Euroorijentacije
Projekat međunarodne saradnje mladih pisaca Bosne i Hercegovine
Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS)
“Euroorjentacije-4”- Izbor radova za projekat saradnje mladih pisaca Slovenije i BiH
________________________________________
"Od radova koji su prispjeli na „Javni poziv“, koji je bio otvoren do 10.05.2011. godine, tim „Književnog kruga-KNS“ je za ovogodišnju dvojezičnu, bosansko-slovenačku zbirku, izabrano 13 literarnih autorskih radova..."
________________________________________
Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS)
“Euroorjentacije-4”- Izbor radova za projekat saradnje mladih pisaca Slovenije i BiH
Međunarodna književna saradnja mladih pisaca BiH i Slovenije tokom 2011. godine nastavlja se u okviru projekta "Euroorjentacije", koji su zajednički osmislili i u protekle tri godine realizirali članovi “Književnog kruga-KNS” i mladi pisci iz Slovenije.
Od radova koji su prispjeli na „Javni poziv“, koji je bio otvoren do 10.05.2011. godine, tim „Književnog kruga-KNS“ je za ovogodišnju dvojezičnu, bosansko-slovenačku zbirku, izabrano 13 literarnih autorskih radova, iz Bosne i Hercegovine, i to:
1. Džabir Sedić (Sanski Most) – „ŠUTNJA I JA“
2. Admir Džanko (Sarajevo) – „JEDAN OD LOZE“
3. Minela Masleša (Konjic) – „ČITAČ MISLI“
4. Elma Mrđanović (Sarajevo) – „PREOBRAŽAJ“
5. Anes Osmić (Maglaj) – „NEMOGUĆI“
6. Martina Franjić (Bihać) – „PREKINUTE SPONE“
7. Adnan Subašić (Sarajevo) – „ZALEĐENA TIŠINA“
8. Safer Grbić (Tešanj) – „Kretnje njegove k meni...“
9. Natalija Puljić (Kreševo) – „U TIJELU“
10. Vladan Šipovac (Zvornik) – „MI JESMO I POSTOJIMO JER JESMO DA IMAMO I NE ODGOVARAMO“
11. Amer Jaganjac (Holandija) – „NAD ULICAMA MOKROG AMSTERDAMA“
12. Maja Bunić (Sarajevo) – „PORUKA SIROTIŠTU“
13. Bjonda Visković (Glamoč) – „SJENE“
Izabrani radovi se upućeni na prevođenje na slovenački jezik, i naći će se zajedničkoj dvojezičnoj zbirci sa mladim autorima iz Slovenije, a čija je promocija planirana 05.08.2011. god. u sklopu progarama Međunarodne kulturne manifestacije: „5.Novosarajeskih književnih susreta-2011“.
Ibrahim Osmanbašić
predsjednik KNS-a
Sarajevo, 06.06.2011.godine
Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS)
Javni poziv – Euroorjentacije-4
________________________________________
"Međunarodna književna saradnja mladih pisaca BiH i Slovenije tokom 2011. godine želi se nastaviti u okviru projekta "Euroorjentacije", koji su zajednički osmislili i u protekle tri godine realizirali članovi “Književnog kruga-KNS” i mladi pisci iz Slovenije.
Javni poziv je otvoren do 10.05.2011. godine"
________________________________________
Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS)
Javni poziv – Euroorjentacije-4
Međunarodna književna saradnja mladih pisaca BiH i Slovenije tokom 2011. godine želi se nastaviti u okviru projekta "Euroorjentacije", koji su zajednički osmislili i u protekle tri godine realizirali članovi “Književnog kruga-KNS” i mladi pisci iz Slovenije.
U želji i nastojanju da se programska međunarodna književna saradnja razvija i bude otvorena za mlade talentovane pisce iz BiH i dijaspore Udruženje raspisuje:
Javni poziv
za prijavu autorskih proznih i poetskih radova mladih pisaca BiH i dijaspore
za projekat “EUROORJENTACIJE-4”:
1.Opći uvjeti:
- da je rad autorsko djelo;
- da je napisan na jednom od jezika sa prostora BiH;
- da rad nije uvredljivog sadržaja;
- da autor/autorica ima 17-30 godina;
- da je autor/autorica iz BiH, ili je porijeklom iz BiH.
2. Književni izražaj:
- poezija – pjesme;
- proza - kratke priče;
- kombinacija proznog i poetskog izražaja.
3. Autori iz dijaspore
Autori koji su nastanjeni van BiH, a imaju porijeklo iz BiH, mogu poslati svoje radove na ovaj javni poziv.
4. Broj radova
Autori mogu poslati do 5 (pet) radova za jednu izražajnu formu.
5. Podaci o autoru
Autori su dužni dostaviti lične podatke (ime,prezime, godina rođenja), adresu i kraću biografiju o dosadašnjem angažmanu na polju pisane riječi. (poželjna je i prigodna fotografija)
Radove slati do 10.05.2011. godine, putem:
E-maila: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
web-stranice: www.kns.ba
Selekcija i prevod:
- Izbor najuspješnijih radova izvršiće tim Književnog kruga-KNS koji koordinira realizaciju projekat, a najkvalitetniji radovi biće uvršteni u zajedničku dvojezičnu slovensko-bosansku zbirku „Euroorjentacije -4“, zajedno sa mladim autorima iz Slovenije, a koja se planira promovisati u avgustu 2011. godine, u sklopu Međunarodne kulturne manifestacije “5.Novosarajevski književni susreti-2011”.
- Izabrani radovi biće prevedeni na slovenski jezik.
Napomena:
1. Radovi koji nezadovaoljavaju uvjete ovog Javnog poziva neće se uzeti u razmatrenje, kao i nepotpune i neblagovremene aplikacije.
2. Spisak izabranih radova biće objavljen do 01.06.2011. godine na web-stranici udruženja: www.kns.ba
3. Organizator raspolaže mogućnošću da reducira programske aktivnosti u slučaju ako blagovremeno ne obezbjedi adekvatnu podršku za realizaciju planiranih aktivnosti - što smatramo da je neophodno napomenuti s obzirom na dosadašnja iskustva.
Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja
Sarajevo; 09.03.2011. godine.
Organizator manifestacije: Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS)
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Izbor radova za zbirku “EUROORIJENTACIJE-3”
________________________________________
POEZIJA:
1. Benjamin Čuruković ( Zenica) - Kahva na sabah
2. Jelena Božić (Mostar) - Kad se prisutnost zamagli
3. Amer S. Jaganjac (Zenica) - Muzej zaleđenih pogleda
4. Vladan Šipovac (Zvornik) - Violina
5. Tarik Jažić (Sarajevo) - Neobična lovina običnoga lova
6. Ivona Jukić (Sarajevo) - Riječi
7. Martina Franjić (Bihać) - Nagovještaj nečega jednog zimskog dana
8.Jasmin Hasanović (Goražde) - Portret jedne noći
9. Ana Kočo (Sarajevo) - Skečevi o ljubavi sa sarjevskog korza / Scena peta: Zatvoreni u Pandorinoj kutiji
10. Amir Šulić (Banja Luka) - Protivriječje
11. Adnan Subašić (Sarajevo) - Nebeska igra
12. Pijo Pleh (Turska) - Život
13. Inda Mulaahmetović (Sarajevo) - Nakon svega ostaje trag
14. Džabir Sedić (Sanski Most) - Znanje
15. Sajda Zukić (Zenica) – Spoznaje
KRATKA PRIČA:
16. Dragana Janković (Banja Luka) – Nije on kriv
17. Elma Velić (Bosanska Krupa)- O piscu
________________________________________
Izbor radova za "Euroorijentacije-3"
Tim “Književnog kruga-KNS” , koji koordinira realizaciju projekata, odlučio je, uz obavljene šire konsultacije, da 17 autorski rad, iz domena proze i poezije, bude uvršteni u dvojezičnu slovensko-bosanski zbirku , što se planira realizirati tokom 2010. godine u saradnji sa mladim piscima iz Slovenije.
Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja
Sarajevo; 28.05.2010.god.
EUROORIJENTACIJE
literarni radovi
Kroz zajedničke programske angažmane dva književna kluba želi se doći do dvojezične knjige - što bi trebalo da pređe u tradicionalnu saradnju mladih pisaca Slovenije i BiH.
Piše: Katja JEZERŠEK
Kultura srca
Nek' nam duše napuni mir
da ljudi oko nas budu srećni.
Pesma ptice ljubav da oživi
i polne čaše radosti nalila.
napuni čaše radosti!
Dobro drugih nek' nam je put
kako bi ispunjeni ostvarili svoj nebeski let
Osjeti impuls srca
koji povezuje sva bića.
Ideja veselog sveta je tek njihova saradnja
i poštovanje srca
što otvara lepe vizije za korake
zajedničkog plesa.
Piše: Katja JEZERŠEK
Bila sam drvo
Pogledaj!
Ispod zemlja,
a odozgo nebo!
Moji su koreni stopala
duboko urasla u zemlju,
a grane mi, poput ruku
što se, evo, k' nebu dižu.
Raskošna lipa sa cvetovima
to samo koketira,
iz polena se miris bosanski čiri,
i nudi predaju srca!
A još juče, japanska sam bila trešnja,
graciozna i uzvišena,
u bogatststvu svojem sigurnom,
spokojna.
K'o brazilski sam orahčić nekad mirisala
u nebo se dizala i širila,
poput miliona ptica
koje su mi bile kao dečica.
I svemoguća oliva iz sredozemlja
što je do sad najvećim vrućinama
i sušama prkosila
Finske smo fine smreke
u čvrstom zagrljaju udružene.
A i pšenica bi mogla biti,
obilno roditi
usta gladi podmiriti.
Ma, sve što uzmognem biti,
sve si to i ti!
Svi smo istom rukom stvoreni ...
Jer, kako je gore lepo, tako je
i na zemlji nebo ...
Bračo!, osećanja što misle razmenimo,
mir doboko udahnimo.
Piše: Andrej GRILC
OTOK
Na otoku svaku večer
zagori po koja kuća,
unutrašnja vatra,
ljudi s crnim nebom,
sparkling.
Vozila sa prednošću ponore
među kuće, široke trotoare,
ruzmarinove putove.
Pale se prozori kuća,
kada isplove čamci prema ribama
i žene ostanu kod kuće.
Podvodni tuneli, jate školjki,
na ledu u birtije, sa gostima.
Meksikanci na lađama, drhtanje ruku na crno
u noćima pred zaljevima.
I svako prizna, da je njegova rijeka već istekla
u novo doba i samo kretnje te mogu sa stajališta
usmjeriti u grlo, van,
da isplivaš
kući, u krevet roditelja,
na otok propasti,
gdje mirišeš suze djece
i samo ti ih razumiješ do kraja.
Ili napraviš novo.
Piše: Andrej GRILC
GLEDAM, DVA TORNJA GORE
gore, ko dobro zapaljen svitak duhana,
ko masno ulje na jutarnjem suncu.
Dva tornja gore, ja gledam.
Dva tornja gore, ruše se i opet gore.
Galebi oblijeću čovječje ptice,
dva tornja gore i more sahne.
Riblja tijela crkavaju kod obala Manhattna
i mijenjaju se u naftu.
Dobro gore pomislim.
I sunce je izašlo na zapadu,
ustala su dva tornja i bacala
vatreni sjaj prema istoku,
da su jate čovječjih ptica
gubile uzgon i rušile se u pijesak.
Gledam, dva tornja gore,
ruše se, ustaju i ponovo gore.
Drvo iznad mene je pougljenilo v harmátanu,
u vrućem vjetru, kojeg je donijelo iz pustinje,
u vrućem vjetru, kojeg je donijelo sa kamenog otoka.
Donijelo ga je sa istoka i sa zapada,
drvo je pougljenilo.
Niti bijele ptice, niti crni muzungi, ne sjede više na njemu.
Piše: Andrej GRILC
NANIJELO JE SKUPA
kamenje, rijeka je izdubila stijenu.
Ptice gnijezde u gomilama.
U podzemlje se voze ljudi
crnih lica, crnih dlanova,
u kolicima punih ugljena.
Danas su ptice letjele nisko,
more se je pjenilo od sunca
i beton je bio uputanjen pod njim.
Elektrika se je uključivala i isključivala
trajekti su vozili rijetko, vozili so polako,
puni riječi.
Neko je uklopio vatrogasni aparat
i sve je bilo bijelo.
Lažna uzbuna!
Ljudi su se jurili i djeca sakrivala.
Dobro se sjećam starca,
kako se je svijetlio u mraku.
Nikakvog pucnja, nikakve kiše,
nikakvog reza.
Skrenuli smo u birtije i niko nije zaspao.
Bili smo bijeli, ništa drugo, bili smo samo bijeli.
Piše:Glorijana VEBER
PoUSreČePetSubNe
Nisu mi rekli, da poslije zime dođe zima. 2005. 2006,
se čak i kišne kaplje boraju na mome čelu.
Na dlanu svaki oblak
tragovi pogleda ptica na nebu,
žurim protiv ničemu.
Iza vrata nad đubrištem zgrade.
Tišina, kao kada hodaju po užetu.
Morali bi,
galama se ljulja na ćošku. 2007
preslikati se u toliko tijela,
nedostaje ljudi.
Piljarica u pužu salate,
kroz pipu rđava voda.
Gluhonijema stabla čekaju šušanj.
Kravata namočena u slinu.
Previše tijela za jedno ogledalo. 2006. 2005.
Nasmijavaju me sa punjačima ekrana.
Piljarica ponovi svoj trik zelene lopte.
Ulice korpe bez bicikala. 22 cola
Spilja sam,
zmajev rep i
mjesto sa žlicom u evropskoj karameli. Januar 2008.
Rupe u trotoaru puni prah,
ostatci ispečeni sa kestenjem.
Samo čovjek sam, kora nad smolom,
čak i to si jedva priuštim.
Oči 800 pikslova
iz novina stupi pregledan sutrašnji dan,
PoUSreČePetSubNe
stolnjak su naselile mrve,
kažem vam, nešto je palo
izdaleka su kipovi ljudi
vrtovi sa salatom preblizu,
bijeg za 10 vozlova i čovjek je kip,
istegnuti se prema mačku,
minuta češka tvoj vrat
zima stablima kida kožu
pustite im disati!
Baloni padaju protiv nebu
idemo 420 m na sekundu
steklo se drobi protiv rani
automobilska svjetla voze ceste
bilo je nešto zbrke.
Nisu pokušali dokazati.
2005. 2006
Piše:Glorijana VEBER
SA VRHA
Kora riječi se suši.
Ko jesensko rublje oktobra.
Vrijeme omekšuje kljukicu, slobodno. U vjetru.
Gledaš,
stvar pada prema zemlji,
kad grabljaš suhi list u kaplji znoja.
Pisanje je gutljaj do pustinje.
Zatvaraš se sa desne i lijeve.
Riječi naglo iz usta
postave kabinu
i ti, stupaš po ogradi mraka.
Glasno,
da ostavlja želja svoj trag do žeđi,
gdje piješ prah u suha usta.
Čekanje u umjetnosti ubija, polako.
Balkon,
pogledi hodaju sa visine,
u unutrašnjost smiješne strane života.
Riječi galopiraju sa kopitima konja.
Umjetnost je plamen, koji se ljušti.
Piše:Glorijana VEBER
VRBA
na dnu oblaka je budna siva miš
koraci još više koraka dišu na sutra
pjesnicima sa pjenom na ustima
sa rukama na kruh i trbuh
tomu i onome su isklopili elektriku
samo mladunčad još lovi rep slona
vrba ne spava
slušalice su postale teške
mikrofoni ljuljaju praznu površinu
zatvoreni prostori su otvoreni za prah
ne trepeću, ne planu
ruše se u malu miš
među krticom i pticom
domaćica iz tijesta mijesi bika
nešto će se još dogodit
napast će Vrbu
bik iščezne u slona i
slona proguta miš
zasjeo si se
februar imena uvijek prođe
njemoća se trgne u kljuku
kroz mjesto neko upali šibicu
Piše: Rusmira ALIĆ
Stećak
Ponosan budno stoji na starom mjestu,
broji godine i prolaznike,
skuplja tajne,
i prkosi i vjetru i kiši i suncu.
Mogu li da sjednem ispred tebe, na tvoje sjene u travi, na tvoje obrise?
Mogu li da ti se smjestim na ramena, da privijem tijelo na te gorde grudi i tamo da odsanjam priču sa sretnim krajem?
Pusti da te ugrijem svojom toplotom i da ti prospem u krilo ovo što duša žudi. Pusti da te zavede moja prisutnost pa da poludiš kad te moje oči zapljusnu.
Dozvoli mi da te dotaknem ovim nježnim rukama, da izravnam brazde na obrazima što kiše napravše slijevajući se godinama.
Zašto si tako potišten, sam i tužan u svijetu punom?
Evo još jedna zima prođe, vrijeme je da se opet radujemo. Što si se tako sakrio i zavukao u sebe? Tu si, ali ne daš da te vidim.
Zar nikoga preko zime nije bilo? Zar nikoga da ti spjeva pjesme, nikoga da te miluje? Nikoga da te zove svojim i priča o vremenu i godinama. Ni slavuja, starog prijatelje, ne bješe prošle zime da ti olakša samoću, i skrati duge hladne noći i dosadne dane, svojom pjesmom.
Pa ni jugovine da te oslobodi stege jakog mraza. Ni sunca da se bar nasmješi kad nema snagu da te ugrije. Ne bješe prijatelja čitavu zimu. Sve ti postade jedno; i crno i bijelo imaju isto značenje, i prijatelji i neprijatelji, i život i smrt.
Ali, evo tu sam ja, stijeno moja.
Spuštam se na koljena, i rukama te milujem, hoću da ti oživim sjećanje na lijepe dane. Pogledaj me tim krupnim očima, vidim kako ti se suza zavukla u bore kao u muške trepavice. Ne stidi se, to je samo jedna kap, i najveća stijena katkad plače.
Obrisat ću ti prstima svježu rosu sa usana. A usne suhe i grube, nagrizlo ih zlo vrijeme svojim kanđama.
Sad ću da ih omekšam kremom od nevena. Eto, je li sada bolje!?
Osjećam dok te diram kako si mi ravnodušan. I ljut. Posivio si od usamljenosti, gorčine i tišine.
Mogu li da te zagrlim?
O kako si hladan! Sunce je danas podijelilo svoje zrake prijateljima, zar ti nije dovoljno? Hajde gordi moj, probudi se. Evo dajem ti malo svoje živosti. Udahni moju mladost kao svježinu sa istoka.
Hajde, sjeti se mog glasa koji ti je snove remetio i odzvanjao proplankom kao Gordanin kikot. Sjeti se mog nježnog poljupaca koji te zacrveni kao malog dječaka kad neko poljubi.
Ajde ne ljuti se više, nemoj da hudiš u svom kutu, oslobodi se samosažaljenja.
Znam ja da me voliš, jer sam ti ja jedini posjetilac. Vjerna sam ti kao dragom svom. Pjevam ti, plešem i pričam sve novosti naše Čaršije. Brinem o tebi kao majka o svom jedincu.
Znam i da ti nedostajem kad me nešto sprijeći pa ti ne dođem. Onda me očekuješ i sanjaš.
Znaš? juće sam pričala o tebi. Rekla sam da ću da te obojim u bijelu boju, da budeš čist i nevin.
Što kažeš na to? Slažeš li se s tim? Ili možda u crvenu da te ljudi primjete pa svrate na proplanak i kažu: „O, kako je lijep.“
Bože moj kako ova trava brzo raste? Tek što se snijeg otopio a ona se oporavila pa krenula u osvajanje zabranjenih teritorija. Evo vidiš kako ti je zelenilo naraslo do članka. Oslobodit ću te ovih zelenih pijavica što ti stežu stopala.
Eto sada si slobodan kao i slavuj.
Vidiš da se vratio. Znala sam da će se vratiti. Smjestio se ponovo u krošnji divlje trešnje i priprema se za vrelo ljeto. Opet ćemo skupa pjevati pjesme, izležavati se i pustiti da nas sunce miluje. Prkosit ćemo opet svijetu i obavezama. Pa neka opet kažu da smo ludi i nemogući.
Još si ljut na mene, gordi moj?!
Sad ću da napravim vjenac od tratinčica i stavim ih oko tvoje glave. Želim da ti prenesem miris i boju proljeća što me opija na ovom proplanku.
Pogledaj se kako si sada lijep. Kao princ iz dječijih bajki. Znaš da prinčevi žive zauvijek u dječijim bajkama? Eto ti si moj vječni princ iz bajke.
I kad mene ne bude više bilo ti ćeš opet biti nečiji princ iz bajke.
Ti ćeš vječno biti.
Rusmira Alić
Stečak*
Veličasten stoji na staremu mestu,
šteje leta in mimohodce,
skrivnosti zbira,
in vetru kljubuje, in dežju in soncu.
Se lahko usedem pred tebe, na tvoje sence v travi, na tvoje obrise?
Se lahko namestim na tvojo ramo, privijem telo na tvoje ponosne prsi in se tam zasanjam v zgodbo s srečnim koncem?
Pusti, da te zagrejem s svojo toplino in ti v naročje nasujem tega, kar si duša želi. Pusti, da te prevzame moja navzočnost, da te ponese nemir, ko se te moji pogledi dotaknejo.
Dovoli, da se te dotaknem s temi nežnimi dlanmi, da izravnam raze, ki jih je izdolbel dež, zlivajoč se leta in leta po tvojih licih.
Zakaj si tako potrt, sam in žalosten v svetu polnem?
Glej, še ena zima je minila, spet je čas radosti. Zakaj si se tako potuhnil in potegnil vase? Tukaj si, se pa ne daš videti.
Mar čez zimo nihče ni šel mimo? Mar nikogar ni bilo, da bi ti pesmi pesnil, nikogar, da bi te božal? Nikogar, da bi te za svojega vzel in ti o vremenu pripovedoval, o času? Niti ptiča drobnega, starega prijatelja, ni bilo to zimo, da bi ti s svojo pesmijo lajšal samoto, krajšal dolge, mrzle noči in pregnal dolgočasne dneve.
A niti južnega vetra ni bilo, da bi te rešil iz objema hudega mraza, niti sonca, da bi se vsaj malo nasmehnilo, če že ni imelo moči, da bi te pogrelo. Nikjer prijateljev, vso zimo. Vse ti je postalo enako, črno in belo je dobilo enak pomen, prijatelji in sovražniki, življenje in smrt.
Ampak zdaj, skala moja, sem tu jaz.
Klečim pred tabo in te božam, rada bi oživela tvoj spomin na lepe dni. Poglej me s temi velikimi očmi, saj čutim solzo, v tvojih razah skrito, kot med moškimi trepalnicami. Naj te ne bo sram, saj je le ena kaplja, tudi največja skala kdaj zajoče.
S prsti ti brišem svežo roso z zamaknjenih ustnic, raskavih od krempljev hudih časov.
Zdaj jih bom zmehčala za ognjičevo kremo. Tako, je zdaj boljše?
Medtem ko se te dotikam, čutim, kako si ravnodušen. Ali tudi jezen? Posivel si od osamljenosti, bridkosti in tišine.
Te lahko objamem?
O kako si mrzel! Sonce je danes med prijatelji razdelilo svoje žarke, a ti ni dovolj? No daj, veličastni moj, zbudi se. Na, dam ti nekaj svojega žara. Vdihni mojo mladost, kot svit z vzhoda.
No daj, spomni se mojega glasu, ki ti je v sanje hodil in odmeval čez jaso kot Gordanino hihitanje. Spomni se mojega nežnega poljuba, zaradi katerega si rdel, kot mali deček, ko ob poljubu zardi.
No, ne bodi več tako hud in črnogled, osvobodi se samozatajevanja.
Vem, da me imaš rad, ker sem tvoj edini obiskovalec. Zvesta sem ti, kot ljubemu svojemu. Pojem ti, plešem in pripovedujem vse novosti naše Čaršije*. Skrbi me zate, kot mater za edinca.
Vem, da me pogrešaš, ko me kaj ovira, da ne morem priti. Takrat me čakaš in sanjaš.
Veš, včeraj sem se pogovarjala o tebi. Rekla sem, da te bom pobarvala v belo, da boš čist in svetel.
Kaj praviš na to? Se strinjaš? Ali pa bi morda raje rdečo barvo, da te ljudje opazijo in obiščejo jaso, in rečejo: »O, kako je lep!«
Bog moj, kako ta trava hitro raste! Komaj se je stopil sneg, se je že opomogla in krenila v osvajanje tujih teritorijev – poglej, kako ti je zelenje preraslo gležnje! Rešila te bom pred temi zelenimi pijavkami, ki ti oklepajo stopala.
No, zdaj si svoboden kot tvoj škrjanček.
A vidiš, da se je vrnil. Saj sem vedela, da se bo. Tudi tokrat se je namestil v krošnji divje češnje in se pripravlja za vroče poletje. Spet bomo skupaj peli pesmi, poležavali in se prepuščali blagohotnim sončnim žarkom. Kljubovali bomo vsem in vsakomur, vsem obveznostim, pa tudi če spet rečejo, da smo nori in nemogoči.
A se še jeziš name, ponosni moj?!
Zdaj bom naredila venec iz marjetic in te z njim okrasila. S tabo hočem deliti barve in dehtenje pomladi, ki me omamlja na tej jasi.
Poglej, kako si zdaj lep. Kot princ iz otroških pravljic. A veš, da princ v otroški pravljici živi večno? No, ti si moj večni princ.
Pa tudi ko mene več ne bo, boš ti spet za nekoga princ iz pravljice.
Ja, boš, večno.
-------------------------------
*stečki – monumentalni nagrobni spomeniki v obliki sarkofagov in prizem, nastali od 13.-16. stoletja na tleh BiH.
*čaršija – nekdaj tržnica, zdaj mesto nasploh, pa tudi naziv za vplivne ljudi in njihovo delovanje na javnost in javne interese
------------------------------------------------
v slovenščino prevedel Željko Perović
Piše: Muhamed Kovačević
Xerez
Kada sjenke prekinu svoju igru, i sklopljene oči krenu tražiti novi svijet,
spremi se draga na putovanje ja vodim te.
Andaluzijski expres će nas odvesti tamo
Ljubim vjetar što mrsi kosu tvoju, i širi košulju otkopčanu na pola
Kroz prozor sunčeve hvatamo zrake, taj beskrajni prostor zelenkasto-žutih polja
Stižemo u Cordobu
Jutro nosi miris plavih ruža
Okrenem se i vidim tvoje smeđe oči
Cakle kao biseri, cakle kao sreća.
Podne ljubi bjelini Hair-džamije
Vjekovima je tu
Klanjam se Onom koji mi je kroz tebe dao smisao
I poruku da vjera nije račun bez pokrića.
Ali, ipak, uz rujno vino dočekujem Mjesec
Zagrljenu čuvam te od njegovog sjaja, bježeći u hlad maslina
Ne želim te nikada pustiti
Sutra idemo u Xerez
S kraljevskom gardom proći ćemo kroz grad žutih fasada i obješenih lala
Gledat ćemo borbe bikova
A moje ruke milovat će tvoje golo koljeno, dok crvena mahrama para vazduh
Duša će osjetiti kosmičku uzvišenost.
Muhamed Kovačević
Xerez
Ko sence prenehajo s svojo igro in se zaprte oči odpravijo iskati novi svet,
pripravi se, na potovanje te odpeljem, draga.
Andaluzijski expres bo naju odnesel tja.
Poljubljam veter, ki mrši tvoje lase in ti odpira srajco, napol odpeto.
Skozi okno loviva sončne žarke, ta neskončni prostor zelenkasto rumenih polj.
Prihajava v Cordobo.
Jutro prinaša vonj modrih vrtnic.
Obrnem se in vidim tvoje rjave oči.
Se iskrijo kot biseri, se iskrijo kot sreča.
Poldan poljublja belino Hair-džamije.
Stoletja je tu.
Klanjam se Tistemu, ki mi je skozi tebe dal smisel
in sporočilo, da vera ni račun brez kritja.
Ampak, vseeno, ob žlahtnem vinu pričakam Mesec.
Objamem te in varujem pred njegovim sijem, skrivajoč te v senci oljk.
Želim si, da bi te nikoli ne izpustil.
Jutri odhajava v Xerez.
S kraljevo gardo bova šla skozi mesto rumenih pročelij in obešenih tulipanov.
Gledala bova bikoborbe,
moja dlan pa bo božala tvoje golo koleno, in medtem ko bo rdeča ruta parala zrak,
bo duša začutila kozmično vzvišenost.
-----------------------
v slovenščino prevedel Željko Perović
Piše: Ermin Lagumdžija
Ispod debele kože
Glavni lik ove priče jeste Bukefal.
Ipak, ne govori se ovdje o Aleksandrovom ždrijebcu što nosiše tog najvećeg među velikanima u ljute bitke i gorka osvajanja. U ovoj priči je riječ o drugom Bukefalu, jednako veličanstvenoj životinji, izuzev što ova nije rasni konj, već golemi morž. I ne boji se svoje sjene, a čini se, niti ičega drugog: ovaj je Bukefal moćna zvijer koja ne preza ni pred čim.
On je veliki, najveći mužjak u cijelom krdu koje se od pamtivijeka valja po ledenim obalama Sjevera, te moržovske domovine vječno šibane vjetrovima i olujama sniježnim. Krupniji, deblji i opasniji - nemilosrdniji morž od svih ostalih, Bukefal bješe. Njegove kljove: duge, moćne i blistave, predstavljaše blago zahvaljujući kojem je imao sve. Ni jedno voće njemu ne bješe zabranjeno, ni jedan grijeh kažnjiv.
Taj bi uvijek birao najugodnije mjesto za sunčanje i lagodno drijemanje, tjerajući one koji su na ugodnom kamenu odmarali prije nego je on stigao. Imao je običaj siliti druge da se glupiraju i igraju samo njemu za zabavu. Uprkos nesagledivoj bahatosti i nadmenosti, niko mu nije stajao na put, niti mu se suprotstavljao: protivnicima biješe dovoljan pogled na strašne kljove i titansko tijelo da mudro odustanu od borbe.
Vara se onaj ko misli da se na Sjeveru ne zna kako nije sve u mišićima; pored silne snage, Bukefal biješe obdaren i veoma istančanim ukusom i smislom za užitak. Objedovao je najfinije školjke, mekane puževe, ukusne ribe, sočne račiće i drugu hranu kao i ostatak krda, ali izgledalo je da njemu ukus jela biješe slađi. Nekada bi Bukefal dopustio drugima da probaju njegov ulov, samo da bi pokazao kako umije sebi dobro da ugodi. A curili su sokovi užitaka niz njegove usne i bradu, slijevali se nepredvidivim putevima kožnih nabora, preko peraja i stomka, sala i mišića, da bi uzbudljivu putešestviju završili stapajući se sa ledom koji bješe sretan što njime hodi takva moržovska veličina. I posljednje na spisku povlastica koje je uživao, a vjerovatno i najvažnije; gospodario je Bukefal haremom sa iznimno velikim brojem mlađahnih ženki.
Svi morževi mu bijahu podređeni – to se znalo, ali i vidjelo po mlitavom držanju i povijenim glavama sa kljovama što se hrapavo vukoše po ledu. Žmirkala je poniznost iz dubina njihovih sićušnih, nekada blistavih očiju. Javna tajna Sjeverom je kolala: svi mužjaci velikom moržu zavidješe i sanjaše o Bukefalovom padu.
Damama nije smetao.
Ah, kako je njemu život lijep – šapatom su mrmljali tlačeni nesretnici, onako ispod glasa da se ne bi daleko čulo. Bukefal se nije ni trudio da rastumači mrljave riječi pognutih suparnika. Pogled na njihove oči otkrivao mu je sve: čitao ih je sa lakoćom i bio svjestan priča koje o njemu kruže. Međutim, on bi se sa navodnom ljepotom življenja koja mu je u storijama pripisivana teško složio. Iako se svim silama moćnog tijela trudio da stvori utisak rajske sreće (i u tome savršeno uspijevao), u svoj toj idili postojao je jedan kitovski velik problem.
Nedavno je Bukefal uspio sebi da prizna kako je postao nešto što je užasno daleko od onoga što on, potisnut ispod debele kože i iluzije moći, jeste i što želi biti. Shvatio je da je izrastao u sliku i priliku tuđih želja: otjelotvorio pradjedovski totem pritajenih snova. Jedno je kratko vrijeme mogao i uživati u tome, crpeći sve što mu se pružalo na šarenom pladnju novostečenih mogućnosti, ali sada je već plivao kroz bolne delirijume tuđih maštarija i nametnutih ideala. Vidio je on jako dobro svo divljenje i zavist u očima krda, vidio je i zavodljive poglede ženki na svojim kljovama, ali negdje usput, na putu od pustih želja do stvarnih moći, sve to postalo je nevažno. Grozno je bilo živjeti grotesknu laž koju je od sebe stvorio; san se pretočio u tegobnu moru.
Zapamćen kao Bukefal Moćni ili Bukefal Veliki ću biti, u Knjigu vječnog leda će me zapisati imenom lažnim. To ne smijem dopustiti i silnu nepravdu sebi i cijelom Sjeveru učiniti. Moram se vratiti svojim željama i biti ono što jesam!
Potaknut plamenom koji mu se u grudima rasplamsao, debeli morž se pokrenu sa mjesta za sunčanje (najboljeg na obali) i odgega ka obližnjem zidiću kojeg je led godinama znojnog rada sazidao. U jednom snažnom dahu proguta sav strah i neigurnost, te svojim ponositim kljovama, reprezentativnim simbolom moći i poželjnosti, učini nešto što pripadnici krda, bar oni koji ga ispod obrva promatraše, propratiše veoma zbunjenim pogledima. Povukao je nekoliko grubih poteza po površini leda, napravivši traljav prikaz morskih talasa. Bukefalove kljove, suočene sa novom funkciom, bješe drhtave i nespretne; slične pokrete nije činio još od malih nogu, tako da je nesigurnost iskrila pri svakom potezu. Nekoliko trenutaka obalom se čuo samo tupi zvuk grebanja pa ledu.
Pošto je završio, Bukefal se okrenu da vidi kakav je utisak na publiku ostavio. Sa bucmastih lica golemi morž pročita čuđenje i krajnje nerazumijevanje. Kao mali bi bio izrugivan, a sada ga je od toga dijelio samo strah krda od njegovog bijesa.
- Hajde, smijte se! Šta čekate? Jasno mi je da nikada shvatiti nećete! – zaurlao je gromkim basom koji nadjača huk modrog mora.
- Smijte se kukavice, neka vam se trbusi tresu! Djelo moje je to zaslužilo. Ali ne zaboravite da ste i vi krivci tome! Vi, vaše nade i lažni snovi! Da zajedno sa vama tuđe želje slijedio nisam, sada bih zasigurno bio dobar u... ovome. – završio je misao ljući nego ju je počeo: nije znao kako da nazove to što je činio.
Plastično neugodna tišina zavladala je ledenim Sjeverom: cijelo krdo zadržavaše dah u strahu i zbunjenosti. Zaleđena zemlja bi se tih momenata veoma opipljive napetosti rado otvorila da je kako to i umjela.
- Nama se sviđa – blago i pomalo stidljivo, sa najudaljenijeg dijela obale, iz neobično bistrog plićaka, izustila je jedna od tri malene foke što tamo stajaše. Nježne riječi poderaše tišinu ostavljajući prazan prostor između guste neugode i sretnog razriješenja. Smjeliji pripadnici krda okrenuše kiklopske glave prema malim rođacima i značajno ih pogledaše.
Bukefal, sa čudnim izrazom obješenim na licu, ekspresijom što je balansirala između straha, nevjerice i dragosti, upita:
- Stvarno?
- Stvarno.
Foke dodadoše kako bi im bilo drago ako bi umjetnik mogao ukrasiti i njihove domove koji se nalaze malo dalje uz obalu. Veliki morž, po prvi put nakon previše hladnih zima, osjeti toplu nit koju je prekinuo još u djetinjstvu, nit koja ga je vodila ka dječačkim snovima. Pred očima mu se ukaza tanana staza, put drugim promatračima sniježnom mećavom skriven. Zbogom Bukefale Moćni.
I tako glavni lik ove priče, rame uz rame sa sićušnim prijateljima, napusti zaprepašteno krdo i od sebe stvori mit.
Postao je Bukefal Čudni.
Ermin Lagumdžija
POD DEBELO KOŽO
Glavni lik te zgodbe je Bukefal.
Ampak tu ne bo tekla beseda o Aleksandrovem žrebcu, ki je tega največjega med velikimi nosil v hudih bitkah in bridkih osvajanjih. Zgodba govori o drugem Bukefalu, enako veličastni živali, ki pač ni bil polnokrvni konj, temveč ogromni mrož, ki se ni bal svoje sence, zdi se pa, da tudi ničesar drugega: ta Bukefal je bil močna zver, ki ji nič ni moglo do živega.
Bil je veliki, največji samec v celem krdelu, ki se je od davnih davnin valjalo po ledenih obalah Severa, mrožje domovine, večno na udaru vetrov in snežnih neurij. Bukefal je bil robustnejši, debelejši in nevarnejši, okrutnejši mrož od vseh ostalih. Njegova okla, dolga, močna in blesteča, sta predstavljala bogastvo, zahvaljujoč kateremu je imel vse. Niti en sadež zanj ni bil prepovedan, niti en greh kazniv.
Zmeraj si je izbral najugodnejše mesto za sončenje in lagodno dremanje, naganjajoč tiste, ki so na ugodni skali počivali pred njim. Imel je navado siliti druge, da se igrajo in izvajajo norčije, samo njemu v zabavo. Kljub njegovi neizmerni bahavosti in ošabnosti mu nihče ni ugovarjal ali se mu postavljal po robu, nasprotnikom je zadostoval že sam pogled na strašne okle in titansko telo, da so se modro izogibali spopadom.
Moti se tisti, ki misli, da se na Severu ne ve, da ni vse v mišicah; poleg silne moči, Bukefal je bil obdarjen tudi z zelo prefinjenim okusom in občutkom za užitek. Prehranjeval se je z izbranimi školjkami, mehkimi polži, okusnimi ribami, sočnimi rakci in drugo hrano, enako kot ostali iz krdela, ampak zdelo se je, da so imele njegove jedi boljši okus. Občasno je Bukefal dopuščal drugim, da so poskusili njegov ulov, samo zato, da je pokazal, kako si zna ugajati. So pa se iz ust in po bradi res cedili sokovi užitka, zlivajoč se po nepredvidljivih naborih kože, preko plavuti in trebuha, sala in mišic, da bi razburljivo popotovanje končali v zlitju z ledom, ki je bil srečen, da po njem hodi taka mrožja veličina. In poslednja na seznamu ugodnosti, ki jih je bil deležen, verjetno pa tudi najbolj pomembna: Bukefal je bil gospodar harema, z izjemno velikim številom mladih, živahnih samic.
Vsi morži so mu bili podrejeni – kar se je vedelo, pa tudi lahko videlo po brezvoljni drži in povešenih glavah z okli, ki so se hrapavo vlekli po ledu. Iz globin njihovih majhnih, nekoč iskrivih oči je mežikala ponižnost. Po Severu je krožila javna skrivnost: vsi samci so zavidali velikemu mrožu in sanjali o Bukefalovem padcu.
Damam ni bil v napoto.
Ah, kako je zanj življenje lepo – so šepetaje momljali potlačeni nesrečniki, tako, skrivoma, da ne bi kam zaneslo glasu. Bukefal se ni niti trudil, da bi razvozlal momljave besede upognjenih tekmecev. Vse mu je govoril pogled v njihove oči: z lahkoto jih je prebiral, zavedajoč se govoric, ki so se napletale o njem. Toda, v sebi se ni ravno strinjal z opevano lepoto svojega življenja, ki so mu jo pripisovali v teh zgodbah. Čeprav se je z vsemi silami močnega telesa trudil, da bi kazal vtis rajske sreče (in v tem čudovito uspeval), je v vsej tej idili obstajal en kot kit velik problem.
Po določenem času je Bukefalu uspelo, da si je priznal, da se je – tako stlačen pod debelo kožo in iluzijo moči – prelevil v nekaj, kar je grozno daleč od tistega, kar pravzaprav je in kar si je želel biti. Dojel je, da je postal upodobitev tujih želja: utelešenje praočetovskega totema pritajenih sanj. V tem je na kratko lahko tudi užival, črpajoč vse, kar se mu je ponujalo na pisanem pladnju nanovo pridobljenih možnosti, ampak zdaj je že plaval skozi delirije tujih domišljanj in vsiljenih idealov. Prav dobro je zaznaval vso občudovanje in zavist v očeh krdela, kot tudi zapeljive poglede samic na svojih oklih, ampak nekje mimogrede, na poti od gorečih želja do resnične moči, je vse to postalo nepomembno. Bilo je grozno živeti groteskno laž, v katero se je naredil; sanje so se pretočile v mučno moro.
V spominu bom zapisan kot Bukefal Močni ali Bukefal Veliki – v Knjigo večnega ledu me bodo z lažnim imenom zapisali. Tega dovoliti ne smem, saj krivico hudo sebi in Severu celem lahko storim. K svojim željam se vrniti moram in biti moram to, kar sem!
Vzpodbujen z ognjem, ki se mu je v prsih razgorel, se je debeli mrož premaknil s prostora za sončenje (najboljšega na obali) in se odmajal do bližnjega zidka, ki ga je led sezidal v letih potnega dela. Z enim močnim dihom je pogoltnil ves strah in negotovost ter s svojima ponosnima okloma, reprezentativnima simboloma moči in poželjivosti, naredil nekaj, kar so ostali pripadniki krdela, vsaj tisti, ki so ga skrivoma opazovali, pospremili z zelo zmedenimi pogledi. Naredil je nekaj grobih zarisov na površini ledu in tako ustvaril negotovo upodobitev morskih valov. Bukefalova okla, soočena z novo funkcijo, sta bila okorna in nespretna; od malega se ni posluževal podobnih gibov, zato je vsaka poteza izžarevala negotovost. Nekaj trenutkov je bilo na obali slišati samo topi zvok praskanja po ledu.
Ko je končal, se je Bukefal obrnil, da bi videl, kakšen vtis je naredil na publiko. Z okrogloličnih obrazov je v ogromnega mroža zrlo čudenje in skrajnje nerazumevanje. Če bi bil majhen, bi bil deležen posmeha, od katerega ga je zdaj delil le strah krdela pred njegovim besom.
– No dajte, smejte se! Kaj čakate? Jasno mi je, da ne boste nikoli dojeli! je zarohnel z gromkim basom, ki je preglasil hrumenje modrega morja.
– Le smejte se, strahopetci, naj se vam tresejo vampi! Moje delo si to zasluži. Ampak ne pozabite, da ste tudi sami za to krivi! Vi, vaši upi in lažne sanje! Če skupaj z vami ne bi sledil tujim željam, bi bil zdaj dober v … tem, je končal misel, bolj jezen kot je bil, ko jo je začel: ni vedel, kako bi imenoval to, kar je počel.
Plastično nelagodna tišina je zavela čez ledeni Sever: v strahu in zmedenosti je célo krdelo zadrževalo dih. V teh trenutkih zelo otipljive napetosti bi se tudi zaledenela zemlja najraje odprla, ko bi le vedela, kako.
– Nam je všeč, se je milo in rahlo sramežljivo iz zakotja obale, iz nenavadno bistre plitvine, oglasila ena izmed treh majhnih tjulnjic, ki so se znašle tam. Njene besede so zarezale v tišino, puščajoč za sabo prazen prostor, obarvan z gostim nelagodjem in srečno razrešitvijo. Pogumnejši pripadniki krdela so obrnili glave proti malim rojakom in se pomenljivo zazrli vanje.
Bukefal pa, s čudnim izrazom, obešenim na obrazu, z ekspresijo, ki je balansirala med strahom, nejevero in veseljem, je vprašal:
– A res?
– Res.
Tjulnjice so še dodale, da bi bile vesele, ko bi umetnik lahko okrasil še njihove domove, ki so se nahajali malo naprej na obali. Veliki mrož, prvič po preštevilnih ledenih zimah, je začutil toplo nit, ki jo je pretrgal že v otroštvu, nit, ki ga je vodila deškim sanjam naproti. Pred očmi se mu je razpirala komaj zaznavna steza, pot, za druge opazovalce s snežnim metežem zasuta. Zbogom, Bukefal Močni.
In tako je glavni lik te zgodbe, z ramo ob rami s svojimi drobnimi prijatelji, zapustil zaprepadeno krdelo in iz sebe naredil mit.
Postal je Bukefal Čudni.
------------------------
v slovenščino prevedel Željko Perović
Piše: Arnela Kordić
Stećak
Razgovaraj sa mnom,
molim te,
reci mi, da i nešto boli te,
da i osjećaš stud,
kad hladni vjetar puše,
kao lud,
dal' ti dopire do duše?
Bole li te ožiljci,
što ih urezuju vremena zubi,
dal' te prži sunce,
kad te ljubi?
Plačeš li i ti sa kišama,
za starim vremenima,
bude li u tebi sjećanja,
ili si sretan što te kupaju,
prašinu s tebe sapiru?
Jel' ti hladno,
jel' ti žao,
što te snijeg zatrpao,
jel' te zaboljelo, kad se
mraz na tebe potpisao
ili si samo zaspao zimski san,
čekaš proljećni dan?!
Jesi li sretan što si sam,
što si kamen goli,
koji uvijek šuti, a puno govori,
jesi li tu, kao spomen ili opomena,
ili veliki svjedok svih vremena,
ili sehara tajnih uspomena?!
Ćutiš kao i uvijek!
Već se plašim tvoje veličine,
ti si Stećak
a šta sam ja,
obična brbljivica mala,
što je danas,
pored tebe stala,
i želi da s tobom razgovara!
Dobro, postat ću
kao i ti,
neću ništa govoriti,
samo ću te gledati,
svojim malenim rukama dotaknuti,
želim te osjetiti, pročitati!
On, Stećak veliki,
a ja mala,
on šuti, a govori,
ja govorim,
a ništa nisam kazala!
On šuti, gleda me nijemo,
šapatom šutnje rekao mi je,
šta je zapisano u vremenu!
Sada znam šta je,
„ŠAPTAČ NIJEMI“, ćutao je,
A DOSTA REKAO MENI!
Arnela Kordić
STEČAK*
Pogovarjaj se z mano,
prosim te,
povej mi, če kaj tudi boli te,
ali čutiš hlad tudi
mrzlega piša,
ko se noro trudi,
ali ga čuti tvoja duša?
Te skelijo brazgotine,
ki jih zobje časa puščajo,
ali te žgejo sončni žarki,
ko te poljubljajo?
Se ti tudi oko v dežju rosi
za starimi časi,
ali dež v tebi budi spomine,
ali pa si srečen, ker te umiva
in prah s tebe spira?
Te zebe,
ti je žal,
da te sneg ni zasipal,
te je zabolelo, ko se je
mraz nate podpisal,
ali si le utonil v zimski spanec
in čakaš pomladni zvonec?!
Si srečen, da si sam,
da si kamen goli,
ki zmeraj molči, a veliko govori,
si tu kot pomnik ali v opomin,
ali velika priča vseh davnin,
ali skrinja za skrivni spomin?!
Tvoj molk – zmeraj enak!
Me že plaši tvoja veličina,
ti si Stečak,
jaz pa
navadna klepetulja mala,
ki se je danes
ob tebi ustavila
in bi se rada s tabo pogovorila!
Prav, postala bom
kot ti,
nič več nočem govoriti,
samo te gledati,
s svojimi majhnimi rokami te dotikati,
želim si te občutiti, prebrati!
On – Stečak veliki,
jaz pa mala,
on molči, a govori,
jaz govorim,
pa nič nisem povedala!
On molči, me nemo gleda,
s šepetom molka mi pravi,
kar je v času zapisano!
Zdaj vem, kaj je,
»ŠEPETALEC NEMI«, je molčal,
A MENI VELIKO POVEDAL!
-----------------------------------------
*stečki – monumentalni nagrobni spomeniki v obliki sarkofagov in prizem,
nastali od 13.-16. stoletja na tleh BiH.
____________________________________
v slovenščino prevedel Željko Perović
Piše: VANJA VUKOVIĆ
Oštrica ljubavi
Nekima je zabranjeno sanjati o ljubavi,
Izgubljena je prerano.
Ponekada je tragati besmisleno,
To zna trajati dugo.
Ljubav, preteška riječ za jednu lutalicu.
Ti, veliki ubica jedne mladosti.
A još uvijek živiš negdje u meni,
U praznini koju nikome ne otkrivam.
Unaprijed izgubljeni pokušaji čekaju.
Davno prolivene suze zarile su se u srce,
Onaj obli dio pritišće teretom tuge,
Završetak se izvija u obliku oštrice.
Neispunjene praznine odzvanjaju,
Bodljikavo srce kapljicama ispisuje stranice promašaja.
Poslije tebe ne volim nikoga.
Niti dajem da vole mene.
Poslije tebe se svetim svima.
Sebi što sam te izgubila,
Tebi što si izabrao nju,
Njima koji ne bi trebali biti tu.
Tješi me spretnost da ih tako dobro gubim.
Noći spavaju u jecajima,
Na mojoj koži tragovi nekih krvavih ruku.
Opet je neko uzalud pokušao da me voli.
Lutajući rukama preko bodlji koje vrijeme ne može da otupi.
VANJA VUKOVIĆ
Ostrica ljubezni
Nekaterim je prepovedano sanjati o ljubezni,
Prezgodaj je izgubljena,
Včasih so iskanja nesmiselna,
So lahko dolgotrajna.
Ljubezen, pretežka beseda za enega, ki tava.
Ti, veliki ubijalec ene mladosti.
Pa še vedno živiš nekje v meni,
V praznini, ki je nikomur ne razkrivam.
Vnaprej izgubljeni poskusi čakajo.
Davno prelite solze so se zarile v srce,
Tisti zaobljeni del pritiska z bremenom žalosti,
Konec se vije v obliki ostrice.
Odmevajo neizpolnjene praznine,
Bodičasto srce s kapljicami izrisuje strani zgrešenosti.
Po tebi – ne ljubim nikogar.
Niti puščam, da bi kdo ljubil mene.
Po tebi – se maščujem vsem.
Sebi, ker sem te izgubila,
Tebi, ker si izbral njo,
Njim, ki ne bi smeli biti tu.
Tolaži me spretnost, da jih tako dobro izgubljam.
Noči ihtavo spijo,
Na moji koži sledi nekih krvavih rok.
Spet me je nekdo poskusil ljubiti.
Božajoč trnje, ki mu čas ne zmore ublažiti ostrine.
___________________________
v slovenščino prevedel Željko Perović
Piše: KATRA KOZAK
preveč mi svetiš, pisec...
preveč mi svetiš, pisec
da bi te gledala naravno
svetiš s pripombami in nravjo
in mnenjem in pohvalo
preveč mi svetiš, pisec
ker me zmedejo ideje
ki mi jih polagaš v usta
in zamegliš mi presojo
ki je moja in zato posebna
da ne vem več kaj kako
preveč mi svetiš, pisec
pusti me za sabo
ker se odlikujem jaz za svoje
in ti za svoje
preveč mi svetiš
s svojimi načini
s svojimi predstavami
s svojim svetom
preveč mi svetiš, pisec
preveč vplivaš name
preveč drugačen si od mene
in preveč enak
ne mešajva načinov, pisec
ne zamenjajva strani
spoštujva se in glejva
piši pisec piši
piši o stvareh
pisala bom o istem
pa primerjajva uspeh
(samo ne sveti mi preveč)
Piše: Katra Kozak
Previše mi svjetliš, pisac..
Previše mi svjetliš, pisac
Da bi te gledala prirodno
Svjetliš sa primjedbama i čudju
i mišljenjem i pohvalom
Previše mi svjetliš, pisac
Jer me zbune ideje
Koje mi polažeš u usta
I zamagliš mi presudu
Koja je moja i zato specijalna
Da neznam više šta i kako
Previše mi svjetliš, pisac
Ostavi me za sobom
Jer se ja odlikujem za svoje
A ti za svoje
Previše mi svjetliš
Sa svojim načinima
Sa svojim predstavama
Sa svojim svijetom
Previše mi svjetliš, pisac
Previše utječeš na mene
Previše si drukčiji od mene
I suviše jednak
Ne mješajmo načina, pisac
Ne mjenjajmo stranice
Poštujmo se i gledajmo
Piši pisac, piši
Piši o stvarima
Pisaču o istome
Pa da usporedimo uspjeh
(samo ne svjetli mi previše)
Katra Kozak
naredim panoramski posnetek...
naredim panoramski posnetek
ugotovim da sem
zgubljena
ker mi nič ne gre
in zapuščena
ker ne govorim
zamorjena
ker se sama sebi smilim
ker nimam ničesar
da bi se oprla
da bi nekam šla
in nekaj naredila
ničesar nimam
ker ne znam
ničesar se nisem naučila
zato me nikjer ne rabijo
ne znam tistega in onega
ker tega takrat še ni bilo
ne rastem s svetom
in se ne razvijam
ne postavljam si zakonov
in jih ne spreminjam
in znajdem se v bolečini
kjer mi oči odpirajo povsod
ne morem na cesto brez
ozaveščanja in razlag
in kritik in želja
in se zatečem tja
kjer sem stabilna in domača
kjer ni razlag in ni prisile
tja kjer rabim se jaz sama
in všeč mi je v zaprtem kraju
kjer gnezdim sama s svojo travmo
ne prihajajo do mene
ker ne morejo do tja
sama gnezim in razmišljam
kaj bilo je in kaj je
in pišem, pišem svoje misli
piše pesnik pesmi,
pesmi o ljudeh
Piše: Katra Kozak
Napravim panoramsku snimku...
Napravim panoramsku snimku
I shvatim da sam
Izgubljena
Jer mi ništa ne ide
I ostavljena
Jer ne pričam
Depresivna
Jer se sama sebi žalim
Jer nemam nikdje
Da se oslonim
Da idem nekuda
Da učinim šta
Nemam ničeg
Jer ne znam
Ništa nisam naučila
Zato me nigdje ne trebaju
Ne znam ovoga in onoga
Jer toga tad još nije bilo
Ne rastem sa svijetom
I ne razvijam se
Ne postavljam/pravim si zakone
I ne mjenjam jih.
I nađem se u bolu
Gdje mi svuda otvaraju oči
Ne mogu na ulicu bez
osvješčivanja I objašnjenja
bez kritike i želje
I da se sklonim tamo
Gdje sam stabilna i domača
Gdje nema objašnjavanja, i nema prisile
Tamo gdje ja trebam sebe
I volim zatvoreno mjesto
Gdje gnjezdim sama sa svojom traumom
Ne prilaze mi
Jer ne mogu do tamo
Sama gnjezdim i razmišljam
Šta je bilo i šta je
I pišem, pišem svoje misli
Piše pjesnik pjesmu
Pjesmu o stvarima
Katra Kozak
zavedam se....
zavedam se
da meje padajo
in zginjajo
dejanske meje pa ostajajo
enkrat narazen
narazen vedno
in strah ob mejah
živečim rase
zaradi umrlih prej
od enega do drugega ušesa
strah
ko ne bo mej
zakaj strah
ko pa smo na istem
isti čas v dogodkih
združeno v svobodo
v upanje, v svet
kaj je strah
pred drugimi
če niso drugi
če so mi
zakaj človek se obrne
če mu mej več ni
in meje padajo
kot so padali ljudje
piše pesnik pesem
pesem o ljudeh
Piše: Katra Kozak
Svjesna sam.....
svjesna sam
da granice padaju
i da nestaju
a prave granice da ostaju
jedanput razdvojeno
uvijek razdvojeno
I strah pored granicama
živečim raste
zbog mrtvih prije
od jednog do drugog uha
strah
kad ne bude granica
zašto strah
kad smo na istome
isto vrijeme u događajima
udruženih u slobodu
u nadu, u svijet
što je strah
pred drugima
ako nisu drugi
ako su mi
zašto se okrene čovjek
ako mu više nema granica
i granice padaju
kao što su padali ljudi
piše pjesnik pjesmu
pjesmu o ljudima
Piše: Mirt Komel
GLAS S ONE STRANE TIŠINE
Zaista čudno je to plemenito biće,
Među jednim i drugim stihom skače,
ponekad nagovještava gubitak i razbitje,
ponekad oko sebe gradi palače.
Ne možeš je čovječe uhvatiti za rep,
Jer što joj se brže obratiš rječju,
Za nečujno gluh, za nevidno slijep,
Već kad misliš da je uloviš.
»Sad će biti moja zauvijek tvoja tajna,
moja će biti s tobom sva tvoja čarobnost,
samo još veo s tebe skinem,
da te svu svojom mrežom ulovim!«
-tada kada si je upregao u svoj jaram,
tada njen glas brzo postane nijem;
kada ono nastupi, glas utihne –
kada glas se javi, ono izdahne.
Kada važi za ludi odustanak pjesnika,
Važi kao dragocijena nada za sve ljude,
Da ova pjesma kada je glasno zapjevana,
Oglašava se kao glas i savijest svojih dana.
Glas nijemih ali silom utišanih,
Glas palih ali od mrtvih ustalih,
Glas izbrisanih ili otpisanih,
Glas propalih ili nikad uspjelih.
Ko još za šutnju sluha ima,
Ko još uopće čuti je zna?
Glas koji ne umire, koji nikad ne mine,
Glas koji se javlja s druge strane tišine.
Piše: Mirt Komel
NOĆNA GOŠĆA
Prašljiva soba pod krovom stare kuće,
tu u njoj pjesnik svoje pjesme piše,
kroz pisanje sebe i druge traži,
za ono što radi ne treba mu svjedok.
Ali gle, na prozor gošća kuca,
poznato lice, a ženu krije krinka –
maska crna skiva je, maska strašna,
plače, moli i tuče sjenka strašna.
Tu pjesnik sada svoje pero odloži,
na pjesmine listove kameni sjaj položi,
sa stolice ustade i ode pažljivo,
kroz prozor gleda, crnu noć nevidljivu.
Zagleda se pjesnik kroz kišno more,
prepade se more, noćne gošće –
shvati da je sve bilo samo varka,
da sjenku samo mu noć kroz prozor vraća.
Ljubljana, 25.9.2007
Piše: Tomo Ravbar:
I FEEL SLOVENIJA
Draga teta Jasna!
Tvoje zadnje pismo jako me obradovalo. Osjećao sam blizinu tvojih riječi. Pred očima su mi se pojavile slike s raspusta kojeg sam preživio s tobom. Ponovo sam osjetio miris dalmatinskog mora in toplinu dalmatinskog sunca. Tako udomaćeno se osjećam kod tebe – kao svake nedjelje kada mi mama skuha slovensku goveđu supu. Jedva čekam da se nadišem svježeg dalmatinskog vazduha i da sperem sa sebe sav smog i smrad koji se lijepi na moj jeftini Šparov veš. Znam da ću se kod tebe ponovo vratiti u prirodno stanje čovjeka, da ću opet biti tako divlji kao što sam po svojoj prirodi. Jedva čekam da svako jutro lovim ribice i da si za večeru priuštim komad domaćeg hljeba i dobro domaće dalmatinsko vino!
Smatram da možeš doći do prirodnog stanja samo u ne naseljenim pokrajnama. Čini mi se da u državi pod Alpama živimo već nekoliko godina pod aparatima za disanje. Kada ujutro otovorim umorne oči, shvatim da sam spavao slabih šest sati što je apsolutni rekord kada to uporedim sa Gregijem koji spava četiri i po sata ili s Larisom koja ima bioritam nasađen na glavu i oči zatvara oko ručka u podne. Priznam, strah me je pogledati kroz prozor, jer ću ugledati kolonu automobila koja se vije sve do centra našeg grada. Obraduju me moji mali pernati prijatelji koji slučajno zalutaju do mog podstanarskog prozora umjesto da odlete na jug gdje je toplije. Ukoliko bi bili malo veći, uzeo bi im perje i odletio daleko od Schengenske granice. No, teta Jasna, nadam se da ne zgražaš nad mojim riječima! Bar gramatički se trudim kako me ne bi u slijedećem pismu previše izružila! Rado bih ti predstavio nekoliko činjenica.
DJELO 1:
Moje jutro, draga teta, počinje praznjenjem već ionako pokradenog friždera i praznjenem poštanskog sandučića, punog manje više glupih reklama koje čovjeku daju do znanja da se nalazi u strogom periodu kapitalizma. Reklame su poljepljene i po raznim kafićima gdje mi zapade za oči zanimljiv plakatić s nazivom I feel Slovenia. Osjećam je, naravno. Danas sam je osjetio već tri puta tako jako da bih se najradije vratio u horizontalu i zamotao se u čaršafe. Odletim do prve trgovine i kupim pola kile hljeba, malo salame i nekoliko jogurta. I odmah je otišlo nešto para koje sam jučer zaradio s literarnim čitanjem! Novčanik je opet prazan i lijepo ulazi u moj duboki džep. Dok plaćam slušam razgovor između moje i susjedne blagajničarke – moja objašanjava svojoj susjedi da se već raduje sutrašnjem probnom štrajku. Bravo! – mislim si sam – još postoji revolucionarni duh u ovoj našoj državici!
DJELO 2:
Već pokušavam zagriznuti zasluženi sendvič kad me neki manijak udari po ramenima. Marko pita me, da li sam danas bio na sunčanoj upravi. Odgovorim mu da ne osjećam nikakve potrebe. Ionako mi se čini podobniji izraz zatamnjena, odnosno mračna uprava, jer kad čovjek već treću godinu traži posao uvijek iznova mu padne mrak na oči. Vidiš, teta, tako to ide. Sjednem na klupu i konačno si priuštim nešto hrane. U novinama ništa novo osim šaljivog natpisa kojeg sam primjetio na plakatu. Skoro bi zaspao na suncu pa me podsjetnik na mobitelu podsjeti da odmah dignem lijenu guzicu i uradim nešto za sebe i za svoju državu. Odmah se uputim prema banci, platim nekoliko računa i konačno osjetim da sam potpuni kokuz. Moj put se nastavlja kroz domaća polja gdje konačno mogu zadihati punim pljućima. I FEEL SLOVENIA!
DJELO 3:
Uživam u spokojnoj popodnevnoj šetnji i milujućem proljetnom povjetarcu. Iznenada ugledam osobu s ogromnim rusakom na ramenima koji mu visi skoro do pola tijela i sila težine ga putem više vuče nazad nego naprijed. Iako imamo prijatnu temperaturu oko 18 stepeni, tip je u sandalama, nosi kratke hlače i majicu! Naravno, Englez. Na kratko smo porazgovarali, između ostalog zanima ga kako smo živjeli pedeset godina u željeznom komunizmu – »It wasn't so bad«, kažem mu – razgovor smo završili s ljepotama naše podalpske državice, jer je obišao Bled i Postojansku jamu. Rukovali smo se i nastavili svako svojim putem. Na rastanku se široko nasmija i reče: »Yes, I feel Slovenia«.
DIJELO 4
Haman sam kod kuće. Nudi mi se poseban pogled – ispred moje zgrade parkirano je na desetine automobila. Sami lukzuz, fantastične marke! Željezo je lijepo ispolirano i lijepo miriše – miriše na kredit, na potrošene kreditne kartice, na svakodnevno odricanje. Komšijama se treba pokazati u najvišem sjaju. Ne daj Bože da komšija Stanko sazna da je komšija Rajko dao za svoj automobil više nego on i da njegov bolje starta! Kad sam dragom komšiji Janku kroz našu malograđansku zavidnost in svjestno rekao da si radije priuštim bečku šniclu s pomfrijem i izležavanje na toplom suncu nego užitke koje mi nudi ljepotan na četiri točka, tada sam osjetio topli majski udarac. Ne znam da li je Janko na svoj način osjetio dolazeće proljeće kada se bude nove snage u prirodi, činjenica je da sam morao doktoru. Naravno, pregleda nisam mogao platiti, jer sam sav novac potrošio još jutros. I u ovom slučaju sam, draga moja teta, osjetio Sloveniju. I to u punom značenju riječi. Medicinska sestra me je pomilovala po bolesnom, malo prije iščešenom ramenu te mi je mudro savjetovala da uredim zdravstveno osiguranje.
Tako se je završio jedan od više ili manje zanimljivih radnih dana kojeg u Evropskoj uniji doživljavaju svi moji drugovi koji nisu pravovremeno došli na odjel za kapitalizam i bogatstvo.
SUMMA SUMMARUM:
Kada, draga moja teta, sabirem vrijednosti mog turbulentnog života ne mogu se osloboditi osjećaja da su samo prešernova ljubav i vjera oni koji mi ispod pera mojih riječi daju energiju, moć i nadu za budućnost.
„EUROORJENTACIJE“
Međunarodno književno veče
„EUROORJENTACIJE“
Međunarodno književno veče
Organizator:
Književni krug - KNS (BiH)
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Mladinski klub
Društva slovenskih pisateljev (Slovenija)
Vrijeme: 05.04.2008.god. u 18.00 sati
Mjesto: MMC „MAK“ - ul. Alipašina 8
Multimedijalni centar
Biblioteka Grada Sarajeva
UČESNICI:
Slovenija:
Tomo Ravbar
Mitr Komel
Katra Kozak
Glorijana Weber
Andrej Grilc
Harleqnin Činavski
Robert K. Müler
Katja Jezeršek
BiH:
Rusmira Alić
Ermin Lagumdžija
Vanja Vuković
Muhamed Kovačević
Arnela Kordić
....................................
Izbor radova za zbirku “EUROORIJENTACIJE-2”
I) Poezija:
1. Ruke - Anja Rikalo
2. Ne znam pisati ljubavne… - Ana Pregernig
3. Jednoj izgubljenoj duši - Ajla Čustović
4. Zar ne čuješ svoj glas... - Maja Abadžija
5. Priča o jasenu - Anela Sejarić
6.Grad s velikim “G” - Mirko S. Božić
7. Raskoračenje - Duško Mrđa
8. Suncu - Alvin Kajtazović
9.Teatar - Martina Franjić
10. Na samrti - Berislav Jurič
11. Kao da sam - Amer Mešić
12. Propinjaće se sutoni… - Miroslav Gojković
13. Dignimo pero - Džabir Sedić
14. Oprosti mi... - Mirza Čardaklija
15. Soba – Goran Vrhunc
16. Sunce nad Drinom - Irma Adžem
II) Kratke priče:
1. Svirač na zelenim poljanama – Mladen T. Vuković
2. Sarajevski lađar – Ermin Lagumdžija
3. Ni u snu se ne snilo – Amra Razić
4. U uzdahu ljubavi - Elma Velić
5. Snaga sjećanja – Alma Jeftić
Izbor radova za "Euroorijentacije 2"
Tim “Književnog kruga-KNS” , koji koordinira realizaciju projekata, odlučio je, uz obavljene šire konsultacije, da 21 autorski rad, iz domena proze i poezije, bude uvršteni u dvojezični slovensko-bosanski zbornik , koji se planira realizirati tokom 2009. godine u saradnji sa piscima iz Slovenije.
Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja
Sarajevo;16.02.2009.godine