15. KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI 2026

Rezultati Konkusa – Saopćenje za javnost-2

…….

 

DOBITNICI PRIZNAJA “KNS PERO” za 2026. godinu:

1. Pobjednička pjesma konkursa: Medina Džanbegović /BiH
2. Mladi autor BiH: Lamija Kreho /BiH
3. Doprinos bh. književnosti : Kemal Ljevaković /BiH ; Ahmet Bojičić /BiH,
4. Međunarodna saradnja: Veljko Veljović /Crna Gora ; Almira Papić /R.S. Makedenija
5. Bosanskohercegovačka književna dijaspora: Nevzeta Omeragić Nikočević /USA

*

Obrazloženje dodjeljenih priznanja od strane Ibrahima Osmanbašić, selektora konkursa:

I)Kategorija: Pobjednička pjesma konkursa

Medina Džanbegović – Bosna i Hercegovina

 

AUGUST NEKADA I SADA

(posvećeno mojoj mami)

 

Nekada smo ulijevale august u pehar

Polako ga pijuckale kao liker od kupina

I gledale sunce kroz čaše.

Pamtim kako smo augustovske dane

Smještale između stranica knjiga

Poput oznaka

Da bismo u vlažnom novembru,

Za tvoj rođendan,

Knjige pažljivo skidale sa polica

Kako bi se njihova toplina

Mogla istresti.

Augustovske noći smo razrjeđivale

Svjetlošću svijeća

Kao pekmez mlijekom u zdjeli

Predenjem mačaka i cvrkutom skakavaca.

Ništa više ne miriše na stare ljetne dane,

A nekad se slavilo

Da bi se pamtilo do smrti.

Nije august što je prije bio,

Prebrzo je podijelio svoju milost

Ofucale ga i pohabale kiše,

Hoda pocijepanih džepova

Sa limenim tanjirom prosjaka

Moleći za još malo sunca,

Koje zatvara prozor pretežak za septembar

Da bi sve bolje ponovio.

Zato mu iz svakog ugla vičem:

„Spakuj se i idi!“

Danas mi je namjerno u susret poslao ženu

Zbog koje sam kao ohlađena rosa.

Stisnula sam grlo i osjetila jezu,

Isti blejzer bež boje

Malo poširok u ramenima

I šal – opet vezan na brzinu!

Čula sam tužan i dubok uzdah

Ne znam je li njen ili moj

Hodala sam dalje ne dižući oči,

Krila potoke suza od prolaznika u beton

Jer je prošla žena

Tako slična tebi.

U ovom augustu

Tvoja odsutnost kroz mene mučno prolazi

Kao kad se debeo konac provlači

Kroz usku rupicu igle.

Ohladilo i drveće,

Ne osjetim mu augustovski znoj,

Nema povjetarca i lakih riječi

Stiže vrijeme prehlade, zrele misli i otkrića.

Sve dolazi i odlazi nigdje iz ničega,

Ali ništa ne prolazi bez traga.

Samo ti prebivaš na tom sigurnom mjestu

U mome srcu

Gdje te ne mogu dosegnuti oluja, noć ili bol.

 

*

 

Pjesma „August nekada i sada“ Medine Džanbegović duboko je emotivna lirska ispovijest o gubitku, sjećanju i neprolaznoj ljubavi između kćerke i majke. Posvećena majci, ova pjesma spaja intimnu porodičnu priču sa univerzalnim iskustvom žalovanja, pokazujući kako odsutnost voljene osobe mijenja ne samo čovjeka nego i njegov doživljaj vremena, godišnjih doba i svijeta koji ga okružuje.

Već sam naslov pjesme otkriva njenu temeljnu strukturu. Suprotstavljanjem „nekada“ i „sada“, pjesnikinja gradi most između prošlosti ispunjene toplinom i sadašnjosti obilježene prazninom. August nije samo mjesec u kalendaru; on postaje simbol jednog životnog razdoblja, prostora sreće, zajedništva i porodične bliskosti. U nekadašnjem augustu majka i kćerka „ulijevale su august u pehar“ i „pijuckale ga kao liker od kupina“. Ova metafora pretvara vrijeme u opipljivu i ukusnu supstancu, sugerirajući da su trenuci sreće bili toliko intenzivni da su se mogli okusiti, sačuvati i dijeliti.

Posebno je upečatljiva slika augustovskih dana smještenih među stranice knjiga „poput oznaka“. Ovdje se sjećanje prikazuje kao nešto što se može pažljivo sačuvati i kasnije otvoriti. Knjige postaju riznice prošlosti, a njihovo ponovno uzimanje u ruke tokom novembra simbolizira pokušaj da se toplina ljeta prenese u hladnije i teže dane života. U toj slici sadržana je jedna od ključnih istina pjesme: uspomene su način na koji se čovjek opire prolaznosti.

Prvi dio pjesme obilježen je osjećajem nostalgije. Augustovske noći osvijetljene svijećama, predenje mačaka i cvrkut skakavaca stvaraju atmosferu domaće topline i gotovo arkadijskog sklada. To je svijet jednostavnih radosti, gdje svaki detalj nosi emocionalnu vrijednost. Međutim, upravo zato što je tako lijep, taj svijet djeluje još dalji i nedostižniji.

U središnjem dijelu pjesme dolazi do preokreta. Pjesnikinja tvrdi da „ništa više ne miriše na stare ljetne dane“. August više nije isti; izgubio je svoju nekadašnju snagu i ljepotu. Personifikacijom mjeseca, koji „hoda pocijepanih džepova sa limenim tanjirom prosjaka“, autorica pokazuje kako je vrijeme osiromašeno gubitkom. August više nije gospodar ljeta nego njegov umorni ostatak. Ova snažna metafora otkriva da se promjena nije dogodila samo u prirodi nego prvenstveno u unutrašnjem svijetu lirskog subjekta. Nakon smrti majke, ni godišnja doba ne mogu ostati ista.

Vrhunac emocionalne napetosti nastupa u susretu sa nepoznatom ženom koja podsjeća na majku. Nekoliko detalja – bež blejzer, šal vezan na brzinu – dovoljno je da probudi bujicu emocija. Pjesnikinja ne zna da li je uzdah koji čuje njen ili tuđi, čime se briše granica između stvarnosti i unutrašnjeg doživljaja. Ova scena izuzetno je uvjerljiva jer prikazuje jedan od najčešćih trenutaka tuge: iznenadni susret sa nekim ili nečim što podsjeti na osobu koje više nema. Tada odsutnost postaje gotovo fizički opipljiva.

Jedna od najljepših i najpotresnijih metafora nalazi se u stihovima:

„Tvoja odsutnost kroz mene mučno prolazi

Kao kad se debeo konac provlači

Kroz usku rupicu igle.“

Ova slika na izuzetno snažan način opisuje bol žalovanja. Odsutnost nije praznina nego proces koji ranjava, steže i neprestano prolazi kroz čovjekovu nutrinu. Tuga nije trenutak nego trajanje.

Kako se pjesma približava kraju, ton postaje filozofskiji i smireniji. Pjesnikinja prihvata zakon prolaznosti: „Sve dolazi i odlazi nigdje iz ničega, ali ništa ne prolazi bez traga.“ Ova misao predstavlja jednu od ključnih poruka pjesme. Ljudi odlaze, vrijeme prolazi, godišnja doba se mijenjaju, ali ono što je istinski voljeno ostavlja neizbrisiv trag u ljudskoj duši.

Završni stihovi donose utjehu i duhovnu pobjedu nad gubitkom. Majka sada prebiva na „sigurnom mjestu“ u srcu svoje kćerke, prostoru koji ne mogu dosegnuti „oluja, noć ili bol“. Time pjesma nadilazi tugu i prelazi u područje ljubavi koja traje uprkos smrti. Fizička odsutnost ne znači i nestanak; voljena osoba nastavlja živjeti kroz sjećanja, osjećaje i unutrašnji svijet onoga koji je voli.

Pjesma „August nekada i sada“ izuzetno je uspjela elegija o majci, ali i meditacija o vremenu, prolaznosti i snazi uspomena. Medina Džanbegović koristi bogat sistem metafora, personifikacija i senzualnih slika kako bi prikazala put od sjećanja preko bola do prihvatanja. August u ovoj pjesmi nije samo mjesec ljeta – on postaje simbol izgubljene bliskosti, čuvar najljepših uspomena i svjedok činjenice da ljubav nadživljava vrijeme. Upravo zbog te duboke ljudske istine pjesma ostavlja snažan emotivni trag i dugo ostaje u čitateljevom sjećanju.

 

 

* * *

II) Kategorija: Mladi autori BiH

Lamija Kreho – Bosna i Hercegovina

NEGDJE TAMO GDJE JESAM

 

U noći gdje se zvijezde skrivaju od muke,

I gdje vrijeme zaboravlja da broji sekunde,

Koračam stazom bez početka i bez kraja.

Moj kompas je moja tišina.

 

U sjećanjima nosim sjenke prošlosti,

Šapuću jezicima koje ne govorim,

Ali duboko u sebi znam put gdje me vode.

 

Negdje u daljini,

Iza vela sadašnjosti, vidim svjetlost,

Svjetlost koja ne pripada ovom svijetu,

Ni snovima, ni patnjama,

Možda nečemu između?

 

Tamo negdje, misli imaju oblik

I tišina ima glas

Možda se tu krijem ja?

 

Da li tu lutam svjetovima, ili čekam zoru?

Da li sam trag ili ona koja ga ostavlja?

 

Kada se vratim, ponijet ću taj osjećaj.

Osjećaj da sam bliže nečemu.

Nečemu što nema ime,

Ali ipak osjećam da pripadam baš tu.

 

 

*****

Pjesma „Negdje tamo gdje jesam“ Lamije Kreho pripada onoj vrsti savremene lirike koja se ne zadovoljava opisivanjem stvarnosti, već nastoji istražiti unutrašnje prostore ljudskog bića. U njenom središtu nalazi se potraga za identitetom, smislom i pripadanjem, a lirski subjekt kreće na putovanje koje nije fizičko nego duhovno, egzistencijalno i metafizičko.

Već u uvodnim stihovima pjesnikinja gradi atmosferu neizvjesnosti i unutrašnje tame. Noć nije samo prirodni ambijent nego simbol stanja svijesti u kojem su narušeni uobičajeni oslonci čovjekove egzistencije. Zvijezde se „skrivaju od muke“, a vrijeme „zaboravlja da broji sekunde“. Time se uspostavlja prostor izvan svakodnevne logike, prostor u kojem prestaju važiti poznate zakonitosti. Lirski subjekt korača „stazom bez početka i bez kraja“, što sugerira beskonačnost ljudske potrage za odgovorima na temeljna pitanja o sebi i svijetu.

Posebnu simboličku snagu nosi stih: „Moj kompas je moja tišina.“ Ovdje tišina nije odsustvo zvuka, nego unutrašnji glas koji vodi subjekt kroz nesigurnost. U vremenu buke, informacija i vanjskih utjecaja, pjesnikinja pronalazi istinu u introspekciji. Tišina postaje sredstvo samospoznaje, unutrašnja orijentacija koja zamjenjuje sve spoljne putokaze.

Motiv sjećanja u drugoj strofi dodatno produbljuje slojevitost pjesme. „Sjenke prošlosti“ šapuću „jezicima koje ne govorim“, što upućuje na složen odnos prema vlastitoj prošlosti. Čovjek ne može uvijek racionalno razumjeti sva iskustva koja ga oblikuju, ali osjeća njihovu prisutnost. Prošlost djeluje kao tajanstvena sila koja usmjerava životni put, čak i onda kada joj ne možemo dati jasno značenje.

Središnji dio pjesme otvara metafizičku dimenziju. Svjetlost koja se pojavljuje „iza vela sadašnjosti“ ne pripada ni ovom svijetu, ni snovima, ni patnjama. Ona predstavlja simbol transcendencije, mogućnosti postojanja nečega što nadilazi granice svakodnevnog iskustva. Upravo izraz „možda nečemu između“ pokazuje pjesnikinjinu sklonost da izbjegne konačne odgovore. Pjesma ne nudi dogmu, nego prostor pitanja, slutnji i mogućnosti.

Jedan od najljepših poetskih trenutaka nalazi se u stihovima:

„Tamo negdje, misli imaju oblik

I tišina ima glas.“

Ovdje se susreću paradoks i poetska imaginacija. Nematerijalno dobija materijalni oblik, a ono što je po definiciji nijemo postaje govorno. Takva transformacija ukazuje na prostor unutrašnje istine, mjesto gdje se granice između osjećaja, misli i stvarnosti brišu. To je prostor u kojem subjekt pokušava pronaći vlastito autentično biće.

Egzistencijalna pitanja kulminiraju u stihovima: „Da li tu lutam svjetovima, ili čekam zoru? Da li sam trag ili ona koja ga ostavlja?“ Ova pitanja nemaju odgovor jer njihova svrha nije da budu riješena nego da izraze ljudsku nedoumicu. Lirski subjekt preispituje vlastitu ulogu u svijetu: da li je pasivni putnik kroz život ili aktivni stvaralac vlastite sudbine. Time pjesma zadobija univerzalnu vrijednost, jer se takva pitanja tiču svakog čovjeka.

Završni stihovi donose osjećaj smirenosti i prihvatanja. Iako subjekt nije pronašao konačne odgovore, vraća se obogaćen novim iskustvom. Najvažnije nije otkriti ime onoga za čim traga, nego osjetiti pripadnost tom neimenovanom prostoru. Upravo u tome leži filozofska snaga pjesme: čovjek ne mora uvijek razumjeti sve da bi znao gdje pripada.

Pjesma „Negdje tamo gdje jesam“ može se čitati kao poetska meditacija o identitetu, prolaznosti i transcendenciji. Lamija Kreho gradi suptilan svijet simbola, pitanja i unutrašnjih slika kroz koje istražuje granice između stvarnosti i duhovnosti. Njena poezija ne insistira na odgovorima, već na iskustvu traganja, pokazujući da je upravo potraga često važnija od cilja. U tom smislu, pjesma predstavlja intimno svjedočanstvo o ljudskoj potrebi da pronađe vlastito mjesto između prošlosti i budućnosti, između tišine i glasa, između onoga što jeste i onoga što tek naslućuje.

 

 

* * *

III) Kategorija: Bosanskohercegovačka književna dijaspora

Nevzeta Omeragić Nikočević – USA – PITAŠ SE

 

PITAŠ SE

Kojim  pasošem

preći  granicu

rijeke  bez  mostova,

 

mora  što  spajaju

izgrev

i  zalazak?

 

Boja  im je  ista

crvena

 

a  u  tebi

žare  sve  četiri

strane  svijeta.

 

U  dvadeset  i  četiri

sata

može  se  obići

planeta

 

a   tvoj  svijet

u  časi  vode

i  šoljici

ohlađene  kafe.

 

Planete  u  potsvijesti

a  tvoja  prva

ljubav

zakasnila  na  sastanak.

 

Ne  možeš  dalje

nema  mjesta  za

pečat

u  tvom  pasošu.

 

Oni  što  su  te  čekali

davno  su  otišli

putevima

šsto  završavaju

kamenom.

 

 

Staneš

i   pitaš:

 

“Koliko  ima   neba

u  jednoj  kapi  kiše,

sunca  u otopljenoj

pahuljici,

ljubavi  u  slici

srca,

istine  u  stisku

ruke?”

 

Pitaš  se.

 

………………..

 

Pjesma „Pitaš se“ Nevzete Omeragić Nikočević predstavlja meditativnu lirsku refleksiju o identitetu, prolaznosti, nostalgiji i ljudskoj potrebi da u svijetu ubrzanih putovanja pronađe smisao vlastitog postojanja. Iako je pjesma formalno jednostavna, njena simbolička struktura otvara složena egzistencijalna pitanja koja nadilaze geografske granice i iskustvo pojedinca.

Već u uvodnim stihovima pjesnikinja postavlja snažnu metaforu:

„Kojim pasošem / preći granicu / rijeke bez mostova“.

Pasoš, kao simbol identiteta, pripadnosti i mogućnosti kretanja, ovdje gubi svoju praktičnu funkciju. Lirski subjekt suočava se s granicama koje nisu političke nego duhovne i emocionalne. Rijeke bez mostova predstavljaju životne udaljenosti koje se ne mogu savladati dokumentima, tehnologijom ili društvenim statusom. To su granice između prošlosti i sadašnjosti, između želja i stvarnosti, između čovjeka i njegovih izgubljenih snova.

Motiv mora koje spaja „izgrev i zalazak“ dodatno produbljuje univerzalnu dimenziju pjesme. Sunčev izlazak i zalazak simboliziraju početak i kraj, rođenje i smrt, nadu i rezignaciju. Njihova zajednička boja – crvena – postaje boja života, strasti, krvi i vremena koje neumitno prolazi. Pjesnikinja sugerira da su suprotnosti zapravo povezane nevidljivim nitima postojanja.

Posebno je zanimljiv kontrast između globalnog i intimnog svijeta:

„U dvadeset i četiri sata / može se obići planeta / a tvoj svijet / u čaši vode / i šoljici / ohlađene kafe.“

Ovi stihovi predstavljaju jednu od najsnažnijih slika pjesme. Savremeni čovjek može fizički obići svijet brže nego ikada, ali njegova najdublja iskustva ostaju zatvorena u svakodnevnim predmetima i trenucima. Čaša vode i ohlađena kafa postaju simboli privatnog univerzuma, prostora sjećanja, čekanja i samoće. Pjesnikinja ovdje suptilno kritikuje civilizaciju koja osvaja prostor, ali često gubi bliskost i unutrašnji mir.

Središnji emocionalni vrhunac pjesme nalazi se u stihovima:

„Planete u podsvijesti / a tvoja prva ljubav / zakasnila na sastanak.“

Ogromnost kosmosa suprotstavljena je jednom jednostavnom ljudskom iskustvu – neostvarenoj ili izgubljenoj ljubavi. Bez obzira na širinu svijeta i beskonačnost svemira, čovjeka najviše oblikuju intimni događaji. Jedan propušten susret može ostaviti dublji trag od svih putovanja i osvojenih geografskih prostora.

U nastavku pjesme pasoš ponovo dobija simboličko značenje:

„Ne možeš dalje / nema mjesta za pečat / u tvom pasošu.“

To više nije dokument za prelazak državnih granica, nego metafora životnog puta. Pečati predstavljaju iskustva, godine, uspomene i susrete. Kada za njih više nema mjesta, čovjek postaje svjestan vlastite prolaznosti. Putovanja se približavaju kraju, a oni koji su ga nekada čekali već su otišli „putevima što završavaju kamenom“. Kamen ovdje simbolizira konačnost, smrt, zaborav i sudbinu kojoj niko ne može izbjeći.

Posljednja strofa donosi niz retoričkih pitanja koja predstavljaju filozofsku srž pjesme:

„Koliko ima neba u jednoj kapi kiše,
sunca u otopljenoj pahuljici,
ljubavi u slici srca,
istine u stisku ruke?“

Ova pitanja nemaju racionalne odgovore. Njihova vrijednost nalazi se upravo u činjenici da ostaju otvorena. Pjesnikinja propituje odnos između simbola i stvarnosti, između privida i suštine. Koliko je stvarnog osjećanja u njegovom znaku? Koliko je istine u gestama koje svakodnevno ponavljamo? Koliko beskonačnosti postoji u malim stvarima?

Završni stih:

„Pitaš se.“

ostaje izdvojen kao tiha, ali snažna poenta cijele pjesme. To nije samo pitanje lirskog subjekta nego pitanje svakog čovjeka koji se, nakon brojnih životnih putovanja, uspjeha i razočaranja, zaustavi pred vlastitim iskustvom i pokuša razumjeti njegov smisao.

Pjesma „Pitaš se“ tako postaje poetska refleksija o čovjeku savremenog doba – biću koje može obići planetu, ali još uvijek traga za odgovorima skrivenim u jednoj kapi kiše, jednoj uspomeni i jednom stisku ruke. Njena vrijednost leži u spoju jednostavnog jezika i duboke simbolike, zbog čega djeluje kao lirski zapis o univerzalnoj ljudskoj potrebi da razumije sebe, vrijeme i svijet kojem pripada.

 

*

Ibrahim Osmanbašić. književnik

 

KNSINFO/22.6.2026.g.