ZOV PJESNIČKIH DUŠA

 

Charlie Chaplin reče

da umjetnost prije nego što da čovjeku krila da poleti

polomi mu noge.

 

Tako putešestvije krenu,

tren nepažnje il’ sudbine.

Il’ mi stih saplete noge,

hajd sad razmrsi klupko.

 

Stihovi  vječno pozivali

da uskočim u zelenu rijeku.

Otimala se, nije to za me,

noću budna bdila i snila.

 

A što ne bih pokušala,

ma sutra – a vrijeme teče.

Smet prošlosti stajao,

ledom boli okovao.

 

Stihovi zujali k'o pčele, rojile se pjesme u glavi.

Borila se, odgurivala ih,  misliće – luda pjesnikinja.

 

Hodila glavom u oblacima

i mašila stepenik života.

Život me rasuo u fraktale,  svjetlosni šavovi skrpili.

 

Bježala od zova stihova,

poslaše lavu da sve sprži.

Um uplovi u astralnu zonu

i duša utonu u ritam.

 

Perom duše prozborila

kroz suze pročišćenja.

Poletih i ja stazom života s jatom pjesničkih duša.

 

 

 

PRELAZAK U MIR

 

Mi smo kapi rose

na zemaljskoj kugli.

Sjajimo kao biseri

na vlatima trave.

Cijeli se univerzum

u kapi vode ogleda.

 

Kap je izvor rođenja,

ali i nestajanja.

Sunce nas obaspe

toplim zrakama.

Isparimo u nebo,

odlepršamo kao dah.

 

Kao drvo smo

duboko ukorijenjeni.

Crpimo snagu

iz majke Zemlje.

Bogatimo deblo

sokovima života.

 

Širimo grane

i grlimo nebo tišinom.

Čuješ li šuštanje,

lišće srcem zbori.

Krošnja je tanka nit

veze sa božanskim.

 

Bili rosa ili drvo

stremimo ka horizontu.

Tanka nit k'o dlaka

dijeli dva svijeta.

Valja nama preko niti,

valja rijeku pregaziti.

 

 

 

STO, STOLICA I JA

 

Umorih se od lutanja neznanim gradom,

tražeći sjene i nepoznata lica,

a na kraju skitnje ostadoh sama,

bez ikoga kome sam dobro znana.

Krajičkom oka ugledah sto i stolicu,

dvoje usamljenih k'o i duša moja.

Sjedoh uz duboki uzdah slomljenog srca,

iznenadiše se i zaškripa stolica.

Trgoh se od jauka i povika stola,

on se nagnu da uhvati tužnu stolicu.

U trenu shvatih šta sam uradila – pokidala

svjetlosne niti usamljenika.

Bolno zatitraše moje strune samoće,

prepoznaše se zemaljske duše paćenika.

Zagrlih stolicu,

ona me privuče stolu,

on raširi ruke,

jedva me dočeka.

Kafa razgovoruša

na sto pade,

i nastavismo sjediti u bezvuku besjede.

Na trenutak prostor je oživio,

usamljenost se pretvorila u razgovor bez riječi,

i u tom prolaznom susretu,

sto i stolica postadoše čuvari mojih skrivenih misli.

 

 

 

JEZERO NADE

 

Lutah svijetom tražeći sebe,

plovih uzburkanim mislima.

Zavirih u pećinu duše i srca,

pronađoh nemirno more čuvstva.

 

Tražih izgubljenu emociju srca,

ne nađoh je ni u jednom kutku.

Liječih srce otrovom kobre,

krv se ledila, ne nađoh smiraj.

 

Pohodile me sablasne utvare,

ronih po dnu duše.

Površinom svjetlucala zraka nade,

dohvatila nit slobode, utkala je.

 

Skupila fragmente slomljena srca,

skrpila ih svjetlosnim šavovima.

Život me saplitao, noge lomio,

učio pokornosti i putu svjetlosti.

 

Lutah svijetom tražeći sebe,

plovih uzburkanim mislima.

Prepustih se dubini zelene vode,

svijetlim k'o smaragd  jezera nade.

 

 

 

VOLIM NAŠE TRENE’

 

Volim kutak gdje živiš

u mislima i snenoj duši.

Volim taj mir što nosiš u sebi.

Volim taj pogled što nježno miluje tišinom.

Volim te saten usne

što mame medom rose.

Voli tvoje baršun ruke

što oviju k'o mreža pauka.

Volim naše trene šutnje kad sve razumijemo.

Volim kad nas povjetarac daškom

ponese k'o liske.