KADA SE INTELEKTUALCI RAZOČARAJU

Piše: Ibrahim Osmanbašić

…………….

PREDGOVOR

Postoje razočaranja koja nastaju iz prolaznog nezadovoljstva, iz neispunjenog obećanja ili pogrešnog političkog izbora, ali postoje i ona dublja, koja se pojavljuju tek onda kada se čovjekova dugogodišnja vjera u određenu ideju suoči sa stvarnošću političke moći. Takvo razočaranje nije trenutna reakcija niti jednostavna promjena političkog stava; ono je proces unutrašnjeg preispitivanja u kojem se ne dovodi u pitanje samo jedna stranka, jedna koalicija ili jedna politička generacija, nego i vlastito ranije uvjerenje da je određeni politički koncept sposoban proizvesti društvenu promjenu.

Upravo zato razočaranje intelektualaca ima posebnu društvenu težinu. Intelektualac koji se javno opredjeljuje za određenu političku ideju ne daje joj samo svoj glas. On joj daje dio vlastitog autoriteta, javnog kredibiliteta, argumentacijskog potencijala i moralnog očekivanja. Kada takva ideja dođe u poziciju da upravlja institucijama, njeni nosioci više ne mogu biti procjenjivani isključivo prema onome što su govorili dok su bili opozicija, nego prema onome što su učinili kada su dobili mogućnost da vlastite principe pretvore u institucionalnu praksu.

Tu počinje najteži dio svake političke priče.

Dok je ideja izvan vlasti, ona može izgledati cjelovito, uvjerljivo i gotovo bez unutrašnjih proturječnosti. Može govoriti o građanskom društvu, socijalnoj pravdi, odgovornosti institucija, evropskim standardima, demokratskoj kulturi i potrebi da se politički sistem oslobodi zarobljenosti partijskim interesima. Međutim, ulaskom u vlast počinje druga faza: ideja više nije samo predmet javnog govora, nego postaje obaveza, odluka, budžetska politika, zakon, imenovanje, institucija, javni interes i svakodnevni život građana.

U toj razlici između onoga što se obećava i onoga što se institucionalno proizvodi nastaje prostor političkog razočaranja.

Zbirka koja je pred čitaocem polazi upravo od tog prostora. Ona ne nastoji ponuditi još jednu hronologiju političkih događaja niti još jednu interpretaciju dnevnih stranačkih sukoba. Njena osnovna tema je mnogo šira: šta se događa sa društvom kada se razočaraju ljudi koji su dugo vjerovali da je politička promjena moguća, a posebno šta se događa sa samom idejom građanske politike kada njeni politički nosioci ne uspiju ostvariti očekivanja koja su svojim dolaskom na vlast proizveli.

To pitanje postaje posebno važno u društvima sa dugotrajnim osjećajem političke blokiranosti, u kojima građani godinama čekaju promjenu, a svaka nova politička alternativa u početku izgleda kao mogućnost izlaska iz zatvorenog kruga. Bosna i Hercegovina upravo zbog svoje složene institucionalne strukture, dugotrajne političke polarizacije i snažnog nepovjerenja prema institucijama predstavlja prostor u kojem se politička očekivanja vrlo brzo pretvaraju u pitanje društvene nade. Kada se ta nada iscrpi, posljedice nisu ograničene na pad popularnosti određene političke opcije; one mogu proizvesti apatiju, nepovjerenje i osjećaj da se promjenom vlasti zapravo ne mijenja dovoljno toga što određuje svakodnevni život.

Zato je važno razlikovati promjenu vlasti od promjene političkog sistema, kao što je važno razlikovati pojedinačne socijalne ili ekonomske mjere od dugoročne transformacije društvenih odnosa. Vlast može povećati određenu naknadu, izmijeniti pojedini propis, pokrenuti infrastrukturni projekat ili donijeti mjeru koja neposredno poboljšava položaj određenih kategorija stanovništva, a da istovremeno ne promijeni način na koji institucije funkcionišu. Politička promjena postaje sistemska tek onda kada mijenja pravila odgovornosti, transparentnosti, odlučivanja i kontrole, odnosno kada građanin prestaje biti samo birač koji se pojavljuje u određenom trenutku izbornog ciklusa i postaje stvarni subjekt javne politike.

U tom smislu, razočaranje nije nužno kraj političkog vjerovanja.

Ponekad je upravo suprotno.

Razočaranje može biti početak ozbiljnijeg političkog mišljenja.

Čovjek koji nikada nije vjerovao u promjenu nema zbog čega biti posebno razočaran. On unaprijed očekuje da će politika ostati ista, da će se smjenjivati imena, a ne obrasci, da će se mijenjati slogani, dok će strukture ostajati gotovo nepromijenjene. Međutim, čovjek koji je vjerovao da politika može biti drugačija suočava se, nakon političkog iskustva, sa mnogo težim pitanjem: da li je pogriješila ideja ili su je iznevjerili njeni politički nosioci?

Odgovor na to pitanje nije jednostavan.

Ako se zbog neuspjeha političkih predstavnika odbaci sama ideja građanskog društva, onda se političko razočaranje pretvara u intelektualnu rezignaciju. Ako se, međutim, politički neuspjeh prihvati kao razlog za preispitivanje načina na koji se ideja institucionalizira, onda razočaranje može postati korektiv političke naivnosti. Tada se više ne vjeruje političkim akterima zato što pripadaju određenom političkom identitetu, nego se od njih zahtijeva dokaz da institucije zaista rade drugačije, da javni interes ima prednost nad partijskim interesom i da odgovornost nije samo riječ iz predizbornog programa.

Upravo između ta dva pola — rezignacije i preispitivanja — kreće se ova zbirka.

Ona počinje pitanjem kada se razočaraju oni koji su vjerovali, nastavlja se analizom političke nade koja je nastajala godinama, potom ulazi u prostor suočavanja ideje sa vlašću, a završava pitanjem šta ostaje nakon razočaranja. Taj put nije zamišljen kao linearna politička hronika, nego kao unutrašnja dramaturgija jednog društvenog iskustva: od vjere prema očekivanju, od očekivanja prema političkoj šansi, od političke šanse prema vlasti, od vlasti prema suočavanju sa stvarnošću, a zatim od razočaranja prema potrebi za novim oblikom političke odgovornosti.

Posebno mjesto u toj dramaturgiji zauzima iskustvo Trojke, ne zato što bi jedna politička koalicija mogla objasniti sve probleme bosanskohercegovačkog društva, nego zato što je u određenom trenutku predstavljala snažan simbol očekivanja da se politički odnosi mogu mijenjati i da se građanska, socijalna i reformska politika mogu prevesti iz opozicionog diskursa u praksu vlasti. U javnim kritikama tog iskustva istovremeno se prepoznaju priznanja određenih socijalnih mjera i ocjene da je izostala dublja transformacija političkog života, što upravo otvara prostor za pitanje koje je važnije od pojedinačne političke ocjene: šta zapravo znači uspjeh političke promjene?

To pitanje ne pripada samo jednoj političkoj opciji.

Ono pripada svakom društvu koje od svojih političkih predstavnika očekuje više od upravljanja postojećim stanjem.

Jer upravljanje nije isto što i promjena. Stabilizacija nije isto što i reforma. Socijalna mjera nije isto što i socijalna politika. Evropski slogan nije isto što i evropski standard. Građanska retorika nije isto što i građanska institucija. A izborna pobjeda nije dokaz političke transformacije.

Najveća opasnost nastaje onda kada se politička ideja počne koristiti kao zamjena za politički rezultat. Tada pripadnost određenom vrijednosnom krugu postaje važnija od pitanja šta je konkretno urađeno, kome je odluka koristila, kakav je njen dugoročni učinak i ko za nju preuzima odgovornost. Politika se tada vraća na teren identiteta, emocije i pripadnosti, dok se stvarni sadržaj javne politike povlači u drugi plan.

A upravo bi intelektualac trebao insistirati na suprotnom.

Njegova uloga nije da bude produžena ruka političke vlasti, niti da nakon svakog neuspjeha traži opravdanje za one kojima je ranije dao podršku. Njegova je uloga da insistira na razlici između riječi i djela, između političkog obećanja i institucionalnog rezultata, između ideala i njegove praktične realizacije. Kada vlast odstupi od principa na kojima je tražila podršku, intelektualna odgovornost ne može biti šutnja samo zato što je riječ o političkoj opciji kojoj se ranije vjerovalo.

Naprotiv.

Tada kritika postaje oblik očuvanja same ideje.

Zbog toga ova zbirka nije knjiga protiv građanske politike. Ona je pokušaj da se postavi pitanje kako građansku politiku sačuvati od toga da postane samo politička oznaka, izborni slogan ili instrument za osvajanje vlasti. Ako građanska ideja treba preživjeti razočaranja koja proizvode njeni politički predstavnici, onda ona mora biti snažnija od bilo koje stranke, koalicije ili političke generacije.

Isto važi za demokratiju.

Demokratija nije završena činom glasanja. Izbori proizvode vlast, ali građanska kontrola proizvodi odgovornost. Zato posljednja riječ ne pripada političkim elitama, nego građaninu. Ne građaninu kao statističkoj jedinici izbornog istraživanja, nego građaninu kao vlasniku prava, javnog novca, institucija i političkog suvereniteta.

Tu se zatvara prvi krug ove knjige.

Razočaranje ne mora značiti odustajanje od politike. Može značiti odustajanje od političke iluzije.

A to su dvije potpuno različite stvari.

Odustati od iluzije da će jedna generacija političara spasiti društvo znači otvoriti prostor za ozbiljniju vjeru u institucije. Odustati od očekivanja da će promjena imena automatski proizvesti promjenu sistema znači početi zahtijevati promjenu pravila. Odustati od političke lojalnosti bez kriterija znači vratiti politici ono što joj pripada — odgovornost prema građaninu.

Zato pitanje ove knjige nije samo:

Zašto su se intelektualci razočarali?

Dublje pitanje glasi:

Šta ćemo učiniti nakon razočaranja?

Društvo koje nakon razočaranja postane ravnodušno predaje budućnost onima koji već imaju moć: društvo koje nakon razočaranja počne postavljati ozbiljnija pitanja tek tada počinje učiti kako demokratija zaista funkcioniše.

Možda je zato najveća vrijednost političkog razočaranja upravo u tome što čovjeka prisiljava da ponovo razdvoji ono što je predugo bilo spojeno: ideju od stranke, vrijednost od političkog marketinga, građanina od biračkog tijela, vlast od odgovornosti i nadu od iluzije.

A kada se to razdvoji, moguće je ponovo početi.

Ne sa novim spasiteljem – nego sa novim kriterijima.

Ne sa novim obećanjem – nego sa novim zahtjevom za odgovornost.

I ne sa vjerom da će politika sama promijeniti društvo, nego sa uvjerenjem da društvo mora imati dovoljno snage da promijeni način na koji politika djeluje.

Dakle, ne treba odustati od građanske ideje zato što su razočarali njeni politički predstavnici. Treba odustati od iluzije da će bilo koja politička elita promijeniti društvo bez snažnih institucija, građanske kontrole i sistema odgovornosti.

U tom prostoru između izgubljene iluzije i obnovljene odgovornosti počinje ova knjiga.

 

KNSINFO/17.9.2026.god.