REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI: Između iluzije i transformacije

Piše: Šemsudin Mehmedović

.

ODGOVORNOST BEZ ADRESE (3)

 

Pokušajte u Bosni i Hercegovini identificirati jednu jedinu osobu, jednu funkciju ili makar jednu jasno omeđenu instituciju koja snosi odgovornost za neuspjelu reformu, i vrlo brzo ćete se suočiti sa strukturnom nemogućnošću takvog poduhvata, jer ono što se na prvi pogled čini kao kompleksnost upravljanja u višeslojnom političkom sistemu, u suštini funkcioniše kao sofisticiran mehanizam disperzije odgovornosti, u kojem ona formalno postoji na svim nivoima, ali operativno ne postoji nigdje.

Ovaj paradoks nije rezultat slučajne institucionalne neefikasnosti, već posljedica dizajna političko-administrativnog poretka u kojem se odgovornost ne koncentrira, već sistematski fragmentira i redistribuira kroz vertikalne i horizontalne nivoe vlasti, stvarajući lanac prebacivanja krivice koji je istovremeno beskonačan i zatvoren: država svoje neuspjehe pripisuje entitetima, entiteti odgovornost preusmjeravaju ka kantonima, kantoni je dalje disperziraju na institucije, dok institucije konačno pribjegavaju proceduralnim opravdanjima, pozivajući se na složenost pravnih okvira, nedostatak nadležnosti ili tehničke prepreke koje navodno onemogućavaju djelovanje.

U takvom sistemu, odgovornost prestaje biti normativna kategorija koja podrazumijeva vezu između odluke i posljedice, i postaje apstraktni koncept koji se neprestano premješta, redefinira i relativizira, čime se gubi svaka mogućnost njenog konkretiziranja u obliku političke ili pravne sankcije. Disperzija odgovornosti, dakle, ne znači njeno dijeljenje u smislu zajedničkog tereta, već njeno poništavanje kroz prekomjernu raspodjelu, jer kada je odgovornost raspoređena na toliko aktera da se više ne može precizno locirati, ona prestaje biti operativna i postaje isključivo deklarativna.

Ovakva struktura proizvodi specifičnu vrstu institucionalne inertnosti u kojoj se neuspjeh ne doživljava kao devijacija koja zahtijeva korekciju, već kao očekivani ishod sistema bez jasnog nosioca krivice, što dodatno demotivira bilo kakav pokušaj stvarne reforme, jer izostanak odgovornosti implicira i izostanak posljedica, a time i izostanak podsticaja za promjenu. Svaki akter unutar sistema djeluje u okviru ograničenog mandata i parcijalne nadležnosti, što mu omogućava da uvijek pronađe viši ili niži nivo vlasti kao referentnu tačku za prebacivanje odgovornosti, čime se zatvara krug institucionalne neodgovornosti.

Ključna misao da, kada je odgovornost podijeljena, ona zapravo biva poništena, u ovom kontekstu dobija svoju punu analitičku težinu, jer ukazuje na činjenicu da fragmentacija odgovornosti nije neutralan organizacijski princip, već aktivni mehanizam političkog opstanka koji omogućava sistemu da funkcioniše bez stvarnog suočavanja sa vlastitim neuspjesima.

U konačnici, najveći uspjeh sistema u Bosni i Hercegovini ne ogleda se u njegovoj stabilnosti, koja je često krhka i prividna, niti u njegovoj efikasnosti, koja je ograničena i selektivna, već upravo u njegovoj sposobnosti da proizvodi odsustvo krivca, odnosno da svaki neuspjeh pretvori u kolektivnu, ali ne i individualiziranu odgovornost, čime se odgovornost formalno održava, ali suštinski neutralizira.