15. KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI 2026

Rezultati Konkusa – Saopćenje za javnost-5

 

U zbirku “Balkanska poetika” uvšteni su radovi 144 autora iz 20 država, a selektor je bio književnik Ibrahim Osmanbašić.

Izabrano je 19 radova za priznanje “POHVALA”, za kreativan doprinos manifestaciji.

Poredak radova je abecedni i ne odražava kvalitet poetske kreacije već je protokolarni.

 

 

1. Bajram Nedeljković – Bosna i Hercegovina – SVAKOM DA VOLI SUĐENO NIJE
2. Edina Sandić – Švedska – DETEKTOR DOBROTE
3. Gabrijel Barišić – R. Hrvatska – TAKO SU MI PRIČALI
4. Ifeta Hrnić – Bosna i Hercegovina – BRANIM SE PJESMOM
5. Lejla Lačević Mizdrak – Bosna I Hercegovina – KARTOGRAFIJA TIŠINE
6. Medina Jašarević – Njemačka – LJUBAV U KEMPTENU
7. Mejrem Kajoli Tuša – R.S. Makedonija – KADA VJETAR NOSI TAJNU
8. Milanka Aranitović Rakočević – Crna Gora – ZNAŠ LI KO SI…
9. Mehmed Meša Delić – Njemačka – CVIJET NEPOZNAT
10. Mejasa Dupanović – Bosna i Hercegovina – SANJALA SAM TE, SINE!
11. Merima Krivošija – Bosna i Hercegovina – BUDNOST
12. Midhat Dizdarević – Njemačka – SAN O JESENJINU
13. Milica Stević – R. Srbija – LETIM TAMO GDE NEMA ŠABLONA
14. Norbert Gora – Poljska – TAJ POLJUBAC
15. Samira Jakupović – Ujedinjeno Kraljevstvo – KOFER
16. Tomislav Miočić – R. Hrvatska – DIV
17. Vanja Angelova – Bugarska – PREPOROĐENA NA ZALASKU
18. Zora Davidović – R. Srbija – SA DNA OČAJA
19. Zumber Muratović – Bosna i Hercegovina – PLAMEN

 

 

 

…………………..

 

Bajram Nedeljković – Bosna i Hercegovina

 

SVAKOM DA VOLI SUĐENO NIJE

 

Evo ti srce poklanjam svoje

Uzmi ga sebi na dan il dva

Pogledaj malo te tužne boje

Od mene nek’ ti je uspomena.

 

Stavi ga u grudi pa ga ponesi

Vidi kako je meni sa njim

Nosi ga tamo gdje god da jesi

Da mogu da ti oprostim.

 

Dok je kod tebe ti ga izliječi

Vidi kako je kada se pati

Nekad dovoljne ne budu riječ

Tuga il sreća zna da se vrati.

 

Kada ti dosade prošlosti sjene

Vrati mi srce kako god da je

Društvo će pravit mi uspomene

A šta mi drugo preostaje.

 

Kad jednom shvatiš bit će ti kasno

U srcu tada se čežnja skrije

Hrabrost je kada se pogine časno

Svakom da voli suđeno nije.

 

 

****

 

Edina Sandić – Švedska

 

DETEKTOR DOBROTE

 

 

Kada bi nam srca detektori dobrote postala,

da u svakom biću pronađemo ono skriveno i nježno,

 

i bez predrasuda, tiho i hrabro,

prema njima zakoračimo.

 

Usudila bih se reći

da je srce srcu lijek,

i da upravo oni

 

što svoju najtamniju stranu pokazuju,

 

isti su oni

 

što tihim vapajem iz duše zovu

i toplu ruku spasa najviše trebaju.

 

Najlakše je tada od njih lice okrenuti,

zlobne priče o njima

poput paukove mreže isplesti,

i još ih dublje, bez imalo srama,

u vlastitu tamu odgurnuti.

 

Kad bismo umjesto toga

 

detektor dobrote u sebi pokrenuli

i u oči im se toplinom zagledali,

pogledom koji ne sudi, već traži

davno zakopanu iskru nade

koju je očaj, polako i uporno, gasio,

 

možda bismo tada vidjeli

da u njihovoj tami

ima i trenutaka kada smo ih zaobišli.

 

Možda bismo razumjeli dušu

naviklu na bolna razočarenja,

i oči nenaviknute na povjerenje,

niti na toplu ruku

koja kraj njih ostaje.

 

Zato sada ne znaju kako se voli,

i u svakoj riječi vide izdaju,

očekuju da se poznata rana otvori

i opet ih u grudima zaboli,

udarac koji izbija dah.

 

I već su u mašti raširili krila

i odletjeli negdje daleko,

daleko gdje ne boli

 

i gdje strah više ne govori glasnije od srca.

 

 

 

***

 

Gabrijel Barišić – R. Hrvatska

 

TAKO SU MI PRIČALI

 

 

I naglo!: Muk noći

I naglo: nema više dima

Kozmički valjci

nemaju taj luksuz

A u pijesku plaže

ogledaju se

Dok: A što li mi to uopće ostaje?

Željeti ljude

prije nego stvari

Vi biste željeli predračun,

gospodine?

Trenutno sam doličan,

kupit ću to.

Taj neviđeni dar

u prekrasnom celofanu…

Jesam li si samo umislio

ili moje noge su srasle

poput korijenja stabla?

Pripazi:

sjeti se kako su te učili

da mirišu se oštre supstancije!

Da, doista,

u mojoj luli više nema dima

Upravo si prevaren ovu noć:

zakinut za mraz

kojega nećeš ujutro milovati,

tek gaziti pokornost zimskog travnjaka

Nabij klobuk i glasno uzdahni

Prije no što se porineš

Biciklom

Ti stvarno ne znaš

koliko ti ljudi vjeruje

Ti se doista

ne sjećaš sebe

 

 

 

***

 

Ifeta Hrnjić – Bosna i Hercegovina

 

BRANIM SE PJESMOM

 

Na uzavrelom

vremenskom kotaču

hladan kao led

um ključ baca,

proključano zauzima

svaku pomisao,

riječi nijemo ćute

u odjeku tišne.

 

Zdrav razum se otima

najezdi svakolikih žohara,

čisti svaku ćeliju

od njihovog gaženja,

otvara prozor duše

da udahne nedirnuto,

svoje misli i svoj stav

ne troši na potrošeno.

 

Pitam se:

kako ostati  priseban i čist

kada svaki korak

kroz blato se vuče,

kad na svaku misao

brdo smeća pada,

kad svaku lijepu riječ

guta huk vodopada?

 

Branim se pjesmom

koju niko ne čita,

neustrašiva i vječna

ona kroz mrak hodi,

ne boji se nikog

i onog što govori,

u sebi svjetlost nosi

kao dar ko je pročita.

 

 

 

***

 

Lejla Lačević Mizdrak – Bosna i Hercegovina

 

KARTOGRAFIJA TIŠINE

 

Proljeće će.

Behar se obrušava niz grane kao zaborav,

bijeli pupoljci nagovaraju nebo na blagost

kao da svijet nema ni težinu, ni dug.

 

Ptice se vraćaju precizno, po mapi,

da cvrkutom razapnu jutra

razmagljena između dvije tišine,

i sve miriše na nešto što se usuđuje ličiti na početak.

 

Proljeće će, kažu.

Trava potpisuje primirje sa zemljom,

rijeke se razvezuju iz vlastitih korita

gradovi se ispiru svjetlom, do privida čistoće.

 

U ćefine se polažu

kosti onih koji nisu stigli naučiti vlastito ime,

još bez ijedne izgovorene riječi,

pod istim svodom koji ne razlikuje

latice od rana.

 

U daljinama,

tlo se ne zeleni — nego razmiče.

Ne za sjeme, nego za ispraćaj bez jezika.

 

Ruke, onemoćale, podižu bijele tkanine

kao da svjetlost može imati razumijevanja,

kao da se zrak može preodgojiti

da ne nosi krik.

 

Proljeće će, javlja televizija.

Meteorolozi razmjeravaju do posljednje decimale.

Na karti Besmisao zjapi.

Na legendi — nema znaka za odsustvo.

 

Nekome će se, eto, rasploditi ašlama,

nekome prag ostati bez koraka,

nekome će ime biti izgovoreno

samo još jednom, da se ne probudi bol.

 

Gdje granate prekrajaju jutra

gdje se noć ne završava nego ponavlja,

tamo proljeće dolazi samo kao kalendar.

Tromjesečna varka.

Ptice će i tamo pjevati — bez adrese, bez svjedočenja.

Behar će padati po onome što više nema oblik.

I neko će, po navici, reći: vidi kako je lijepo.

Zemlja će znati šta je primila.

 

Neće proljeće!

Ne tamo gdje se djeca evidentiraju

umjesto da rastu.

 

 

***

Medina Jašarević – Njemačka

LJUBAV U KEMPTENU

 

 

Neću do Moskve. Ni do Osla.

Jedan par. Četiri posla.

Orhideja u ćošku, žedna

Kaos u stanu. Nisam baš nešto vrijedna.

 

Termini k'o u priči

Valja sve stići

Zubar, ljekar i teta starijeg zanata

Toliko mašte. I jedna neotvorena vrata.

 

On spava. Ili uči neku neku novu suru

Igra igrice, pravi frizuru

Lošeg apetita

I nekog, unutarnjeg štita.

I njega moja blokada boli

Ali eto. Nešto me kao, voli.

Ne brojim zvijezde. Tek po zgradama mačke

Mjesecima. Nismo se makli sa mrtve tačke

Demoni. U sjeni

Nisam ništa što priliči jednoj ženi.

I podrugljiv izraz

Umor. Pred spavanje: baci smeće molim te

1.000 km od kuće, laku noć i volim te.

 

 

***

 

Mejrem Kajoli Tuša – R.S. Makedonija

 

KADA VJETAR NOSI TAJNU

 

 

U očima su imali godine koje šute

Na usnama, osmijeh

koji samo oni razumiju

Svaka riječ je sjećanje

I vjetar ih nosi,

ali ih ne troši

Jer vjetar zna…

Ono što drugi nikada neće znati

Ljubav ne pita za godine

I ne umire kada je istinita

Osjećaj koji se nikada ne gasi

Samo šuti…

Skriven u dahu.

 

 

***

 

Milanka Aranitović Rakočević – Crna Gora

 

ZNAŠ LI KO SI…

 

Znaš li ko si

ako ti zvanja ponište

poskidaju titule i medalje,

ako ti obrišu ime,

ako te ogole

do srži,

do same golotinje.

 

Znaš li ko si

ako ti ugase

svjetlost koja te čini

ono što jesi,

ako ti ospore san

koji si zvao svojim,

znaš li ko si i gdje si.

 

Znaš li ko si

ako ti dah

nije zvijezda prah,

ni galaksije trag,

nego samo uzdah

na obodu neba

i most što vodi u kraj.

 

Možda ti um

i ne zna,

i samo luta,

pokušava i odustaje,

tražeći to malo

svjetlosti

u onome što poznaje.

 

Ali duša jedino zna

da nisi ono što imaš,

ni ono što nemaš,

ni ono što drugi vide

pa ti oduzmu,

već ono što nosiš

od iskona u velikom Umu.

 

Duša zna

da je kao kap

moćna iako mala,

puna sadržaja okeana

što granice ne poznaje

i sve je početak,

i sve je beskraj.

 

 

 

***

 

Mehmed Meša Delić – Njemačka

 

CVIJET NEPOZNAT

 

Mirisom rajske duše zove me cvijet nepoznat,

život, u kolijevci, nad bezdanom,

sjenke lijenih oblaka se vuku,

suhi list pada – iz oblaka

rasipaju se zrake zlata.

Prazno je nebo, prazna je duša,

nebo je nisko, duša – ista,

 

Mirisom rajske duše zove me cvijet nepoznat,

između oblaka vijuga drum u nepovrat,

jata ptica selica oblake piju, a kada se oblaci raziđu,

mjesec nadolazi – pomrčinu pije.

Mjesečina je k'o Sahara, pustinja sišla s neba,

pustinjom istom skitnice hode prazanih koraka.

na zemlji tragovi im uklesani u mramor stećka.

 

Mirisom rajske duše zove me cvijet nepoznat,

zvijezde s neba bježe prije nego bijela zora svane,

čuju se zora kako gori i daje svijetlost svemu

iver oblaka u plavilu, a sjenke se liju k'o srma.

Imam želju da gorim plamenom i sjajim – u svjetovima

da zgrijem dušu posustalu i ljubav – santu ledenu,

hladno je usred ljeta, kroz srce mi prođe bura.

 

Mirisom rajske duše zove me cvijet nepoznat,

kada se začuje kako niko ne odgovara mraku,

da se čuju istinske riječi, umjesto svjetla,

slušam pjesmu u tmini, promukli glas – arabeska,

Horizont slijep k'o zidina, na koji zračak svjetlosti pada,

sijevne na horizontu – lomljiva noć, pravi svjetlost novu,

usamljen šapćem s cvijetom nepoznatim.

 

 

 

***

 

Mejasa Dupanović – Bosna i Hercegovina

 

SANJALA SAM TE, SINE!

 

 

Sanjala sam te, sine,

u gradu što miriše na rijeku i lipe,

u Prijedoru koji čuva svoje tajne

ispod krošnji i tišine.

 

Ne znam više da li sanjam

ili mi se čežnja s javom isprepliće,

jer tvoj me glas svaku noć probudi:

„Majko, jesam li u mraku?“

 

Nosim bijelu traku, sine,

da te svjetlom dozovem po imenu,

da te ne prekrije zaborav

niti šapat onih što mržnju siju.

 

Sanjam spomenik, na mjestu

gdje si me posljednji put dozivao,

hram, od kamena i ljubavi,

u kojem majke tišinom govore.

 

Da imate obilježje, djeco,

da vam donesemo cvijeće i suze,

da kleknemo bez straha

i pomolimo se na svoj način.

 

Sto i dvije zvijezde nad Prijedorom

ne traže osvetu, traže ime

i pravo da budu upamćene.

 

Dan bijelih traka, neka svake godine,

opomene savjest grada, da budemo ljudi

i kažemo: “Stop diskriminaciji!”

 

Jer dijete je prije svega dijete,

duša nježna, kao latica.

A majka, ima pravo na mir,

kao što dijete, ima pravo na spomenik.

 

Sanjala sam te, sine…

i probudila se s nadom

da ćeš jednog dana imati mjesto,

gdje ću ti šapnuti: „Ovdje si svjetlost,

i nikad više u mraku!”

 

 

 

***

 

Merima Krivošija – Bosna i Hercegovina

BUDNOST

 

Svjedočim igranci svjetla

Beskrajnom gibanju

Titravi ljubičasti predaci

Besmrtnim imenom me dozivaju

Svjesnost poput lotosovog cvijeta probija kroz močvarne oblake

Uvela zemlja u simfoniji cvata je

Postojanje krila širi, zamahuje i u zmajev let se prostire

Pristupam svakoj skripti, hartiji

I svitcima iz starine zaboravljene

U staklenom cvjeću ogledalo mene i nebule

Bog u zelenoj pečurki i iza kore drveta se skriva i osmjehuje

Vasiona u vatrenoj halki je

U nasladi svaka vlat trave je

Božanski ples Šiva pleše mojim udovima

I bukvinim granama

I bjelasavim maglama u samotnim gorama

U budnosti zvono života odjekuje

Tako glasno da ništa drugo se ne čuje

Međ’ prašnjavim cvjetovima

Grob počiva na dalekim, zlatnim obalama

U šumu okrepljujućih valova snen, iluzoran

Orkestar šume i drveća sad slušam ja

Vatromet sadašnjeg trenutka rascvjetava se na nebu duše

Neizdrživim ljepotama

 

Melankolija može dušu za ruku povesti i voditi kroz

Tragove zalutalog sjećanja

Kroz polutamu starih nesreća

Al’ ona blaga je

Ta polja u sumraku su divnome

Sad živa sam

Šta može biti od toga bitnije?

 

 

 

***

 

Midhat Dizdarević – Njemačka

SAN O JESENJINU

 

Pokrivam se jorganom, bijelim kao snijeg

Žurim da ne propustim ništa od sna

Žmirkam da umorim očne kapke

Hoću da zaspim, da sanjam snijeg,

da sanjam drvene sanke.

 

I odjednom sjedim u kafani, čađavoj i tmurnoj

Osmijesi lahkih djevojaka iza zatvorenih vrata

Krhki im prsti, kao staklo od slomljene vaze

Usne moje, kao sibirski snijeg hladne,

sa vlažnim vazduhom se maze.

 

I onda čuh glas, tih, ali oštar ko najoštriji nož

Reče mi:

„Dođi, pjesniče, da nešto popijemo

nigdje pobjeći neće tvoj sudbinski brzi voz.“

 

Ustanem i tijelom probijam zadimljenu zavjesu,

sjedam do golobradog plavkana, djetinjastog lica.

Rekoh:

„Ja sam isto pjesnik i želim biti slobodan,

baš kao ti i u tvojoj glavi ‘ptica’.“

 

„O čemu da pričamo, Sergej Jesenjinu?

O čemu da zborimo ove tmurne noći?“

„O ljubavi, reče Jesenjin,

o čežnji, o svjetlosti mjesečine, o brezi, o keruši

i spjevajmo pjesniče, zajedno

jednu o majci.“

 

„Jesi l’ živa staričice moja?“, poče sa pjesmom Sergej

„Nisam“, reče mi u snu majka moja

„Nisam, ali kao i da jesam

Gledam vas odozgo, gledam i čekam.“

 

„Na što čekaš majko?“, upitah.

 

„Na sudnji dan,

na sirat-ćupriju, na dženetsku kapiju,

pa kada pođeš, povedi naše najmilije

Povedi i malog Sergeja, neka se nagleda

potoka od meda i mlijeka

neka mu se zaljulja aleja od smreka

pa ovdje pišite i zajedno dišite.“

 

Zazvoni stari sat i nesta Sergej u mjehuru sapunice

dok sa iglom u ruci trče iz njegovih pjesama

vragolaste, ushitrene curice.

 

 

 

***

 

Milica Stević – R. Srbija

LETIM TAMO GDE NEMA ŠABLONA

 

Gledam u daljinu, okrećem se novom svetu.

Tajni prolazi u holovima nekad su bili cvetni.

Miris kafe i jutro krije pitanja smešna.

 

Nova sam,

a stara mi je putanja nametnuta,

neću ići tamo gde je mrak.

Ratnici svetlosti ne predaju mačeve tami

pogled mi u vatri plamti

Nepoznate putanje su me vodile daleko

poznate ulice su slijepe

Bežim…

Letim tamo gde nema šablona, zastava i naučenih ljubaznosti.

Moje Sunce sjajno ne podnosi tvoje oko preteće i tamno.

Sukobi plamte od davnina

suprotni polovi i kontrasti.

Tamo gde odlazim nema snoviđenja

samo precizne, ljute činjenice.

U meni umetnost računa

i spaja hladnu logiku.

 

Prkosno gledam pogažena pravila i prava

čizmama drevnih neprijatelj mojih ubeđenja.

Šetam i upijam letnje boje

Dubok jaz se ne sme premostiti.

Zašto najviše volimo one koje ne smemo voleti?

Odlazim da postanem nova

stari kvar  je nemoguće popraviti.

 

 

 

***

Norbert Gora – Poljska

TAJ POLJUBAC

 

Ukus tvojih usana

izražen u voltima, probio me je

iglom nebeskih senzacija.

Vibracija zaljubljenog srca,

kao bljesak lica tajfuna,

strašuje – ubija! – oduševljava.

Razdvojenost

ispod lica mesečine,

gura me da dunem u tamu,

bespomoćnost dolazi

do očajnih obala duše

dotaknute ljubavlju.

Ovaj poljubac urezani u sećanje

zahteva proizvoljno ponavljanje,

kao da nisam sasvim siguran,

da li je postojao osećaj realizma

u preseku usana?

Čekam

prvu iskru izlaska sunca,

pet sati ujutru,

vreme kao da je zaglavljeno.

 

 

***

Samira Jakupović – Ujedinjeno Kraljevstvo

KOFER

 

 

U beznađu je stalno neraspakovan kofer

Između dva svijeta

Gdje god da bila

Nešto mi nedostaje

 

Zavoljeh na kraju ovo englesko tlo

Al’ u Bosni srce osta

Čudna je ljubav i srce ljudsko

Ne važe se kilometrima

Gdje god da ode

I domovina s njim danonoćno putuje

Od njene topline

Nikada se ne odustaje

 

Uživam posmatrati

Svjetljucave kandilje

I ezan što se čuje

Dok duša moja

Kroz pustolov

djetinjstva putuje.

 

To nema tamo negdje na Ostrvu ,

Ali i tamo je moja kuća

Koju sam doživljavala

Kao nešto nestvarno,

Nešto što neće dugo trajati

Nešto privremeno,

Nešto što vremenom postade stvarno.

 

To nešto postade

Više od utočišta

Od luke spasa, od prenoćišta

 

Zavoljeh vremenom engleske kiše

I nebo tmurno na sjeveru

I život u žurbi i sivilo

I prihvatih ga kao dijete usvojeno.

 

I dalje tumaram između svoje domovine

I one koja u beznađu ponudi ruku spasa

I kada sam ovdje

U isto vrijeme sam tamo

I kada sam TAMO

U mislima sam OVDJE

 

Zbunjena između ovdje i tamo

I dalje se kolebam

Između one koju volim

I one na koju sam navikla

Koju trebam

 

Često za svoje stanje kažem

Da sam poput čardaka

Ni na nebu ni na zemlji

Dvije se rijeke u mene slijevaju

I mira nigdje dugo ne daju

 

I život prolazi tako na dva meridijana

Između dva života

I posjeta dragim bićima

Između neraspakovanih kofera

Odjeće i uspomena.

 

 

***

Tomislav Miočić – R. Hrvatska

 

DIV

 

Volio je Iberijske vukove.

One Portugalske

Što spuštaju se noću

Piti hladnu vodu

Na obale rijeke Douro.

Sav ushićen jednom mi davno reče:

“jesi li ih čuo na kraju novog albuma?

Vratili su se!

Dugo ih nije bilo,

Ali vratili su se,

Žešći nego ikada.”

Nebo je danas bliže od Portugala.

Gotovo da možeš

Pružiti ruku kroz crne oblake

I ostaviti otisak dlana

Na površini Mjeseca.

Nema mi te više prijatelju;

Zemlja i nebo podijeliše te učas:

Jednome tijelo, drugome duša.

Uskoro će podne.

Još uvijek se nećkam

Dal da ti odem na sahranu;

Spužva od čovjeka

Koju da stisneš

Osim bljutavih suza

Ništa iz mene iscurilo nebi.

Mekan sam prijatelju.

Pretvrd za život.

Premekan za smrt.

Podne je prošlo.

Vjetar golim rukama

Krči ti put u Veliko nepoznato

Dok vukovi na Iberu

Jedan za drugim izlaze iz svojih jazbina.

Čuješ li ih prijatelju tamo gore?

Vratili su se odati ti počast.

Ovoga puta

Tužniji nego ikada.

 

 

 

***

Vanja Angelova – Bugarska

 

PREPOROĐENA NA ZALASKU

 

Luta zemlja od mene umorena

Oživljava mi snagu ogoljenu

Ispreda mi krv vretena

Centrifuga izliva se u korenu-

Kose, prethodno raspuštene

Na duši rukom nemilovanom

Ja cvetam sa divljim kestenjem

Preporođena na zalasku crvenom.

 

 

 

***

Zora Davidović – R. Srbija

 

SA DNA OČAJA

 

U sobi uglačanih ogledala

na vrhovima okoštalih prstiju —

pucanj.

Lom razdvaja vidljivo.

Odraz u krhotinama.

Mrak se obrušava.

Guta opipljivo.

Raste pritisak.

Toplota tkiva

razliva se niz klonulo telo.

Sve brže —

do ivice.

Vrisak.

I —

lom se preokreće.

Sa druge strane pada

nešto se otvara.

Razdanjuje se.

Inicijacija.

Bledi staro gnezdo

u potiljku.

U očima — mlečno —

cvetaju irisi.

Sa tabana bogova

kaplju oblaci.

Klize niz šine.

Negde dalje

čeka stanica.

Tiha.

Zlatna.

Na putu

u Veliki povratak.

 

 

 

***

 

18.Zumber Muratović – Bosna i Hercegovina

 

PLAMEN

.

Sjećanje nije dim;

iščitavam ga

kao slovo u kamenu.

Plamen –

žedan našeg znoja.

.

Kresivo se u strepnji umiva.

Kamen u kamenu –

ja u njemu,

jedan kroz jedan.

Nebo – nula.

.

Ruke pamte vatru

i kad pepeo utihne na dlanu.

U dahu ostaje žar

koji nema gdje da padne.

.

Na horizontu

dimi nebo.

Mrak svjedoči.

.

Riječ –

most od usta do uha.

Između njih – šutnja.

.

Dva puta su prolazna:

jedan ka riječi,

drugi ka smrti.

Između – čovjek se traži.

.

Hipokrat –

zakletva bez daha.

Tek dio svjetlosti –

okrjepa žednima.

 

…………

Ibrahim Osmanbašić

predsjednik Udrućženja KNS

……………..

KNSINFO/26.6.2026.god.