Razgovor s pjesnikom Faikom Hadrovićem

O PUTOVANJU KOJE JE POSTALO KNJIŽEVNI DIJALOG

Autor: Ibrahim Osmanbašić

 

Nekoliko dana nakon povratka iz Gusinja, koji je prvi osjećaj koji Vam se javlja kada se prisjetite tog gostovanja?

Nosim zaista divne utiske. Prije svega, osjećaj zahvalnosti prema ljudima koji su nas dočekali s velikim poštovanjem i toplinom, cijeneći književnike i kulturne stvaraoce iz Bosne i Hercegovine.

Budući da sam zavičajno vezan za ove krajeve, taj susret je za mene imao i dodatnu emotivnu dimenziju. Gusinje nisam doživio samo kao mjesto u koje sam otputovao, nego kao prostor u kojem se susreću ljudi, sjećanja, kultura i osjećaj pripadnosti.

Takva putovanja za pjesnika nisu samo fizičko premještanje iz jednog mjesta u drugo. Ona su unutrašnja putovanja. Čovjek se vrati kući, ali dio susreta, razgovora i emocija ostane u njemu i nastavlja da živi.

Često se kaže da se grad upoznaje kroz ljude. Kakvo je Gusinje ostalo u Vašem sjećanju nakon susreta s domaćinima i publikom?

Gusinje mi je ostalo upravo kroz ljude. Ljudi porijeklom iz Sandžaka nose posebnu vrstu gostoprimstva, neposrednosti i topline. Kod njih vrlo brzo nestaje osjećaj da ste gost, jer vas prihvataju kao svoga.

To je velika vrijednost u vremenu kada se ljudi sve više povezuju tehnološki, a sve manje neposredno. U Gusinju smo ponovo osjetili koliko jedan susret čovjeka s čovjekom može biti snažan.

Zato mi je posebno drago što je ovo bio kulturni susret, a ne samo formalno gostovanje. Kultura počinje onda kada prestajemo biti samo posjetioci i postajemo učesnici zajedničkog iskustva.

 

Da li je postojala neka situacija ili razgovor koji je na Vas ostavio posebno snažan utisak?

Bilo je više razgovora, ali posebno bih izdvojio susret s predstavnicima Islamske zajednice Gusinja i utisak koji je na mene ostavio njihov impozantni centar, sa edukativnim i drugim sadržajima.

Takvi primjeri pokazuju da zajednica može ulagati u znanje, prostor susreta i dobrobit ljudi. Kada vidite da se oko jedne ideje okupljaju ljudi različitih iskustava, shvatite koliko kulturni i društveni život zavise od spremnosti ljudi da nešto grade i ostave budućim generacijama.

Upravo takve stvari KNS prepoznaje kao važan dio kulturnog djelovanja: nije dovoljno samo govoriti o kulturi, nego treba stvarati prostore u kojima kultura može živjeti.

Tokom promocije čitali ste svoje pjesme. Da li ste osjetili da publika ne sluša samo riječi nego i emocije koje stoje iza njih?

Da. Tišina publike i način na koji prati pjesmu često govore više od aplauza.

Kada pjesnik govori, a publika sluša bez potrebe da prekida taj trenutak, tada osjećate da je riječ pronašla put do čovjeka. Poezija nije samo tekst na papiru; ona je susret emocije autora i unutrašnjeg svijeta čitaoca.

U Gusinju sam osjetio upravo takvu prisutnost. To je ono zbog čega književnost opstaje: zato što riječ još uvijek može dotaknuti čovjeka.

 

Koliko je za pjesnika važno neposredno čuti reakciju čitalaca i razgovarati s njima nakon promocije?

To je veoma važno. Susret s publikom daje pjesniku snagu i svojevrsnu potvrdu da stvaralaštvo ima smisla izvan njegovog ličnog prostora.

Razgovor nakon promocije često otkrije kako je neko doživio pjesmu, šta ga je dotaklo i šta je u njoj prepoznao. Takvi susreti obogaćuju i autora, jer književnost nije jednosmjerna komunikacija.

Pjesnik daje pjesmu publici, ali publika svojim reakcijama vraća pjesniku nešto novo. Tako književno djelo nastavlja da živi.

 

Gostovanje je organizovalo Udruženje za kulturu – Nova svjetlost. Koliko ovakvi kulturni programi doprinose povezivanju književne scene Bosne i Hercegovine, Crne Gore i dijaspore?

Napravljen je važan korak u povezivanju autora i kulturnih stvaralaca između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i šireg prostora dijaspore.

To je upravo ono što KNS godinama nastoji razvijati: da književnost ne ostane zatvorena u granice jednog grada ili države, nego da putuje zajedno s ljudima.

KNS je kroz svoje književne susrete, međunarodne programe, publikacije, konkurse i povezivanje autora iz domovine i dijaspore izgradio svojevrsnu mrežu kulturnih kontakata. Gusinje je prirodan nastavak tog koncepta – susret, upoznavanje, razmjena i stvaranje novih veza.

Važno je da kultura bude pokretna. Da autor ode drugom autoru, da publika upozna novu književnost i da se između različitih sredina grade trajni odnosi.

 

Da li smatrate da književnost može biti jedan od najtrajnijih mostova među ljudima koji dijele zajednički jezik, kulturu i vrijednosti?

Književnost je jedan od najtrajnijih mostova koje čovjek može izgraditi. Ona ne traži pasoš, granicu ni političku dozvolu.

Posebno je značajna za povezivanje Sandžaka i Bosne i Hercegovine, jer dijelimo mnogo kulturnih, jezičkih, historijskih i ljudskih iskustava.

Kroz književnost možemo upoznavati jedni druge bez stereotipa i bez posrednika. Zato su književni susreti mnogo više od promocija knjiga – oni su prostori prijateljstva, kulturnog pamćenja i međusobnog razumijevanja.

U vremenu digitalnih komunikacija, koliko Vam znače susreti „licem u lice“ s publikom?

Danas, kada je veliki dio komunikacije prešao u digitalni prostor, svaka živa riječ zaista vrijedi zlata.

Digitalne platforme mogu povezati ljude koji su hiljadama kilometara udaljeni, ali ne mogu u potpunosti zamijeniti energiju susreta. Kada čovjek vidi lice sagovornika, čuje njegov glas i osjeti atmosferu prostora, komunikacija dobija novu dubinu.

Zato mislim da budućnost nije ni samo u digitalnom ni samo u klasičnom obliku kulturne komunikacije. Treba povezivati oba prostora. KNS upravo kroz svoje programe može biti mjesto takvog povezivanja.

 

Gusinje je poznato po svojoj prirodi, historiji i kulturnoj raznolikosti. Šta Vas je najviše inspirisalo tokom boravka?

Impresionira činjenica da je riječ o malom prostoru koji je izuzetno bogat prirodnim i kulturnim resursima. Ali iznad svega su ljudski resursi.

U Gusinju možete sresti ljude čiji je životni put povezan s Amerikom, Evropom, Azijom, Bosnom i Hercegovinom, a svi na različite načine čuvaju vezu sa svojim porijeklom.

To pokazuje da zavičaj nije samo geografska tačka. Zavičaj je mreža odnosa, sjećanja i vrijednosti koju čovjek nosi sa sobom.

 

Da li je ovo gostovanje promijenilo ili obogatilo Vaš pogled na književni život izvan velikih gradskih centara?

Obogatilo ga je.

Često se kultura pogrešno vezuje samo za velike gradove i velike institucije. Međutim, u manjim sredinama često postoji izuzetna koncentracija pažnje, emocije i neposrednosti.

Tamo publika ne dolazi samo da bi prisustvovala događaju, nego da bi upoznala čovjeka i čula njegovu riječ. To je dragocjeno iskustvo i za autora i za organizatora.

Zato smatram da kulturna politika budućnosti mora mnogo više ulagati u povezivanje velikih i malih sredina. Kulturni život jedne zemlje nije samo ono što se događa u glavnim gradovima.

Šta mislite da ovakvi događaji znače za lokalnu zajednicu koja želi njegovati kulturu čitanja i dijaloga?

Znače mnogo.

Kada zajednica organizuje književni susret, ona zapravo govori da joj je stalo do knjige, razgovora i čovjeka.

Gostoprimstvo koje smo osjetili u Gusinju najbolja je potvrda da postoji interes za takve sadržaje. Važno je da kultura ne bude povremeni događaj, nego kontinuitet.

Upravo kontinuitet omogućava da se formira publika, da se otkrivaju novi autori i da kultura postane dio svakodnevnog života zajednice.

 

Koliko su važna književna udruženja poput KNS-a u otkrivanju novih autora i stvaranju prostora za njihove knjige?

KNS je tokom svog djelovanja izgradio širok prostor za povezivanje i promociju stvaralaca.

Posebno je važno otvoriti prostor mladim autorima, autorima iz različitih sredina i književnoj dijaspori. KNS kroz međunarodne književne susrete, konkurse, priznanja, izdavačke aktivnosti i povezivanje autora nastoji upravo to.

Naš cilj ne bi trebao biti samo organizovati jednu književnu večer, nego graditi kontinuitet kulturne komunikacije.

Kada mladom autoru date priliku da objavi knjigu, kada mu omogućite promociju i susret s publikom, vi zapravo investirate u budućnost književnosti.

Da li ste iz Gusinja ponijeli neku novu ideju ili inspiraciju koja bi mogla pronaći mjesto u Vašem budućem stvaralaštvu?

Priroda, ambijent, bogata historija i gostoprimstvo ostavili su snažan trag. Ali najviše ostaju ljudi.

Svako putovanje koje završi novim poznanstvom i razgovorom ostavlja materijal za razmišljanje. Možda se sve to neće odmah pojaviti kao pjesma ili priča, ali će ostati u unutrašnjem iskustvu iz kojeg stvaralaštvo kasnije pronalazi svoje motive.

Pjesnik ne mora uvijek odmah znati šta će napisati. Nekada je dovoljno da nešto vidi, osjeti i ponese sa sobom.

 

Kako biste opisali energiju književne večeri onima koji nisu imali priliku prisustvovati?

Vrlo jednostavno: bio je to naš prvi susret, ali nije djelovao kao prvi.

Bilo je mnogo topline, otvorenosti i razgovora. Osjetila se ona vrsta energije koja nastaje kada publika i autori nisu dvije odvojene strane, nego učesnici istog kulturnog događaja.

Upravo takve večeri ostaju u sjećanju i otvaraju prostor za nove susrete.

 

Šta Vas je publika u Gusinju naučila kao autora?

Naučila me da saradnju treba nastaviti.

Publika nas je podsjetila da postoji potreba za živom kulturnom komunikacijom i da ljudi žele susrete koji nisu samo formalni.

Iz takvih iskustava proizlazi i obaveza da se kulturna saradnja širi, da se ponovo dolazi, da se ljudi upoznaju i da se grade odnosi koji traju duže od jednog programa.

Da li su ovakvi susreti potvrda da poezija i dalje ima svoje vjerne čitaoce i slušaoce?

Jesu.

Tamo gdje čovjek diše punim plućima, tamo se stvaraju najbolja djela.

Poezija možda nema onu vidljivost koju imaju neki drugi sadržaji, ali njena potreba nije nestala. Čovjek i dalje traži riječ koja će imenovati ono što sam ne može lako izgovoriti.

Dok postoji ta potreba, postojat će i poezija.

 

Kada biste mogli izdvojiti jedan trenutak koji najbolje simbolizira cijelo gostovanje, koji bi to bio?

Izdvojio bih razgovor s publikom, upoznavanje s ljudima i obilazak prirodnih i historijskih znamenitosti Gusinja i njegove okoline.

Sve je to zajedno činilo jednu cjelinu. Nije bilo samo pitanje nastupa, nego iskustvo prostora i ljudi.

Upravo zbog toga ovo gostovanje doživljavam kao kulturni susret, a ne samo kao književni program.

 

Nakon ovog iskustva, da li biste voljeli da KNS organizuje još ovakvih književnih karavana u gradovima regiona?

Naravno. To je pravac koji vrijedi razvijati.

Književni karavan može povezivati gradove, autore, publiku i različite kulturne sredine. KNS već ima iskustvo u međunarodnom povezivanju autora iz Bosne i Hercegovine, regiona i dijaspore, a ovakvi programi mogu dobiti još širu dimenziju.

Susreti nam šire vidike i pokazuju koliko je bogat prostor u kojem živimo.

Važno je da ti mostovi budu dvosmjerni: da naši autori putuju drugima, ali i da autori iz drugih sredina dolaze nama.

Šta biste poručili ljubiteljima poezije u Gusinju koji su svojim prisustvom podržali ovu književnu večer?

Poručio bih im – hvala.

Takvi trenuci ostaju u pamćenju i autora i publike. Nadam se da ovo nije bio kraj nego početak jedne saradnje.

Kultura živi onda kada postoji odnos između stvaralaca i ljudi koji ih slušaju i čitaju.

Zato vjerujem da ćemo se ponovo sresti.

 

Za kraj, može li se reći da ste iz Gusinja ponijeli potvrdu da književnost nije samo umjetnost pisanja, nego i umjetnost susreta, dijeljenja iskustava i stvaranja prijateljstava koja ostaju i nakon što se ugase svjetla književne scene?

Može.

Čovjek je, prije svega, biće susreta. Ako književnost ne uspije povezati čovjeka s drugim čovjekom, onda je izgubila dio svoje najdublje svrhe.

Vjerujem da smo stvoreni i pozvani da činimo dobra djela, da jedni drugima budemo oslonac i da ostavimo nešto vrijedno iza sebe. Kultura upravo u tome ima posebnu odgovornost.

Zato je djelovanje KNS-a važno: ne samo zbog knjiga, pjesama i manifestacija, nego zbog ljudi koje povezuje. Knjiga je predmet, pjesma je zapis, manifestacija je događaj – ali ono što ostaje jeste odnos među ljudima.

Ako bismo više poštovali vrijednosti poput dobrote, znanja, solidarnosti, kulture dijaloga i međusobnog uvažavanja, čovječanstvo bi bilo bogatije ljubavlju.

A možda je upravo to i najljepša poruka koju smo ponijeli iz Gusinja: književnost počinje riječju, ali svoju punu vrijednost ostvaruje tek u susretu čovjeka s čovjekom.

 

KNS/2.10.2026.godine