BIJELA KRV

Tvoj glas je grom

Što plaši nebeske mornare

Stojiš mi na dlanu

Preobražen u kap bljeska

Umiljavaš se plamenu u mojim grudima

Ne bi li te ugrijao

Za tebe se borim ko ptica za mrvu hljeba

Ili vuk sto otima kost

Kad me tišina proguta

Moj mermer će prokrvariti bijelu krv

U dubini bijele crte stajaće tvoje ime

Vrisnuto kroz poslednji dah

Usta grana će zapjevati

A mahovina te grliti

Obećale su

 

 

 

 

POLJE

 

U mom gradu zmije izlaze na snijeg

Leptir poleti tek u jesen

Vidim polje gdje je posijan neki bolji život

Preko kamenja i pijeska

Palih oblaka

Ovdje gdje sam rodjena

Ime dobiješ tek na samrti

Dodijeli ti podzemni čuvar korijena

Ne plašim se kišovitih žaoka

Zariju se duboko

Otpašće kad previjem med od bora

U nesuđenom polju raste zlatna trava

Umjesto sunca rađa se jabuka

 

Ruke su mi pune mlijeka

A usne opojne kao mak

Znam ovakve

One ostaju do kraja

Iako ih se on davno odrekao

 

 

 

 

IZMEĐU

 

Ljubim te između dvije tišine

Gdje se konci rasplicu

Dani vuku

Praveći rupu u mašti

Krpiću ih željom

Kupljenom od uličnog svirača

Dala sam mu šaku zastarjelih snova

Nudim ti parče grudi

Ne bi li živio koliko i uzdah

Sunce si razapeo na usnama

Pečeš neizgovorene rijeci i skrivene molitve

Izmedju prstiju kriješ behar

Sto cvjeta u kasnu jesen

A u maju mi daruješ kesten

Dovoljno si jasan da živiš baš tu

Negdje između

 

 

 

TERET PJESNIKA

 

Nebeska paščad mi rasuše pogled

Igra je trajala dovoljno dugo

Da mi u zjenice baci poslednji plamen

Sebe sam zašila za rukav

Kuću ostavila

Onu sa zidovima od tišine

I pragom što pamti mrtve korake

Sve dok se ognjište nije prehladilo

Katkad mi štošta projuri kroz lobanju

Bude tu i poneka misao

Kičmu sam prebrazila u srp

Da siječem sopstvene sjene

Teret pjesnika je lagan za hartiju

Težak za ljude sa jednim srcem

Zubi moraju biti dovoljno jaki

Da sažvaću neke riječi

Iste ih znaju i slomiti

 

 

 

BEZNAĐE

 

Ime ću ostaviti pod bjelutkom

Sjenu ću sakriti u stijenine grudi

U oronuli život i bezizražajan jauk sudbine

Porijeklo i prezime biće pod jezikom šarke

Samo mi ga ona neće ukaljati

Lutat ću po beznadju u koje sam bačena

Pronaći ću svoj grob koji nikada nije ni postojao

Već se rodio sa svakom mojom nezadovoljnom riječju

Rasipala sam štošta po napukloj kičmi zemlje

Teret je bio težak koliko i majčina suza

…………..

 

Biografija

Damjana Savčić (rođena 16. maja 2006. godine u Foči) je savremena pjesnikinja iz Višegrada, prepoznatljiva po svojoj specifičnoj naklonosti prema rodoljubivoj, misaonoj i refleksivnoj poeziji.

Objavila je 2023. godine svoju prvu knjigu Oklop jave, kao učenica 2. razreda srednje škole. Objavljena u izdanju AS oglasa, ova zbirka je Damjanu pozicionirala kao jedan od najmlađih i najautentičnijih glasova savremene poezije u regionu. Takođe, zbirkom je proglašena i najboljim zavičajnim piscem.

Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, a njene pjesme zastupljene su u brojnim zbornicima i antologijama.

​Međunarodnu prepoznatljivost ostvarila je objavljivanjem poezije na prestižnim portalima kao što je Atunis Galaxy Poetry, čime su njeni stihovi doprli do publike u SAD-u, Belgiji i širom svijeta. Aktivan je autor na platformi Hello Poetry, gde njeguje dvojezični izraz pišući na maternjem srpskom i engleskom jeziku.

Njen rad je redovno zastupljen na digitalnim platformama za poeziju.

Iako je po struci carinski tehničar, Damjana je svoj životni put usmerila ka umjetnosti. Živi i stvara u Višegradu, gradu koji joj služi kao nepresušna inspiracija, spajajući istorijsko nasleđe Drine sa sopstvenim modernim izrazom.

 

……………………

KNS/8.5.2026.