OBAVJEŠTENJE ZA JAVNOST – 2

 

OBRAZLOŽENJE SELEKTORA ZA DODJELJENA PRIZNANJA

 

MOST PJESNIKA 2026 – 4. MEĐUNARODNI FESTIVAL POEZIJE

Udruženje za kulturu – Nova svjetlost (KNS)

www.kns.ba

.

DIJAMANTSKA POVELJA

1. Kristina Kralichin / R. S. Makedonija – DVOJE NE MORAJU JEDNO POSTATI – pobjednička pjesma konkursa
2. Semira Jakupović / UK – MOSTOVI VIZIONARA – kategorija: bosanskohercegovačka književna dijaspora
3. Almina Dizdarević / BiH – OBALE U KOFERIMA – kategorija: mladi pisci BiH

.

1. I) Osvrt na pobjedničku pjesmu konkursa „Most pjesnika 2026“

 

Pjesma „Dvoje ne moraju jedno postati“ autorice Kristine Kralichin iz Republike Sjeverne Makedonije donosi suptilno i filozofski nadahnuto promišljanje o ljubavi, slobodi i granicama koje čuvaju autentičnost dvoje ljudi. Kroz simboliku mosta i rijeke, autorica gradi poetski prostor u kojem se susreću bliskost i udaljenost, sjećanje i gubitak, trajanje i prolaznost.

 

“Vrijeme tada nije znalo za tok, / na starom mostu vječnost se skrila, / zaustavljena u tvome dodiru, / dok je rijeka ispod nas žurila / i negdje daleko u svome viru se gubila.”

 

Posebna vrijednost pjesme ogleda se u njenoj osnovnoj misli: ljubav ne zahtijeva da se dvije ličnosti utope jedna u drugoj, već da, ostajući svoje, izgrade nešto zajedničko. Most tako postaje metafora povezivanja, dok dvije obale simboliziraju pravo na vlastiti identitet. U tom odnosu pjesnikinja prepoznaje jednu od najdubljih istina ljubavi – biti blizu drugome, a ne prestati biti svoj.

Lirska atmosfera starog mosta, rijeke koja neumorno teče i predvečernjeg neba daje pjesmi meditativnu snagu, dok završna pitanja otvaraju prostor za vlastitu čežnju i preispitivanje čitaoca. Kristina Kralichin uspijeva ličnu priču o ljubavi koja je ostavila trag pretvoriti u univerzalno promišljanje o ljudskoj potrebi za pripadanjem i slobodom.

 

“A ja još uvijek ne znam, / sada kada si otišao daleko od mene, / daleko od ovog mosta, daleko od nas, / je li ljubav bila most koji nas je spojio / ili rijeka koja je tekla između nas.”

 

Nagrada na konkursu „Most pjesnika 2026“ pripada pjesmi koja most ne posmatra samo kao građevinu ili mjesto susreta, već i kao simbol ljudske povezanosti koja nadživljava čak i rastanak. Možda je upravo u tome tajna ljubavi: ne moramo postati jedno da bismo jedno drugome pripadali – dovoljno je da između naših obala postoji most koji pamti da smo se jednom sreli.

 

.

2026. II) Osvrt na pobjedničku pjesmu u kategoriji „Bh. književna dijaspora“ – Most pjesnika 2026.

Pjesma „Mostovi vizionara“ autorice Semire Jakupović iz Ujedinjenog Kraljevstva poetska je vizija svijeta u kojem mostovi nisu samo građevine koje spajaju obale, već simboli mira, ljudskosti, prijateljstva i univerzalne potrebe za pripadanjem.

 

Kroz ponavljanje stiha „Sanjam mostove“, pjesnikinja gradi svijet u kojem se brišu granice među ljudima, a razlike postaju prostor susreta, razumijevanja i međusobnog poštovanja. Njeni mostovi otvoreni su za sve – za putnike i starosjedioce, za zaljubljene i usamljene, za one koji se vraćaju s ratišta i one koji još vjeruju u mogućnost pomirenja. U toj jednostavnoj, ali snažnoj simbolici prepoznaje se čežnja za čovječanstvom koje će umjesto zidova graditi puteve povezivanja.

“Na njima se ne sudi po izgledu, / niti po prvom pogledu / i svako osmijehe umjesto / skupih poklona daruje / ljudstvo na njima caruje”

 

Posebna vrijednost pjesme leži u njenoj humanističkoj poruci, koja dobija dodatnu težinu u vremenu obilježenom otuđenošću, nepovjerenjem i sukobima. Semira Jakupović ne skriva se iza pesimizma stvarnosti, već poezijom čuva prostor nade, uvjerena da čovjeku niko ne može oduzeti pravo da sanja pravedniji i topliji svijet.

Mostovi u ovoj pjesmi predstavljaju i čežnju za društvom u kojem se čovjek ne procjenjuje prema izgledu, porijeklu ili mjestu s kojeg dolazi, već prema iskrenosti i ljudskosti. Završni stihovi, u kojima pjesnikinja poručuje da joj niko ne može ukrasti snove, potvrđuju vjeru u moć unutrašnje slobode i neuništivost ideala.

 

“Sanjam mostove na kojem se / Puštaju raznoliki baloni / Gdje se grli, ljubi i voli / Gdje ljudi pronalaze utjehu / Kada ih najviše boli.”

 

Nagrada na konkursu „Most pjesnika 2026“ u kategoriji „Bh. književna dijaspora“ prepoznaje pjesmu koja motiv mosta pretvara u univerzalni poziv na solidarnost i razumijevanje. Mostovi vizionara počinju tamo gdje prestaje potreba za podjelama, a počinje spremnost da u drugome prepoznamo čovjeka.

 

.

III) Kategorija: Mladi autori BiH // Naslov: „Obale u koferima“; autorica: Almina Dizdarević (2007.god.)

Most u ovoj pjesmi nije samo veza između dvije obale, nego i prostor unutrašnje borbe, mjesto na kojem se susreću strah od nepoznatog i potreba da se nastavi dalje. Posebno je upečatljiva slika obale koju svako nosi u svom koferu – kao metafora ličnih uspomena, ljubavi, gubitaka i svega onoga što nas oblikuje, čak i kada se naši putevi razdvoje.

 

“Jer svaka daska šapuće ime nekog prošlog dana, / svaka pukotina čuva komadić davno / gašenog sjaja. / A ispod mene rijeka neumorno putuje, / kao vrijeme koje nikad za nama ne tuguje.”

 

Vrijednost pjesme leži u njenoj iskrenosti i prepoznatljivoj emociji. Almina Dizdarević osjeća da odrastanje nije samo odlazak od onoga što poznajemo, nego i prihvatanje činjenice da neke ljude ne možemo zadržati, ali možemo sačuvati ono što smo s njima proživjeli. U završnim stihovima pjesma dobija i dodatnu dimenziju: pružiti ruku nekadašnjoj, uplašenoj sebi znači pomiriti se s vlastitim prošlim strahovima i pronaći snagu za nove početke.

 

“I možda ću tada, kad se okrenem preko ramena, / vidjeti djevojku koja stoji, uplašena i nijema. / Kojoj je u grudima ostao neizgovoren oprost, / pružit ću joj ruku, preko vremena i kroz most.”

 

„Obale u koferima“ pjesma je o rastancima koji bole, ali i o nadi koja se rađa upravo na mjestu gdje se čini da nešto završava. Ona pokazuje da mlada pjesnikinja ima osjećaj za simboličko izražavanje i sposobnost da lično iskustvo pretvori u univerzalnu priču o čovjeku, vremenu i prolaznosti; te nas  podsjeća da – ono što smo istinski voljeli ne nestaje odlaskom – ono se nastani u nama i nastavlja živjeti kroz sve naše buduće obale.

 

Selektor konkursa: Ibrahim Osmanbašić, književnik

Sarajevo, 13.10.2026. godine

 

………………..

 

Kristina Kralichin / R.S. Makedonija

 

DVOJE NE MORAJU JEDNO POSTATI

 

Došla sam ovdje, na ovaj most,

gdje sam nekada, držeći te za ruku,

gledala razliveno vino po oblacima,

dok je sunce bojilo nebo poput krinova

posljednjim rumenim zracima.

 

Vrijeme tada nije znalo za tok,

na starom mostu vječnost se skrila,

zaustavljena u tvome dodiru,

dok je rijeka ispod nas žurila

i negdje daleko u svome viru se gubila.

 

Mi smo stajali, ona je tekla.

Kao da je vrijeme izabralo nas,

a rijeka vječnost za sebe uzela.

„Da“, tiho sam ti rekla,

„s tobom bih svoj život dijelila.“

 

I mogu nazvati vječnošću

taj čarobni predvečernji prizor,

kada sam od tvojih riječi dobila krila,

dok se svjetlost po vodi lomila

i svaka se boja u drugoj boji skrila.

 

I mi smo bili dvije obale,

da jednо kraj drugо možemo ostati,

a most je možda ljubav upravo zato,

da dvoje ne moraju jedno postati,

jer bi tada jedna obala morala nestati.

 

Bez razdaljine nema približavanja,

bez tišine nema dozivanja,

bez drugoga nema pripadanja.

Ljubav je da ostanemo dvoje,

a ipak izgradimo nešto svoje.

 

Nebo nikada ne dodiruje zemlju,

a ipak čovjek cijelog života gleda horizont,

kao obećanje da su se negdje sreli,

tamo gdje pogled više ne može stići,

jedno drugome pripali i zagrljaj podijelili.

 

Da mogu stići do tebe,

a da te ne pretvorim u sebe,

da ti možeš stići do mene svojim putem,

a da ja ne prestanem biti ja – zbog tebe

jer ljubav nije nestajanje u drugome.

 

Možda sam zato ponovo došla ovdje,

da provjerim pamte li mjesta

kada ljudi prestanu biti u njima,

pamte li njihov ljubavni sjaj

i kako nekoliko centimetara postane beskraj.

 

Pamti li kamen dodir naših ruku?

Zna li rijeka ko je stajao iznad nje?

Osjeća li most težinu nečijeg odsustva,

ili čovjek daje sjećanje nijemim stvarima

da ne bi morao sam nositi sve?

 

A ja još uvijek ne znam,

sada kada si otišao daleko od mene,

daleko od ovog mosta, daleko od nas,

je li ljubav bila most koji nas je spojio

ili rijeka koja je tekla između nas.

 

Je li most sačuvao trag naših koraka,

je li rijeka odnijela naš glas,

ili je sve što smo jednom nazvali vječnošću

ostalo između dvije obale,

da zauvijek pamti nas.

 

 

 

 

 

…………………..

 

SEMIRA JAKUPOVĆ / UK 

 

MOSTOVI VIZIONARA

 

Sanjam mostove savršenstva

Sa bijelim lukovima koji se ogledaju u vodi

Danju sunčane sjene plešu po užarenom kamenu

Ostavljaju tragove u nezaustavljivom vremenu

Bijeli golubovi odmaraju se i pripremaju za let

Da nose poruke mira i osvajaju svijet

 

Noću sve vrvi od romantičara i uličnih svirača

Dok rijeke im lukove nježno miluju

Zajedno sreću dijele i zajedno tuguju

Daju se zavjeti ljubavi

Spajaju sličnosti i različitosti

 

Na njima se ne sudi po izgledu,

niti po prvom pogledu

i svako osmijehe umjesto

skupih poklona daruje

ljudstvo na njima caruje

 

Sanjam mostove na kojem se sklapaju prijateljstva

Mostovi dobrodošlice za sve

Mostovi na kojem se svi rukuju od srca

A ne iz učtivosti koja ne znači ništa

 

Sanjam mostove na kojem se sklapaju primirja

Dok se umorni vojnici vraćaju sa ratišta

 

Sanjam mostove na kojem se

Puštaju raznoliki baloni

Gdje se grli, ljubi i voli

Gdje ljudi pronalaze utjehu

Kada ih najviše boli

 

Oko zasuzi od ljepote

Dok ispraća sunce na počinak

Ovakve mostove niko ne ruši

Na njima pričaš sve sto ti je na duši

 

Sanjam mostove

na kojima su svi na svome

Neovisno s koje obale dolaze

Da li si putnici ili starosjedioci

Za čiji prelazak nisu potrebne vize

Mostovi koji ne zna za međuljudske krize

 

Mostovi bez granica

Mostovi čiju ljepotu

Slave i opisuju stranice

Tu kucaju srca pjesnika

I stapaju se sa neimarima

koji su izgarali dok su ih stvarali

 

U ovim svijetu hladnoće,

Bezobzira, cinizma i otuđenosti,

Samo mi snove

Niko ne može ukrasti

 

 

 

…………..

 

ALMINA DIZDAREVIĆ / BiH  b

 

OBALE U KOFERIMA

 

Mislila sam da mostovi služe da nas spoje,

da nas sačuvaju od nepoznate mutne vode.

Da preko njih bez straha zakoračimo smjeli,

ne znajući da ćemo nešto ostaviti na drugoj obali.

 

Ali dok stojim na jednom, vidim koliko je teško prijeći,

kako je teško prošlosti posljednje zbogom reći.

Noge postanu teške, kao od olova skovane,

a misli se vraćaju na obale nekada voljene.

 

Jer svaka daska šapuće ime nekog prošlog dana,

svaka pukotina čuva komadić davno ugašenog sjaja.

A ispod mene rijeka neumorno putuje,

kao vrijeme koje nikad za nama ne tuguje.

 

Gledam kako odlaze, jedan po jedan,

svako sa svojim snovima, svako nekud predan.

Mahnu mi iz daljine, a ja im mašem natrag,

kao da će jedan pokret vratiti sve nazad.

 

„Vidimo se nekad“, tiho kroz zube izgovaram,

a obalu staru već polako zaboravljam,

jer neke se staze razdvoje prije nego što shvatimo,

i neke ljude izgubimo baš onda kad ih najviše trebamo.

 

Most me dijeli od smijeha mekog poput pamuka,

od dana kada je sreća bila tek pružena ruka.

Od vremena kada smo vjerovali da ništa neće proć’,

da će isti ljudi uvijek biti tu kad padne noć.

 

A sada svako nosi svoju malu obalu,

svoje sunce, svoju kišu, svoju oluju u koferu.

I možda nije tuga što se putevi razdvoje,

već što shvatimo da više nikad neće biti kao prije.

 

Pa ipak, zakoračim, iako srce pruža otpor,

iako kroz vene odavno već teče gorki otrov.

Jer mostovi ne pitaju jesmo li spremni za kraj,

oni samo vode dalje, preko vode, u nepoznat sjaj.

 

Možda odrastanje upravo na njima počinje,

kad ono poznato mijenjamo za lice tuđine.

Kad shvatiš da neke ljude ne možeš zadržati,

već im samo zahvaliti što su znali zajedno s tobom koračati.

 

Zato neću proklinjati most što me odvodi,

ni rijeku što odnosi ono što mi srcu godi.

Jer možda kraj jedne obale nije kraj svega,

možda me tamo neka nova sreća čeka.

 

I ako se jednom osvrnem preko ramena,

vidjet ću da nisam ostala prazna, ni slomljena.

Jer ono što smo voljeli ne nestane,

samo se u nama nastani i s nama ostaje.

 

Jer mostovi ne postoje da na njima zauvijek stojimo,

već da preko vlastitog straha nekamo novo kročimo.

A ako me jednog dana neka nova obala dočeka,

znat ću da nijedan odlazak nije bio uzaludna rijeka.

 

I možda ću tada, kad se okrenem preko ramena,

vidjeti djevojku koja stoji, uplašena i nijema.

Kojoj je u grudima ostao neizgovoren oprost,

pružit ću joj ruku, preko vremena i kroz most.

 

 

 

KNSINFO / Sarajevo, 13.10.2026.g.