Angažirana identitetska pitanja kroz prizmu osobnog i kolektivnog

 

Elvedin Nezirović, Sandro, Buybook, Sarajevo, 2024.

Kao i ranija prozna ostvarenja, i novi roman Sandro Elvedina Nezirovića pripada korpusu angažirane književnosti, koja se suočava s identitetskim pitanjima i dubokim društvenim podjelama u postjugoslavenskom, odnosno bosanskohercegovačkom toposu. Djelo je ukorijenjeno u iskustva rata, tranzicije, i kulturnih trauma, pri čemu Nezirović koristi narativnu introspekciju i fragmentirane priče kako bi istražio granice nacionalnog i osobnog identiteta.

Ukalupljen u tranzicijski prostor staroga i novoga, glavni junak romana, Sandro, oslikava kompleksnost identiteta u postratnom društvu. U ključnim scenama, poput one u kojoj protagonistica Nina insistira na pitanju „Jesam li musliman?“ (str. 118/119), autor otkriva unutarnje konflikte glavnog junaka dok se suočava s pitanjima etničke pripadnosti:

Svaki kasniji pokušaj da svoje sopstvo razumijevam isključivo kroz etničko porijeklo neizbježno se ulivao u tu scenu: Nina i ja koračamo kroz proljetnu noć, a onda zastajemo, gledamo se i dok ja pokušavam da shvatim šta se događa, ona me pita tiho, ali odrješito, glasom kao da iznutra obložen nečim toplim i mekanim, jesam li ja musliman.

Ja sam ti Jugosloven, odgovorio sam.

Dobro, bolan, jebo to, ali jesi li musliman, insistirala je.

Što je više ponavljala tu riječ, to sam osjećao da me ona sve tačnije opisuje, sve sam jasnije razaznavao da se ono što sam isprva smatrao nedostatkom, pred tom djevojkom pretvaralo u svijetlu tačku koja je trajno lebdjela nada mnom, poput mjeseca što je izranjao iz oblaka razapetih između okolnih solitera.

Jesam, odgovorio sam i taj nagli prelazak iz nadnacionalnog u nacionalno, iz svjetovnog u vjersko, iz opšteg u intimno, i samom mi je zazvučao kao da je u međuvremenu među nama nešto prevladano, neka prepreka ili ograničenje. (Nezirović 2024, 118/119)

Kroz dijalog vidno je razotkrivanje identitetskih slojeva, od ideala jugoslavenstva, preko nametnute etničko-vjerske pripadnosti, do osjećaja lične transformacije. Prelazak iz „nadnacionalnog u nacionalno“ ukazuje na prisilnu redukciju identiteta u ratnim okolnostima, pri čemu identitet postaje sredstvo prilagođavanja društvenim očekivanjima i opasnostima.

Knjiga identitetska pitanja donosi i kroz nacionalne simbole i kolektivne sukobe. Tako epizode poput postavljanja zastave Hrvatske Republike Herceg-Bosne u školi (str. 174) pružaju uvid u mikrokosmos kolektivnih tenzija: „Uprava škole na ulaz je postavila jarbol sa zastavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i neki su momci iz starijih razreda odmah primijetili, Nije ovo Hrvatska, i Nismo svi Hrvati, ali ništa se nije dogodilo“ (Nezirović 2024, 174). U tom kontekstu, zastava postaje simbol podjela, izazivajući latentne sukobe među učenicima koji prepoznaju neadekvatnost tih identitetskih nametanja („Nismo svi Hrvati“). Ovi simbolički činovi u romanu odražavaju širu društvenu dinamiku gdje se identitet često koristi kao alat isključivosti i homogenizacije.

Da je fragmentacija identiteta najvidljivija u ratnim okolnostima ukazuje Sandrovo suočavanje s vlastitim imenom i prezimenom što simbolizira njegovu otuđenost od vlastite prošlosti: „Sandro Slobodana Sarić, konstatirao je Štela, kao da time potvrđuje svoje duboke sumnje. Kao da je ljekar koji je upravo dobio dokaz da je njegova dijagnoza bila tačna. Nije rekao ništa, buljio je u svoje ime i prezime otipkano pisaćom mašinom na žutom papiru, kao da ne pripada njemu“ (Nezirović 2024, 180). Kao „Sandro Slobodana Sarića“, on osjeća kako mu osobni identitet biva ukraden ili nametnut – situacija tipična za ljude čiji su identiteti kompromitirani političkim okolnostima. Dodatno, pripovijedanje o porijeklu, gdje otkriva majčino srpsko nasljeđe (str. 181), dodatno oslikava složenost identiteta u kontekstu etničkog razvrstavanja.

 

Ovaj put ne žureći i ne izgovarajući riječi, kao da je mašina programirana da što prije pročita tekst, počeo je govoriti o svome porijeklu. I dok su odnekud, iza zgrade, dopirali prijeteći glasovi vojnika, lavež razjarenog psa i čika Duletovi krici, on je pribrano pričao kako mu je majka Srpkinja i kako živi. Banjaluci. Otkako je izbio rat pokušava do nje da dođe. (Nezirović 2024:181).

Te scene ukazuju na to kako rat generira fragmentaciju identiteta, prisiljavajući pojedince da pregovaraju o svom mjestu u društvu. Kroz opise Sandrovih vojnih zadataka u Mostaru, autor predočava razaranje urbanog i simboličkog tkiva grada, koje postaje refleksija njegovog unutarnjeg stanja, a koji se ispoljava kroz bezlični posao: „Njegovi vojni zadaci sastojali su se od raznošenja pošte od jedne komande do druge. Od hotela Mostar do zgrade Veanica“ (Nezirović 2024, 182). Pri slikanju unutarnjih prostor, naziru se i prostori tranzicije u kojima Mostar postaje razoreno tkivo grada:

Tokom obavljanja zadatka grad mu se postepeno otvarao i on je ulazio u njegovo razoreno tkivo, primjećujući koliko se preko noći sve promijenilo. Postojale su ulice kojima je rado išao, poput Radićeve, jer se tamo nalazio centar za prihvat izbjeglica iz Istočne Hercegovine. U njemu su se zadržavale porodice koje nisu imale gdje, obično žene, djeca i starci, čiji se očevi, muževi, braća i sinovi nisu uspjeli izvući iz srpskog obruča. Prolazio je pored te ružne, socijalističke zgrade promatrajući djevojke, koje su kačile veš na štrikove razapete ponekad i nered trotoara, i tražeći među njim neku svoju Amelu iz Foče“ (Nezirović 2024, 182).

Mostar je predstavljen kao prostor transformacije i suočavanja, gdje se ratna trauma ogleda u svakodnevnim detaljima – poput susreta s izbjeglicama i razrušenim krajolicima. Protagonistovo istraživanje grada postaje metafora za istraživanje vlastitog identiteta, dok traganje za Amelom iz Foče sugerira čežnju za pripadnošću.

Sandro je djelo koje istovremeno tematizira lične i kolektivne borbe s identitetom u razdoblju razaranja i tranzicije. Nezirović kroz intimne narativne trenutke, poput suočavanja sa sopstvom, te kroz prizore ratnog Mostara, ukazuje na duboke implikacije identitetskih podjela i nasljeđa sukoba. Roman podsjeća na krhkost ljudskog identiteta u društvima obilježenim nasiljem, ali i na mogućnost prevazilaženja tih ograničenja kroz introspekciju i razumijevanje. Roman potvrđuje da identitet u postjugoslavenskom, a posebno bosanskohercegovačkom kontekstu, nije stabilna ni unaprijed zadana kategorija, nego dinamičan, često bolan proces stalnog pregovaranja između osobnog i kolektivnog. Kroz sudbinu protagonista, Nezirović razotkriva kako rat i tranzicija razgrađuju nadnacionalne identitetske modele (poput jugoslavenstva) i nameću reducirane, etničko-vjerske definicije pripadnosti. Međutim, roman ne ostaje na razini pukog svjedočanstva o fragmentaciji, on ide korak dalje, pokazujući kako se identitet, i kada je prisilno sužen, i dalje može iznutra promišljati, reinterpretirati i transformirati.

Sandrovo iskustvo pokazuje da je identitet istovremeno društveni konstrukt i intimni doživljaj, ono što drugi u nama prepoznaju, ali i ono što sami o sebi odlučujemo priznati ili osporiti. U tom smislu, roman razotkriva paradoks postratnog društva: dok kolektiv teži homogenizaciji i jasno označenim granicama, pojedinac ostaje prostor višestrukosti, porijekla, sjećanja i emocionalnih lojalnosti koje ne pristaju na jednostavne podjele. Grad Mostar, kao razoreni urbani pejzaž, postaje simbol tog rasutog identitetskog tkiva, prostor u kojem se osobna potraga za smislom prepliće s kolektivnom traumom. Nezirovićeva angažiranost ogleda se upravo u insistiranju na toj napetosti: identitet je u romanu i teret i mogućnost. On može biti sredstvo isključivosti, ali i prostor unutarnjeg sazrijevanja. Kroz introspektivnu naraciju i fragmentiranu strukturu, autor sugerira da je istinsko prevladavanje trauma moguće tek kada se prihvati složenost vlastitog porijekla i iskustva, bez poricanja i bez nametnutih simplifikacija.

Stoga se može zaključiti da Sandro Elvedina Nezirovića nije samo roman o ratu, poratnom periodu i tranziciji, nego i studija o krhkosti i otpornosti identiteta. U vremenu kada se kolektivne oznake često postavljaju ispred individualnih sudbina, Nezirovićev tekst podsjeća da identitet nije zatvoreni okvir, nego proces – prostor susreta ličnog sjećanja i društvene historije, ali i prostor moguće rekonstrukcije, dijaloga i etičke odgovornosti, što je u kontekstu bosanskohercegovačkog društva, itekako, bitno.

 

KNSINFO/1.4.2026.g.