VRIJEME

 

Ako ti dam svoje vrijeme, to nije obaveza.

To je znak da si vrijedan mog prisustva, mog razgovora i mog mira.

Jer ja ne dijelim  svoje vrijeme olako.

Ne dajem ga onima koji ne znaju njegovu vrijednost,

niti onima koji misle da će ga  uvijek imati.

Vrijeme koje ti posvetim – to je dio mene koji se  ne vraća.

Zato ako ga potrošiš na laži, tišinu bez smisla ili

nepoštovanje koje se skriva iza osmijeha, znaj to je kraj.

Jer moje vrijeme  nije obaveza – to je privilegija.

A kad jednom shvatiš da si je izgubio – bit će kasno.

 

 

*

 

RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM

 

Ponekad je najteži razgovor koji vodimo u tišini, sa sobom.

Bez svjedoka, bez opravdavanja, bez maski koje nosimo pred svijetom.

 

U toj tišini najčešće susretnemo tišinu.

Istinu koju izbjegavamo, potiskujemo i prešućujemo.

Pogledamo sebe onakve kakvi zaista jesmo – ranjivi,

umorni, ali i jači nego što mislimo da jesmo.

 

Pitam se tada:

 

Jesam li dala previše tamo gdje nisam trebala?

Jesam li šutjela kad sam trebala govoriti?

Jesam li ostajala tamo gdje je duša već odavno odlazila?

 

Ali upravo tu počinje iscjeljenje.

Kad prestanemo bježati od sebe.

Kad prihvatimo i svoje slabosti i svoju snagu.

 

Kada sebi oprostimo.

 

Jer niko nas ne poznaje kao mi sami sebe.

Zato zastani. Poslušaj se.

Budi iskrena prema sebi , čak i kad boli.

Jer u tom tihom razgovoru rađa se nova snaga,

 

novi mir i nova ti.

 

 

*

 

 

BUDIMO MOSTA, A NE PREPREKA MEĐU LJUDIMA

 

Svaka duša nosi svoje terete koje ne vidimo.

Pružimo utočište umjesto osude, milost umjesto grubosti,

 

snagu umjesto ravnodušnosti i

 

vjeru u čovjeka – čak i onda kada je sami izgubimo.

 

Ne podcjenjujmo svoje „malo“.

Nekome je to jedina svjetlost u danu,

Jedina tišina u kojoj prestaje bol.

 

Činimo dobro – iskreno i bez računa i koristi,

jer dobrota koja traži nagradu,

prestaje biti dobrota.

 

Unesimo mir u nemirna srca i radost u umorne duše,

jer svi smo mi ovdje samo privremeni putnici,

na kratkoj stanici, između dva daha.

 

I jedino što zaista ostaje iza nas,

nije ono što smo imali,

nego ono što smo bili jedni drugima.

 

*

 

 

NJEŽNOST KOJA LIJEČI

 

Nježnost nije slabost – to je snaga koja

ne traži pažnju, ali ostavlja trag.

 

Ona dolazi bez buke, bez nametanja, ali dodiruje najdublje dijelove duše.

 

To je ruka koja ne steže, nego umiruje.

Riječ koja ne ranjava, nego grije.

Pogled koji ne traži, nego razumije.

U svijetu koji često govori glasno, nježnost šapuće,

ali se čuje najglasnije onima kojima je najpotrebnija.

Vraća vjeru tamo gdje je tišina postala teška.

Nježnost nije u velikim gestama,

 

ona je u sitnicama koje nose dušu – u strpljenju, toplini,

 

iskrenosti bez očekivanja.

Biti nježan znači imati hrabro srce.

Srce koje ne uzvraća bolom, nego razumijevanjem.

Koje ne zatvara vrata, nego ih tiho čuva od oluja.

Ponekad nije potrebna snaga da pobijediš, nego nježnost da izliječiš.

 

 

*

 

UPRKOS SVEMU – USTANI!

 

Ne zaboravi ko si?

Kad ti život zadrhti pod nogama,

 

kad osjetiš da više nema snage – zastani, ali ne odustaj.

Udahni duboko i sjeti se – preživjela si sve ono

 

što si mislila da nećeš.

 

Svaki tvoj pad bio je lekcija, a svaka tvoja suza – molitva snage.

Nemoj se bojati ići sama, jer taj put koji vodi kroz tišinu,

 

često je put do najveće pobjede.

 

Ne moraš svima objašnjavati svoju borbu – oni koji imaju dušu,

 

razumjet će šutnju u tvojim očima.

Znaj da nema veće hrabrosti,

 

nego ponovo ustati kada te pokušaju slomiti ili povrijediti.

 

Glavu drži visoko. Mir čuvaj.

Dostojanstvo ne predaj nikome.

 

Tvoja snaga nije u buci, ona je u miru koji nosiš kroz sve oluje.

 

Zapamti – kad drugi odustanu, ti nastavi.

Kad posumnjaju u tebe, ti vjeruj još jače.

Ono što nosiš u sebi – to je tvoja svjetlost.

A svjetlost kad jednom zatreperi iz tvoje duše,

više je ništa ne može ugasiti.

 

* * *

Biografija autorice

Zehira Džanić rođena je 4. septembra 1981. godine u Velikoj Kladuši. Osnovno obrazovanje završila je u Podzvizdu, a srednjoškolsko, Medresu „Džemaluddin ef. Čaušević“ u Cazinu. Diplomirala je na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću i stekla zvanje profesorice islamske vjeronauke.

Kroz život se neprestano usavršavala – prekvalifikovala se u početku za knjižničara, zatim kasnije za bibliotekarku, asistenticu u nastavi, te make up vizažisticu. Njena ljubav prema znanju i radu s ljudima utkala se u sve što radi. Zaposlena je kao bibliotekarka u Osnovnoj školi „Sead Ćehić“ u Grahovu, gdje aktivno doprinosi razvoju kulture čitanja i odgojno-obrazovnom radu. Poznata je po svom dugogodišnjem zalaganju za vrijednosti obrazovanja, dostojanstva i ljudskosti.

U javnom prostoru prepoznata je kao žena snažnih uvjerenja, koja već 29 godina s ponosom nosi hidžab, svjedočeći vjeru, snagu i dosljednost kroz životne izazove. Kao autorica knjige „Biserne suze“ Zehira ne samo da predstavlja autoricu i djelo, već unosi vlastitu autentičnost i dubinu, gradeći most između riječi i srca publike. Njena uloga nije samo formalna – to je odraz njene lične borbe, unutrašnje snage i želje da istina pronađe svoj put.

Zehira je istaknuta moderatorica, čiji javni nastupi, naročito u okviru promocija knjiga i kulturnih događaja, ostavljaju snažan utisak na publiku. Njen angažman ne ograničava se samo na formalnu ulogu – ona svojim radom doprinosi jačanju zajednice, podstičući dijalog, razumijevanje i međusobnu podršku.

 

KNSINFO/19.10.2026.godine