Krik u vječnosti
(U sjećanje na Mehmedaliju Maka Dizdara)

Makovi blistaju Bosnom
vjetar ih povija
a kiša umiva.
Da te nije
Dizdare
na međama epoha
na raskrsnicama civilizacija
na pragovima svjetova
na mostovima vječnosti
ko bi danas razumio
slovo Gorčina?
Krik tvoj traje
i orijentir daje
u gluhoj noći
u gustoj tmini
u maglama neznanja
i izgubljenih spoznaja
koje treba ponovo pronaći
i dešifrovati u refleksiji ogledala
sumnje i strahova
nade i ljubavi.

Tiho si prešao trnovit put
od zanesenog poete
do radimljenskog mudraca
čije tajne nedostižno lebde
ovjenčane ornamentima u kamenu
po stolačkoj dolini, duž Neretve
pa sve do Jadrana
gdje stanuje Bosne duh živi.

Makovi blistaju Bosnom, Mehmedalija,
sa ljiljanima zlatnim plešu na vjetru
u sjenci kamenog spavača
sa uzdignutom rukom prijateljstva:
znak srca plemenitog
znak sna nedosanjanog
znak puta svevremenskog
znak beskraja nepojmljivog.
Makovi brojni bdiju nad Hercegovinom
prkoseći snu – u ime života
dok se u pjesmama tvojim, Dizdare,
kolo sreće okreće!
– zapovjedniče tvrđave poezije
stvarne i imaginarne
vidljive i nevidljive:
kako-kome i kako-gdje
kako-kada – da i ne!

Ubili su te zbog pjesme
što isijava iz stećaka
i za tvoju se dušu stihovi lijepe
privučeni magnetizmom srca
što blista u hercegovačkom jutru:

“Reci zoro, zoro rana
gdje uteče armija mraka?
Reci zoro, pjesmo mila
gdje si svu noć, bona, bila?
Reci zoro, tajno vječna
što MAK pade – pored stećka?”

Ubili su te zbog misli u kamenu
zbog stiha u znamenu
zbog mača umjetnosti
zbog štita kulture
zbog ideje Bosne ponosne
da legneš u postelju vječnu
kraj GORČINA
– gdje sni milenijumska bosanska momčina!
koji poginu pod zastavom ljubavi
ne od strijele, ne od mača
već od suza, već od plača
KOSARE – zemaljske;
od suze duše, od plača srca
KOSARE – nebeske;
u strahu da ćeš u Radimlju
odgonetnuti tajnu Bosne u kosmosu
tebi dohakaše mračnjaci
kojima se ime zatrlo u vremenu
raspršujući jad i bijedu
na sve četiri strane svijeta
dok na nebu kao duga
blista putanja tvoga leta
Dizdare,
zapovjedniče tvrđave poezije:
Bosnu što brani
od sila mraka
svjetlošću što bije
iz dlana raširenog
podignute ruke.

Poezija tvoja je mehlem
za sav jad, za sve muke
Bosne
ponosne
jer je to krik
čovjeka
u ritmu univerzuma
na kapiji vječnosti.

Autor pjesme: Ibrahim Osmanbašić
Za objavljivanje pripremio: Emir Jakubović