REFORMA MORA POSTATI ODGOVORNOST, A NE POLITIČKA RETORIKA

Razgovor sa Šemsudinom Mehmedovićem, autorom knjige „Reforma u Bosni i Hercegovini: Između iluzije i transformacije“

Bosna i Hercegovina već više od dvije decenije živi u vremenu neprekidnih reformskih obećanja. Strategije se usvajaju, akcioni planovi pišu, zakoni donose, ali stvarni rezultati često izostaju. Upravo iz tog paradoksa nastala je knjiga „Reforma u Bosni i Hercegovini: Između iluzije i transformacije“, u kojoj autor nastoji odgovoriti na jedno od najvažnijih pitanja savremene bosanskohercegovačke politike – zašto reforme ostaju na nivou političkog diskursa, a rijetko postaju stvarna društvena promjena. Knjiga je objavljena u izdanju Udruženja za kulturu – Nova svjetlost (KNS) 2026. godine.

Autor knjige, Šemsudin Mehmedović, dugogodišnji je politički djelatnik i zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Kroz višedecenijsko iskustvo u zakonodavnoj vlasti i javnom životu neposredno je pratio procese evropskih integracija, institucionalnih reformi i funkcionisanja javne uprave. U ovoj knjizi ne nudi politički pamflet, nego analitičku studiju u kojoj razmatra uzroke institucionalne neefikasnosti, odsustvo odgovornosti i mogućnosti izgradnje funkcionalnije i odgovornije države.

U razgovoru koji slijedi govorimo o ključnim tezama knjige, odnosu između politike i odgovornosti, evropskim integracijama, ulozi institucija, znanja i građana u reformskim procesima, kao i o tome može li Bosna i Hercegovina iz stanja trajne tranzicije konačno preći u fazu stvarne društvene transformacije.

Razgovor vodio: Ibrahim Osmanbašić

………………

U naslovu knjige koristite izraz „između iluzije i transformacije“. Zašto smatrate da su reforme u Bosni i Hercegovini više iluzija nego stvarni proces društvene transformacije?

Reforme u Bosni i Hercegovini već decenijama postoje prije svega kao politički narativ. Pišu se strategije, usvajaju akcioni planovi, održavaju konferencije i donose zakoni, ali građani vrlo rijetko osjećaju njihove konkretne rezultate. Upravo zbog toga govorim o iluziji reforme. Reforma nije promjena sama po sebi; ona je promjena tek onda kada proizvede drugačiji kvalitet života, efikasnije institucije i veću odgovornost. Dok se to ne dogodi, ostajemo u prostoru između najavljenih promjena i njihove stvarne realizacije.

 

U knjizi tvrdite da Bosna i Hercegovina nema problem nedostatka reformskih strategija, nego problem njihove implementacije. Šta je najveća prepreka?

Najveći problem nije nedostatak znanja niti nedostatak novca. Bosna i Hercegovina raspolaže stručnim ljudima i značajnom međunarodnom podrškom. Problem je u tome što sistem nije izgradio mehanizme odgovornosti. Kada niko ne odgovara za neprovođenje usvojenih politika, tada strategije postaju administrativni dokumenti, a ne instrumenti razvoja. Reforma mora imati nosioca, rokove, mjerljive ciljeve i posljedice ukoliko se oni ne ispune.

 

Govorite o „državi strategija bez države rezultata“. Kako objašnjavate taj paradoks?

To je možda najprecizniji opis našeg institucionalnog stanja. Mi proizvodimo veliki broj strategija, analiza i planova, ali veoma mali broj konkretnih rezultata. Država ne može svoju uspješnost dokazivati brojem usvojenih dokumenata, nego brojem riješenih problema. Dokument nije cilj reforme; on je tek njen početak. Dok god se uspjeh mjeri papirom, a ne učinkom, teško možemo govoriti o stvarnom napretku.

 

Da li je nepostojanje individualne političke odgovornosti najveća slabost sistema?

Svakako jedna od najvećih. U Bosni i Hercegovini odgovornost je toliko raspoređena između različitih nivoa vlasti da na kraju ne pripada nikome. Kada niko nije odgovoran, tada sistem proizvodi kolektivnu neodgovornost. Smatram da je upravo individualizacija odgovornosti ključ svake ozbiljne reforme.

 

Tvrdite da se reforme često provode zbog međunarodnih očekivanja, a ne zbog građana. Kako to promijeniti?

Evropske integracije jesu važne, ali reformski proces mora biti motiviran prije svega interesima naših građana. Ne smijemo reforme provoditi zato što to od nas traži Evropska unija, nego zato što želimo bolje škole, kvalitetnije zdravstvo, efikasnije sudove i odgovorniju javnu upravu. Evropski standardi trebaju biti sredstvo razvoja, a ne jedini razlog zbog kojeg nešto radimo.

 

Da li je politički sistem razvio mehanizme simulacije reformi?

Nažalost, u velikoj mjeri jeste. Simulacija reforme postala je zamjena za reformu. Dovoljno je održati sastanak, usvojiti dokument ili najaviti novu strategiju da bi se stvorio utisak aktivnosti. Međutim, građani ne žive od strategija nego od rezultata. Zato insistiram da se reforma mjeri isključivo efektima koje proizvodi.

 

Šta podrazumijevate pod pojmom „sistem bez posljedica“?

To je sistem u kojem odluke nemaju cijenu. Ako neko donese lošu odluku, a za nju ne snosi nikakvu odgovornost, tada sistem prestaje učiti iz vlastitih grešaka. Posljedice su ono što održava ozbiljnost institucija. Bez posljedica nema ni odgovornosti, a bez odgovornosti nema ni reforme.

 

Kako institucionalno uspostaviti odgovornost?

Potrebno je uvesti jasne mehanizme evaluacije rada svih javnih institucija. Svaka strategija mora imati mjerljive pokazatelje uspjeha, godišnje izvještaje i jasno definisanu odgovornost za neispunjavanje ciljeva. Transparentnost rada institucija i javna kontrola njihovih rezultata jednako su važni kao i zakonske sankcije.

 

Može li se promjena dogoditi iznutra?

Može, ali samo ukoliko postoji politička volja i snažan društveni pritisak. Nijedan sistem dobrovoljno ne mijenja vlastite privilegije. Zato reforme zahtijevaju partnerstvo institucija, akademske zajednice, civilnog društva, medija i građana. Tek tada nastaje kritična masa koja može pokrenuti transformaciju.

 

Koliko je gubitak povjerenja građana opasan?

To je vjerovatno najveća opasnost. Društvo može podnijeti brojne ekonomske ili političke krize, ali teško može opstati ako izgubi vjeru da su promjene moguće. Kada građani prestanu vjerovati u institucije, tada slabi i demokratija. Zato je vraćanje povjerenja jednako važno kao i provođenje reformi.

 

Šta podrazumijevate pod „epistemološkom korupcijom“?

To je stanje u kojem znanje postoji, ali ne utiče na odluke. Imamo univerzitete, institute, stručnjake i istraživanja, ali se odluke često donose mimo njihovih preporuka. Društvo koje zanemari znanje dugoročno gubi sposobnost racionalnog razvoja. Stručnost mora postati jedan od temelja javnih politika.

 

Kako zamišljate društvo odgovornosti?

To je društvo u kojem funkcije nisu privilegija nego obaveza. Društvo u kojem javni interes ima prednost nad partijskim interesom. Društvo u kojem se ljudi biraju prema znanju, iskustvu i rezultatima, a ne prema političkoj podobnosti. To nije utopija; to je standard kojem trebamo težiti.

 

Koliko je Vaše političko iskustvo uticalo na ovu knjigu?

Veoma mnogo. Više od tri decenije javnog djelovanja omogućile su mi da iz neposredne blizine posmatram način funkcionisanja institucija. Međutim, ova knjiga nije memoarsko svjedočanstvo niti politički pamflet. Nastojao sam vlastita iskustva pretočiti u analitički tekst koji će biti koristan svakome ko želi razumjeti zašto reforme izostaju i kako ih učiniti mogućim.

 

Kome je knjiga namijenjena?

Prije svega građanima Bosne i Hercegovine. Ali vjerujem da može biti korisna i studentima, istraživačima, političarima, državnim službenicima i svima koji učestvuju u kreiranju javnih politika. Volio bih da ova knjiga bude povod za ozbiljnu društvenu raspravu o odgovornosti, reformama i budućnosti naše države.

 

Koju biste poruku željeli da čitaoci zapamte nakon čitanja knjige?

Volio bih da zapamte jednu jednostavnu misao: nijedna reforma neće uspjeti dok odgovornost ne postane važnija od političke moći.

Bosna i Hercegovina ne treba još jednu strategiju više; potrebna joj je kultura odgovornosti u kojoj će svaka javna funkcija biti mjerena rezultatima, a ne obećanjima. Tek kada uspostavimo vezu između odluke, odgovornosti i posljedice, reforma će prestati biti politička parola i postati stvarni pokretač razvoja države

 

KNSINFO/25.7.2026.godine