MOZAIČKA KNJIŽEVNOST OTVARA NOVE UMJETNIČKE SLOBODE

Ibrahim Osmanbašić

„Ako se ide u produbljivanje tog koncepta nužno se dolazi do „mozaičke književnosti“ gdje umjetnik dobija punu slobodu u odnosu na sve elemente književnog djela, a što podrazumijeva i korištenje različitih izražajnih formi i stilova pisanja, tako da je moguće da se dio radnje izloži prozom a dio poezijom – što nije nepoznato u okvirima svjetske književnosti, ali je sigurno da taj kreativni postupak nije dovoljno istražen niti mu je pridat adekvatan značaj u teoriji književnosti.“

Razgovor vodio: Džabir Sedić

Gospodine Osmanbašiću, možete nam reći čime se udruženje bavilo u prvoj plovinu ove godine?

OSMANBAŠIĆ: Udruženje programski djeluje u granicama svojih mogućnosti. Mi kao nevladina organizacija sami se snalazimo za finansiranje svojih projekata, što je u antikulturnom ambijentu u našem društvu jedna vrlo optimistična aktivnost čiji učinak treba vrijednovati na veoma delikatan način. Mi vjerujemo da će doći bolje vrijeme za kulturu i umjetnost u BiH, a do tada treba spasiti to što se spasiti može jer svjedoci smo trenda zatiranja kulture na širim balkanskim prostorima.
Ova je godina između književnih susreta, koji se ograniziraju svake druge godine, pa članovi udruženja imaju više vremena da se posvete ličnim kreativnim projektima. Inače, udruženje je u ovoj godini objavilo tri nova izdanja, i to:

1) „Pred zidom ćutanja“ - zbirka poezije Mirjane Tomović. Ovu kvalitetnu zbirku smatram temeljnim djelom savremene bh. poezije jer uspješno artikulira aktuelne društveno- političke odnose u kreativan pjesnički izržaj. S obzirom da je socijalna tematika intenzivno prisutna na našoj književnoj sceni nije se lahko izboriti za afirmativno mjesto pored niza talentovanih pjesnika.

2) „Izgubljeni smisao demokratije“ – zbirka kolumni Milisava Tomovića. Knjiga nam pruža interesantan presjek aktuelnih društveno-političkih odnosa u BiH. Posebna vrijednost ovog djela je što se afirmišu vrijedne i značajne ideje koje otvaraju perspektivnu budućnost cjelokupnom bh. društvu.

3) „Snovi i java“ - zbirka poezije Ibre Džananovića iz Njemačke, četvrta je knjiga ovog autora, a koja promoviše tradicionalni literarni senzibilitet i kreativan duh Bosne.

Udruženje je uzelo učešće u ovogodišnjem Sajmu knjige u Sarajevu gdje smo promovisali 10 novih izdanja, a posebno je značajno učešće KNS-a u Bugarskoj na promociji petojezične poetske antologije „Balkanski glasovi“, koju je uredila bugarska pjesnikinja Latinka-Zlatna. Pošto naredne godine planiramo 8. KNS Međunarodne književne susrete, razmišljamo i obilježavanju desetogodišnjice te manifestacije.

Da li udruženje već vrši pripreme za 8. Međunarodne književne susrete?

OSMANBAŠIĆ: Na narednim susretima pada i jubilarna desetogodišnjica od prvih susreta koji su održani 2007. godine u Mjesnoj zajednici „Grbavica 1“. Tada nam i u najoptimističnijim nadanjima nije bilo na umu da jedna lokalna i relativno nepoznata nevladina organizacija može imati bilo kako značajnu ulogu u kontekstu međunarodne književnosti. Međutim, ispostavilo se da u pogledu programskih koncepata postoji prostor za regionalnu književnu saradnju, a iz godine u godinu, interes autora iz BiH, regiona i dijaspore se iz manifestacije u manifestaciju povećava. Nemamo preciznu evidenciju, ali smatramo da je broj od 1000 učesnika manifestacija odavno prešla, tako da smo jedna od najmasovnijih književnih manifestacija regiona. Pošto je pored masovnosti cilj manifestacije promocija i kvaliteta, od 2013. godine u zbornike sa susreta objavljujemo samo neobjavljene prozne i poetske autorske radove.

Nepobitno je da je KNS pomjerio granicu transparentnosti u pogledu književnih konkursa mađunarodnog karaktera, tako da je uloga stručnog žirija demistificirana jer se prispjeli autorski radovi objavljuju na web-stranici udruženja prije izbora. Smatramo da je taj transparentni postupak u duhu 21. stoljeća, dok su još rasprostranjene motode iz prošlog stoljeća, a gdje je odavno uočen prostor za manipulaciju. Blamaže organizatora književnih manifestacija su neminovne u današnjem vremenu ako se ne drži univerzalnih kriterija vrijednosti književnog stvaralaštva – jer i nakon dodjele priznanja i nagrada objavljuju se prispjeli radovi na konkurs pa šira javnost dobije priliku da ima uvid u autorske kreacije.

Dakle, naslijeđene metode iz prošlog stoljeća sa šiframa i fantomskim žirijima, koji su iza kulise mešetarili, jer su bili ideološki restriktivni, danas se te metode koriste uglavnom radi korupcije, a i radi promocije elitizma. Danas, kada su ljudi odlično informisani nije preporučljivo potcjenjivati inteligenciju pisaca, stoga je preporučljivo da se napuste arhaične organizacione metode književnih manifestacija, međutim, uvjeren sam da mnogi organizatori nemaju etičkih kapaciteta za takve transformacije te će radije ići putem gašenja manifesacije nego njenog transparentnog djelovanja gdje će u fokusu biti kvalitet autorske kreacije. Zvučna spisateljska imena treba respektovati na primjeren način, a ne forsiranjem po svaku cijenu.

U tom kontekstu, želja nam je da desetogodišnjicu KNS-ovih Međunarodnih književnih susreta obilježimo na dostojanstven način, a i da se zahvalimo onima koji su svojim angažmanom i podrškom doprinjeli da ova manifestacija danas bude to što jeste.

A što se tiče programa manifestacije i tu razmišljamo o novim sadržajima, međutim, vidjećemo šta će biti realno da se realizira, a o čemu će Organizacioni odbor odlučivati.

Na ovogodišnjem Sajmu knjige u Sarajevu promovisan je vaš roman „Čuvar tajne“. Da li bi danas nešto mijenjeli u knjizi?

OSMANBAŠIĆ: Prije svega „Čuvar tajne“ i jeste i nije roman, zavisno kako se promatra, ali je književno djelo u svakom slučaju. Bez obzira u koju književnu formu bi neko to djelo svrstao, to ne bi trebao da predstavlja problem za nepristrasnu analizu sadržaja knjige. Dakle, uslovno rečeno, teoretski problemi i dileme u vezi „Čuvara tajne“ proizilaze iz njegovog sadržaja. Naime, radi se o sasvim novom pristupu koncipiranja književnog djela koje se temelji na čisto idejno-misaonim osnovama, a ne hronologiji ili iskustvu glavnog lika djela ili više njih – što je temelj romana kao izražajne forme.
Međutim, ako stvaranju književnog djela pristupimo na drugi način sa ciljem da izrazimo složenu ideju koja obuhvata različito vrijeme u, recimo, višemilenijumskom razdoblju, i pretpostvimo, obuhvata različite prostore širom planete, a iz čega proizilaze likovi koji međusobno ne mogu imati direktnu vezu jer žive na različitim mjestima i u drugom vremenu, tad smo prinuđeni da iznađemo modalitet uvezivanje svih tih heterogenih elemenata u logičnu cijelinu. Taj književno-umjetnički postupak sam nazvao MOZAIČKA KNJIŽEVNOST, jer je tehnički postupak veoma sličan građenju slike od raznovrsnih sitnih komadića ili elementa koji na kraju daju zaokruženo umjetničko djelo. Postupak mozaičke književnosti, a koji se gradi iz više različitih cijelina a i izražaja, na nekin način je sličan konceptualnoj umjetnosti, a gdje je osnovna ideja u fokusu umjetničkog postupka.

Inače, ako se sa stanovišta forme promatra hronologija bosanskohercegovačke proze, a i poezije, uviđa se višegeneracijsko nastojanje da se defragmentiraju elementi koji grade fabulu i vode radnju, a u kontekstu ideje cjelokupnog djela. Svojevrsno distanciranje od uhodanog hronološkog pristupa romanu je upotreba postupka „priča u priči“, na čijem konceptu počivaju najglasovitiji naši romani, kao što su Čolakovićev „Legenda o Alipaši“ i Selimovićev „Derviš i smrt“. Ako se ide u produbljivanje tog koncepta nužno se dolazi do „mozaičke književnosti“ gdje umjetnik dobija punu slobodu u odnosu na sve elemente književnog djela, a što podrazumjeva i korištenje različitih izražajnih formi i stilova pisanja, tako da je moguće da se dio radnje izloži prozom a dio poezijom – što nije nepoznato u okvirima svjetske književnosti, ali je sigurno da taj kreativni postupak nije dovoljno istražen niti mu je pridat adekvatan značaj u teoriji književnosti. Međutim, nakon miliona i miliona napisanih knjiga kreativce će intuicija voditi ka novim i neistraženim literarnim prostorima jer sloboda se ne poklanja već se osvaja odvažnošću.

„Čuvar tajni“ je književno djelo koje je nastalo nakon tridesetak godina promišljanja o književnosti i općenito o umjetnosti i u njemu su sjedinjene ključne spoznaje i vještine do kojih sam došao baveći se književno-umjetničkom kreativnošću. Smatram da je postupak mozaičke književnosti veoma prirođen bosanskom duhu i da će u budućnosti sve se više pisati knjige gdje se prepliću poetski i prozni izražaji.

Dakle, u suštine ne osjećam potrebu da suštinski išta mijenjem u konceptu i izražaju „Čuvara tajne“ jer dovoljno se radilo na svim detaljima knjige i svaki segment je doveden u planiranu funkciju. Kada se objavi još knjiga u tom maniru biće lakše na osnovu komparacije govoriti šta je ta knjiga sve obuhvatila i na koji način, tj. da se osvijetle inovativni postupci.

A što se tiče daljnjih aktivnosti na afirmaciji djela, u toku su dogovori da se krajem ljeta upriliči promocija „Čuvara tajne“ u Visokom u organizaciji Fondacije „Piramida sunca“, sa Semirom Osmanagićem na čelu, što je poseban događaj za mene jer je ideja knjige oblikovana uporedo sa otkrivanjem novih nalazišta u Bosanskoj dolini piramida. Možda još da se naglasi da je KNS od samog početka podržavao rad gospodina Osmanagića, što nas danas, nakon planetarne afirmacije tog veličanstvenog projekta, ispunjava radošću.

Na internetu se može pročitati vaša nova poezija na temu znamenitih književnika BiH. Da li se radi o nekom zaokruženom poetskom ciklusu?

OSMANBAŠIĆ: Pa moglo bi se reći da je to jedan zaseban ciklus koji je spontano proizašao iz interesovanja, prije svega, za korijene bošnjačke književnosti. Moje spoznaje idu u pravcu da bošnjačka književnost jeste kulturološki fenomen o kome se više zna van BiH nego u njenoj postojbini. Zašto je to tako je posebno pitanje jer mi se nalazimo u srcu Balkana, na razmeđini duhovnih svijetova i civilizacija, a gdje se kroz stoljeća i milenijume vrši interakcije različitih kulturoloških, psiholoških i etičkih sistema. Iz tog spektra, koji je javno manifestovan u haotičnim formama, moguće je da se formirao bosanski mentalitet kao sinteza bogatih duhovnih resursa iz raznih dijelova svijeta, a koji su često međusobno u suprotnosti. Kad se historijske migracije stanovništva stave u okvire vremena i prostora dolazi se do saznanja o nužnosti integrativnih procesa koji vode ka usvajanju novih znanja i njihovoj praktičnoj primjeni, a iz čega proizilazi harmonizacija koja vremenom na određenom prostoru postaje prirođena, dakle, postaje prepoznatljiva dimenzija mentaliteta.

Kao tekovinu tih civilizacijskih specifičnosti imamo alhamijado književnost, koja je pisana na maternjem, bosanskom jeziku ali i književnost na orijentalnim jezicima u sklopu koje Bošnjaci, kao autohtoni Evropljani stvaraju književna djela na drugim, faktički, svjetskim jezicima. To je neposredna sinteza istoka i zapada koja se kroz stoljeća realizirala na našem prostoru manifestujući se kroz duh Bosne – koji se nužno podiže na kosmopolitske razine. Kroz skoro pet stoljeća Bošnjaci pišu prozu i poeziju na perzijskom, arapskom i turskom jeziku, ali i na bosančici. Sve je to nedovoljno istraženo, tako da mi danas nemamo relevantan indeks svih autora i njihovih djela – a pretpostavka je da se radi oko četiri stotine autora iza kojih je nepoznat obim književne ostavštine. Sigurno da je jedan dio nepovratno uništen u predhodnom ratu, a mnogo toga u predhodnim ratovima – ali mnogo toga još postoji u bibliotekama širom svijeta i čeka da bude ponovo otkriveno.

Dakle, ovo je samo simboličan čin pojedinca da ukaže na razmjere književnog i duhovno-kreativnog bogastva koje je još neistražen a ima svoj korijen u Bosni i Hercegovini. Sigurno da bosanskohercegovačko kreativno stvaralaštvo ima značajnu ulogu u civizacijskim okvirima ali mi toga nismo svjesni u dovoljnoj mjeri – jer ovaj cijeli region je, faktički, već stoljećima i milenijumima u funkciji mosta između različitih civilizacija.

U prošlosti smo uslijed različitosti često imali tragične epiloge zbog međusobnih konflikta u regiji, ali u budućnosti bi trebalo da to bude prednost za cijeli region – ali na tome treba zajednički raditi uz međusobni resektu. Na taj put književnici ukazuju i osvjetljavaju ga kreacijama.

Kakve impresije nosite sa kongresa Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine?

OSMANBAŠIĆ: Dobro je što je aktivna ta bh. organizacija koja djeluje na globalnom nivo, a lijepo je i to što su pojedine institucije prepoznale SSDBiH kao faktor sa kojim je korisno ostvarivati komunikaciju, a i neke oblike saradnje. Međutim, kada se površno pogleda na održani kongres i pročitaju sva ta zvučna imena iz aktuelne vlasti koja su uzeli učešće, moglo bi se pomisliti da SSDBiH uživa značajnu podršku u strukturama društva, što nažalost nije u skladu sa istinom. Kako ja to vidim i doživljavam, oni imaju samo deklarativnu podršku, dakle, ona nije adekvatna, pa se dolazi do spoznaje da je ona neiskrena. Ako bi se dublje ušlo u analizu relacije između SSDBiH i vlasti u kontinuitetu vjerovatno bi se došlo do vrlo zabrinjavajućeg odnosa, a što se moglo čuti i tokom samog kongesa. Mene taj odnos ne začuđava i uviđam da je SSDBiH veoma istrajna u nastojanju da vlast, i to primarno na državnom nivou, promjeni odnos prema njima, kao nevladinoj organizaciji – ali ne vidim da su sami spremni da promjene svoj odnos prema bosanskohercegovačkom društvu, a i preme vlasti, koja u BiH djeluje na 5 nivoa.

Čini mi se da se SSDBiH postavlja tako kao da je državna vlast dužna da uvažava njihove zahtjeve, da ne kažem da im ispunjavaju volju, bez obzira na utemeljenost i opravdanost istih – pa imamo situaciju, da neko se na kongesu hvali kako je poslao na stotine dopisa a da na većinu nisu dobili NIKAKAV odgovor, a na samo par formalni odgovor iz kurtoazije. Ta energija je potrošena samo između dva kongresa – očito bez ikakvog praktičnog efekta, a u nastavku izlaganja čuje se – da će se nastaviti i dalje sa tom praksom, bez obzira što im ne stižu odgovori. Koliko sam primjetio, to se odobrava kao opći stav – a po meni, to bi u najmanju ruku trebalo proanalizirati sa stanovišta racionalizma i praktične svrsishodnosti, jer se to direktno odražava na programsku učinkovitost cjelokupne organizacije; da ne kažem da bi trebalo nešto nužno mijenjati u praktičnom odnosu prema bh. institucijama – ako se želi učinkovitost podići na viši nivo. Umjesto da se analiziraju rezultati realiziranih projekata na realaciji matica-dijaspora iz kongresa u kongres mogu se čuti samo kritike na vlast koja ignoriše njihove zahtjeve.

Nama iz BiH taj isti Savez ne omogućava da i mi praktično budemo uključeni u unapređenje saradnje između naše dijaspore i matice. Meni je omogućeno da svake dvije godine u par minuta im skrenem pažnju da osim na opravdanost zahtjeva koji šalju prema vlasti, i to prema samo državnom nivou, treba da promisle i o realizaciji programskih ciljeva organizacije – koji, između ostalog, treba da obuhvate i sve one u domovini koji su voljni da daju doprinos da ta saradnja bude uspješna.

Čini mi se da kao što SSDBiH bezobzirno ignoriše građane BiH koji bi rado da se uključe u unapređenje programske saradnje između naše dijaspore i matice – potpuno identično i vlast sa državog nivoa njih ignoriše. Izgleda da rukvodstvo to ili ne uviđa ili ne želi da uvidi – ali, u svakom slučaju, to puno govori o njima samima, a ne bi im škodilo da se malo pozabave i dobronamjernom kritikom i konstruktivnim prijedlozima što se, ipak, moglo čuti tokom kongresnih debata.

Gdje je tu kultura u aktivnostima SSDBiH? – možda bi se mogao neko zapitati – a odgovor bi možda mogao biti da se zagubila uslijed premora u prekomjernoj neučinkovitoj korespodenciji neuviđajnih. Naime, nije iz politike proizašla kultura , već je iz kulture proizašla politika kao artikulacija odnosa između pojedinca i zajednice. Naš zajednički problem je što se omogućilo da političari u BiH obaveze pretoče u privilegije, a odgovornost u konfor. Dakle, političari nikada neće promjeniti svoj odnos prema društvu dok društvo ne promjeni odnos prema njima.

Koliko su toga svjesnu u rukovodstvu SSDBiH vidi se iz njihove prakse, a ne iz neobavezujućih deklaracija, tj. da li će nastaviti sa praksom gluhih telefona ili će za naredni kongres planirati, recimo konkreto, okrugli sto na temu „Književno stvaralaštvo bosanskohercegovačke dijaspore“, a što je, između ostalog, jedan od mojih iznesenih prijedloga. Mogle se čuti još konstruktivnih prijedloga od kompetentnih i dobronamjernih gostiju, što jasno govori da ima javnih aktivista koji odnos dijaspore i domovine ne promatraju isključivo kao prostor za ličnu promidžbu i korist.

Ipak treba naglasiti da SSDBiH, bez obzira na programske anomalije – a što je produt subjektivnih i objetivnih okolnosti – čini veoma korisne i pozitivne angažmane za bosanskohercegovačko društvo, pa i državu Bosnu i Hercegovinu, te je njihova dobra namjera neuptina, kao i iskren patriotizam, a vjerujem da će moje prijedloge, kao i ostalih učesnika kongresa, shvatiti dobronamjerno i pristupiti im na konstruktivan način.

Kako se politika odnosi prema kulturu u BiH?

OSMANBAŠIĆ: Osnovna karakteristika je da se politički faktori generalno na vrlo neprimjeren način odnose prema kulturi, a što se manifestuje u maniru što nastoje da kulturu adaptiraju svojim uskim interesima, a to je samo odraz njihovog restriktivnog odnosa prema socijalnoj realnosti. Dakle, naši političari konzumiraju kulturu u mjeri koja je u skladu sa njihovom uskointeresnom programskom platformom koju realiziraju u praksi, a to nema nikakvih dodirnih tačaka sa deklaracijama koje bučno plasiraju u javnost i imaju funkciju paravana iza kojeg se kriju stvarni politički ciljevi kojima teže.
Dakle, aktuelni političari, a time i političke opcije, zorno demonstriraju da su nedorasli stvarnim društvenim izazovima u BiH, u čemu je kultura jedan od pouzdanih indikatora njihove kolizije između riječi i djela; stoga, može se konstatovati da su političke opcije, bez razlike na promovisanu programsku platformu, izgubile javni kredibilitet – te je neophodno da se pojave nove političke opcije koje su spremne da preuzmu odgovornst za javno djelovanje u našem društvu, jer su članovi postojećih političkih stranaka postali bezidejna i anemična masa gdje preovladava deprimirajuća kadrovska selekcija.

Zar su i pored tolikog broja neophodne nove političke stranke u BiH?

OSMANBAŠIĆ: Nažalost, da. Neophodne su principijelne i programski doslijedne političke stranke koje neće dozvolit da izgube javni kredibilitet zbog upliva u vlast po svaku cijenu – čemu smo svjedoci zadnjih decenija u BiH; dakle, nedostaje saglasnost između riječi i djela kod naših političara, a što ukazuje na nedostatak moralnih kapaciteta. Znači, dramatično nam nedostaju i pojedinci i opcije koje će na političkoj sceni demonstrirati spremnost da u granicama univerzalnih ljudskih i društvenih vrijednosti vode konstruktivnu i racionalnu politiku, utemeljenu na realnim i učinkovitim programima,te racionalnim strategijama.

Osim toga, nažalost, bh. glasači imaju slabu memoriju tako da brzo zaboravljaju šta im je ko obećao i šta je od toga praktično realizirano. Dakle, neophodno je da i samo biračko tijelo racionalizira svoj odnos prema onima kojima daju povjerenje na period od četiri godine. Prekomjeran emocionalan naboj, koji je karakterističan za ovo podneblje, a koji producira haos i konfuziju treba da zamjeni racionalizam koji uvodi red i sistem u duštvenim odnosima. Da bi društvo kao sistem funkcionisalo neophodno je da su svi njegovi djelovu aktivni na konstruktivan način, inače imamo blokadu zbog djelovanja destruktivnih elemenata– kao što je trenutno stanje u BiH.

Ipak, u BiH je složena društveno-politička situacija i neće se moći doći do rješenje dok se to stanje objektivno ne sagleda, te je pojednostavljeno tumačenje jedan od naših problema, a sa tim se često susrećemo u javnom prostoru i tome se ne pridaje adekvatan značaj. U bh. politici ne postoje kriteriji koji bi odvojili prodavače magle od onih koji teže praktičnoj učinkovitosti – jer nije problem da se pred izbore daju obećanja, već je problem što birači ne zahtijevaju da im budući predstavnici u vlasti predoče na koji će način realizirati obećanja, tj. da li su spremni da preuzmu odgovornost i suoče se sa poslijedicama za neostvarenje datih obećanja. Dakle, relacija između političara i građana utemeljena je na POVJERENJU, a kada se ono izigra, kao što imamo danas situaciju u BiH – cijelo društvo je u velikom problemu.

Vjerovatno u BiH još nije izblamirana GRAĐANSKA programska platforma i tu još ima prostora da se gradi politički kredibilitet, dok su „lijeve“ i „desne“ političke opcije u BiH odavno bez kredibiititeta, ali nema alternativne opcije koja bi pravilno dijagnosticirala stanje u bh. društvu – jer nove političke stranke upadaju u stare zamke: umjesto da se bave društvenom problematikom, nakon što dobiju podršku na izborima, bave se isključivo same sobom.

Ali ne smijemo odustati u traženju novih i zdravih političkih snaga koji će Bosnu i Hercegovinu izvesti iz sveopće krize i povesti putem lokalnih i globalnih integracija i sveopćeg prosperiteta. Smatram da još nemamo dovoljno isprofilisane političare koji su odvojili lično od zajedničkog, personalno od općedruštvenog, privatnog od javnog – sve se to smješalo kod naših javnih djelatnika i političkih predstavnika, a glasači to ne sankcioniraju adekvatno pa se kriza produbljuje. Politički koncepti i programi padaju na etičkoj razini, što je u sferi psihologije i filozofije, u širem konteksu to je IDEOLOŠKA društvena supstanca, u sferi teorije – tako da u sferi javne društvene prakse nastaju konflikti što se manifestuju kroz razne blokade i destrukcije.

U javnosti vlada uverenje da se svako može baviti politikom u BiH – što je apsurd - pa zbog toga svakim danom tonemo u sve dublji ambis društvene nefunkcionalnost. Očito da imamo problema sa temeljima društvene funkcionalnosti – a to su principi, kriteriji, pravilnici, a u širem smislu sa slovom zakona. Prvo mi sami sa sobom trebamo poredati neke stvari na svoje mjesto da bi sa drugima mogli da uspješno sarađujemo – a međunarodni odnosi su kompleksni i BiH, faktički, tu je promatrač a ne akter, faktor koji je potčinjen i kome se nameće a ne faktor koji kreira odnose. Znači, politikom i društvenim pitanjima bi trebalo da se primarno bavi struka i dok se to ne desi realno smo u alarmantnom problemu sa neizvjesnom društveno-političkom budućnošću, veoma nestabilni i ranjivi – a o tome se nedovoljno govori u javnosti na kompetentan i argumentovan način.

Kakva je sudbina naše kulture, umjetnosti i književnosti u ovom turbolentnom vremenu?

OSMANBAŠIĆ: Nažalost, nije moguće u društvenom haosu graditi kulturni prosperitet, već samo u društvenom blagostanju. Umjetnost ne nastaje sama od sebe već uz pomoć mecena i donatora, rijetko kao uspješan posao. Nema umjetničkog procvata dok umjetnici žive u bijedi. Književnost ne može da se razvija bez štampanja knjiga – a to košta. Naša dijaspora u značajnoj mjeri održava književnu produkciju, naročito kada su u pitanju bošnjački pisci, jer pisci koji žive u BiH ako se ne poveži sa našom dijasporom, uglavnom, ne uspjevaju da prodaju knjige, a to znači da ostaju bez potpore za narednu knjigu.

Međutim, u ovom vremenu mi imamo sreću jer postoji internet te se putem društvenih mreža objavljuju prozni i poetski radovi, promovišu se knjige, a i druge umjetnosti se u nekoj formi mogu prezentirati. Isto tako, moguće je afirmisati i neke oblike kulturnog naslijeđa i na taj način njegovati i spriječiti da određene vrijednosti budu zaboravljene.

Pošto su institucije za kulturu objektivno marginalizirane od strane političkih stranaka i samih političra, tj. vlastodržaca, a što u oderđenim situacijama poprima i formu KULTUROCIDA, teret očuvanja kulturnih, umjetničkih, a između ostalog i književnih vrijednosti, pada na nevladine organizacije i društveno odgovorne pojedince – koji nužno preuzimaju odgovornost i angažmane neogovornih institucija, sa raznih nivoa vlasti.

To će potrajati sve dok imamo ovaku vlast koja se neodgovorno odnosi prema kulturi i umjetnosti, a koja kontinuirano, već preko dvije decenije, vrijeđaju građansku inteligenciju. Dakle, vlast treba mijenjati sebe ili građani moraju mijenjati vlast – treće ne postoji. Kulturni djelatnici i umjetnici u pogledu društvene odgovornosti imaju značajnu ulogu i udio, a naročito književnici – jer je RIJEČ – kao osnovno sredstvo komunikacije među ljudima, izražajno sredstvo u njihovoj umjetničkoj kreaciji. Bez ikakve sumnje da su mnogi književnici svoj talenat i vještninu stavili u funkciju nečasnih općedruštvenih manipulacija koje poštenim ljudima otežavaju i zagorčavaju život, pa je stoga odgovornost pisaca u društvu na znatno većoj etičkoj razini, što treba više naglašavati u javnosti.

 

KNS / 13.7.2016.god.