1. Braho Adrović (Crna Gora)

2. Munira Kovač-Devlić (BiH)

3. Almira Mraković (BiH)

4. Aron Baretić - ABe (R.Hrvatska)

5. Благица Антић (R.Srbija)

6. Amra Salihagić (Holandija)

7. Semina Hazić (BiH)

 8. Meho Jakupović (UK)

9. Dubravko Matančević (R.Hrvatska)

10. Frančeska Liebmann (Austrija)

 


 

Frančeska Liebmann (1981.)
Austrija

PISMO SINU

Sine,
ti si tek krenuo na put k nama,
ali želim da već sad znaš
koliko te silno iščekujemo,
koliko se tvom dolasku radujemo.

Tvoj otac i ja često pričamo o tebi,
sanjamo te,
uređujemo vrt u kojem ćemo se zajedno igrati,
kupujemo knjige koje ćemo ti čitati.

Jedva čekamo učiti te prvim koracima....

Hodati – to ćeš morati sam.

Srest ćeš na svom putu
i Čovjeka
i nečovjeka
i sa svakim susretom spoznavat ćeš svijet
i sebe u njemu.

Život je tako čudesan – i čudovištan, sine.

Molim te,
nemoj nam nikad zamjeriti
što smo te željeli donijeti na ovaj planet,
unatoč tome što smo vrlo dobro znali na kakvo mjesto ustvari stižeš.

I oprosti nam,
oprosti nam zbog nemoći,
oprosti što te jedino u našem domu možemo sačuvati od mraka.

 

 


 

Dubravko Matančević (1981.)
R.Hrvatska

ZAMETENI PUT

Dok vjetrovi viju svoju igru po poljima tek napadanog snijega, a salaš pahulje neumorno zatrpavaju daleko od topline doma psić Vinny pokušava naći put natrag do svojih prijatelja koji ga zabrinuto posvuda traže. Izgubljen, promrzlih šapa i smrznutog nosića hrabro se probija kroz visoke nanose zaleđenog snijega. Sa smrznutim nosićem nestao je svaki trag koji je ostavljao za sobom kad je ushićen potrčao sa salaša prema šumi za prvim pahuljama koje je vjetar zaigrano nosio. "Kako lijepo, kako neobično." veselo je povikao kad je ugledao pahulje po prvi put u životu. Čarobno su mu se činile dok su se polagano spuštale iz oblaka igrajući neobičnu igru lovice s vjetrom. Srce mu je sve od radosti tuklo dok za pahuljama je trčao sve dalje i dalje od salaša ne obazirući se na gusti snijeg koji za njim zameo put. U krug pa malo naprijed pa skok sve ne bi li uhvatio jednu pahulju, ali nikako da uspije. Svaki put kad bi bio blizu i kad bi ju skoro mogao osjetiti na obrazima pahulja bi se od topline otopila. Već umoran od trke zastao je i poželio se vratiti natrag u toplu kućicu na salašu ali sve oko njega bijaše zameteno bijelim pokrivačem i više nije bio siguran odakle je došao. Uplašeno je tražio neki poznati znak koji će mu odati skrivenu stazu kojom se treba vratiti. Potrčao je u jednom smjeru, pa u drugom ali njegov smrznuti nosić nije uspio naći zameteni trag, uzaludan je svaki pokušaj bio. Ništa mu nije djelovalo poznato niti jedno drvo niti jedan grm, sve je izgledalo isto. Njegov put bijeli pokrivač je sakrio, a mirise je ledeni vjetar otpuhao daleko od njega. Čak ni šumskih životinja koje bi mogao pitati za smjer nigdje nije bilo, odavno su se skrile pred mećavom. Jedino je Vinny tumarao praznom i tihom šumom koju je parao gromki huk vjetra te pucketanje i škripanje grana koje su se savijale pod težinom napadanog snijega i hladnoće. Vjetar mu je nezaustavljivo šibao lice toliko da više nije mogao gledati prema naprijed, a uši i nosić bili su sad već bijeli prekriveni injem. Hodao je tako pognute glave sakrivajući nosić od jakog vjetra i hladnoće pokušavajući uhvatiti barem neki mali trag koji bi mu pomogao odgonetnuti zameteni put. Lutao je šumom sve dok nije naišao na dva srušena stabla koja nisu izdržala vjetar koji ih je silovito njihao iz jedne u drugu stranu sve dok ih nije izvalio i polegao na tlo. Tu se Vinny odluči na tren skloniti u zavjetrini njihovih velikih gustih krošanja, no hladnoća i glad su ga brzo natjerali da krene dalje. Sumrak je lagano dolazio a on je još izgubljeno tumarao šumom, proveo je cijeli dan tražeći svoj salaš i počeo je misliti da više nikad neće vidjeti svoje prijatelje s kojima je provodio svaki trenutak slobodnog vremena igrajući se s lopticom. Kada se dan počeo povlačiti pred gustom tminom stigao je do krivudavog potočića koji se pod naletom zime zaledio i prestao žuboriti ali mu ni on nije bio poznat niti mu je budio nadu da je na pravom putu. Duboko je uzdahnuo i tužno nastavio dalje. Mrkli mrak se već opasno spuštao uvlačeći šumu u tami plašt koji je činio sve oko njega neugodnijim i strašnijim, a s njim i hladnoća je postajala nepodnošljivija. Štipala mu je obraze a on i dalje nije uspijevao naći izlaz iz smrznute šume. Kad je skoro pa posustao u daljini kroz drveće i ledom okovano grmlje s zadnjim tračkom nade slabo se vidjelo kako sjaji toplo i razigrano malo svijetlo. Slično svijetlu kojim su sjale oronule lampe na salašu. Srce malenom psiću ponovo zaigra i on pohita punim trkom koliko su ga umorne noge nosile. Ništa ga nije moglo zaustaviti niti glad, niti zima, niti umor sve je u jednom trenu nestalo. Svjetlo je bilo sve jasnije i veselije, a u daljini su se čuli povici koje u prvi tren nije moga razumjeti. Ali sve bliže što je dolazio i kako se gusti snijeg razmaknuo te se vjetar prestao podlo smijati glasovi su postajali sve oštriji i poznatiji. Pomislio je pa to njega traže, sigurno njega jer njegovi prijatelji ne bi nikad ga, nikad ostavili samog u šumi po snijegu i hladnoći. Iza brda nanesenog snijega napokon ugledao je svoj skriveni salaš prekriven snijegom, obavijen svjetlom petrolejskih lampi. Iz dimnjaka, tjeran vjetrom, iskakivao je plahi oblak dima a prema njemu veselo mašući repovima trčali su Mila i Besa noseći mu plavi kaputić i njegovu omiljenu vunenu kapu. Nije mogao od radosti prestati skakati opet je na salašu s prijateljima koji su mu toliko nedostajali. U toploj kućici ispred stare peći sa svojim prijateljima maleni psić Vinny zaspao je umoran i sretan što je napokon našao svoj zameteni put. Naučio je da hladnoća i mećava nisu šala ako pripremljen nisi mogu opasni biti. Obećao je da će ubuduće paziti i neće samo tako odlutati od kuće.

 

PITALA SI

Tražila si da kažem
Gdje sam bio ja tada
Tražila is da lažem
Kamo ljubav mi pada

Pitala si šta mislim
Riječi u red da slažem
Pitala si koju volim
Račune da ti polažem

Morala si uvijek sve znati
Gledam li te u snovima
Morala si me tada zvati
Da ostanemo u morima

Gledala si prema meni
Kao da te ona ne zanima
Gledala si nas u sjeni
Kako stojimo mi danima

Dobila si odgovor od soli
Mogu li bez tebe ja spavati
Dobila si pogled pun boli
Nas dvoje da možemo stati.

 

 

 


 

 Meho Jakupovic

Meho Jakupović (1958.)
(UK)

NE, NISAM DOBRO

Ne, nisam dobro, sigurno nikad neću ni biti,
znam, mi obični smrtnici, imamo ograničen rok trajanja.
I dva života da živim, teško je povezati niti,
more je prolivenih suza, bez iskrenog trunka kajanja.

U surovu stvarnost me vrate, poruke Crvenog krsta,
sve zaborave nadjača, beskrajno bodljiva žica.
Ništa me slomilo nije, ona sam posebna vrsta,
opstala da progoni, gadove sa dva lica.

Pravda je negdje daleko, skoro i ne postoji,
uzalud puste želje i naša lična nadanja.
Sudbinu daleko tamo, kupljen kadija kroji,
novac opljačkan od žrtve, negira njena stradanja.

Ne, nisam dobro, sigurno nikad ni biti neću,
sve se izopačilo, prijeti da će trajati dovjeka.
Dugo će vizionari u podne paliti svjeću,
ne bili bar na kratko, uspjeli pronaći čovjeka.

 

 


 

Semina Hazić (1992.)
Bosna i Hercegovina

MORANJE

Zar moraš
žrtvom postati, da bi milost
osjetio?

Zar moraš
opsovati, da bi teret
spustio?

Zar moraš
čekati, da bi
ostario?

Zar moraš
oči zatvoriti, da bi
progledao?

Zar moraš
s mukom zaspati, da bi u jutru last
našao?

Zar moraš
prolaziti, da trag bi
ostavio?

Zar moraš
kazniti, da bi svijest
probudio?

Zar moraš
izgubiti, da bi
potražio?

Zar moraš
živjet' da bi smrti se
bojao?

Zar živiš
da bi
morao???

 

PREŠUĆENA PJESMA

Neke istine,
zahvalnosti,
priznanja
je teško izustiti
jer izgovorene
gube smisao
kao i svitac u junskom danu.

 

 

 


Amra Salihagic

Amra Salihagić (1976.)
Holandija


ŽENA

jutrom
umiva lice
osmijesima proteklog dana,
nanosi na oči prah od polusna,
premazuje obrve i trepavice
tihom čežnjom,
stavlja na usne
toplinu strasti,
prska zapešće mirisnim
kapljicama nade,
prebacuje oko vrata
šareni šal od smijeha i sreće,
zatvara vrata,
kreće u potragu za zagrljajem,
prosipajući za sobom
lupu crvenih cipelica s visokom petom,
odjekujući neshvatljivom širinom svog svijeta
u ušima onih
koji je nikada neće znati
voljeti...

 

 

 


 

Благица Антић (1961.)
R.Srbija

ЖИВОТНИ ВРТЛОГ

Посматрао си радознало вртлог
Радознало те изазивао у своје кругове
Ниси знао да је он безнађе,
Пут без путоказа и циља.
Прозрачност која поткупљује изазивачки
Мудро лукавство увлачи невине
Водени кругови маме и сјају почетка лепог
Исход крајње тамнило црног.
Да ли си знао куда те поглед варао?
Све унапред природно осмишљено
Кривца нема, природа је победник
Чудо над чудима, или судбина .
Игра са њом је лепа , по некад прескупа.
Касно чим, стопу ивицом дотакнеш
Слаткоћа воде те лукаво измами.
Несвесно путујеш у безнађе,
Сањаш, неки пут рај неки пут кошмар.
Све је небитно, важно је тамо где си,
Да останеш чист и невин, са душом светаца.
Вртлог живота, круг природе , судски процес
Неизбежног рађања и смрти.


ЗВЕЗДАНА НОЋ

Ноћ звезда у кристалном сјају
Спушта се над градом људи уснулих
Тек понегде двоје од љубави блистају
Као да све постоји због њих.

Разбуктаће се страсти, док стопа стопу прати
У њихова срца радост ће да се врати
Кад снажна осећања устрептају надом
Док једно другом, у тами, предају се крадом

Неће ни знати да негде далеко
Љубав исто од злата се кује
И да ту се воли и ту исто - неко
Цео универзум са вољеним ослушкује.

 

 


 

Aron Baretić - ABe (1965.)
R.Hrvatska

AVANTURA ZVANA KANADA

Još jedno ostavljanje, još jedan odlazak u (ne)izvjesnost. Unatrag trideset godina, otkad sam počeo odlaziti, do danas, naučio sam se gotovo svemu o odlaženjima i ostavljanjima, i baš ničemu o ostajanjima. Naučiš se prihvatiti neminovno i kreneš još jednom, važući naizgled nevažne sitnice i detalje koji bi eventualno mogli odlazak i put do broda učiniti jednostavnijim, na bilo koji način. Tako sam i ovaj put razmišljao o tome da let od Londona do Toronta traje manje od devet sati, što je putniku s tisućama prijeđenih kilometara, u nekakvim granicama podnošljivosti. Istovremeno me radovalo što idem na ukrcaj u Kanadu, civiliziranu zemlju, te sam krenuo pun optimizma, gurajući od sebe sve te naizgled nevažne sitnice i detalje koji bi eventualno mogli odlazak i put do broda učiniti manje jednostavnim. U zagrebačkoj zračnoj luci sam od, izuzetno ljubazne, službenice uspio dobiti malo komotnija sjedala uz izlaze za nuždu na oba leta, Zagreb – London, kao i London – Toronto, te su oba prošla poprilično udobno.


Dolaskom na konačno odredište opet se javlja onaj isti osjećaj, kao i toliko puta prije, osjećaj olakšanja i sigurnosti jer stigao sam na odredište, bez komplikacija ili ikakvih neugodnosti. Istina, na neke stvari se jednostavno navikneš i prihvatiš ih kao neizbježan dio posla, jer i samo putovanje nije ništa drugo. Naučiš se na čekanja u redovima, na sigurnosne provjere, na ponekad neraspoloženo osoblje koje si uzima za pravo da dodatno provjere baš tvoju torbu ili baš ti moraš izuti cipele i staviti ih na traku da prođu kroz „scanner“, moraš objašnjavati zašto nosiš elektronički čitač knjiga ili tlakomjer, a nisi ih izvadio iz torbe, iako si prošli put prošao istom zračnom lukom, možda naišao na istu osobu izbjegavši ista ili slična pitanja. Navikneš se na svašta, pa i više od toga, po potrebi.


Dakle, stigao sam u zračnu luku Toronta, jednog od najvećih gradova Kanade, s ukupnim brojem stanovnika većim od Hrvatske, ni po čemu osobitom ili očigledno drugačijom od većine zračnih luka približno iste veličine. Čak sam, kretajući se ubrzanim korakom s desecima do maloprijašnjih suputnika, čijih se lica više ni ne sjećam, pogledom tražio nekakav detalj koji bih mogao uhvatiti kamerom u mobitelu za uspomenu na to prvo slijetanje u Toronto, naravno, bezuspješno. Osjećaj već viđenog me prožimao uz ono dosadno kljucanje u mozgu izazvano brigom za svoj kufer, svog vjernog pratioca s kraja na kraj svijeta.


Činilo se do pasoške kontrole da hodam satima dok nisam stigao i ugledao stotinjak putnika u glistolikoj koloni što manje ili više nestrpljivo čekali su pregled službenika pogranične policije. Neki su se nesretni, što im se očitovalo na licima, vraćali natrag kako bi ispunili novi obrazac zbog kakve greške, ili ako je službenik bio bolje volje, dozvolio bi im da to učine sa strane i ne vraćaju se na kraj kolone. Kad sam stigao na početak gliste tamnoputa (nimalo ne nalikujući na tipičnu Kanađanku) službenica me uputila na desno prema jednom od četiri šaltera s te strane. Skenirajući već iskusnim okom u kojoj od manjih kolona ima najmanje putnika i stao u prvu, pogriješivši, što nisam shvatio dok nije bilo prekasno. Nije da se baš ponosim talentom koji mi neizostavno omogućuje da odaberem krivu kolonu, radilo se o redu za blagajnu u marketu, koloni automobila na granici ili naplatnim kućicama s auto puta, iako i s time sam se nekako uspio saživjeti kroz godine.


Službenik za šalterom pred kojim sam ja čekao, činilo se, ima svo vrijeme ovog svijeta jer bi sa svakim putnikom malo popričao, pa i našalio, sudeći po čestom smješkanju, dok lica putnika, okrenutih meni leđima, nisam mogao vidjeti. Bespomoćno sam gledao na obje strane u ostalih 7 šaltera kako putnici dolaze i prolaze a naš red kao da je stajao zamrznut u vremenu. Istovremeno moje strpljenje bilo je blizu točke ključanja, pojačano neznanjem o sudbini mog kufera.


Konačno, došao je i na mene red. Ne pokazujući emocije ili nervozu, prišao sam dotičnom službeniku ljubazno ga pozdravivši, nakon čega su uslijedila pitanja kao kojim poslom dolazim u Kanadu, imam li kakav dokument kojim mogu potvrditi da sam pomorac i da se ukrcavam na brod. Naravno da imam, te sam mu dao na (detaljan) pregled garantno pismo s podacima mene, brojevima i datumima isteka putovnice i pomorske knjižice, imena broda, kao i imena s adresom agencije odgovorne za moju sigurnost do ukrcaja na brod. Očito nedovoljno zadovoljen zatražio je da mu pokažem pomorsku knjižicu gdje su evidentirani svi moji ukrcaji i iskrcaji od 2006. godine na ovamo. Uslijedila su pitanja poput, unosim li veću svotu novca, biljke ili hranu u Kanadu, jesam li u zadnjih nekoliko mjeseci boravio i poznajem li nekog da je u isto toliko mjeseci boravio u u područjima zaraženim ebolom. Na sve i jedno pitanje sam odgovorio negacijom, mudro izbjegavajući podatak da se prijatelj vratio s broda nakon gotovo pet mjeseci provedenih u zapadnoj Africi svega nekoliko sedmica ranije. Potom mu je pažnju privukla moja putovnica „izbrazdana“ raznim pečatima i vizama raznih zemalja kroz koje sam prolazio zrakom, morem ili cestama, tražeći mjesto gdje će udariti pečat kao trajni dokaz da sam baš tog dana ušao u Kanadu. Ili sam to ja samo, opet pogrešno, mislio da će mi taj pečat omogućiti ulazak u Kanadu. Zahvalivši se službeniku produžio sam k, vjerovao sam, izlazu iz zračne luke, u ruci i dalje držeći obrazac sad išaran debelim crvenim flomasterom, već poprilično uzrujan kad me nakon dvadesetak metara čekalo novo iznenađenje. Na vratima je stajao identično obučen službenik i, pretpostavljam, vidjevši svo to crvenilo po obrascu, preusmjerio me u drugu prostoriju s kakvih deset šaltera, tek djelomično zauzetih, opet, službenicima te iste pogranične policije. Dakle, strpljenje mi je bilo na kraju, a ipak znao sam da nemam izbora doli čekati pa sam (valjda) strpljivo stao u red od svega četvoro ljudi. Nakon petnaestak minuta (valjda) strpljivog čekanja bio je moj red, jedan od putnika je taman bio oslobođen daljnjeg ponižavanja te sam samouvjereno prišao šalteru na kojem je dotični bio trenutak ranije. No, lik iza stakla je to zamišljao potpuno drugačije. Vidjevši me da prilazim zamolio me da se vratim natrag dok me netko od službenika ne pozove. Kako bih bio sočno se izvikao i ispsovao tad, pa čak i sad dok ovo pišem, ali čemu zapravo. Onda bih se bio zasigurno uvalio u barem još duže čekanje, ako ne i u veće probleme, a sad sam sa sobom u kabini i da počnem tko bi me čuo. Stisni zube ABe, ponavljao sam si kao mantru, vraćajući se natrag. Nije prošlo duže od minute kad me taj isti lik iza stakla pokretom ruke pozvao da priđem. Zubi, stiskanje, zubi stiskanje ... Namjestio sam najbezbrižniji izraz lica i dalje stiščući zube, prišao sam mu kao da se nismo nepunu minutu ranije vidjeli, pruživši mu putovnicu s flomasterom zakrvavljenim inkriminirajućim obrascem koje me očito obilježavao kao „putnika čija dodatna provjera je neophodna“. Uslijedila su nova pitanja o mom očekivanom kretanju po Kanadi, kao da sam tu došao iz vlastita zadovoljstva s jedinim ciljem, obilaskom njihove gostoljubive zemlje. Okuraživši se između njegovih pitanja i mojih odgovora, pitao sam sad ja njega zašto sam ovdje ako sam već prošao pasošku kontrolu. Blijedo me pogledavši u posvemašnjem čuđenju objasnio mi je kako sam niti državljanin Kanade, niti imam vizu za ulazak u Kanadu i „njegova sveta dužnost“ (opaska autora) je da ustvrdi da li će mi dopustiti ulazak. Više od nemoćna bijesa nego jer sam se osjećao humoristično, nasmijao sam se kiselo rekavši mu kako, što je očito iz mojih dokumenata, se ukrcavam na brod u luci Mississauga i nemam ni najmanju namjeru ostajati u Kanadi. Nagradio me onim već spomenutim čuđenjem uz komentar da nije poanta u mom ostajanju nego kako nisu u stanju ispitati sve putnike što ulaze u zemlju ali su dužni ispitati određen broj. Ponos mi je bio duboko povrijeđen pošto sam do tad u sebi fantazirao da sam im sumnjiv, što mi je u vlastitim očima davalo određenu važnost i na pomalo bolestan način me tješilo zašto nisam već u udobnoj hotelskoj sobi. Bio sam tek sredstvo za ispunjavanje kvote. Konačno, dobio sam toliko željeni pečat uz nezaobilaznu opasku kako mi daje dva dana, zaključno s 1. Studenim 2014. da se ukrcam na brod. Pohitao sam iz te tako neprijateljski raspoložene prostorije k izlazu iz zračne luke, gotovo odmah ugledavši moj kufer među hrpom ostalih, očito nesretnika koji su još uvijek čekali pečat.


Svi smo na broju, razmišljao sam, ja, kufer i ručna torba a dalje će sve biti jednostavnije, ma kako bilo. Pogledom tražim nekog s komadom papira na kojem će pisati moje ili ime broda ali ne pronalazim nikoga. Ne odustajem odmah, sad kad sam dobio pečat u i ovako pečatima i vizama izranjavanu putovnicu, dok ne shvatim da nikog nema, da sam prepušten sebi samom. I zapravo nisam ni bijesan više. Osjećam samo neodređenu tupost dok tražim broj telefona agencije i biram broj s privatnog mobitela. Javlja mi se vrlo ugodan, čak privlačan, ženski glas, objašnjavam joj tko sam i zašto zovem. Taj isti, i ljubazan, glas mi govori da su oni agencija iz Montreala, gdje sam trebao sletjeti da sam išao dva dana ranije letom preko Amsterdama. Slušam taj tako ugodan, privlačan i ljubazan glas, ne vjerujući, ne želeći vjerovati, jer taj glas se samo šali sa mnom i na kraju ćemo se skupa smijati, glas i ja. Ali, glas slučajno zna koja agencija je zadužena za brod a slučajno ima i njihov broj telefona. Zahvaljujem se glasu i nazivam drugi broj telefona s kojeg se javlja glas tako drugačiji od prvog, muški, neprivlačan i neljubazan. Unatoč tome, nakon više od pola sata čekanja i nekoliko nestrpljivo popušenih cigareta stiže moj prijevoz do hotela.


U hotelu, o kojem ne bih trošio slova sam proveo tu noć i čitav slijedeći dan dok me nisu u 23 h pokupili autom i nakon skoro dvosatne vožnje dovezli do pristaništa za pilotine (pilotski brodić). Moja pretpostavka da će jezero Ontario, ma kako golemo bilo ipak je samo jezero, biti mirno pokazala se kao savršeno pogrešna. Tridesetminutna vožnja pilotinom od desetak metara bila je sve samo ne ugodna, unatoč nesumnjivom iskustvu u upravljanju pilotinom dvojice članova posade, po svakakvim vremenskim uvjetima. Kako bi izbjegli valjanje, vozili su direktno na valove uzburkanog jezera tako da je pilotina divlje poskakivala, a skupa s njom i moj želudac. U jednom trenutku kad je pramcem bubnula o površinu nemirne vode jezera, a moj želudac nimalo radosno poskočio do grla, tip za kormilom me najljubaznije upitao ako patim od morske bolesti uz dobronamjernu opasku da je u kutu ispod mojih nogu prazna plastična kanta ako mi ustreba. Na što sam se slatko nasmijao, nimalo se praveći važan, (sad ja) uz opasku da nakon dvadeset i pet godina plovidbe i nisam osobito sklon tome, ali mu ipak hvala na brizi. Čovjek nikad ne zna.


Moj brod je bio još uvijek u vožnji kad smo pilotinom pristali uz njegov desni bok. Sad je još samo trebalo skupiti hrabrosti i u pravom trenutku se uspenjati na buškainu, skalu s drvenim stopama i grubim konopima upletenim kao rukohvatima, s podivljale pilotine. Radi pogrešno procijenjenog trenutka ili pokreta pilotine mogao sam se naći u hladnoj vodi jezera, ili gore.

Halifax, 13. XII. 2014.

 

 

(NE)VERBALNA KOMUNIKACIJA XXVII

Dok pokušavaš izorkestrirati

ubojstvo (jednog dijela) sebe

razmišljaš li (o tome)

da li je to čin samoubojstva,

te ćeš biti spakovan u umobolnicu

ili se (ipak) radi o umorstvu

i biti će ti suđeno sukladno počinjenom.

Ne trudi se uvjeriti me

da ne postoji (barem jedan mali) djelić tebe koji,

(nerado upotrebljavam riječ mrziti

jer je preemotivna,

na način da besmisleno iscrpljuje čovjeka,

a za istinsku mržnju

potrebna je divovska količina osjećaja,

vrlo ciljano usmjerena na nekog ili nešto).

(Gotovo) identično riječi obožavati,

gdje se (količinski takva ili slična) emocija,

(samo pozitivnog predznaka),

(krajnje) bespotrebno troši na (gotovo) identičan način.

(Stoga), ne trudi se uvjeriti me

da ne postoji (barem jedan mali) djelić tebe

koji (istinski, duboko) ne podnosiš.

Da li uviđaš da upotebljavajući (emotivno) blaže riječi

iskazujemo (gotovo) identičnu emociju

(kudikamo) manje se trošeći,

a (u konačnici) trošenje je (od)umiranje,

ubrzavanje kraja tjelesnog

(a možda) i duševnog sebe.

Kažem možda,

pošto o duševnom (od)umiranju

znamo (o, tako) malo do (gotovo) ništa

iako privatno, (u svojim najintimnijim) mislima

se nadamo kako će nam duša,

(ako išta slično postoji),

nakon (konačnog) umiranja

(tjelesnog, stvarnog, opipljivog dijela) nas

otići dalje,

na neko (ljepše, bolje, kvalitetnije) mjesto

a upravo (samo)ubojstvom tog (omraženog) dijela sebe,

(ubijeđeni da time postajemo bolji),

pokušavamo zaslužiti tamo i doprijeti.

Cartagena, 7. II. 2017.

 

 


 Almira Mrakovic

Almira Mraković (1973.)
Bosna i Hercegovina

NIJE TI VRIJEME

Oduvijek sam mrzila
te nazive:
Zadnji let,
zadnja stanica,
nekako bi mi bilo hladno
oko srca, pri samoj pomisli.

Svi mi stojimo u tom nekom
neurednom redu,
ne guramo se, ali nas
prestižu, da bi se zakačili
I ukrcali na to zadnje.

I nježni pupoljak izviri iz tvrde
zemlje, željan zrake sunca,
izbori se.
I sjajno sunce skloni oblaka
paravan, pobijedi i obasja nas.

Zato i ti sijaj najblještavije
što možeš i čekaj. Ne guraj se.
Nije ti još vrijeme da se kačiš.
Stoj uredno u neurednom redu
i ne prestiži.


KAJAĆEŠ SE

Pokaži mi put ka zaboravu
ti koji tako olahko
zaboravljaš nas.
Ne znaš da bi ti
moja ljubav bila spas.

Naučio bi sa mnom čari noći.
Mjesečev obasjaj dok trčkaramo
po zvjezdanoj stazi sretni i bosi.
Shvatio bi da na ovom svijetu
je jedino vrijedno iskreno voljeti.

Pamtio bi sa mnom svaku zoru,
osmjehivao se zraci sunca
koja bi te grijala, dok mi
s usana upijaš rosu,
rasplićeš moju dugu kosu.

 

 

 


Munira Kovac

Munira Kovač-Devlić (1981.)
Bosna i Hercegovina

IZGUBLJENE DUŠE


Turobna i tamna i ova je noć
Guši me samoća bol probija grudi
Samo svjetiljka puteljak bjelasa
Stidljivo žmirka dok kukce ljubi
Tuga mrtvilo mrak
I nema svjetla na pomolu ni sutra
Kad sunce proviri a zvijezde se sklope
Tužna sam i sama među milionima drugih
Samoća se nadvila nad čelo
Koračam smjelo čvrsto a duša mi kleca
Koračam ka nigdje koračam u beskraj
Kada svi zaspu iz tišine probije moj vrisak
Riječi poteku sigurno smjelo
U svakom slovu mistika svemira
U svakoj riječi pjesma boema
Biti sam među milionima drugih
Usamljenost grliti k'o najboljeg druga
Jesam li još jedna izgubljena duša
Jesam li još jedna zvijezda padalica??

 

 

 


braho adrovic 1

Braho Adrović (1947.)

Crna Gora

ARABIJSKO „ZLO PROLJEĆE“

Mislio sam da poslije Bosne i Kosova
Izbjeglica neće biti više
Da dolazi era nova
Da čitav svijet jednom dušom diše
Svijet me brzo razuvjeri
Da se drugom stazom kreće
Kud prolaze krupne zvjeri
Tud cvjetati dugo neće
Za čas planu Arabija
Divno ime ružne sreće
Mjesto umom da zasija
Osvanu joj „zlo proljeće“
Čuj proljeće arabijsko
Proljeće je kad sve cvjeta
Odgajili gnijezdo zmijsko
Da zatruju pola svijeta
Ko će koga no svoj svoga
Svaki svoga ubi cara
Mili Bože čuda toga
Gradovi im ko Sahara
Morne čete potekoše izbjeglica
Razliše se po planeti
Kao rijeka ponornica
Bezumlje se umu sveti

 

ZAUVIJEK PROŠLO

Mnogo,mnogo si kasnila mila
I ja sam mnogo čeko
Manje bi boljelo da nijesi ni dolazila
I da je umjesto mene čekao drugi neko
Sve što je bilo potom
I sve što nije bilo
Biloje kao izigravanje sa životom
Ili se to meni pričinilo
I ova pjesma je kasna
I ove riječi su kasne
I uzaludnost jasna
I sjećanje što nam se srcu glasne
Sve na zauvijek prošlo liči
I ono što je bilo i ono što nije bilo
Sve pripada prepričanoj priči
Jer nikad se isto nije ponovilo

 

 

KNS/23.3.2017.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica