Kritički osvrt na pjesmu “Muhabet iznad Sarajeva”: duh Meše Selimovića u poetičkoj refleksiji Ibrahima Osmanbašića

Piše:Lejla Lačević-Mizdrak

Prostor susreta: Sarajevo između stvarnog i metafizičkog

Muhabet iznad Sarajeva Ibrahima Osmanbašića predstavlja jedinstvenu narativno-lirsku meditaciju nad smislom života, moralom, vjerom i kolektivnim iskustvom naroda. Sam naslov (muhabet – u prijevodu sa turskog: ćaskanje, razgovor) je metafora za filozofski dijalog koji navodi na introspektivno promišljanje. Autor kroz susret četiri lika stvara metafizički prostor iznad Sarajeva, u kojem se granice stvarnog i nadrealnog spajaju. Kroz muhabet, pjesnik prepliće historijski, duhovni i književni kontekst, reflektujući impozantan književno-filozofski opus Meše Selimovića.

U slojevitom susretu prepoznajemo osnovne sile koje oblikuju bosanskohercegovačku sudbinu: um i književnost, vjera i moral, rat i otpor.

 

Forma, ton i ritam: slobodni stih i muzikalnost teksta

Djelo broji 11 strofa i 222 stiha. Forma je slobodni stih. Rima je sporadična. Pjesma više teži ritmu i zvučnoj harmoniji nego formalnoj rimi, što je čest postupak u modernoj poeziji.

Ton pjesme oscilira između meditativnog, elegičnog i vizionarskog, dominiraju melanholija i moralna zabrinutost, dok se povremeno pojavljuju tonovi nade i pomirenja. Atmosfera je mistična: prizor sabaha, zore nad Sarajevom, te prisustvo likova evocira osjećaj snovitog susreta izvan svakodnevne stvarnosti.

Ritmički, mnogi stihovi su duži i tečniji, s više samostalnih misli unutar jednog stiha („Ahmet Šabo podigao fildžan / pa ga drži tik do usana / niti može kahvu da popije“), dok su drugi kraći, usporavaju ritam, često u dijalozima ili retoričkim pitanjima („Zašto se živi? Zašto se umire?“). Ovakva kombinacija stvara varijabilni ritam, koji podsjeća na prirodan govor ili unutrašnju refleksiju.

 

Jezik i ambijent: turcizmi kao most tradicije i atmosfere

U pjesmi je mnoštvo turcizama, čime se postiže slojevitost značenja: šeher, fildžan, ahbab, sabah, ezan, kahva, stvaraju autentičnu atmosferu Sarajeva i bosanskog kulturnog prostora. Turcizmi su prirodan dio bosanskog jezika, pomoću njih pjesnik kreira upečatljiv ambijent i ton. Oni također pojačavaju doživljaj duhovne, svakodnevne kulture, pa se pjesma čita i osjeća skoro kao živa sabah scena u Sarajevu. Estetski, turcizmi pobuđuju dubok emocionalni ton. Naposljetku, Selimović je pisao na srpsko-hrvatskom jeziku, ali je kulturno i mentalno bio ukorijenjen u bosansku tradiciju. Zato autor u pjesmi turcizme koristi kao alat da naglasi historijsko-kulturni kontekst, i Mešu postavi u njegov okvir – Sarajevo, Bosnu, tradicija derviša, običaji i govor ljudi.

 

Intertekstualni horizonti

Intertekstualni sloj je bogat: historijski i lokalni kontekst Sarajeva, religijski i sufijski elementi, književni dijalog sa Mešom Selimovićem, te filozofska pitanja o životu, smrti, moralu i smislu riječi.

 

 Stilske figure

Stilske figure bogato su korištene, te često kombinovane unutar istog stiha, što doprinosi njenoj meditativnoj, filozofskoj i narativno-lirskoj dimenziji. U nastavku su neke.

Metafore:

„Riječi su izgubile vrijednost“ simbolizuje moralno rasulo i gubitak povjerenja u društvu; „mrak u duši caruje Bošnjaka“ prikazuje unutrašnji mrak naroda; dok „munje sijevaju u oku / gromovi bruje u glavi“ slikovito dočarava ratne traume i psihološki nemir.

Personifikacije:

Miljacka „žuri da se sretne sa studenom Bosnom“ i golubovi „donose habere“ daju ljudske osobine prirodi i životu grada, stvarajući živu i simboličku sliku Sarajeva.

Sinekdoka:

„Iz šumarka čuju se bulbuli“ – simbolizuju cijelu jutarnju muziku prirode i buđenje okoline, dvostruko funkcionišući, istovremeno i kao sinekdoka i kao simbol.

Repeticija i anadiploza:

„Ovdje nas je sastavila sila, sila moćna“ koristi anadiplozu za naglašavanje moći sile, dok ponavljanje pitanja „Šta predstavlja vrijeme? / Šta predstavlja prostor?“ ističe egzistencijalnu dilemu, a „Zašto se živi? / Zašto se umire?“ pojačava meditativni i tragični ton.

Uzvik koji je i stilska figura i interjekcija:

„Jah!“ stvara ritam i boju govoru. Ponavljanje uzvika pojačava emotivnu i meditativnu težinu trenutaka, istovremeno stvarajući ritam i zvučnu harmoniju pjesme.

Aliteracija i anafora:

„Niko – nikom – ne“ – ponavljanje glasa „n“ stvara zvučni ritam (aliteracija), dok početne riječi funkcionišu kao anafora, naglašavajući raspad povjerenja i moralnu krizu u društvu.

Antiteza oblikovana kroz paralelizam:

“Niti sviće, niti smrkava” – produženo trajanje bez smislenog ishoda.

Sve navedene stilske figure ne služe samo kao pjesnički ukras jezika, već grade duboku emocionalnu i filozofsku dimenziju.

Poetički pejzaži i značenja

 

Grad Sarajevo u pjesmi funkcioniše kao simbol šehera, tradicije i kolektivnog pamćenja. Autor ga prikazuje kao živo biće koje diše sa svojim stanovnicima, dok zora, ezan, golubovi i Miljacka postaju simboli novog početka, duhovnog buđenja i kontinuiteta života.

Šejh, ratnik, pisac i neznanac, četvorica likova, koji nisu nasumično odabrani, predstavljaju četiri dimenzije ljudskog iskustva: Mehmed Selimović (Meša), umjetnik, intelektualac, onaj koji vječito traga za smislom. Ahmed Nurudin, derviš, predstavlja religiju, duhovnost, moral. Ahmed Šabo, ratnik, simbolizuje iskustvo rata i poraza, svjedočanstvo o besmislu sukoba.

Neznanac u dukserici, može biti savremeni čovjek, možda i sam autor, kao svojevrsni homo viator. Govori jezikom bez riječi, što ušućuje na simbol Smrti ili nečega iz drugog svijeta. Može se posmatrati kao melek ili glas svijesti. U najširem tumačenju je misteriozna sila između života i smrti, posrednik koji prenosi univerzalnu poruku.

Kahva i fildžani su simbol zajedničkog života, razgovora i sevdaha; ovdje predstavljaju metafizičko okupljanje.

Magla u Sarajevu jeste čest klimatološki problem. Pjesnik je to pažljivo iskoristio: vanjska magla je i unutrašnja duhovna magla.

Iako je prirodna pojava, u pjesmi postaje slika kolektivne zablude, nesnalaženja, sumnji i tame u ljudskim srcima. Magla i mrak su simboli duhovne i moralne krize naroda.

Bure je praznina, prostor koji se može puniti ali iz kojeg sadržaj može iscuriti. Ovdje je simbol besmislenog posla, prazne forme, varljive ljudske riječi. Čovjek se naginje nad bure, a trud mu iscuri, što znači da bez morala i smisla sav rad postaje besplodan (“riječi bez morala isto su što i lovljenje vjetra / jalovi posao bez početka i kraja / kom je smisao kao šuplje bure”).

Ezan u pjesmi simbolizuje poziv na svjetlo, moral i duhovni život, dok njegovo zanemarivanje pokazuje kolektivnu moralnu dezorijentaciju. Osmanbašić kroz stihove kritikuje društvo i pojedince, ukazujući na posljedice takvog gubitka, ljude ostavlja same, daleko od unutrašnjeg svjetla i zajedničke duhovne svijesti. U širem kontekstu, glas ezana povezuje se s temama nepravde, gubitka povjerenja, naglašavajući koliko je važno održati unutrašnji moralni kompas i svjetlo duhovnosti, posebno u savremenom društvu koje često gubi smjer.

Pecanje simbolizuje strpljenje, tišinu, čekanje na smisao, i podsjeća na citat iz Tvrđave “Pecaj ribu, Ahmete Šabo!”. Pecanje vraća čovjeka sebi i osnovnom iskustvu življenja. Ono je škola strpljenja, kontemplacije i poniznosti pred prirodom.

Preci: “Živi ništa ne znaju” citat je iz Derviša. U tom smislu, pjesnik pravi poveznicu koliko je iskustvo predaka dragocjeno: “O tome mnogo govorili su preci” – oni su znali da sreća, unutrašnji mir i moral nisu povezani sa vanjskim okolnostima, nego s duhovnom i etičkom dimenzijom života.

Paraliza društva – trenutak sa Ahmetom Šabom i podignutim fildžanom je snažna pjesnička slika. On drži fildžan, ali ne može ni da ga prinese usnama ni da ga spusti, zamrznut između dvije mogućnosti. Skamenjena ruka znači da ga prošlost i bol drže vezanog. To je svojevrsna paraliza društva, više ne samo fizička, već egzistencijalna.

 

Dijalog s prošlošću: Selimovićev duh u modernom muhabetu

 

Selimovićeva vječna pitanja o smislu života i smrti direktno se reflektuju u pjesmi (“Zašto se živi? Zašto se umire?”).  Glavne i uvijek aktuelne teme njegovih djela (smisao, moralne dileme, sumnja, izdaja i vjera) su hrabro prenesene u pjesmu i oblikovane kao muhabet. Izdvajaju se tri motiva: nepravda, vrijeme i vrijednost čovjeka u filozofskom smislu.

Nepravda je glavni pokretač sukoba i patnje, posebno u Dervišu i smrti i Tvrđavi. U pjesmi se stalno vraća: “nepravdi što okiva šeher”, “nepravda je čovjeku za vratom”, prikazujući kolektivno iskustvo Bošnjaka kroz historiju, stradanja, izdaje, ratove, ali i egzistencijalni osjećaj da svijet nije pravedno uređen.

Vrijeme postavlja osnovna filozofska pitanja o smislu života, smrti i prolaznosti. Vrijeme je, uz prostor, prikazano relativno i iluzorno. Slično je u Dervišu i smrti, koji započinje Kur’anskim ajetom: “Prizivam za svjedoka vrijeme…”, koji se koristi u romanu da naglasi ozbiljnost i konačnost ljudskog života. U oba slučaja, vrijeme je svjedok i mjerilo, ali i metafora prolaznosti i neumitnosti smrti. Autor nastavlja Mešinu meditaciju – čovjek je, zaista, malen pred Vječnošću.

Kada je u pitanju vrijednost čovjeka u filozofskom smislu, pjesnik ispituje šta je određuje. “Umanjeni u svijetu” predstavlja ljude koji su u životu potisnuti, zanemareni, obespravljeni, ili su im djela neprepoznata jer svijet nepravedno mjeri. “Naknadno u istini” – ovim stihom pjesnik aludira na vječnu pravdu, moralnu ili religijsku dimenziju, gdje se istinska vrijednost otkriva pred Bogom. Stihovi su refleksija islamske i filozofske misli kroz perspektivu vječnog, a ne prolaznog svijeta; tako maleni mogu postati velikani, jer njihova djela, trpljenje i moralna vrijednost konačno dobijaju pravu težinu. To direktno rezonuje sa Selimovićevom filozofijom, posebno u Dervišu i smrti.

 

Krug četvorke

 

U književnosti kao i tradiciji, broj četiri često simbolizuje stabilnost, punoću, harmoniju: četiri strane svijeta, četiri godišnja doba, četiri elementa. U pjesmi četvorka označava spektar ljudskog iskustva i omogućava pjesniku da kroz dijalog likova istraži moral, egzistenciju i kolektivnu sudbinu naroda.

U Dervišu i smrti, Selimović koristi motiv četiri zlatne ptice, koji predstavlja duhovni put, unutrašnju mudrost i prosvjetljenje. Ptice imaju ulogu u narativu: one su vodiči unutrašnje spoznaje, predstavljaju četiri dimenzije duhovnog života. U Muhabetu iznad Sarajeva, četiri lika funkcionišu kao žive ptice koje prenose znanje, iskustvo i univerzalne poruke. Ptice u Dervišu i smrti vode protagoniste prema unutrašnjem prosvjetljenju i moralnom razumijevanju, a četvorka iznad Sarajeva, nudi muhabet o životu, smrti, moralnosti i smislu.

 

Čiji je, ustvari, Meša?

Mehmed Selimović, za života često neshvaćen i različito tumačen, pojavljuje se kao lik čija vrijednost nadilazi sve granice. Promijenile su se dimenzije i percepcije (političke, prostorne, vremenske), ali umjetnička suština ostaje – netaknuta. Nisu je mogla umanjiti ni negiranja, ni neprestani pokušaji svojatanja.

Rođen u Tuzli, živio u Sarajevu, stvarao u Beogradu, kroz stoljeća i prostor bio je dijelom različitih svjetova. Nakon smrti, pokušavale su ga prisvojiti i Bosna i Srbija, ali pjesnik jasno kaže: iznad Sarajeva, Meša je samo naš. Njegova pripadnost je univerzalna; vrijednost leži u djelu, u iskustvu koje spaja ljude bez obzira na nacionalne ili političke okvire.

 

Od ezana do zore: pjesma kao meditacija i opomena

 

Pisati o velikanima uvijek zahtijeva izuzetnu preciznost, a Osmanbašić to čini uspješno, kroz poetski dijalog koji Selimovića čini prisutnim, živim i relevantnim za današnjeg čitaoca. Na ovaj način pjesnik gradi most između prošlosti i sadašnjosti, afirmišući značaj književne veličine i inspiracije koju ona može pružiti svim generacijama.

Ovom pjesmom spojene su literarna tradicija i savremenost.

Poezija je istovremeno vrijedan omaž Meši Selimoviću, te opomena da pitanja koja je on postavljao ostaju aktuelna i danas, potvrđujući njegovu univerzalnu važnost izvan granica nacionalnih, kulturnih ili političkih identiteta.

Od ezana i zore, u konačnici gledano, svaki čovjek jeste na gubitku. Osim “onih koji vjeruju i dobra djela čine”, usudila bih se dodati, i – pišu.

 

KNSINFO/1.4.2026.