INTELEKTUALNO RAZOČARANJE

Autor: Ibrahim Osmanbašić

Postoje politička razočaranja koja traju koliko i jedan izborni ciklus, pa čovjek nakon nekoliko godina jednostavno promijeni političku adresu, ali postoje i ona dublja, mnogo neugodnija, koja nastaju onda kada se dugogodišnja ideja sudari sa stvarnošću političke moći. Takvo razočaranje ne zahvata samo birače; ono posebno teško pogađa intelektualce koji su godinama vjerovali da je moguće izgraditi drugačiju Bosnu i Hercegovinu – građanskiju, socijalno pravedniju, odgovorniju i oslobođenu političke logike u kojoj se institucije podređuju stranačkim interesima.

Intelektualac koji godinama podržava određenu političku ideju ne ulaže samo svoj glas, nego autoritet, argument, javni prostor i uvjerenje da određena društvena promjena ima smisla. Kada takva ideja dobije priliku da postane vlast, počinje njen najteži test: više nije dovoljno govoriti ono što građani žele čuti, nego treba pokazati da se može upravljati drugačije, da građanska politika nije samo retorika, da socijalna pravda nije samo izborni slogan i da se javni interes zaista može postaviti iznad partijskog.

Upravo zato današnje razočaranje dijela intelektualne javnosti ima mnogo dublje značenje od običnog nezadovoljstva jednom vlašću.

Godinama se čekalo da građanska politička ideja dobije svoju stvarnu političku šansu, da se socijaldemokratija, liberalizam i građanska politika objedine u snagu koja neće samo promijeniti vlast nego i način na koji vlast funkcioniše. Kada se pojavila Trojka, mnogima je izgledalo da je taj trenutak konačno stigao. Od nje se zato očekivalo više nego od obične koalicije: očekivala se promjena političke kulture.

A upravo tu počinje problem.

Vlast nije samo pitanje toga ko sjedi u ministarskim foteljama, nego pitanje sistema vrijednosti koji se iz tih fotelja provodi. Ako novi ljudi preuzmu stare obrasce ponašanja, ako se politička moć ponovo koristi za raspodjelu uticaja, ako se institucije podređuju partijskim interesima i ako se ne uspostavi jasna veza između javne funkcije i odgovornosti, onda promjena vlasti još uvijek ne znači promjenu sistema.

Od nade do sumnje

Najveća tragedija političkog razočaranja nije u tome što su očekivanja bila velika, nego u tome što se nakon iskustva vlasti počinje sumnjati u samu mogućnost njihove realizacije.

Godinama se govorilo o građaninu, socijalnoj pravdi i odgovornosti, ali šta ostaje od tih pojmova kada građanin postane samo birač, socijalna politika skup pojedinačnih mjera, a odgovornost ne dobije jasnog nosioca za loše odluke, neispunjena obećanja i neuspjele projekte?

U tome se nalazi jedna od ključnih tačaka sadašnje rezignacije.

U glas razočaranih intelektualaca izbija gotovo eruptivno: govori se o „ubijenoj nadi“, „historijskoj šansi“ koja je propuštena, raspadu političkog saveza, nedostatku plana i kampanji koja nema kontakt sa stvarnošću.

To više nije obična politička kritika, nego govor iz pozicije intelektualaca koji su očekivali radikalnu društvenu promjenu i sada pokušavaju razumjeti zašto se to nije desilo, a pri tome ne biraju riječi sukladno svom društvenom statusu.

Kada građanska politika izgubi građanina

Najveći paradoks nastaje onda kada političke opcije koje su nastale kao alternativa starim obrascima počnu usvajati upravo njihove obrasce ponašanja. Tada građanska politika postaje deklarativna, a ne učinkovita praksa.

Može se govoriti o građanskim vrijednostima, ali ako nema odgovornosti, građanin ostaje samo birač; može se govoriti o socijalnoj pravdi, ali ako nema sistemske zaštite javnog interesa, ona ostaje slogan; može se govoriti o evropskim standardima, ali ako institucije nisu sposobne provoditi vlastite zakone, evropski diskurs ostaje dekoracija.

Zato je najteže razočaranje ono koje dolazi iznutra: kada se razočara politički protivnik, to je očekivano, ali kada se razočara čovjek koji je godinama vjerovao u jednu ideju, tada se mora preispitati način njenog političkog ostvarivanja.

Historijska šansa koja je prošla

U javnom iskazu o Trojci posebno odzvanja tvrdnja da je postojala „historijska šansa“ da se društveni život Bosne i Hercegovine promijeni, ali da je ona propuštena.

Historijska šansa ne znači da vlast mora ostvariti svaki cilj niti da politička realnost dopušta idealna rješenja; ona znači da određeni trenutak otvara mogućnost za promjenu pravila igre.

Od građanske vlasti zato se očekuje više od administriranja postojećeg stanja: drugačiji standard političke odgovornosti, snažnije institucije, zaštita javnog novca i građanin kao stvarni subjekt politike.

Ako se to ne dogodi, razočaranje nije samo u rezultatima –  već u propuštenoj mogućnosti.

Vlast bez vizije

Kritika aktuelne kampanje dodatno produbljuje taj osjećaj. Govori se o političkim porukama koje nemaju kontakt sa stvarnošću, ali i o odsustvu dugoročnog plana za grad i društvo; kao primjeri se navode urbanizam, zelene površine, klimatske promjene i odnos prema prostoru.

Tu se političko razočaranje pretvara u pitanje političke imaginacije: šta političke elite žele napraviti od ovog društva i kakvu Bosnu i Hercegovinu zamišljaju za deset ili dvadeset godina?

Ako odgovora nema, problem nije samo u lošoj kampanji – nego u odsustvu vizije.

Društvo bez vizije ostaje zarobljeno u sadašnjosti; političari razmišljaju do narednih izbora, stranke do narednog mandata, a građani žive s posljedicama odluka koje se donose bez ozbiljnog pogleda prema budućnosti.

Kada se razočara i onaj koji je vjerovao

Možda je zato današnje razočaranje dijela intelektualne javnosti važnije od same izborne kampanje. Ono pokazuje da se više ne može živjeti od političkih etiketa: građanska politika mora pokazati šta je učinila za građanina, socijalna politika šta je promijenila u životu čovjeka, a odgovorna vlast kome i kako polaže račun.

Građanska politika bez građanina postaje politička forma; socijalna pravda bez odgovornosti ostaje slogan; evropske vrijednosti bez funkcionalnih institucija postaju dekoracija, a promjena vlasti bez promjene političke kulture ostaje samo formalna promjena bez sadržaj.

Zato je razočaranje onih koji su godinama vjerovali u građansku političku ideju mnogo ozbiljnije od običnog izbornog nezadovoljstva. Ono otvara pitanje jedne velike političke pretpostavke: da će dolazak novih političkih aktera automatski proizvesti novu politiku.

Naravno da neće – jer politiku ne mijenjaju imena nego pravila; ne mijenjaju je slogani nego institucije; ne mijenja je smjena vlasti nego uspostavljanje odgovornosti.

Zato se odgovor ne može tražiti samo u novom prepakivanju političkih saveza. Ako građanska ideja treba preživjeti vlastito razočaranje, mora se vratiti svom izvornom kriteriju: građaninu, njegovim pravima, javnom interesu i institucijama koje odgovaraju za vlastite odluke.

Ne treba odustati od građanske ideje zato što su razočarali njeni politički nosioci; ali više nije dovoljno vjerovati onima koji se na tu ideju pozivaju – od njih treba tražiti dokaze i uspostavu sistema javne odgovornosti.

Nakon svih programa, slogana i obećanja ostaje samo jedno pitanje: šta ste promijenili – i kome za to odgovarate?

Ako na njega nema uvjerljivog odgovora, onda problem više nije samo u jednoj vlasti, jednoj koaliciji ili jednom izbornom ciklusu: problem je u politici koja je zaboravila zbog koga postoji.

 

KNSINFO/17.9.2026.godine