
ŠABLON (TEMPORALNA PETLJA)
Natapaju kišne kapi obrise života zapečaćenih u kamenim pločama;
One nijemo pokazuju na umješno utisnute beznačajne brojeve s obje strane crtice;
Težak miris mokre zemlje sa prizvukom prošlosti osvoji vazduh kriomice;
Ostavivši gorak ukus začinjen bljutavom rutinom na blijedim usnama...
Naznačene praznine progutaše sve mladosti, sreće, tuge - vješto prikrivajući im oblik;
Al' nebo se zajapuri i oslika ambis života- uznemirujuć i sjetan k'o Munkov krik;
I vidjeh kako uskomešani roj napuštenih snova pretura stoljeća da nađe svoju košnicu;
I začuh vrisak usamljenih želja odloženih k'o pisma bez adrese u neku prašnjavu ladicu;
Odjednom dokona tišina raljama sažvaka posljednji ton i zaustavi melodiju kiše;
Hotimični koraci na istrošenom platnu zemlje ko zna koje po redu tragove uobličiše.
Odjekuje eho moljakanja tuđih težnji da se usidre u pogled koji bi im pripisao meritum;
Koračam dalje, suočavajući se iznova sa otrcanim pitanjem - "Koji je danas datum?"