REFORMA KOJA SE NIKADA NE DESI (1)

U savremenom političkom i društvenom kontekstu Bosne i Hercegovine, pojam reforme zauzima centralno mjesto u javnom diskursu, ali istovremeno ostaje lišen svoje suštinske sadržine, čime se otvara prostor za analitičko preispitivanje njegove stvarne funkcije unutar sistema koji ga neprestano proizvodi, ali rijetko operacionalizira; reforma se, naime, pojavljuje kao stalna konstanta političkog govora, kao obećanje, kao plan, kao strategija, ali ne i kao transformativni proces koji bi rezultirao vidljivim i trajnim promjenama u institucionalnoj praksi i svakodnevnom životu građana.
Ova studija polazi od pretpostavke da reforma u Bosni i Hercegovini nije izostala zbog nedostatka znanja, resursa ili formalnih mehanizama, već zbog načina na koji je integrisana u samu logiku funkcionisanja sistema, gdje ona ne djeluje kao sredstvo promjene, već kao instrument održavanja postojećeg stanja kroz proizvodnju narativa, dokumenata i proceduralnih aktivnosti koje simuliraju napredak bez njegovog stvarnog ostvarenja; u tom smislu, analiza koja slijedi ne bavi se reformom kao teorijskim konceptom, već kao političkom praksom koja je izgubila svoju funkciju i zadobila novu — funkciju iluzije.
Kroz razmatranje ključnih aspekata ovog fenomena — od hiperprodukcije strategija i disperzije odgovornosti, preko međunarodnog konteksta i komunikacijske dimenzije reforme, do paradoksa u kojem veći broj reformi proizvodi manje promjene — esej nastoji pokazati da reforma u Bosni i Hercegovini nije neuspjeli pokušaj transformacije, već uspješno etabliran model njenog izbjegavanja, čime se otvara pitanje ne kako provesti reformu, već kako razbiti strukturu koja reformu pretvara u trajno odgođenu mogućnost.

Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina država u Evropi u kojoj riječ „reforma“ ima trajanje, ali nema početak; ona postoji kao stalno prisutna najava, kao politički refren koji se ponavlja kroz mandate, konferencije, strategije i akcione planove, ali nikada ne prelazi u stvarnost koja bi bila mjerljiva, opipljiva i nepovratna. U Bosna i Hercegovina reforme se neprestano najavljuju, zatim formalno usvajaju kroz složene institucionalne procedure, potom se obećavaju javnosti kao ključni korak ka evropskoj budućnosti, ali se na kraju rastvaraju u praznini političke volje, ostavljajući iza sebe samo trag retorike koja se iznova aktivira u narednom ciklusu.
Ono što ovu pojavu čini posebno problematičnom nije nedostatak znanja, jer stručni kapaciteti postoje i unutar institucija i izvan njih; nije ni nedostatak novca, jer međunarodni fondovi, donatorske linije i budžetska sredstva redovno prate reformsku agendu; naprotiv, problem leži u samoj strukturi sistema koji ne zahtijeva stvarnu transformaciju, već reprodukciju ideje o transformaciji, jer upravo ta ideja održava političku dinamiku, omogućava stalnu mobilizaciju biračkog tijela i stvara iluziju kretanja bez stvarnog pomaka.
Reforma u tom smislu prestaje biti proces koji vodi od problema ka rješenju i postaje narativ koji se koristi da bi se problem održao u stanju kontrolisane neriješenosti; ona funkcioniše kao politički instrument kojim se upravlja očekivanjima građana, međunarodnim pritiscima i unutrašnjim odnosima moći, pri čemu se svaka faza – od najave do usvajanja – pažljivo inscenira, dok se faza implementacije sistematski odgađa, razvodnjava ili fragmentira do mjere da gubi svaku transformativnu snagu.
U takvom ambijentu, reforma više nije pitanje sadržaja, već forme; nije bitno šta se mijenja, već kako se o promjeni govori, jer sama artikulacija reforme proizvodi političku vrijednost, dok njena realizacija nosi rizik redistribucije moći, odgovornosti i resursa, što je upravo ono što sistem nastoji izbjeći. Stoga se reforme održavaju u stanju permanentne nedovršenosti, gdje su dovoljno prisutne da opravdaju političke procese, ali dovoljno odsutne da ne poremete postojeće odnose.
Ovaj paradoks dovodi do situacije u kojoj građani postaju svjedoci beskonačnog ciklusa obećanja i razočaranja, gdje se svaka nova reforma dočekuje sa sve manjim povjerenjem, ali i dalje ostaje jedini ponuđeni okvir nade, čime se dodatno učvršćuje njena funkcija narativa: ona ne mora uspjeti da bi bila korisna, jer njena svrha nije rješenje, već održavanje političkog kontinuiteta.
U konačnici, u Bosni i Hercegovini reforma ne predstavlja izlaz iz problema, niti instrument njegovog prevazilaženja; ona je sofisticirani mehanizam njegove reprodukcije, jer dok god postoji priča o promjeni, postoji i opravdanje za odsustvo stvarne promjene. Reforma, dakle, nije neuspjeli pokušaj transformacije sistema — ona je njegov najuspješniji alat opstanka.

…………..

SADRŽAJ

 

I DIO:  ILUZIJA REFORME

1. Reforma koja se nikada ne desi
2. Papir sve trpi: Država strategija bez države rezultata
3. Odgovornost bez adrese
4. Reforma kao predstava za evropsku uniju
5. Što više reformi — manje promjene
6. Država bez posljedica
7. Zašto reforma u bih ne smije uspjeti
8. Granica sistema: može li se promjena dogoditi iznutra?
9. Tišina sistema: Kada građani prestanu očekivati promjenu

 

 

1. II) DIO: SISTEM BEZ POSLJEDICA

 

10. Sistem bez posljedice: tiha kriza savremenog društva
11. Normalizacija neodgovornosti: kako društvo prestaje prepoznavati problem
12. Epistemološka korupcija: kada znanje prestaje imati funkciju
13. Demokratija bez posljedice: izbor kao ritual bez promjene
14. Simulacija sistema: zašto društvo funkcioniše i kada sistem ne postoji
15. Minimalni sistem: granica između poretka i raspada
16. Sistem treba funkcionisati i kada ljudi ne funkcionišu
17. Početak, ne kraj: trenutak kada teorija mora proizvesti posljedicu

 

 

III) DIO: IMPERATIV REFORMI

 

18. Politička stagnacija i imperativ reformi u Bosni i Hercegovini
19. Građani kao temelj demokratske promjene
20. Politička stranka: Organizirani instrument reforme
21. Koalicija za promjene i realizacija plana reforme u Bosni i Hercegovini
22. Ključni faktori uspjeha prema održivoj reformi Bosne i Hercegovine

 

IV) DIO: PUTOKAZI ZA ODRŽIVU BUDUĆNOST

23. Premošćivanje jaza između vizije i realnosti

24.Institucionalne prepreke i mehanizmi za njihovo prevazilaženje

25. Reforma pravosuđa: stup vladavine prava i borbe protiv korupcije

26. Ekonomske reforme za održivi razvoj i poboljšanje životnog standarda

27. Javna uprava i digitalizacija: ka efikasnijoj i transparentnijoj državi

28. Uloga civilnog društva, medija i mladih u procesu reformi

29. Međunarodna zajednica i regionalna saradnja: vanjski faktori reformi

30. Putokazi za održivu budućnost Bosne i Hercegovine

………………

 

Biografija

ŠEMSUDIN MEHMEDOVIĆ

Šemsudin Mehmedović pripada generaciji bosanskohercegovačkih političara koji su svoj javni autoritet gradili kroz privredu, sigurnosni sektor i dugogodišnji parlamentarni rad. Rođen je 20. januara 1961. godine u Lepenici kod Tešnja. Srednju tehničku školu završio je u Doboju, diplomirao na Mašinskom fakultetu u Banjoj Luci 1983. godine, a postdiplomski studij završio u Beogradu.

Profesionalnu karijeru započeo je u preduzeću UNICO Filteri Tešanj, gdje je radio do 1991. godine. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata obavljao je dužnosti načelnika Policijske stanice Tešanj i načelnika Centra službe bezbjednosti Doboj sa sjedištem u Tešnju. Nakon rata imenovan je za ministra unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, a potom i za ministra prometa i komunikacija u Vladi Zeničko-dobojskog kantona.

Politički angažman započeo je kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA). Od 1996. godine bio je zastupnik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, dok je 2006. godine prvi put izabran u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Povjerenje građana potvrđivao je i na izborima, te je mandate u državnom parlamentu osvajao 2010., 2014., 2018. i 2022. godine. Tokom višedecenijskog parlamentarnog rada profilirao se kao jedan od najprepoznatljivijih zastupnika u pitanjima parlamentarnog nadzora, transparentnosti institucija, sigurnosne politike i zaštite državnih interesa Bosne i Hercegovine.

Krajem 2023. godine napustio je SDA i pokrenuo politički projekt NAPRIJED!, zasnovan na platformi „Nova bosanska politika“. Kao predsjednik NAPRIJED! zagovara politiku državne odgovornosti, jačanja institucija, ekonomskog razvoja, borbe protiv korupcije, ostanka mladih u Bosni i Hercegovini te afirmacije nauke, obrazovanja, kulture i umjetnosti kao ključnih razvojnih resursa društva.

Programska vizija koju zastupa temelji se na ideji funkcionalne i moderne Bosne i Hercegovine, snažnih demokratskih institucija, socijalne pravde, sigurnosti i ekonomskog prosperiteta. U središtu njegovog političkog djelovanja nalaze se očuvanje državnosti Bosne i Hercegovine, evropski i euroatlantski put zemlje, moralna obnova društva i izgradnju ambijenta za dostojanstven život svih građana.

Spoj ratnog i poslijeratnog institucionalnog iskustva, dugogodišnjeg parlamentarnog rada i državotvornog političkog opredjeljenja oblikovao je prepoznatljiv javni profil Šemsudina Mehmedovića kao političara koji dosljedno insistira na odgovornosti institucija, vladavini prava i zaštiti javnog interesa.

………..

RECENZIJA 1

Recenzija knjige: “Reforma u Bosni i Hercegovini: Između iluzije i transformacije” autora Šemsudina Mehmedovića

AKTIVACIJA STRATEŠKIH REFORMSKIH RESUSRSA

Knjiga „Reforma u Bosni i Hercegovini: Između iluzije i transformacije“ predstavlja ozbiljan, konceptualno zaokružen i intelektualno provokativan doprinos savremenoj političkoj misli o Bosni i Hercegovini. Riječ je o djelu koje nadilazi okvire uobičajene političke publicistike i ulazi u prostor normativno-analitičkog promišljanja države, institucija i političke odgovornosti, nastojeći odgovoriti na jedno od najvažnijih pitanja bosanskohercegovačke tranzicije: zašto reformski procesi traju decenijama, dok njihovi rezultati ostaju ograničeni, fragmentirani ili gotovo nevidljivi.

Polazeći od teze da reforma u Bosni i Hercegovini često funkcioniše kao simulacija promjene, a ne kao stvarni mehanizam društvene transformacije, autor razvija složenu analizu institucionalnih, političkih i društvenih obrazaca koji reproduciraju stanje dugotrajne stagnacije. Time fokus rasprave pomjera sa pojedinačnih političkih aktera na same mehanizme funkcioniranja sistema, pokazujući da institucionalna blokiranost, disperzija odgovornosti, etnopolitička fragmentacija i deficit političkog povjerenja predstavljaju međusobno povezane elemente jedinstvene strukturalne krize. Upravo u toj sposobnosti da prepozna dubinske obrasce političke nefunkcionalnosti nalazi se jedna od najvećih vrijednosti ove knjige.

Posebnu pažnju zaslužuje konceptualna arhitektura djela. Knjiga je organizirana u četiri logično povezana tematska ciklusa – Iluzija reforme, Sistem bez posljedica, Imperativ reformi i Putokazi za održivu budućnost – koji omogućavaju postepeni razvoj argumentacije od dijagnoze postojećeg stanja, preko teorijske analize uzroka institucionalne nefunkcionalnosti, do artikulacije mogućih pravaca transformacije države. Takva struktura čitatelju omogućava da reformske procese ne posmatra kao niz izoliranih političkih događaja, već kao dio šire institucionalne dinamike u kojoj su odgovornost, funkcionalnost, politička kultura i razvoj međusobno nerazdvojivi.

Jedan od najznačajnijih doprinosa knjige jeste njeno teorijsko pomjeranje fokusa sa tradicionalnog pitanja „zašto reforme ne uspijevaju?“ prema mnogo dubljem pitanju „zašto uspijeva njihova simulacija?“. Autor time napušta dominantna objašnjenja koja neuspjeh reformi svode isključivo na nedostatak političke volje te uvodi strukturalnu perspektivu prema kojoj sam politički sistem proizvodi obrasce koji neutraliziraju transformativni potencijal svake promjene. Takav pristup približava djelo savremenim institucionalističkim teorijama demokratizacije i upravljanja, prema kojima kvalitet političkih ishoda zavisi prije svega od kvaliteta institucija, pravila političke interakcije i mehanizama odgovornosti.

Posebno su vrijedni originalni pojmovi koje autor uvodi u politički diskurs: reforma kao narativ, disperzija odgovornosti, simulirana transformacija, stabilna neefikasnost, sistem bez posljedica, epistemološka korupcija i demokratija bez posljedice. Ovi koncepti nisu predstavljeni kao retoričke figure, već kao međusobno povezani elementi jedinstvenog teorijskog modela kojim se objašnjava reprodukcija institucionalne stagnacije i političke neodgovornosti. Posebno je zanimljiv koncept epistemološke korupcije, kojim autor opisuje stanje u kojem znanje formalno postoji, ali više nema stvarni utjecaj na procese odlučivanja, čime se otvara prostor za dublje razumijevanje odnosa između politike, ekspertize i javnog interesa.

Vrijednost knjige ogleda se i u njenom sistemskom razumijevanju reforme. Umjesto parcijalnog pristupa koji pojedinačne sektore posmatra izolirano, autor reformski proces predstavlja kao integrisanu transformaciju u kojoj su pravosuđe, javna uprava, ekonomija, digitalizacija, politička odgovornost i građanska participacija međusobno uslovljeni. Reforma pravosuđa nije prikazana kao usko pravno pitanje, već kao ključna pretpostavka vladavine prava i borbe protiv korupcije, dok se digitalizacija i modernizacija javne uprave razumiju kao instrumenti izgradnje efikasne i odgovorne države. Istovremeno, ekonomske reforme dobivaju šire značenje kroz njihovu povezanost sa zapošljavanjem, investicijama, razvojem ljudskog kapitala i socijalnom sigurnošću građana.

Jednako važan segment knjige jeste insistiranje na ulozi građana, političkih stranaka, civilnog društva, medija, mladih i dijaspore kao strateških nosilaca demokratske transformacije. Time se reforma ne predstavlja kao elitni administrativni projekt, već kao društveni proces koji zahtijeva široku participaciju i novu političku kulturu odgovornosti. Posebno je značajno što autor evropske integracije i međunarodni faktor ne posmatra kao zamjenu za domaće reformske kapacitete, nego kao okvir koji može biti uspješan samo ukoliko postoji unutrašnja politička volja i preuzimanje odgovornosti za vlastiti razvoj.

Metodološki gledano, knjiga pripada području normativno-analitičkih i političko-filozofskih studija. Autor dominantno koristi konceptualnu analizu, institucionalno rezonovanje i interpretativni pristup, pri čemu djelo ne pretendira biti empirijska studija zasnovana na kvantitativnim pokazateljima, već teorijsko promišljanje političke stvarnosti. Upravo u tome leži njena najveća snaga – sposobnost da identifikuje dubinske obrasce koji često ostaju izvan dometa dnevno-političkih analiza.

Posebnu kvalitetu predstavlja stil pisanja. Autor uspijeva spojiti političku teoriju, filozofsku refleksiju i publicističku jasnoću u tekst koji ostaje pristupačan, a istovremeno zadržava visok nivo teorijske preciznosti. Argumentacija se razvija postepeno i logično, složeni koncepti objašnjavaju se razumljivim jezikom, dok završna poglavlja dobivaju gotovo meditativni karakter, otvarajući pitanja smisla političke odgovornosti, mogućnosti institucionalne promjene i budućnosti demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine. Upravo zbog takve kombinacije naučne ozbiljnosti i čitljivosti knjiga može biti podjednako korisna akademskoj zajednici, političkim akterima, studentima, javnim službenicima i široj društvenoj publici.

U konačnici, „Reforma u Bosni i Hercegovini: Između iluzije i transformacije“ predstavlja značajan doprinos raspravi o demokratizaciji, institucionalnoj reformi i političkoj modernizaciji Bosne i Hercegovine. Njena najveća vrijednost nije samo u preciznoj dijagnozi postojećeg stanja, nego u nastojanju da ponudi konceptualni okvir za razumijevanje mogućih puteva transformacije. Autor uvjerljivo pokazuje da održiva reforma ne može biti svedena na administrativne ili tehničke intervencije, već zahtijeva duboku promjenu političke kulture, institucionalne odgovornosti i društvenog razumijevanja javnog interesa.

Zbog originalnosti konceptualnog pristupa, teorijske koherentnosti, društvene relevantnosti i sposobnosti da poveže političku teoriju sa praktičnim izazovima savremene Bosne i Hercegovine, ovo djelo zaslužuje pažnju akademske zajednice, političkih donosilaca odluka, civilnog društva i svih onih koji ozbiljno promišljaju budućnost bosanskohercegovačke države. Ono ne nudi jednostavna rješenja, ali nudi ono što je često mnogo važnije – jasan analitički okvir i novi jezik za razumijevanje reformi, odgovornosti i institucionalne transformacije u Bosni i Hercegovini.

 

Ibrahim Osmanbašić

Sarajevo, 2026. godine

………………………..

RECENZIJA 2

PRETAKANJE DEKLARATIVNOG U STVARNOST

U funkciji recenzenta smatram snažno determiniranim podnaslov knjige REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI: od iluzije do transformacije. To je nepovratna formulacija dva dijametralna stanja.

U nekom slobodnom narodnom jeziku to bi se moglo protumačiti kao: od ništa do nešto. Iluzija je poput zablude, negativna i obeshrabrujuća kategorija, sklona samouništenju, a transformacija je u svojoj semantičkoj suštini produktivan, veoma složen i rizičan proces. Teško ostvariv. Takav podnaslov baca sjenku neizvjesnosti i sivu boju na kreativnu i dobronamjernu, smisaono opravdanu REFORMU.

Upravo taj podnaslov indicira autorov veoma strog i decentan pristup sadržini i namjeri knjige. Odgovornoj i cjelovitoj analizi društveno-političkih zbivanja koje autor objektivno uvodi u diskurs knjige. U metodološkom pogledu skup pitanja i dilema odišu autorovom skepsom prema njihovom rješenju. To, ustvari, treba shvatiti kao upozorenje na oprez, jer se sve vizije realizacije reforme, što se otkriva tokom čitanja ovog teksta, pokazuju samo kao paravan za očuvanje „statusa quo“ u svim oblastima društvenog i političkog djelovanja aktuelnih institucija pod strogom kontrolom vlasti. Reforma je ovdje u praksi samo simulacija pokušaja reformiranja. Svi parcijalni pokušaji stvarne transformacije guše se administrativno-birokratskim izgovorima ili čak donošenjem efemernih zakona koji blokiraju reformski proces.

„Ova studija polazi od pretpostavke da reforma u Bosni i Hercegovini nije izostala zbog nedostatka znanja, resursa ili formalnih mehanizama, već zbog načina na koji je integrisana u samu logiku funkcionisanja sistema, gdje ona ne djeluje kao sredstvo promjene, već kao instrument održavanja postojećeg stanja kroz proizvodnju narativa, dokumenata i proceduralnih aktivnosti koje simuliraju napredak bez njegovog stvarnog ostvarenja; u tom smislu, analiza koja slijedi ne bavi se reformom kao teorijskim konceptom, već političkom praksom koja je izgubila svoju funkciju i zadobila novu — funkciju iluzije“, kaže autor.

Autor upravo ustaje protiv tih simulacija i razotkriva inicijatore i egzekutore takvih blokada.

Veoma ozbiljnom dozom skepse, filozofsko-strukturalnom analizom u prvim dijelovima knjige ILUZIJA REFORME i SISTEM BEZ POSLJEDICA, od konstatacije: zašto reforma ne smije uspjeti, do tihe krize savremenog društva, normalizacije neodgovornosti, epistemološke korupcije, do tvrdnje da sistem treba funkcionisati i kada ljudi ne funkcionišu.

Ove eksplicitne procjene i stavove valja shvatiti u svjetlu činjenice da je autor dugo i aktivno prisutan u zakonodavnim i drugim strukturama državnih institucija i kao „insider“ – neposredni posmatrač – vidi dešavanja iznutra. Neposredni je svjedok mnogih procesa koji se u javnosti ne mogu čuti ni vidjeti. Uživa podršku i prihvatanje u javnom mnijenju, što je transparentno u velikom broju javnih nastupa, od intervjua do zvaničnih stranačkih saopćenja.

U sagledavanju društveno-političke platforme u kojoj „REFORMA“ pluta, često skrivena sjenkama „simuliranih buđenja“, iniciranih zahtjevima Evropske unije, autor Šemsudin Mehmedović više djeluje kao strukturalni analitičar sa neskrivenom dozom skepse, tipične za filozofske misaone nedoumice, pa donekle i iskustvene ironije, nego kao konvencionalni politički djelatnik. Utoliko ova knjiga sadrži naučne, čvrsto fundirane argumente. Realnost kojom kazuje svoja teorijska i praktična iskustva ponekad je na krhkoj granici između poretka i raspada. Takve eksplicitne konstatacije valja shvatiti kao upozorenje, a ne zlu slutnju toka zbivanja. Veoma precizan analitički tok na koncu misaone formulacije često autora dovodi do skoro apsurdne granice protivrječnosti ili, pak, paradoksa. Nije to namjera dramatiziranja stvarnosti, nego ozbiljan objektivni stav odgovornog i razumnog analitičkog toka procjena i stavova o stvarnosti u kojoj, nažalost, jesmo.

Sadržina knjige u njenom trećem dijelu IMPERATIV REFORMI donosi puno više pozitivne energije, bazirane čvrsto u analitičkom sagledavanju njena prva dva teorijska segmenta.

Kolumne kao strukturalne komponente trebalo bi da su u konvencionalnoj poziciji neovisne. Tematski raznolike i pojedinačno samosvojne. U knjizi Šemsudina Mehmedovića one to jesu, ali ipak imaju dvojaku međusobnu vezu: savremenu vremensku dimenziju prostora i aktuelnih događaja te jedan odlučan, oštar i prepoznatljiv kritički otklon autora.

Dominantna je metamorfoza kolumni iz dijelova knjige I i II, koji su prevashodno teorijska potka tumačenja savremenosti, i kolumni III i IV, koje su procesno, praktično ovaploćenje teorijskog kompleksa.

Tako kolumne neizbježno ipak prave jednu transcendentalnu sponu koja čini ovu knjigu cjelovitim, ali i kompatibilnim duhovnim tkivom.

To nije samo zbirka kolumni nego i aktivan dijaloški susret raznolikih aksioloških ravni.

Pisane su pojedinačno i u različitim vremenskim intervalima, a ipak se, objedinjene u knjizi, susreću ili kao misaone paralele ili kao aktuelne kritičke refleksije na zbivanja. Žive, odlučne i principijelne kao politički stavovi iskusnog autora.

U biti, kolumne su zbirka zapisa koji ne moraju nužno biti u bilo kakvoj vezi, izuzev autorskog stvaralačkog koda.

Ovdje je riječ o prepoznatljivom kritičkom stavu slobodnomislećeg autora. Aktivnog i izravno prisutnog u savremenoj političkoj i društvenoj stvarnosti. Nije taj kritički stav isključiva analitička procjena, nego i skup prijedloga ili putokaza ka mogućim rješenjima. Zato su za knjigu REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI esencijalni treći i četvrti dio knjige, koji upravo konvertiraju, pretvaraju teorijsku koncepciju u ostvarivu praktičnu realnost. Pretaču deklarativno u stvarnost. Definitivno, to nesporno otkriva bogato iskustveno političko i društveno djelovanje autora Šemsudina Mehmedovića.

Teme kolumni, koliko god su raznolike i aktuelne, neovisne i slobodne za aktivno područje demokratskog diskursa, postaju tako jedinstvene u svom motivu i volji.

Definitivno: sve su misaono i analitičko-kritički usmjerene ka sveobuhvatnom ostvarenju reformi.

Fascinira sadržinom i damarom dobrih vibracija četvrti dio knjige PUTOKAZI ZA ODRŽIVU BUDUĆNOST. Veoma jasne i realne smjernice kako onaj neartikulirani haos stvarnosti transponovati i pretočiti u promjene i pozitivne razvojne tokove. Od premošćivanja jaza između vizije i realnosti, kroz istinsku reformu pravosuđa – bitnog stuba vladavine prava i nepokolebljive borbe protiv korupcije.

Jedna od sugestivnih karakteristika knjige jesu njen stil i jezik. Autor uspijeva spojiti političku teoriju, filozofsku refleksiju i publicističku jasnoću. Rečenice su ritmične, argumentacija se razvija postepeno, a složeni pojmovi objašnjavaju se pristupačnim jezikom bez gubitka teorijske preciznosti. U završnim poglavljima tekst poprima gotovo meditativni karakter, otvarajući ontološka pitanja mogućnosti promjene unutar sistema koji posjeduje snažne mehanizme samoodržanja.

Kao veoma instruktivnu te iskustveno, teorijski i praktično bogato situiranu knjigu REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI preporučujem za štampu i široku distribuciju upravo u organima uprave i institucijama kojima ove vitalne teme čine svakodnevnu radnu obavezu.

 

prof. Muhamed Zlatan Hrenovica

Sarajevo, 2026.g.

……………

 

KNSINFO/ 17.7.2026.g.