Ibrahim Osmanbašić

ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?

……..

Izdavač: Udruženje za kulturu-Nova svjetlost

Sarajevo, 2021.

 

 

……………..

 

ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?

 

Šutim – jer mislim da je tako bolje

a ne mora značiti da sam u pravu

i, eto, prihvatam krivicu –

priznajem, ispod Sunca i Mjeseca – kriv sam,

sudite mi – javno i tajno,

a neću, ipak, reći neke stvari – činjenice!

I neću krunu od lovorika – stihova odati!

Gdje?!

Pogledi upitno sijeku

a ja šutim –

glupo ili mudro –

to nije bitno u noći i danu

u subotu ili utorak

na ulici ili u trolejbusu ili čekaonici.

Ne, ja vam neću reći – šta vam ne govorim,

ni zašto šutim

ta, možda time nešto mutim ali…

Nije to kriminalna radnja –

jer to je sfera osjećaja, a ne pameti.

To je nešto kao nijemi zavjet ćutanja:

SJENA PJESME!

Šuma sjenki – refleksije događaja – Rijeka sjećanja,

sudite mi, osudite me – jer to tako ide,

a imajte u vidu da priznajem krivicu –

i da se ne kajem.

Kriv sam.

 

 

 

RIJEČ PADE NA ČOVJEKA

 

Velika riječ pade

na čovjeka malog

i on se uveliča,

a riječ

niti šta dobi

niti šta izgubi

od svog

veličanstvenog sjaja

u vječnosti.

 

 

 

 

VATRE DUŠE

 

Kritična tačka poduhvata u lišću skrivena šuti

malo sa strane,

izmaknuta od ustaljenog manira poimanja stvari

sa tonom terete na lancu nepredvidivog.

Odbljesci ljepljivog magnetizma unutrašnje vatre

mekane ljudske duše

lagano plešu u zjenicama,

pričajući koloritne priče jezikom koji nema ime

a kome su plamenovi riječi

– što u ritmu srca se povijaju

lijevo – desno, gore – dolje

budeći čežljive uzdahe.

Pojavila si se gušeći žar u sebi

koji te baca na obale udaljenih horizonata

dok te pjesma valova uljuljkuje budeći osmijeh

što teške brave otključava od nebeskih kapija.

Tragovi tvojih koraka blijede u bjelilu mećave

Strme ulice,

dok vijuganjem prkose stoljećima.

Odavde sa brda vide se krovovi grada

u čijem kovitlacu nestaješ

dok se na povjetarcu njiše nit nade

da ćemo se uskoro sresti

i reći ono što se nije reklo

a rečeno je jezikom što nema ime.

 

 

 

 

NEMAM PRAVO DA ZABORAVIM NA RIJEČ

 

I dok se izazovi lome

od vrleti svijesti,

cvjetovi čežnje, uz prizvuk tuge

tiho pjevuše u sjenkama prkosa.

I dok se valovi života

uz zbuk vječnosti mrve

pjenušanje vri u podnožju magličastog horizonta.

Ja nemam pravo da zaboravim na riječi!

Ja nemam pravo na kredit promašaja!

Ja ne smijem činiti što je uobičajeno za druge!

Jer mene vide – i ako me ne gledaju

i nisu presudni oni što su tu.

Vakum duha u burnoj svakodnevnici vlaži zjene

a suze očaja su presušile, odavno.

Zlo na prijestolju lakrdijaši

crnom kosom pakosti maltretirajući svjetlost,

znak je na čelu

bol u grudima

a munje prkosa u zjenicama.

I onaj kome je data ta spoznaja –

nema pravo da zaboravi na riječi

nema pravo na kredit promašaja

ne smije činiti što uobičajeno čine drugi

jer njega vide – i kada nije tu

a provjera odlučnosti ne prestaje.

 

 

 

 

TAMO IZA

 

Kuda te vode ove staze snene?

Gdje si krenuo sa stećkom naivnosti?

Dok koračaš tebe prate sjene

što šute bez sjaja ali pamte vrijeme,

ugašene nose zavežljaje tuge

riječi uklesane munjama

strpljivo čekaju na ritam i zvuke.

 

Kuda si krenuo – motriš li na ljude?

Ne spavaju zvijeri kada gase svjetlo

već u mraku plivaju kroz snove

te, linije stroge nagrizaju, gaze.

Sadržaje kroz forme pretaču smjerno

Formule moći traže grčevito.

Da li tebe vide na zenitu slave

kao voće koje zrači srećom

ili priviđenje pod kapuljačom strave?

Odgovori i pitanja mreže pletu brojne

zapleteni vape za užetom spasa

materija pjeva u nemoći od bola

a za njom kaska antimaterija bez glasa:

Funkcija i upotreba

Odgovor je pitanje a pitanje je odgovor

tamo iza

gdje je sve – a ničega nema!

 

 

 

 

TAJ JEDAN

 

Putevi zemaljski, pokriveni lišćem

sjećanja,

još odavno nosim duboke razloge za eksploziju.

Nisam znao za temeljne postavke suštine stvari

te dugo, ispred zida očaja, puštah krik nadanja.

A vrijeme teče, teče – kao voda, koju mislimo da

znamo

nešto činih, a nešto ne – i razmišljam, tako…

O onome što je bilo i onome što nije bilo

i o onome što ne znam – zašto se nije desilo

a ono što jeste – pokušavam da objasnim.

I gubim se u lavirintu magnovenja

između sna i jave – ne razlikujući ih potpuno.

 

Igram se upaljačem racionalizma – hladnog

osmijeha,

dok oči, pune slika vatrenih, mačevima zveckaju

braneći behare tanane duše – u polusnu

u polujavi – bez polovine moga bića.

Priznanje ljubavnog uragana – čežnje srca

vodi klizavim stazama klisura strmih.

Čuđenje promatrača budi besmislenost izazova

gdje objašnjenje svako suvišno je

i samo pojačava led i sante čini jačim.

 

Taj jedan pokret – koji nedostaje

ta jedna riječ – koja nije izgovorena

taj jedan pogled – koji nije izronio

taj jedan osmijeh – koji je zatajio

taj jedan dodir – koji nije zaživio

taj jedan krug bi se zatvorio.

Sada ne bih kvario stihovima ovim

I plesao na rubu agonije izčeznuća.

 

 

 

 

NAŠI DANI POEZIJE

 

Ima puno toga da se kaže

za dane ove koje živimo

i godine – što beščujno klize,

a šutimo – misleći da govorimo.

(A šta je s poezijom?)

 

Vjerujemo da je izlišno balzamovanje

ovog ovdje što nas muklo steže,

a stvari se kotrljaju kroz vrijeme

i poprimaju neko novo određenje.

(A šta je s poezijom?)

 

Stećci događaja urezuju

dubok trag u dušama

i kao da su riječi suvišne

nakon uzdaha.

(A šta je s poezijom?)

Ima puno toga da se napiše

o ovim danima kroz koje tumaramo,

a napisano neće biti uvjerljivo

i kao da će najbitnije iscuriti

kroz ambise međuredova i napore između riječi,

te, izbrušen smisao više će zbunjivati

nego što će objašnjavati –

i kako će poruke biti shvaćene?

(Poetika – da li sa nama blijedi?!)

 

A ko još ima volje za shvatanja?

Šta ko više – traži i želi da razumije?

Preliveno je nerazumijevanje.

Previše je svega – pa i tog samog – previše!

Gdje su mjere? (Odumire li u nama poetika?)

Gdje su orijentiri?

(Lutamo li mi ili poezija,

ili ona s nama ili mi u njoj?)

Da li vraćanjem treba ići naprijed?

Kuda vodi to naprijed

kad se vraća u budućnost?

 

(Gdje se budi

nadahnuće pjesme?!)

Ima puno toga oko nas – sad i ovdje,

a možda i previše – da bi ga sami odmotali,

pa, čak, i u ime poezije.

 

 

 

 

 

RIJEČI U VREMENU

 

Nad praznim papirom bdim u noći tihoj.

Iza mene putevi su, brodolomi i bitke.

Ratnici svjetlosti prkose buktinjom logorskih vatri.

Išao sam da bih došao na mjesto polaska.

Nemiri u duši ne daju spokoja putnicima

kroz vrijeme, prostor i događaj.

Oni su sudionici povijesnog

I hladni svjedoci nemilog.

Kroz svjedočanstvo nijemo – ne ispovjedaju se,

već šutnjom govore o bitnom,

a pričaju o sitnim dogodovštinama,

koje su same po sebi jezivo dramatične,

a smisao im neuhvatljivo seže kroz aktivne kratere

što se puše,

do usijane lave – do koje se ne može,

a u kojoj je sve rastopljeno

i nema praktičnu svrhu,

spremno za ponovno rađanje

za neki novi život

za neki novi svijet.

 

Ponovo noćas bdim nad praznim papirom

stražareći nad neispisanim riječima u vremenu

što teže univerzalnom smislu vječnosti

koji se ne da zaobručati u iskazu,

potpuno predan besmislenom poduhvatu

u izlišnom poslu građenja svijeta

na krhkim temeljima maglovitih vizija,

koje dolaze niotkud I nizbogčega,

a, ipak, mada se ne da shvatiti – tu su zbog nečega

i dolaze od nekud – utopljene u jednu stvarnost

koju čovjek uslijed slabosti dijeli.

 

Nešto kao zaborav budi stihove meke

vraćajući mirisna sjećanja

na nešto

što ne znamo – a znamo

prepoznajemo prvi put viđeno

i kao da je ovaj život kratka sjenka

vječnog bivstvovanja,

koja izmiče svijesti jer se tope niti logike,

pa čovjek ostaje nedorečen

i kao da nešto ima čega se ne može sjetiti

a to što vidi ne može objasniti

te, luta kao sjenka prolazna kroz predjele vječnosti.

 

Opet bdiću nad praznim papirom

gdje odavno sve je rečeno,

praznim riječima – u okeanu vremena,

a nešto od toga je –

da kraj je početak.

 

 

 

 

DIJALOG

 

“Hajde da pričamo brate!”

• kaže Svjetlost Mraku.

“Pričaj sestro… ja te čujem!”

• odgovara Mrak uz stanku.

“Da li vidiš ples ti boja?”

• reče Dan u transu.

“Ne znam o čemu pričaš!”

• kaže Mrak čekajući šansu.

“Ima li kod vas sunca?”

• pita u očaju Dan.

“Kod nas Mjesec kadkad šeće.”

• reče Noć što nosi san.

“Da li vidite rijeke, šume?”

• Svjetlost će na znak.

“Posrebreno sve je kod nas!”

• odgovara Mrak.

“Pitaj ti sad nešto mene.”

• zbunjeno će Dan.

“Reci, reci što me juriš?”

• Dan glas pusti jak.

“Sa Istoka ti me topiš!”

• Zadihan će Mrak.

“Stani da ti nešto kažem!”

• u trku će Svjetlost.

“Vidimo se na Zapadu!”

• zbori Mrak u letu kroz vječnost.

 

 

 

 

 

SJETI SE

 

Sjeti se ljubavi

noći kad umiru pjesnici

dok grad šumi u zagrljaju tame

što svjetluca iskrama života.

 

I zaboravi teške zavjete srca

što ih je dalo u plamenu mladosti

jer tu je snaga stubova

što svemir drže na putu vječnosti

dok se zaljubljeni kupaju u vodama snova –

slatkoj iluziji vrijedne bola,

i trajne patnje ljudske duše

što je razapeta između

onoga što je bilo, što jeste

i što ne dolazi prizvano.

 

Sjeti se!

Sjeti se, i probudi vjetrove zaborava

što lutaju pustinjama paralelnih svijetova.

Kanule su suze zamotane u samoću

a tu je smisao nade i bivstvovanja.

Probudi sjećanjem ptice čile u praskozorju sjete

I iskleši glijetom srca iznevjerenog

lapidarne stihove u stijenama trajanja.

Udarcima čekića iscrpljene volje

obasjaj nove puteve snoviđenja koloritnih

i kroz riječi nek’ se razliju boje magnetne

što privlače čežnju duše za nasladom slobode,

duha i tijela,

pokreta smjelog van granice pojmljivog

između vremena i prostora

iza svijesti o onom što je bilo

što jeste i što ne dolazi prizvano.

 

Sjeti se, sjeti se ljubavi moja da voljena si

i voljena bila,

i ne potoni u ponore ambisa beznađa

u noći kada rađaju se pjesnici

i marširaju linijom horizontal grada

linijom snoviđenja što bukti u plamenu života

linijom – koju sam želio tebi dati na dar

u vremenu ekstaznih tumaranja

ulicama pustim

pustim – a punih svjetlosti koja prži ustreptalo srce.

 

Sjeti se ljubavi, ljubavi moja, sjeti se

i ostani tu

negdje u vidokrugu

blizu

do kraja

i budi moja sjenka – pratilja vjerna,

živjeći u stvarnosti kroz sjećanja.

 

 

 

 

IDEJA BEZ STALNOG MJESTA BORAVKA

 

U vrijeme nemirnog podstanarstva

kod izvjesnog lokalnog dripca

spoznah da pompa i problemi naviru

iz mojih oštrih crta lica.

 

U jednom momentu zatraži eure

neće da više prima marke

i ne slutih da otvoriše se vrata

iz kojih vrebale su zamke.

 

Zašto baš ja? Čemu sve to vodi?

Nisam imao svijest o svome značaju,

tek kasnije spoznah pri slučajnoj zgodi

–  svjetlost sam novom naraštaju!

 

Zbog neznanja trpim objest

gladnih vukova i zlih lešinara,

ne zanima njih suština stvari

već im svirep ćar pamet formira.

 

Da, ja sam ideja – fiktivna činjenica!

Bivstvujem u svijetu mašte,

ali moja supstanca duh golica

revitalizirajući pusto zgarište.

 

Feniks iz pepela kada se vine

u visine čarolije plaveti

krilima se oslanja u letu

na iskre čestaca svjetlosti.

 

Priroda moja je kao kisik

što održava žar vatre,

sam za sebe – ne može da gori

već sagorijeva u kosmičkom plamenu.

 

Dosta! Odlijepite se pijavice!

Nećete krv više piti mi u transu

a da moja bit ne izlazi na sunce!

Zar čari moje ne zaslužuju šansu?

 

Zbogom lešinari! Sebičnjaci kleti!

Ne trebam odsjaj lažne iluzije,

pustite u miru da pijem mjesečinu

na bacajte zalud mreže konfuzije.

 

Odlazim sa jutrom okeanu snova:

sretna vam i Stara i Godina Nova!

U zgrčenoj ruci zadržite kovanice:

suština vam je broj – zlatne kartice!

 

Ne mogu se služiti dva gospodara

nit’ se može u nedogled izigravat’ raja

vama vaši snovi – meni snovi moji:

“Doviđenja u plaveti – gdje drugačije se broji.”

 

Odluke su pale u sjenkama noći

popucaše okovi oko vrelog srca

tek za jednu riječ  – vezane su moći

skrivene od pogleda neodlučnih.

 

Ideja sam bez stalnog mjesta boravka

dušu mi hrani zavjet slobode

puteve izazova dok gazim u noći

zvjezdani treptaji ka jutru me vode.

 

(2010.)

 

 

 

 

PJESNICI BOSNE

 

Kišobran bola

sile mraka

digle nad Bosnom

da pomrače sunce,

da obore ČOVJEKA

u očaj bezdana,

da samelju ponos

i okovanu nadu

bace u oluju

beznađa.

 

Slovo na slovo

riječ na riječ

pjesma na pjesmu

na krila misli

za duha svijet.

Kroz pero pjesnika

ognjeni zmaj

spali laž

obori nepravdu

za nauk

za ČOVJEKA.

 

Stopa u stopu

stih u stih

galaksije pamte

betoniran stid,

zvijezde dok šalju

sjaj duž Kosmosa

nevidljivom niti

vezuju vrijeme

opominjući treptajima

prošlost i sadašnjost

budućnost i vječnost.

 

Pjesnici Bosne

iskrom rime pale baklje razuma

na postelji stihova

odmaraju dušu snenu:

srce na čelik

smijeh na plamen

znamen na kamen

emocije na zid

spoznaja na pročelje

bezumlje u dim

vizija u prvi plan

– pjesma nadahnuća

kuća slobode

dom pjesnika:

Bosna od pamtivijeka.

 

(2010.)

 

 

 

 

 

SUZE SUNCA

 

Suze Sunca padaju na Zamlju

zlateći nebeski svod.

Kuda su krenuli ovo jutro

u misli zaronjeni ljudi?

 

Spuštene su nevidljive mreže

koje love šetače i tragače

filozofe i apotekare

glumce i lutalice.

Bljesak sunčane suze

kao utjeha

za izgubljene godine

kao izvjesno otijelovljenje čežnje

koja drži kormilo uma.

 

Zaboravljen je napad u zoru

i vrijeme kada je vod mladića

ostao odsječen na isturenoj koti.

Nakon deceniju i nešto

gradska kafa budi uspomene

miris baruta

oštrinu brisanog prostora

stamenitu odluku o očima – u stroju.

 

Neki su mrtvi

neki su živi

neki su mrtvi i živi

više od preživjelih.

 

Suze Sunca koračaju Zemljom

zlateći nebeski svod.

Kuda idu ovo jutro

u misli zaronjeni ljudi?

 

Tišina noći prekriva ulice

grad tone u smiraj.

Neki dugovi nisu plaćeni

zarezani u dubinu pogleda.

Pločnici grada pamte oluje

stavljeni pečati blijede

pucaju karike obruča lokalizma

nestaju glumci – padaju zavjese.

Predstava traje – gotov je samo čin.

Prosijede glave učile su pjesnike

specifičnoj težini riječi

nakon učinjenog djela.

Mucavi tumači stvarnosti

zaglibljeni u živom blatu iluzija

ušivaju svoje istine

tkajući poluistine u filmu Bezdana

– bar pogledom da okrznu

zlaćani sjaj suza Sunca

u jutarnjoj svježini stvarnosti.

 

Istovjetna kategorizacija

ljudskih duša je

iluzije ambis neupućenih

– tamo gdje razum prestaje

umjetnost se nastavlja.

Opasna je igra pjesničkom slobodom

naročito kad se igraju prosti.

Giljotiranje duha je zločin

za koji je nebeska kazna.

Ne mršti se bez razloga, ptico

pjesma što ti se ogleda

u suzi Sunca,

čiji sjaj obasjava nebo!

Osmijeh za osmijeh

je mjera nadanja

u sjenkama otjelovljenog sna.

 

A oni što imaju šta reći

vrijeme je da kažu

jer sramnoj šutnji

nije daleko kapija Bezdana.

Mladići su stali na kotama

koje je rovilo vatreno gvožđe

linije slobode nisu probile zvijeri,

te je moguće čitati i pisati knjige,

a i sve ostalo činiti šta ide

uz život što se kruni.

U potrazi za izgubljenim snom

što se javi – s vremena na vrijeme

u zlaćanoj iskri čežnje

suza Sunca

što lutaju Zemljom

obasjavajući nebeski svod.

 

(2008.)

 

 

 

 

 

LET U SUPROTNOM PRAVCU

 

Okrećeš se u suprotnom pravcu

od zemaljske ose

i stihovima strijemiš ka zenitu Svemira

vođen bakljom nadahnuća

u srcu što ti bukti.

Stranac si u svome gradu

i samo te ulice primaju u naručje

dok toneš bezdanima nerazumijevanja

udarajući od oštre hride pohlepe

– što prijeti da zatre ljudski rod.

Razloge vulkanskog bunta

ne znaš da objasniš drugačije

do pjesmom plamtećih stihova

što se međusobno bore ognjenim mačevima

za smisao koji se stapa i razlaže

u jeku bitke do posljednjeg daha.

Fasadama klize sjenke sumnje

ples misli omamljuje te žarom

vizije se tope, obmana se smije

– u velikim igrama žrtvuju se mali:

uzdahe naivnih vezuju u snop

i bacaju u peć povijesnog zaborava.

 

Hodaš u suprotnom pravcu od krda

što u stampedu zatire progres:

srljaju u ambis bezumlja

opijeni himnom mračnjačkog hira,

rizikujući da te satru kopite

pomamljenih zvijeri

što pobjesne kada čuju pjesmu

koja nadahnjuje vitezove svjetlosti.

 

Dok letiš pjevaš

kružeći orbitom u suprotnom pravcu

od zemaljske ose što strijemi u ponor,

a stihovi se rađaju u zamasima krila

prkoseći mreži niskih poriva,

i u letu rasplamsava se aura

slobode i neuzaludnosti.

 

(2011.)

 

 

 

 

TRAGOM ZASTRTOG VREMENA

 

Kocke vremena

kotrljaju se niz stepenice događaja.

Trag jasan na istetoviranom sjećanju

ostaje da ukaže na Put

koji vodi ka smislu

što se ne nalazi – u potpunosti

već za kojim se traga,

iz razloga prirodnog sazdanja

ljudskog sadržaja htijenja

i u djelovima stiče

kroz poimanje:

Mudrost govori kroz iskustvo

Doživljenog, proživljenog i prihvaćenog.

 

Lopte vremena

kotrljaju se kroz prostor volje.

Neki bi nad-jezikom

objašnjavali ono što im smeta.

Sa dragim srcu neuviđajnost se plaća.

Da, ne mogu se mijenjati događaji

ali se mogu pamtiti

da se ne bi nemilo ponavljalo.

Grad ima dušu – ali i dušmane

i teško je plesti mrežu

od kanapa plemenitosti

– mračnjaci se prepoznaju u mraku

krijući se od svjetlosti.

 

Tragom izgubljenih stoljeća

zapitane tumaraju kolone:

Odgovori tu su – nedostaju pitanja,

uklesani simboli govore

zaboravljenim jezikom

koji nanovo valja učiti.

 

Kocke sustižu lopte

sudaraju se akumulirane energije.

Pokreću se uspavani instikti:

Borbe tek predstoje – za bit!

Opomene su izrečene

još se očekuje ishod prakse

koja treba da sintetizuje

bolna iskustva

u kolektivnu mudrost

što držat će kurs

kroz oluje što čekaju –

predstojeći izazovi

koji se ne mogu mimoići

već se valja suočiti

– oči u oči –

sa svim onim što je bilo,

jeste i slijedi,

a zastave alternativa

imaju smisao u vremenu

prije početka bitke

jer tada – kad vatra otpora plane

svaka ponuda je siktava izdaja.

 

Kocke i lopte

zapečaćenog vremena

kotrljaju se kroz prostor života

ostavljajući neizbrisiv trag

u genetskom sjećanju.

 

Riječ obuhvata čovjeka

a čovjek

ne poima

svu dubinu riječi

što treperi u plamenu tajne.

 

(2008.)

 

 

 

 

MOLITVA ZA PALOG PJESNIKA

 

Pitali su me oni što su prodali svoj san –

Šta je to vrijedno vječnog puta?

A ja ih gledam bez pijeteta

jer znam da su odoru bacili u blato

i živi ih pijesak kajanja jede

jer su poluljudi u polusnu

i da žive poluživot

na rubu plača i nemoći

jer ne znaju šta im fali –

a to je peta dimenzija.

 

Na svoj su prijesto stavili novac

a ja im kažem – spoznaja! –

da ona je plata dostojna čovjeka

a oni me gledaju i ne shvataju,

– brdo sa brdom nijemo priča, –

dok bajramska kiša rominja

i budim se na mezarju pjesnika

koji je sam sahranio sebe

jer ovo je noć kad duhovi pjevaju

i samo odabrani im poj čuju.

Noćašnji san u kamen klešam

stihovima, što kroz svemir jure

drugom kosmičkom brzinom – van orbite,

i u mojoj sobi se roje.

 

Ove su slike trebale, kao i mnoge,

da se rastope k’o pahulje martovske

al’ eto mene nad mezarom stojim

probuđenog pjesnika, u posebnoj noći,

koja nije obilježena na kalendaru

što mi na stolu leži.

 

Išao sam ulicom mirisa breskve

ponoćni smiraj hrani srce

neka djevojka, poznanica, strankinja

sa istoka ili sjevera,

u zjene me nježno uzimala.

Neko je negdje putovao i ja ga pratim

a ona će kasnije doći

samo da ne zaključam vrata

toliko se sjećam njenog lika

i neka sila me odlijepila iz njenog zagrljaja

i otišao sam niz tu ulicu voća

a na mostu su bile životinje pitome

koje su me trebale rastrgati – ali nisu.

 

Jednom starom prijatelju sam otkrio

da sam napisao mjuzikl

i oko sna se skupio buket ljudi

to je trajalo u bljesku munje

jer sam žurio niz ulicu – kao, kući

a u društvu sam nekoga

koga se ne sjećam.

Ezan na Grbavici!

– na kojoj sam bio manji od psa avlijanera.

Šta da im kažem – zašto ne odustajem?

Zašto ne kažem njima svoju cijenu

jer oni su svoju rekli

i drugi je znaju?

 

Godinu i nešto sam plesao Zapadom

i stekao dužno poštovanje klošara iz metroa

kroz trepavice ljepljive šmekao Holanđanke

a one se čude – što se ne predam?

I u snu sam ušao u kafe,

sa šankom od ogledala,

u društvu nepoznatog prijatelja

i rekao sam mu da je konobar

lično (Džim Morison) zvijezda vječna rocken rolla

– jer je pjevao

a  samo sam ga vidio u refleksiji

i imao je lik Meksikanca

a unutra je još neko ljepljivo spadalo

koje se non-stop metilja dosadno

i gostima nagriza mir.

 

Konobar je pjevao a ja sam prepoznao sjaj legendarni

u boji glasa,

čovjek je sa likom Inka

ali ja sam morao stići kući do ponoći

jer će bez kucanja ući strankinja

sa srebrenom baklom na usnama,

opet sam na toj ulici oaze

po praznim ljetnim baštama pričaju statisti

i na pločniku srećem ono spadalo iz kafea

ali bez maske.

Da, on je neki opasan glumac

jer u njemu je duh od sante morske

nešto smo dugo pričali usput

znam da žurim

on mi nešto bitno objašnjava

ona me čeka…

Budim se

Spoznajući da je ovo noć palih pjesnika.

(2001.)

 

 

 

 

 

ODJEK PJESME

 

Riječi tvoje – bistre i britke

rime tvoje – s bojom i mirisom

strofe tvoje – s muzikom i osudom

pjesme tvoje – s porukom i odjekom

natapaju Bosnu valovitu

i kruže kroz Hercegovinu kamenitu.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

Ko još bdi nad tvojim knjigama?

Davno si nam poslao blještave poruke

dok u sjenci Starog mosta

žeđ zjenica gasio si Neretvom

dopuštajući da te zeleni valovi

na kratko odnesu u plavetnilo beskrajno

što se ogleda u vodi koja plovi

a zauvijek ostaje u Mostaru

gdje ljepota izvire, otiče

i opet mu se vraća

u kićenim pjesmama

romantičnih sanjara.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

Generacije si zadužio iskrenim pokajanjem

otvorivši čudesnu kapiju ljepote

tajnovitim stihovima čežnje

čiji odjek ne jenjava

dok se Bosnom kotrljaju stoljeća

i blista bijeli luk novog – Starog mosta

na istom mjestu – na kojem si pratio oblake

na istom kamenom – u koji si utisnuo nevidljive

stope

ali što se čuje dok odjekuju kroz vrijeme

i sanjarskim zanosom boje vječnost.

Ti – živi duh si Bosne!

Ti – okamenjena si čar Hercegovine!

Ti – riječ si tvrda domovine:

od safirne Neretve – do duboke Save

od brze Drine – do kristalne Une.

Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!

Tvoji su stihovi zaustavili kazaljke

i vrijeme u pjesmama stoji.

Tvoja se poezija propela do zenita

I pokoljenja bdiju nad tvojim pjesmama

zalijevajući divote – riječima srca

koje kuca u ritmu ljubavi

koju je tvoje iskreno pokajanje

raspršilo po Bosni i Hercegovini:

na istok i na zapad

na sjever i na jug

od Goražda, preko Sarajeva – do Bihaća

od Počitelja, preko Mostara – pa do Odžaka,

da blista kroz vječnost

dok god čovjek pjeva

i vjeruje

da nakrivljeni svijet može popraviti pjesmom.

 

(2015.)

 

 

 

 

JIN I JANG

 

Pola je bijelo

Pola je crno.

Crno u bijelom

Bijelo u crnom.

Da nije bijelog

ne bi bilo crnog.

Bijelo se dokazuje crnim

Crno je uslovljeno bijelim.

Bijelo nije veće od crnog

niti je crno značajnije od bijelog.

Bijelo ne opstaje bez crnog

crno nestaje bez bijelog.

U krugu

univerzalno i relativno

jedno

simbol Univerzuma.

 

 

 

 

 

ZVONEĆA SVJETLOST

 

Kroz listove breza probija se Sunce

vjetar šarene grane povija blago.

Djeca asfaltom vrište u trku

automobili prolaze polako.

 

Prozorska stakla moja se tresu

bojim se da mi ne eksplodira soba

čim san na ruke me uzme počinjem se ljuljati

oči mi otvara kreveta škripa.

 

Sjećam se kad budilo me je nešto

kao šum

kao neka zvoneća svjetlost,

u snu sam hodao

a bio sam budan

u glavi mi je bitka buktjela.

 

Ne znam ko je revoluciju vodio,

ne znam ko je u nadmoći bio

kad rekoh sebi,

dok nove zvijezde sam otkrivao na nebu:

“Ako treba da pobijedim

neka bude sad!”

 

Napisah pjesmu zavjeta.

Jutro se ušunjalo u sobu.

Ugasih svijetlo.

Prozor otvorih.

Ptice su se nadvikivale svježinom.

Nešto je ulazilo u mene iz daljina kosmičkih

kao razdragan val, kao…

Osta samo sjećanje na zvoneću svjetlost.

 

 

 

 

RIMA ISKRU BACA DUŠI

 

“Koliko pjesma ima smisla?”

pitam se tu u vatri.

I dok oštrim krila meka

odgovor taj želim znati.

 

Ključa oko mene život.

Više je pjesnika od čitača!

Rima iskru baca duši

dok pospana želi leći.

 

Ali opet nema sna,

prošao je mojom ulicom odavno.

Sjedim tu na početku priče

gdje zastadoh na tren samo.

 

A tren taj vječnost traje

razliva se pločnicima

kuda moje staju stope

iskra jedna ritam daje.

 

Neki polet, uzmah teče

još sam ptica koja pjeva

dani moji nanizani

jedrima vjetar love.

 

Tako plovim vječnim morem

jer obale tražit neću

odavno su vali meni

predočili život, sreću.

 

Mnogo trke, borbe nosim

na plećima svojim krhkim,

kad me stisnu još oluje

dušu jedva stihom krpim.

 

Kadkad me misli jedu

što kormilo držah jako,

zašto nisam k’o i drugi

na hride se nasukao?

 

Kada plovim ja tad letim!

Nebo se sa vodom stapa

rima iskru baca duši

kao sidro što dno hvata.

 

Pjesma vjetra, ritam zvijezda

ja sam mornar koji leti,

koji zna još nešto bitno

al’ ne može da se sjeti.

 

 

 

 

 

 

PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA

 

Od blokova vizije most je izvjestan

kuda stvarnost prelazi u sjećanje,

zbijene su slike u arhiv iskustva

pogled tragača dopire do naslova knjiga.

Presovani su događaji u kukaste znakove

snaga uobrazilje nadograđuje zbilju

ozbiljnost kleše dlijetlom istine

pravi putevi vode u okomit ambis.

Pad nije kraj već proces.

Nakon kraja je novi početak starog

udes što premošćava

postojanje materije i odnosa

stvari i pojava

što se reflektuju u stvarnosti

kroz prizmu svijesti – znanja i poimanja

iskustva i predrasuda

volje i želje:

PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA

objašnjava zbunjujućim faktorima

gdje se organski sjedinjuju proturiječnosti

u cjelinu nedefinisanu – čvrste forme

nenaslutive primjene

u fiktivnim realitetima

duhovnih sinteza

pretpostavljenog i izvjesnog

u samjerljivim gabaritima.

 

 

 

 

 

GRAVITACIJA POEZIJE

 

Ako se ja odreknem poezije

– da li će se poezija odreći mene?

Ako se vizija zaledi u meni

– da li ću se ja zalediti u viziji?

 

Ako ponor u vremenu

nema dna

– koliko će trajati let

kroz izmaglicu čežnje?

 

Dovoljno velik’

dovoljno mal’ –

da u strukturi molekula

oživi svijet –

STIH

plamti

u oluji nadahnuća

na rubu uzavrelih svjetova,

čekajući

na likove i događaje

na fabule i kriktaje

i splet okolnosti

da kroz slučaj,

nošen krilima gravitacije poezije,

nastavi let

– kojem je svako ime suvišno

jer riječi su samo cjepanice

što bivaju dimenzije značenja

goreći u vatri metafore –

što obasjava

nukleus vizije,

sazdane od niti poetike

– što mrežu plete

razapetu:

između jave i sna

između života i smrti

između mrtvila i pjesme

između poraza i pobjede,

čineći jasnu razliku

između leta i pada

– krila i bezdana.

 

Vraćajući se kroz minulo vrijeme

prostor obasjava svjetlo sjećanja

dok boje plešu mameći pjesmu

privučene nebeskom snagom

poetske gravitacije –

topeći granice znanog i neznanog

premošćavajući epohe

snažnim zamislima krila nadahnuća

čineći jedinstvo

nespojivih kontradiktornosti

magnetizmom spoznaja

otvarajući nove procijepe

duž prostranstva vremena

odakle izviru dragulji čuđenja svijetu

– čemu se ne može sagledati

spektar dobrobitnih interakcija.

 

Gravitacija poezije

regeneriše ljudsku kreaciju vizija

čarolijom nebeskog rađanja

uzavrelog stiha spoznaje.

 

 

 

 

GOSPODINE PROFESORE

 

Gospodine profesore,

došli ste da otvorite poetsko veče,

obrve vam se smiješe

trljate pod stolom dlanove

petom parket silujete.

Gospodine profesore, samo što ne krene

a Vi ste tako nervozni

i nije vam do eksponiranja umijeća.

Zašto?

Čemu unutrašnja panika?

U publici su desetine vaših studenata

kojima ste duboko u mozak uklesali dopuštene

slobode.

Oni će se na vaše dosjetke prvi nasmijati

a i ostali će prihvatiti

da ne ispadnu budale.

Gospodine profesore – Vi ste stub grada!

Vi ste srce poezije!

 

Jedan se u drugom redu meškolji

i dovikuje:

“Za katedrom predavanja!

Poezija! Poezija!”

Ne obraćajte pažnju gospodine profesore.

Idiot!

Idiot savršeni!

Osudit će ga vaši studenti

a i ostali će, da ne ispadnu budale.

Samo vi nastavite sa seciranjem.

“Arabeske su vam parabole,

gospodine profesore!”

Kliče masa nijemo.

Ali jednog dana će zabrujati kontinentom

planetom

možda već sutra!

Zato ovog na stolu protresi dobro

da one ne bi šta čeprkao

i vaše dugogodišnje pripreme pobrkao.

Pincete drhte u sudnom času

kada istini treba otvoriti vrata

ali ta istina vašu igru kvari!

Sijeci!

Sijeci, bezdušni profo!

Ekstravagant onaj mahnito se rita

kao da njemu vrše akupunkturu srca.

Sijeci, sijeci bezočni proof,

jer kao i tokom čitavog staža

iz prostorije ljudi otići će ćutke

a pred kabinetom vašim mračnim

noću će se udvostručiti straža.

 

 

 

 

 

KONJ JE KONJ

 

Konj ima dva oka i četiri noge,

na svakoj nozi po jedno kopito.

Konj rže drugačije na zob

i kobilu sa trakom iznad obrva.

Konj je konj

i nikada neće postati pijetao!

Pisanje je niža faza poetičnosti

kad odobriš riječ kao dovoljnom za sveobuhvatnost

i pisanje pojmiš kao uzaludno veranje

ako ne razumiješ,

i suvišnim – ako si budan

uskačeš u višu fazu poetičnosti.

Koračaš parkovima više faze poetičnosti

gledaš konje više faze poetičnosti.

Neodoljivo te podsjećaju

na one reponje iz niže faze.

Već počinješ da se kvasiš sumnjom

mokre su ti noge

podlaktice

mali mozak

a i dosadno ti je gore

u višoj fazi poetičnosti.

Strčiš dole uzimajući papir i olovku

da konačno staviš sve na svoje mjesto:

Konj ima dva oka i četiri noge

Na svkoj nozi po jedno kopiro.

Konj…

 

 

 

 

 

PLAMTEĆE APSTRAKCIJE

 

Nema frke,

izgradio sam čvrste temelje!

Gradio sam ih mukotrpno

u vodi do usana usijanih

i biće buke

kad se konture hrama

nasmiju u stvarnosti.

Biće svega tad,

ali ja se ne palim

na takve stvari

potpuno sam imun

na ledene ljudske aktivne neposredno.

To je već duhovnost

izložba refleksija

mediji

preživanje sjena prošlosti.

To su sredstva ljudskog eksponiranja

i to su vene duhovne,

pogodne za komuniciranje sa masama

vidnim

materijalnim

dok je na bljesak

entelehije

bivan smožden

u trenu

i topi se

ponorom

što ustvari je

trun Svemira!

 

I tu nema procesa:

želja

patnja

razočaranje.

To bude i prođe

i ne ponavlja se,

a utisak ostaje da titra

kanjonima uzdaha

kistom suhim slikajući

milion slika,

bez kamere snimajući

milion filmova

nijemih

zvučnih

kako ti je tigru milo,

onom tigru što ne spava

niti sanja milion pjesama

lakiranih noktiju

a taj bizarni izvor nadahnuća

čovječijoj nozi nedostupan je

već znaci dolaze s vana

što pokazuje put ka sendviču boja

posteljini od rose do usana

koje dozivaju

i primjetit ćeš sve to

ako si ontološka otvorio vrata

i tad upijaš inicijal kosmički,

fluid lave života plamteće apstrakcije:

Bez molitve nijeme

teško je nabasati

na sunčane stepenice poprskane

safirima

brilijantima

sedefima

smaragdima što se jedu i piju

i bez njih smijeh vene,

plamteća apstrakcija

šapat svjetlosti iz ponora bića

iz kratera Svemira:

Kosmičkim prognanicima

samo date su rukavice

nevidljive okom

lopte usijane

iz srca vulkana da vade bez opekotina.

 

 

 

 

 

POETSKO VRIJEME

 

U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ…

Uhvaćeni smo u carstvu imaginacije

živjeći u paralelnoj stvarnosti

leteći na krilima plavetnog nadahnuća.

Naš let je pjesma ispunjena zvučnom slikom

stihovi su zamasi krila inspiracije

što nas nose kroz prošlost i budućnost,

tvoreći lebdeću stvarnost

između ambisa mašte i iskustva

potičući nepresušnom čežnjom susret sa ljepotom.

 

Na Baščaršiji voda inspiracije ne jenjava

let golubova nagovještava dženetski smiraj.

Pjesma se prirodno stapa u sebiljsku riječ

od davnina što brani tajne zaljubljenih.

Uz zvuk tramvaja i odjek ezana

uz eho crkvenih zvona i gugut golubova,

uz klokot Miljacke i šum vjetrova

obznanjuje se pjesma srca i sjaj duše

u dimenziji što izmiče brojevima,

u smislu što izmiče slovima.

 

Dođi tu – u srce grada ljubavi

u gutljaju studene vode spoznaj istinu

zašto je Sarajevo dom pjesme

u kojem kola poetsko vrijeme

čineći od epoha – trenutke

od osmijeha – stihove

od uzdaha – nezaboravne refrene

što nas prate u stopu

na svim meridijanima i paralelama

dotičući sanjiv zenit i usnuli nadir.

 

U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ…

Dođi – čeka te novi početak

o kojem ne znaš ništa

trebaš tek da ga otkriješ,

dok stihovi odbrojavaju beskonačno vrijeme

u zamamnoj mašti

koja neobjašnjivim putevima

postaje stvarnost

tu – na Baščaršiji – kod Sebilja

gdje su pohranjene tajne zaljubljenih

još od davnina

da svjedoče o letu ustreptale duše

na krilima poezije.

 

Sarajevo, 09.04.2020.

 

 

 

 

 

 

 

VALJA NOVE MOSTOVE GRADITI NA BALKANU

 

Valja nove mostove graditi na Balkanu

uprkos olujnom košmaru što nas vitla

i drži u haosu misli i osjećanja

ne dajući nam ni trena mira.

Bahati likovi nazadnih ideja

uveli su nas u pomraćenje uma

budeći arhaične strasti prošlosti

opijajući mase slatkim lažima

nudeći budućnost bez perspektive.

Čovjek je poražen.

Civilizacija je poklekla.

Nakaradna politika je postala sama sebi cilj.

Pamet je zanijemila pred grotlom pakla

bal aveti prizvao je jahače apokalipse

i sa demagozima došla je glad i bolest

pa su ratna razaranja donijela smrt,

jer su puštene divlje zvijeri

srušile kulturne tekovine.

 

Valja nove mostove graditi na Balkanu

na dobro poljuljanom povjerenju

od nekada napredne regije svijeta

načinjena je tamnica naroda.

Kreirati valja nove ideje

što sjedinjuju ljude u dobru

jer ko ne nauči lekcije prošlosti

historija mu se ponavlja.

Još uvijek su glasniji destruktivci

što demokratiju koriste kao pendrek

ne libeći se da udare na svoj narod

zarad fotelja i privilegija.

Pa stoga smo na začelju Evrope

jer se valjamo po blatu

svojih gluposti.

 

Valja nove mostove graditi na Balkanu

kroz odlučnu demokratsku bitku

požrtvovani i istrajni – uvidjet će puteve

što na odvažne čekaju na horizontu.

Samo se istinom i pravdom osvaja sloboda

kao dar časnom duhu

koji pokleknuti neće pred zlotvorom

što prijeti vatrom pakla.

Zaista je ljudskost na iskušenju

u ovom našem zanosnom Balkanu.

 

 

 

 

SEBILJSKI GOLUBOVI

 

Tuga teška vezala mi krila

lancima moje drage pjesme,

snebivam se okolo Sebilja

bez snage da sletim do česme.

 

Žeđ duši vodom da ugasim

dok izazovi dolaze sa zorom,

od lanaca se ne mogu da spasim

ljepota se pomiješala sa morom.

 

Jato leti, lepet krila zove

tuga gnijezdo u srcu je svila,

nedostižne zovu me visine

a teret mi orobio krila.

 

Sebiljski sam golub koji šuti

čekam da se meni vrati snaga,

pjesmu moju ponovo će čuti

kad tegoba odleti bez traga.

 

Pjevale su prije mene ptice

pjesme čežnje koje bude snove.

Ne pamti se ni perje, nit’ lice

samo želja za letove nove.

 

Baci pogled na sebiljsku raju

na čaršiji snovi ne prestaju.

 

(2017.)

 

 

 

 

 

MEKE STAZE SVJETLOSTI

 

Kraj taj mekosvjež je, k’o obala vode.

Drumovi mutno tonu u gustu plavet

puni sjenki ljubavi.

Visoka stabla, pa je nebo malo.

Vrhovi plešu na grudima plavim.

Dolazim ovamo da prošetam tugu

među prijatelje i sporo po suncu

vučem se kraj cvijeća i postajem blaži,

brižni su zbog bola što u srcu nosim

a ja baš i ne znam šta ću da im kažem.

 

Možda kad umrem – stidljivo se dijete,

sa živom vatrom u stomaku, sjeti

kako vidje u oluji mladića pod slamnatim šeširom

sa lulom u ruci na vratima jutra.

 

Stazom koračam dok boje trepere

nijanse se prelivaju u rosi,

dvorac sa brda na suncu se smije

ključeve zlatne u pehare nosim

gdje čekaju priliku za provod,

k’o i jad, golem kao šuma,

krila pjesme zvjezdanoga traga.

 

Niti nema ruke što mi veže

puštam prste da pronađu sklad

u ritmu što me obuzima tiho

i slapovama čarobnim nosi.

 

Mostovi u kanjon se ruše

zato suze mi ne teku,

ne žalim za ustima bijelim, rujnim

a sladak bol se rasplamsava u meni.

 

Ne znam zašto kada patim

kao da su tužna i stabla

kao i ja što sam?

Da li će zauvijek otploviti sa mnom

te ponosne krošnje, nasmijano nebo,

djevojka sa svjetionika

i tuga moja

raspjevana?

 

 

 

 

 

 

 

UMESTO NOMINACIJE

(U zahvalnost Rodžeru Votersu)

 

Bitka za Bosnu i Hercegovinu

još traje.

U Sarajevu se brani suština civilizacije.

Dođi, Rodžeru Votersu

i otpjevaj “Jednu ciglu u zidu”

jer nigdje u Evropi ta himna slobode

nema jači i iskreniji eho!

Dođi, Rodžeru,

jer Sarajevo te treba!

Slobodarska misija gubi smisao

bez herojskog Sarajeva,

tvom muzičkom studiju

mjesto je kod “Vječne vatre”

spomeniku antifašizma.

Nedostaje rodžersovskog plama bunta

protiv nepravde i Tirana

da bi se rasplamsala vatra prkosa

mračnjačkoj najezdi jahača apokalipse,

koji prijete da ljudska osjećanja

prikuju na stub srama

a od divljaštva načine krunu svijeta:

samo usijane note sanjivog basa

uz ritmičnu pratnju vjernog doboša

i zanosni ples dubokih timpana

te prasak zveckavih činela,

imaju moć da unesu svjetlo

u evrospki turoban dan

kome ponestaju sunčevi zraci,

dok stari kontinent tone

u dugu polarnu noć.

 

Dođi, Rodžeru Votersu

u slobodarsko Sarajevo,

da ti dodjelimo povelju – glasa savjesti

jer ti si rekao jasno i glasno

ono što je epoha šutila

a mnogima klizila između prstiju

između nota, između riječi

između stihova

između slika, pokreta i krikova

i neartikulisano ostala da jezdi

iznad glava zbunjenih ljudi

ne znajući šta se dešava:

da li im se stvarnost pričinjava

ili je zaista istina

to što vide, čuju i osjećaju?

 

Gase nam muziku u gradu

zatiru nam muzičku scenu

rastjeruju nam po svijetu zaljubljenike u ritam i melodije,

melju nam duh beživotnom drobilicom

i od nas hoće da načine bezosjećajne strojeve:

koji će gasiti svjetlo i širiti mrak

koji će od pjesme načiniti oluju

koji će od ljubavi tvoriti mržnju

koji će gaziti život a slaviti smrt.

 

Možda ti nisu rekli

ali ’92 godine – kada su psi rata

sijali smrt po evropskom Jerusalemu,

tvoja kreacija je bila duhovni zid

na prvoj liniji odbrane grada

gdje su se branile civilizacijske vrijednosti

od najezde avetinjskog varvarizma.

 

Mi, koji smo budni u vještačkom paklenom grotlu

gdje nam svakodnevno razvlače pamet

i uče nas pravilima koja se nigdje ne koriste,

shvatamo da je besmisleno u takvom okruženju

predlagati Rodžera Votersa

svjetlonošca Pink Flojda

za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva,

pa mu neovisno od oficijelne volje

dodjeljujemo priznanje

– DUHOVNOG VITEZA –

u vidu stihova sarajevske poezije,

da bi se namirio dug iz prošlog  milenijuma

da bi se oplemenila sarajevska “Vječna vatra”

zlaćanim plamenom vječne misterije

što potiče čovjeka

da zakorači u san.

 

Sarajevo, 15.02.2019.

 

 

 

 

 

 

KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA

 

Kako srušiti zidove među ljudima?

Zauvijek.

Na godinu.

Na jedan dan.

Na trenutak samo.

Imaginarne granice dijele prostor

dijeleći ljudske duše

um i emocije.

Čovjek je zarobljen granicama koje ne vidimo

pokorava se glasu koji ne čujemo

strahuje od moći koju ne osjeća

bježi od sile koju umišlja.

 

Pasivnošću pristaje na podjele

poslušnošću prihvata podvale

bezboljnošću ovjerava falsifikate

sljepilom omogućava manipulacije

šutnjom legalizira bezakonje

bezosjećajnošću odobrava zvjerstva

glupošću pothranjuje mržnju

umišljenošću zatire prijateljstvo

ohološću se zatvara u sebe

i na svijetu ostaje usamljen.

 

Koliko samo mudrosti treba razigranom srcu

da se njegova ljubav ne okrene protiv njega samog

u vidu pomanih konjanika apokalipse?

Koliko je samo zatrtih civilizacija

koje su ponosno blještale na suncu

i dočekale sumrak svoga uništenja?

Zašto?

Čemu svi ti usponi i padovi?

Čemu hramovi napušteni?

Čemu prazne piramide?

Čemu avetinjski gradovi?

Ako umišljenost uništava prijateljstvo

šta onda gradi mostove među ljudima?

 

Koliko još treba da se obrne civilizacijskih krugova

da bi se urazumilo čovječanstvo?

 

Zamišljen čovjek stoji naspram svemira

obuzet tajnom

početka i kraja,

koju ne može pojmiti

pitajući se po ko zna koji put:

“Kako srušiti zidove među ljudima?

Zauvijek.

Na godinu.

Na jedan dan.

Na trenutak samo.”

 

Sarajevo, 2018.

 

 

 

 

 

POSLJEDNJA EMOCIJA

 

Prije vremena izolacije

gradskim ulicama kuljala je inercija

iskovana u vatri epohalnog izvora.

Vrelo je presušilo

energija je ugašena

povodi i razlozi su prestali da postoje,

riječi i djela su presahli

odjeknula je posljednja emocija.

Vijugavi eho progutala je gluha tišina

nenajavljeno stvarnost je zamrznuta

ljudima su propisane zaštitne maske

primjerena socijalna distanca

kućna samoizolacija.

 

Prije karantinskih šatora

svijetom je kružila lepršava pjesma.

Ljudi su mogli da šetaju

i u tome nisu prepoznali blagodat;

ljudi su mogli da sjede u baštama kafića

na zamamnom proljetnom suncu

na prometnim trgovima

skrivenim pod strehama

i u tome nisu prepoznali blagodat;

ljudi su mogli da odu u šoping centre

da obilaze ekskluzivne butike i prodavnice

isprobavaju modernu odjeću i obuću

da se raspituju, dive i kritikuju

zamjenjuju kupljene artikle jedne za druge

i u tome nisu prepoznali blagodat;

odlomila se posljednja emocija

otkotrljala se niz pločnik

zauvijek nestajući u tišini:

 

“Sjećanje je doziva

mami iz tame zaborava

okovi izolacije je plaše.

Suviše je nježna da bi blistala u pomračenju

suviše je slobodna da bi pjevala u kavezu

suviše je dražesna da bi je obmanule medijske senzacije

suviše je jednostavna za fabrikovane manipulacije

suviše je prirodna za restriktivne mjere izolacije

suviše sija da bi je ugasila tama

suviše je lijepa da bi je prekrila tehnologija

suviše je obična da bi bila zaboravljena.”

 

Posljednja emocija blista

na rubu ambisa kolektivne izolacije,

lebdi nad provalijom bez dna

gdje čovjeku se magli stvarnost

postajući rob sna.

 

Sarajevo, 27.04.2020.

 

 

 

 

 

PISMO BRATU U TUĐINI

(Posvećeno pjesniku Ibri Suhopoljcu)

 

Neviđeni brate, na drugoj polulopti svijeta

Ti vrijedan si poeme, drame i romana

a ja evo pjesmom dozivam te noćas

dok kod vas je dan u punom jeku.

Borba nam je suđena, brate

za ljudsko dostojanstvo da se lomimo

i kada uspostavimo linije odbrane

perfidni moćnici mijenjaju pravila

da bi suzbili, presovali duh naš iskonski

ali uzalud – koliko god nam sužavaju prostor

ta, samo silu nevidljivu, moćnu kompresuju

pa umjesto prakse – razliježe se grmljavina!

Zastave naše vijore se visoko u plavetnilu

slogani naši zasijecaju nebo epohe

stihovi naši zakrivljuju prostor

oblikujući važne događaje:

To razumiju samo ptice

Kojima je pjesma sudbina.

 

 

 

 

NEMIR DUHA VREMENA

 

Pučina blago se talasa

tek pokoji val dopuzi do obale,

um pokoljenja lebdi horizontom

na plažu silaze kolone

obasjane plamenom baklji,

karneval se priprema ljetni

a nedostaju epohalna pitanja.

Pod vodom su odgovori

budi se nemir

bruje kapije svijesti.

 

Izazov pleše nad bezdanom,

glas kolosalnih duhova zamire u buci

bubnjari drže opojni ritam

osmijeh boji pokrete meke

slobodu što slave u noći,

ruke se prepliću, noge klize

karnevalski požar širi se kroz duše

djevojke, mladići, djeca i starci

padaju u trans što zaborav nosi

ne znajući da nedostaju epohalna pitanja

čiji odgovori zjape pod vodom

– narasta nemir

ljuljaju se stubovi svijesti.

 

Čemu zebnja što rasjeca srce?

Čemu mećava slutnje što ledi krv?

Zar samo u meni divlja nemir

jer predosjećam nevrijeme u daljini

koje juri ka horizontu?

Zar samo oči moje vide

u mirnom moru razjapljene ralje?

Zar samo moje uši čuju

urlik tornada što zatire gradove

i iza sebe ostavlja stazu pustoši

na zemlji i ljudskoj duši?

Zašto  me trese groznica nemira

baš noćas dok plamte baklje

i na nebu se treperave zvijezde roje

dok muzika i ples zovu

zaboravu da um se preda?

Ne, nije to šapat trenutka

već prigušeni urlik epohe.

 

 

 

 

 

UNUTRA

 

Unutra biti

zbog principa,

stati u stroj

protestni,

iskoračiti ispred

ljudi i vremena

ostati dosljedan.

Drugačije ne znaš

ne želiš da razmatraš

opcije profitabilnosti

nakon što se pogne glava

i – na cestu položi ponos

ljudskost i čast

riječ i glas

i krik

i otkucaj srca.

 

Unutra biti

znači preuzeti odgovornost

za ono što je bilo

za ono što se događa

i za ono što slijedi

ma šta se valjalo iza brda.

 

Spolja gledno

unutrašnjost izgled raznoliko

mišljenje se razlikuje

stavovi su oprečni

neko je nužno u krivu.

Ishitrenost, površnost, neodlučnost

prečice su za kolaps.

Mudrost dolazi s godinama.

Ne može se prevariti vrijeme.

Zapanjujuća je tvrdoglavost

zalutalih u lavirintu poimanja.

Niti se sve prodaje

niti se sve kupuje.

Uvijek postoji otvorena mogućnost

da odeš pod led.

 

Unutra biti

znači ne biti vani.

Znakovit protest

protiv svega što donosi mrak

očima – dok prate

duši – dok pjeva

srcu – dok se moli.

Probuđeni – žive sami.

 

 

 

 

POEZIJA DANAS

 

Koliko smisla ima čitati poeziju danas

u ovom gradu dubokih sjenki,

u daljini dok prolamaju se metalik krici

puste ulice dok obilaze samo psi lutalice

iako je policijski sat ukinut odavno već?

Mnogi se ne sjećaju vremena tog avetinjskog

ponovo pustinjski duh liže gradske pločnike

presujući urbane snove u vakumirane kese

pakujući ih za zamrzivač prostrani

što bit će gurnut niz slapove Miljacke

pred svitanje,

žureći prema morskim dubinama

dok još drijemaju golubovi pod strehama

vrapci po krošnjama

svrake po razgranatim kestenima.

 

Koliko smisla ima pisati poeziju danas

zagledan u sarajevsko zvjezdano nebo

dok odjekuje svemirska simfonija postojanja

gdje note su bljesci odavno nestalih zvijezda

gdje brojevi gube zapreminu a sati dužinu

gdje riječi postaju zvuci, a zvuci slike

gdje smisao malog topi se i slijeva u veliko, nepregledno

dok gradska huka slabi uz sjaj Mjeseca iznad Trebevića

dok nazdravljači umišljaju da su bitni pripovjedači

dok neuki postaju neprikosnoveni autoriteti

dok se od naučnika zahtijeva menadžment

dok se od umjetnika traži da osvaja nivoe vlasti

dok se od književnika traži da je komercijalista?

 

Koliko smisla ima živjeti poeziju danas

u gradu koji ima više pisaca nego publike,

gdje se večeri poezije gledaju kroz parametre spektakla

gdje na uzice šetaju klimoglava pera

što za tintu i papir trče uz stepenice

strmih kvartova,

gdje mozgove vezuje kruta nit strave

na čijem početku i kraju je katanac,

ključevi su zabetonirani u nove stubove vijećnice

gdje se gumica što briše godine

kotrlja niz gradske ulice

dugo rotirajuću kružnim tokom

gdje stoji okrugli znak crvene boje:

“Zabranjeno trčanje preko mosta!”

dok mostova fali u donjem toku Miljacke?

 

Koliko smisla ima žrtvovati se za poeziju danas

u gradu u kojem se ne čuje bat kolone pjesnika?

Koliko smisla ima tražiti od poezije danas

da izađe sama iz sebe,

prođe kontra đir gradom

snese poeme na čaršiju

još vrelu od kosmičkog žara?

 

Vjerovatno da smisla ima

samo ga treba pronaći u polutami

gdje je teško razlikovati sumrak i svitanje

i nazrijeti upozorenje:

“Nikada ne trči preko mostova!”

gdje treba tražiti uporno

dublji kontekst današnje poetike.

 

(2020.)

 

 

 

 

KONCERT SLOBODE

 

Tipka sam bijela klavira Sarajeva

Koncert javni počinje od mene

Sve crne tipke biće odstranjene

Bjelašnica, Treskavica i Trebević pjeva.

 

Dosta je bilo tutorstva i šuplje

Napolje aveti i protuve crne!

Otvorite vrata da nam uđu srne

Dozivam sanjare da izađu iz duplje.

 

Bičeve masne na lomaču brzo,

Teftere crne i priznanja lažna!

Simfonija istine nek zabruji znažna

Ordenje za glas na buđ što se diz’o.

 

Ideje caruju iz željenog doba

Oslušnite malo smije se Evropa

Polufabrikanti naši njihova su klopa

Zbog sužene svijesti presije nas globa.

 

Otvorite prozore žigosanih duša

Poslušajte sklad kosmičkih žica,

Pustite iz kaveza da vine se ptica

Zrna s dlana istine slobodno da kljuca.

 

 

 

 

 

JEDNOM U GODINI

 

Osjećam da bura ova u meni što bjesni

nikako ne može zgurati u pjesmu,

da to je nešto što vide samo oni što to žele.

Možda je to krdo divljih konja u trku

Na ljetnoj kiši

Koja je topla samo onima koji to žele.

Bacio bih mozak u prvu kantu za smeće,

rado bih poletio u beskraj

sa namjerom da sam lišen namjere.

Jutro polaska dočekaš budan

jednom u godini

i tad se osjećaš nekako…

možda nikako.

Slušaš muziku i znaš da nekud odlaziš

možda i ne znaš gdje

ali si siguran da je to

samo jednom u godini.

 

 

 

 

SARAJEVSKI GOLUB

 

Sarajevski sam golub što leti,

sviram gitaru u vulkanskom ždrijelu

pjesme pišem na vjetru

letim često kontinentom sam,

imam viziju

imam san.

Volim noćne letove duge

volim svjetla

kišu

duge.

Ne dam da me stave u kavez

ne dam da mi krila režu

ne dam da mi dušu uzmu

mojom pjesmom da me vežu,

sarajevski sam golub što pjeva!

Nemoj golubice da sa mnom se zezaš

nemoj krila da mi žariš

pogledom vlažnim da dugo me mamiš,

za tebe ja sam van kontrole

a opet mi želiš ući u trag

pazi dobro na pokrete, riječi

mene ubija srca mrak.

 

 

PLES LEPTIRA

 

Iz daljine došla si bus-om

donijela osmijehe,

stvarnost je suštinski drugačija

kada si tu kraj mene.

 

Noć je tiha, ima malo ljudi

ulice već su puste sve,

koračamo prema našem gnijezdu

– to je volja sudbine.

 

Toliko se toga desilo

za pjesmu se nebo otvorilo.

 

Samo ti i ja

u divljem, ludom svijetu

leptira dva

plešemo u dugom letu

– ljubav naša nema, nema granica.

Vjetar je tu

da nas nosi brže, više

kad zatreba

tragove da nam briše

– ljubav naša nema, nema granica.

 

Okupana svjetlom govoriš mi meko

otvaraju se horiznta kapije,

u polutami zagrljene sjenke

– snovi su oživjeli.

 

Nedostižna mudrost obasjava smijer

naše stope ostavljaju tragove,

na čaršiji teče voda studena

čuva tajnu ljubavi.

 

 

 

SADRŽAJ

 

1. ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?………………………..7
2. RIJEČ PADE NA ČOVJEKA………………………………..………..9
3. VATRE DUŠE………………………………………………………….10
4. NEMAM PRAVO DA ZABORAVIM NA RIJEČ……….….12
5. TAMO IZA……………………………………………………………….14
6. TAJ JEDAN………………………………………………………………16
7. NAŠI DANI POEZIJE……………………………………………….18
8. RIJEČI U VREMENU……………………………………………….21
9. DIJALOG………………………………………………………………….24

10. SJETI SE…………………………………………………………………26
11. IDEJA BEZ STALNOG MJESTA BORAVKA………………29
12. PJESNICI BOSNE…………………………………………..……….33
13. SUZE SUNCA…………………………………………………………36
14. LET U SUPROTNOM PRAVCU………………………………41
15. TRAGOM ZASTRTOG VRIJEMENA………………………….44
16. MOLITVA ZA PALOG PJESNIKA………………………………48
17. ODJEK PJESME……………………………………………………54
18. JIN I JANG………………………………..…………………………57
19. ZVONEĆA SVJETLOST……………….…………………………58
20. RIMA ISKRU BACA DUŠI………………………………………60
21. PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA……………………………..63
22. GRAVITACIJA POEZIJE…………………………………………65
23. GOSPODINE PROFESORE………………………………………68
24. KONJ JE KONJ……………………………………………………..72
25. PLAMTEĆE APSTRAKCIJE…………………………………….74
26. POETSKO VRIJEME……………………………………………..76
27. VALJA NOVE MOSTOVE GRADITI NA BALKANU……81
28. SEBILJSKI GOLUBOVI……………………….………………….84
29. MEKE STAZE SVJETLOSTI…………………………………….86
30. UMJESTO NOMINACIJE…………………………………………89
31. KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA……………….94
32. POSLJEDNJA EMOCIJA………………………………………..97
33. PISMO BRATU U TUĐINI…………………………………….100
34. NEMIR DUHA VRIJEMENA…………………………………102
35. UNUTRA……………………………………………………………..105
36. POEZIJA DANAS………………………………………………..108
37. KONCERT SLOBODE………………………………………….112
38. JEDNOM U GODINI…………………………………………..114
39. SARAJEVSKI GOLUB…………………………………………….115
40. PLES LEPTIRA………………………………………………………117