Prozno-poetsko književno djelo
IDEJA BEZ STALNOG MJESTA BORAVKA
Ibrahim Osmanbašić
KNS-2012.
SADRŽAJ
I) AZIL DUHA
Most svijesti
Tragom zastrtog vremena
Himna
Pjesnici Bosne
Uvozna šminka i domaće huliganstvo
II) SJAJ ISKONA
Suze sunca
Noćas
Dom slobode
Sandžak u srcu, a bosna u duši
Molitva za palog pjesnika
III) MISIJANET
Poezija XXI stoljeća
Ideja bez stalnog mjesta boravka
Dvije polovine duše
Dok kršimo zadnjeg cenera
Ozvučena praznina
Let u suprotnom pravcu
O autoru
(Izbor radova iz knjige)
MOST SVIJESTI
Razlozi su unutra
izvan su refleksije
jedan je uzrok
interakcija je bezbroj.
Nisu dati odgovori
postavljena su nova pitanja.
Stvarnost kružnog toka
plovi kroz vrijeme
i sve u njemu
po nužnosti postojanja
podliježe promjeni
- približnost je mjera mosta
koji spaja obale predodžbi.
Razlozi su unutra
a odvažnost stepenište
za koračanje stvarnošću
prinosi se žrtva savjesti
u ime svijesti.
(2008.)
TRAGOM ZASTRTOG VREMENA
Kocke vremena
kotrljaju se niz stepenice događaja.
Trag jasan na istetoviranom sjećanju
ostaje da ukaže na Put
koji vodi ka smislu
što se ne nalazi - u potpunosti
već za kojim se traga,
iz razloga prirodnog sazdanja
ljudskog sadržaja htijenja
i u djelovima Stiče
kroz poimanje:
Mudrost govori kroz iskustvo
doživljenog, proživljenog i prihvaćenog.
Lopte vremena
kotrljaju se kroz prostor volje.
Neki bi nad-jezikom
objašnjavali ono što im smeta.
Sa dragim srcu neuviđajnost se plaća.
Da, ne mogu se mijenjati događaji
ali se mogu pamtiti
da se ne bi nemilo ponavljalo.
Grad ima dušu - ali i dušmane
i teško je plesti mrežu
od kanapa plemenitosti
- mračnjaci se prepoznaju u mraku
krijući se od svjetlosti.
Tragom izgubljenih stoljeća
zapitane tumaraju kolone:
Odgovori tu su - nedostaju pitanja,
uklesani simboli govore
zaboravljenim jezikom
koji nanovo valja učiti.
Kocke sustižu lopte
sudaraju se akomulirane energije.
Pokreću se uspavani instikti:
Borbe tek prestoje - za bit!
Opomene su izrečene
još se očekuje ishod prakse
koja treba da sintetizuje
bolna iskustva
u kolektivnu mudrost
što držaće kurs
kroz oluje što čekaju -
prestojeći izazovi
koji se ne mogu mimoići
već se valja suočiti
- oči u oči -
sa svim onim što je bilo,
jeste i slijedi,
a zastave alternativa
imaju smisao u vremenu
prije početka bitke
jer tad - kad vatra otpora plane
svaka ponuda je siktava izdaja.
Kocke i lopte
zapečaćenog vremena
kotrljaju se kroz prostor života
ostavljajući neizbrisiv trag
u genetskom sjećanju.
Riječ obuhvata čovjeka
a čovjek
ne poima
svu dubinu riječi
što treperi u plamenu tajne.
(2008.)
HIMNA
Jedna je zemlja istine i pravde
u srcu Balkana,
obasjana suncem stoljećima traje
slobodarska Bosna i Hercegovina
Nikad je niko pokoriti neće
mirisaće ljiljani,
prkosiće vječno osmijehom i pjesmom
otvorena Bosna i Hercegovina
(1992.)
DOM SLOBODE
I kada putevi pobjegnu
I kad se Sunce skrije
kiša tuge godinama
ne prestaje da lije
I na pleća ti padne
santa nesnošljivog bola
i na licu svakom čitaš
sažaljivu moru
- ne dozvoli da ptica ljubavi
ostane bez krila.
Tamo negdje iza noći
osmjehuje se jutro
Tamo negdje čekaju razdragane boje
i nebo široko je
da primi uzavrele struje misli.
Propjevaće vulkan
Potamniće Sunce
zalediće se kiša
i vjetrovi će zaurlati:
- samo ako ptica ljubavi
ostane bez leta i krila.
Muzika kad krene
jave se i riječi
- pođi, stani pa se vrati
samo da te malodušnost
ne ščepa u ralje.
Ta svijest da je ptica
pobjedila mreže
izjednačava smisao
života i bitke,
bitke koja let jeste
nebom što se smije.
Lete ljudi iznad stvari
danas - k'o i prije
samo krila sad se šire
na načine druge
kojima se zbog divote čude
- to je ispred, to je iza
ali nikako van duše
jer pjesma kad se rodi
dom je tu slodode,
a razlozi za let
dolaze sa jutrom.
Nešto želiš reći
što vrijeme čini težim
da kao svjetionik
u oluji sija
nešto što te žari
unutra u duši
a ne može stati
u smisao znani?
Pogledaj kalendar
što na zidu visi
brojevi su dani
a mjeseci - riječi.
Da li je to - SIMBOL
što želiš izreći?
Šta je da je - mjesto
pod Suncem treba
a i ljudsko srce
u sebi da ga gnijezdi.
Može li se pjesmom
dotaći ta „stvar“
ili mudrost samo
tu oblikuje „tvar“?
Šta god bilo - da je
pod nebom što te prati
ljudi će kroz pogled
i korake da shvate
jer nema toga - što već bilo nije
a Sunce nesebično - zlo i dobro grije
ali to je samo
za vrijeme kratko
jer na kraju račun
položiće svako.
U biti je ptica ljubavi - suština
što slobodom leta
oživljava sne
a ko u tome ne nalazi
izvor sreće trajne
izabira pustinju - umjesto oaze
govoreći krupne riječi
a koje su prazne.
(2008.)
SANDŽAK U SRCU, A BOSNA U DUŠI
„Ova priča je posvećena mom dragom prijatelju,
neumornom etnologu Sulejmanu Aličkoviću,
koji se pojavio iz još neispričane priče,
i sve nas zadužio…“
Prvi put kad mi Sulejman kroči u zjenice, onako sitan i vitalan, prisnošću orobi mi dušu gdje načini gnijezdo i ostade do dana današnjeg, poremetivši sve što je moje saznanje gradilo i otvori nove horizonte spoznaje koje tek treba istražiti u svjetlu što je šaputala zaborevljene istine. Simpatični čovjek, sa nekih šezdesetak godina na leđima, nosio je u svom blještavom osmijehu i neki, meni nepoznat, teret što ga je činio usporenim ali pod čijim se neprestanim pritiskom osjećao odvažnim, a što je od sagovornika iznuđivalo poštovanje.
U debeloj hladovini ljetne bašte, uz prijatnu svježinu kamene fontane razgovor je tekao kao da nije bilo višemjesečnog razmaka od zadnjeg susreta.
- Ne znam ni sam šta će meni sve ovo i obijam pragove biblioteka po svijetu, kopajući po starim zapisima o mom Sandžaku i mojoj Bosni od Ilira pa na ovamo – rekao bi Sulejman, onako iznenada, bez predhodne najave, obično kao uvod za ono što želi reći.
- Vidiš, ovo što ja radim trebala bi da Akademija radi, a ne radi. Mnogo toga je o nama zapisano na raznim jezicima, a mi to i ne znamo. Bolje oni tamo znaju o nama, ko smo i šta smo, nego što mi znamo o sebi… Ustvari mi i ne znamo ništa o sebi, jer to što su nas u školi učili uglavnom je demagogija, a prava istina je sakrivena… – pričao je neumorni putnik malo tugaljivo, odmahujući blago glavom i rukama.
Kada nečija životna sudbina postane jasna misija – put sa kog se mogu čitati tragovi – taj čovjek i šutnjom priča, a govor mu se čuje i kad nije prisutan, baš tog kova je i Sulejman - čovjek koga moraš osjetiti da bi ga shvatio jer on je sam nevješt da znanja objašnjava nadugo i naširoko. Njemu je dato da zna – a kako i zašto ni on sam ne zna, i kada zađe u znanstvene sfere, o čijim dubinama bi trebala da brine viđena eminencija, samo se blještavo smješka i slaže ramenima, kao da se brani od nečega što ga davi, odmahujući glavom dok iznosi monumentalne povijesne činjenice, a pri tome kao da ga je stid što to neko prije njega nije javno rekao, jer to nije njegova struka, ali ta intelektualna tišina ga boli, te govor mu odjekuje kroz kanjone i zebnja ga ledi od eha smisla što se odjekujući lomi kroz okovano kolektivno pamćenje.
- Vidiš prijatelju, ja svakom na početku razgovora naglasim da sam iz mog Sandžaka, jer sam na to ponosan, i da u duši mi pjeva moja Bosna, – krenuo bi Sulejman kao da nastavlja nešto što je počeo pričati - a živim u toj Evropi osjećajući se kao podstanar.
- Skačem svake godine i tamo i ‘vamo, pa kadkad ne znam ni sam gdje sam ustvari – jer krv mi je sandžačka, bosanskim jezikom govorim, osjećam se Bošnjakom, a nemam bosansko državljanstvo i nisu mi nikad objasnili što ne može da mi se produži pasoš koji su mu jednom izdali, a kasnije mi to uskratili. A to brate boli, a ta bol je tuga neutješna jer to nema smisla i protivi se zdravom razumu.
Kad o tim stvarima priča, zastajao bi gladajući čas u moje oči, čas unaokolo . Nije bilo bijesa niti srdžbe, već glas mu se nekako stanji i kao da govori tiše, kao da šapuće, a riječi se jače čuju i lijepe se za vrijeme dok se izgovaraju. Sulejmanove vatrene oči govorile su mnogo više od njegovih riječi, što su se kao kamene kugle kotrljale niz planinske strmine izazivajući pozornost slušaoca. Opisivao je put, kojim ga je život bacao, upečatljivim slikama što su predstavljale krik čovjeka kome je sudbina potraga za kidnapovanim identitetom, za dušom kojoj divlje zvijeri kidaju živo meso kroz krvava stoljeća u mraku tamnog vilajeta.
- Dragi moj prijatelju, evo stećak na duši nosim i po tome znam da sam Bošnjak, a moj Sandžak je bio Bosna i otrgnut od srca vena. A i ja venem zajedno sa njim. Umrijeću, a nikada ove naše glavešine neću razumjeti – što nam to rade? I s ove i s one strane Drine je isti narod – Bošnjački, a oni to nikako da shvate. Ili neće… – govorio je, a ja sam čuo bat njegovih koraka koji su smjerno gazili kroz prašnjava stoljeća.
- Ne znam – nastavljao bi nakon gutljaja kahve - ali mene to ubi i tjera me da po stare dane lutam po brdima tražeći naučne dokaze da smo mi jedan narod. Nadam se da će tada shvatiti jer ne valja to što se dijelimo – jer razdvojene uništiće nas, jedne po jedne, sa obje strane Drine. Drina nikad nije bila nikakva granica već nam to žele usaditi u glavu da bi nam podjelili i pamet i dušu i srce.
I onda bi povukao par dubokih dimova duhana i onim svojim prodornim plavim očima je gledao negdje daleko… daleko, čini mi se, kroz daleku prošlost, kroz burna stoljeća gdje su se zatirali tragovi jedinstva Bošnjaka, i u tome kao da uspjevaju dušmani, jer od Drine napraviše svirepi zid koji razdvaja, a što ne mogu nikakvi mostovi da spoje.
Šutjeli smo neko vrijeme. Možda kratko, možda dugo. Ne znam, jer u društvu Sulejmana i vrijeme nekako čudno teče i protiče. Gledali smo u prazninu gdje se kovitlalo zbijeno vrijeme. Između riječi i misli zjapile su provalije u koje se zapetljala stvarna i falsifikovana historija – i niko nije imao dovoljno dug život da razmrsi sve te čvorove smutnje i ispetlja istinu iz jezivih mreža obmane.
S vremena na vrijeme, šum klokota vode u fontani ljetne bašte presječe riječi starog tragača koji se smješkao blještavim osmijehom u kome je isijavala nada - kojoj se ne može odrediti uzrok jer bez interesa sija od iskona:
- Sandžak je u mome srcu, Bosna mi je u duši, a put mi je pod nogama tako da sam svugdje, a nisam nigdje. Razapet između sna i jave, između oca Balkana i Evrope maćehe - što me svakog dana uči majčinstvu koje mi je strano i ne poznajem ga! Neutoljiva je glad za domovinom, moj brate.
Na rastanku mi reče sjetni vitez duha:
- Evo donio sam vam u Sarajevo stećke iz Sandžaka, a ako me zdravlje posluži, dogodine ću preko Drine dokotrljati kamenu kuglu – da svi znaju da smo mi jedan narod i da nas veže ista povijest, a i čeka ista sudbina!
I osjetih da se na ove riječi osmjehnuh Sulejmanovim blještavim osmijehom, te me zapljusnu radost koja ne jenjava, već kao da narasta kako dani teku. U zadnje vrijeme mi odzvanjaju i njegove riječi koje ne znam kad je izgovorio: „Dragi moj prijatelju, ono što ljudi šute - kamen govori!“
(2009.)
MOLITVA ZA PALOG PJESNIKA
Pitali su me oni što su prodali svoj san -
Šta je to vrijedno vječnog puta?
A ja ih gledam bez pijeteta
jer znam da su odoru bacili u blato
i živi ih pijesak kajanja jede
jer su poluljudi u polusnu
i da žive poluživot
na rubu plača iz nemoći
jer ne znaju šta im fali –
a to je peta dimenzija.
Na svoj su prijesto stavili novac
a ja im kažem – spoznaja! -
da ona je plata dostojna čovjeka
a oni me gledaju i ne shvataju,
- brdo sa brdom nijemo priča, -
dok bajramska kiša rominja
i budim se na mezarju pjesnika
koji je sam sahranio sebe
jer ovo je noć kad duhovi pjevaju
i samo odabrani im poj čuju.
Noćašnji san u kamen klešam
stihovima, što kroz svemir jure
drugom kosmičkom brzinom – van orbite,
i u mojoj sobi se roje.
Ove su slike trebale, kao i mnoge,
da se rastope k'o pahulje martovske
al' eto mene nad mezarom stojim
probuđenog pjesnika, u posebnoj noći,
koja nije obilježena na kalendaru
što mi na stolu leži.
Išao sam ulicom mirisa breskve
ponoćni smiraj hrani srce
neka djevojka, poznanica, strankinja
sa istoka ili sjevera,
u zjene me nježno uzimala.
Neko je negdje putovao i ja ga pratim
a ona će kasnije doći
samo da ne zaključam vrata
toliko se sjećam njenog lika
i neka sila me odlijepila iz njenog zagrljaja
i otišao sam niz tu ulicu voća
a na mostu su bile životinje pitome
koje su me trebale rastrgati - ali nisu.
Jednom starom prijatelju sam otkrio
da sam napisao mjuzikl
i oko sna se skupio buket ljudi
to je trajalo u bljesku munje
jer sam žurio niz ulicu – kao, kući
a u društvu sam nekoga
koga se ne sjećam.
Ezan na Grbavici!
- na kojoj sam bio manji od psa avlijanera.
Šta da im kažem - zašto ne odustajem?
Zašto ne kažem njima svoju cijenu
jer oni su svoju rekli
i drugi je znaju?
Godinu i nešto sam plesao Zapadom
i stekao dužno ponašanje klošara iz metroa
kroz trepavice ljepljive šmekao holanđanke
a one se čude - što se ne predam?
I u snu sam ušao u kafe,
sa šankom od ogledala,
u društvu nepoznatog prijatelja
i rekao sam mu da je konobar
lično (Džim Morison) zvijezda vječna rocken rolla
– jer je pjevao
a samo sam ga vidio u refleksiji
i imao je lik Meksikanca
a unutra je još neko ljepljivo spadalo
koje se non-stop metilja dosadno
i gostima nagriza mir.
Konobar je pjevao – a ja sam prepoznao sjaj legendarni u boji glasa,
a čovjek je sa likom Inka
ali ja sam morao stići kući do ponoći
jer će bez kucanja ući strankinja
sa srebrenom bakljom na usnama
opet sam na toj ulici oaze
po praznim ljetnim baštama pričaju statisti
i na pločniku srećem ono spadalo iz kafea
ali bez maske.
Da, on je neki opasan glumac
jer u njemu je duh od sante morske
nešto smo dugo pričali usput
znam da žurim
on mi nešto bitno objašnjava
ona me čeka...
budim se
spoznajući da je ovo noć palih pjesnika.
(2001.)
O AUTORU
IBRAHIM OSMANBAŠIĆ rođen je 1964. godine u Janji. Osnovnu i srednju školu završio u Sarajevu. Ostvario višedecenijski javni društveni angažman organizujući brojne kulturno-umjetničke manifestacije. Učesnik međunarodnih književnih manifestacija, a poetska i dramska djela su mu prevođena i uvrštena u regionalne književne publikacije. Autorski se izražava u sferi muzike, slikarstva, književnosti i teatra. Idejni tvorac i osnivač Udruženja za kulturu - Novo Sarajevo (KNS), gdje obavlja funkciju predsjednika udruženja.
Urednik preko trideset knjiga i publikacija. Autor na desetine recenzija, kanjiževnih osvrta i predgovora koji su publikovani u raznim javnim formama u BiH i inostranstvu. Jedan od utemeljivača Međunarodne kulturne manifestacije: Novosarajevski književni susreti, koja se u kontinuitetu održava od 2007. godine.
Objavio konceptualno poetsko djelo „Kapije sjenki“ / 2008.
Živi i piše u Sarajevu.