Žensko iskustvo i historijski narativ u drami Štefana Cvajga: kruna koja boli - Marija Stjuart
Piše: Lejla Lačević-Mizdrak
U vihoru historije, gdje krune sjaje samo dok ne postanu okovi, život Marije Stjuart izrasta u jednu od najtragičnijih i najsloženijih sudbina koje je evropska prošlost iznjedrila. Štefan Cvajg, majstor psihološke biografije i pisac s dubokom empatijom, u ovom djelu ne donosi samo hronološki portret života i smrti jedne kraljice, već precizno otvara dušu žene rastrzane između ljubavi i dužnosti, strasti i razuma, slobode i krune.
Ovo nije samo priča o politici i prijestoljima, već o ranjivosti koja stoji iza kraljevskog dostojanstva, o hrabrosti koja se često graniči s ludilom, i o tišini u kojoj umire nada.
Cvajg ne presuđuje, već pokušava da razumije. Stvara portret žene koja nije bila ni svetica ni zločinac, već ljudsko biće čija je tragična greška možda bila upravo to što je – osjećala previše. Roman je napisan vrlo izražajno, s dubokom psihološkom analizom likova. Koristeći romanesknu formu da bi oživio historijske događaje, autor se izražava dramatično i emocionalno, ali ostaje vjeran provjerenim činjenicama. Njegov cilj nije samo da ispriča historiju, već da je interpretira kroz samu ljudsku prirodu.
Sudbina Marije Stjuart, premda smještena u daleku prošlost, ostaje univerzalna – jer i danas žene često stoje pred istim izazovima: između ličnog identiteta i društvenih očekivanja, između moći i žrtve.
Radnja romana započinje Marijinim povratkom iz Francuske u Škotsku nakon smrti supruga, kralja Fransoe II, gdje se suočava s politički podijeljenim kraljevstvom i protivljenjem protestantske elite koja prezire katoličanstvo – Marijinu religiju kojoj će ostati vjerna do kraja. Iako formalno dolazi kao suverena vladarka, Marija od samog početka biva meta različitih spletki i neprijateljstava. Njeni brakovi, posebno s lordom Darnlijem i potom grofom Botvelom, predstavljaju niz pogrešnih odluka koje dodatno ugrožavaju njen položaj i legitimitet. Centralni dio radnje čini višegodišnji politički i ideološki sukob s engleskom kraljicom Elizabetom I. Sukob dvije moćne monarhinje simbolički prevazilazi lične ambicije i postaje sukob dva principa: Marijine emocionalnosti, impulsivnosti i dubokih vjerskih uvjerenja, naspram Elizabetine hladne racionalnosti, političke opreznosti i izbjegavanja ličnih vezivanja. U tom kontrastu, Cvajg ne favorizuje nijednu stranu, već produbljuje psihološki portret obje vladarke. Konačni pad Marije Stjuart dolazi kroz njeno zatočeništvo u Engleskoj, koje traje petnaest godina, a završava smrtnom kaznom pod optužbom za učestvovanje u zavjeri protiv Elizabete I (tzv. “babingtonska zavjera”).
Tematski slojevi romana mogu se ukratko prikazati na nekoliko načina.
Sukob između lične emocije i političke odgovornosti
Jedna od centralnih tema jeste tenzija između ličnog osjećanja i javne dužnosti. Marija Stjuart je predstavljena kao ličnost koja svoje političke odluke često donosi pod uticajem ličnih strasti i emocionalnih impulsa. Njen izbor partnera, posebno brak s grofom Botvelom, simbolizuje tragičnu nesposobnost da odvoji privatnu sferu od javne odgovornosti. U tom smislu, Cvajg otvara pitanje koliko uopšte žena – ili bilo koji pojedinac – može zadržati autonomiju u svijetu u kojem dominiraju politički interesi i rigidne društvene norme.
Moć i nemoć žene u patrijarhalnom političkom sistemu
Roman problematizuje položaj žene u prostoru koji je tradicionalno rezervisan za muškarce – visoku politiku. Marija i Elizabeta su dvije suverenke koje djeluju u okruženju koje ne priznaje potpunu legitimnost ženske vlasti. Njihova borba za političko preživljavanje dodatno je opterećena očekivanjima vezanim za njihovu ženstvenost, bračni status i moralnu podobnost. Tema rodne politike ovdje dobiva posebno značenje kroz kontrast dvije velike vladarke: jedne koja vlada osjećanjem, i druge koja opstaje zahvaljujući racionalnom potiskivanju emocija.
Sukob između sudbine i slobodne volje
Cvajg postavlja pitanje granica lične odgovornosti naspram sile historije. Iako Marija u mnogim momentima djeluje kao krvnik sopstvene tragedije, autor nudi i širu sliku: društveno-historijski kontekst, spletke, religijske podjele i vanjski pritisci oblikuju tok njenog života jednako koliko i njene odluke. Time roman otvara prostor za tumačenje u ključu tragične determinacije – junakinja se, poput antičkih likova, kreće ka neizbježnom kraju, svjesna svoje nemoći pred sudbinom.
Religija kao političko oružje
U pozadini sukoba između Marije i Elizabete nalazi se i duboki religijski razdor između katolika i protestanata. Religija nije predstavljena samo kao duhovna sila, već kao moćan politički instrument. Marijina katolička pripadnost čini je prijetnjom protestantskoj Engleskoj, ali istovremeno postaje i sredstvo njene legitimacije kod katoličkih dvorova Evrope. Cvajg ovim pokazuje kako su ideološke razlike često iskorištene za političku manipulaciju i legitimizaciju nasilja.
Tragedija kao literarna i životna forma
Na kraju, tematski okvir romana duboko je prožet osjećanjem tragedije. Marijin život strukturiran je kao klasična tragedija – s uzvišenim početkom, kobnim preokretima i neizbježnim padom. Cvajg insistira na unutrašnjem dostojanstvu koje junakinja zadržava do samog kraja, čime njenu smrt ne prikazuje kao kraj slabosti, već kao trijumf ličnog integriteta u porazu – “U mojoj smrti je početak mog života”. Smrt je ovdje predstavljena kao trenutak pročišćenja i prelaska u viši oblik postojanja, te ima širi filozofski značaj — život dobiva smisao tek u suočavanju sa smrću.
Autor svjesno koristi šekspirovski model tragedije, on se osjeća i u načinu na koji su prikazane političke intrige, dvorske spletke i psihološke dileme – sve one elemente koje nalazimo, recimo, u Hamletu, Magbetu ili Ričardu III.
Idejne strukture romana:
Centralna idejna okosnica je tragičnost kao egzistencijalna konstanta.
Kroz narativ se provlači ideja da je pojedinac, bez obzira na društveni položaj, često nemoćan pred silama sudbine, tradicije, politike i nasljeđa. Marijin pad nije samo njena lična drama, već simbol univerzalne tragičnosti ljudske egzistencije.
Dijalektika moći i identiteta postavljaju suštinsko pitanje: da li je moguće sačuvati lični identitet u prostoru političke moći? Cvajg istražuje ideju da vlast nužno dehumanizuje –ona je prostor prividnog kompromisa, kontrole i represije, a ne ostvarenje lične slobode. Kompleksnost odnosa moći i lične etike savršeno je prikazana.
Ženski subjekt u patrijarhalnom historijskom narativu kao idejna dimenzija romana uključuje feminističku kritiku historijskog narativa i ideološke konstrukcije roda. Marijina sudbina osvjetljava čestu marginalizaciju, kontrolu i osudu žena, ne samo zbog političkih postupaka, već i zbog samog čina postojanja - moćna žena u muškom svijetu.
Veoma prisutna i naglašena etika te dostojanstvo u trenutku poraza su snažna pouka, jer ni politički poraz ni fizičko uništenje ne moraju nužno biti moralni ili egzistencijalni pad. U smrti Marija pronalazi ono što joj je politika oduzela: vlast nad sobom.
Odricanje od krune kao vrhunac unutrašnje transformacije
Jedan od ključnih trenutaka u romanu jeste Marijino odricanje od krune – čin koji simbolički označava njen prelazak sa zemaljske vlasti na duhovnu dimenziju postojanja. Time što Marija odustaje od formalne kraljevske moći, ona zapravo odbacuje prolazne i zemaljske okove moći i priznaje svoju konačnu nemoć pred višom silom, odnosno bogom.
To predstavlja vrhunac unutrašnje transformacije, gdje zemaljski autoritet ustupa mjesto vječnoj vrijednosti i dostojanstvu koje prelazi granice života i smrti. U tom odricanju leži njena konačna pobjeda – oslobađanje od tereta vlasti i političkih spletki, prihvatanje sudbine i smirenje u duhovnoj dimenziji.
Cvajg ovim simboličnim gestom duboko naglašava ambivalenciju moći i nemoći, te ukazuje na to da prava veličina junakinje nije u tronu, već u njenoj sposobnosti da prihvati vlastiti pad kao dio šireg, božanskog poretka. U toj tišini odricanja, Marija zapravo dobija ono što joj zemaljska kruna nije mogla pružiti – unutrašnji mir i moralno dostojanstvo.
Nepokorena i pod mačem: značenje “trostrukog udarca“
Najvažnija i emotivno najsnažnija jeste scena u kojoj krvnik tek iz trećeg pokušaja uspijeva odrubiti glavu Mariji, jer nosi snažnu simboličku, etičku i dramaturšku funkciju. Ovaj prizor autor koristi da na poetski način zaokruži idejno-emotivni luk svoje junakinje i naglasi ključne aspekte njenog karaktera i sudbine.
Tri udarca potrebna za smaknuće ne predstavljaju samo fizičku okrutnost, već i metaforu dužine njene patnje i borbe. Marijina smrt nije brza, ni tiha – ona je javna, bolna i simbolično teška, baš kao i njen život. Svaki udarac postaje otjelotvorenje jedne etape njenih stradanja: prvo kao žena, zatim kao kraljica, i na kraju kao zatvorenica vlastitog izbora i političkih okolnosti. Činjenica da ni smrt ne dolazi lako naglašava njen unutrašnji otpor – ne fizički, već duhovni, čime se stvara ideja da je čak i u trenutku kraja ostala nepokorena.
U vrlo stilizovanom opisu pogubljenja, Cvajg suptilno kritikuje okrutnost i hladnoću političke moći. Neefikasnost krvnika postaje metafora truhlosti sistema koji se, da bi održao vlast, mora poslužiti nasiljem koje više ne djeluje ni efikasno ni uzvišeno. To je slika države koja ne vlada moralnim autoritetom, već strahom i silom. Naposljetku, u duhu klasične tragedije, smrt junakinje ne može biti brza i čista – mora biti kulminacija cijelog narativnog i idejnog toka.
Tri udarca simbolišu završni akord tragične simfonije koja počinje Marijinim rođenjem, nastavlja se pogrešnim izborima i okončava u trenutku vlastite veličine pred licem smrti. Kada je sve već bilo gotovo, dok je dvorski red bio uspostavljen, a pravda samo po lažnoj mjeri politike izvršena, ispod skuta mrtve kraljice provirio je mali pas – njen vjerni pratilac, nevidljiv svjedok tišine smrti.
Potresna slika Marijinog psića, koji se krio ispod njene haljine i ni nakon egzekucije nije želio da napusti krvavo tijelo je gotovo šapat među krikom historije, simbol najdublje vjernosti: dok su je izdali ljudi, jedno tiho biće ostalo je uz nju – ne iz dužnosti, ne iz interesa, već iz čiste, bezuslovne privrženosti. U toj nijemoj tuzi sabrana je čitava ljudska tragedija – jer dok politika siječe, samo ljubav ostaje da krvari.
Ovaj roman nadilazi žanrovske i vremenske okvire te ostaje relevantan kao moćna književna refleksija o ženi uhvaćenoj u mreži moći i sudbine. Tematski bogat i interpretativno izazovan, roman se može čitati i kao portret jedne epohe, ali i kao bezvremena refleksija o ljudskoj slabosti, hrabrosti i sudbini, pa time i ostaje neiscrpan izvor za književne analize.
....................
Lejla Lačević-Mizdrak rođena je u Sarajevu. Pravnica po struci, bavi se pisanjem poezije i neformalne književne kritike. Njena poezija, misaoni tekstovi i dijelovi neobjavljenih romana objavljeni su u nekoliko međunarodnih zbirki, a odlikuju ih misaona dubina, emotivna izražajnost i tematska posvećenost unutrašnjim slojevima ljudskog bića.
KNSINFO/ 28.10.2025.g.