ČOMBE – KREATIVNI URAGAN

 

Sejo Bajraktarević: „Cijeli život sam tragao za novim načinima da izrazim ono što osjećam“

Važno je ostati radoznao i ne izgubiti želju za stvaranjem.

Mladima bih poručio da ne odustaju od svojih ideja i da se ne zatvaraju u jednu oblast. Treba učiti, istraživati, družiti se i biti spreman početi nešto novo čak i kada misliš da si već pronašao svoj put. Važno je ostati radoznao i ne izgubiti želju za stvaranjem.

 

I. POČECI – PRVI KORACI NA MUZIČKOJ SCENI

Kada se danas osvrnete na svoje početke, gdje je zapravo nastala vaša ljubav prema muzici? Kako ste se odlučili upravo za bubnjeve?

Muzika je u moj život ušla nekako prirodno. Sarajevo je tada imalo posebnu atmosferu, a rock'n'roll je bio mnogo više od muzike – bio je način života, druženja i razmišljanja. Bubnjevi su me privukli svojom energijom. Oni daju ritam cijelom bendu, a ja sam uvijek volio biti u središtu te muzičke energije. Kasnije sam shvatio da me nije privlačio samo instrument nego mogućnost da kroz muziku komuniciram s ljudima.

 

Sjećate li se svojih prvih nastupa i ljudi koji su vas uveli u svijet muzike?

Naravno. Prvi nastupi ostaju čovjeku u posebnom sjećanju. Svaki izlazak pred publiku nosi određenu tremu, uzbuđenje i odgovornost. Učio sam kroz probe, nastupe, putovanja i druženja s drugim muzičarima. Mnogo toga nije se moglo naučiti iz knjiga. Morao si biti dio scene, upoznavati ljude i sticati iskustvo. To je bila najbolja škola.

Kako biste opisali Sarajevo sedamdesetih godina i tadašnju muzičku atmosferu?

To je bilo jedno posebno Sarajevo. Grad je imao energiju, neposrednost i nevjerovatnu kreativnu atmosferu. Ljudi su se družili, stvarali, svirali i međusobno podržavali. Nije bilo toliko važna podjela na poznate i nepoznate, profesionalce i amatere. Važno je bilo da imaš ideju, da nešto radiš i da si dio ekipe. Rock scena je bila prostor slobode i mladalačkog izražavanja. Mislim da je upravo ta atmosfera proizvela mnoge ljude koji su kasnije obilježili kulturni život Sarajeva.

 

II. BENDOVI, KONCERTI I SARAJEVSKA POP-ROCK ŠKOLA

Tokom karijere sarađivali ste s brojnim grupama. Koje su posebno obilježile vaš muzički put?

Prošao sam kroz zaista mnogo muzičkih sastava i projekata. Među njima su bili Fleš, Formula 4, Čisti zrak, Istinita priča, Saksija, Negra, COD, Teška industrija, Baron i Crna Ovca, a kasnije Papilon, Sjenka leptira i MAMUti. Svaki bend imao je svoju priču, karakter i energiju. Svaka saradnja donosila je novo iskustvo. Ne bih mogao izdvojiti samo jednu grupu jer su sve one dio mog muzičkog odrastanja i razvoja.

 

Koji koncerti su vam ostali u posebnom sjećanju?

Teško je izdvojiti jedan koncert nakon toliko godina. Pamtim atmosferu, putovanja, publiku i sve ono što se događalo oko samih nastupa. Nekada su upravo manji koncerti, u neposrednom kontaktu s publikom, imali posebnu energiju. Za muzičara je najvažnije kada osjeti da publika reaguje na ono što radiš. To je trenutak zbog kojeg vrijedi biti na sceni.

 

Kakav je bio odnos među muzičarima? Da li je postojala solidarnost i prijateljstvo?

Postojalo je mnogo više neposrednosti nego danas. Muzičari su se poznavali, družili, razmjenjivali iskustva i pomagali jedni drugima. Nismo uvijek imali idealne uslove, ali smo imali entuzijazam. Ljudi su se okupljali zbog muzike, a iz tih okupljanja nastajala su prijateljstva koja su trajala decenijama. Mislim da je to jedna od najljepših vrijednosti tadašnje scene.

 

Šta je sarajevsku pop-rock školu činilo autentičnom?

Mislim da je njena posebnost bila u spoju različitih uticaja i sarajevskog mentaliteta. Imali smo rock, blues, jazz, humor, lokalne priče i jednu posebnu vrstu neposrednosti. Nismo bili zatvoreni u jedan muzički obrazac. Svako je tražio vlastiti izraz. Sarajevo je bilo dovoljno veliko da pruži prostor kreativnosti, a dovoljno malo da se ljudi međusobno poznaju i sarađuju. Ta kombinacija bila je veoma važna.

III. MUZIKA ZA POZORIŠTE

Kako je došlo do vašeg angažmana u pozorištu?

Pozorište je za mene bilo prirodan nastavak muzičkog istraživanja. Nakon dugogodišnjeg bavljenja muzikom i rada na televiziji, otvorio se prostor u kojem sam mogao istraživati odnos muzike, glumačkog izraza i dramske radnje. Pozorište mi je omogućilo da muziku posmatram iz drugačije perspektive. Tu nije dovoljno napraviti dobru kompoziciju. Potrebno je razumjeti predstavu, likove, atmosferu i ono što reditelj želi prenijeti publici.

 

Koliko se razlikuje muzika za koncert od muzike za pozorišnu predstavu?

To su dva različita svijeta. Na koncertu muzika ima vlastiti život i direktno komunicira s publikom. U pozorištu ona mora biti dio jedne šire cjeline. Ponekad je dovoljno nekoliko tonova da se stvori atmosfera, a nekada je važnije ne svirati ništa. Naučio sam da muzika u pozorištu ne smije nadjačati glumca i tekst. Ona treba pomoći da se emocija predstave osjeti potpunije.

Koja iskustva iz rada na pozorišnim predstavama posebno pamtite?

Radio sam muziku za više od trideset pozorišnih predstava. Svaka je imala svoje zahtjeve i posebnu kreativnu priču. Posebno mi je bilo zanimljivo upoznavati način razmišljanja reditelja i glumaca. Pozorište je kolektivna umjetnost i zahtijeva mnogo međusobnog razumijevanja. Tu sam naučio da stvaralaštvo nije samo individualni čin nego i sposobnost da se uklopiš u zajedničku ideju.

 

 IV. FILMSKA MUZIKA

Kako ste ušli u svijet filmske muzike?

Televizija je odigrala veoma važnu ulogu u mom razvoju. Dugi niz godina radio sam kao kompozitor na Federalnoj televiziji. Kroz taj posao upoznao sam različite televizijske forme, reditelje, autore i produkcijske procese. Počeo sam sve više razmišljati o tome kako muzika može dopuniti sliku i priču. Tako se prirodno otvorio prostor za komponovanje muzike za dokumentarne filmove i televizijske reportaže.

 

Kako pristupate komponovanju muzike za film?

Prije svega pokušavam razumjeti priču. Muzika ne smije biti sama sebi svrha. Ona mora odgovarati atmosferi, ljudima i događajima koje film prikazuje. Nekada je potrebno naglasiti emociju, nekada stvoriti napetost, a nekada se potpuno povući. Najvažnije je pronaći pravi odnos između slike i zvuka. Dobra filmska muzika ne mora uvijek biti primjetna, ali mora biti osjećajna.

 

Koji filmski projekti i priznanja imaju posebno mjesto u vašem sjećanju?

Posebno pamtim film „Strijelac“, za koji sam 1998. godine dobio Grand Prix u Plovdivu, kao i „Tritonovu bajku“, za koju sam radio muziku i koja je 2003. godine dobila priznanje na filmskom festivalu u Berlinu. Takva priznanja čovjeku znače jer potvrđuju da njegov rad može komunicirati i izvan sredine u kojoj je nastao. Ipak, najvažnije mi je zadovoljstvo kada osjetim da je muzika zaista doprinijela filmskoj priči.

 

 

V. DOKUMENTARNI FILMOVI – KAMERA KAO NOVI INSTRUMENT

Kako je nastala potreba da se počnete baviti dokumentarnim filmom i režijom?

Mislim da se to u meni pripremalo mnogo godina. Radio sam muziku za veliki broj dokumentarnih filmova i reportaža, upoznavao ljude i njihove priče, učestvovao u televizijskoj produkciji i svakodnevno bio u kontaktu s dokumentarnim sadržajima. Vremenom sam osjetio potrebu da ne budem samo dio tuđe priče nego da počnem pričati i vlastite. Kamera mi je postala novi instrument. Kao što sam nekada kroz bubnjeve izražavao ritam, sada sam kroz kameru počeo bilježiti ljude, događaje i sjećanja.

 

Koje teme vas najviše privlače u dokumentarnom filmu?

Najviše me zanimaju ljudi i njihove životne priče. Iza svakog događaja postoji čovjek, a iza svakog čovjeka čitav jedan svijet. Posebno me privlače priče koje bi mogle biti zaboravljene ako ih neko ne zabilježi. Sarajevo ima mnogo takvih priča. Ljudi koji su stvarali njegovu kulturnu historiju, ljudi koji su prošli kroz rat, prijatelji, muzičari, obični građani – svi oni nose dio kolektivnog pamćenja.

 

Kako izgleda vaš proces stvaranja dokumentarnog filma? Koji filmovi su vam posebno važni?

Svaki film počinje idejom, ali se prava priča otkriva tokom istraživanja i razgovora s ljudima. Potrebno je pronaći arhivsku građu, fotografije, svjedočenja i druge dokumente. Najvažnije je izgraditi povjerenje sa sagovornicima i dopustiti da priča dobije svoj prirodni tok. Posebno mi je važna priča o Dževadu Begiću Đildi, čovjeku kojeg sam poznavao i čiji je život dio jedne generacije Sarajeva. Takvi filmovi za mene nisu samo dokumentacija prošlosti nego pokušaj da ljudima vratimo njihova lica, glasove i dostojanstvo.

 

VI. SARAJEVO – GRAD KOJI NOSIM U SEBI

Kako danas doživljavate Sarajevo? Šta je ostalo od grada vaše mladosti?

Sarajevo je uvijek bilo dio mene. To nije samo grad u kojem sam rođen i živio, nego prostor u kojem su nastajala moja prijateljstva, muzika, iskustva i najvažniji životni trenuci. Mnogo toga se promijenilo. Neki ljudi više nisu među nama, neka mjesta su nestala, a neka su izgubila nekadašnju atmosferu. Ali Sarajevo i dalje ima svoju dušu. Ona se nalazi u ljudima, u mahalama, u razgovorima, u humoru i u načinu na koji se ljudi međusobno prepoznaju.

Šta Sarajevo čini posebnim i koliko je uticalo na vaš kreativni identitet?

Sarajevo je grad različitosti i susreta. Ovdje su se uvijek preplitale različite kulture, pogledi na život i umjetnički izrazi. Mislim da sam upravo u tom ambijentu naučio biti otvoren prema različitim disciplinama. Možda je zato moj život išao od bubnjeva do kompozicije, od televizije do pozorišta i dokumentarnog filma. Sarajevo mi je dalo ljude, iskustva i inspiraciju. Čak i kada sam radio na projektima koji nisu bili direktno vezani za grad, uvijek sam u sebi nosio njegov ritam.

 

VII. KNJIGA „ČOMBE – KREATIVNI URAGAN“

Kako ste doživjeli odluku Ibrahima Osmanbašića da napiše knjigu o vama?

Moram priznati da je to za mene posebno iskustvo. Čovjek obično živi svoj život ne razmišljajući o tome kako će ga neko jednog dana opisati. Kada se pojavi knjiga o vama, počnete drugačije posmatrati vlastitu prošlost. Prisjećate se ljudi, događaja, uspjeha, promašaja i svega onoga što vas je oblikovalo. Ibrahim je u ovoj knjizi pokušao povezati različite dijelove mog života – muziku, televiziju, pozorište i film. Posebno mi je drago što nije posmatrao samo moje profesionalne angažmane nego i Sarajevo, generaciju i ljude koji su bili dio tog vremena. To je za mene mnogo više od biografskog zapisa.

Šta biste poručili mlađim generacijama stvaralaca i šta biste voljeli da ostane zapisano o Čombetu?

Mladima bih poručio da ne odustaju od svojih ideja i da se ne zatvaraju u jednu oblast. Treba učiti, istraživati, družiti se i biti spreman početi nešto novo čak i kada misliš da si već pronašao svoj put. Važno je ostati radoznao i ne izgubiti želju za stvaranjem.

A što se tiče Čombeta, volio bih da ostane zapisano da je to bio čovjek koji je volio život, muziku, ljude i Sarajevo. Nisam se nikada zadovoljavao samo onim što sam već znao. Uvijek me zanimalo šta se još može napraviti, naučiti i istražiti. Ako sam nešto ostavio iza sebe, volio bih da to bude trag kreativnosti, prijateljstva i ljudske neposrednosti.

Čombe, nakon svega što ste prošli – od bubnjara i rock muzičara do kompozitora, televizijskog autora i filmskog reditelja – šta je danas vaš najveći stvaralački izazov?

Mislim da čovjek ne treba prestati stvarati dok god ima radoznalosti i potrebe da nešto kaže. Ne razmišljam toliko o tome šta sam sve uradio, nego o tome šta još mogu napraviti. Svaka nova priča otvara novi prostor. Možda je upravo to suština mog karaktera – ne mogu dugo ostati na jednom mjestu, ni u jednom umjetničkom obliku. Važno mi je da se krećem, upoznajem ljude, istražujem i stvaram. Kreativni uragan, izgleda, nema namjeru da se zaustavi, te su se desile i tri izložbe slika.

 

KNS/6.11.2026. godine

* Intervju priredila redakcija KNS-a.