Najuspješnije priče - „SEBILJSKA RIJEČ“ - KNS/2020
Najuspješnije priče
„SEBILJSKA RIJEČ“
zbirka radova učesnima kulturne manifestacije „9.KNS Međunarodni književni Susreti-2020“
Urednik: Ibrahim Osmanbaši
Izdavač: Udruženje za kulturu – Nova svjetlost
Godina objavljivanja: 2020

........................
II) U SJENCI BEHARA (najuspješnije priče)
Munira Devlić-Kovač/ BiH – DUNJE
Damir D. Ocvirk / R. Hrvatska – PLAVI TRAMVAJ
Jasmin Ibranović / BiH – NIJET
Zoran Bar / R.Srbija – PRIVRIMENA SJEĆANJA
Muhedin Glogić / USA – AIŠIN HAN
Merima Husejinović / BiH – U INAT ZABORAVU
Frančeska Liebmann / Austrija – TEČAJ NJEMAČKOG JEZIKA
Sandra Sindik / Crna Gora – TI SI SE MORAO POJAVITI...
Goran Sarić / Holandija – MALA MERAJA
Žana Coven / Italija – JEDAN ŽIVOT
Asima Smajić Čosabić / Francuska – BOEM
Branimir Šantak / R.Hrvatska – JACKPOT
...................

II) U SJENCI BEHARA (najuspješnije price)

1.mjesto
Munira Devlić-Kovač / BiH
DUNJE

Bismillah... Dalje bi se prošaputalo. Sjedio je uvrh stola. Sofra skromna, jedno jelo bilo je posluženo. Nekada bi se poslije glavnog jela poslužilo i nešto slatko, ali bile su to rijetke prilike. Slatko bi se uglavnom jelo poslije, uz popodnevnu kafu.
Uzeo je nož i s posebnim poštovanjem prerezao hljeb. Usne su se pomjerale. Učio je, zahvaljivao Gospodaru na blagodati. U drugom uglu žena, mršava, čovjek bi rekao da nema ni 40 kilograma. Sva je treperila, poglédala prema sofri da nije šta zaboravila, bi li se još nešto moglo prinijeti. A nije bilo ništa. Na šporetu u kojem su pucketala drva kuhao se kompot. Sve je mirisalo na pečeni hljeb i miris jabuka iz kompota. Toplina doma. Čini mi se, nigdje na svijetu nije bilo tako. U životu sam vidjela savršenstvo arhitekture, luksuza, bogatstva, ali toplinu doma vezivala sam za tu kućicu u dnu sela.
- Bujrum – ponudi me još jednom Alija.
Nismo ga zvali "čika Alija", nije nam to išlo uz njega. On je jednostavno bio Alija, šutljivi starac koga smo mi djeca poštovali, zaustavljali igre dok je prolazio i ispraćali ga pogledom. Kud god se kretao, nosio je sa sobom neki mir, spokoj. Nije bilo ni potrebe da govori. Svi bi jedva dočekali da Alija malo svrati, da posjede, probesjede. Nosio je nešto snažno na svojim širokim ramenima, neku dobrodušnost na licu i spokoj u očima.
- Hvala, Alija, maloprije sam jela.
- Hajde, uzmi koji zalogaj, dugo je do večere – nutka me Esma – Nemoj se stidjeti, naši smo.
- Ne mogu. Hvala, teta Esma.
- Imaš li šta drugo, možda dijete ne voli varivo – Alija je pogleda prijekorno i očima pokazuje na ostavu.
Bila je to mala prostorija u dnu hodnika. Sve je u toj kući bilo skromno i uredno. Mirisalo je na čistoću, na podu šareni ćilim. Boje već izblijedjele od pranja. Često bi ga Esma i Sumeja prebacile preko trešnjinog drveta i udarale dok ne bi istjerale i posljednju trunku prašine.
- Ništa ne mogu, ići ću ja, majka me već sigurno traži.
- Neka, sjedi, brzo ćemo mi – Sumeja mi se osmjehnu.
Djevojka, već u ozbiljnim godinama. Lice blijedo, s ponekom borom oko očiju. Tijelo više nije tako vitko. Kao da se iskrivilo pod teretom života. Kad ne bi bila u njivi, čistila je kuću, pomagala majci u kućanskim poslovima, a kad svi malo prilegnu, sjedala bi za tkalački stan. Tišinu je narušavao zvuk stana, koji kao da je pozivao da neko svrati pogled. A rijetki bi svraćali. I oni koji bi krišom pogledali Sumeju kao da su se pribojavali šta će reći Alija. Njegovo poštovanje bilo je važnije od svega, pa i od ašika. A druge djevojke nekako su se znale i nametnuti. Sumeja bi se u takvim prilikama stidljivo povlačila. A oči... Uvijek nasmijane, vedre. Samo je u njima bilo još dovoljno života da othrani možda i poneko svoje dijete.
- Dat će Bog – govorila bi teta Esma kada bi je žene upitale ima li koga na vidiku i za njenu Sumeju. – Bit će kako je Bog odredio. Bit će.
Esma bi tada gledala ustranu kao da nešto traži oko sebe.
- A ni kod nas joj nije loše. Eto, Alija i ja sami, šestero sam iz kuće ispratila, šestero osnovaše svoj dom, dječicu izrodiše. Neka je još malo da nam svijetli ovu našu kućicu.
Suza joj u krajičku oka. Znaju svi da bi Esma bila sretna i da Sumeju isprati njenoj sreći, ali nije bilo sudbine.
Alija odreza svakome po krišku hljeba. U tišini su ručali, svako sa svojim mislima. Sumeja je poglédala kroz prozor na ulicu. Nikoga nije bilo. Umirila se čeljad poslije ručka, svi odmaraju.
- Hoćeš li još jednu krišku – Alija vidje da je Sumeja sve pojela.
Gledala je trenutak kao da se premišlja, a onda jedva čujno izgovori da bi mogla još malo.
Rezao je hljeb kao da se bojao da jedna mrvica negdje ne odleti, pa se, ne daj Bože, zametne na podu. Vodilo se računa o svemu. Alija nije nikad radio u firmi. Obrađivao je zemlju, uzgajao i prodavao stoku. Samo je Zekulja ostajala u štali.
- Ona je naša hraniteljica – smješkao bi se dok bi je milovao. – Nema gladi dok je moja Zekulja u štali.
Kad bi ga trgovci upitali koliko košta, on bi kao iz topa odgovarao: "Nema ona cijenu. Pa kako ću bolan, ona mi je djecu othranila." A znala je Zekulja i po dvoje teladi oteliti. E, onda bi je posebno njegovali. Teta Esma joj je tepala kao djetetu: "Zeka moja, kako mi se napatila... Cijelu noć smo probdjeli. Odmori se. Neka, odmori se." Nisu zvali veterinara. Esma i Alija o svemu su se brinuli.
Sjedila sam u ćošku. Čekala sam da Sumeja završi s ručkom, pa ćemo se udaljiti u njenu djevojačku sobicu. Sobičak u koji je jedva stao krevet i baula. Eh, ta baula bila je moja zabava. Sumeja ju je naslijedila od svoje nane. Poklonila je najmlađoj, neka joj donese sreću kakvu je njoj donijela. Sumeja bi mi ponosno pokazivala sve što je sama izradila. "Ima moja Sumeja zlatne ruke", hvalila bi se teta Esma. Sumeja je znala sve "ženske" poslove. Ispod dugih, blijedih prstiju izlazila su prava umjetnička djela. Žene su često dolazile da naruče poklone koji su se nosili u specijalnim prilikama: kad bi dijete došlo u porodicu, kad bi se neko udavao, "na naselje" u novu kuću. Ali ono što je bilo u bauli Sumeja nije nikome prodavala. To je bilo samo za nju, njen dom, njenu sreću. Baula bi se jedva zatvarala. I svake godine sve teže. A Sumeja nikako da dočeka tog prosca koji bi baulu odnio u novi dom. Pregledala sam sve s posebnom pažnjom, gotovo sa strahom da nešto ne oštetim. Znala sam koliko je Sumeja ljubavi utkala u svaku šaru, u svaki vez. A sve je mirisalo na dunje. Kad bismo zatvorile baulu, soba je još dugo imala taj miris. Uvlačio se u odjeću, pa sam mirisala ostatak dana. Majka bi me s osmijehom, kao, prekoravala: "A opet si vršarila po Sumejinoj bauli..."
- Hajde sada, vragolanko, izvest ću i tebi kad zatreba – blago bi me privila uz sebe. – Ali rano je za to. Sada samo uči, a kad dođe vrijeme, Sumeja će ti izvesti sve što poželiš.
Svakog dana prolazila sam pored te trošne kućice. I svaki put bih zastala. Kroz mali prozor vidjela sam tetu Esmu kako kuha ručak, priprema zimnicu. A Sumeja bi, kada kuća zablista od čistoće, sjedala pored prozora. I vezla. Ponekad bi podigla pogled i ostao bi tako... negdje u daljini, u mislima koje je samo ona znala. A mi naslućivali.
- Neka, neka mene, šta bi moji starci, ne mogu sami, ako nije suđeno – grlo bi joj se steglo dok bi gledala dječicu svojih drugarica dok trčkaraju okolo – Evo ima djece.
A sve ih Sumeja voli. Voljeli smo mi svi tu skromnu kućicu i njenu čeljad. Esma bi nas ponekad pozvala da nas ponudi gurabijama, a kad nije bilo ni toga, ponudila bi kocku šećera. Nismo mi trčali zbog slatka. Trčali smo da vidimo da šta ne treba teti Esmi.
I tako... nije dočekala Sumeja prosce do onog prokletog rata, kada smo svi napustili ognjišta i krenuli negdje. Alija je provirio u štalu da pusti Zekulju. "Snaći ćeš se ti, znam ja to, hajde, hajde, znaš ti gdje ćeš se dobro napasti. A doći će Aljo po tebe. Eto mene dok ti obiđeš sve livade, doći će Aljo", a suza mu u krajičku oka. Grli je kao dijete. "Donesi, Esma, da malo zasladi, hajde, pripremio Aljo svojoj mezimici." Prinese Esma veliku kantu. Nije progovarala. Vidjelo se da joj je teško. A Sumeja... Sakrila se u svoj sobičak, još jednom povukla rukom preko baule da nema koja praška. Otvori je, a dunja zamirisa. "Hajde, kćeri, vratit ćemo se, to je samo koji dan." A nisu se vratili. Te iste noći plamen je progutao sve i pretvorio u prah.
Svako je krenuo na drugu stranu, kako se ko snašao. Majka mi je poslije pričala da se Sumeja udala. Nije imala svoje djece, ali je muž imao djecu iz prvog braka. Kažu: odgaja ih kao svoje. Slušam majku. Pa zar bi moglo biti drugačije. A starci su se skrasili u sinovoj kući. Sami u toj ogromnoj kući, poglédali su ne bi li se ko na vratima pojavio. Svega je bilo, ali ne one topline i mirisa dunja. Kao da se krug života završio i sada čekaju. Svevišnjeg. Kada bih u rijetkim trenucima dolazila, odlazila bih na harem da proučim onima koji su nas napustili. Alija Maslan – čitam tih nekoliko znakova, a cijeli život proletje mi pred očima. Allahu, smiluj se njegovoj dobroj duši!
Esma je kod Sumeje, i ona je onemoćala, ne može više sama.
- Pa zar onoliki čovjek, mama, preseli, a Esma onako kao paučak cijeli život...
- Preselili su oni, sine, onog dana kada su napustili svoju kućicu. Samo su čekali da Gospodar dušu pozove.

 

 

2. mjesto
Damir D. Ocvirk (1954.) / R. Hrvatska

PLAVI TRAMVAJ

Koracima krotkim koračam gradom i pod rukom stišćem tvoj kišobran. Uzdam se našem sastanku iza ugla slijedeće ulice, na tramvajskom stajalištu ili na posve neočekivanom mjestu. Jer hoću ti vratiti ovaj stari, trošni kišobran.

Znaš, noge mi pomalo trnu, ali neću uzmaknuti. Hodat ću sve dok se ne sretnemo, iako je već kasno. Vani je sve više umjetnog svjetla a sve manje prolaznika, koji nekamo žure.

Ja idem polako, da mi ne promakneš. Osim toga, za tebe sam danas odvojio puno vremena.
A jučer, ili, točnije, sinoć, vrebali smo tramvaj broj dvadeset i četiri. Bilo je grozno vrijeme i cupkali smo ispod tvog kišobrana; šaleći se na račun gromova i općeg potopa. Tvoje blijedo lice bivalo je munjama obasjano, mršavo tijelo uvijala si oko mene poput konopa, u tvojim zjenicama zrcalila se svjetlost…
Ja sam ti milovao mokru kosu hladnim dlanovima, brisao kapljice vode s nosa, i grijao se, onako usput, vrelinom tvog tijela.

Da, u zadnje vrijeme bila si suhonjava al' topla, a mene je navijek tresla studen.
Onda si me upitala da li te volim, a ja smućeno izustih: „Koji broj tramvaja čekamo?!“ Nemam pojma zašto nisam odgovorio kako si ti željela. A usto, znao sam i broj tramvaja, nailazak kojeg smo iščekivali.
„Nije bitan broj, već da je plave boje“- kazala si mučno. U tvojim očima nije se više ogledala svjetlost, pa ja ustrašeno prozborih: „A, zašto ?!“

Koliko se sjećam, odgovorila si nešto u smislu beskonačnosti plave boje i naše ljubavi. Nisam baš sve razumio, ali sam pokušao zagrliti te još čvršće. No, ti si se rasrdila bez ikakvog razloga, skliznula iz mog naručja, uskočila u tramvaj koji je upravo naišao - i sve se rasplinulo u nabujalim uličnim lokvama.
I tad' ostadoh sam. Morao sam držati tvoj trošni kišobran, bilo me jako strah i tresla me studen; kao nikada prije.
A onaj tramvaj?

Bio je plave boje, zaboravio sam broj; ali nije dvadeset i četiri.

Vidiš, danas je osvanuo sunčani dan i od jutra ti želim vratiti onaj kišobran. Štoviše, upravo sam sličnu stvarčicu kupio sebi. Prvi put u životu imam vlastiti kišobran. Velik je, crn i na izdržljivoj drvenoj palici; kojom se ugodno poštapam pri traganju za tobom.

Jer, kao što i sama znaš, već dugo mi trnu noge. A sinoć si opet zaboravila izmasirati moja stopala i potkoljenice, onim mirišljavim uljem od lavande. Pored uzglavlja našeg kreveta stoji nova bočica, koja čeka da je otvoriš.

Eto, upravo stigoh na naše tramvajsko stajalište. Ne brini, sve ti je oprošteno, jer znam da su žene hirovite. A sada, kad imamo dva kišobrana, moći ćemo čekati na kiši tramvaje do mile volje. I nije bitno koji broj, već da su plave boje. Ali, ukoliko brzo ne stigneš nazad, morat ću otići i doći ponovno sutra.
Ono malo ljudi što još promiče oko mene, pita se u čudu: „Što će starcu dva kišobrana za vedre noći?!“
Najradije bih im rekao da je ovaj trošni, koji imam pod rukom, za tebe, a onaj novi, na koji sam oslonjen, za mene. I rekao bih da vrebam plavi tramvaj broj…

Opet se ne mogu sjetiti tog, prokletog broja tramvaja, a niti kada si otišla njime.
Jučer, prije par dana…ili deset godina?

 

 

2.mjesto
Jasmin Ibranović / BiH
NIJET

„Prođe jutros rano Ibro ispod mahale i pronese u prtenoj vreći crni prutić iščupan iz obale!“-vikala je Hatka čaršijom.
Nikome ništa nije bilo čudno. Hatka to radi godinama, sjedi po cijelu noć na česmi u samom centru čaršije, pa ono što prvo vidi u sabah ponavlja po cijeli dan, sve do prvog mraka.
Hoda huda Hatka čaršijom iz nogu izađe i viče na sav glas to što vidi, toliko glasno da joj se žile na vratu napnu. Ponavlja to toliko panično, dižući ruke visoko u vazduh pa ih sklapa na svoja njedra, da ti se čini da će ovog trenutka nastupiti smak svijeta pa da se skloni ko može, ili kao da najavljuje kakav led ili požar, eto sa takvim strahom ona to govori. Narod se obikao na to, niko se i ne obazire. Oni što je vide prvi put zamisle se i prepadnu.
Ibro zatvara prozore na svojoj kući i proviruje kroz roletne na čaršiju, kune Hatku i dan kad se rodila. Uvjeren je kako će svi sad saznati da je ranim sabahom ispod mahale pronio crni prutić iščupan iz obale. Samo mu je ona nesreća jedna falila da mu sve upropasti.
Ibro je najveći kalemdžija u selu i nadaleko najbolji poznavalac voćki. Salko, njegov prvi komšija, zatražio mu je kalem njegove kruške. Na tu krušku Ibro je bio posebno ponosan jer takve u njihovom selu a niti bilo gdje drugo u okolini nije bilo. Rodi Ibrina kruška, savije se od plodova, a on sjede pod nju sa motkom u ruci i djeci ni prikučiti ne dozvoljava. Pravda se da nije zrela sve dok plodovi sa nje otpadati ne počnu. Kako koji zreli plod otpadne i udari od zemlju tako se i zgniječi i razbije. Tako prođe kruška a sa nje niko plod ne okusi. Ibro ponekad otkine jednu pa dok je jede na ogradi okupljenom narodu hvali njenu slast i sočnost. Djeca ga jadna gledaju i trljaju stomake. Kako prvom komšiji Salki nije mogao odbiti molbu da mu da kalem svoje kruške, odluči on da ode u njivu i da iz obale po noći iščupa jedan bezvezni prutić i poturi ga Salki kao kalem sa njegove kruške. Kad se ispostavi da kod Salke ne raste kruška, pravdat će to Salkinim neznanjem oko kalemljenja i nepravilnim uzgojem same voćke. Sve je smislio, ali evo Hatka ga je vidjela i sad to sve ponavlja čaršijom. Ako Salko čuje, cijeli će plan propasti u vodu.
„Evo Salkane tvog kalema, bujrum pa je zasadi i redovno zalijevaj. Biće to akobogda i bolja kruška od moje. Zasadio bih ti je ja, ali je bolje da ti svojom rukom.“- vikao je Ibro komšiji već imajući u glavi plan da propadanje kruške pripiše Salkinom prekomjernom ili nedovoljnom zalijevanju, nedovoljnom ili prekomjernom đubrenju, ali uglavnom njegove krivice tu biti neće.
„Hoću komšija, evo iskopao sam rupu, bacio malo đubreta i sad ću je sa iskrenim nijetom zasaditi.“ – odgovorio je dobri Salkan dok je rukama zagrtao zemljom bezvezni prutić iz Ibrine obale.
Salkin nijet bio je jednostavan, zažmirio je i zamislio ogromnu voćku punu zrelih plodova koje ne mogu obrati sva djeca njihove mahale ma koliko god ih brala. Zamišljao je djecu i sve druge komšije kako jedu voćke i smiju se. Eto tako je zemljom zagrnuo obični divlji prutić iščupan iz Ibrine obale.
Onda se desilo čudo.
Već prve godine razraste se onaj prutić i svojim krošnjama nadraste sva druga stabla u mahali. Čudili su se ljudi toj pojavi, dolazili i zagledali u to čudo u Salkinoj avliji.
Ibro se sa druge strane ograde smijao i dobacivao Salki:“Šta je to bolan Salkane, kako si to okalemio krušku pa ona haman u hrast izrasla, vidiš li nesrećo da nigdje ploda nijednog nema. Trebao sam ja to posaditi, puno si đubreta bacio, a i puno zalijevao, ili malo ko bi ga sad znao, uglavnom nije to za tebe. Da sam je ja okalemio sad bi je brao, moja je ruka nafakali.“
Salko je gledao u bogate krošnje svog čudnog drveta i opet zamišljao isti onaj nijet, da voćka rodi toliko da je mogu brati sva djeca i sve komšije iz mahale ali da je obrati ne mogu.
Naredne godine ogromno drvo prvo okiti najbjelji i najmirisniji behar, pa od njega zamirisa sva mahala, a miris mu se širio i puno dalje po selu.
Kad jedne noći do sabaha nesta behara, drvo okitiše male jabučice, zapravo bezbroj malih jabučica nadžidžanih jedna na drugoj. Odmakneš li se i pogledaš sa strane zakleo bi se da na drvetu ima više jabuka nego lišća.
Salkan je gledao stablo bogato malim plodovima i slušajući komšiluk kako će svi otpasti jer drvo neće imati snage da ih sve ishrani, zažmirio i u sebi ponavljao svoj nijet.
Iz dana u dan, kao nekom čarolijom gonjene rasle su jabuke i crvenile se. Nadaleko je mirisala njihova slast. Danju bi ogromne, pod težinom plodova savijene krošnje ispunila sva djeca iz mahale berući neprestano jabuke. Salko je pod jabukom sa svojom hanumom pio kahvu i pune duše uživo gledao ostvarenje svog iskrenog nijeta.
Prije akšama i odrasli su se iz komšiluka krijepili slašću Salkanovih jabuka.
Jabuke se sve više crvenile i sve ih više bilo, toliko da se narod počeo zaklinjati da zna dva, tri puta sa istog mjesta otrgnuti jabuku.
Jabuke se crvenile a od muke i jala crnio se nesretni Ibro. Htio je isprva da ismijava Salku jer mu u avliji umjesto kruške niče jabuka, ali sad kad je lijepa kako jeste to više ne bi imalo nikakvog smisla. Više ništa nije dobacivao Salkanu, ali nije ni brao jabuke, tvrdeći za njih da su šejtanska posla a da je Salko prepredeni sihirbaz. Njegova usta taj sihir neće okusiti.
Najgore mu je bilo kad je narod potpuno zaboravio njegovu krušku, njegov ponos i diku. Rodila je ona jadna još koju godinu i osušila se. Svi se sad diviše čudu u Salkinoj avliji.
Trajalo je to tako dugo i izjedalo ga godinama. Ništa mu za rukom nije polazilo. Tamo gdje on noću kradom testerom presiječe granu Salkine jabuke, do sabaha narastu dvije još veće.
Ako je polije motornim uljem, jal kakvom kiselinom, ona dušmanica preko noći umjesto da se osuši, naraste još za metar i rodi još više.
Ibro je bio uvjeren da su to moćni sihiri, i da jabuku da raste i rađa gone sami šejtani. On najbolje i samo on, zna da je to čudo niklo iz bezveznog prutića iz njegove obale i da je trebalo biti Salkina sramota. Džaba je bilo i što je Ibro cijelu svoju obalu iskrčio, prutić po prutić, sadeći ih poslije u avliju i njegujući ali iz njih niti šta naraste niti šta rodi.
Jedne noći potpuno iznenada u prepunoj kafani ljudi dok je tugu utapao u rakiji ukazao se Ibrin spas. Čuo je jednog čovjeka, kako ljudima za drugim stolom govori da odnekud iz strane zemlje donosi svakojake voćke kakvih kod nas nema. Voćke su to čudne i magične, zima im ne može ništa i kako snijeg pada on im haman godi pa one od zime i mrzli još više rastu i rađaju.
„To je to!“-pomislio je Ibro. Nada mu se ukazala iza bijelog dima cigara u zapušenoj kafani a nosio ju je glas čovjeka koji je bazdio na rakiju.
Prišao je tom stolu, bez pitanja sjeo na slobodnu stolicu i naredio konobaru da donosi za taj sto ljudima koliko god mogu popiti.
Oči su mu sijale od sreće i probuđene nade da će doći do voćke koja će nadmašiti onu Salkinu i rađati i u pola zime kad ni Salkina ne rađa. Zamišljao se opet kako stražari pod voćkom i ne pušta nikome ni da je okusi, kako samo on prepričava djeci i ljudima o njenom okusu i njenoj slasti. Zagrlio je rukom čovjeka koji je besjedio o magičnim voćkama i šapnuo mu:“Ahbabu ja hoću tu magičnu voćku o kojoj pričaš, ne pitam koliko košta, zini samo koliko hoćeš para.“
Onaj se čovjek nalazio na granici jave i sna i u stanju u kojem haman mozak od želje da zaspi više ni lagati ne može pa odgovori Ibri lagano i tiho jedva izgovarajući riječi:“Nema nikakve voćke, mani se prazne priče i budalaštinje.“
Ibro je skočio i rukama dokopao čovjeka za jaku:“Kako nema kad si sad rekao da ima, sad prije minutu si govorio da rađa zimi po snijegu. Ima bolan sad da mi stvoriš tu voćku imao je nemao, dvije krave ću ti dati za nju samo mi je daj.“
Ibrino ludilo isijavalo je iz očiju, čovjek se tresući od straha ote iz njegovih ruku, ali mu se one dvije krave učiniše kao posve dobra ponuda pa reče Ibri: „Dobro budaletino, ujutro u pet dovedi krave kod česme u čaršiju i ja ti predam kalem. Nema poslije moje krivice ako ga ne budeš znao dobro posaditi ili ako ga ne budeš kako treba hranio i zalijevao, jel jasno?“
„Nemoj ti mene učiti kako se posadi i njeguje voćka, samo budi ujutro u pet na dogovorenom mjestu i donesi kalem.“-rekao je Ibro konačno zadovoljan i otišao.
Do pet ujutro nije ni zaspao, samo je zamišljao svoju jabuku okruženu bijelim snijegom, savijenu od plodova, kako je salijeću djeca a on ih tjera motkom baš kao nekoć sa svoje kruške. Oni se odmaknu i uzdišu diveći se njenoj ljepoti a on raste od dragosti. Kalem niti od nje, niti bilo kakav drugi više nikome neće davati.
Nije bilo ni pet sati, odvezao je krave i poveo ih u čaršiju.
U mrklom mraku predao ih je u ruke čovjeku iz kafane a od njega preuzeo mali prutić gledajući ga sa beskrajnim sjajem u očima u kojima je već titrala slika raskošne voćke sa crvenim plodovima, viša duplo od Salkine a sva savijena od roda i u pola zime. Na prstima je otišao kući, ne slušajući na odlasku i posljednje upozorenje onog čovjeka da neće vratiti krave ako uslijed njegove nestručnosti voćka ne izraste i ne rodi.
Ibro je u mraku zasadio voćku a onda otišao da legne u sobu, sanjajući ono o čemu je maločas maštao.
Nekad u podne ustao je Ibro i u avliji zatekao svoju motkicu kako se jadna od prvih zraka sunca poput zmije opružila po zemlji. Pao je na koljena i pokušavao rukama, kao neko dragog insana, da je oživi i podigne ali se ona jadna samo pružala i opet lijegala na zemlju. Izbezumljen je gledao u nebo, a onda mu je pogled stao i na praznoj štali iz koje je maločas izveo svoje obje krave, pa sad u njoj nema ništa.
Brzo se pribrao i ustao, jer mu je glavom prošla misao kako je sad najvažnije da se za ovo ne sazna jer će mu to biti još veća sramota. Onaj je čovjek sigurno već prodao krave i nestao, tako da niko i ne zna.
Onda ga je iz tih razmišljanja prenuo glas hude Hatke koja se derala čaršijom, onako panično i glasno kako samo ona zna, šireći i dižući ruke prema nebu pa ih spuštala na svoja njedra:“Ljudiiiiii!!! Jutros u sabah u mraku pod mahalom dade Ibro kalemdžija Mehi Lažovu dvije krave za jedan mali prutić!“

 

 

3.mjesto
Zoran Bar / R.Srbija

PRIVREMENA SEĆANJA

Skriven poput begunca iz starog filma, potražio sam utočište u prirodi. Dok su, u mom privremenom uporištu, smeštenom između dva hrasta, kapi sa flaše zaleđene vode oponašale kišu, uživao sam u toplini smaragdnog jezera.
Poput mesečara, nekoliko puta sam na kratko sklapao oči i prepuštao se autopilotu lažnog sna, dok se oko mene nalazilo zelenilo, čija je živost nadmašivala kolorit kakav se može videti jedino na majstorski oslikanim pejzažima. Najviše od svega, utisak netaknutog mira stvarala je tišina u kojoj sam, pored umirujućih zvukova dobroćudne prirode, mogao da čujem još samo diskretne naznake sopstvenog disanja.
Posle nekog vremena, pogledavši okolo, potražio sam kormorana – starog prijatelja, takođe večitog begunca, koji je, poput mene, na tom mestu, često provodio vreme, bar na kratko se pretvarajući da je pronašao dom.
Bez naročitog truda, uočio sam ga kako ponosito leti iznad samog središta jezera, kao da želi da pozdravi svakog ko se u njemu nalazio. Setivši se kako smo ga moja devojka i ja, prethodnog leta, u šaljivoj dokolici, prozvali „kormoranko”, uspeo sam da dupliram uživanje, sagledavši prošla i sadašnja iskustva iz perspektive istog trenutka.
Kao omaž kormoranku koji je osvajao slobodan prostor iznad naslikanog jezera, poput zanesenog deteta, skrivajući se ispod površine vode, mlatarao sam rukama i zamišljenim krilima oponašao let.
Kada sam izronio, ugledao sam bezazlenog vučjaka, kako nestašno trčkara plažom, izluđujući svoju gazdaricu koja ga je uporno dozivala vičući: „Toni! Toni!”, u bezuspešnoj nameri da dođe do lopte, po svoj prilici, nasumično ugrabljene iz nečijeg improvizovanog uporišta označenog peškirom, ležaljkom, cegerom sa slikom palme, ili nekim drugim simbolom leta.
Nešto kasnije, dok sam ležeći na leđima upijao sunčeve zrake, pokušavao sam da utvrdim da li su se pri obali zaista pojavila dva veličanstvena labuda u pratnji čitave bande minijaturnih potomaka, ili sam ovu sliku, u polusnu, nenamerno izmaštao, ne bih li utopijsku bezbrižnost junskog poslepodneva učinio još iluzornijom. Kada se snežna kolona potpuno približila samoj plaži, sa ciljem dolaženja do kukuruza koji je tu svakodnevno ostavljao velikodušni starac, lokalni profesor matematike, postalo mi je jasno da definitivno ne sanjam i da mi se pred očima odvija najčistiji dokaz prijateljstva između čoveka i prirode. Uz osmeh potpune opijenosti magijsko-realističnim scenama, posegnuo sam za vodom i razočarano primetio da se otopila i neprivlačno ugrejala, vrativši se u prvobitno stanje.
Sutradan, između sterilno belih zidova, na stolu kancelarije, nalazila se plastična čaša sa jednako neprivlačnim sadržajem, asocirajući me na trenutak otrežnjenja – trenutak kada sam shvatio kako se dan na plaži završava i da moram da se uputim u pravcu realnosti u kojoj nema „kormoranka”, labudova i nestašnog vučjaka Tonija, a u kojoj, uprkos odsustvu prirode, ne nedostaje njenih surovih zakona o opstanku.
U želji da, makar na čas, dođem do privremenog mira, sklopio sam oči i pokušao da se setim odbeglog spokoja i fantastičnih pejzaža umirujućeg zelenila, ali me je, poput koplja, pogodila činjenica da je svako sećanje bilo prožeto zaglušujućim kricima neprijateljske divljine – svirepim kricima nalik na reči.

 

 

3.mjesto
Muhedin Glogić (1965.) / USA

AIŠIN HAN

„I nikada se niste ženili?“
„Nisam“, odgovori Ahmed kratko.
„Čudi me, to nije karakteristično za ljude iz našeg kraja. Mora da je u pitanju bila neka velika, neostvarena ljubav“, konstatovah nesmotreno i pomalo se prepadoh svoje otvorenosti.
Ahmed se trznu. Tamne oči, čiju stvarnu boju je teško bilo odrediti jer se boje prelivaju jedna u drugu, se suziše. U njima se pojavi sjaj, mješavina tuge i sjete. Gledali smo se ravno u oči nekoliko trenutaka, ispitivački, pokušavajući da prodremo u misli sagovornika. Ja prvi skrenuh pogled, postiđeno, svjestan da sam dirnuo u nezacijeljenu ranu.
Nastade tajac.
Taj dan sam namjeravao putovati iz Sjenice za Sarajevo. Radnik na prodaji karata, na parčetu papira, ostavio poruku „vraćam se odmah“. Kako se nije pojavljivao odlučih da ga sacekam u restoranu koji se nalazio u sklopu autobuske stanice u centru Grada ušuškan u hladovinu visokih borova. Dan je bio topao pa su se samo rijetki prolaznici mogli vidjeti napolju. Izabrah sto blizu jedinog gosta, poručih piće i njemu i sebi. On se zahvali i ponudi da sjednem za njegov sto. Primjetio sam da je skromno, ali uredno obučen, dosta stariji od mene. Konobar donese dvije kafe u bakrenim džezvama, na istim takvim tacnama, sa fildžanom i po dva rahatlokuma na njima. Nasusmo kafu i započesmo neobavezan razgovor. On o visokim temperaturama koje se danima ne snižavaju, a ja o neodgovornom službeniku koji vjerovatno neće skoro doći. Razgovor je polako počeo da gubi smisao dok ga ne upitah ima li porodicu.
„U pravu si“, Ahmed prekide tišinu: “bila je to, kako ti kažeš, neostvarena ljubav. Ja sam nju volio, a ni ja njoj, čini mi se, nisam bio mrzak, ali eto...ne bi sudbine.“
Napravi pauzu, duboko povuče dim cigarete pa skrenu pogled negdje u daljinu.
„A za sve je kriva Zeka, moja kobila, sivo-bijele boje. Majka joj je bila još u dobroj snazi kada je oždrijebila. Čim je ustala ispod nju na nesigurnim nogama, znao sam da ću je zadržati za sebe. Bila je plaha, nepovjerljiva prema ljudima, izrazito bijela boja dlake sa crnim biljegom na čelu odvajala je od drugih konja. Kada bih na njoj dojahao u Čaršiju, obično petkom na džumu, bio sam ponosan. Svi su se divili njenoj ljepoti.
U našem selu, okružena ljubavlju bila je pitoma, ali je u gradu teško bilo izaći na kraj s njom. Uznemiravala je gužva pa je trebalo puno snage i strpljenja da se ubuzda njena nepredvidiva ćud. Otimala se, ritala, ponekog pogodila i kopitom u grudi, pa sam ljude morao moliti i plaćati za oproštaj. Razmišljao sam da je prodam, da se trsim belaja, ali se nisam mogao odvojiti od takve ljepote. Često bi se otrgla pa je nisam mogao naći poslije džume sve dok mi prijatelj, Sjeničak, koji je često bio do mene u safu, u Sultane Valide džamiji, ne reče „ostavi to kljuse kod Aiše“. Mene zabolje što za moju Zeku reče da je kljuse, ali ga ipak saslušah. Ne bih da ne bi nužde. Što kod Aiše, koje Aiše i gdje je ta Aiša, upitah ga sa nepovjerenjem još uvijek ne mogavši da mu oprostim ono „kljuse“. On mi smireno reče da je to vlasnica hana u Sjenici. Kako su hanove zamijenili hoteli a konjušnice parkirališta za auta Aiša, radi održavanja tradicije, i dalje drži han. Samo za konje. Upozori me da budem oprezan s njom, da je malo čudna, kao da se bolje razumije sa hajvanom nego sa insanom. Mnogi je se pomalo plaše pa upozoravaju djecu da se drže podalje od nje. Na kraju reče da nikome nije vodu natrunila i da nije bilo ljepše žene od nje u Sjenici.
Slijedeći petak sam osedlao svoju Zeku i polako se uputio iz svog sela, za Sjenicu. Trebalo mi je malo više od pola sata laganog kasa da stignem. Usput obiđoh mezar mog djeda na medarskom groblju. Taman pored puta. Moj ga se rahmetli otac slabo sjećao, kao kroz maglu, jer bio je dječak kada je umro. Pričao mi je da je bio dobar čovjek i da ja ličim na njega. Vjerujem mu, jer kada stanem pored njegovog mezara i proučim fatihu osjećam kao da me sluša, da me razumije, pa mu ispričam sve što me tišti i bude mi lakše. To me opusti pa onda smireno medarskom džadom polako dojašem do grada.
Ovaj put pravo u Aišin han.
Kapija na visokoj trošnoj drvenoj ogradi je bila napola otvorena. Ja sjahah. Jednom rukom zadržah uzde, a drugom gurnuh kapiju. Han se sastojao od prizemlja u kojem se nalazio prostor za konje i robu putnika. Sa strane gomila sijena. Na spratu je bilo nekoliko soba na kojima se jasno moglo vidjeti da se u njima ne moze boraviti, da su u stanju propadanja, da nedostaje čvrsta muška ruka koja će o tome brinuti. Na sredini dvorišta stajala je žena u dimijama, srednje visine, u bijeloj košulji širokih rukava pokrivenoj starim vezenim prslukom i šamijom na glavi. Ne podižući pogled prema meni uze uzde i povede Zeku u dio hana namijenjen za smještaj konja. Začudo, Zeka poslušno krenu na njom. Da platim rekoh, ona odgovori: „kada je uzmeš“. Nakon džume sam sa zebnjom krenuo prema hanu ne znajući hoću li tamo zateći Zeku. Provirih preko ograde i vidjeh kako njih dvije “razgovaraju”. Aiša je miluje po sapima i nešto joj šapuće a Zeka vrti glavom i gurka je njuškom. Stajao sam tako sve dok me Aiša ne vidje pa dovede Zeku do ulaza u Han. Pruzi mi uzde gledajuci u stranu. Upitah je koliko sam dužan ona odgovori koliko ti nije puno i ne pogledavši me. Ja sretan ne brojah novce, uzjahah i uputih se kući, a Zeka mašuci repom svako malo zakreće glavu prema Hanu.

Tu noć sam zaspao kasno, tek pred zoru, ni sam ne znajući je li to bio san ili samo neko kratko polusvjesno stanje. Stalno mi se pred očima pojavljivala Aiša. Odlučih, drugi put ću je natjerati da podigne pogled prema meni.
U slijedeci petak sam ustao ranije nego obično. Pažljivo izabrao odjeću koju sam čuvao za Bajram, svadbe i veća veselja. Otvorih vrata štale a Zeka radosno istrča povijajući vratom gore dole. U putu prema gradu je poskakivala, kao da se radovala novom susretu sa Aišom, pa sam pred Han stigao ranije od drugih. Pustih uzde a Zeka sama uđe u dvorište i uputi se prema istom mjestu gdje je bila i prvi put. Aiša ne gledajući u mene krenu za njom. Ja ih stigoh i malo promuklijim glasom nego što mi je inače rekoh „Aiša“. Ona se okrenu, podignu glavu i pogleda me ravno u oči i ja ugledah dva krupna crna oka i sitne bore sa strane koje su ukazivale da nije u prvoj mladosti ali nisu smanjivale njenu ljepotu. Tanke, izvijene obrve su odražavale odlučnost. Nesvjesno mi pogled pade prema grudima i bokovima i ja kao u bunilu pomislih „ovolika ljepota se morala kriti“. Kada podigoh pogled ponovo prema njenom licu vidjeh stisnute usne i bijes u očima. Spustila je pogled i naglim pokretima produžila prema Hanu.
Nakon toga sam dolazio prije drugih, a vraćao se kada u hanu više nikoga nije bilo. Ostajali smo sami po nekoliko trenutaka, bez riječi. Ja sam je uporno gledao, a ona uporno krila pogled. Kada se konačno okuražih da ponovo kažem „Aiša“ jedva prepoznadoh svoj glas, više je to bio vapaj. Ona podignu pogled i glasom punim razumijevanja tiho progovori: „Nemoj Ahmede. Nemoj duše ti. Ne moraš mi ništa reći, sve znam, ali ne mogu. Nemam ja više snage za ljubav. Svi koje sam voljela su umrli. I sve bih nekako i mogla preboljeti, ali smrt mlađeg brata nikako ne mogu. Njega stalno osjećam u blizini, pričam sa njim i ova dječija rukavica što je zakačena za ugatnik, njegova je. To je sve što mi je ostalo od njega. Milujem je, stišćem, kao nekada njegovu ruku dok bi smijući se trčali sjeničkim poljima. Moje srce se zaledilo. Ne mogu ja nikome biti dobra žena. A da drugi trpi zbog moje tuge, ne mogu ni to. Pusti me da sama nosim svoju bol. Najbolje se družim sa samom sobom. „Nemoj Ahmede“, ponovo zavrti glavom, okrene se i ode.
Više se nisam zadržavao u hanu. Na ulazu bih pustio Zeku i ona bi sama otišla na svoje mjesto. U povratku bi sama dolazila meni. Ja bih ostavio pare na ogradu i nastavio svojim putem, ka svom selu.
Nekoliko godina nakon toga Zeka se otrgla u komšijinu djetelinu, prejela se i umrla u mukama. Njena me je smrt pogodila pa nisam više želio da imam konja. Prodao sam nešto zemlje i kupio kuću sa pogledom na Aišin han. Tako živim s njom, skriven iza zavjese.“
„Znači još je živa?“
„Jeste. Urušila se njena ljepota, urušio se njen han, urušila se moja snaga, samo je moja ljubav prema njoj još jača.“
Ušutismo.
Ahmed uze komadić papira, napuni ga duhanom, liznu, stavi u usta i pripali šibicom. Duboko povuče dim i ispusti ga zakrenuvši glavu u stranu kako ne bi puhao u mene. Pogled mu se na trenutak zadrža prema ulici pa reče:
„Čini mi se mladiću da ode tvoj autobus.“
Ja okrenuh glavu i vidjeh kroz borove kako autobus bijele boje, na kojem je pisanim zelenim slovima pisalo “Autotransport Sjenica”, ode u pravcu Sarajeva.
„Nek’ ide“, rekoh pomirljivo sliježući ramenima: „Ionako želim da ostanem još jedan dan, da vidim Aišu, i njen han.“


22.2.2019.

 

 

Merima Husejinović / BiH

INAT ZABORAVU


Sedamdeset lijeta sam proživio, koliko li samo dana izbrojao, a tek sada pred kraj vijeka da se sjetim, pa da napišem. Golem strah me mori. Šta ako posenilim i zaboravim? Šta ako ti bezuman svašta kažem? Svake večeri Boga molim da me uzme, prije nego što ti na teret padnem, ili ti nešto nažao učinim. Ako se moja molitva izgubi da imaš ovaj zapis, pa da me se boljeg sjetiš, možda mi i oprostiš.
Ne znam za tebe, ali meni ko da jučer bijaše, iako znam da nije. Toliko je davno bilo da se može reći da je u kamen Počitelja uklesano. Ti vrckava, sva nasmijana, kosa ti ko semberijsko klasje, opružila se pada ti niz prsa ko što kravčki vodopadi padaju niz stijene. Skrivala si pogled, ali sam na tren uspio ugledati oči. I sad mi žao što nisam učio velike škole za slikara, pa da znam koja je to boja. Ali eto da ti ovako neuk objasnim. To ti je ona boja ko kad se Vrbas naljuti , pa ko brže poteče, pa se saplete i još vjetar puhne pa ga zatalasa, a voda ko da se zgusne i biva tamnija ali i kristalnija. Pogledala si me samo malo, eto onoliko koliko je Jadran zapljusnuo Neum. Meni bilo dovoljno, znao sam da te imam. Vidio sam te vitku i visoku ko munaru na Aladža džamiji, a na stasu bi ti Boga mi pozavidio i Stari most u Mostaru. Da vjerujem u više ovozemaljskih života, znao bih da si ti živjela u osmanska doba i da si bila inspiracija Mimaru Hajrudinu. Posmatrao sam te dok si sipala vodu na lokalnom bunaru, ti mene kofol ne vidiš, a sve lice kvasiš da budeš rumenija. Kapljice po tebi blistaju ko što blista rosa na Livanjskom i Gatačkom polju. Kao spazi me malo i hoćeš da požuriš, a sve soprija bivaš. Ideš brzo ko zelena Drina, a baš kao i Drina razdužila put pa sve po krajevma, tačno kao da Zvornik, Višegrad i Goražde obilaziš, a ja sve za tobom idem. Kad si stigla kući, poljubila si majku i ibrike spustila u hlad, da voda ne ugrije. Ja nisam još dugo ostao tu. Sunce je već zalazilo za Dinaru i ja sam morao kući. Sjećaš li se da su u ta naša vremena svici bili jedina rasvjeta na putu. Iako sam živio samo nekoliko sokaka dalje od tvog, kada bih se vraćao od tebe imao sam osjećaj da prelazim Zelengoru, BIjelašnicu i Grmeč, sve gazim po obroncima i sve se nadam tebe ću ugledati, mada znam, za danas je gotov dženetski pogled. Noć te je skrila i ti toneš u san kao što Tuzla tone u so, što više toneš sve ljepša izranjaš, a i Tuzla sve tone nikad ne staje i sve izranja i svakim novim danom nikad ljepša nije bila. Ja to veče kao da sam u Fojničkom samostanu i jedva čekam jutro da odem u katedralu Srca Isusova i budem među ljudima i da sa njima čekam vječnost gledajući one čarobne vitraže. Po svu noć razmišljam, srce mi uzavrelo klopti ko vrelo Bosne, ali opet neka stijena stala na njega ko ona iznad Bune, ostavila prostor samo krv da teče, sve sam mislio pritisnut će jače pa staće, a nikad ne staje. Jedva sam dočekao jutro. Sa prvim zrakama sunca otrčah na raskršće. Znao sam da ćeš zorom pomesti avliju i cijelo naselje će mirisati na tebe. Tako je i bilo. Samo što dođoh ti pomete put isprati oca i brata na posao, majka ti ode plijeviti baštu i ti osta sama u dvorištu. Ja se sve približavam, a ti kao da čistiš dvor Saborne crkve u Banjoj Luci, sve na mjesto stavljaš i sređuješ. Kad me spazi, namrgodi se, obrve ti se spojile ko planine oko Sarajeva, kao da me nisi čekala. Kad stadoh pred kapiju i povukoh rezu, ma ko da u Brčkom Savu prelazim i u novi svijet ulazim. Tačno da sam treba Modračko, Ramsko i Boračko jezero preplivati, plivao bih ne bih stao, samo da do tebe dođem. Hitro si pregledala ima li negdje nekoga, i smjesti me u hlad ispod vinove loze pored ibrika po kojima se rosa saliva. Kad si progovorila kao da sam sevdah iz tvojih usta teče, oprosti mi ali ja jedva da sam koju riječ razumio, samo sam tugovao pitajući se koliko ću te još dugo čekati. Čusmo da ti se majka vraća i ja požurih da odem i u trku ti rekoh da ću doći još samo jednom. Boga mi tako i bi. Istog dana ja se najavi tvom ocu i sutradan dođoh. Ponio sam zlatni prsten na kojem se blistaju kamenčići, al opet u meni nešto titra, Da li je on dostojan tebe? Mada, da se sav banovićki i kakanjski ugalj pozlati opet ne bi bio dostojan tebe. Ja sa ocem, amidžom, sestrom i dvojicom jarana krenuh. Ezani su učili, zvona su zvonila, kao da se svi svjetovi spojiše i otvoriše nam puteve do tebe. Kad smo stigli uobičajena atmosfera. Znale su se naše porodice još odavno, tvoji nisu ni posumnjali da te hoću za sebe. Tako ja usred ručka onako niotkud rekoh da te hoću ženiti, pa nek mi te dadne ili ćeš mi sama doć. Otac me oštro pogleda ko veli sine zaroni ti u hladnu Neretvu, umjesto da preko mosta, a i preko ćuprije pređeš. Svi me čudno gledaše, ja zadihan samo u tebe gledam, a ti ko i dva dana prije pogled skrivaš. Nije prošlo dugo i tvoj otac progovori, reče da je jedno ono što ja hoću, al šta hoće njegova kćer, valjda se i ti pitaš. Sve mi se razbistri, ma čistije i od bihaćke Une , moja si. Ti brzo odgovori da hoćeš samo mene, stavih ti prsten i ostade samo da se dogovorimo kad ćeš mi doć. Tako mi svega svetog, ti prva reče da hoćeš isti dan, svi se skameniše ko stećci stoje, samo tvojoj majci suza obraz skvasi. Ja opet progovorih i rekoh da to meni odgovara. Spakovala si malo ruha, pozdravila se sa porodicom i pošla sa nama. Moja majka ko da je znala šta će biti, napravila burek, sirnicu, ispekla pirijan i svo meso od kurbana što je ostalo, pitu od jabuka i pekmeza, sutliju ma kao da treba pola grada kosača nahraniti. Jarani potrčaše da muštuluk ugrabe, a ona i dukate spremila i danas se pitam je li se sa tobom dogovorila ili je u šolju gledala. Po cijelom mjestu se proširila vijest. Sav se narod u našu šeperušu smjestio, a i svirači odnekle dođoše, pa se pjevalo i kolo igralo. Meni je sve lijepo, uživam, al da mi je da što prije završi. Bog zna koje doba noći je bilo kad se veselje počelo stišavatii ja sa tobom u zlatu okićenom sjedoh u sobu. Samo sam te gledao i u sebi mislim šta sam sve prošao. Od Orašja, preko Srebrenika, Zenice i Travnika, svratio i do Krajine išao kroz Tomislavgrad, Čapljinu i Trebinje u Gacko i Bileću zašao, na gradačačkoj i dobojskoj tvrđavi spavao, skoro na svaku drugu se popeo. Tražio sam princezu svoga srca, a ona se sakrila u par sokaka niže od mog. Dvadeset i pet godina sam imao, a sa petnaest počeo hodati zemljom svojom, sa devetnaest me baciše u vojsku u Hrvatsku, a koliko sam pričao pet puta me prebacivaše. Tako vidjeh Makedoniju, Srbiju, Sloveniju i Crnu Goru, ali opet nigdje ništa ljepše od tebe. Živjeli smo tako, pravili kuće, umjesto ćerpića redali cigle, vremenom su dolazila djeca zajedno smo ih hranili i odgajali, radili smo i zajedno prolazili kroz sve životne nedaće, preživjeli i rato, meci su po nama šarali ali se izvukosmo. djeca su nam narasla i našla svoje živote, a ja i danas samo čekam zatišje dana da te gledam. Tvoja kosa se stanjila i posrebrila i sve je više kriješ pod maramom i zjenice se zamutile, ali ja i dalje vidim one iste vodopade i onu rijeku u očima. Znaš naša lica nisu ista kao prije četrdeset i pet godina imaju nabora, ali ti si ista, samo što sada sa sobom nosiš tragove života. Život je ka srebrenički Guber, jak sa tamnim tragovima, kad pogledaš misliš prljav, a on bistar i ljekovit, toliko dobar da mora ostavljati tragove putem koji je hodio. Kad pogledam na svoj život, ne bih ništa mijenjao, možda bih malo više prošao, da se uvjerim da si ti najljepša.
Sve ovo napisah samo da ti kažem da si ti jedini razlog zašto je moj život ispunjen i da koliko god naši ciljevi izgledali daleko, zajedno smo ih stizali. Sa našom djecom smo prošli cijelu domovinu samo da bi shvatili zašto te Bosnom zovem, a ti se Hercegovinom odazivaš.

 

 

 

Frančeska Liebmann (1981.) / Austrija


TEČAJ NJEMAČKOG JEZIKA


Prošlo je više od godinu dana otkad je Muhamed M. (42) stigao u Austriju. Ni sam ne zna koliko je država proputovao da bi iz rodnog Alepa stigao u zemlju u kojoj je pronašao sigurno utočište. Pamti tek da je u Makedoniji proveo pet mjeseci u zatvoru zbog ilegalnog prelaska granice, ali izbjegava sjećati se toga. Nastoji izbrisati iz pamćenja i razloge koji su ga nagnali da napusti domovinu. No, to mu rijetko polazi za rukom.
A kako izbaciti iz glave sva ta beživotna tijela svojih sugrađana koja je uklanjao s ulica za vrijeme primirja? Nakon što je tvornica tekstila u kojoj je desetljećima zarađivao kruh sravnjena sa zemljom, to je jedini posao koji je uspio dobiti. Dobiti plaću nije uspio. Na odlazak u vojsku nije pristao. Nije htio prehranjivati obitelj boreći se protiv svoje braće, ma koliko god se ne slagao s njihovim stavovima. Znao je da nema te vode kojom bi poslije učinio ruke čistima – kao ni savjest. Zbog toga u Siriji nije bilo mjesta za njega te se s grupom istomišljenika odlučio na bijeg.
Kako zaboraviti urlike voljene žene, teško ranjene onog kobnog dana kad je uništen i njihov dom, njezin posljednji pogled dok mu je umirala na rukama? Osobito ga noću proganjaju njezine oči. Iste takve ima njihov sedmogodišnji sin. Jedinac. Njegove oči ga prate i danju. Za njih živi. One su ostale u Siriji, s Muhamedovim roditeljima i sestrom. Put u Europu je bio preriskantan. Iako, život u Alepu nije ništa manje opasan. I danas se pita bi li bilo bolje da je Hamza ipak pošao s njim. A kako bi si oprostio da mu se tijekom putovanja nešto dogodilo? Nije mu jasno ni kako je sam izdržao toliko dana bez hrane. Oskudijevao je i u vodi te je tjednima nosio jedno te isto odijelo, umrljano blatom. Tad po prvi u životu nakon svoje dvanaeste godine nije klanjao namaze. Kad je stigao u zemlju trenutnog boravišta, ponovo počeo normalno živjeti i uspio se orijentirati, tj. saznati u kojem smjeru se nalazi Kibla, naklanjao je propušteno.
Neizmjerno je bio zahvalan Austriji i Austrijancima na svemu što su učinili za njega, za njegove sunarodnjake. Smatrao se pravim srećkovićem jer je pronašao utočište i mogućnost za život dostojan čovjeka. Nakon što su mu je rat oduzeo najosnovnije preduvjete za egzistenciju u domovini te po završetku mukotrpne Odiseje do sigurnog skloništa, znao je jako dobro cijeniti pruženi krov nad glavom. Već prvi dan naučio je reći: „Danke schön!“. Te riječi pamtit će do kraja života.
Prva tri tjedna proveo je u izbjegličkom centru Traiskirchen, nedaleko od Beča, a onda su ga premjestili u Wernstein, malo naselje na rijeci Inn, na samoj granici s Njemačkom. Tu je živio u nekadašnjoj školskoj zgradi, zajedno s 20-ak svojih zemljaka. Dijelio je sobu s dvojicom mladića. Oni su mnogo brže od njega savladali njemački i prevodili su mu poštu koju bi dobijao od raznoraznih austrijskih institucija – Ministarstva za integraciju, Socijalne službe, Zavoda za zapošljavanje... Naučili su ga kako da koristi pametni telefon i preko posebnog programa besplatno telefonira sa svojim najbližima. Tako se često čuo sa sestrom, roditeljima i malim Hamzom. Nakon tih razgovora satima bi njihovi glasovi odzvanjali u njegovim ušima. Vijesti o teškom životu u Alepu protjecale bi cijelim njegovim bićem i on bi drhtao misleći na užase koje proživljavaju. Čim bi dobio socijalnu pomoć, slao bi im novce, pakete s hranom i igračkama za svog jedinca.
Šesti je tjedan otkad Muhamed pohađa tečaj opismenjavanja – „Alpha-Kurs“. Zajedno s osmero sunarodnjaka uči četiri sata dnevno latinično pismo i savladava osnove njemačkog jezika. Marljivo prepisuje sve te kose, horizontalne i uspravne linije, kružnice i polukružnice, točke, zareze... No, za razliku od ostalih, on u tim crtarijama ne pronalazi značenje. Zapamtio je što treba izgovoriti uz velik broj znakova, ali samo kad oni stoje odvojeno. Čim se udruže u slogove i riječi, linije se pred njegovim očima izmješaju, zamrse u nerazrješiv čvor i on nikako ne uspjeva da ih razdvoji i pretvori u govor. Nastavnica se trudila na sve moguće načine da mu pomogne.
– OOOOOO, M, AAAAAAA – OMA! – Odgonetavala bi ona strpljivo te čudesne enigme iscrtane na papiru i pokazivala potom sliku stare gospođe sa štapom.
– OMA! – Ponovio bi on.
– M, AAAAAAA, M, AAAAAAAAA – MAMA! – Slovkala bi ona nove labirinte linija i nakon toga upirala prstom na sliku žene s djetetom u naručju.
– MAMA! – Papagajski bi izgovorio Muhamed.
Ali kad bi se nakon pola sata OMA i MAMA našle na stranici bez slika, promatrao bi ih kao neko neshvatljivo čudo i nastojao pronaći izlaz iz njihovih krivulja. Nemogavši dugo trpiti njegovu izgubljenost i uvidjevši da čekanjem samo povećava njegovu muku, da mu ruke počinju drhtati nad slovima koja treba pročitati, nastavnica bi se sažalila i izgovorila spasonosnu kombinaciju, a on bi je ponovio s olakšanjem.
Prvih tjedana su mu i zemljaci svesrdno pomagali u dešifriranju zagonetnih crtarija, no sad su i oni izgubili nadu da će Muhamed ikad samostalno moći pročitati najjednostavnije riječi. Nastavnica nije bila od osoba koje lako odustaju i nastojala je uporno svog najslabijeg učenika naučiti čitati. Trudila se i više nego što bi mnogi drugi na njezinom mjestu činili. Budući da je bila porijeklom iz Bosne i Hercegovine te da je i sama proživjela rat i bila prisiljena s obitelji napustiti rodni kraj kako bi spasila goli život, imala je posebnu zalihu strpljenja za prognanike kojima su oružani sukobi također oduzeli domovinu. No, unatoč ogromnoj volji Muhamedu nije mogla pomoći. Nakon šest tjedana intenzivnog rada njegovi pomaci su bili neznatni. Svi su ostali savladali pismo i već sastavljaju prve rečenice, a on nije u stanju napisati ni svoje ime, bez da pritom gleda u svoju azilantsku iskaznicu. Njezina je dužnost da svima pokloni jednako vremena i u zadanom roku prijeđe programom predviđeno gradivo. Ne može se neprestano vraćati na obrađene lekcije te ponovo iscrtavati na ploči velika i mala slova abecede. Sve češće izbjegava prozvati ga dok vježbaju čitanje novog teksta.
Polaznici kursa se svaki dan susreću s više nepoznatih riječi. Marljivo bilježe arapski prijevod ponad njemačkih rečenica glasno komentirajući što koja riječ znači na njihovom jeziku. Jedino Muhamedova knjiga ostaje neispisana. I kad ga je nastavnica konačno upitala zašto on ne zapisuje prijevod, zacrvenio se i spustio glavu. Sve joj bilo jasno. Objašnjenja ostalih da on ni svoj materinski jezik nikad nije naučio čitati ni pisati bila su suvišna. Kazala je da mu ona u budućnosti neće moći mnogo pomoći jer on treba osobu koja će raditi isključivo s njim – i to po posebnom programu. Ona ne može zanemariti sve ostale da bi se njemu posvetila. Savjetovala mu je da prvo savlada arapski, a onda se posveti njemačkom, budući da bez znanja vlastitog jezika ne može koristiti rječnik koji je neophodan u procesu učenja stranog jezika. Nije podizao glavu dok su mu kolege prevodile njezine riječi. Sjedio je kao okrivljenik pred sudom dok su se suze slijevale niz njegovo lice. Ni riječi nije progovorio. Tijekom cijele nastave tog dana trajala je njegova šutnja. Ona ju nije narušavala. Obratila mu su tek pred sami odlazak upitavši ga je li dobro. Nakon što su mu preveli njezino pitanje, kimnuo je potvrdno glavom i otišao.
Jutro poslije Muhamed nije bio u učionici u 8 sati kao što je to običavao činiti proteklih tjedana. Nju je brinula njegova odsutnost i osjetila je olakšanje kad ga je ugledala na vratima. Bio je vidno umoran i neispavan, pa ipak je revno prepisivao rješenja zadataka od svojih kolega i trudio se zapamtiti nove riječi poluglasno ih izgovarajući više puta. Tijekom 30-minutne pauze nastavnica mu je rekla da u tvornici tekstila u obližnjem mjestu potražuju krojača te da će ona rado u njegovo ime poslati prijavu za posao. Pomoć pri pronalaženju zaposlenja također je pripadala u domenu njezinih radnih obaveza. On je bio van sebe od sreće i neprestano je ponavljao naučenu frazu „Danke schön!“.
Ona je bila dirnuta količinom njegove zahvalnosti. Bilo joj je jasno da su šanse da će se poslodavci odlučiti za njega ustvari minimalne, ali ipak je željela pokušati. Računala je da će zbog male plaće koja se nudi, a koja je u svakom slučaju veća od socijalne pomoći, odaziv na raspisani oglas biti slab, pa se nadala da bi se čudo ipak moglo dogoditi. Iskreno je žalila tog dobroćudnog nesretnog čovjeka, potpuno izgubljenog u stranom mu svijetu. Koliko god se trudila ostati profesionalno objektivna i suzdržana dok je pojašnjavala kako će mu nastojati pomoći da dobije posao, njemu nije promaklo da je njezin glas na trenutak zadrhtao te da su u njezinim očima zasjale suze. Shvaćao je što to znači. Govor tijela je jedini jezik koji je savršeno poznavao i za koji mu nije bio potreban tumač.
Uz pomoć prevoditelja, Sirijca koji je pohađao napredni kurs njemačkog u susjednoj učionici, ona je doznala sve informacije potrebne za Muhamedov životopis. Napisala je i molbu za posao te oba dokumenta poslala s e-mail-adrese koju je večer ranije kreirala posebno za njega.
Pred njim je bila još jedna besana noć. Maštao je o novom poslu, o tome što će sve poslati obitelji kad dobije prvu plaću te kako će marljivo štedjeti novac da bi svom sinu osigurao bolju budućnost. Poslije toliko mjeseci konačno je uspio pozitivnim mislima potisnuti traume iz ratnog Alepa.
Budan je dočekao zoru i nakon što je klanjao sabah krenuo je na tečaj njemačkog jezika. Do Schärdinga, gdje se održavao kurs, putovao je biciklom 20-ak minuta. Rabljeni bicikl je nedavno vrlo povoljno kupio na pijaci kako ne bi morao plaćati karte za vlak do Schärdinga. Iako neispavan osjećao je kako neobična snaga struji njegovim tijelom.
– Možda je nastavnica već primila odgovor? Možda ću već sutra ići u tvornicu i početi s radom? Kako će Hamzine oči sjajiti kad ugleda što mu je tata sve poslao...
Žurio je kroz maglovito jesensko jutro na svom starom biciklu sa slabim svjetlima i nije primijetio da mu se otraga približava vozilo. Vozač električnog automobila ga je uočio tek kad se našao u njegovoj neposrednoj blizini. Snažna škripa kočnica prenula je Muhameda iz misli...
I to je bilo posljednje što je u životu čuo.

 

 

Sandra Sindik / Crna Gora

UPS!

…………………..

Ti si se morao pojaviti,
Sama te nisam mogla takvog izmaštati.
Sad je još teže savladati prepreku,
digao si ljestvicu.

Još jedan zahtjev za prijateljstvo. Bezveze. Ups, ovaj je zahtjev sa porukom. Uletio je u moj inboks začuđen kako je naletio na mene. “E pa svačeg ima”, rekoh. I osmjehnuh se. On mene pita kako je naletio na mene. Ček’ da ga vidim, pa da ga blokiram. Neka se sa drugima čudi i sudara. Ali jeste interesantno. Čitam ponovo: “Paa, na koju li sam foru naletio na tebe?” Dva emotikona čuđenja i jedan širokog osmjeha. Zaista čudan ulet. I opet mi se raširio osmjeh. Hm, radi me. Blago.
I onda sam ja uletjela na njegov profil. Muzika, dobra muzika. Festivali. Ekipa. Život. Sve zanimljivije. Vidim - oči mu na fotografijama prate izraz lica, znači iskren je.

Nije se on slučajno pojavio. Došao je da me iščupa od tuge koja se poput bršljana pripila uz mene, da me odbrani od čežnje za nečim ni sama ne znam čim, došao da me ozdravi od neizdrža. Prizvala sam ga... jesam. Prizvala sam ga da krv ponovo jurne tako da srce poskoči, da osmjeh postane glasan, prizvala sam ga da me oživi.

Nego, ima nešto uhvaćeno onom drugom dimenzijom oka.
Te oči nose tugu. Nose neku ostavljenost. Neprebol neku. Nose neke neostvarene želje. Neke puteve kojima se nije krenulo, neke puteve kojima se skrenulo. Isplakale su ove oči neke kisele kiše. Mladu dušu ožiljci dublje režu. Znam prijatelju. Osjećam i saosjećam. Još peku takvi ožiljci, ali svaki sledeći je plići. I lakši. Znam. I želim ti to reći kad se budemo nekada sreli. Reći ću ti to u prepisci. Želim da znaš da znam.

Znam. Kao što i ti već znaš nanjušiti želju, požudu. Da, prizvala sam neke jake ruke koje bi me mogle smrviti. Prizvala sam taj “nije mi ništa” osmjeh koji sam na fotografijama vidjela. Prizvala sam čovjeka koji zna stihom, pa makar bio tuđi, odgovoriti pravu stvar.
Prizvala sam sve što mi treba.
I vidjela nas tako čisto i lako kako se na nekim koncertima jaaaakooo ljubimo, vidjela nas kako skačemo, kako igramo, kako se igramo, kako preskačemo bare po kiši. Kako onda zastanemo, ušljapnemo u jednoj i grlimo se. Dobro, može i na suncu. Što ti smetaju bare? Izućemo se. Šljapkaćemo bosi. Da. I opet na kiši. Opipavamo se da se uvjerimo da ne maštamo. Vidjela sam nas kako sjedimo i šutimo. Kako se posmatramo. Kako proždiremo pogledom jedno drugo. Vidjela kako krotim tvoj bezobrazluk i kako ti savladavaš zlicu koja se nekad probudi u meni. Ha, vidjela sam. I osjetila.
O, da. O, da da da. Osjetila... Kako nam burgijaju damari u donjem trbuhu; kako udaraju ti isti damari po mozgu. Kako prstima ti kožu štipam, dlanovima je pritiskam, kako me nosiš, kako nam se butine prepliću i kako se spajamo u onaj trenutak koji želimo vječno da traje. I nadimaju nam se grudi i lice crveni od straha da se ne razdvojimo. Da. Bila sam i džokej i ždrebica. Bio si i konj i jahač. Bili smo. I sva muzika koju znamo se stopila u usklađene uzdahe, cijuke, stenjanje, disanje. Pa onda u osmjehe. U isprepletene prste. U lagano njušenje; u blage dodire i isprekidanu javu tokom ovog sna koji nam se desio.
Hmmmm, želim te opet. I još. Da, želiš me. Opet. I još. Gledam te. Lijep si. Rasteš u meni. Postaješ smisao. Opominjem se da ne treba da dajem gasa. Opominjem se da kočim. Ali kako? Vidi ga.
Dušaaaa... Jaooo, vidi što mi je napisao. Ovaj čovjek mi rađa osmjehe. Ovaj čovjek rađa mene kao ženu. Ovaj muškarac me budi. Ne želim da spavam; ne mogu zaspati. Budim se. Budi me. Raščaurio me je. Zna kako. On zna. Zna.

I skrolujem dalje po njegovom profilu. Opasan je u komentarima. Zna nešto. Ima nešto. Nosi nešto. Pa mi onda piše nešto. Pa pošalje neku pjesmu. Pa me razbije u bezbroj malenih mene. Pa ponovo budem ona djevojčica koju on vodi za ruku.
I, da - nije me briga ko su žene na njegovim slikama. I kome je posvećivao sve one pjesme koje je kačio. Koga briga. Nemam prava biti ljubomorna na one koje su ga napravile ovakvim. Savršenim. Iskrojile su ga taman za mene. Hvala cure; bile ste dobre. Aaaaaaa... Skrolujem
Aaaaaaaaaa
Opet poruka. Opet buđenje. Opet milina. I opet ovaj donji dio stomaka talasa. Ne, on ne prodire. On raznosi. Mmmmm. Dobro, smirujem se. Opet skrolujem.
Treba par godina odvrtjeti. Stižem. Do kraja naloga. Do samog kraja naloga. Do onog mjesta znaš - na samom, baš na samom kraju profila - tamo gdje piše kad si rođen.

A onda sam shvatila tvoje godine. Muk. Muk. Muk. Šok.
Mladiću! Dječače! Dječačeeeeeeeee
Imala sam sedamnaest godina kada si se rodio. Alo. Kad si prvi put oči otvorio, neke tuge su meni već usijecale ove najdublje ožiljke. Sada sam potpuno budna. I... NE!

Ne! Nemam prava! Ne smijem! Pa te oči trebaju tek da se raduju. Zacijeliće on svoje rane nekim novim životom koji će stvoriti. I doista nemam prava.

Znaš čarobnjaku, nemam ni hrabrosti ni snage da se moje oči ugasnu zbog krivice što tvoje nisu bljesnule. Pa makar na tren. A nemam više ni mjesta za ožiljke. Ni svoje ni tuđe.

I zaista nije. Nije krenula suza. Plač je nemoćan da iskaže ovaj osjećaj. Ovo je smrt. A u smrti plača nema.

Bilo je anđele lijepo dopisivati se sa tobom.

 

 

Goran Sarić (1959.) / Hlandija


MALA MERAJA
Draganu P.


K vragu, kud im rekoh da dođu baš danas!, bijesno otrese nogom, pogledom prelazeći preko police za knjige. Tražila je ključeve od auta. Maločas se u žurbi okliznula u kupatilu. K’o da idem na bal, a ne u dom za đuturume, protrlja rukom zglob na nozi.
Za sve je kriva starija kćer. Danas je bio njen red da ode do oca, ali ju je sinoć nazvala i rekla da će imati ogromnu gužvu na poslu. Osim toga, dolazi joj jedan važan klijent. “Strašno mu se žuri, mama. Izbacila ga žena na ulicu, pa mora hitno da se useli u novi stan. Moramo se sastati sutra popodne,” zabrzala je kćer, i prekinula vezu. “Da je ne bih odbila”, šapne, kao da je neko u praznom stanu može čuti.
Odmah poslije kćerke nazvala ju je Vedrana, pitajući kad bi ona i muž, koji je dugo bio u bolnici, skupa s njom mogli njemu u posjetu. Nije je mogla odbiti. Zove već treći put. Pomisliće da ih izbjegava.
Zato joj je danas sve na trku. Prvo, zorom, na čišćenje. Jutros je imala dvije dobrostojeće porodice, obje na drugom dijelu grada.
Napokon iza malog svijećnjaka ugleda ključeve, zgrabi ih i izjuri na stubište.
***
“Hajde, bona, šta se lickaš? Pa ne idemo na svadbu!”, viknu Damjan. Čekao ju je kod stepenica, s razapetim velikim kišobranom. Sijevalo je, a on se oduvijek strašno plašio groma. Volio bi sresti čopor vukova usred šume, nego stajati napolju dok sijeva i grmi. Osjećao je kako mu blago podrhtavaju koljena. Ta tek je prije par dana ustao iz kreveta. Pluća više nisu škripala, ali se i dalje plašio do kraja udahnuti zrak. A sad je još mora čekati na meraji. Puše k’o mahnito!
Vedrana se napokon pojavi na vratima. U kabanici, s kokuljom na glavi.
“Čekaj, moj ti, kud si navr’o? Pa imamo vremena!”
Imamo, pomisli Damjan, ali kod tebe su ključevi. Dok ja ovdje čekam… Okrenu joj leđa i krenu ka autu. Nije imao živaca za svađu.
“Koji ti je đavo,” upita ga kad su sjeli, ona za volanom, on do nje. “Ako ti se ne ide, mogao si ostati kod kuće.”
“Ko kaže da mi se ne ide? Samo mi se ne dreždi vani, na kiši.” A dobro je osjetila. Nije mu se išlo. Dosta mu je njegove muke, a sad još treba gledati zėmu koji je, kažu, stoput gori od njega. Ali moralo se. Znaju se još od prvog Centra.
***
Teška priča, taj njegov drug iz malog mjesta u sjevernoj Bosni. U ratu kao civil ranjen u rame prisilnom na kopanju rovova. Jedva ga spasili. Morao vani na operaciju – ona s njim - pa ih tako ovde izbacilo. Ruka ostala skoro nepokretna. Prestar, radno nesposoban, samo je gledao naše programe i vegetirao. Živnuo bi tek kad se ljeti vrati u zavičaj. Pod jabukom u dvorištu, uz rakijicu i mezu, pa i u ruševnoj kući – njegov raj!
Ali ga je to i prenijelo. Više je pio, pa se, lohotan, nekoliko puta gadno razbio. Jednom tako pao sa stepenica da je i onu zdravu ruku slomio na dva mjesta. To je bio početak kraja. Na koncu su mu, kad se vratio u Njemačku, ranjenu ruku morali odsjeći zbog infekcije.
No, ni tada mu đavo nije dao mira. U dnevnom bi se boravku stalno nešto saginjao, istezao i protezao, najčešće da nešto dohvati. Pa bi se opet skargao. Up’o, kako se govorilo u zavičaju. Pošto su on i žena već odavno sami – djeca odrasla i otperjala - ona je jedno vrijeme nekako durala i deverala, sve dok se zadnji put nije tako polomio da nije bilo druge nego da ga smjeste u starateljski dom.
***
I eno ga sad tamo, k’o ikebana. Ni riječi njemačkog, a i da ga zna ni’š koristi. Pri jednom od padova oštetio vratne tetive, nagnječio glasne žice, tako da ga je sad samo njegova žena mogla razumjeti. A i to ne uvijek.
“Kako se drži,” upita Damjan Vedranu, zureći pred sebe, kroz vlažno, zamagljeno staklo.
“Ko?”
“Ah, ko. Kenjac! Ona. Za njega znam, to mi ne moraš govorit’.”
“Ah, kako? Zna joj duša!”
Iskosa ju je pogledao.
“Kaže da je tvrdoglav i nezahvalan,” nastavi žena, pažljivo zaokrećući u glavnu ulicu. “Čim s nekim popriča duže od dva minuta, on se odmah buni i krešti, mlatara rukama, traži da ga povede u šetnju.”
“Tak’i je oduvijek,” progunđa Damjan. “Tvdoglav i nedokazan. A ljubomoran k’o ćuko.”
***
Još je nema. A rekla je da će mi danas dovesti i onog smotanjera i njegovu ženu. Navalili da dođu, kaže. Koji ću im ja hakurik? Da mi se smiju ispotiha? K’o da sam željan njegove priče? Ali hajde, bio je bolestan. Nek’ dođe, kad je navalio.
Opet nervozno pogleda na sat, pa se pridignu na postelji i pritisnu dugme na zidu iznad kreveta. Otkad je ono zadnji put pao u pokušaju da se domogne kolica, strogo su mu zabranili da sâm izlazi iz kreveta. Onda nek’ priskoče. To im je pos’o, uostalom. Danas je na dežuri ona mlada, riđa. Dobra k’o metak. Lijepo ju je gledati. Pomoći će mu da se smjesti u kolica, a dalje će sam. Do lifta, pa u prizemlje. Tamo će ih sačekati.
***
Strčala je do izlaza, sve ćuteći peckanje u zglobu. Znala je da sigurno već gleda na sat. Barem sreća da joj ne može kvocati.
Čudno joj kako taj čovjek – a živi s njim evo već tolike godine - ni sada nema osjećaja za realnost. Još misli da je glavni, da mi može naređivati. U Bosni me je znao u pô noći dizat’ iz kreveta da njegovom društvu pravim mezu i doturam rakijetinu…
A i ona je radila. Bila prodavačica u granapu. To joj bješe sav izlazak u svijet. “Tamo je to bilo normalno, ali ovdje… Nećeš, bogami!
Za razliku od njega, ona je brzo naučila jezik. Doduše, ne perfektno, ali dovoljno da se može sporazumijevati.
Pošto je, zbog godina, iz opštine nisu tjerali da radi, našla je jednu ženu da joj čisti kuću. Prvo jednu, pa dvije, da bi ih, kad se pročulo, imala i po pet-šest sedmično. Love do krova! A gazdarice prezadovoljne.
Šta one znaju šta je čišćenje? Kod nas je sve moralo bit’ cakum-pakum. A bila si i domaćica, i radnica, i ljubavnica. Ove nit’ po kući lickaju, nit’ kuhaju. Sve im rade muževi. K’o da su im koke od zlata!
Zlurado se nasmješi, otresajući kišu s kose i okrenu ključ u bravici auta.
***
Rano popodne, a već sumrak. Namrčilo se i utišalo, kao da će sad ljuljnuti. Srećom, jedan dio dvorišta u starateljskom domu je bio natkriven. Tu su žene mogle pušiti i torokati, a njih dvojica lijepo odšutjeti. Doduše, Mato je isprva probao nešto kazati, ali nije išlo. Damjanu je bilo bezveze da se pravi kako ga razumije, a nije imao pojma o čemu on to. Isprva bi ga je nešto i priupitao, naginjao se k njegovim usnama, ali je brzo odustao. Zašutio je i gledao u sopstvene šake, još blijede od dugog ležanja. Katkad bi digao pogled i zagledao se u dva velika kaveza u uglu dvorišta. U jednom nekoliko šarenih ptica, a u drugom – pravi kokošinjac! Oroz, kvočke i pilići. Valjda da se starci, na maloj meraji, imaju čime zabaviti…
Divio se Nijemcima i njihovoj brizi za stare i nemoćne. Čudno. S jedne strane individualizam na kvadrat, a s druge velika, katkad čak i neočekivano kreativna briga za one s ruba zajednice.
Žene se baš rastorokale. Prepušten samom sebi, Mato se u jednom trenutku stade buniti. Napinjati glasne žice, rukama išaretiti njegovoj gospođi. Ova ga iskosa pogleda, uzdahnu i reče:
“Eto vidite? Već se buni! Hoće da ga vodim u šetnju.” Kao slučajno mu puhnu dim u lice. “Neka ga, nek’ još malo sačeka.” I nastavi s pričom.
Na to se Mato ljutnu, odgurnu nogama unatrag, i kolica krenuše u rikverc. Vedrana skoči s klupe.
“Neka, moja ti. Pusti ga! Nek’ se malo ispuše, i opet vrati za sto. Nema on kud.”
Vedrana zastade u pokretu, pa opet sjede za sto.
Gledao je kako Mato bijesno okreće kolica i kreće ka drugom kraju dvorišta. Dođe do kaveza s kokôšama, pa se tamo zaustavi, i umiri.
Damjan se opet isključio. Nije obraćao pažnu na smisao žubora riječi kraj njega. Zamišljeno je gledao u svoje, pa u ruke dvaju žena.
Pa onda u oblake. I, niže, prozore soba u domu. Većinom nikog, tek poneka starica, u šlafruku.
Kocke, tvrde i sive, pod nogama.
Opet pogleda prema kavezima i Mati, tom čovjeku na koga se sve skargalo. Leđima okrenut, u kolicima ispred žice. O čemu li misli?
Mato se naglo okrenu, s širom iskolačenim očima. Mlatara rukama, a usta mu širom otvorena. Kao da grca. U donjem dijelu usne duplje nakrivljena bijela niska s roskastim mesom. Ispala proteza.
Damjan krenu da upozori žene, ali ga nešto zadrža. Sjedi tako, kao u gustom blatu okovan, dok po nastrešnici lupkaju i plešu prve kapi kiše.

 

 

Žana Coven / Italija


JEDAN ŽIVOT


Odavno je već pripremila ručak, očistila sobe i sada sjedi i hekla pokrivače za blizance. Sanja ih, zamišlja , imena traži, mijenja ih svaki dan. Još malo, samo jos koji tjedan i postat će baka. Pri samoj pomisli oči joj se napune sunca i pluća se počnu širiti u novo prostrano gnijezdo sreće.
Sjeti se dana kada je prvi put stala na tlo ove ogromne zemlje. Jedna država jedan kontinent, ogroman, nepoznat, misteriozan. Na drugoj strani svijeta, gdje je sve drugačije od onog što je do tada vidjela, počela je graditi svoj novi život. Jezik nije poznavala, ni mjesto, ni ljude, ali vjerovala je u ljubav i u volju misli i snagu želje da od svoga doma napravi oazu topline.
Nikada nećeš više biti sama, pisao je on u dugim pismima, slao joj je poezije, zaklinjao se u vječnu ljubav. Ona, studentica matematike, povučena i usamljena upijala je svaku njegovu riječ zatvorila bi oči i već bi bila tamo negdje daleko, na nekim prostranstvima, gdje je sve drugačije i ljepše i bogatije i samo čeka na nju.
Godine su prolazile, troje djece su već odrasli ljudi. On je uvijek bio na putu, trgovački putnik. Svraćlao bi samo ponekad a novac je redovno slao poštom. Svakih petnaest dana poštar je dolazio i donosio nove novčanice za ugodan život njoj i djeci. Slao bi najskuplje parfeme, najskupocjenije haljine, djeci igračke i knjige. Ali njega nije bilo. Ona je sve zidove prostorija ispunila njegovim slikama da ga bar tako gleda i da za djecu bude bar tako prisutan. Dan je provodila kuhajući, šijući, spremajući, radeći domaću zadaću sa djecom. Onda iznenada, jedno po jedno, njeni ptići su napustili topli dom i krenuli u colledž. Ostala je sama, potpuno sama. On je i dalje slao pisma i novac, poklone koji više nikakvog smisla nisu imali i dolazio jednako rijetko. Za Božić bi ostajao tjedan dana i negdje u zimu bi proveo par tjedana doma.
Rijetko je izlazila i malo je imala prijatelja a i par onih koje je stekla kroz niz godina bile su osobe koje su radije pile čaj i tračale u domu jedne od njih nego izlazile u grad, o teatru ili kinu nikada se nije ni pričalo.
Sve više je razmišljala o roditeljima i sestrama. Roditelje je izubila kao još mala ali sestre su uvijek bile tu. Do nje je bilo, njena introvertnost bila je nepremostiva barijera ali sestre su je potpuno ignorirale i tako bacale u još veću samoću.
- Nauči biti sama - govorila bi najstarija sestra kad god bi joj se požalila – zaokupi svoje misli radom. Čitaj, pleti, heklaj. Nećeš u životu uvijek imati nekog pored sebe. Nauči da budeš sama sebi dovoljna.
Često se sjećala ovih riječi kada bi padala u tugu i očaj . Prihvatila je da razumjeti drugoga nije tako laka stvar čak ni za sestre. Svatko od nas je u stvari jedna samoća. Brzo bi uzimala iglu i počnjala s radom. Heklala je najljepše stolnjake, tanki rad kao mekana vazdušasta čipka. Kćerkama je heklala najdivnije haljinice kad su bile male. U dugim večerima dok bi slušala radio drame spremala je prelijepe stvari za svo troje svoje djece. Vezla je jastučnice, ručnike, isheklala svima zavjese, prekrivače i sanjala... Imali su najljepšu spremu i to ju je činilo zadovoljnom.
Jedno za drugim završavali su colledž i odlazili za poslom, prvo sin, liječnik otišao je u Perth. Zatim starija kćer, psiholog, otišla je u Canadu na specijalizaciju. Udaljavali su se od nje sve više i više. Osjećala je kako joj se tlo sve dublje gubi pod nogama. Bolna istina da je čitav svoj život provela u čekaonici življenja počeo je snažno da je guši. Umjesto zagrljaja i riječi šaputanih u uvo ona je imala pisma, taj hladni prokleti papir na kojem je stajala iluzija njenog života.
A onda iznenada sunce je ponovo zasjalo. Njena Mia, najmladja i najnježnija kći, javila je da se vraća doma. Počela su nova nadanja, nove iluzije, novi projekti. Živnula je sa novim proljećem i počela ponovo cvjetati u svojoj 55 godini.
Najmladja kćer je tu u susjedstvu sada, nastavnica je u lokalnoj školi i čeka dvojke. U kuću je ušla neka nova svjetlost. Umjesto radio drame odzvanja rock muzika sa otvorenih prozora. Prekrivači će biti gotovi za koji dan. Sve je spremno da dočeka blizance. Budućnost se smješi ispod Miine trudničke haljine. Još sam tjedan i bit će novi žagor u njenim ušima. U vrtu polako pupaju prve ruže.
Stigao je telegram da on ide u dugo očekivanu penziju. Vraća se doma ali ovaj put zauvijek. Na atriju ispred kuće stoji postavljen sto sa vinom i tortom čiji recept je donijela sa sobom još davno iz Dalmacije. Dugo će potrajati novo upoznavanje za oboje, i novi medeni mjesec. Novo vjenčanje ... Život konačno počinje za njih.

 

 

Asima Smajić Čosabić / Francuska


BOEM


U metrou broj 3, koji me je svaki dan vozio daleko od mog mjesta stanovanja, pukim slučajem, zauzimala sam uvijek isto sjedište. Treći red, od ulaza, nekako uvijek prazno, kao da je samo mene čekalo. U tim, jutarnjim odlascima, kada bih se spustala na mjesto kraj prozora, obuhvaćao me neki čudni mir, utanjala bih u svoju intimu, ostavljajući iza sebe, vrijeme i postojanje u kome sam svakodnevno živjela. Tako bih uspjevala da odagnam vlastite brige, u prostoru, u kojem se riječ ne izgovara, i šutnjom, postajala bih, niko.
I zapažam da ispred mene, uvijek na istom mjestu sjedi jedan te isti čovjek.
Nista neobično u tome, osim što vremenom počinjem zapazati da smo on i ja jedini stalni jutarnji putnici. I on sam, kao da se grčevito branio od kontakta, dodira, riječi, pitanja, utanjao bi u svoje sjedište, zavaljene glave na sjedištu, sklapao bi očne kapke, ja vjerujem, pretvarajući se da spava, čime bi otklanjao mogućnost da se neko udomi na sjedištu pred njega. A ja sam mu se više cerila, nego smiješila, shvatajući njegove potrebe za samoćom, kojoj jedino pruža ruku. Lice mu nisam uspijevala vidjeti, čak ni profil, jedino sam pri svjetlošću neona na usputnim stanicama, zapazala njegovu rijetku, prosjedu kosu, i visoko celo tamnije puti.
Na njemu, uvijek isti crni okovratnik njegovog istrošenog kaputa, bio je podignut, što je još više zaklanjalo njegovo lice. Upadno crveni šal, bio mu je vezan u obliku mašne. To sam zapazila, tek onako, u brzom izlaženju na svojoj izlaznoj stanici. A on je i dalje sjedio, i produžavao vožnju, ko zna dokle, ne znajući kuda je vodilo njegovo odredište.
I takom svako jutro.
Ljutila sam se na samu sebe, i čudila se toj već ustaljenoj navici, jer moj interes za tog neznanca, postade potreba. Nisam mogla da zamislim da ću ulaskom vidjeti prazno sjedište, kao da smo postali saveznici u svojoj samoći, dva ljudska stvora, koja odvojeno, svaki za sebe, plete neke čudne niti povezivanja.
I tako, u tom previranju misli i o meni samoj, dani su se nizali, a ja sam redovno, u žurbi da ne zakasnim na moju vožnju metroom, shvatila da u meni i dalje caruje interes za neznanca.
Jedno jutro, kasnila sam, i sva usplahirena jedva uskočih u vagon, ovoga puta prepun putnika.
Gurala sam se naprijed, sva nekako uznemirena, kao da se nešto u svakodnevnici poremetilo, i na moje veliko iznenađenje, ugledah sjedište, na kome je ovoga puta sjedila žena. O neznancu, ni traga....
Pretraživala sam vagon, bilo je uzalud.
Učini mi se kao da se nađoh pred nekom rupom, koja mi se cerila svojom dubinom, dovodeći me u stanje protesta i nevjerice...
Gubeći orijentaciju, propustih izlazak na svom odredištu, a i stisnuti redovi svijeta spriječila mi je izlazak.
Trebalo mi je prilično vremena, da se ponovo vratim jednu stanicu unazad, osjećajući umor i bol u cijelom tijelu. Žurila sam da izađem iz tog podzemnog oklopa, da ugledam svjetlost dana, i udahnem punim plućima.
Gdje li nestade moj svakodnevni mir, moja opuštenost, moja vlastita samoća?
Zašto, i kako me opsjeda jedna davna misao i prepoznatljivost, koja vijugavo šeta u mojoj glavi, pa se približi, pa joj hoću da uhvatim nit, i na domaku nepoznatog, ona opet, bez oblika i znaka, nestaje i postaje nedokučiva, zakopavajući se tamo u vijugama mozga, tamo gdje počiva moja nemoć...
Krivicu sam lijepila neznancu, priželjkujući da se više nikada ne pojavi na mom putu, na kome se iscrtavao most sa proteklim vremenom.
Moja jutarnja putovanja nastaviše se u zaricanju samoj sebi, da ću promjeniti broj vagona, da neću bacati poglede oko sebe, da neću tražiti naslonjenju glavu na sjedište, i da ću sve misli o neznajuću gurnuti u zaborav. Ogrnuti si plastom samoodbrane, istrgnuti tu stranicu neispisanog lista, iz neke davne prošlosti, zgužvati je i baciti kroz prozor...
.. ..
Bilo nas je osam. Osam mladih djevojaka, uvijek zajedno, bliske dobi, i istog godišta, rođene i rasle i stasale u kvartu, u kome smo se svi poznavali, vidjali i posjećivali, ujedinjeni dobronamjernošću naših brižnih roditelja. Bile smo, ekipa, uvijek rado viđena na obali rijeke, spuštajući se u nizu njenim dugim tokom, dok je ljepota mladosti umivala naša srećna lica. I istu školu smo sve zajedno pohađale. I zaljubljivale se u iste momke. I prepisivale jedno te isto ljubavno pismo, upućeno, istim osobama... I dovodile ih u slatke zablude.
I vjerovale da pripadamo istoj nedjeljivoj klasi radničkih porodica, želeći da se ništa u našem životu ne promjeni.
Na raskrsnici dvije aleje, pružalo se imanje neobične porodice, čiji je naslućeni stambeni prostor, stitio kameni zid, preko koga nikad se nije moglo vidjeti unutrašnjost prostora osim ako bi slučajno na mala plavo ofarbana vrata ne bi pojavila kućna pomoćnica. Vrata bi na tren bivala otvorena, i nasi znatiželjni pogledi, vrebali bi takvu priliku. Kuća i cijeli posjed, za nas je bila tajna, roditelje je rijetko ko viđao.
Imali su dva sina, nešto stariji od nas ali toliko fizički različiti, kao da su poticali iz dvije posebne porodice. Miki, visok, izrazito plav, sportskog izgleda, imao je vrlo malo kontakta sa nama.
Drugi, Brane, nižeg rasta, tamnoput, rijetke kose, uvijek poluzatvorenih očiju, čiji pogled je nestajao i skrivao svoj pravac. Hramao je na jednu nogu, ali tako spretno podižući je u vis pri hodu, pa se ta njegova fizička mana teže zapazala. Oko vrata mu je uvijek visila gitara, kojom se spustao na rijeku, i negdje po strani, započinaja bi njegova čarobna svirka.
Govorilo se da je porodica Cikolovski bila židovoskog porijekla, šaputalo se da Brane nije bio njihov sin, nego usvojeno dijete, što niko nikada nije tačno znao. Nismo ni marili zbog toga, pripadao je njima, za nas gospodskoj klasi, a za nas, jedina meta našeg interesovanja.
Bilo nam čudno, ali i zabavno, kada smo otkrili, da Brane, nosi uvijek dvije čarape različitih boja… crvenu i plavu. I nikako drugačije.
Nazvasmo ga, Boem. I danas vjerujem, da smo svih nas osam, svaka na svoj način, bile zaljubljene u njega. Možda zbog sveg tog zajedničkoj što je nosio u sebi i na sebi i što na ničije tajne poglede nije odgovarao.
Svih tih proteklih mladaćkih godina, nije mu se desila ljubav. Bio je uljudan, pozdravljao dubokim naklonom glave, a mi smo mu htjele čuti i glas. Namjerno smo krstarile njegovom blizinom, ali uvijek u grupi jedna za drugom defilovale smo ispred njegovog prostora, nadajući se da će sa njegovog lica iskrsnuti neki izražaj, posvećen bar jednoj od nas. Nije nas ignorisao, bio je svjestan naše prisutnosti, katkada upadne, njegov zagonetni osmijeh, i nedokučivi pogled ispod poluspuštenih kapaka, nije ništa odavao..
Samo jedne jedine prilike, kada sam i ja sama sjedila u njegovoj blizini, očekujući dolazak mojih drugarica, do mene dopriješe tihi, prebirajući zvuci gitare. Učini mi se, ili poželih,da ih ipak upućuje meni. Sjedila bih nepomično, bez pokreta, pretvorena u nijemi sluh, u strahu da ne narušim sklad koji se raširi mojim srcem. Zaleprša melodija i sve se pretvori u čaroliju. I tog dana, tog časa, prvi put začuh njegov glas. Dubok, promukao, ali melodičan, kao šapat zvijezda na vedrom nebu..
Do mene dopriješe stihovi, koje nisam poznavala, niti kada čula. Ili recital… Ni to nisam znala.
Recital, uz pratnju gitare, i meni upućene čudne riječi...
„Gospođice, vama je mjesto u stihovima Bodlera, i da imam moć, smjestio bih vas u jednu od njegovih poema “Cvijeće zla”, opjevao bih vas za vječnost, ukrasio lepezom ljubičastih boja, i polozio u sjećanje koje nikada ne umire.“
Šutim, zgranuta riječima koje dopiru do mene, još uvijek u nevjerici da su upućene samo meni.
Nisam poznavala ni velikog Bodlera, niti čitala njegove poeme, ali ga istog časa prisvojih, želja za knjigom postade preka potreba.
I tog dana, i tog posljednog ljeta u kome sam sretala našeg Boema, slijedeći susreti su bili popraćeni samo dubokim naklon glave, i to je bilo sve.
Nakon nekoliko godina, porodica Cikolovski, iznenada nestade iz našeg kvarta, i niko nije znao kuda i zašto su se tako brzo odselili.
U poslijeratnim godina, u jednoj od rijetkih posjeta mom gradu,a živeći u izbjeglištvu, prođoh našim alejama, koje su obilježile naše življenje i doba mladosti.
Nađoh se, tek onako, u blizini gdje je nekada bila kuća porodice Cikolovski. Ostadoh, buljeći u prazninu prostora, a na domaku visoki neboderi paraju nebo.
Neprikladno stanbeno zdanje naseljeno nekim novim življem, tjera me da napustim otuđeni prostor, i produžih dalje.
.. ..
Zima je uveliko uzela maha, a ja opet, kao nekad stojim, u željezničkom podzemlju očekujući dolazak metroa broj 3.
Ulazim u isti kupe. Ne tražim slobodno mjesto, ostajem stojeći. „Treba nešto da se mijenja“ - govorim sama sebi, a neko novo kolanje misli zateće me, osjećam da me obuzima nemir i neka slutnja.
Odjednom, tek onako, okrećem glavu u pravcu izlaza, i opet ugledah neznančev crni pohabani okovratnik, crveni šal vezan u masnu,i naslonjenu glavu na naslon sjedišta.
I opet, u položaju kada pomisliš da čovjek spava.
Licem okrenutom ka prozoru, u odsjaju staničnog svjetla, razabirem kako na tamnoputom licu, leže i miruje polusklopljenje oči, čiji pogled nije se mogao naslutiti.
Učini mi se da je vrijeme, zauvijek stalo.
I kao da se ništa nije mijenjalo, nego su se i vrijeme i prostor zaledili, i kao da nije postojao vezeni most prošlosti. A proteklo je nekoliko godišnjih doba, od našeg zadnjeg zajedničkog putovanja.
I pored svega, mene obuze radost. Kao da nađoh davno izgubljeni dragi i čuvani predmet, i opet mojim mozgom pokrenu se vijuga, pretraživanje sjećanja u kojima nešto nedostaje, neuhvatljivo klizi, izmiče, i opet ostavlja trag nečeg već viđenog i doživljenog. Svom snagom, mog duha, prizivam tu lutalicu koja me umara, u glavi mi udaraju čekići, borim se da tome dodam kraj.
S leđa, čini mi se, kao da se čovjek fizički smanjio.
Vožnja podzemne željeznice, od stanice do stanice, traje samo nekoliko minuta. Preturajući misli u svojoj glavi, odjednom ugledah da se čovjek diže, i na slijedećoj stanici, zakorači vani.
Hromajući na jednu nogu, nestade iz mog vidika.
Tog trenutka, sve mi bi jasno.
Slika i prilika, više od četrdeset godina, iskrsnu mi pred očima.
Bio je to BOEM.
Naš Boem, sa obale rijeke, sa svojom velikom gitarom, zagonetan, neuhvatljiv, samo svoj, i ovoga puta, izazva u meni buru osjećanja. Zatalasa se sjećanje, poput potoka, pa rijeke, pa zatim snažni morski talasi. zapljskuju, nanoseći spoznaju.
I sutradan, i nekoliko mjeseci kasnije, opet ni traga od njega.
I više ništa nije bilo isto, u mojim jutarnjim putovanjima. U nadi, u iščekivanju, u traženju, proticali su dani, a u meni je sazrijevala odluka, da ako, ga vidim slijedeći put, obratiću mu se. Tek onako.
Kao putnik, putniku.
Samo da mu zavirim u to tamnoputo lice, i da uhvatim pogled poluzatvorenih očiju, ne tražeći da mi uzvrati sjećanja.
Kako je vrijeme izmicalo, tako sam i ja gubila nadu da ću ga ponovo vidjeti.
Tromo sam se vukla po podzemnim stanicama, sa velikim paketom mojih uspomena, koje nisam imala, a ni htjela, dijeliti ni sa jednim živim stvorom.
Stizala je i slijedeća zima. Kiše su neprestano lile, praćene jakim udarima vjetra, poznatim u tom regionu. U povratku kući, jednog takvog kišnog dana, krenuh stepenicama ka izlazu iz metroa, ali jak pljusak prohladne kiše, zaustavi moj izlazak. Munje su parale mrklo nebo i odlučih da se sklonim i sačekam prestanak padavina. Krenuh dugim hodnikom, nadajući se da u blizini postoji drugi izlaz, ali zaključih da sam krenula u suprotnom smjeru. Začudih se sama sebi jer sam se na vlastito zadovoljstvo, uvijek dobro i nepogriješivo snalazila u podzemlju, bez potrebe da bilo koga ista pitam.
Tvrdoglavo krećem naprijed, skrećem u jedan drugi hodnik, svijesna da gubim pravac i orijentaciju, i onako promrzla, kao u groznici, nađoh se ispod mosta. Dalje se nije moglo.
Ispod samih lukova mosta, viđeh gomilu malih šatora, prostirke, gomilu zavežljala i plastičnih kesa, ponegdje upaljena svijeća, ponegdje veliki psi, negdje ispružene noge ispod šatora. Mrzovoljno gunđanje dolazile je ispod gomile zavežljaja i tereta kojim su se beskućnici pokrivali i štitili od hladnoće, a i od pogleda prolaznika.
Zapahnu me težak zadah ustajalog, miris duhana i alkohola pekao mi je oči, ustuknuh nazad i krenuh istim hodnikom kojim sam došla.
Nasumice, spazih uske stepenice koje su vjerovatno vodile prema izlazu. Bilo kojem, bilo na kojoj stanici, samo da uđem u gomilu ljudi.
Kiša je jenjavala, počelo je razvedravanje. Ugledah i dnevnu svjetlost. Ugledah i rotaciona svjetla hitnih kola pomoći, parkirana na samom izlazu iz podzemlja.
Brzo krenuh uz stepenice, ali me zaustavi nečiji glas:
„Gospođo, ne možete ovuda proći, vršimo uviđaj, vratite se na drugi izlaz...“
„Nema drugog izlaza“ – velim – „ja moram izaći ovdje, izgubila sam orijentaciju i ne znam gdje se nalazim.“
Policajac se zagleda u mene, vidim oklijeva, razmišlja, pa ipak odluči da me pusti.
Pazljivo krenuh ivicom zida, ali mi noga zakači drvenu gajbu u kojoj ugledah veliku gitaru.
Ispred mene, na nosilima ljudi u bijelim mantilima podigoše nečije tijelo.
Osjećam se neprijatno, gotovo kao krivac, nastojim da se što prije udaljim sa tog mjesta, Ali, u zadnji čas, kada su nosila nestajala u kolima, ja ugledah dvije noge, bez cipela, sa čarapama različite boje.
Crvena i plava.
I ovoga puta, bio je to Boem.
Davno sjećanje, pristiže trkom, otvoriše se velika vrata doživljenog, obala rijeke, hladovina pod spustenim brezama, drhtavi zvuci gitare, topla i duga ljeta, ljubavi, druženja, mladost i radost, tajne i skrivena pisma.
I ON. Naš Boem.
Zbogom, lutalico. Zbogom prijatelju. Poklanjam ti sav ovaj pregršt uspomena, ponesi ih sa sobom, na svoj put bez povratka.
Meni više nisu potrebna, jer sam odavno u svojoj duši pohranila stihove velikog Bodlera, koji me griju, za njima posežem, i onda kada nije sve kako treba.
Nađi mir, u svijetu tuđine, gdje se nas dvoje nakon toliko godina ponovo sretosmo.
Put putuj, i ovoga puta sam.

 

 

Branimir Šantak (1951.) / R.Hrvatska


JACKPOT

Iako su išli u istu sportsku kladionicu i na ista mjesta u kojima su se vršile uplate za loto, Želimir K. i Ante S. sreli su se samo jednom. Sreli su se ali se nisu vidjeli. Nisu ni mogli. Jer u trenutku njihovog susreta Želimir je bio mrtav.
Umro je od starosti. Niko više nije ni ispitivao od čega, a mnogi su govorili da je mogao poživiti još koju godinu. Ništa nije nagoviještalo da mu je došao kraj, a i on nije ništa govorio. Žalio se na bolove u nogama i u leđima ali je uprkos tome svaki dan, kao po nekom zadatku, odlazio u kladionicu na dnu ulice i za sitne novce pogađao ishode utakmica klubova čudnih imena, a onda nakon ručka i popodnevnog drijemeža pratio rezultate na teletekstu.
Žena mu je govorila da prestane ići tamo, da bez veze baca pare a kćerka da ti besposleni ljudi tamo nisu njegovo društvo niti njegov nivo. Kako može ići u te zadimljene i zagušljive prostorije, šta uopšte priča sa tim ljudima i zna li on šta bi sve mogao kupiti za te pare koje svaki mjesec tamo prokocka. Neka više ne spominje kako mu ne valjaju naočale i kako mu je teško ići uz ulicu sa napuklim štapom.
Uprkos svemu Želimir je nastavljao ići u kladionicu svaki dan, u isto vrijeme.
Pripreme za polazak trajale su dugo. Svako jutro, nakon doručka, pažljivo je redao po stolu stvari koje mora ponijeti sa sobom: naočale, tašnicu sa dokumentima, mobitelom i novčanikom, olovku i svežanj papira sa tabelama i rasporedom sportskih takmičenja na koje se kladio.
Srijedom i subotom je toj hrpi dodavao i listiće za loto, sa brojevima koje je sinoć pažljivo prekrižio, po samo njemu poznatom sistemu.
Nije volio da ga neko ometa dok se spremao, niko mu za to nije bio ni potreban ali je za druge, „beznačajne“ stvari svako malo zvao svoju ženu: gdje su mi one čarape, jesi li vidjela crvenu kravatu, ne znam da li da obučem čizme ili cipele, šta ti misliš...
Negdje oko podne kretao je. Zalupila bi se za njim vrata i on bi polako, klateći se kretao niz ulicu, na svoju svakodnevnu turu.
Kad je gubio šutio je a kad bi dobivao hvalio se veselo, iako nije govorio koliko je dobio.
A nije dobivao često. Neke manje iznose kojima se više radovao kao uspjehu nego dobitku iako je disciplinirano sve što bi dobio ostavljao na stranu za naredne igre.
U kladionicama dobici inače nisu bili veliki, znao je to, pa je nadajući se većim nagradama redovno igrao loto. Igrao je uvijek sa dva listića. Jedan sa uvijek istim brojevima, iz kola u kolo, a drugi po nekom njemu znanom sistemu, koji je brojeve mijenjao i premetao stvarajući sa križicima na listiću neke figure koje je samo on vidio, i koje su mu se činile skladne i logične.
Nadao se većem dobitku na lotu, nekim većim novcima i govorio ženi i unucima kako će im kad dobije kupiti šta žele.

Trajalo je to godinama. Iz dana u dan. Rijetko je izostajao. Samo kad bi bio bolestan ili kada bi imao posjete, ali bi se i onda pobrinuo da se listići za sportsku i loto na vrijeme uplate,
Pozivao je u takvim slučajevima k sebi poznanika iz kladionice, mladjeg čovjeka, ratnog invalida, kojem je onda povjeravao svoje igre. Ovaj bi to sa ozbiljnošću i pažnjom obavljao i donosio uplaćene listiće. Razmijenili bi tom prilikom mišljenja i iskustva, popili po rakijicu i oprostili se uz obavezno: do sutra.
Žena mu je prigovarala:
- Nemoj mi dovoditi te kockare u kuću. Ko zna ko je i šta je. Još će te pokrasti.
- Ajde šuti! Ne brini. Nije on kockar. Dobar je on - odgovarao je Želimir i već razmišljao o sljedećim kombinacijama.
Govorili su mu da ne ide svaki dan u kladionice, da gubi novce, da će se prehladiti, da će pasti, da to malo para što ponekad dobije nisu vrijedne svega toga.
Želimir ih nije slušao. Redovno je išao po svojim putevima, sa svojim ciljevima, i zimi i ljeti i po suncu i po kiši. Da li je to bila silna želja za dobitkom ili samo izgovor da se kreće i ide medju ljude, nije nikome rekao. Nije ga bilo ni briga šta misle. On je nastavljao igrati i igrati.
Jednoga Petka, nakon pada u kući, pao je slomljenog kuka u krevet i umro za sedam dana.
Odnijeli su ga isti dan iz kuće, a prilikom spremanja opreme za sahranu, sjetio se jedan od unuka, onaj što je na sahranu došao iz Belgije, da mu u lijes stave i jedan uplaćeni listić lota.
– Ma šta to pričaš? – rekao je kum – kakva je to šala. To uopšte nije za šale i zezanje.
– Nije šala kume. To onako. Znaš da je on to puno volio. Šta smeta?
– Pusti kume – rekla je žena – neka. Da mu ne ostane neispunjena želja. I stavite mu uz njega i onaj mali radio. Znaš koliko ga je volio. Nije se odvajao od njega.
– Ne znam – reče kum u čudu – ali neka bude. Ajde onda požuri u Pogrebno i odnesi ove stvari.
* * *
Ante S. nije ni pogledao pokojnika kada su ga donijeli kasno popodne. Spremiće ga sutra kad rodbina donese opremu. Ima vremena. Zaključao je vrata prostorije i otišao u kladionicu.
Tamo je išao svako veče. Išao je da igra, da popriča sa ljudima, da popije koju pivu ili rakiju. Otkako mu je mati umrla, provodio je više vremena tu nego u kući.
Dobivao nije nikad a gubio je uvijek. Nekako mu nisu ležali ti klubovi čudnih imena.
No nastavljao je dolaziti i igrati a tu i tamo je, nadajući se nekom dobitku, igrao i loto. Tu se već bolje snalazio. Imao je on svoje sisteme, neke njemu važne datume i brojeve pa je nekoliko puta i dobio manje sume, na šta je bio jako ponosan.
Nije igrao u velike sume jer para je imao i nije imao. Mirovina je bila skromna ali se nije žalio, nije bio velikih prohtjeva i njemu je bila dovoljna. U rat je otišao kao vozač „Autoprevoza“ a kada se vratio sa bojišta njegovog poduzeća više nije bilo, pa su ga otpremili u prijevremenu mirovinu.
Na bojišnici je ostao tri i po godine i bio ranjen. Neki su mu govorili da ima pravo i na ratnu mirovinu ali je on nije htio. Mirovina je mirovina, a rat je rat – govorio je.
Za odlazak na bojište se prijavio sam, shvatajući to kao obavezu i sveti zadatak svakog čovjeka koji je dužan braniti svoju domovinu bez obzira od koga opasnost prijeti.
Iz sličnih razloga, a ne zbog novca, prihvatio je posao u Pogrebnom. Kada je umrla neka Anđa koja je tu godinama radila ostalo je upražnjeno radno mjesto koje niko nije htio. Postalo je to veliki problem za mjesto pa valjda u krajnjoj potrebi, ne znajući više šta raditi, neko se sjetio Ante i predložio mu da to radi, makar na neko vrijeme, privremeno, dok se ne snađu.
Prihvatio je ne pitajući ni za pare ni za radno vrijeme. Shvatio je to više kao zadatak, kao građansku dužnost. Kada je medjutim čuo o kakvom se poslu radi malo je ustuknuo. Posao je bio pripremanje pokojnika za sahranu.
Iako je u ratu svašta vidio bilo mu je malo čudno i nelagodno prvih dana a onda se navikao i ostao. Posao je radio hladno, precizno i dobro. Nije puno obraćao pažnju na to što je pred njim, nije želio znati ni ko je ni šta je, ispunjavao je želje rodbine što se tiče oblačenja i opreme, nije se čudio ničemu, nije pitao ništa. Ljudi su svašta zahtijevali, bilo je čudnih želja i zahtjeva a on ih je bez pogovora ispunjavao.
No ovo danas nije do sada ni čuo, ni vidio. Upravo je oblačio jedno tijelo kad je čuo kucanje. Na vratima je stajao mladji čovjek sa nekom torbom u rukama.
– Ja sam zbog Želimira K. Juče su ga donijeli. Donio sam stvari.
– Dobro, dajte.
– Samo još nešto da vas zamolim. Možete li u kovčeg pored njega staviti i ovo.

Ante je pogledao u čudu : - Ovo ?!
– Ako nije problem ?
– Ma nije, nego malo je čudno. A šta je ovo? - upita Ante mašući papirićem.
– Listić lota.
– Štaaa ?
– Listić lota. Uplaćen. Znate, on je volio igrati loto. Pa nek ide s njim.
– Pa dobro – reče Ante, i još uvijek čudeći se odsutno zatvori vrata.
Vratio se poslu. Pogled mu odluta na stvari koje je mladić donio. Gledao je mali tranzistorski prijemnik i mahao glavom. Kome to gore ili dole treba. Ljudi su svašta donosili: nakit, satove, fotografije, amajlije i mnoge druge stvari. On je sve to bez razgledanja i razmišljanja stavljao na svoje mjesto onako kako je rodbina rekla i nije ga ništa drugo zanimalo. Nije mu padalo na pamet da nešto razgleda a kamo li da nešto uzme. Bio je suviše vjeran, sujevjeran i savjestan. Znalo se to.
Pogled mu još jednom odluta na mali radio i na papirić pored njega. Uzeo ga je pažljivo i razmotao. Na papiriću su bili uredno prekriženi brojevi i ovjera da je uplaćen. Bože, pomislio je Ante, šta sve ljudima neće pasti na pamet. Šta ako je jedna od ovih kombinacija tačna a tiket je ispod zemlje. Baš glupo. A, može biti. Nikad se ne zna.
Vratio ga je na mjesto i nastavio sa poslom. Ove Subote jackpot na lotu bio je iznimno velik. I on je odigrao uobičajenu kombinaciju na jednom listiću. E, kad bi ko mogao znati bar poneki broj koji će se izvući. Ante nije imao živaca pratiti izvlačenje brojeva lota uživo. Radije je to pogledao na teletextu kasnije, kad bi se spremio i pripremio i kada bi sve već bilo završeno.
Odjednom mu pade nešto na pamet. A da zamjeni listiće? Da svoj ubaci u lijes a uzme ovaj koji je donesen. Čudno. Otkud mu ta ideja. Odmahnuo je rukom i nastavio posao.
Ipak svakih par trenutaka pogled mu je bježao ka listiću lota koji je poluotvoren ležao na stolu. Ma sigurno su to brojevi bez veze, bez sistema. Onako, reda radi. Nema šanse da dobiju. Ipak, šteta da tek tako odu. Hmmm...!
Završio je polako posao i krenuo. Bio je skoro kod vrata, a onda se odjednom okrenuo i došao do stola. Izvadio je svoj listić za loto, u drugu ruku uzeo listić sa stola. Vrtio ih je kratko po rukama gledajući netremice a onda naglo oba strpao u džep.
Otišao je u svoju kladionicu ali nije igrao. Zadržao se malo a onda otišao u „Bistro“ preko puta. Kasnije su pričali da je te večeri popio za njega neuobičajenu količinu piva.
Narednog dana radio je javio da je u moru nadomak gradske luke pronadjeno tijelo 65-godišnjaka iz mjesta... i da se vjerovatno radi o nesretnom slučaju. Na kraju vijesti objavljeno je da na izvlačenju brojeva lota od subote nije pogođena dobitna kombinacija i da je jackpot ostao netaknut.
Istog dana sahranjen je na gradskom groblju uz prisustvo brojne rodbine, prijatelja, poznanika i sugrađana Želimir K.

 Sebiljska rijec fb

 KNSIFO/17.07.2020

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica