Zumber Muratović

SREBRENICA JE VRISAK DO NEBA

Sarajevo, 2005.

Stao sam zapanjen pred saznanjem da čovjeka bez ikakve krivnje čovjek može zaklati. Da ga živa može zakopati u zemlju. Da čiste dječije duše i njihove oko majčinog vrata spletene ruke može neko okrvaviti. Njihova prestravljena srca ledila su se gledajući te karakondže, taj ljudski urnebes u tom “dozvoljenom” krugu. Ubijali su dobre komšije i duše gostoprimne. Obeščastili su: od četvorogodišnje djevojčice do starice. Pitam se, zar i danas kod nekih ljudi postoji takav nagon i tolika surovost!?

Read more ...

Promocija knjige : “TIŠINA“, roman
Autorica: Munira Kovač-Devlić
..........

Odlomci iz romana:
****
**
(odlomak 1)
„Brzo su mi prolazili ti prekratki vikendi, čini mi se da ne bih ni trepnula, a već sam bila na putu za Mostar. Voljela sam ja i taj svoj "mostarski život", još kako, voljela sam mostarske sokake, Fejićevu uvijek punu i niko ne žuri, kao da se svi žele tu zadržati što duže, ispijajući kafice i razgovarajući o svakodnevnici, mostarskoj raji i tom čudesnom Mostaru, velikom Veležu. Nigdje nema takve miline. Tu je počinjao i završavao život jednog Mostarca. Razumjela sam ih. Mi koji smo proveli tek kratko vrijeme u njemu, koji smo se barem jedno ljeto pržili na mostarskom suncu, u januaru osjetili buru koja probija kosti, zavoljeli smo to parče zemlje. Taj luk koji se nadvijao nad Neretvom bio je nešto veličanstveno. Noge su mi zapinjale za kamene ploče iz kojih prži sunce, a Neretva svojim hukom kao da se smije i priziva kupače. Stasiti mladići kao strijela poletješe ka njenim dubinama. Divila sam se njihovoj hrabrosti. Izranjali bi kao neka uzvišena bića, na licu im se ocrtavalo nešto veće i jače, iskrenije i uzvišenije i od same sreće. Posmatram luk, uzjahao Neretvu i uzdigao se poput nekog konjanika. I kad je bio srušen, živio je u srcima. I dalje su ljudi govorili "tamo pored Starog mosta". Nikad nisam čula da je neko rekao "tamo gdje je bio". U njima je živio toliko koliko su i oni bili živi. Kad bi pogledali na one dvije kule, a između praznina, trzaj lica bolno je spuštao pogled niže, ka Neretvi. Ona je bila ista, smaragdima odzvanjala i pričala legende. I vratio se Stari, uzvišeniji i moćniji. Te noći sanjala sam kako stojim na najvećoj kuli, noge mi podrhtavaju. Pogledam u Neretvu, a ona kao da me doziva. Šumi mi u ušima. Pogled na drugu stranu. Nema nikoga. Sama sam na mostu. Zatvorih oči, sad jasno čujem dozivanje. Neretva isparava, a iz nje se, poput oblaka, izvi djevojka i povuče me dolje. Osjetih kako me voda povuče u dubinu. Pokušavam isplivati, ali ne uspijevam. Osjećam strah, vrištim, ali glas ne izlazi. "Ovdje je tvoj dom" – čujem onu djevojku koja me povukla. Borim se, hladno mi je, uzalud. Smijeh odjekuje negdje u daljini. Trgnuh se, oblivena znojem. Tog dana previše sam slušala legende – nasmijah se i sretna se vratih ispod pokrivača. Ali te noći nisam zaspala. "Ovdje je tvoj dom" – odzvanja u mojim mislima. Znam da nikad više s drugarima nisam prekoračila ogradu mosta. Nisam im pričala o svom snu. Smijali bi se. Nikad nisam priznavala strah, hrabrila sam ih koliko god mi je srce u grlu stajalo.“

Read more ...

PJESME LJUBAVI I ČEŽNJE

Živjela je ovdje nekad
Polužena poluptica
Sad je ova lađa pusta
Slijepa rijeka nema lica
„Nijema lađa iz predgrađa“

Pjesma koja je zaljubila pjesnika počinje da pjeva umjesto njega.Poezija uzima ono što je njeno,zaboravljajući na pjesnika koji joj je sve to podario.Nadahnuće koje je izraz pjesnikove duše,njegovog duha,daha, njegove čežnje i strepnje,postaje lahor koji zalahora krila te poezije i odvodi je ,zavodi je, u muziku.Nešto se događa s proljećem i proljećnim cvjetovima .Nešto što je u prirodi ptica.Ili u šali leptirova dok obleću grozdove jorgovana. Nešto što znaju samo „dječaci- vjetrovi“ i“ djevojčice-tajne“- to je ono što je skriveno pod velovima ove poezije koja je muzika ,ove muzike koja je poezija. Da nije riječ o ljubavi, ona bi se možda naslućivala. Da nije riječ o naslućivanju,možda ovdje ne bi ni bilo poezije.A jeste neki čudesni spoj svega toga: neko harmonično smjenjivanje nota i rima,zbilje i sna, slike i njenog odraza u ogledalima stvarnosti. I tu je sva tajna ove muzičko-poetske partiture.Zato se ove pjesme toliko predaju slutnjama,a slutnje sjetama i vedrinama istovremeno,a sve to u ritmu nekog tananog unutarnjeg bila,kucaja, drhtaja ili samo disanja koje se zahuktalo do zadihanosti. Slutiti,naslućivati:čarati,dočaravati,a to znači: sanjati,sanjariti, a to opet:shvatiti ovaj život kao jedan veliki san i ništa više. Odgonetati bilo koje od ovih značenja ,značilo bi skidati veo po veo sa tajni i tajnovitosti iza kojih bi nas dočekalo nešto još magnovenije,a to znači zaranjati u zlatnu prašinu koja lebdi iznad stvari ili se nalazi duboko u njima. Tu bi poezija samo gubila,muzika se gušila, a put vodio do osiromašenja , do spoznaje da izvan poezije i muzike ničega i nema.

Read more ...