POEZIJA KAO MOST IZMEĐU SIDNEYA I SARAJEVA

Maida (Maja) Kulić Vugdalić je bosanskohercegovačka autorica, profesorica, certificirana prevoditeljica i istaknuta promotorica bosanskog jezika i kulture u Australiji. Dugogodišnja je direktorica Bosanske etničke škole u Sydneyju te dobitnica prestižnih priznanja za svoj doprinos multikulturalnoj zajednici. Ove godine objavila je svoj pjesnički prvijenac “Moja polovina zvijezde“, koji je objavljen u izdanju Udruženja za kulturu-Nova svjetlost, Sarajevo.

Razgovarao: Ibrahim Osmanbašić

* * *

Nedavno je u okviru 15. KNS Međunarodnih književnih susreta 2026. u ART Kući sevdaha u Sarajevu promovisana Vaša prva, dvojezična zbirka pjesama „Moja polovina zvijezde“, napisana na bosanskom i engleskom jeziku. Kakvi su Vaši utisci nakon ovog, rekao bih, interkontinentalnog književnog trenutka?

VUGDALIĆ: Još uvijek sabiram utiske. Za mene je to zaista bio jedan interkontinentalni književni trenutak – ja u Sidneju, moja knjiga u Sarajevu, a između nas hiljade kilometara i jedna nevidljiva nit koja nas povezuje.

Iako nisam mogla fizički prisustvovati promociji, s velikom emocijom sam pratila sve što se događalo i bila sam duboko dirnuta pažnjom koju su knjizi posvetili organizatori, učesnici i publika. Posebno mi znači što je „Moja polovina zvijezde“ svoj prvi susret s čitaocima imala upravo u Sarajevu, u ART Kući sevdaha, mjestu koje samo po sebi nosi snažnu simboliku bosanskohercegovačke kulture, tradicije i emocije.

Pomalo je nestvaran osjećaj znati da je nešto što je dugo bilo samo dio vašeg intimnog svijeta odjednom postalo knjiga o kojoj drugi ljudi govore, koju drže u rukama i čitaju.

 

Objaviti prvu knjigu uvijek predstavlja poseban događaj u životu jednog autora. Šta za Vas simbolizira zbirka „Moja polovina zvijezde“?

VUGDALIĆ: Ona za mene nije samo prva knjiga. Ona je jedan dio mog života sabran između dvije korice. U njoj su ljubav, izazovi, sjećanja, ljudi koji su ostavili trag, Bosna i Hercegovina, Australija, porodica, pripadanje i ono vječno pitanje nas koji živimo između dva svijeta – gdje je zapravo dom?

Možda upravo zato ovu knjigu doživljavam kao svoju malu ličnu mapu. Kada sam je prvi put uzela u ruke, shvatila sam da su neke emocije koje sam godinama zapisivala odjednom postale nešto što mogu podijeliti s drugima. To je vrlo neobičan osjećaj – istovremeno osjećate ranjivost, zahvalnost i ogromnu radost.

 

Živite u Sidneju, hiljadama kilometara daleko od Bosne i Hercegovine. Koliko je život u dijaspori oblikovao Vaš poetski izraz?

VUGDALIĆ: U velikoj mjeri. Mislim da udaljenost mijenja način na koji gledamo domovinu. Kada ste daleko, neke stvari postanu jasnije, a neke uspomene intenzivnije. Miris, riječ, pjesma, ime ulice – sve može odjednom otvoriti čitav jedan svijet.

Sidnej je grad u kojem sam izgradila porodicu, prijateljstva, profesionalni i društveni život. Ali Bosna i Hercegovina je dio mog unutrašnjeg pejzaža. Ne osjećam da moram birati između ta dva svijeta. Upravo prostor između njih postao je važan dio mog pisanja.

Naslov zbirke „Moja polovina zvijezde“ veoma je sugestivan. Kakvu simboliku nosi i kako je nastao?

VUGDALIĆ: Zvijezda je za mene simbol svjetlosti, nade, udaljenosti, ali i nečega što nas vodi. A „polovina“ govori o osjećaju da dio nas uvijek pripada nekom drugom mjestu, vremenu ili čovjeku.

Kada živite između Bosne i Australije, često imate osjećaj da je jedna polovina vas ovdje, a druga tamo. Ali s vremenom sam shvatila da te dvije polovine ne moraju značiti podijeljenost. One zajedno mogu činiti cjelinu. Zato je „Moja polovina zvijezde“ za mene i priča o traženju vlastite cjelovitosti.

 

Koliko su uspomene, identitet, zavičaj i osjećaj pripadanja prisutni u Vašoj poeziji?

VUGDALIĆ: Veoma su prisutni, možda čak i onda kada ih svjesno ne prizivam. Zavičaj nije samo geografsko mjesto. To su ljudi, jezik, djetinjstvo, mirisi, muzika, porodične priče i način na koji osjećamo svijet.

Identitet u dijaspori je slojevit. Možete iskreno voljeti zemlju u kojoj živite i istovremeno duboko nositi zemlju iz koje dolazite. Za mene to nije kontradikcija. Naprotiv, moja poezija vjerovatno nastaje upravo na tom mjestu susreta.

 

Vašu prvu knjigu objavilo je Udruženje za kulturu Nova svjetlost (KNS). Kako je započela Vaša saradnja s ovim udruženjem?

VUGDALIĆ: Saradnja je započela kroz književno povezivanje i kontakt s književnikom, predsjednikom udruženja Ibrahimom Osmanbašićem, a jedna od važnih poveznica bio je i Radio Most Sydney, koji uređujem i vodim na bosanskom jeziku. Radio mi već godinama pruža mogućnost da razgovaram s piscima, umjetnicima, kulturnim radnicima i zanimljivim ljudima iz Bosne i Hercegovine, Australije i dijaspore, pa je tako i književnost postala važan dio tog povezivanja.

Kroz razgovore s Ibrahimom Osmanbašićem i upoznavanje rada Udruženja za kulturu Nova svjetlost prepoznala sam veliku otvorenost prema autorima iz dijaspore i razumijevanje koliko je važno da dijaspora ne bude posmatrana kao nešto odvojeno od bosanskohercegovačkog kulturnog prostora.

Iz tih kontakata rodili su se povjerenje, prijateljstvo i konkretna književna saradnja, koja je na kraju dovela i do objavljivanja moje prve zbirke.

 

Šta Vam znači činjenica da je upravo KNS prepoznao Vaš rukopis i omogućio da Vaša poezija dobije svoj knjižni oblik?

VUGDALIĆ: Mnogo mi znači. Prva knjiga sa sobom nosi posebnu vrstu nesigurnosti. Godinama nešto pišete prvenstveno za sebe, a onda dođe trenutak kada to treba prepustiti drugim očima.

Zato je važno kada neko u vašem rukopisu prepozna vrijednost i kaže: ovo treba postati knjiga. Zahvalna sam Ibrahimu Osmanbašiću i Udruženju za kulturu Nova svjetlost što su mom rukopisu pružili tu priliku. Za mene ovo nije samo izdavačka saradnja nego početak jednog mnogo šireg književnog i kulturnog povezivanja.

 

Promocija knjige održana je u okviru 15. KNS Međunarodnih književnih susreta, manifestacije koja okuplja autore iz Bosne i Hercegovine, regiona i dijaspore. Kako ste doživjeli taj susret različitih poetika i kultura?

VUGDALIĆ: Upravo takvi susreti pokazuju koliko književnost lako prelazi granice koje nama ponekad izgledaju ogromne. Različiti autori donose različita iskustva, generacije, jezike i senzibilitete, ali se u književnosti uvijek pronađe mjesto susreta.

Posebno mi je drago što je moja knjiga predstavljena u takvom okruženju, jer je i sama nastala između kultura i kontinenata. Za mene je to potvrda da književnost dijaspore pripada zajedničkom književnom i kulturnom prostoru.

 

Koliko je za autore iz dijaspore važno imati priliku predstaviti svoje stvaralaštvo publici u Bosni i Hercegovini?

VUGDALIĆ: Izuzetno je važno. Dijaspora nije samo publika za kulturu koja dolazi iz Bosne i Hercegovine. Dijaspora također stvara kulturu.

Među nama su pisci, pjesnici, umjetnici, novinari, profesori i mladi ljudi koji odrastaju između dva ili više jezika. Važno je da njihov rad ima put prema Bosni i Hercegovini. Tako se veza s domovinom ne svodi samo na nostalgiju, nego postaje živa kulturna razmjena.

Da li je promocija u Sarajevu za Vas bila svojevrstan povratak književnim korijenima?

VUGDALIĆ: Jeste. I možda je baš zato bilo toliko emotivno, jer književnost je moja velika ljubav.

Moja  polovina zvijezde je nastajala na dva kontinenta, ali je njen prvi javni književni korak napravljen u mom rodnom Sarajevu. U tome za mene ima nečeg veoma simboličnog. Kao da je otišla tamo odakle je veliki dio mene nekada krenuo, da bi se potom vratila u Australiju i nastavila svoj put.

Za mene je to bio povratak, ali ne povratak unazad – više zatvaranje jednog kruga i istovremeno početak nečeg novog.

Kako publika u Australiji reaguje na poeziju napisanu na bosanskom jeziku?

VUGDALIĆ: Postoji velika emotivna povezanost. Za ljude koji dugo žive daleko od Bosne i Hercegovine maternji jezik ima posebnu snagu. Nekada jedna riječ ili jedan stih mogu probuditi nešto što godinama miruje.

Istovremeno, upravo mi je zato bilo važno da zbirka bude dvojezična. Engleski prijevod omogućava da knjiga stigne i do naših prijatelja, kolega i šire australijske publike, ali i do naše djece i mladih kojima je engleski često dominantan jezik. Na taj način knjiga može živjeti u oba svijeta kojima i sama pripadam.

 

Koliko je izazovno očuvati maternji jezik i književni izraz živeći u multikulturalnoj sredini poput Sidneja?

VUGDALIĆ: Jeste izazovno, ali je moguće ako jezik aktivno živimo. Godinama sam vezana za bosanski jezik kroz obrazovanje, prevođenje, rad u zajednici, ali i kroz Radio Most Sydney, koji uređujem i vodim upravo na bosanskom jeziku.

Posebno kroz rad s djecom i mladima vidim koliko je važno da jezik ne predstavljamo samo kao obavezu ili nešto što pripada roditeljima, djedovima i nanama. Jezik treba povezati s pričom, pjesmom, muzikom, književnošću, humorom i savremenim životom. Tek tada ga mladi prihvataju kao nešto svoje.

Za mene je očuvanje bosanskog jezika mnogo više od profesionalnog interesa. To je jedan od načina očuvanja veze između generacija.

 

S obzirom na to da je Vaša prva zbirka dvojezična, bosansko-engleska, da li pišete isključivo na bosanskom jeziku ili se kreativno ispoljavate i na engleskom?

VUGDALIĆ: Moj prvi poetski impuls uglavnom dolazi na bosanskom jeziku. To je jezik u kojem najspontanije osjećam nijanse emocije i u kojem mi prirodno dolazi ritam stiha.

Ali engleski je također veliki dio mog života i ne doživljavam ga kao strani svijet. Dvojezičnost ove zbirke za mene nije samo prevodilačko rješenje, što je u opusu i moje profesije,  nego odraz života koji zaista živim – između dva jezika koji se ne moraju međusobno potiskivati, nego mogu jedan drugome otvoriti nova vrata.

 

Koje su teme najviše zastupljene u zbirci „Moja polovina zvijezde“?

VUGDALIĆ: Ljubav u različitim oblicima, porodica, prolaznost, gubitak, sjećanje, domovina, udaljenost, pripadanje i ljudi koje nosimo sa sobom čak i kada više nisu fizički pored nas.

Ima tu nostalgije, ali nisam željela da knjiga ostane samo u nostalgiji. U njoj postoje i zahvalnost, nježnost, snaga žene, majke, prijateljice, kao i iskustvo čovjeka koji je otišao daleko, ali nije prestao pripadati.

 

Postoji li pjesma iz zbirke koja Vam je posebno bliska i zašto?

VUGDALIĆ: Teško mi je izdvojiti samo jednu, jer gotovo svaka pjesma nosi određeni trenutak, osobu ili emociju iz mog života. Neke su mi bliske zbog ljudi kojima su posvećene, neke zbog vremena u kojem su nastale, a neke zato što sam kroz njih uspjela izgovoriti ono što možda nisam mogla reći u običnom razgovoru.

Upravo je to za mene jedna od najvećih vrijednosti poezije – ponekad nam nekoliko stihova omogući da kažemo ono za šta bi nam u svakodnevnom jeziku trebalo mnogo više riječi.

Kako danas vidite ulogu književnosti u povezivanju domovine i dijaspore?

VUGDALIĆ: Književnost može biti jedan od najljepših mostova između domovine i dijaspore, jer ne zahtijeva pasoš, avionsku kartu ni granicu. Knjiga može iz Sarajeva stići u Sidnej, a pjesma napisana u Sidneju može pronaći svog čitaoca u Sarajevu.

Ali važno je da ti mostovi budu dvosmjerni. Željela bih da više autora iz Bosne i Hercegovine predstavljamo u Australiji, ali isto tako da glasovi autora iz Australije i drugih dijelova dijaspore budu prisutniji u Bosni i Hercegovini.

U tome vidim i važnu ulogu Radija Most Sydney. Kroz razgovore s piscima i kulturnim stvaraocima možemo povezivati ljude koji se možda nikada ne bi sreli u istom fizičkom prostoru, ali se mogu susresti kroz riječ, knjigu i ideju.

 

Možete li nam reći nešto o planovima za saradnju sa KNS udruženjem u cilju kulturne saradnje domovine i dijaspore?

VUGDALIĆ: To je dio ove priče kojem se posebno radujem. Želja nam je da objavljivanje „Moje polovine zvijezde“ ne bude završetak jednog projekta nego početak mnogo šireg povezivanja.

S Ibrahimom Osmanbašićem i Udruženjem za kulturu Nova svjetlost već razgovaramo o konkretnim oblicima buduće saradnje. Jedan od njih je online panel „Književni mostovi između domovine i dijaspore“, kroz koji želimo okupiti autore i kulturne stvaraoce s različitih strana svijeta i otvoriti razgovor o tome kako možemo biti povezaniji.

Tu je, naravno, i Radio Most Sydney kao platforma putem koje možemo predstavljati autore, knjige i kulturne projekte iz Bosne i Hercegovine australijskoj dijaspori, ali i približavati stvaralaštvo naše dijaspore publici u domovini.

Voljela bih da iz ove saradnje nastanu novi književni susreti, promocije, razgovori i zajednički projekti. Mislim da između Sarajeva i Sidneja postoji mnogo više prostora za kulturnu saradnju nego što smo ga do sada koristili.

 

Koliko su važna kulturna udruženja poput KNS-a u afirmaciji autora koji žive izvan domovine?

VUGDALIĆ: Veoma su važna, posebno kada imaju otvorenost prema dijaspori. Autor može pisati godinama, ali bez prostora u kojem će biti pročitan, predstavljen i povezan s drugim autorima teško dolazi do publike.

Kulturna udruženja mogu biti upravo tačka susreta. Posebno cijenim kada saradnja nije jednosmjerna, nego kada se autor iz dijaspore posmatra kao ravnopravan dio zajedničkog kulturnog prostora. Mislim da upravo takav pristup može donijeti mnogo dobra i Bosni i Hercegovini i njenoj dijaspori.

Da li već radite na novim pjesmama ili možda na drugoj zbirci?

VUGDALIĆ: Pišem i dalje, ali ono što me sada sve više privlači jeste kratka priča. Zapravo, voljela bih da moja sljedeća knjiga bude zbirka kratkih priča.

Poezija će sigurno ostati dio mene i vjerujem da će pjesme i dalje nastajati, ali osjećam potrebu da neke likove, događaje, uspomene i životne situacije ispričam u nešto široj formi. Život u dijaspori, susreti različitih kultura, ljudi koje srećemo, odlasci, povratci, porodica i svakodnevne male ljudske priče pružaju toliko materijala.

Ne žurim. Želim najprije da „Moja polovina zvijezde“ proživi svoj život i susretne svoje čitaoce, posebno kroz promocije koje nas očekuju u Australiji. A onda bih voljela da sljedeći korak zaista budu kratke priče.

 

Za kraj, kakvu biste poruku poslali mladim ljudima iz bosanskohercegovačke dijaspore koji pišu, ali još uvijek nisu odlučili objaviti svoju prvu knjigu?

VUGDALIĆ: Rekla bih im: pišite. Pišite na bosanskom, engleskom, na oba jezika ili na jeziku na kojem vam srce tog trenutka najiskrenije govori. Nemojte misliti da ste manje „naši“ zato što ste rođeni ili odrasli hiljadama kilometara od Bosne i Hercegovine.

Vaše iskustvo između kultura nije nedostatak – ono je bogatstvo. To je priča koju možda niko drugi ne može ispričati upravo onako kako je možete ispričati vi.

Čuvajte bosanski jezik, ali ga nemojte čuvati kao nešto zatvoreno u vitrini. Govorite ga, pišite na njemu, stvarajte, pjevajte i dajte mu mogućnost da razgovara s drugim jezicima i kulturama.

I nemojte čekati da budete potpuno sigurni da je došlo vrijeme za prvu knjigu. Mislim da se nijedan autor nikada ne osjeća potpuno spremnim. Ponekad samo treba imati dovoljno hrabrosti da svoju riječ pustite da ode među ljude.

Možda će upravo negdje između Sarajeva i Sidneja pronaći nekoga kome je bila potrebna.

 

KNSINFO/4.6.2026.godine