Piše: Nenad Bakaj (Australija)

Subotnje jutro u Brisbaneu uvijek ima neku posebnu draž. Nije to potpuna tišina – čuju se ptice u krošnjama eukaliptusa – najčešće su to papagaji, posebno ‘rainbow lorikeets’, zatim neki automobili koji odlaze na Gold Coast na jugu ili na Sunshine Coast na sjeveru, kao i ritmični koraci ljudi koji pored ostalog poput mene koriste vikend za šetnju. Ali ipak drukčija su subotnja jutra od ostalih jutara. Kao da grad tada barem nakratko uspori. U gradu ostaje manje automobila. Više se ide van grada.

Elem, krenuh sam danas u svoju uobičajenu šetnju. Hodanje je već godinama dio moje svakodnevice. Još od vremena kad sam živio u Ljubiji (malom gradiću udaljenom 12 kilometara od Prijedora) i svaki slobodni trenutak volio provesti na trim stazi u Boriku. To je od mojeg stana u Ulici Tone Perića br. 16 bilo udaljeno jedva nekih 100-200 metara. I danas nastojim napraviti najmanje 10.000 koraka dnevno. To je vrijeme kada mogu posebno razmišljati, promatrati svijet oko sebe i barem nakratko pobjeći od svakodnevnih loših vijesti, raznih obveza i užurbanosti modernog života.

Bilo je već kasno popodne kada sam završio svoju šetnju. Pogledao sam na mobilni. Iphone je pokazivao 11.501 korak. Naslonio sam se na ogradu uz stazu i sam sebi nasmiješio. Nisam osjećao umor. Osjećao sam zadovoljstvo. Onda mi je kroz misli prodje jedan stari biblijski izraz koji sam u nekom drugom kontekstu prvi put čuo prije mnogo mnogo godina: „subotnji dan hoda“.

U Djelima apostolskim (Biblija – Novi zavjet) piše da su se Isusovi učenici nakon njegova uznesenja vratili s Maslinske gore u Jeruzalem, koji je bio udaljen „subotnji dan hoda“. To je izraz koji većina ljudi danas jedva primijeti dok čita Novi zavjet. No što sam stariji, sve više detalja mi se čini zanimljivijim nego nekada.

“Subotnji dan hoda” označavao je otprilike jedan kilometar. U rabinskom judaizmu ta granica se najčešće definirala kao 2000 lakata (cubits), a to je negdje izmedju 800 i 1000 metara.

U današnjim mjerama to zvuči gotovo smiješno malo. Jedan kilometar prijeđem za petnaestak minuta sasvim laganog hoda. Danas sam prešao skoro deset puta toliko.

Pa ipak, dok sam gledao brojku na mobilnom telefonu, počeo sam razmišljati o tome kako možda smisao tog drevnog izraza nikada nije bio u udaljenosti, osnosno broju koraka ili metara ili kilometara…

Mi danas živimo u vremenu brojki. Brojimo kalorije, korake, kilometre, sate rada, godine radnog staža i novac na računu. Često nam se čini da je vrijednost nečega određena njegovom veličinom. Više je bolje. Dalje je bolje. Brže je bolje.

Ali ljudi koji su živjeli u Palestini prije dvije tisuće godina ponekad su razmišljali drukčije. Za njih je subota bila dan odmora. Ustvari, i danas je u Izraelu tako. Dan kada nije bilo važno koliko daleko možeš otići. Važnije je bilo da znaš stati. Da znaš ostati blizu doma, obitelji, zajednice i Boga. U svijetu bez automobila, bez interneta i mobilnih telefona postojala je mudrost koja je govorila da čovjek ne mora i ne treba stalno negdje juriti.

Dok sam se pet minuta odmarao sjedeći na klupi, promatrao sam ljude koji su prolazili pokraj mene. Mladi par gurao je dječja kolica. Jedan stariji gospodin šetao je dva psa. To je onaj isti kojega sam prije oko godinu dana vidio kako šeta četiri psa. Nekoliko biciklista je takodjer prošlo stazom. Svatko je imao neki svoj cilj, svoju priču i svoje planove za ovaj dan.

Zatim sam pomislio kako bi možda svi mi danas trebali imati svoj vlastiti „subotnji dan hoda“. Ne nužno kilometar. Ne nužno kruto farizejsko vjersko pravilo. Nego trenutak u kojem ćemo sebi dopustiti da malo usporimo.

Jer istina je da suvremeni čovjek rijetko miruje. Čak i onda kad sjedi, njegov um mu trči. Čak i onda kada se odmara, provjerava sms poruke. Čak i kada je kod kuće, razmišlja o poslu.

Možda zato toliko ljudi osjeća umor koji san ne može izliječiti.

Subotnji dan hoda podsjeća nas na nešto što smo gotovo zaboravili: da čovjek nije stvoren samo da jede i radi nego i za odmor i zaustavljanje.

Dok sam se lagano vraćao kući, broj koraka na telefonu više mi nije bio važan. Mogao je pokazivati 11.501, 5.501 ili 501. Razlika zapravo nije bila velika.

Važno je bilo nešto drugo.

Tijekom te šetnje vidio sam sunce kako se presijava na površini Bulimba Creek-a. Čuo sam smijeh djece na dječijem igralištu. Razmijenio sam osmijeh s nekoliko nepoznatih prolaznika. I muških i ženskih. Osjetio sam lagani povjetarac na licu.

To su sitnice koje lako promaknu kada žurimo.

Možda je upravo to skrivena poruka starog biblijskog izraza. Ne govori nam koliko daleko možemo hodati. Govori nam koliko je važno primijetiti put kojim hodimo. I da smo svjesni da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Prije ili kasnije. To je najmanje bitno.

Zato, kad god danas čujem riječi „subotnji dan hoda“, ne pomislim na drevne jevrejske mjere udaljenosti ni na krute starozavjetne propise. Pomislim na nešto mnogo jednostavnije i bliže.

Pomislim na čovjeka koji je svjestan da treba da zastane usred nemirnog i užurbanog svijeta. Jer subota (hebr. Shabbat/שבת) znači “odmor” odnosno “prestanak rada”.

Pomislim na šetnju bez žurbe. Pomislim i na vrijeme provedeno u hramu Božjem, s obitelji, prijateljima ili sa samim sobom.

Pomislim na trenutak kada koraci prestaju biti natjecanje za zlatnu, srebrnu ili bronzanu medalju, a postaju zahvalnost. Zahvalnost za tijelo koje nas nosi kroz život; za noge koje hodaju, ruke koje rade, oči koje vide, i sve one male funkcije koje ne primjećujemo dok sve radi kako treba. Zdravlje se tako često podrazumijeva sve dotle dok se ne naruši, a tada postane jasno koliko je dragocjeno.

Ovog subotnjeg dana u Brisbaneu napravio sam 11.501 koraka. Ali najvažnije nije bilo to koliko sam ih napravio. Važnije je bilo to što sam za to vrijeme pronašao nekoliko trenutaka mira.

A ponekad je upravo to najduži put koji čovjek mora prijeći.

…………..

KNSINFO/20.6.2026.g.