obuka i uvođenje u znanja koja su kristalizirala kroz mnoge generacije učenjaka, koja će ga putpuno promijeniti i ospobiti da vlada Dolinom, a gdje je život buktao od aktivnosti i iznenađenja. Kralj je trebao da posjeduje vještinu da predviđa događaje - kako unutrašnje tako i vanjske - i na njih da pravovremeno djeluje; pažnju da mu ne preokupiraju posljedice - već da jasno prepoznaje uzroke, te usmjeri aktivnost u njihovo eliminisanje ili suzbijanje. Osim poznavanja činjenica i širokog znanja, podjednako je bilo važno da ga ne zaslijepe emocije, koje u društvenim zajednicama znaju biti veoma intenzivne - i uglavnom njihova zapaljivost nastaje na nivou površnosti i izolovanosti, a predstavlja se kao duboka i općeprisutna.

Odvajati činjenice od iluzije i istinu od zablude - bilo je ishodište podučavanja vještine vladanja kralja Doline - koga je u budućnosti čekalo donošenje odluka od čega će zavisiti sudbina Doline; a obično za donošenje takvih odluka nema niti dovoljno informacija niti vremena da se dozna i provjeri sve što bi se željelo utvrditi, već kralj treba da razvije intuiciju koja će mu pokazati put kojim treba ići da bi se našlo zadovoljavajuće rješenje za Dolinu.

Vijeće odabranih je krajnje predano prilazilo pitanju prenošenja stečenog tradicionalnog znanja na novog kralja, u šta je trebalo ugraditi i pitanja savremenih društvenih i individualnih kretanja - jer je taj metod bio jedna od vitalnih arterija kroz koje je proticao život Doline i gdje su se mogli oslušnuti njegovi otkucaji.

6.3.3.

*
* *

KRUG ZNANJA

Novog kralja prvo je posjetila osoba koja je na sebi imala široku bijelu haljinu koja mu je padala do članaka, opasan lijepo izveznim opasačem od tankih tkanina. Kad ga je ugledao, onako ljubaznog i laganih pokreta, Haris je pomislio da je jedan od osoblja zaduženih za brigu o njemu, međutim, kad se osoba približila osjetio je na sebi prodoran pogled koji je silazio u najtananije kutke bića. Shvati da se radi o izuzetnoj osobi koja ga je posjetila iz nekih posebnih razloga. Kad se malo zagledao, shvati da je pred njim osoba veoma mladolikog izraza lica, ali kojoj je teško odrediti godine. Stavivši desnu ruku na lijevu stranu grudi, što je ceremonijalni pozdrav kralju, neobični čovjek reče dubokim glasom, koji se nije uklapao uz mladoliki izraz lica:

- Poštovani kralju, uz vaše odobrenje, pripovijedao bih vam o krugu znanja.
- Sa zadovoljstvo ću poslušati tvoju nauku. Kako se zoveš i ko te meni šalje?
- Ime mi je Ramiz, a dolazim po nalogu Vijeća Doline.
- A jesi li učio i kralja Nasuha?
- Jesam, ali dok sam ga podučavao mnogo toga sam naučio od njega - odgovori Ramiz, a Haris nije mogao odrediti da li gleda u njega ili u nešto iza njega.

- Dođi i sjedi - pozva ga Haris i prebaci ovčiju kožicu preko klupe, da bi se gost ugodno smjestio. Kad pribrani Ramiz, sporih pokreta, sjede prekoputa reče mu:
- Pričaj mi o svom nauku.
- Poštovani kralju, to nije moj nauk - ja sam ga primio da bi ga prenosio dalje, uz amanet da se ne ugasi svjetlo znanja. Znanje je u krugu - a krug se uvijek vrti, a čovjek da bi dosegao znanje mora da se kreće, inače će mu ono izmaći. Međutim, ako za njim trči - ne može ga stići, već ako ne prepriječi i ne stiže ga. Krug je svuda - samo čovjek treba da prosvijetli svoj um spoznajom da bi u svemu mogao vidjeti zakon kruga. Sve se vrti u krugu - od čovjekovog rađanja, pa do smrti. Krug je Sunce, a krug je Mjesec - a mi ih vidimo kao polukrugove, jer im drugu polovinu ne vidimo. Mi zemlju po kojoj hodamo vidimo kao ravnu plohu - a ona je nužno krug: kao i sve druga nebeska tijela koja plove Svemirom. Sunce nema tamne strane, a pola Mjeseca prekriva mrak. Tako da je kod nas na Zemlji pola kruga dan - pola kruga noć. Pola kruga je svjetlost, a pola kruga je tama. Pola kruga je znanje, a pola kruga je neznanje - bez obzira koliko čovjek znao, jer kako se povećava čovjekovo znanje podjednako raste i njegovo neznanje. Tako da koliko god čovjek znao, to njegovo znanje je pola kruga. Međutim, dijete malo zna, a time, susreće se s malo pojmova koje ne zna, pa je u malom krugu; dok mudrac puno nauči, pa sakupi puno znanja, kao brdo, kao planina, te zna šta zna, a donekle i šta ne zna, pa on živi u velikom krugu svoga prosvijetljenog uma - smirenim i jednoličnim glasom govorio je Ramiz zagledan u tačku koju Haris nije mogao da odredi gdje se nalazi i ušta gleda.

Obraćajući pažnju na govornika pored Harisa je kuljala bujica riječi kojima nije mogao dokučiti smisao.

Omamljen Ramizovim opojnim riječima, koje su se kao neuhvatljive pastrmke u planinskom bistrom potoku vigujale između kamenja, Haris potonu u opojnu dubinu misli gdje se izgubi topli, duboki glas. Gubio je niti smisla zamršenog pričanja i nije mogao više da ga slijedi, naslonio je otežalu glavu na ruku i utonuo u san.

Sanjao je plavog leptira kako leti po mirišljavoj livadi i slijeće sa cvijeta na cvijet pijući slatki nektar. Osjećajući sladak okus u ustima lizao je usne u blaženom snu. Ramiz je nastavio da priča i nije se obazirao na zaspalog mladića: "Bez spoznaje kruga čovjek bi bio divlja zvijer, jer ne bi izumio točak, a zatim kola koja su vukli konji, čime mu je olakšano da pokupi sijeno i obezbjedi stoci hranu preko zime. Isto tako, kako bi čovjek bez volovske i konjske zaprege svukao sa planine svo to drveće i kako bi se obezbijedio ogrjev za cijelu Dolinu, da nije točkova koji se okreću i ljudskom naumu daju oslonac za snagu i moć?"

Dok je zaneseno Ramiz pričao Haris se smješkao u snu osjećajući se kao leptir koji leti po sunačanoj livadi uz simfoniju neumornih zrikavaca. Nakon kraćeg vremena počeo se polahko buditi i pogledao je u zanesenog predavača, koji je zagledan-u-opće-ništavilo staklenog pogleda mekanim glasom izgovarao riječi:

- Stoga ljudske misli imaju pokretačku moć! Ljudska misao pokreće svijet! Kada bi čovjek imao dovoljno dugo uže i mogućnost da ga zakači za Mjesec - tad bi Mjesec, dok plovi nebom, mnoge poslove mogao odrađivati za čovjeka. Međutim, čovjek treba da nauči upravljati mislima, da misli ne bi upravljale njim. Usredsređena misao je kao udar groma - te, stoga traži način da se ostvari, kao što grom traži i nalazi drvo na proplanku koje će da udari. Usredsređena ljudska misao koju čovjek budan sanja zove se - ideja! Čovjek živi za ideje, čovjek živi od ideja, čovjek gine za ideje i čovjek gine od ideja.

Ramiz završi izlaganje i ušuti. Skrušeno je sjedio naspram sanjivog mladog kralja koji je zbunjeno promatrao njegovo stameno lice na kom su iskričila dva nemirna oka. Kontrast ukrućenom tijelu, koje je mirno stajalo u istom položaju, bile su oči predavača koje su titrale kao na žaru, sa povremenim učestalim treperenjem. Kao da je duh u njemu i dalje nastavljao da drži predavanje - bez obzira što su zanijemile usne. Spozna da ustvari, Ramizov vatreni monolog se nastavio. Nastavio je da pleše u vatri znanja, dok su iz očiju sijevali zlaćani plamenovi mudrosti - s tim što ta buktinja dubokih misli više nije bilo za njegove uši. Oborila ga je zanosna toplina u postelju sna. Dah vječnosti ga je pretvorio u leptira koji je u nekoj drugoj dimenziji stvarnosti, u nekom paralelnom svijetu naročitog duhovnog bivstvovanja, ispijao sladak nektar mudrosti, jer drugačije nije mogao da se približi toj blještavoj energiji koja ga je zapljuskivala iz kosmičkih daljina kroz Ramizov topli glas. Spusti glavu od neshvatljivih slapova znanja i samo izgovori:

"Hvala brate! Dođi opet!"

Tako prođe prva poduka mladog kralja Doline - koji spozna svoju slabost i neznanje, što mu se zorno predstavilo. Podiže ruku prema vatri i ugleda njenu sjenku na zidu pećine. Što je više prinosio ruku vatri to je sjenka bivala veća. Shvati da je morao pasti u san jer se približio buktinji koja obasjava svijet znanja - što vrti se u beskrajnom krugu.

6.3.4.

*
* *

Slijedećeg dana Ramiz je došao u posjetu mladom kralju doline. Kada mu Haris dade riječ on poče govoriti isto kao i prošli put - ponavljajući isti redoslijed riječi, sa identičnim pogledom - koji nije gledao niušta konkretno, a vidio je jasno sve oko sebe.
Haris odluči da se odupre ovaj put Ramizovom zamamnom govoru i ne dozvoli mu da ga uspava. Bio je ljut na sebe što je dozvolio da ga riječi obore u san. Gledao je nenapadno Ramiza, njegovo lice, ruke i položaj tijela - ne obraćajući pažnju na izgovorene riječi.

Odzvanjale su riječi iz Ramizovog govora i zadržavale se u Harisovoj otvorenoj svijesti - krug, um, čovjek, te sunce, mjesec i svemir. Povuče jednakost između riječi po redoslijedu, pa je dobio nove tri grupe gdje su zajedno - krug i sunce, um i mjesec, te čovjek i svemir. Zatim shvati da svjetlo-sunce i tama-mjesec čine beskrajni svemir, a što je identično u odnosu na čovjeka koga čini forma-krug i sadržaj-um.

Haris je pažnju fokusirao na govornika, jer nije mogao da slijedi tok njegovih riječi, koje su proticale kao bistar planinski potok, žumoreći u sveprožimajućem šumu. Znao je da ako mu padne koncentacija sa vizuelnog da će zaspati uljuljan jednoličnim i toplim Ramizovim glasom. Pošto nije mogao da prati smisao Ramizovog izlaganja, prepustio se ratničkom instiktu da ga vodi, te je prateći Ramizove pokrete pokušavao mislima da prodre u njegovu um i duh. Međutim, ovaj put je naišao na jaz između pokreta i misli, opuštenosti tijela i uzavrele duhovne enrgije, što je kuljala kao kipuća lava što sve pred sobom prži i melje.

Ratnik je bi zbunjen jer mu za ovu „borbu“ fizička sposobnost nije bila od koristi. Osjećao je kako ga neka čudesna, nevidljiva sila lomi, drobi i mrvi u bespomoćan prah - a nije znao kako da joj se suprostavi i kao da je sagleda. Nije znao kako da je sebi predstavi i objasni - a ona je bila tako moćna da mu može omamiti svijest i uspavati ga.

Na trenutak je postao ljut na Ramiza i stežući čeličnim stiskom rubove stola, pogledao ga je pravo u oči, ispunjen bijesom i srdžbom, kao kada se u bitci sprema za odlučan napad na ljutog protivnika. Međutim, kada se našao naspram otvorenih-očiju-koje-ga-ne-vide ostao je frapiran jer nije mogao da dokuči Ramizov pogled - koji je gledao kroz njega. Mišići na tijelu se opustiše i vidljivo mu klonuše ramena i ruke. Osjeti da bi se u tom trenutku srušio na tlo da je stajao i bila je sreća da je sjedio. To šokantno iskustvo mu je pomoglo da shvati krajnje ozbiljno energiju koja je iz Ramizovog izlaganja kuljala prema njemu i osjeti da mu u grudima sija nešto veličine jabuke, a što je bilo kadro da se suprostavi tom nevidljivom zračenju što se sručilo na njega. Stavi ruku na grudi i skoro je mogao da opipa tu-naročitu-bistrinu od koju se odbijao Ramizov glas i vraćao se prema njemu stvarajući eho.

Umjesto košmara eho izgovorenih riječi stvarao je jasnoću, pa je sada mogao da razumije šta Ramiz govori i bilo je moguće da prati i traži smisao. U tom momentu spozna da pred njim sjedi čovjek koji vlada velikom silom, kojoj se on ne može oduprijeti snagom mišića. Osjećao se tako slabim, malim i bespomoćnim, da mu skoro suze potekoše iz orošenih očiju, ali već u narednom momentu, slušajući kao Ramiz smirenog glasa izgovara - „Um caruje, a snaga klade valja!“, udahnu duboko zraka i nastavi studiozno da promatra Ramizovu vitalnu figuru, što se kretala blagim, usporenim pokretima.

U neko doba Ramiz je zašutio, a Haris mu se zahvalio i ostao u tišini da sjedi bez pokreta. Prazan i iscrpljen. Nije mogao ni da misli ni da spava. Samo je mirno sjedio i gledao u jednu tačku ispred sebe.

Nakon izvjesnog vremena ustao je i napio se vode. Popio je par gutljaja i osjeti da ga osvježava. Mislo je da će popiti više vode, ali nije mogao više da pije. Osjeti da se sa njim nešto dogodilo, da je sam sebi postao stran, jer se uvjerio da ne zna ni šta mu treba niti šta hoće. Bio je zbunjen. Odlučio je da legne, a nakon što je zatvorio oči ubrzo je potonuo u dubok san.

Sutradan ga je Ramiz opet posjetio i skrušeno čekao da mu se kralj obrati. Haris mu je rukom dao znak da sjedne za sto, a zatim mu rekao da počne sa predavanjem.
Ramiz je ponavljao iste riječi kao i prethodna dva dana, što Harisa nije iznenadilo, ali je sebi postavljao niz pitanja o cilju poduke. Slušajući izlaganje nestade košmar misli u kraljevoj glavi i veoma ga dojmiše riječi koje je Ramiz lagano i razgovijetno izgovarao.

- Noć smjenjuje dan, a dan smjenjuje noć; niti tama može prekriti svu svjetlost, niti svjetlost zauvijek rastopi tamu. U beskonačnom krugu smijenjuju se tama i svjetlost putujući kroz vječnost, a čovjek na to ne može utjecati, već samo može saznati i spoznati te vječne zakone Svemira, te svoje činjenje uskladiti sa činjenicama koje iz toga proizilaze. Ako čovjek ne poznaje činjenice - ne poznaje istinu, pa svoje shvatanje i činjenje ne može uskladiti sa njom; te samim tim, zbog neznanja, svrstava se u sferu neistine. Znači, zbog neznanja čovjek staje na stranu laži i zablude, a time svjedoči protiv istine. Međutim, sve što je usmjereno protiv istine neodrživo je i osuđeno na propast i nestajanje. I čovjek sam, koji se rodi, na kraju umire - istruhne i nestane; ali bitno je šta čovjek čini između rađanja i smrti; bitno je našta čovjek potroši svoj život; bitno je da li je on na strani dobra ili na strani zla; bitno je da li bio koristan ili štetan za druge ljude; bitno je da li se je digao iznad zvjerskih poriva ili je samo zadovoljavao niske strasti; bitno je da li je dostigao mudrost i sagledavao čovjeka i ljude na zemlji koja plovi beskrajnim svemirom ili je ostao kao zvijer koja sa šulja kroz sjenke i vreba žrtvu da bi zadovoljila životinjske nagone.

Katkad bi Ramiz zastao i pećinu bi popunila svečana tišina, koja kao da je zbog izgovorenih riječi zgušnjavala zrak, pa se on mogao hvatati rukama i mijesiti u grudve. Za Harisa je to bilo novo iskustvo, astralni let u duhovne sfere koje nije znao da postoje. U Ramizovoj šutnji osjeti opomenu, kao da je propovjednik naglo izvlačio nevidljivi mač i spretno ga vitlao iznad njihovih glava, spreman da svakog trenutka smrtonosnim udarcem kazni njegovu nepažnju. Pomisli da je vješti govornik došao da ga opomene da je preuzeo veliku obavezu na sebe, što je stvarni teret, ali koji se ne vidi. Time što je teret nevidljiv, on ne gubi na težini, a Ramiz je samo jedan od onih koji razumiju zašto je taj-njegov-teret-težak i žele da mu skrenu pažnju na njegove osobine, jer će ga on pratiti i pritiskati, sve vrijeme dok sjedi na tronu Doline. Težina krune je mnogo veća od komada blještavog metala od kojeg je skovana.

Dok su se misli razbuktavale u Harisovoj glavi, lepršavi Ramizov glas nastavi svoj mudri govor, koji je izgovarao po ko zna koji put, u dobro znanom ritmu i sa akcentom na pojedine dijelove rečenica.

- Stoga čovjek treba da donese odluke da redovno održava higijenu i čistoću u svom okruženju - govorio bi Ramiz pomjerajući skoro neprijetno djelove tijela da ne bi odvlačio pažnju slušaocu - da predano stječe znanje, da uvježbava tjelesne i ratne vještine, da uči zanate, da se povremeno suzdržava od hrane i pića tokom dana i zadržava dah.

- O slobodi se ne može govoriti ako se istovremeno ne uzmu u obzir istina i pravda, jer očuvanje istine i zastupanje pravde je mjera i veličina slobode. Stoga, kada lažov govori o sjaju slobode - to je mamac da se naivni porobe u mrak; kada nasilnik nad nejakima provodi nepravdu - on veličanjem slobode samo vreba novu žrtvu kojoj će, dok traži ideale na nebu, biti zagorčan život na zemlji.

Kada bi Ramiz završio svoje izlaganje zašutio bi i ničim nije htio utjecati na kraljevu pažnju. Oni koji su prenosili znanje drugima naučeni su pravilima koja trebaju poštovati, a jedno od njih je: „Misli se ne smiju prekidati.“ U pamćenje im je duboko uklesana poruka: „Jedna misao - jedna ideja - jedno rješenje!“ - to je preduvjet da bi se „Čuvala - sačuvala -i očuvala - Dolina“. A naročito je bila važna poruka: „Ratnik čuva Dolinu - Dolina čuva ratnika!“ Sva ta mudrost Doline, koja je čuvana i prenošena preko učača na naredne generacije, bit će saopćena novom kralju, a od njega se očekuje da mu novostečeno znanje ispuni srce i oplemeni dušu, tako da bi mu tokom njegove vladavine kroz krvotok tekla ispečena mudrost koja se kovala i kalila u muci i nauci prethodnih pokoljenja.

Kad je kralj sredio misli otpustio je Ramiza, koji je strpljivo čekao da mu se obati, a zatim bi otišao na isti način kako je i došao, neupadljivo i tiho, sa puno učtivosti i dostojanstva.

6.3.5.

*
* *

Narednih dana novom kralju su dolazili učači koji su mu pripovjedali o znanju, o vrlinama, o ratu i o ljubavi. To su bila četiri puta kojima je novi kralj podučavan pod nazorom Vijeća Doline. Prvih nekoliko sedmica Haris je slušao samo predavače, a potom su članovi Vijeće tokom posjeta ulazili u debatu sa njim, sa ciljem da se uvjere da li mu se nauk prima, na koji način i u kojoj mjeri.

Tokom boravka u planini novi kralj je održavao fizičku kondiciju radeći razne vježbe i unapređivao vještinu sa kopljem i mačem. Obično bi u planini kralj ostajao oko mjesec dana, nakon čega bi Vijeće preporučilo njegov odlazak u Piramidu sunca. Pri vrhu piramide sunca gdje je bio proplanak koji se vezivao za planine iznad Doline, smještena je i kraljevska rezidenciju, odakle je upravljao kraljevstvom.

Negdje pri kraju boravka u osami kralju dolazi povjerljivi instruktor Hular, koji dugu crnu kosu veže u rep, i otkriva mu tajnu grada - koji je neosvojiv zahvaljujući podzemnim hodnicima i tajnim tunelima. Osvajač koja se odluči da napadne Dolinu i njene piramide stavi pod opsadu, obično nakon par dana, iznenada bi se našao opkoljen jer bi se ratnici Doline neočekivano pojavili iza leđa napadača.

Hular je srednjovječan, bez sjedih u dugoj kosi, izrazito širokih ramena i niskog rasta. Haris je prepoznao u njegovom držanju viteške manire, te je procijenio da je u bitki ljuti zmaj koji je zadavao velike jade neprijatelju. Pokazuje mu mapu tajnih hodnika iscrtanoj na kozijoj koži i govori mu da se savjetuje sa iskusnim borcima oko strategije i taktike pri ratovanju, a u vrijeme mira da ratnici vježbaju i budu spremni za borbu – koja uvijek dolazi iznenada i u nevakat, a neprijatelj udara svom snagom baš u najslabiju tačku.

„Koliko je sigurna najslabija utvrda – toliko je siguran grad“ - izgovorio je sa posebnom pažnjim, a zatim zaćutao. Kao da je osluškivao Harisov dah i šum krvi u venama. Iako ga nije direktno promatrao, Haris je osjetio prodoran i ispitivački Huralov pogled koji je nemirno kružio pa njegovom tijelu, kao da traži slabu tačku prije odlučnog napada. Kralj je uspio da iskontroliše emocije koje je pobuđivao Huralov drski pogled, koncentrišući se na riječi koje je čuo.

„Moć je u poznavanju moći!“ - pomisli kralj i odmah se rodi nova spoznaja - „Znanje o neznanju je od sudbonosnog značaja za ratnike!“. Osjetio je da od pojedinih uzvišenih misli zavisi ishod u borbi na život i smrt. Misli su se dalje razvijale - „Uvježbanih 10 ratnika mogu pobjediti svakog izuzetnog pojedinačnog heroja, tako da u bici na bojnom polju, kada se vojske sudare, vrijedi mnogo više 10 uvježbanih ratnika koji nastupaju zajedno od mnoštva heroja koji nastupaju svaki za sebe, bez međusobne saradnje.“

- Neprijatelj sa Sjevera drži pod opsadom Piramidu mjeseca dugo i jednog jutra nestaju stanovnici sa piramide - nastavi Hural da govori ujednačenim glasom, gledajući u svoje ruke na stolu. - Neprijatelj se penje na piramidu, a ispod njih se pojavljuju ratnici Doline i stavljaju ih u okruženje. Pogubljeni su svi neprijateljski ratnici, i samo se spašava bijegom jedan teško ranjeni ratnik koga konj odnosi u udaljeni tabor, gdje u agoniji priča mističnu priču iz Doline.

- Svi su naši vojnici pali od mača ratnika Doline, a mene su pustili da odjašem, jer znaju da neću živjeti dugo - boreći se sa dahom govorio je ranjeni ratnik. - Držali smo Piramidu Mjeseca u okruženju i ni ptica nije mogla da proleti, a da je ne vidimo. Ali u noći punog mjeseca nestao je narod i ratnici sa piramide, a ništa se nije ni čulo niti su oni dole išta primjetili. Ujutro, kada smo se popeli na plato na vrhu piramide, gore nije bilo nikoga. Kada smo se okrenuli i pogledali oko sebe, u podnožju piramide bila je postrojena ogromna vojska Doline, i stalno su dolazile nove kolone ratnika. Kao da su izlazili iz zemlje... bilo ih je mnogo i koračali su u korak jedan za drugim; a od njih se nije mogao čuti niti glas, niti šum; niko ništa nije govorio i na sebi su imali blještave košulje koje nije sjekao mač, niti probijalo koplje ili strijela...
Ranjenik je zastao, boreći se za dah i bolnog izraza lica reče:
- Niko nije od naših ratnika preživio, a samo je nekoliko manjih grupa krenulo na nas. Ostali nisu ulazili u bitku, jer su ti vrteći ratnički krugovi sve kosili pred sobom. Mene su pustili da bih vam ispričao šta nas je zadesilo... - glava mu klonu i sklopiše mu oči koje su ukočeno gledale u nebo iznad logora, a iz njih nije izbijao niti bol, niti strah, već začuđenost i divljenje.

Osjetivši zebnju u srcu i ugledavši preneražena lica svojih vojnika, kralj Sjevera naredi da se vojska spremi za povlačenje, a on sam taj isti dan krenu prema svojom dvoru u pratnji vještih konjanika.

Nakon što je završio svoje izlagenje Hural i kralj sjedili su dugo bez pokreta jedan naspram drugog za stolom okruženi tišinom. Harisu pogled sa Huralovih mišićavih ruku skliznu na krunu koja je stajala sa kraja stola i pomisli: „Najžešće bitke nikada se nisu u stvarnost desile, ali je njihov užasan ishod prestravio ljude!“.
Laganim pokretom dohvati krunu i privuče je prema sebi, dok je istovremeno stameni učač uzeo zdjelu sa drugog kraja stola i napio se vode.

Kralju dođe nova misao: „Niti meni treba kruna, niti njemu treba voda - ova bitka među njima neće imati niti pobijeđenog, niti pobjednika.“

„Neke pobjede su nemoguće - bez obzira na vještinu i trud!“ - bila je nova spoznaja kralja i on se zahvali predanom učaču i reče mu da je kod njega uvijek dobrodošao. Hural se tiho povukao ne remeteći svečanu tišinu u čijem je zagrljaju novi kralj nalazio odgovore na pitanja koja do tada nije ni znao da uopće postoje.

6.3.6.

*
* *

Kralj je imao dužnost da svom najpouzdanijem saradniku povjeri mapu tunela na čuvanje. Time bi ta osoba bila i formalno imenovana za časnog Čuvara tajne Doline piramida, a što je podrazumijevalo obnašanje veoma složene i zahtjevne funkciju u vlasti Doline. Katkad su rukovodeće strukture imale dileme u procesu odlučivanja, te se prepuštalo da Čuvar tajne donese konačno rješenje za otvoreno pitanje, a to su najčešće bila pitanja o poduzimanju vojnih operacija, gradnji novih objekata i poljopri-vredi. Najčešće su bile dileme: da li neprijatelja napasti ili sače-kati da on izvrši napad, pa uzvratiti, te da li treba nakon pobjede nad agresorskom vojskom poduzeti kaznenu ekspediciju i uništiti gradove iz kojih su dolazile neprijateljske vojske; zatim, gdje i kada graditi nove piramide i kopati tunele; kao i o uzgoju, čuva-nju i upotrebi voća i povrća za prehranu ljudi i stoke.

Odluke Čuvara tajne nikada se nisu mogle predvidjeti unaprijed, i niko nije sumnjao u njihovu ispravnost. To povla-šteno mjesto u hijerarhiji Doline pripalo je Čuvaru tajne na osnovu poštivanja bogate višestoljetne tradicije, a koja je bila posvećena njegovanju mudrosti. Kada bi došlo do ozbiljnih mimoilaženja stavova između Vijeća odbranih i kralja Doline - obraćalo bi se Čuvaru tajne koji je donosio konačnu odluku koja je bila obavezujuća za sve. Međutim, to se veoma rijetko događalo u praksi, a između ostalog i iz razloga što je postojala funkcija Čuvara tajne koja je bila pozvana da razrješava sve vrste nedoumica i sporova u kontekstu planiranja i rukovođenja ukupnim životom u Dolini. Bitna odrednica je da Čuvar tajni nije bio ograničen vremenskim rokom da donese odluku o pojedinom pitanju - već je sam procijenjivao važnost presuđivanja po određenoj materiji, a u međuvremenu sve aktivnosti u vezi tog pitanja bile bi obustavljene. Taj momenat je Čuvara tajne dizao na razinu najodgovornije osobe u Dolini, te mada nije nosio krunu, on je bio taj koji je omogućavao da ona čvrsto stoji na glavi kralja Doline.

Ustvari, sve otrovne i smrtonosne strijele koje su odapete na kralja, krunu i Dolinu - pogađali su Čuvara tajne i on je sam trebao i morao da se sa tom problematikom izbori, a na raspolaganju mu je stavljeno vrijeme, koje nije bilo beskonačno - jer su se katkad odgovori na određene dileme morali dati još prije nego li se završi ptičiji let.

Od svih pomagala koja su mu bila pri ruci kada se od njega očekivala munjevita i precizna reakcija - bio je vitak pređački štap, koji mu je dopirao do ramena i koji je uvijek nosio sa sobom. Kad bi tri puta njime udario od zemlju - bio je znak da svi treba da zašute da bi donesena odluka bila izgovorena.

Kad bi Čuvar tajni bio pozvan radi usklađivanja otvorenih dilema na relaciji kralj - Vijeće odabranih nastala bi svečana tišina u prostoriji gdje je boravila ta izuzetna osoba. I najgovorljiviji mudraci naglo bi gubili volju da beskrajno dugo polemišu, i veoma brzo bi iskristaliziralo jasno pitanje koje se upućivalo, nadasve, skromnom Čuvaru tajne. On bi sjeo sastrane između kralja i Vijeća i pitao: O čemu je riječ?

Po predviđenom protokolu govorilo bi Vijeće - jedan u ime svih, ili više njih, koji su osjećali potrebu da se izjasne oko polemične dilema. Često su obraćanja Vijeća odabranih znala biti zamorna i duga, a znala su trajati i satima. Nakon što bi nastala duža tišina, i nijedan član Vijeća odabranih ne bi počinjao izlaganje Čuvar tajne bi upitao jasno: "Ima li još neko od cijenjenih mudraca da kaže nešto?" Ako bi zavladala duža tišina govorio bi kralj, obično kratko i sa jasnim stavom za ili protiv.

Poslije kraljevog izlaganja nastala bi tišina. Čuvar tajne bi razmišljao. Postojalo je uvjerenje da je Čuvar tajne znao i pitanja i odgovore prije nego što bi ga i pozvali da posreduje u iznalaženju stava ili odluke, jer se vjerovalo da je njegovo znanje ogromno, te da vidi stotinama godina i nazad u prošlost, kao i stotinama godina naprijed u budućnost. Mnogi su bili u dilemi kad ga sretnu - da li je "probuđen" iz vremeplova koji je putovao u prošlost ili budućnost? Prosvjetiteljska je bila šutnja Čuvara tajne - jer su se u toj svečanoj tišini, gdje su svi prisutni bili u dubokoj meditaciji, rađale i oplođavale spoznaje čineći pouzdanu i harmoničnu kristalizaciju u struktuiranju racionalnog poimanja ukupnog znanja Doline, što je im nosio i donosio život. Bez duhovnog kapaciteta Čuvara tajni - život u Dolini bi se raspao veoma brzo. Bila bi dovoljna jedna žešća dilema koja bi podijelila pobornike u tabore "za" i "protiv" - i to bi bio kraj Doline. To je Vijeće odabranih znalo - te je u njihovom Kodeksu bilo zapisano: "Niko izvan ne može osvojiti i pokoriti Dolinu - dok je ona jedinstvena i posvećena slozi." Neprikosnovenost pojma "posvećenost slozi" - je jedan od dvadeset stubova na kojima je živjela i kroz vijekove opstajala Dolina - u harmoniji u kojoj je čovjeku bilo moguće da dosegne plodove sreće - zemaljske i nebeske. A pokornost jednom jedinom Gospodaru svemira beskrajnog bio je prvi stub, bez kog ostalih devetnaest nemaju nikakvu ulogu, moć i važnost.

Kralj osjeti da se u ovom kratkom vremenu tokom boravka u planini u osnovi promijenio i da više ne razmišlja kao kada je došao u skrivenu pećinu, gdje je pod striktnim nadzorom Vijeća odabranih uspješno izvršena transformacija njegove ličnosti. Naoružan je strpljenjem da prodre u suštinu stvari koja je predmet njegovog interesovanja, a odučen je od ishitrenosti donošenja odluka na temelju prvog dojma i onoga-što-se-golim-okom-vidi. Spoznao je duboko u sebi da njegove odluke će biti djelotvorne samo ako su u skladu sa istinom, a da bi doznao objektivne činjenice treba da ima jasan uvid u ono-što-se-ne-vidi, a što je neraskidivo vezano na predmet interesovanja. Za predmete iz stvarnog svijeta, koje vidimo okom, neodvojivo je vezana njena sjenka - što čini jedinstvo svijeta materije i antimaterije, gdje dok predmet miruje, ni njegova se sjenka nužno ne kreće, ali se može izduživati ako se kreće izvor svjetlosti koji je osvjetljava.

Dok je za stolom kralj premještao krunu po rukama bio je siguran da ona ne može dugo u blagostanju stajati na glavi u kojoj se ne roje duboke i pravedne misli - jer kada u kraljevskoj glavi se rađa košmar sigurno ubrzo počinje plemeniti metal da žulja podjednako i u snu i na javi.

6.4.

*
* *

Amer je dugo sjedio na stolici ispred ekrana kompjutera nakon što je pročitao tekst o staroj civilizaciji. Neka svečana svjetlost ga je ophodila. Ušla je u njegovu sobu i sijala. Osjećao je prelamanje zraka koji su lutali između zidova. Nešto se bitno desilo. Nešto novo je zapisano o starom. Nešto je izbilo na površinu, a što je hiljadama godina bilo zakopano u tamnicama zaborava, i živjelo u minijaturnom svijetu sjećanja, ispisano živim pečatima genetskih kodova. Zapljusnuo ga je divovski val sa dna okeana vremena. Protresle su se svi stubovi uma. Nešto je suštinskog sadržaja zakovano u te svježe ispisane redove, a nije ni bilo bitno koji je to dio iskaza. Ima i propuha među redovima i poglavljima, ali to neka popune naredne generacije. Ne može jedan naraštaj stići da sve važne poslove pozavršava. Prethodne generacije nisu istraživale bosanske piramide i ne može sad ova generacija sav taj posao, koji su prethodni naraštaji radili i gradili, upotpunosti da osvijetli. Jedan naraštaj to niti može niti treba da uradi.

Ne znajući zašto, Ameru dođe tad misao, koja mu se duboko ureza u pamćenje: "Mnoga toga ukazuje da su se na tim bosanskohecegovačkim prostorima rađali naročiti umjetnici i da je taj kreativni afinitet dominantna karakteristika mentaliteta ljudi koji tu žive."

Često je sebe hvatao da na razne načine promišlja o toj rečenici, ali nije znao objasniti zašto. Kao da je bila istrgnuta iz neke cjeline, te se nije dala potpuno shvatiti bez ostalih dijelova konteksta. Kao da je slatki zamor usporio ravnomjerne okretaje zupčanika vremena. Ne, vrijeme se ne može niti zaustaviti niti usporiti, već je varijabilan osjećaj prema protoku vremena, a tu je u fokusu lično poimanje vremena. Znao je da se izvanprostorno ne može uokviriti vrijeme, niti taj prostor može biti vakum. Događaji su tu ono što čovjek kroz okamenjene slike pamti. Te slike se kreću - jer su živa sjećanja, tako da je sjećanja, logično, ništa drugo nego presovano vrijeme koje sadrži događaje u prostoru. Vrijeme može da se "uspori" brzinom protoka misli u jednoj jedinici.

- Dakle, vrijeme! - razmišljao je Amer. - To je taj žubor u krvi i šapat u snu.

Dok je tako prijatno utonuo u misli lebdio plavetnilom meditacije, Amer osjeti u grudima neobično intenzivnu sjetu i odmah mu bi jasno da ga to zove rodna gruda. Kao dječak došao u Ameriku i sjećanja su mu ispunjena čikaškim uređenim ulicama, ogromnih poslovnih zgrada i gužvama na trotoarima. Rodio se u Bosni, zemlji sniježnih planina, bistrih rijeka i mirisnih polja, na drugom kontinentu i sad ga domovina doziva preko okeana da je posjeti, da je vidi i doživi.

Zov je odjekivao kroz krvotok i bio je spreman da se odazove pradjedovskom dozivu u čijem je ehu odzvanjala poruka - dok se krug kreće, njegov centar miruje.

7.

ZOV DOMOVINE

(Čikago, SAD,
Sarajevo, BiH)
7.1.

Amer nije izlazio na internet dok je pisao o staroj civilizaciji, pa se nije iznenadio kada je u boksu e-mail pošte vidio veći broj poruka. Prvo je otvorio Selmino pismo jer je žudio da čuje njeno mišljenje o tekstu „Baklje iznad rijeke vječnosti“.

„Poštovani Amere,
Hvala što ste mi poslali vaš prozni teksti, zaista, bilo mi je uživanje čitati ga i nisam mogla da ga ostvim dok ga nisam pročitala cijelog.
Očito je da imate dara za pisanje i iskreno se nadam da će te nastaviti i dalje da pišete.

Pozdrav iz Sarajeva.
Selma.“

Amer je sa pažnjom pročitao par puta pismo, prepušten osjećaju koji registruje impulse između riječi i rečenica. Dešifrovanje uvijek nosi rizik subjektivnog ushićenja i želja, ali uvijek se na kraju formira dojam koji daje pečat stečenom utisku.

Amer je odavno sebe uhvatio kako ne vjeruje površinskom nivou napisanih riječi, a ispitivanje dubine teksta je delikatan posao u koji se u principu nerado upušta. Napisane riječi je vidio kao cvijeće na brdu, a ispod površnih slojeva trave i zemlje može biti smješteno bilo šta.

Međutim, to je bilo pravilo za događaje koje nisu u sferi privatnog, intimnog, dakle, nekog vida zatvorenog interesnog područja, što se suštinski tiče samo neposrednih aktera u datoj realaciji. Dakle, kada je u fokusu funkcija komunikacije, a ne sadržaj predmeta komunikacije. Amer je bio duboko svjestan da nesporazumi među ljudima proizilaze uglavnom jer istu stvar promatraju na drugi način, u odnosu na suprotnu stranu, tj. uslijed različitog fokusa intresovanja. Uvjerio se da nepoštovanje forme komunikacije dolazi uslijed skrivenih namjera u odnosu na interes prema predmetu komunikacije, a da poštovanje komunikacijske forme uglavnom je znak poštovanja ličnosti. Naravno da postoje i više sfere manipulacije koje uglađujući jedan nivo, gdje se ulaže znatan trud da se sve predstavi logično i harmonično - na narednom nivou komunikacije postavljaju se barijere, uvjeti i ucjene.

Stoga je Amer naučio da bude oprezan i pri najbanalnijim kontaktima, mada je katkad sam sebi spočitavao da pretjeruje i da bespotrebno odlazi u krajnost.

Selmi je odmah odgovorio na poruku i zahvalio se što je odvojila vrijeme i pročitala njegov tekst. Što se tiče pisnja, rekao je da još uvijek nema ništa u planu da objavi, mada ima dosta toga zapisanog ali bez nekog naročitog koncepta. Na kraju je napisao da zadnjih dana čisto razmišlja o tome da dođe na ljeto u Bosnu i posjeti nalazište piramide u Visokom. Kada je pročitao poruku, malo mu je bila zbrkana, ali joj je poslao jer nije želio da objašnjava pojedinosti, vjerujući da će biti shvaćeno sve što osjeća i želi reći.

Isti dan Selma mu je odgovorila na poruku i napisala da bi joj bilo drago da se upoznaju i da zajedno obiđu piramide u Visokom. Još ga je pitala da li može svojoj prijateljici pokazati tekst koji joj je poslao, na šta je on pristao.

Selma je isprintala dva primjerka Amerovog tekst „Baklje nad rijekom vječnosti“ - jedan za sebe, a jedan da ponese Azri. Željela je da čuje njeno mišljenje o toj neobičnoj priči jer je osjećala da je tu bilo nešto što je imalo veze sa stvarnošću, sa nama u Bosni, mada se opisana radnja odvijala u Egiptu. A za nju je ta priča imala i neku vezu i sa njenim snom o djevojci iz davnina, što sve navodi da ima veze sa otkrivenim piramidama u Visokom. Bila je zbunjena jer se sve to iznenada događa u zadnje vrijeme, što je opet vrlo znakovito i teško je vjerovati da je to slučajno.

Zato je odlučila da se još danas vidi sa Azrom i preda joj Amerov tekst jer je željela o napisanom čuti njeno mišnjenje. Izgleda da su se neke stvari počele kotrljati, da je to sve negdje i nečemu vodilo, pa pokušati biti spremana, ako je moguće, za predstojeće događaje - koji bi mogli biti neminovni.

7.2.

*
* *

Kada su se našle u gradu Azra je uzela tekst, stavila u tašnu i rekla da će ga što prije pročitati, a zatim su otišle da prošetaju po gradu jer je dan bio sunčan i izmamio je mnogo šetača na ulicu.

Krenule su glavnom ulicom, od Velikog parka prema Vječnoj vatri. Rijeka ljudi je tekla sa obje strane ulice i zaista je šteta što nije zatvorena za saobraćaj, jer je ugodnu šetnju remetila buka automobila i tramvaja. Gizdavost i raskoš austrougraske arhitektura blistala je na proljetnom suncu u glavnoj gradskoj ulici, plijeneći pažnju bezbrižnih šetača kojima brige nisu oborile pogled prema sivom pločniku.

Prolazeći prekoputa tramvajske stanice, Selmi pogled mahinalno pođe prema gorostasnim kipovima koji su stajali ispred banke, držeći iznad glave okruglu svijetiljku. Sa desnog kipa prhnula su tri zelena golub i dižući se u visinu preletiše preko ulice, nestadoše iznad zgrada na njihovoj strani ulice. Zagledana u visinu Selma nije ni primjetila da su došli do semafora ispred knjižare „Svjetlost“, gdje je u gužvi udarila u Azru.

- Izvini, molim te - reče Selma zbunjenim glasom - malo sam se zagledala u fasade. Azra se samo nasmijala, ali joj nije promakao Selmin stakleni pogled koji je odavao duboku odsu-tnost od stvarnosti.

Kada su zastali pored Vječne vatre, Selma se okrenula nazad i zamišljeno promatrala prema krovovima nanizanih zgrada duž glavne ulice, u kojoj je vrvilo kao u košnici - prolazile su beskrajne kolone automobila, zvonili su tramvaji i sa obje strane ulice dvosmjerno su tekle kolone ljudi. Azra je shvatila da joj je prijateljica samo fizički prisutna tu na pločniku pored znamenog plamena koji je zapaljen u znak prkosa varvarizmu, fašizmu i svakom obliku ugnjetavanja čovjeka. Kada bi nekoj nehumanoj sili uspjelo da privremeno okupira sarajevske ulice tada bi cijeli narod ridao pod kandžama zlotvora, a čega mnogi šetači ovog divnog proljetnog dana nisu bili svjesni, prepuštajući se opojnoj blagoći da im obuzme tijelo i misli. Magnetična relaksiranost Sarajeva privlačila je ljude sa svih meridijana, a koji su u njegovom naručju duboko osjećali opuštajuće fluide koji su se rojili na nebu iznad grada i u vidu nevidljive kiše padali na zanesene šetače.

Selma je pogledom tražila tri zelena goluba koja su se vinula iznad ukrašenih austrougarskih fasada. Golubove ne nalazi, ali prvi put primjećuje svu tu arhitektonsku ljepotu nestalog carstva - detalji su dovedeni do pefekcije u kojoj se stapala funkcionalnost objekta sa estetskom harmonijom koja je hranila nezasitu ljudsku glad za ljepotom. "Čudno" - pomisli Selma - "toliko sam puta prošla ovom ulicom, a nisam primjetila svu ovu ljepotu koja stoljećima ukrašava drevne fasade raskošnih zgrada." Bila je zahvalna zelenim pticama koje su joj otvorile oči i shvati da ustvari veoma malo zna o gradu u kome živi i u kojem je rođena.

Azra je strpljivo sačekala da joj se Selma obrati jer nije htjela da je remeti u razmišljanjima, koje su je veoma intenzivno obuzele. Dok joj je kolegica sanjivo promatrala sa visoko podignutim pogledom koji se dizao ka nebu, ona je promatrala lica ljudi koji su izašli da prošetaju na proljetnom suncu. Uočila je da većina prolaznika ozbiljnog izraza lica laganim koracima ide ka svome odredištu. Postoji neka prisnost između ljudi i dosta njih razgovara okrećući se neprimjetno lijevo-desno, vođeni nečujnim ritmom lagane muzike. S vremena na vrijeme projurio bi i po koji prolaznik zabrinutog lica što je gledao u jednu tačku, a dosta je bilo i djece sa roditeljima. Moglo bi se reći da je mlađa populacija dominirala ulicom i kao da su bili preozbiljni za svoje godine.

Selma je potraži pogledom i predloži joj da sjednu negdje na kafu, dok se zagonetno smješkala ozarena unutrašnjim zadovoljstvom. Sjele su u baštu pored Ekonomskog fakulteta i Azra znatiželjno izvadi tekst koji je dobila od Selme i letimično pročita par kraćih dijelova.

- Kako ti izgleda? - zapita je Selma ugodno zavaljena u duboku stolicu izrađenu od savitljivog pruća.
- Čini mi se da je intresantno... Priča se odvija u Egiptu, na Nilu - reče Azra i dalje listajući tekst.
- Da. Radi se o arheološkoj ekspediciji u Egiptu. Kad pročitaš cijelu priču vidjećeš da nije obična - govorila je Selma bacajući povremeno pogled prema krovovima grada ne bi li ugledala jato zelenih golubova.
- I kažeš, ovo je napisao taj momak iz Čikaga? Hm... pa dobro mu ide, nema šta - vrteći glavom reče Azra. - A koliko on ima godina?
- Koliko sam upoznata, on je u ratu kao djete od desetak godina otišao sa roditeljima u Ameriku. Znači, nekih dvadeset i sedam-osam godina - konstatova Selma.
- Možda je ovo previše dobro napisano za jednog dijasporca koji je učio u školi na engleskom - začudi se Azra.
- Imaš pravo. I meni je to odmah palo napamet. Ali u glavi mi je još dosta pitanja otkako sam taj tekst pročitala, pa kad pročitaš popričaćemo - reče joj Selma, znajući da lucidnoj Azri neće ništa promaći. - Znaš šta Azra - nastavi Selma da govori - imam neki predosjećaj da sve to ima neke veze sa onim snom što sam ti pričala, ali još ne znam kakve.

Azra je oprezno zaklopila tekst, spakovala u fasciklu i vratila u tašnu. Osjetila je da taj tekst ima veliku zapreminu važnosti, koju je pokrivala misterija kroz koju su se valjali valovi Antlantika. Stavila je sunčane naočale i predala se opoju proljetnog dana. Kafa uz relaksirano ćutanje najbolje prija u vrtlogu sarajevskih ulica i Azri pade na um da mir u ljudskoj duši nije vezan za košmar vanjskog svijeta. Faktički, mir u duši nije bitisao ni na jednom mjestu na svijetu, ne može se po njega otići i uzeti ga, prisvojiti ga - ali se mogao naći na bilo kom mjestu na svijetu ako se u tom trenutku poklope otkucaji ljudskog srca sa kosmičkim treperenjem u beskraju.

7.3.

*
* *

Vrativši se iz šetnje po gradu, Azra je uzela Amerov tekst „Baklje nad rijekom vječnosti“ i počela ga oprezno čitati. U glavi joj je bilo niz pitanja u vezi autora i teksta, a na koja nije znala odgovor ili su bili takvi da ih nije mogla tek tako prihvatiti. U suštini, sumnjala je u identitet autora i autentičnost samog teksta. „Ko zna ko je taj momak iz Čikaga i da li on uopšte i postoji? Otvorena je i dilema kakav je to tekst dospio do Selme?“ - pomisli jer joj je sve to izledalo vrlo nepouzdano. Trebalo je sve dobro provjeriti - naročito jer ostavlja veoma snažan dojam na njenu prijateljicu, a koja je po prirodi lakovjerna i često se zapliće u vrlo čudne situacije zbog toga.

Ona i Selam su bile potpuno suprotnog psihološkog profila - dok je Selma osoba kojom primarno dominiraju emocije; ona je bila racionalista i za sve je tražila logično objašnjenje i opipljive dokaze. I same su shvatile i usaglasile se da Selma leti nebom dok ona korača zemljom. Valjda iz tih razloga, jer su potpuno drugačije osobe, istu stvar vide i doživljavaju na potpuno različit način. Obje su sklone dobokoj analitici zasnovane na uzročno-posljedičnom odnosu, pa vjerovatno je to razlog što njihovo prijateljstvo traje više od decenije, odlikujući se iskre-nošću i razumijevanjem.

Ustvari, njenu pažnju najviše je zaokupiralo pitanje - kakvu je to vezu Selma našla između svog čudesnog sna i ovog teksta o egipatskim piramidama? Ako je nešto umislila ili postoji neki previd, to bi moglo biti komplikovano da se uvidi i markira. Međutim, od Selminih visokoletačkih avantura ne može se ni očekivati jednostavna problematika - ali što je puno puno je - jer ovo se prostiralo na tri kontinenta: Evropu, Ameriku i Afriku, a izgleda da se tope i vremenske granice.

Azra je za par sati pročitala tekst i sve joj je bilo zbrkno, mada je priča u biti bila vrlo jednostavna. Odluči da sve prenoći, pa će se sutra čuti sa Selmom i porazgovarati o utiscima u vezi Amerove priče.

Sutradan, kada se Azra našla sa Selmom na kafi, nije željela da na dugo i naširoko priča o Ameru i njegovoj priči.

- Ko je napisao onu priču sposoban je da mnogo toga praktično uradi, bio mlad ili star. Znači, nije toliko bitno mišljenje u vezi onog napisanog teksta, već događaji koji će u vezi njega proizaći - rekla Azra, pa je zastala da oslušne eho izgovorenih riječi. Osjećala je neku svečanu atmosferu i imala je duboko uvjerenje da su se već počeli kotrljati događaji koji su i nju uvlačili u nešto nepoznato, nešto potisnuto i zaboravljeno; u nešto iskonsko što je dio našeg bića, a mi to i ne znamo jer nam niko to nije rekao, niko nas nije na to uputio. Kao da neko svo vrijeme hoće da nešto sakrije od nas, da mi ne doznamo ni ko smo, ni šta smo, ni odakle smo.

Ponovo se Azra začudila mislima koje su se odjednom pojavile u njenoj glavi odkako je pročitala taj tekst, koji je valjda, stigao iz Čikaga. Pa i onaj lik sa šeširom, što je pronašao piramide, isto tako došao je iz Amerike. Ima li tu neke veze, neke logike koju mi ne možemo da uvidimo ili je u pitanju slučajnost? Znala je Azra da čovjek sve što ne može da razumije i racionalno objasni pripisuje sticaju okolnosti, ali se često dokaže da se neke stvari ne događaju slučajno, mada to u prvi mah može tako i da izgleda.

Selma je osjetila da se Azra nadnijela nad ambisom novih saznanja, da se zagledala u nepoznate dubine i da nije željela da priča o nečemu o čemu nije formirala jasno mišljenje. Dugo je poznaje i mada je sposobna da improvizira i zna se snaći u zbunjujućim situacijama, ona nije voljela da improvizira i od toga je bježala. Tražila je argumente, činjenice i onda kada je to stajalo ogromnog napora. A sada se u njoj nešto nepoznato pokrenulo i samo je bilo pitanje kada će stati, ako ikad bude i stalo - jer možda nam preko Antlantika polahko stiže „duhovni perpetuum mobile“, koji, po svojoj naravi, kad se jednom sklopi radi sve dok se ne rasklopi.

8.
OKUPLJANJE

(Čikago, SAD,
Sarajevo i Visoko, BiH)

8.1.

Ljeto je mirisalo u zraku i Amer je volio da predveče ode do obale jezera i promatra vodu, valove, daljinu i nebo.
Priroda je nepojmljiva u svojoj punoći, sa snagom da revitalizira život. Ogromna, nesaglediva energija je na svijetu rasprostranjena od zraka, vode i zemlje. Tonući zapitanim pogledom u valove jezera Mičigen i bjeličaste oblake neba Amer donese odluku: „Idem u Bosnu.“
Kad se vratio iz šetnje nazvao je aerodrum „O'Hare“ i rezervisao kartu do Sarajeva. Imao je još dva dana do leta, sasvim dovoljno da se pripremi za dugo iščekivano putovanje. Sjeo je za kompjuter i napisao kratku poruku Selmi:
„U petak poslijepodne dolazim u Sarajevo. Bilo bi mi drago da se vidimo i da zajedno posjetimo piramide u Visokom. Pozdrav iz Čikaga. Amer.“

Potom je dugo gledao fotografije sa Bosanskih piramida Sunca i Mjeseca, gdje je bilo očigledno da se radi o djelima ljudskih ruku, a što je u suštini mijenjalo dosadašnji pogled i shvatanje historije čovječanstva.

Selma se veoma obradovala kada je pročitala poruku da Amer dolazi da posjeti piramide. Odmah je odgovorila i poslala broj telefona, pa kada stigne da joj se javi. Nazvala je Azru i rekla joj da planira da preko vikenda posjete Visoko, jer je Amer iz Čikaga najavio dolazak. Mada se Selma trudila da govori hladno, Azri nije promaklo uzbuđenje koje je obuzele njenu prijateljicu, a i ona se obradovala jer će se konačno razjasniti neke stvari koje su i za nju postale veoma interesantne. Točak događaja se pokrenuo, sada samo treba strpljivo pratiti šta će naredni dani donijeti, bez prevelikih očekivanja, jer poučena iskustvom, to obično završava dubokim razočaranjem. Malo se brinula za Selmu, jer očito da se u cijelu ovu stvar založila sa gorljivim emocijama, ali nekako je intuitivno imala uvjerenje da se sva ova priča oko piramida vrti u pozitivnom smijeru. Zašto je to tako, nije znala da objasni jer joj se tako nešto događalo prvi put, pa nije imala sa čime da uporedi topli osjećaj koji joj je unosio mir što se gnijezdio u grudima.

* *

Sletivši u Sarajevo Amer se taksijem prebacio do hotela koji se nalazi blizu centra grada. Kada se smjestio u sobi, osjetio je zamor i odluči da nakon večere ode spavati. Javio se Selmi da je stigao i da će se sutra prijepodne čuti.

Amer je legao na udoban krevet ostavivši lampu pored kreveta da gori, dok je kroz blago razmaknute žaluzine ulazila svjetlost ulične rasvjete u sobu. Izmiješane linije tame i svjetlosti činile su na plafonu i zidovima tajanstvenu čaroliju. Jedinstvo protivrječnosti - tame i svjetlosti, duha i materije, muškog i ženskog, plusa i minusa - ne prestaje da fascinira sa daljinom izvora i širinom ušća zapitan ljudski um koji u svemu želi pronaći niti koja povezuje uzrok i poslijedicu. Ples sjenki sarajevske noći sklopio mu je oči i potonuo je u blažesni san bez slika, a činulo mu se da se u daljini naslućivala muzika čiji su zvuci blijedjeli sa jutrom.

* *

Selma i Azra su sjedile u bašti na platou Skenderije kada je zazvonio Selmin mobitel i Amer se javio sa željeznog Ajfelovog mosta. Selma je otišla po njega, a Azra je ostala u sjenci velikog suncobrana i sa pažnjom promatrala mladića što je dolazio u društvu njene prijateljice. Bio je skoro za cijelu glavu visočiji od Selme, nosio je tamne farmerice, preko kojih je padala svjetlo braon košulja, dizajnirana sa apstraktnim tamnim linijama. Imao je vitku liniju i kretao se elegantno, skoro usporeno, pri čemu su Selmini žustri koraci i pokreti ruku još više upadali u oči. Nasmiješila se jer je odmah uočila da su njih dvoje kao nebo i zemlja, totalno dva različita tipa, a po prirodi suprotnosti su se privlačile.
Dok su se upoznavali Azra je osjetila Amerovu blagost koja je isijavala kroz blještavi iskren osmijeh.
- Evo, konačno da se upoznamo - smješkajući se reče Azra upijajući blagoću sa Amerovog mladalačkog lica. Još na fotografijama, koje je vidjela na fejzbuku, primjetila je njegov prodoran pogled, ali kada je susrela zacakljene zeleno-smeđe zjenice bilo joj je jasno da pred njom sjedi osoba koja ništa ne prepušta slučaju.
- Da i meni je drago da smo se sreli - uzvratio je Amer sa akcentom koji ga je odavao da nije iz Sarajeva, niti Bosne. Amerika je ostavila trajan pečat na njegovom govoru.
- Pa, kako ti ovdje izgleda kod nas? - zapita ga Selma, a u glasu se osjećala radost zbog susreta.
- Lijepo je ovdje kod vas - smješkajući se odgovori Amer.
- Valjda „kod nas“. Ovo je i tvoj grad. Bosna i Sarajevo su tvoji koliko i naši - odgovori mu Azra šaljivim tonom.
- Da... tako bi valjda trebalo da bude - prihvati Azrinu dosjetku Amer. - Malo mi treba da se aklimatiziram.
Selma i Azra se nasmijaše, razmijeniše značajne poglede i osjetiše da imaju interesantnog sagovornika, a što uopće nije lahko naći u današnjem vaktu.

U opuštenom i srdačnom razgovoru proveli su oko sat vremena, pa su krenuli prema čaršiji da gostu pokažu stari dio grada. Ameru je sve izgledalo malo i usko - male ulice, niske zgrade, ali je primjetio da je grad vrvio od ljudi i da je bilo puno turista. Kada su ušli u čaršiju, koja je uglavnom ostala autentične arhitekture iz osmanskog perioda, osjetio je da fluidi davne prošlosti lebde u zraku i da katkad, zagledan u jedinstvene reljefe u drvetu, uzdiše dublje nego inače. Kao da je želio da sve te stare radnje sa majstorskim ručnim radom u metalu i drvetu, kao i dojmove koji mu zadovoljstvom zapljuskuju dušu, ponese sa sobom preko okeana i da nikada se ne pretvore u prah zaborava što će vjetrovi vremena raznijeti u ništavilo. Zagledan u Sahat-kulu, kraj Begove džamije, osjetio je da je kročio u srce te njegove Bosne, domovine drage, za kojom je duša čeznula i nije mogla da nađe zamjenu i utoli žeđ. I imala je za čime da čezne - jer se žeđ za Sarajevom ne gasi vodom sa čaršije.

Nakon obilaska grada dogovorili su se da sutra idu za Visoko, da se nađu ujutro na željezničkoj stanici i otputuju polahko, lokalnim vozom. Bile su sigurne da će vožnja tim kršom od voza ostaviti dojam na čovjeka koji dolazi iz svjetske metropole.

8.2.

BOSANSKU DOLINA PIRAMIDA

*
* *

- Evo stigli smo u Visoko - reče Selma
- Ovo ti je kao Divlji zapad, stanica ti je kod tri bukve - dobaci Azra.
- Ma, sve je ok. Bitno je da se voz kotrlja - reče veselo Amer.
Prošli su pored starih, zahrđalih vagona i urušene zgrade od cigle, što je još ostalo od željeznička stanica sagrađene prije pedesetak godina. Uputili su se prašnjavim puteljkom prema Visokom, jer je pruga prolazila oko kilometar van grada.
Rijeka ljudi se slijevala u Bosansku dolinu piramida. Visočka čaršija je oživjela nakon stoljenog okamenjenog sna. Probudila se neka čudesna svjetlost koja je nadahnula cijelu visočku dolinu - ljude, okolna brda i planine, a odotle se dalje širio taj blagi smiraj po Bosni i čitavom svijetu. To što je došlo do obznanjivanja da se, najvjerovatnije, ispod nanosa zemlje i guste šume, krije grandiozno djelo ljudskih ruku, nešto je što se, na neki način, i očekivalo, a i za čim se grozničavio tragalo kroz prohujala stoljeća - ne znajući o čemu se uopšte radi, šta je to, i gdje ga tražiti. Razlog za takve vizije, u kosmopolitskom kontekstu, duhovna je karika koja nedostaje već stoljećima i čije pomanjkanje se osjećalo na svakom pedlju zemlje Bosne, što je dovelo do narušavanja harmonije na relaciji svemira i bosanskog čovjeka. Penjući se prema vrhu Bosanske piramide Sunca Amer pomisli kako je izgledala ova dolina u ta davna vremena kada je piramida građena. Kako se to izvodilo i organiziralo? Ovako ogroman građevinski posao, morao se detaljno osmisliti i planirati, i to je, neminovno, trajalo veoma dugo, kroz stoljeća. Tako da je dolinu pramida, u njenom punom sjaju, gradilo više generacija, a moglo ih je biti desetine. Ta drevna društvena zajednica je nužno bila neki vid funkcionalne državne organizacije - monarhija ili možda neki vid demokratskog uređenja, a da bi se izgradio fascinantan kompleks sa većim brojem piramida i drugih monumentalnih objekata, nužno je dugo opstajala i trajala. Kakav je tehnološki stepen znanja bio u toj civilizaciji? Možda su oni imali neke tehničke izume koje mi danas ne možemo ni zamisliti, te se služili tehnologijama koje su nama nepoznate? Nešto, nama nepojmljivo, mora da je postojalo jer ne bi znakovi te drevne civilizacije preživjeli sve te milenijume da se nije raspolagalo nekim izuzetnim kvalitetima - znanja i organizovanja - u raznim sferama ljudskih djelovanja. U tim mislima Amer je koračao putem koji se u blagom usponu pružao rubom planine, koja je ustvari drevna piramida prekrivena slojem zemlje od jednog metra, zamišljajući kako su nekada davno, ko zna prije koliko milenijuma, koračale kolone vitezova i naroda ovim istim putevima. Promatrao je grupe turista kako zainteresovane poglede bacajući na okolna uzvišenja i fotorafišu zanimljive detalje. Idući putem što je vodio ka platou na vrhu Bosanske piramide Sunca, o čemu se već dobro informisao putem veb stranice, primjećivao je kojekuda, u blizini puta, velike kamene blokove, kojima je bilo popločana ova cijela planina. Izgleda da su se ti drevni arhitekti dosjetili nečega što nije uobičajeno u graditeljstvu naše civilizacije - iskoristiti prirodnu konfiguraciju i prilagoditi je, određenim građevinskim radovima, svojim naumima i svrsi. Da, ako je na vrhu piramide kraljevski grad, gdje je živio veliki kralj doline, onda je on trebao da bude gore bezbjedan, a ako je to bilo ozbiljno kraljevstvo, a očito da je bilo kad je postojalo dovoljno dugo da se sve te znamenite građevine izgrade, što može biti samo djelo više generacija a ne jedne ili nekoliko generacija - tad je organizovana takva zaštita da ni ptica nije mogla da proleti, a da je ne primjete budne oči stražara koji su bdjeli nad kraljem, a time, i nad čitavom Dolinom - nad redom, koji se klesao kroz teška vremena, i zakonom, koji je jednako važi za sve ljude u Dolini i kraljevstvu. Dakle, da bi osigurali tron, kome se niko nije mogao neopažen privući, prvo je trebalo posjeći svu ovu šumu koja je bujala po planinama, i učiniti taj ogroman prostor pregledan. Piramidalan oblik je idealan za osmatranje i nadzor. Sve se odozgo vidi kao na dlanu! A ako se tome još dodaju strateški raspoređena stražarska mjesta duž popločanih strana piramide, koja je idealan oblik za kontolu puteva koji vode do kralja i organizovanje odbrane, logično da se takva tvrđava, koja je u obliku piramide, lahko i uspješno može braniti i nositi sa znatno brojnijom napadačkom armadom. A ako se tome dodaju tuneli, koji mogu povezivati iznutra sve tačke na piramidi-tvrđavi dobije se neosvojiva utvrda - jer ništa ne pomažu niti taktike niti strategije, a niti broj vojnika na takvom prostoru može igrati značajnu ulogu - kako u kraćem vremenskom periodu, tako i u dužem, jer je to bio relativno mali prostor da se oko njega može locirati neka ogromna vojna formacija, a relativno je velik da bi se ičemu moglo nadati u napadu sa malom skupinom vojnika. Amer je primjećivao neobične osobe u skoro svakoj grupi koja je silazila ili penjala ka vrhu Visočice. Te osobe su bile pune nadahnjujuće svjetlosti i lica su im imala ozbiljne i blage crte i oblike. On je sam, hodajući po ovim bosanskim šumarcima, osjećao kao da se vratio kući, svojoj postojbini, svom duhovnom korijenu. Osjećao je da je neko slično stanje vedre blagoće obuzelo i posjetioce doline piramida. Bio je to neuobičajeni oslobađajući osjećaj koji je pružao nebesku širinu u ljudskom duhu. Koraci su bili lahki i kao da su se tone tereta kao sante topile i klizale sa njegovih ramena. Odakle toliki teret na njemu? Da li to težina modernog života - kojim se ovisnički driluje u svakodnevnoj trci za sticanjem novih mogućnosti? Šta te nove mogućnosti omogućavaju? Takvo pitanje mu nikada nije palo na pamet dok je jurio kroz metro, bacajući česte panične poglede na sat, niti mu mogu u toj bezglavoj trci pasti na um. Ubitačan je tempo života u nedosanjanoj betonskoj džungli! Svakog dana se kreće u bitku, kao drevni vitezovi u boj - na život i smrt, s tim što su oni znali zašta se bore i žrtvuju, a njemu ništa nije bilo jasno. Samo je negdje žurio, i kada za to nije bilo neke naročite potrebe. Sad vidi jasnu sliku sebe, da je u proteklim decenijama, ustvari, naoružan kravatom, odijelom, mobitelom i laptopom bio kao hrčak što okreće svoj beskonačni široki točak, vjerujući da će se pomaknuti sa mjesta ako bude brže vrtio, ne shvatajući da je u pokretnoj iluziji. To je lična iluzija - mašina za mljevenje snova - u koju kada jednom uđeš - vintaš što brže kružne stepenice ispred sebe, brže i brže, a ostaješ na istom mjestu - i to ne želiš niti da vidiš, niti da konstatuješ, a i ne slušaš niti tražiš tuđa mišljenja. Okoštao u ljušturi sopstvene iluzije, okrećeš se nošen sopstvenom energijom - bez mogućnosti da pojmiš da stojiš na istom mjestu, te da te ta tvoja brzina nikuda ne može odvesti. Krug je zatvoren, igra je puštena, samo se čeka na naivne hrčke da jure svoj san. Smijući se svojim glupostima i zabludama, Amer sa svojom grupom izađe iz zavoja iza kog se pružao pogled na široki plato ispod planinskog vrha, sa koga su se mogli vidjeti ostaci srednjovjekovnog kraljevskog grada. Osjeti da je ovo danas ponovno okupljanje drevnih vitezova na platou Piramide sunca. Nešto mu je to zvonko govorilo. Penje se na plato gdje će sve stati. Gdje vrijeme ne ide naprijed već se vraća nazad. Vraća se sebi. Svom praiskonu. Svojoj prirodi i svojoj suštini. Ponekad bi, u pauzama sumanute jurnjave, maštao da ima neku brvnaru, na nekoj udaljenoj planini, gdje bi pobjegao od gradske vreve, a gdje nema televizora, telefona, buke... gdje nema ničega. Tamo bi samo ležao, šetao šumom, slušao ptice, gledao nebo i ne bi ni o čemu razmišljao, niti bi šta radio. Kako samo ovi predjeli podsjećaju na te slike iz budnih snova! Zanosni miris u zraku snažno ga je opija blagoćom i ispunjavao svježinom, da mu je sve pred očima svjetlucalo i lagano titralo u glavi - kao da je u naručju tihih okeanskih valova koji ga mehko ljuljuškaju na beskrajnoj pučini. Selma je promatrala Amera i po njegovim snenim pokretima i toplom pogledu shvati da je utonuo u duboke misli koje su ga odnijele u daljine. Nije mu se obraćala. Pustila ga je da plovi kroz oslobođene misli što su ga snažno uhvatile i podigle u nebeska prostranstva, iznad pojavnog svijeta, iznad ovih brda i ljudi, u beskrajno carstvo visina odakle se jasno vidi - i prošlost i budućnost - u ritmu otkucaja srca.

8.3.

*
* *

Plato ispod vrha Visočice je vrvio od živosti kada se Amerova grupa popela na široku zaravan između planinskih vijenaca. Domaće stanovništvo je stidljivo počelo da gradi ugostiteljske objekte uz glavnu cestu, jer nisu imali povjerenja u sve ovo što se događalo u vezi piramida. Oprezno su gledali na sve to što se zbiva i dugo vagali sve šta se pričalo, jer kao što je došlo može dogodine i otići, ko da nije ništa ni bilo, a oni da ostanu u belaju sa promašenom računicom.

Visočani su poznati kao trgovci, tako da će to sa i oko investicija ići malo teže - ali će ići, jer se radi o veoma lucidnim ljudima.

Amer sa društvom sjede u restoran koji je otvoren na platou, sa lijepim pogledom na jugozapadnu stranu visočke doline. Zelena panorama se pružala u nedogled sa nebrojenim brdima i planinskim vrhovima obraslim bujnom vegetacijom. Dok su uživali u lijepoj atmosferi obrati im se sredovječan čovjek sa slamnatim šeširom na glavi, a koji je sjedio za teškim, drvenim susjednim stolom:

- Nemaju oni ljudi ništa protiv tih turista. Dozvolili su da im gaze kroz bašte i da im se automobile motaju po njihovim imanjima. Šta još trebaju? Da se zadužuju i da grade restorane i hotele? Ko će vratiti te kredite? Sa ovim probisvijetima sa ruksacima ni u šta ne možeš biti siguran! Ustvari, ako se u njih uzdaš - propao si sigurno!

Naglo je zašutio i gledao u daljinu, kao da za nečim traga po susjednim brdima, pa opet nastavi, kao da ga je neko nešto pitao:
- A, eto, ni to nije sigurno šta će se naći u tim rupama što kopaju. Neki kažu ima piramide, a, opet, ima i onih koji kažu da ih nema. Ko će ti znati! Toliko su puta narod izvarali - pa nikom ništa. Narod, na kraju, uvijek mora sve da plati - do zadnje marke! Do zadnjeg feninga! A ti što pričaju na velika usta o razvoju turizma i da treba ulagati i graditi - ništa ne ulažu sami! Što oni ne dižu te dugoročne kredite i ne grade?! Bujrum! Ko im brani? Pa kod njih su i pare i pečati i papiri! Da je to baš tako košto pričaju - ne bi to narod ni zapalo! Tu se nešto ozbiljno ne slaže.
Amer je sa pažnjom slušao šta starac govori jer je imao osjećaj da taj čovjek ne izgovara riječi tek tako. Nešto ga je iz dubine duše nagnalo da glasno razmišlja:
- Ovaj bosanski narod je toliko izvaran i prevaren da više ni u šta ne vjeruju - katkad ni samom sebi, a kamoli drugima. Vide dobro oni foteljaši da se tu nešto događa, ali na šta će to ispasti? To njih zanima. Ako ne pođe kako treba sve te face u kravatama i sa torbama će ispariti, a na nekome se moraju kola slomiti! Na kome će drugo - nego na narodu - jer on nema kuda da bježi, a ovi kravatani - danas su tu, a sutra ih ne možeš naći ni pomoću teleskopa.
- Ovo je sigurno šansa da se razvije cijeli ovaj kraj - reče Amer.
Drugi čovjek koji je sjedio u društvu sa čovjekom sa slamnatim šeširom, zapita Amera:
- Odakle ti dolaziš?
- Iz Amerike, iz Čikaga - odgovori Amer akcentom koji je u velikoj mjeri odražavao utjecaj engleskog govornog područja.

Mještani su odmah prepoznavali da se radi o turistima iz drugih zemalja, našim zemljacima iz dijaspore.

- Nažalost ti ne poznaješ ovu našu administraciju i našu samodestrukciju, kojoj je uzrok primitivizam, nesposobnost i zavist. Ovi naši kravatani su uslijed rata došli do fotelja i love - nekom rat nekom brat - te ne daju nikakvom progresu da se razvija. Nema uspješnih i sposobnih poduzetnika, već klimoglavi beskičmenjaci odlučuju - šta će biti, a šta neće. Jedno je Amerika - a drugo je Bosna. To se razlikuje kao nebo i zemlja - govorio je sredoviječan čovjek sa tamnim sunčanim naočalama, pušeći cigaretu na izrezbareni, crveno-crni čibuk.

- Ako i nema piramida - treba ih sagraditi. Valja nešto raditi, a ovo sa piramidama je super prilika - reče Selma uključujući se u razgovor.
Sjedeći na tronošcu blizu drvene ograde od bašte, čovjek od šezdesetak godina, sa prosjedom, gustom bradom i izrazito crnom kosom reče:
- Sve je to politika. Kakve piramide? Što ih prije nisu pronašli već baš sad? To je nečija ubleha. Svijet ne zna šta će sa nama, pa eto, izmišljaju nekakve piramide da se time zamajavamo. A kakvi smo mi - to i jeste za nas! Ne misleći odmah smo se prihvatili krampe i lopate i počeli kopati, a ljudi nas snimaju iz satelita i ubacuju u kompjutere. A mi kopamo. Moj Amerikanče, ovo ti je seljački narod, gen nam je takav, mora se kopati. Vazda se ovdje dobro i duboko kopalo - tu nam nema premca. Kad se Bosanac dokopa lopate - ode! Ne možeš ga zaustaviti! Evo, malo im jedna piramida već kažu pet ih ima. A biće ih još, ako zatreba. Ko će planinu prekopati? Da to kažu negdje drugo, misliš da bi kopali? Bi malo sutra! A ovi naši - odmah se prihvatili lopate - i malo im jedno brdo, a i pet, već, kažu, ima i tunela, pa valja još i u zemlji kopati. Samo kopati! To ti je to, moj Amerikanče! Već ti se fataj prvog aviona i bježi preko bare jer će i tebe upregnuti i uvaliti ti kakvu krampu, pa se nećeš moći kutarisati. Ima da kopaš dan i noć - a nećeš nidokle doći. Vidi ti koliko je brda ovdje! Vidiš ti to! Kad ovo sve ovdje prekopaju odoše oni i dalje.
Amer se trudio da prikrije smijeh koji ga je obuzimao, dok su se ostali u grupi jedva suzdržavali da ne prsnu od smijeha.
Selma primjeti malo veći ben na vratu, sa desne strane, pored uha. Pramenovi crne kose su prekrivali vrat, tako da se smeđi okrugli ben, veličin kovanice, skrivao od pogleda. Tijelom joj je prođe jeza, jer se sjeti da je takav isti ben sanjala kod čuvara princeze! Pročitala je negdje da je baš takav ben bio "nebeski znak" po kome su se prepoznavali vladari i kraljevi. Pogledala je profil Amera i uvidje da se on tajnovito smješka iako mu je lice bilo ozbiljno i bez grimase. Njegovo dostojanstveno držanje, odmjeren govor, tople oči i duboki pogled činile su ga neobičnom osobom koju su ljudi promatrali sa produženim pogledom, tražeći u njoj dodatne informacije. To su osobe koje kada prvi put vidite imate osjećaj da ste već negdje sreli, ali ne možete da se sjetite gdje tačno. Stoga se takve osobe promatraju sa produženim pogledom, koji sa fizičkog kontakta prelazi u psihološku komunikaciju.

Promatrajući Amera kako sa izuzetnom pažnjom upija svaku riječ nepoznatog sagovornika, pomisli da ako je ikako moguće artikulisati "čovjekov govor šutnjom", onda očito da na taj naročit način Amer "razgovara" sa ovim ljudima - koji sigurno nisu voljni za razgovore te vrste sa svakim koga sretnu na planini.

Okrenuvši se oko sebe Selma vidje da u bašti za okolnim stolovima ima dosta gostiju, te primjeti da su to uglavnom "neobični" gosti. Neki su razgovarali na stranim jezicima. Otkriće piramida ih je sve privuklo, sa različitih meridijana, da se ovog podneva okupe na planinskom proplanku - ispod kojeg milenijumskim snom spava prelijepa Bosanska piramida Sunca. Ovo okupljanje nepoznatih ljudi na platou piramide je nekakva suptilna nebeska koecidencija - koja se ne može izbjeći. Selmi dođe misao da je sa otkrivanjem bosanskih piramida poslat poziv u svijet svima onima koji imaju nekih veza sa Bosanskom dolinom piramida, te da se oni odazivaju na poziv. Okupljanje je krenulo. Kao da su ovi neobični gosti u ljetnoj bašti restorana na planinskom platou davni stanovnici Doline, iz vremena kada je u njoj bujao jedan drugačiji život od današnjeg i gdje su na suncu blistale prelijepe piramide. U čovjeku sigurno u latentnom stanju živi kodirano genetsko sjećanje, koje se budi na inicijal iz vanjskog svijeta. Informcija o otkivanju Bosanske doline piramida nije senzacionalan čin, spektakularna zvijezda padalica - već proces koji revitalizira okovani civilizacijski duh. To je put povratka u zagrljaj majci Prirodi - od koje se čovjek otuđio i odrodio, hrleći trnovitim putem da postane siroče.

8.4.

*
* *

Nakon obilaska Bosanske piramide sunca Amer osjeti neodoljivu želju da produži boravak u Visokom i još bolje se upozna sa otkrićima nepoznate civilizacije. Selma i Azra su mu pomogle da nađe smještaj, pa su se vratile u Sarajevo. Dogovorili su se da će se čuti putem telefona u narednim danima.

Odsjedajući u hotelu, u užem gradskom jezgru Visokog, Amer je želio da osjeti otkucaje srca čaršije i bliski susret sa mještanima. Poslije cjelodnevnog lutanja po iskopinama na piramidama odlazi bi u sobu, osvježio bi se prijatnim tuširanjem i silazio u čaršiju. Ulice su bile pune ljudi koji su opušteno šetali i sjedeli u ljetnim baštama. Unaokolo se širio mio miris mameći turiste ukusnom bosanskom kuhinjom - ćevapi, burek i krompiruša, te slatki kolači - baklava i hurmašice.
Veoma mu se svidio burek sa domaćim kiselim mlijekom, ali je tokom boravka sve pite probao - sirnicu, krompirušu, zeljanicu i tikvenicu. Dopala mu se i pita od jabuka. Što je bilo neobjašnjivo, sva jela su bila veoma ukusna, imala su prijatan i primamljiv ukus i miris. Naročito mu se svidjela voda koja se pila sa česme. Bosna je još uvijek bila u bliskoj vezi sa prirodom i život se odvijao skroz drugačije u odnosu na njegov nepregledni Čikago. Svakako da je velegrad sa visokim poslovnim zgradama, brzim vozovima, širokim autoputevima i tehničkim izobiljem imao niz prednosti - međutim iz perspektive ove tople čaršije, koja se sva vrtila u tri ulice, što se mogu pješke preći za pola sata - mnogo toga je nepotrebno i svrha samom sebi. Da Čikago je sam sebe obmotao samoproduciranim potrebama - i time zaokružio neminovan velegradski život koji su živjeli svi njeni građani. Betonska džungla je bila zatvorena u samosvojnu svrsishodnost - po kojoj su trčali raštrkani ljudi nesvjesno robujući neutoljivoj velegradskoj gladi i pohoti za što većim blještavilom, sjajem i pompom - čija je suština bila nesaglediva pustoš duha i praznina duše.
Jednog je jutra Amer šetajući po Viskom, bez posebnog cilja, došao do mosta na rijeci Bosni. Mostom su se kretali automobili u oba pravca, a sa strane su uski trotoari i sa lijeve i sa desne strane. Zastade negdje oko sredine mosta i baci pogled na Visočicu, na kojoj su se isticali piramidalni oblici, šapućući promatraču da ispod tankog sloja zelenila i guste šume krije se fascinantna građevina koja ima svoju tajnu. Gledajući mističnu planinu shvati da ona odašilje energiju koja povezuje mnoge ljude koji su razasuti po zemaljskoj kugli. Nešto ima u toj piramidi što čeka da bude otkriveno - a to saznanje će promijeniti Svijet! Ove piramide su tu da podupru čovjeka - koji je duboko ponižen na ovoj planeti. Kao da se Zemlja počela okretati u suprotnom smjeru - ali ne za sve, već samo za one koji tragaju za nečim uzvišenim u životu - a što se niti prodaje niti kupuje.

Obilazio je iskopine na Bosanske piramidi Sunca i Mjeseca, uviđajući da su to djela ljudskih ruku - i samo je pitanje vremena kada će činjenice biti prihvaćene u cijelom svijetu. Međutim, bosanska istina - mnogim silnicima remeti planove i snove, stoga će sigurno još mnogo vode proteći rijekom Bosnom dok piramide obasja sunce u punoj njihovoj ljepoti. Da se nije popeo na ova brda pod kojima su milenijumskim snom drijemale piramide, nikada ne bi bio u stanju da sagleda život koji je živio u Čikagu. Shvati da njegov put ide ka ostvarenju bosanskog sna - a tu je cijenu bio spreman da plati, ne pitajući za žrtvu.

Gledajući ogromne žućkaste betonske blokove na Bosanskoj piramidi Mjeseca shvati da ovaj ljudski rod ima kratko pamćenje, da su nekada davno, prije ko zna koliko melinijuma, ovuda hodala znatno inteligentnija ljudska bića čije mi znanje danas ne možemo da pojmimo. Život na zemlji nastaje i nestaje u kosmičkim ciklusima koji se mjere milionima godina, stoga je čovjek nemoćan da takve relacije vremena i prostora obuhvati i u potpunosti pojmi - bar, što se tiče ove naše civilizacije.
Doticao je ravne betonske ploče, koje su se redale u više slojeva, približno istih veličine - oko metar dužine, trideset centimetara debljine i šestdeset centimetara širine - i spektar oživljenih slika zatreperi mu ispred očiju. Ove betonske ploče su pamtile sve one riječi koje su mu iz nepoznatih kosmičkih daljina došle o prijašnjem životi u Dolini. Opet je vidio dječaka kako šeta po platou piramide, te mladića koji bdije na noćnoj straži nad Dolinom. U znatno usporenoj slici vidi dugokosu djevojku koja trči kroz rijeku, dok joj na licu lebdi ozareni osmijeh. Osmijeh koji zasljepljuje svojom opojnom silinom. Zatim vidi krdo konja koji trče u galopu nestajući na horizontu koje je zlatni zalazak sunca obojio u zamamni spektar crvenih boja. Da, kada su otkrivene ove monumentalne građevine - otkriveni su i ljudi! Ustvari, duh predaka nikad i nije prestajao da postoji kroz sva ta milenijumska prostranstva - samo nije postojala materijalna veza prema tim živim duhovima. Drevna mistična poruka: "Mi vas promatramo!" - nikada nije shvaćena u njenoj suštini.
Dodirujući ogromne hrapave betonske ploče, koje su, bez ikakve sumnje, prekrivale cijelo brdo iznad njega, ispod čijeg tanjeg sloja zemlje je drijemala Bosanska piramida Mjeseca. Amer spozna da je do njega došle samo neznatane informacije o nekadašnjem životu u Dolini, te drevne priče čiji fragmenti - riječi i slike - kruže kosmičkim beskrajem. Ljudi i njihove mudrosti, heroji i njihovi podvizi, ljubavi i vrele emocije - sve je to zapisano u kodiranom sjećanju - koje u snovima lebdi iznad svemirskih sanjara, koji ne prestaju da tragaju za izvorom istine.

Amer pomisli: "U budućnosti nas čeka spoznaja prošlosti - kojom ćemo otključati poimanje stvarnosti." Okrenu se i pođe prema gradu, ne okrećući se iza sebe.

8.5.

*
* *

Nakon deset dana provedenih u Visokom, Amer odluči da provede par dana u Sarajevu, odakle trebao da krene avionom za Ameriku. Kad je stigao na autobusku stanicu nazvao je Selmu, i ona mu reče da će ga čekati pored Sebilja, na Baščaršiji, a do tamo će ga odvesti svaki taksista, jer je to mjesto za koje svi znaju u gradu. Amer se nasmija, svi znaju, samo on ne zna, i pođe prema taksi štandu. Ljubazni taksista mu je rekao da je to u srcu čaršije i da tamo stižu za desetak minuta. Prolazeći kroz grad Amer primjeti da na fasadama zgrada ima još dosta rupa od gelera i nakon desetak godina poslije rata, ali nije htio da sa vozačem taksija o tome komentariše.
Iskusni taksista je odmah primjetio da mu je mušterija naš dijasporac koji sa zapada preko ljeta, puni k'o brod, svrati do domovine. Međutim, opazivši da mu je mušterija neobičan putnik, koji gleda svoja posla, suzdrža se od radoznalosti i uobičajenih pitanja za razotkrivanje putnika kojeg prevozi. Zaustavi taksi na tramvajskoj stanici i pokaza mu gdje se nalazi Sebilj.

Amer se okrenu oko sebe i vidje da se nalazi u centru Baščaršije i odmah prepozna Sebilj, specifičan drveni šadrvan, koji se nalazio desetak metara preko ulice. Orijentalni ambijent je bio svuda unaokolo - mnogobrojni mali dućani, kahvane, buregdžinice, ćevabdžinice, slastičarne i visoke džamijske munare.

Dok je prilazio Sebilju primjeti Selmu kako dolazi iz suprotnog pravca. Smiješi se oblivena ljetnim suncem i maše mu dok se probija kroz gužvu prolaznika. Stigao je u srce Baščaršije, gdje je non-stop prometno i puno ljudi, a naročito ljetnim danima u prvim večernjim satima. Selma ga je pozvala u ljetnu baštu gdje je bilo prijatno sjediti u sjenkama drveća i suncobrana, dok se od jakog sunca unaoko širila sparina.

Opijen Selminim osmijehom Amer je proveo dva dana u Sarajevu, dok mu je cijelo vrijeme svirala lagana muzika u glavi, koja nije prestajala ni u snu. Čuo je jasno mekane note koje su se rojile oko njegove glave i usnulih očiju. Kao da je uz te čudesne zvuke očekivao da vidi i nešto slično pahuljama - kao raspuhanu zvjezdanu prašinu - kako pada sa ceptećeg sarajevskog neba. Te zadnje noći Amer u otkucajima srcu spozna da se sarajevskim plavetnilom ori nečujna horska himna čovjekovom snu - u duetu zvijezda i planina. Bilo mu je jasno da ga kroz krv pradjedovsku - a koja mu kroz vene pulsira životom - doziva bosanska zemlja i nebo, te da je zbog tog naročitog zova preletio okean: da bi ga čuo i da bi mu se odazvao.

9.

IZNAD BIJELIH OBLAKA

*
* *

9.1.

Nakon obilaska Bosne, svoje daleke domovine, Amer je avionom letio na visini od približno 6.000 metara, okružen bijelim oblacima. Kroz prozor promatra talasastu bjelina od oblaka što se pruža u nedogled, vraćajući lica, događaj, zvuke i boje koje je u duši ponio na drugi kontinent. Ispod njih je drijemao nesagledivi Atlanski okean, u nedogled su se rasprostirali voda i nebo: prostor gdje čovjek se osjeća slabim, nesigurnim i nezaštićenim. Čelična ptica je u letu sijekla zrak, jureći ka Americi - obećanoj zemlji, gdje snovi postaju java. Evropa je ostala iza njih. Bosanska misterija ne prestaje da traje - tajna ima dubinu, a dubina strukturu. Tajna ima svoju izvjesnost, stvarnost koja se može opipati, dimenzije koje se mogu izmjeriti - ali nama to ostaje skriveno i nepoznato. Tajna i jeste tajna jer o njoj ništa ne znamo.
Bosanci i Hercegovci se već stoljećima raseljavaju širom svijetu i živi ih više rasuto po svijetu nego u domovini. Preko milion ih se raselilo tokom rata '92 -'95, a i nakon rata iseljavanje traje u nešto smanjenom obimu - jer je zemlja okrenuta naglavačke i toj divnoj prirodnoj ljepotici prijeti da postane carstvo mračnjaštva. Selmin osmijeh je vraćao nadu iz apokaliptične oluje u smiraj ljetnje noći. Protiv popratnih negativnih pojava uslijed nezgrapnog plesa globalizacije - moguće je samo braniti se ljepotom. I to ljepotom u svim njenim vidovima.
"Čovječanstvo će se na kraju nužno vratiti na početak!" - nešto progovori u Ameru, tako jasno i gromoglasno da u prvi mah pomisli da su te riječi doprle i do nekog putnika u avionu.
Međutim, tu tvrdnju, koju čovjek crpi iz duboke spoznaje, ne može ničim argumentovati osim ukazom da nakon 360 stepeni slijedi nula, ništica - apslolutno pojmovno ništavilo. Nula je mjera koja se ne može izmjeriti - već samo pojmovno shvatiti kao "nešto" što nema udjela u vremenu i prostoru. Selmin osmijeh demantuje da se ispunjenje, ili smisao ljudskog života, svodi na povratak ništavilu. Sjaj iskona dešifruje kodirano sjećanje - tako da i budni nastavljamo živjeti u snu.
Bosna i Hercegovina je ishodište ljudskog pozitivnog pregalaštva - tako da i nije čudo što se, baš, oko nje pomamio reducirani duh - koji se, definitivno, plaši istine.

Promatrajući kroz prozor aviona nesagledivo more bijelih oblaka, Amer potanja u beskonačan dijalog sa likovima iz davnina, sa kojima se družio odkako ih je upoznao u novoj dimenziji svijeta, a koje se vidi isključivo trećim okom, spoznajnom snagom probuđenog ljudskog bića. Vitezovi Doline su mu pričali o umjeću ratovanja, korištenju oružja i vještinama jahanja. Jedan vitez mu je pričao o napornom vježbanju mačevalaca, koji su od rane zore, pa sve do sumraka oštrim mačevima udarali po zemlji zamišljajući da su u boju, i da se bore na život i smrt. To je bio ispit spremnosti za teške okršaje u otvorenoj bitci u frontalnom sudaru sa brojnim neprijateljem. U principu vojska Doline je ratovala sa daleko brojčano većom vojskom, koju su redovno savlađivali vojnom taktikom i vještinom vitezova - koji su bili uvježbani i discipinovani tokom borbe, besprekorno izvršavajući povjerene zadatke i uvježbane manevre.
Kružna formacija je osnova borbene filozofije i strategije, tako da kružna odbrana i kružni napad su bili temelj vojne taktike koja se koristila u otvorenom sukobu sa neprijateljskim vojskama. Dinamčna formacija vojske Doline odnosila se na pješadiju i na konjicu. Temeljnu jedinicu činila je formacija koja se nazivala - dupli bojni prsten - sastavljena od petnaest vojnika kružno postrojenih u dva kruga - vanjski od deset i unutrašnji od pet vojnika.

Kružno postrojeni vojnici su se lagano kretali s lijeva na desno - koristeći se raznovrsnim arsenalom hladnog oružja: čuvajućim oružjem - kao što su raznovrsni mačevi - lahki i teški, koplja - duga i kratka; te bacajućim oružjem - kao što su razna sječiva, noževi, sjekire i koplja.
Borci u vanjskom krugu koristili su čuvajuće oružje, dok su se oni u unutrašnjem krugu koristila bacajuća oružja. U principu, vanjski krug je imao defanzivnu, a unurtašnji ofanzivnu svrhu. Krećući se u krug tokom bitke vojnici u bojnom prstenu su imali pregled prvog ešalona neprijateljske vojske, te su mogli štitovima i mačevima parirati njihovom napadu, dok su iz pozadine, iz unutrašnjeg prstena, uslijedili napadi sa kopljima, strijelama ili bacanjem sjekira, te noževima, kao i praćkama, te bacanjem kamenica - što je stvaralo zabunu u neprijateljskim redovima. Bacači iz unutrašnjeg prstena bili su spretni i vješti u uništavanju neprijateljske žive sile, a do kojih protivnička strana nije mogla lahko da dopre. Veoma je teško eliminisati vojnika koji se samo brani i ne vrši ofanzivne pokrete, te usavršenim potezima štitom blokira neprijateljske ofanzivne napade. Štit je bio urađen tako da je na rubovima imao oštrice, te faktički bio "kružni mač", tako da bi nakon blokade jednog vojnika, te njegovog iskoraka u desno, dolazi naredni vojnik i napadao ga štitom prema otvorenom tijelu, ili bi ga stizao napad iz unutrašnjeg ofanzivnog prstena. Ako bi se protivnički vojnik odlučio na juriš - obično bi bio pušten da uđe u obrtni prsten smrti - iz koga nije mogao živ izaći.

Konjica je također, napadala u kružnom trku ne ulazeći u neprijateljsku dubinu - gdje bi se zaustavljao konjski trk, te konjanik postajao lagan plijen mnogobrojne pješadije. Faktički, deset konjanika u kružnom trku napadalo je prvi ešalon neprijateljske vojske - u širini od par metara, gdje su svi vojnici u tučenom prostoru bivali oboreni udarima mača i teških bodljikavih topuza „sa hiljadu klinova“. Vojnici Doline su trenirani da prvenstveno pokrivaju prostor koji im je povjeren u zadatak - a potom, prema mogućnosti, da eliminišu neprijateljsku živu silu.
Uspješna ofanzivna dejstva, koja su činjena pri povlačenju da bi se obezbijedilo manevarsko kružno kretanje - omogućavalo se fiksnim-zidom-odbrane koji bi se pomjerao prema svojoj unutrašnjosti i upuštao neprijatelja defanzivnim-klinom u sredini bojnog polja, okrenut u suprotnom pravce prema neprijatelju: ne oštricom nego širinom gdje bi neprijatelj ulazio guran spostvenom silom - uz lagano povlačenje vojnika Doline unazad, uz šifrovan ratnički uzvik: „Uuuu-eeee!“ Formacije statičnih zidova činile su grupe od desetak do stotinu vojnika po širini, te od četiri do desetak vojnika po dubini.
Fiksni zid je imao funkciju da zaustavi napredovanje neprijatelja po frontu. Odbrambena formacija se formira pod uglom od 45 stepeni prema unutra, tako da je odbrana u većoj mogućnosti od napadača. Faktički svaki metar prostora mogao je biti branjen i "odozdo" i "odozgo" - što je bilo teže da sagleda napadač, u odnosu na već uvježbanu odbranu. Fiksni zid je koristio velike štitove, duga koplja i teške mačeve - a iza su bili strijelci sa lukovima i strijelama koji su usredsređenim odapinjanjem strijela gađali po dubini neprijatelja.

Zbog kretanja duplih-bojnih-prstenova unatrag - a to je u toku dugih bitki, koje su znale trajati satima, pa i cijeli dan, a znalo se produžiti i duboko u noć, ako je bilo mjesečine - značilo da se neprijateljska vojske kreće naprijed, tako da fiksni zid, iako stoji na istom mjestu, faktički prodire u neprijateljsku dubinu. Konačni cilj je da cjelokupna vojska uđe u piramidalno grlo smrti, trougao pod uglom od oko 45 stepeni. Glavni vojni komandanti bojno polje promatraju sa obližnjeg brda odakle se može pratiti tok bitke i manevarska kretanja vojske. Ako je neprijatelj prinuđen da se frontom kreće prema zamislima komandanata Doline, dakle, ako se prema planu formira piramidalno grlo smrti, naređuje se potpuno opkoljavanje neprijatelja, a što podrazumijeva da se pokreću fiksni zidovi tako što vojnici iz dubine prelaze u široki obuhvat oko neprijatelja, zatvaranjem: treće strane trougla. Taj pravolinijski juriš čini zajednički konjica i pješadija sa lijevog i desnog krila, presijecajući neprijateljsku živu silu na dva dijela. Konjica napada neprijeatelja sa desne strane, a sa lijeve strane štiti je pješadija, kojoj je cilj prokrčiti put kroz neprijateljske redove i spojiti se sa saborcima koji nadiru sa suprotne strane. Vojnik staje do vojnika, sa dvostrukom linijum, okrenutom na lijevu i na desnu stranu sa štitovina naprijed, a između njih trče vojnici naprijed i po potrebi zauzimaju mjesto palom borcu. I fiksni zad se komplet kreće korak po korak prema dubini neprijatelja uz ravnomjerni ritam koji prati ratnički uzvik: „Aaaa-uuu!“. Osvajanjem prostora unutar neprijatelje dubine, uz uništavanje žive sile na tom putu, ostvaruju se manevri koji neprijatelja dovode u potčinjen položaj, a zatim u bezizlaznu situaciju. Sa probijanjem kroz neprijateljsku formaciju i spajanjem fiksnog zida i aktivne konjice lijevog i desnog krila, većina vojske je u trouglu - gdje dvije strane drže vojnici koji se u dva reda kreću naizmjenično - jedni idu gore, jedni dolje i u kretanju vode boj - dok treću stranu pokriva konjica u trku - sa lijevog i desnog krila istovremeno - nanoseći gubitke živoj sili. Kada se pješadija sa lijeve i desne strane spoji, izvode se uvježbani manevri koji dovode do uništenja neprijelja.

U toku totalnog okruženja neprijatelja vojska Doline je u dva stroja koji se kreću suprotnim pravcima jedni prema drugom, tako da nije moguće da neprijatelj presiječe tu dinamičnu liniju ofanzivne odbrane, jer se stroj nadopunjuje narednim vojnicima u pravolinijskom kretanju, koji se završava na krajnjoj tačci lijevog i desnog krila, odakle počinje kružna putanja konjice. Neprijatelji van trougla i u trouglu postaju mete usredsređene paljbe strijelaca - koji gađaju centralno područje trougla i područje izvan linije koju pokriva konjica u trku. Uslijed postrojenosti u dva stroja koja se kreću u suprotnim pravcima - vojske Doline ne može biti meta usredsređene vatre neprijateljskih strijelaca - jer se nalaze u neposrednoj blizini njihovih vojnika, dok se znatna rezerva žive sile sve vrijeme nalazi daleko izvan dometa neprijatelja i po potrebi se određene formacije uključuju u bitku, ali i povlače na odmor i prestrojavanje.

Cijela bitka, od zore do sumraka, odigrala se pred Amerovim očima dok je promatrao bijele lopte oblaka, koje su lebdjele visoko iznad Atlanskog okena.

9.2.

* * *

Amer se vraćao kući u Ameriku, odlazeći iz domovine Bosne. "Proturječnost je usud čovjeka na Zemlji" - konstatova Amer po ko zna koji put, jer se tako često suočava se tom gorkom činjenicom, koja ga hladi i opravdava uzavrelu žestinu koju osjeća i nosi u sebi, ali koju šarmantnim osmijehom krije od očiju drugih. Voli da nosi sunčane naočale i u zatvorenom prostoru, kao što ih sada ima u avionu, jer mu je poznata britkost njegovog pogleda, te u neopreznosti, može sasjeći neko nedužno ljudsko biće. A to se ne da poslije ispravljati, jer ljudska duša pamti odbljeske duha jednom zauvijek. Čovjek, svjestan svojih mana i vrlina, treba povesti računa i o drugim ljudima i zaštititi ih od sebe. To je dobro i za njega samog, a i za druge. Čovjek ne može sebe da mijenja kako bi on sam želio, u potpunosti, ali može da bude svjestan razlika po kojima je drugačiji od drugih, a i da markira one drastične reakcije koje se javljaju spontano pri komunikaciji. Slučajnost - nije uvijek opravdanje, alibi na koji treba računati, već ga se treba odreći u startu - ako se gradi imidž ozbiljnog karaktera, jer posljedice slijeda-neminovne-slučajnosti mogu biti nepredvidivih razmjera. Ljudski um je sposoban da markira sfere nekontrolisane logike, ali to ne znači da se treba upuštati u eliminaciju onoga što je nemoguće neutralisati. "Ima li u Visokom piramida ili nema - besmisleno je pitanje" - nasmija se u sebi Amer i okrenu pogled prema prozoru. Avion je letio iznad oblaka. Pogled mu je zaplovio morem bjelila dok su letjeli iznad deset hiljada metara. Ovdje na ovoj visini potpuna je monotonija koja pojačava prazninu nepreglednom jednoličnošću. Nosio je snažne utiske sa Visočice, iz brdovite Bosne i sa uskih ulica gradića koji imaju orijentalni ambijent i miris, što mame jedinstvenim šarmom u tajanstveni zagrljaj stoljetnih sjenki. Bosna je misterija kojoj se nesluti ni početak niti kraj. Tu na tim prostorima je zastala jedna civilizacija, izgleda da se umorila ili zasitila, pa se nastanila i ostala ne htijući ni da ide dalje na Zapad, a niti da se vrati na Istok, te svojom lijenošću načinila civilizacijski međuprostor koji niti je jedno niti je drugo, a istovremeno je i jedno i drugo - usnula ljepotica na razmeđu svjetova kojoj je san postao smisao života.

Dok mu je pogled lutao bijelim pustinjskim ćilimom oblaka shvati da su se popunile praznine u duši zanesenog pjesnika, da se izgubljena ptica vratila svome jatu, da je u tajanstvenoj špilji svoga duha pronašao zatrpanu Dolinu piramida i da se napio plave vode koja mu je utolila tragalačku žeđ.
Misteriozan sistem tunela koji povezuje sve građevine u visočkoj Dolini piramida neko je morao izgraditi, a to nije radio nasumice i iz dosade, već zasigurno sa nekim ciljem i svrhom. Podzemni labirint je bio zamka iz koje nije mogao niko izaći ko ne poznaje shemu sistema, i moguće da je tu bila smještena ta "tajna moć" koja je omogućila dugovječnost života u toj blagorodnoj dolini. Ljudi su kroz vijekove imali priliku da spoznaju dubine znanja i ljepote. U ta davna vremena, kad je osnovni problem bio ostati živ uslijed beskrajne nesigurnosti koja je vrebala sa svih strana, jedan zaštićen i siguran prostor je prestavljao raj na Zemlji. Nije ni bilo potrebe za osvajanjem drugih teritorija, jer su ti ljudi imali sve što im je bilo potrebno za opstanak i životni užitak.
Iz niza razloga drugi su vrebali da im oduzmu to što su u Dolini izgradili mukotrpnim radom i sposobnošću. Stanovnici doline su nužno bili kultivisani i prosvijetljeni znanjem, inače ne bi bili kadri stvoriti monumentalna djela. Sigurno su bili plemeniti ljudi, ali nisu bili naivni, već vješti i jaki ali ne i nasilnici. Temeljni stub koji je držao i omogućio da pozitivna ljudska kreacija zaživi, razvija se i traje - vjerovatno je sklupčana oko "pojma znanja", tvoreći interaktivnu relaciju - od saznanja i učenja do prenošenja znanja - što je bio dinamični generacijski amanet. Ti drevni stanovnici doline očito su nešto znali što mi ne znamo, pa s toga nije rijetka pojava u ovo naše doba mase ljudi više vjeruju tuđim riječima nego sopstvenim očima, te niti se može lahko dokazati niti lahko opovrgnuti da su visočke piramide svojevrsne energetske mašine koje mi, još uvijek, nismo sposobni da odgonetnemo.

Leteći nebom iznad bijelih oblaka Ameru zatreperi pred očima njegova davna priča o Edinu koji istražuje piramide u Egiptu. A sad mu je jasno da je nesvjesno pisao o istraživaču bosanskih piramida.

Amer uze rokovnik iz torbe i zapisa:

U SJENKAMA PIRAMIDA

Znamo se mi još od prije rođenja
nekad smo se sretali u sjenkama piramida
još od prije ovog kalendara
koji zbraja obrtaje Sunca.
Pogledi su nam lutali Dolinom
slojevi zemlje što zatrpaše vremenom,
nestalo je svega što nam drago bješe,
vezana naša srca kucala su jako
- za ljepotom koju udisasmo
u pjesmu što ne može stati.
Al' kliktaji smjernih jastrebova
odzvanjaju još tim prostranstvom istim
i u vedrom zvuku zova ptica
oživljava sjetno sjećanje davnina.

Građevine od kamena čvrstog
blistale su na ljetnome suncu
kada sam te na bisernoj rijeci
ugledao nakon dugog puta.
Imala si maramu što sija
a i kosu dugu što pada niz leđa.
Jahao sam crnog konja polagano
da u oku mome ti budeš što duže
rane su mi bolne zacijelile odmah
kada ti je osmijeh obasjao lice.

Bacila si maramu u rijeku
znak ljubavi naših pradjedova
ljutog vranca potjerah u vodu,
nakon boja - ka mirisnom cvijetu.
Blistale su te noći zvijezde
nebo čarobno mamilo divotom
ali te noći ne bješe nijedne
da se mjeri sa tvojom ljepotom.

Kad je stigao sa aerodroma u stan, odmah je sjeo za kompjuter i iz rokovnika prekucao pjesmu. Nakon par trenutaka razmišljanja, otvorio e-mail i Selmi je poslao pjesmu.

Osjećao je da se jedan krug u njegovom životu zatvorio i da se otvaraju neka nova vrata koja su vodila u nepoznato, a čemu nije mogao da odoli.

9.3.

*
* *

Laganim pokretima Selma otvara e-mail i čita poruku od Amera. Upija redom stihove pjesme "U sjenkama piramida" i neka svjetlucava toplina struji joj kroz tijelo.
Skide pogled sa kompjutera i izađe na balkon da udahne svjež zrak. Sarajevo je treperilo u blještavoj rijeci noćnih svjetala, skrivajući tajne koje se ne mogu saopćiti. Prozirne misli su se topile u primamljivoj noćnoj vrevi.
Nije nikome rekla za ben, koji je vidjela na Amerovom vratu, što se u prohujalim milenijima tumačilo kao nebeski znak, obilježje vladara Doline. Odlučila je da će mu to saopćiti kada ga slijedeći put sretne.

.............
SADRŽAJ

1. BOSANSKE PIRAMIDE
1.1. Čovjek je veliki sanjar 5
1.2. Amer je prebacio neobičan zapis 7
1.3. Sunce je doplovilo blizu zenita 12
1.4. Voda je počela bacati ključ 18

2. DJEVOJKA IZ SNA
2.1. Selma je nešto ranije stigla 20
2.2. Nakon što je večerala 22

3. ZAKON DOLINE
3.1. Već godinama 30
3.2. Vijeće odabranih 32
3.3. Strategija i taktika pregovora 37
3.4. Ugovorene stvari 39
3.5. Doba rata 41
3.6. Zapisi o mudrosti 45

4. VIRTUELNA KOMUNIKACIJA
4.1. Kad je Azra stigla kući 49
4.2. Selma je napravila kafu 51
4.3. Odlučili su da u Visoko idu vozom 54
4.4. Vrativši se naveče kući 58
4.5. Amer je sa pažnjom analizirao fotografije 60
5. PREKOOKEANSKI MOST OD PIRAMIDA
5.1. Selma se i ove nedjelje probudila ranije 62
5.2. Baklje nad rijekom vječnosti
5.2.1. Espedicija 65
5.2.2. Osama 74
5.2.3. Dnevnik 78
5.2.4. Zora 84
5.2.5. Spis 87
5.3. Selma je u dahu pročitala tekst 89

6. STARA CIVILIZACIJA
6.1. Već je dugo u Ameru vrila lava 91
6.2. Kodirano sjećanje
6.2.1. Zvjezdana nebeska harmonija 93
6.2.2. Bliještavi ples plamenova 94
6.2.3. Sjenke piramida 99
6.2.4. Desetak godina kasinje 101
6.2.5. Zumbul i zmaj 104
6.3. Novi kralj doline
6.3.1 Nasuh, poštovani kralj Doline 107
6.3.2. Putevi vladara Dolinom 113
6.3.3. Krug znanja 116
6.3.4. Slijedeći dan 120
6.3.5. Narednih dana novom kralju su dolazili učači 125
6.3.6. Kralj je imao dužnost 129
6.4. Amer je dugo sjedio na stolici 133

7. ZOV DOMOVINE
7.1. Amer nije izlazi na internet 135
7.2. Kada su se našle u gradu 138
7.3. Vrativši se iz šetnje po gradu 142

8. OKUPLJANJE
8.1. Ljeto je mirisalo u zraku 145
8.2. Bosanska dolina piramida 149
8.3. Plato ispod vrha Visočice 154
8.4. Nakon obilaska Bosaske piramide sunca 159
8.5. Nakon deset dana 162

9. IZNAD BIJELIH OBLAKA
9.1. Nakon obilaska Bosne 164
9.2. Amer se vraćao kući u Ameriku 170
9.3. Laganim pokretima 174

...................

O AUTORU

IBRAHIM OSMANBAŠIĆ

Rođen je 1964. godine u Janji. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Po zanimanju je mašinski tehničar.
Ostvario višedecenijski javni društveni angažman organizujući brojne kulturno-umjetničke manifestacije. Učesnik međunarodnih književnih manifestacija, a poetska i dramska djela su mu prevođena i uvrštena u brojene književne publikacije. Autorski se izražava u sferi muzike, slikarastva, književnosti i teatra.

Idejni tvorac i osnivač Udruženja za kulturu- Novo Sarajevo (KNS), gdje obavlja fukciji predsjednika udruženja od 2002. godine.

Urednik preko četrdeset knjiga i publikacija. Autor na desetine recenzija, kanjiževnih osvrta i predgovora koji su publikovani u raznim javnim formama u BiH i inostranstvu.

Jedan od utemiljivača internacionalne kulturne manifestacije: "KNS međunarodni književni susreti", koja se kontinuiraanim djelovanjem od 2007. godnine i otvorene programske profilizacije, izborila za poziciju respektabilne regionalne književne manifestacije, što na kvalitetan način prezentuja aktuelne i moderne literarne tokove BiH, bosanskohecegovačke književne dijaspore i regiona – gdje je otvoren prostor za prezentaciju svaralaštva mladih autora i manje afirmisanih autora.

Živi i stvara u Sarajevu.
.........

AUTORSKA DJELA:

proza i poezija

1. “Kapije sjenki” – poetsko-prozno književno djelo / KNS,Sarajevo,2008./;
2. “Ideja bez stalnog mjesta boravka” – poetsko-prozno književno djelo / KNS,Sarajevo,2012./;
3. “Čuvar tajne” – prozno-poetsko književno djelo / KNS,Sarajevo,2015./;

drame

1.”IZLAZ” (1988) – drama / prijevod na slovenački jezik: Željko Perović / Mednarodne revija za poezijo “Lirikon21” - 21-23/2009. / R.Slovenija-Velenje-2009./;
2.”ILHAMIJA IN BESEDO” / ”ILHAMIJA I RIJEČ” (2011) – drama u stihovima / revija “OTOČJEO”: Islam in slovstvo /str.184 – 200, letnik:IV, številka:8,novembar 2012. / prijevod na slovenački jezik: Željko Perović / R.Slovenija,Podbrdo,2012./;


................................
KNS / 17.9.2015.