KNJIŽEVNI KRUG-KNS

 Književni dijalog 34

Zajedničke okvirne teme "Ptičija perspektiva" i "Odgovor je šutnja" 
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove prezentiraju svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje.

Prozne i poetske radove slati do 31.12.2011.g. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Idriz Hodžić / BiH
Vezuv Bašić Bašo / Danska
Meho Jakupović / Engleska 
Fatima Jarović / USA
Enisa Perenda / BiH
Delila Sijarić / BiH
Natalija Puljić / BiH
Stanka Raičković- Amon / Njemačka
Jadranka Ivanovic-Bolog / Hrvatska
Inda Mulaahmetović / BiH
Arnela Kordić Arni / BiH
Anel Herzog Sivrija / BiH
Hanifa Halilović / BiH
Amira Nimer / Njemačka
Elma Velić / BiH
Keškić Muniba / BiH
Nada Spahić / USA
Semira Jakupović / Engleska 
Vida Nenadić / Srbija
Sadija Klotz / Njemačka
Sandra Bakaj / Austrija
Veljko Bosnić / Srbija
Ibrahim Osmanbašić / BiH

.............................
Idriz Hodžić
Sarajevo, Bosna i Hercegovina

SAN

Sva lepršava
U mojim si mislima
Javljaš se i u snovima
I ne znam jesi li
Samo san
Ili java
Što me zavarava?
A znam: budan čovjek
Može da sanja
I kada ne spava

Evo, došla si 
Kroz prozor
Razuzdanih snova
S mirisima cvjetova
Ali bez pčela
I bez leptirova
Baš kao da uzmičeš
Svjedocima ljubavi
Koja je još davno
Negdje započela?

Ludo kolo smijeha
Šejtani zaigraše
Mameć´ moje ruke
Gdje Tvoja
Ženstvenost se krije
Spuštam ih nježno
Utrnule od grijeha
Drhtim 
I šapućem:
- Gdje si bila prije?
Moje se srce
Razigralo bješe
Dok grlih ovu 
Živopisnu baštu
I zarobljen mislima
U grijeh koje vode
Začuh eho glasa
Iz vitkoga stasa
Kao da smiruje
Nabujalu maštu?

A svuda oko nas
Zid magle i tmine
Samo magma vrela
Krvotokom teče
U snenim strastima
Provedosmo veče
Mjesto sunca sjalo
Vedro čelo Tvoje
I oči zanosne -
Dvije baklje moje?!

DA SAM UMRO?

Da sam umro
Prije
Četvrtog augusta
2011.
Ne bih spoznao
Koliko
Pjesničkih nadahnuća
Lebdi
Prostranstvima 
Svemira
I ne bih
Spoznao moć
Poruka
Što se šire 
Maštovitim baštama 
Proze 
i poezije

Ne bih osjetio optimizam
Isijavan riječima pisaca:
Hrvatske, Slovenije, Srbije, Crne Gore,
Bosne i Hercegovine i BH dijaspore 
I ne bih doživio
Ushićenja i radosti
Pri susretanju
Onih
Koji Sarajevu hrle
Drugi, Treći, Četvrti, Peti put,
Ibrahimove 
I Mersidine 
Prijateljske zagrljaje
I tople, široke osmjehe
Dobrodošlice 
Prijateljima Sarajeva 
I Bosne i Hercegovine

Da sam umro
Prije četvrtog augusta
2011.
Ništa se u Svijetu
Promijenilo ne bi 
Ni na bolje, ni nagore
Možda se
Ni primijetilo ne bi
Da se ugasila
Jedna zvijezda treperava
I ne bi je ni bilo u nizu 
Pjesničkih bisera
Što krasiše
Nebo nad Sarajevom 
U šestoj noći
Augusta 2011.

Ne bih čuo
Glas uživo
Pjesnika 
Mirsada Bećirbašića
I Admirala Mahića
S kojima sam
Recitovao pjesme
Na sarajevskim 
Večerima poezije
Davne 1973. 
I ne bih
S prijateljima
Podijelio
Moju pjesmu
Još tada napisanu -
«Budi cvijet»:

Noći te oplakuju
Dan vedrinom zavarava
Tiho izrastaš
Iz korijena trava
Dok se svijet
Okreće u glavi
Dok sunce nad zapadom
Pobjedu slavi
I rumen baca
U aleje cvijeća
Horizonti plavi -
Moja umijeća
Priređuju veče
Vlažnih poljubaca

Svjetiljke će 
Biti pogašene
Bez bojazni dođi
Kad te pospe kiša
Budu cvijet
I ostani
Ili samo prođi
Kad se sve utiša.“

Hvala Bogu,
Pa umro nisam 
I izbliza sam 
Mogao 
Čuti
I osjetiti
Damare pjesama
Ritmove priča i muzike
Razgovora o knjigama
Živjeti i uživati
U pjesničkim snovima
Nadama
I svevremenskim
Porukama ljubavi
Ničim 
Zasjenjenim

U meni ti damari -
Te riječi 
Tuku i teku
Kao vrijeme
Kao hirovita voda 
Čista i bistra
Čas pomamna, čas tiha
Skoro nečujna
I sve to 
Ima svoje znakove
I poruke Svemiru,
Izvore života, iskustva
Usmjerene ka nekom 
Ušću umiranja
S kojim se, prije 
Ili kasnije susrećemo

Zagrlio sam
Knjige
Poeta i poetesa
Ponio ih
Da njihove
Stihove i priče
Kao jutarnju kahvu
Ispijam
Da ih čitam glasno
Da se tresu nebesa 
A da pisci - Zvijezde
U sazvježđu mome
Vječno trepere
Poput svetionika 
Kapetanima brodova
I putnicima 
U Svijet zaljubljenim

Fešta zaljubljenika 
Pisane riječi
Sanjara koji vole
A ne mrze
Čak
Spremnih
Za poljubac
Knjigu dati
I naplatiti je
S ćeifom,
Ili guštom,
Ako poljubac 
Izostane -
Završena je.
(Samo da se
Po zlu
Ne pročuje
Da se i ta 
«Trgovina»
Na 5. susretima 
Desila...)

Još odzvanja 
Eho stihova 
I riječi 
Izgovorenih
Na Petim 
Novosarajevskim
Književnim susretima 
2011.
Jer,
Učiniše me sretnim
I bogatijim 
Za ono
Što ne bih spoznao
A čime bih se
Ponositi mogao
I da sam umro
Prije 
Četvrtog 
Augusta 
2011.

07. 08. 2011.

ČEKAM

Je li to kiša
Na mome ramenu
Ostavila trag ?
Il´ su to suze
Nekog´ ko plače -
Ko mi je drag ?

Eh, kad bi jednom
- Moj Dugi –
Izgovorila za me
Plakao bih - srećan
Moleći kišu
Da nas ostavi same

Niti mog imena
Nit´ traga suza
A tinja nada
Brojim minute
Preskačem sate
Kiša i dalje pada...

07. 12. 2010.

VELIKO DIJETE

Tad ne čuh i ne vidjeh ništa
A ugledah ovaj tajanstveni svijet
Majka mi bješe - NAJTOPLIJE SUNCE
Ja njen, tek, u povoju - cvijet

Živjeh tako u javi i snovima
S bljeskom svjetlosti SUNCA u oku
Proživjeh, nekako, djetinjsto i mladost
Kao plaha rijeka u nemirnom toku

«Sine, Bog sve zna i sve vidi
Ništa se od Njeg ne može skriti!
Za sva dobra i za loša djela
Na Sudnjem danu pitan ćeš biti!

Život je talog vremena i zla
A sve je nejako kada se rodi
Na putu te čakaju sakrivene zamke
Obiđi ih, al´ uspravno i dalje hodi

Ne budi ponizan jedino tamo
Gdje ljudskoj poniznosti mjesta nema
A ni ravnodušan ne budi, sine,
Kad vidiš da se nekome zlo sprema...»

Tako govoraše NAJTOPLIJE SUNCE
Dok ninaše staru bešiku moju
Dok nizah godine djetinjastva gladnog
Dok ne izađoh na stazu svoju

Jesen je doba kada sam rođen
A ja sam je zelenom oslikao bojom
«Tjerajući život nepoznatim svijetom»
Gazio sam stazom, «izabranom – SVOJOM»

SUNCE je zašlo i nestalo nije!
Trnoviti živote i varljivi svijete!
Tuđa oholosti, a blagosti moja!
Čovjek sam, što stari, a veliko dijete!

________________________________________

Vezuv Bašić Bašo
Danska 

AFRODITA

Azilantski centar Avnstrup, u vrijeme dok je buktao rat u Bosni i Hercegovini, bio je poprište svakojakih događaja. Šarena ljudska gomila, koja ga je nastanjivala, mijenjala je svoj oblik gotovo svakodnevno, u smislu dolaska i odlaska njenih stanovnika. Bio je to tranzitni centar, u kojem se svako zadržavao i boravio samo onoliko koliko je morao, a samo nakon nekoliko dana provedenih u njemu, jedina želja im je bila, da se sa tog ukletog mjesta odu što prije. Neko bi ostao nekoliko dana, a neko je tu ostajao i po nekoliko mjeseci. Dešavalo se da preselenje dobije velika grupa tih, privremenih stanovnika Avnstrupa, po pravilu, kada se u nekoj danskoj opštini otvori novi azilantski centar, koji je mogao primiti i do 300 stanara, bosanskih izbjeglica. To bi odmah značilo da je stvoreno isto toliko slobodnih mjesta, za prijem novih izbjeglica, u Avnstrup. Bilo je i pojedinačnih ili dolazaka manjih grupa, a sve to se dešavalo skoro svakodnevno. Svi oni, koji su odlazili bili su zadovoljni, jer su napuštali ovo ukleto mjesto, smješteno u tamnoj avnstrupovskoj šumi, svjesni da im nigdje i nikako ne može biti gore, te da će na toj novoj lokaciji, kakva god da je, imati mnogo više privatnosti od one u Avnstrupu, gdje je u jednoj sobi, na skučenom prostoru, bilo smješteno više od 4 porodice, sa članovima veoma različitim po uzrastu ali i svemu ostalom. Oni koji su dolazili, stizali su ozarenih lica, sretni što vide mjesto, na kojem će konačno, pa makar i privremeno, naći utočište i odmoriti se, od napornog izbjegličkog putovanja, iz svoje domovine, u kojoj je plamtio rat, do ove miroljubive i pitome skandinavske zemlje.
Tako je bilo i sa Elvirom, koji je došao u taj i takav Avnstrup. Radost od boravka pod čvrstim krovom, zadovoljstvo da ima svoja 3 kvadrata ,sa krevetom i metalnim ormarom, sigurnost za život i obezbjeđene sve ljudske potrebe, trajala je nekoliko sedmica ili bolje reći onoliko koliko mu je bilo potrebno da potpuno snimi situaciju, u kojoj se našao. Bilo mu je lakše i bolje, nego mnogim drugim, jer je bio sam, pa je samo o sebi morao brinuti. Uočio je da se mnogi preseljavaju, u druge azilantske centre, po nekakvom redosledu, pa je strpljivo čekao da se njegov izbjeglički broj nađe na oglasnoj tabli, gdje su se nalazile obavjesti ko sve ide u ”muving”. Bio je iznenađen, kada je jednog dana pročitao svoje ime na toj listi, obzirom da njegov red za preselenje nije bio ni blizu. Te liste je čitao iz dokolice, znatiželje, ali i njegove ljubavi da čita, ama baš sve. Pomislio je da je to neka greška, a onda mu je prišao Šukrija, čovjek kojeg je ovdje upoznao, i koji je, sa suprugom Šahzom imao četvoro djece. On mu je objasnio da se ne radi o grešci, nego da on ide u muving, sa njegovo porodicom.
U tim vremenima, počeli su se dijeliti ”sateliti”. To je opet značilo, da porodice sa više članova, dobiju neku napuštenu kuću, koju je otkupio ili od države dobio, Danski crveni krst, renovirao je i doveo u stanje, za uslovno stanovanje. I tu se vodilo računa o prostoru i površini, kako bi se iskroistile sve mogućnosti smještaja, a time rasteretio Avnstrup. Šukrija je, sa svojom familijom, ispunjavao skoro sve kriterije, ali mu je nedostajao jedan član porodice, što je moglo ugroziti njegove šanse, za dobijanje tog satelita. Neko se sjetio, da na njegovo brojno stanje, doturi samca, pa je izbor pao na Elvira. Tako se on našao u najnaseljenijem dijelu Danske, u predgrađu Kopenhagena, prijestolnici Kraljevine Danske, gdje je ležao taj satelit. Ubrzo su se preselili. Elvir, vrijedan i radin po prirodi, pomagao je Šukriji da tu, renoviranu kuću namjeste i podese, za život u zajednici. Uskoro je kuća bila ista kao i sve druge, koje su je okruživale, a miris bosanske hrane, koji se iz nje širio, govorio je susjedima da su se ovdje doselili ljudi, koji žive po nekim drugim običajima i navikama. Ubrzo su vidjeli da se radi o mirnim i čestitim ljudima, pa su ih prihvatili, kao nešto što se jednostavno desilo, malo poremetilo njihov život, a onda krenulo pravim smjerom.
Elvir je bio još uvijek mlad čovjek, koji sa svojih, manje od 35 godina, nije stigao doživjeti prave stvari i od života uzeti bilo šta dobro. Prije bi se moglo reći, da je uspio uhvatiti samo ono najgore. Život ga je brutalno kažnjavao i šibao, kada je imao razloga za to, ali i bez ikakve potrebe. Najveći njegov dio, Elvir je proživio u svojoj domovini, Bosni i Hercegovini ili bolje reći, u tadašnjoj Jugoslaviji. Visokog stasa i tijela koje je oblikovao naporan rad u planini, bujne crne kose, malog nosa, gustih obrva i plavih očiju, predstavljao je otjelovljenje čiste muške ljepote, koje ni sam nije bio svjestan. Nije bio previše društven jer je živeći u planini, naučio razgovarati jedino sa samim sobom i ponekad sa stokom koju je čuvao. Razgovarao bi i sa nekom uplašenom životinjom, koja se našla blizu njega, dok je ležao u travi i odmarao se, nakon što bi, na škrtom planinskom pašnjaku, smirio goveda, koja je čuvao. Dešavalo se da je on, u toj planinskoj tišini i zaspao, a onda bi mu na san dolazila djevojka, koju nikada nije ni vidio ni čuo, a kamoli upoznao. Njoj bi govorio najljepše slatke riječi, koje je zapamtio iz ljubavnih romana koje je čitao. Bili su to najsretniji trenuci njegovog tužnog i mukotrpnog života, gotovo po pravilu prekidani komešanjem stoke, koja se napasla pa potražila hlad u obližnjoj šumi. Budila ga je poptpuna tišina koja bi tada zavladala.
Elvir je rođen je i odrastao u malom selu, izgubljenom u planinskom beskraju ili kako kaže naš narod: ”Bogu iza nogu”. U veliki grad, koji je ležao daleko, u dolini, rijetko je išao. Možda jednom ili dva puta godišnje, a bilo je i takvih godina kada tamo nije išao niti jednom. To je i bio razlog što je, o gradu i gradskom životu, znao malo ili bolje reći gotovo ništa. Bio je dijete planine i jedino se tu osjećao sigurnim i zaštićenim. Sve ćudi planine, toliko su ga očeličile, da se tu najbolje snalazio. Osnovnu školu, pohadjao je u najbližem susjednom selu, jer je to morao. Tako je propisivao Zakon o školstvu, a njegovi roditelji su ga slali u školu, ne radi toga što su poštovali zakone, već radi toga što su se bojali dosta oštrih kazni, za neslanje djece u školu. 
Bio je vrijedan i sve što je radio, radio je veoma ozbiljno i odgovorno. Odgovornost mu je možda bila i najkvalitetnija lična osobina. U školi je brzo savladao slova, naučio čitati i to ga je najviše vezivalo za školu. Volio je čitati knjige. Radovao se časovima biologije, jer je na njima, veoma često, nalazio odgovore na pitanja, na koja nije znao sam odgovoriti, posebno ona koja je doživljavao živeći u planini, a nije ih znao objasniti. Tako je znao satima i danima, posmatrati planinski cvijet kako niče, razvija se i otvara u svojoj punoj ljepoti. Dječijom nježnošću, milovao bi njegove latice i pitao se, kako je cvijet nikao i kako raste, a niko ga nije posadio, radi čega mijenja boju, zašto umire? Bezbroj pitanja, a odgovor nije znao. Pored biologije, volio je geografiju, koja ga je vodila na puteve mašte, širom planete i odvodila ga iz skučenog svijeta njegove planine, na prostranstva za koja nije znao ni da postoje. Pa ipak najviše je volio historiju. Ona mu je pomagala, da se na njenim krilima vrati, na stotine godina unazad i zamišlja sebe, kao njemu do tada neznane junake, kako se bori za pravdu i ljubav napaćenih ili neke nepoznate ljepotice, te se često sa njima poistovjećivao. Matematiku i sve ostale predmete, koje je morao u školi učiti, prihvatao je kao nešto, što mu dođe kao usput i kao uslov da bi mogao učiti, svoje omiljene predmete. 
Završio je osmogodišnju školu, sa osrednjim rezultatima i poželio ići dalje, u neku školu koja bi mu pomogla, da još više proširi vidike, posebno iz oblasti koje je obožavao. Pored njegove velike želje za školom, po završetku osmog razreda, njegovo školovanje moralo je biti zaustavljeno. Roditelji nisu imali zakonsku obavezu da ga dalje školuju, nisu za to imali sredstava, a kada se tome doda, da je on već uveliko stasao za rad u šumi, logično je bilo da mora školi reći zbogom. Napunio je šesnaest godina, a razmišljao je i rezonovao kao mnogo stariji. Kada mu je otac objasnio, da ga oni ne mogu slati u grad, na dalje školovanje jer su siromašni, a neko mora raditi na njihovom malom imanju, shvatio je situaciju u kojoj se našao i pored toga što mu je to bilo jako teško. Školi je rekao zbogom i sa samo šesnaest godina, uhvatio se u koštac sa teškim radom i životom.
Sve to, nije ga spriječilo, da njeguje svoju najveću ljubav, čitanje i pisanje. Čitao je mnogo, što mu je pomagalo da nauči dosta toga, o magičnom svijetu izvan sela, u kojem je živio. Knjige iz oblasti biologije, historije i geografije i dalje su mu bile najomiljenija literatura. Ostalo bi to tako, da nije slučajno došao do nekoliko knjiga, čiji je sadržaj opisivao ljubav. Iznenada ga je zahvatila želja, da pročita što više ljubavnih romana. Nije imao mogućnosti da kupuje knjige, posebno one sa ljubavnim sadržajima, pa se snalazio kako je znao i umio. Njegov najbolji prijatelj, koji je nakon završetka osmogodišnje škole, pošao u tehničku školu, povremeno ga je posjećivao. Taj njegov drug jednom sedmično bi odlazio u gradsku biblioteku i donosio mu dvije ili tri knjige. On ih je čitao, mada to nije bilo nimalo lako, radi uslova u kojima je živio. 
Teško je radio, samo da bi svojim roditeljima i sebi, obezbijedio tek puko preživljavanje. Radio je u šumi i obrađivao ono malo mršave zemlje, koju je posjedovao njegov otac. Išao je redovno u sječu drva, a mnogo dana je provodio tražeći i čuvajući stoku, u planini. Čitao je noću, uz lojanu svijeću, a samo ponekad, uspio je doći do gasne lampe, uz koju mu je čitanje bilo mnogo lakše. Nije on samo čitao. Mnogo je i pisao. Volio je pisati pisma, a kao što je bio vrijedan u svakoj vrsti posla, tako je bio vrijedan i u pisanju. Međutim, nije imao ni jednu konkretnu osobu, kojoj bi mogao pisati pisma. Pored toga, bio je veoma stidljiv, a o ljubavi je znao samo ono što je čitao u knjigama, do kojih je mogao doći. Teorija, bez ikakvih mogućnosti za praktičnu primjenu, pročitanog. Radi toga su njegova pisma završavala u jednoj staroj tašni, koja je bila njegov najvrijedniji svijet. 
Nekoliko puta godišnje, uzimao bi on tu staru tašnu i čitao pisma, koja je sam napisao. Tada bi bivao najsretniji. Zaboravljao bi svu gorčinu sopstvenog života, koji nije bio ni malo lak. I sa time je bio veoma zadovoljan, jer sam nije znao pronaći bolji put, kroz život. Bila je tradicija, u njihovoj siromašnoj familiji, da najstariji sin mora ostati na zemlji, a on dalje od toga nije mogao dobaciti. Samo ponekada bi pomislio, da se i on jednog dana mora oženiti. Znao je da je život u dvoje mnogo lakši i bolji. Za tako nešto morao je pronaći odgovarajuću djevojku, a on nije znao niti jednu jedinu. Čuo je da sa one strane planine ima nekoliko djevojaka, spremnih za udaju, ali kako naći vremena, pa se uputiti, na tako dalek put. Zato je čekao i pisao pisma nepoznatim djevojkama. Samo je jednom imao direktan susret, uživo, sa djevojkom koja je bila upravo iz onog sela, sa one strane planine. Ona je, sa svojim roditeljima, kao slučajno, naišla pored njihove kuće. Nije bila ružna, ali je iz razgovora koji su vodili, shvatio koliko je bila plitka ili glupa. Nije mogao zamisliti da je to ona djevojka, iz njegovih maštanja i snova. Pored toga što je djelovala dosta primitivno, vidjelo se i da nije bila sva ”svoja”. Roditelji su je poveli da je udome u planini, gdje je bilo važnije da može dobro raditi, negoli ko je i šta je. Elvir se jedva oslobodio navaljivanja njenih roditelja, da ona odmah ostane kod njih, a otišli su tek kada je obećao da će doći po nju, jednog dana. Nije otišao, jer sa njom nikako nije mogao povezati svoj život, posebno onaj iz njegovih snova. Pa kada je i pokušavao o njoj realno razmišljati, uvijek bi se pretvarala u one ružne i glupe pratilje, djevojaka iz njegovih snova ili romana koje je čitao. Smatrao je da je bolje biti sam, nego sam udvoje. Radi toga je i dalje ostao sam.
Mladji brat i dvije mladje sestre, odselili su iz sela i organizovali svoj život, na nekom drugom mjestu. Dva ili tri puta godišnje, dolazili su roditeljima i bratu u posjetu i nakon toga odlazili kući, zadovoljni svojim novim životom, daleko od rodnog sela. On im nije zavidio, jer je dobro znao, da je on taj, koji mora biti kod kuće. Njegovi roditelji su živjeli u istoj kući. U stvarnosti to i jeste bila kuća njegovih roditelja, a ne njegova. Elvirovi roditelji, bili su već stari i nisu mu mogli pomagati, u teškom poslu, jer ih je život dobro izraubao i ostavio bez snage. Oboje su bili isuviše umorni, od takvog teškog života.
Iznenada, njegov život se promijenio, iz temelja. U januaru, te godine, umro mu je otac, a dvije sedmice nakon njega i majka, vidljivo od tuge i žalosti za mužem. Bilo je to očekivano, jer su već duže vrijeme bili bolesni, tako da ga to nije previše iznenadilo, a ni ražalostilo. Ostao je sam i to mu je bilo najgore. Naviknut na planinu i divljinu, u kojoj je živio, nije mogao vidjeti sebe na nekom drugom mjestu. Ubijala ga je usamljenost, želio je da je sa nekim dijeli, ali nije učinio ni jedan korak da to i ostvari.
Sa proljećem, iste godine, njegovu domovinu i njegovo okruženje zahvatio je rat. Nije on imao pojma o čemu se tu radi, ko sa kime i iz kojih razloga ratuje, ali su ga uznemiravale eksplozije i pucnjava, koju je u početku mogao čuti samo u daljini, kao neku daleku grmljavinu, a zatim se sve to primicalo, sve bliže i bliže. U početku je mislio, da ta grmljavina, do njega neće stići. Šta kome treba ova planinčina, ova divljina i neplodno zemljište? To je njegov dom i njegovo okruženje, koje poznaje u dušu. Rat mu je, ipak, ušao u dvorište i jednog dana, bio je prisiljen napustiti svoju kuću, svoje selo i kao poslednje, svoju domovinu. 
Sa drugim ljudima, iz svog i susjednih sela, izbjegao je prvo u Hrvatsku, a zatim je došao u Dansku. Bio je to dug i veoma težak put. Putovali su autobusom, četiri dana do Poljske, a zatim preko 12 sati, plovili brodom do Danske. Po dolasku u Dansku, jedno vrijeme živio je u azilantskom centru, koji se zove Avnstrup i leži na ostrvu Sjelland. U tom centru, počeo je učiti danski jezik. Veoma brzo je učio i gotovo danonoćno čitao, te je progovorio danskim jezikom, prije mnogih drugih izbjeglica, koji su bili od njega, mnogo više školovani. U međuvremenu se, kao privjesak Šukrijine familije, preselio u Kopenhagen. Nakon manje od tri godine boravka u Danskoj, koje su za njega brzo prošle, dobio je azil, sa njime stalni boravak i dozvolu da može naći sebi posao i raditi. Iz onog Šukrijinog satelita preselio se u stan u Kopenhagenu. Prvih dana ili bolje reći mjeseci, po dolasku u glavni grad, bio je izgubljen, u tom nepoznatom svijetu i blještavilu metropole. Shvatio je, da je vrijeme, koje je u svom selu provodio čitajući, sada za njega bilo od ogromne vrijednosti. Dobio je posao u mašinskoj industriji, kao nekvalifikovani radnik. Bio je vrijedan na poslu, pa mu je njegov šef pomogao da se upiše u tehničku školu. Teško je bilo ići u školu i učiti, u stranoj zemlji i na stranom jeziku. Ali on je uporno i naporno učio i nakon tri godine, postao je kvalifikovani metalostrugar. Još uvijek je gajio svoju ljubav za knjige i čitao je mnogo.
Svoje selo i svoju planinu znao je u dušu. Veliki i nepoznat grad malo ga je plašio, ali je u njemu probudio želju, da ga istraži i upozna. Tog dana, bio je slobodan, izašao je u dugu šetnju, sa istim ciljem, da još bolje istraži grad. Hodao je dugo i već je bio umoran, te je sjeo na jednu klupu, da se malo odmori, prije povratka u stan. Dugo vremena je posmatrao ljude, koji su hodali ulicama Kopenhagena. Bio je zadovoljan svojim životom, išao je kroz njega otvorenih očiju, ali je i dalje ostao veoma stidljiv. Kada bi izlazio u grad, nikada sa sobom nije nosio neku knjigu, ali je u svojoj ručnoj torbici uvijek imao svoju teku. Tako je bilo i tog dana. 
Ponio ju je iz posebnog razloga. Već par dana dolazio je na isto mjesto i pisao, naravno na svom, maternjem, jeziku. Uočio je jednu djevojku, po izgledu vjerovatno Dankinju, koja je već nekoliko puta prošla pored klupe, na kojoj je sjedio i nekako ga značajno zagledala. On je svaki put, stidljivo sklanjao oči, od njenog pogleda, ali je zato njegov mozak radio brzinom slika sa ruleta u najboljem svjetskom kazinu. Pretresao je sve moguće, pa i nemoguće kombinacije, od one da jednostavno ustane i priđe joj, do one, malo usporenije , ali zato sigurnije, da je pogleda smjelo u oči, pa šta dalje bude. Njegov urođeni stid, uvijek ga je vraćao na početak, saginjanje glave i sakrivanje očiju. Tek kada više nije čuo njene korake, koje je raspoznavao među stotinama drugih, jače ili manje šumne, podigao bi glavu. Pa, kao da bi osjetio olakšanje, ponovo bi otvorio onu svoju teku i počeo pisati.

Draga moja Afrodita!

Ti imaš svoje ime ali te ja nazivam Afrodita jer ja tvoje ime neznam, ali je ono u mojem srcu, zapisano najljepšim slovima. Tvoje ime je za mene svetinja, moja slatka tajna i ne želim je dijeliti sa drugima. Ja sam te, tako nepoznatu, zavolio i to leži ukopano duboko u meni, toliko duboko da te niko i nikada ne može pronaći. Ja i ne želim da neko drugi o tome bilo šta zna. Patim, ali sam sretan i sa tom mojom patnjom. Nemam hrabrosti da ti govorim o ogromnoj snazi moje ljubavi. A kada bih to mogao, čula bi čudnu priču o čovjeku koji te i ne poznaje ali i čovjeku, koji jedva dočeka mrak, da krišom pusti mjesečevu zraku, u svoju sobu, da bi samo ta jedna zraka mogla osvjetliti tvoj lik ,koji je tu, samnom, u praznoj i pustoj sobi, kao što mi je i duša prazna i pusta. Ti nikada nećeš saznati kako i koliko može voljeti čovjek poput mene. Za jedan tvoj pogled dao bih sve na svijetu, a tolika sam kukavica da ni glavu ne smijem podići, da bih mogao platiti tu cijenu. 
Mrak i ova moja mračna soba, postaju najsvjetliji dvorac, kada si ti sa mnom, u mojim mislima i mom srcu. Najčešće ne mogu ni zaspati. Dao bih sve na svijetu, pa i život, ako to bila cijena, da mogu da te milujem, da ljubim tvoje usne, za koje sam siguran da su mekše od svile i pamuka. Ni u snu, evo, to ne smijem ni probati. Kada sam to jednom, ipak pokušao, sav sretan, zatvorio sam oči i radi toga izgubio onu majušnu mjesečevu zraku ,koju sam krišom pustio u svoju sobu i svoje srce. Do jutra nisam zaspao, pokušavajući ponovo uhvatiti tu mjesečevu zraku, ali se on, mjesec, izdajnik, sakrio iza oblaka i nje više nije bilo. Jedva sam dočekao sunce, pa kada su me prvi sunčevi zraci pomilovali, po licu, shvatio sam surovu zbilju, da mjesec i sunce nisu isto. 
San i java se prepliću, ali mjesec i sunce to nemogu. Za tu noć sam te izgubio i ostaje mi samo da čekam ovu, koja će večeras doći.
Ovo pismo ti pišem i pored toga što znam da ga neću poslati. Čemu da ga šaljem, kada ga ionako nećeš razumjeti, ne zbog sadržaja, nego jezika na kojem pišem? To je jedno od mnogih napisanih, a neposlatih pisama. Zaljubljen sam u tebe, a istovremeno sam kukavica, da bih ti to rekao. Nemam hrabrosti da govorim o svojim osjećanjima pa ih zato pišem. Ja sam samo bosanski izbjeglica, čovjek sa greškom, kojeg su rat, sila i nepravda, doveli na mjesto kojem ne pripadam. Ponor koji stoji izmedju nas, veoma je veliki, a ja se bojim preći preko njega. Zato pišem, ali ne šaljem ova pisma. Mnogo je barijera koje nas dijele, prije svega religiozne, kulturne i društvene razlike. Ja sam spreman sve ih prevazići, pod uslovom da ne zahtjevaš od mene, da mijenjam svoj identitet, jer to ne mogu. Svoje porijeklo i svoje korijene zadržat ću zauvjek. Isto tako, ne mogu to ni od tebe očekivati. Radi toga ću ti sada pisati o mojim impresijama o Kopenhagenu, kao i utiscima i mišljenju koje sam o njemu izgradio. Dobro znam da je to tvoj rodni grad, da ga poznaješ bolje od mene, ali ti ga gledaš očima tvoje svakodnevnice, a ja ga posmatram iz sasvim drugog, nekako neutralnijeg ugla. Nemoj mi na tome zamjeriti, molim te. 
Danas sam posjetio mnoga lijepa i poznata mjesta. Bio sam u Danskom nacionalnom muzeju, dvorcu Rosenborg, Planetarijumu i Tivoliju, a imao sam i prekrasnu kružnu vožnju brodićem po Kopenhaškim kanalima. Ja ću ti ipak pisati samo o ulicama Kopenhagena, posebno o šetačkoj ulici. 
Kopenhaške ulice su pune naroda, naročito mladih. Cijeloga dana i jedan veći dio noći kreću se ljudi u svim pravcima, tako da ponekad steknem utisak, kada više puta vidim ista lica, da tumaraju, a ne znaju ni kuda su niti zašto su krenuli tamo gdje ne znaju da idu. Na ulicama se mogu vidjeti mnoge muzičke grupe, ulični prodavači, slikari, različiti prevaranti i mnoge druge zanimljive osobe. Izlozi mame prolaznike i mnogi od njih ulaze ili izlaze u radnje. Mnogi kiosci sa kobasicama, ulični restorani, picerije i druga mjesta mame narod lijepim mirisom, koji lebdi u zraku. Narod se kreće tamo - amo i razgovara, razgovara, razgovara . . . . O čemu oni razgovaraju, čovjek ne može znati. Glavna ulica Kopenhagena je mjesto strahovite gužve ali to nije nikakav problem. Svako ima svoje mjesto u toj gužvi.
Na tom mjestu sam te, danas, ponovo, probao naći. Ti si bila tako blizu mene, ali sam istovremeno osjećao, da si jako daleko. Držao sam te u svojim rukama, ali ti nisi bila tu. Tražio sam tvoje lice, u licima prolaznika, čuo sam kucanje i ritam tvog srca, medju stotinama drugih srca. Poželio sam uzeti moje srce u ruke i dati ga tebi. Bilo je to nemoguće, jer si ti ipak samo u mojoj mašti. Ja te osjećam ali si ti nedostižna za mene. Pa i kada si naišla, u stvarnosti, ja sam se ponovo sakrio, iza samog sebe.
Sjedim u autobusu na putu prema kući i mislim o tebi. I moje misli idu tamo – amo, baš kao i svi oni ljudi na ulicama velikog grada. Ovaj današnji dan pamtim kao jedan divan san. Ti si moj san i moja bol. Ti si moja Afrodita. Ja se nadam da ću te jednog dana ipak sresti i skupiti hrabrost, da ti iskažem sva moja osjećanja. Nadam se da će moje danske riječi biti razumljive za tebe. Ja živim za taj dan.
Kada je došao kući, uzeo je pažljivo presavijeno pismo i ostavio ga u staru tašnu, koja je bila gotovo puna pisama. Noć je bila puna oblaka i znao je da neće imati mogućnosti, da hvata mjesečeve zrake. Zato je skinuo odjeću, legao u krevet i uskoro zaspao, sa osmjehom na usnama. Sutra mora na posao.

*
* *

Elvir i danas živi u Kopenhagenu. Srećno je oženjen Dankinjom, koja se zove Helle. Dobili su sina Emina, a na putu je i drugo dijete. Ne žele znati kojeg je pola, ali ako opet bude muško bit će Benjamin, a ako pak bude žensko zvat će se Danija. Dugo se Helle opirala njegovoj želji da kćerki, ako se kćerka rodi, da ime Afrodita. Onog dana, kada je Helle odlučila, da priđe simpatičnom mladiću, koji je krio oči od njenog pogleda i koji je vidljivo bio više nego stidan, njen život se promijenio, iz temelja. Elvir joj je preveo sva njegova pisma, pisana njoj, tada neznanki, nazvanoj Afrodita, iz kojih je Helle mogla spoznati silinu ljubavi tog Balkanca, Bosanca. Uzvratila mu je punom mjerom, ali kćerki nije željela dati to ime. Ostavila ga je, za sebe, u onim pismima i Elvirovim snovima. Zauvijek.

ZAPADNO SUNCE

Na zapad sunce napokon dođe
k`o drvena glavnja što žarom sija
to znak je da dan još jedan prođe
na počinak noćni poći ću i ja.

U tuđini ovoj duge su noći 
duže od dana što sporo teku
stalno se pitaš kada će proći 
jer noćne suze najteže peku.

U dugoj noći crne su misli 
naviru same bez moje volje
problemi mnogi dušu mi stisli
nadam se da ću dočekat bolje.

I mjesec žuti što noću sija 
Možda će pomoć` da vidim bolje
sumornoj duši teško je noću
još uvijek imam za život volje.

Svijetle se slike na crnom zidu
slike života iz rodnoga kraja 
one ne stoje već brzo idu
to me sa rodnim krajem i spaja.

Svud oko mene livade plodne 
prostrane šume, visoke gore 
traktori oru njive nam rodne 
a negdje daleko plavi se more.

Pod zemljom teško rudari rade 
zidari zidaju sve kuće nove 
putari nove nam puteve grade
zemlja nas naša na obnovu zove.

Svud vlada veselje i neka radost 
i svako nekom cilju sad juri
zemlju nam gradi naša mladost 
u život novi što silno žuri.

Kroz žile moje poteče milje
srce se stislo k`o da će pući
a onda postadoh svjestan zbilje 
probuđen shvatih da nisam kući.

Od duge noći malo je prošlo
umorno tijelo hoće da snije
to novo vrijeme nije ni došlo 
u snu se svašta desiti smije.

I onda opet slike na zidu 
ove su sada još mnogo gore
probam ih sklonit neće da idu 
ja ću se s njima borit` do zore.

Slike iz rata po zidu plove 
pune su krvi, nesreće ljute 
uporno stižu u moje snove 
ne mogu iz njih pronaći pute.

Iz zemlje rodne moradoh poći
ostaše za mnom svi moji snovi
ne znadoh kad ću nit gdje ću doći 
negdje na zapad u život novi.

Kad dođoh na kraju do nekog cilja 
kad shvatih da rodnoga kraja nema 
tad shvatih da strašna ovo je zbilja 
i da mi se crna sudbina sprema.

Ja više nisam ni svoj na svome 
u mene neka bojazan uđe 
nema moje krivice u tome 
sve oko mene je strano i tuđe.

Dok čekam u redu na komad hljeba 
ta strana ruka što će mi dati 
poželim za sebe parčence neba
a duša mi može u šaku stati.

Prolaze tako te slike tužne
kradu po dio besane noći
nimalo lijepe i uvjek ružne
na kraju i zora morade doći.

Iz košmara teškog jedva se budim
nestaše naglo svi moji snovi
možda ću jednom i da poludim
srećom doš`o je ovaj dan novi.

Umorno tijelo teško se kreće
u novi dan mora se poći
dok trepneš okom, dođe veče
dan brzo prođe, duge su noći.

Dan se za danom polako vuče 
kiša još pada, a munje tuku
isti je i ovaj k`o i onaj juče
kao da idu rukom pod ruku.

A onda zapadno sunce zasija 
nekako nisko ko da će pasti
malo se tada pokrenem i ja 
pa želim njegove zrake krasti.

Zapadno sunce ko naše nije
kao da nema istoga sjaja
zašto li tople zrake sad krije 
očito nije iz moga kraja.

Pa i to sunce ko da me mami
užitak da tražim u toj toploti 
moradoh ostati u fabričkoj tami
i samo maštati o sunčevoj ljepoti.

Suncu se čovjek uvijek divi 
ono se kreće kao po satu 
čovjek od rada mora da živi 
mora zaraditi svoju platu.

Ja posao imam i dobru platu 
pristojan život i sve što želim 
živim u miru, nisam u ratu 
namjeru nemam da opet selim.

Godina svaka ovdje je duga 
pitaš se hoće li ikada proći
nemaš ni brata nemaš ni druga 
koliko dugo tako ću moći.

I kada napokon ferije dođe 
zapadno sunce tad julski sija
vrijeme je da se na pute pođe
rodnome kraju spremam se i ja.

Poklone spremam za drage svoje
auto sedlam k`o nekad ata
on dobro pozna sve staze moje 
dovest će mene do kućnih vrata.

Kod kuće vrijeme brzo mi teče 
da brzo prođe ubrzo shvatim
prolaze dani prolazi veče
i moram nazad ja da se vratim.

I tako u krugu sve to se vrti
kao da prestati nikada neće
vodi me putem do same smrti 
život se takvim putima kreće.

________________________________________

Meho Jakupović
Engleska

Potkraj maja

Rumeni se istok,neću te vidjeti dugo,
neka caruje šutnja,bolje je ne reći ništa.
Zbogom rascvale bulke i dobro jutro tugo,
nosim tvoj blagi pogled,toplinu rodnog ognjišta.

Moram se okrenuti,to je jače od mene,
Ne želim danas tu suzu. Ne bih mi bilo lako.
Blago jutarnje sunce,izdužilo je sjene,
vraća me ponovo tebi,znamo da nije tako.

Još samo par metara i okuka će me skriti,
ubrzavam korake,skoro ću da potrčim.
Valjda će ludilo proći,život povezati niti,
i sve će biti dobro,baš kao i u priči.

Razum lagano gasne,kad otadžbina zove.
Ostaju uspomene,one će vječno da traju.
Za sretnija vremena ,čuvajmo našu ljubav i snove,
sve one nježne riječi,koje priliče maju.

Ponijeću izmaglicu,podkozarskih vrbaka,
protkanu zracima sunca i treptajima tišine.
Ovu pitomu dolinu,prepunu divljeg maka,
prvu jutarnju rosu, na oltar domovine.

________________________________________

Fatima Jarović
USA

Stara kuća

Nema više one stare kuće,
u njoj sam se ja davno rodila. 
Strušili su i temelje njene, 
... a majka me u njoj podnivila. 

Nema više onih starih ljudi 
mnoga dobra od njih sam učila.
Nema nikog da mi ruke pruži,
kao nekad kad sam dijete bila

Nema više njiva uzoranih
i polja su ostala bez žita...
Na livade nema više stada
ne živi se kao nekad sada.

Nema više onih akšamluka,
oko majke kad smo se kupili.
Nema više moga baba stara
da me sretne da me razgovara

Ništa nije kao nekad davno
mom dolasku k'o da se veseli,
od djetinjstva ostade mi samo
uspomena da živi u meni ....

________________________________________

Enisa Perenda
Sarajevo

Enisa Perenda ima 22 godine. Studentica sje trece godine Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu.

U SUMORNOJ NOĆI

Dok svjetla se pale
tuga lahori 
donoseći u oči 
nemirnu tminu.

Jeza se prostire
toplinom beskraja.
Dah je kratak, 
otkucaji srca umiru.

Neistisnuta suza u oku
blještavo treperi,
dok osjećaji čežnje
razočarenjem mirišu.

Tuga pjeva bučno,
prodirući drsko 
do preplašenog srca.

U kreštećoj buci
glasne riječi nestaju.
Mrak se razastire beskrajno.
Sjene duše ne priznaju.

U sumornoj noći
odjeci i bljesci
bude se i mru, 
dok blijeda duša
zamišljeno bdi.

BLJESAK SREĆE

Tanahni trenuci postaju vječnost
voljom misterioznih pravila.
I tako, blagim pogledom
otvore se vrata nade
zatvorivši dušu u krhki svijet.

Sreća iznenada bljesne
i zaslijepi um i vid,
produbljujući osjećanja
prožeta nebeskim plavetnilom.

Dvije zvijezde žare nemirnim žarom, 
rušeći hladne barijere
i vodeći u sladokusivan san,
dušu što umiva mirom.

SJAJ VJEČNOSTI

Ruka u ruci,
iznad zvijezda,
iznad svemira,
iza snova,
ispred vremena.

Pjesma u pjesmi , 
između svega i ničega,
između suza i smijeha,
daleko skrivene
plove u snovima .

Kap u moru
veća od sazvježđa ,
i plavlja od zastora nebeskog
odlazi iz malog u veliki svijet,
pjevajući sjajem vječnosti.

PRVI APLAUZ

Kazna zbog suza,
i suze zbog kazne
čekaju da stupe na scenu 
u kazalištu tmine
sazdanom od jeze i očaja.

Mrakom se prostiru valovi 
strepnjom ispunjene tišine 
koje katkad prekine
cviljenje prozora 
i lahor zavjesa nemira.

Plešu sjene priviđenja i stvarnosti
učeći jedne druge svojim korcima.

Sjete u dušama
i duše u sjetama, 
prisutne i odsutne u isto vrijeme
čekaju prvi aplauz.

POGREŠNA ISPRAVNOST U ISPRAVNOJ POGREŠNOSTI

Pogrešne riječi u ispravnom trenutku,
pogrešan trenutak za ispravne riječi.
pogrešna stvarnost u pravim snovima,
pogrešni snovi u lijepoj stvarnosti.

Bjelina dršće od straha i usamljenosti
krijući se u tami pogrešnog vremena.

Nije sreća sve što te čini sretnim,
nije tuga sve što ti krade suza iz oka.
Nije radost sve što ti crta osmijeh na lice,
Nije društvo bijeg od samoće.

Nije san sve što se sanja
i nije stvarnost samo ono što se živi.
Kako se naziva zarobljena sloboda? 
Kako se naziva ropstvo u slobodi? 
Kako se naziva ponos u ljubavi?
Kako se naziva ljubav u ponosu?
Jedna jedina prava istina,
a bezbroj lažnih verzija.

SAN JEDNE STVARNOSTI

Beskrajnost ... 
u tajnovitoj, otrovnoj slatkoći ...

Spontanost...
u pogrešnoj slici stvarnosti ...

Nepredvidivost...
u kobnom beznađu razdire dušu ...

Suze ... 
daju oku sjaj ljepote 
ne želeći da ih razočarenje istjera iz oka ...

Melodija ...
usnula i tiha polahko se nameće gorčinom ...

Trenutak ...
na ringišpilu ispunjene neispunjenosti 
i neispunjene ispunjenosti
pravi posljednji krug ...

San ...
pomiješan sa sjetnom srećom 
treperi u blagoj, proljetnoj noći ...
Ljepota ... 
utihnućem se pokazuje u najvećoj snazi ...

Nada ... 
leži zgažena u bezdanu ...

Ljubav ... 
stoji, a ipak bježi daleko, daleko ...
zadnjim drhtajem grli snove ...
a potom nestaje ... potpuno ...
u sjenkama noći...

________________________________________

Delila Sijarić (1991)
Sarajevo

Osjećaj

Napukle praznine
tišinom se pune
u uglu oka
se ne vidi trag
Očaja što zna
da javi se iz tmine
i ne dotakne
ne poljubi
Strah

Samoće

Samoće nas same
po svom planu kroje
Naslikaju na nas
sva nadanja,snove
Jezikom tišine
bude nas u zore
bez povratka nazad
u ratove nove
Suncu u oči
sad gledati znamo
Iskre vatre
srca nam dobiše
Svi putevi
nigdje drugdje do u nama samim
svoj Dom nađoše

Dvadeset i prvi vijek

U turobno doba
Na poganom mjestu
Iza zidova bezbroj
U čahuri zatočeno
Strahom okovano
U uglu tišine zamotano
Biće bez glasa
Biće bez traga
Robot

Kuda

Kuda plovi ova Rijeka
Da li na nju neko čeka
Kuda žuri ova staza
Niko ne zna
Stići je ne može
Gdje se Nebo sakrilo
S kim to razgovara
Da mi ne čujemo

___________________

Natalija Puljić
BiH

Balerina

Pogledah u maglu te zimske hladne noći, dok je svemir prosipao tajne zvijezda, pod plaštem sivih oblaka...blještavih, a tako udaljenih od nas, koje smo dječjim pogledima promatrali i pokušavali dohvatiti nježnim prstima, još uvijek nevinim...njihovu toplinu, nadajući se spasu svijeta.
To su bili ti dani, kojima smo htjeli i mislili da možemo spasiti svijet, dani u kojima još uvijek nismo znali za mračne gondole hladnoće i nepreglednih daljina. A sanjali smo o njima, ploveći kroz njihove krajolike s plesom malene balerine i njene gracioznosti. Balerina koja je voljela svaki pokret, u njemu osjećala svaki miomiris prirode i treptaj vjetra od čiste radosti.
Plesala sam taktovima nade, iščekujući svjetla pozornice i blagonaklone poglede publike, drhtaje u njihovim očima, probuđenim istinom moga pokreta. No, zaboravila sam na ukorijenjene mrazove skrivanja i poricanja, grabežljive cvjetove u toj mračnoj prostoriji, u kojoj sam uz melodije proslavljenih umjetničkih duša i uz krikove dječjih napora, snova rađala treptaje u njihovim očima, dugo očekivani zagrljaj toplih ruku, u zimskoj večeri pod uličnim svjetionikom i njegovim tajnim noćnim ljubavnicima.
Bila sam sama pod okriljem nerazumijevanja i s promrlim nožnim prstima, sklupčena u magli samoće, plačući za zvijezdama, već uviđajući da su suviše daleko...samo još jedni nepregledni krajolici svjetla, kao i moja pozornica. Svanuo bi dan, zvijezde su nestajale, tišina utihnula a promrzli nožni prsti tragali za noći i njenim blagostima. Često bih hodala kroz šarene ulice dječjih vrtuljaka, zajedno s ostalim, ali u njihovim crvenim i plavim bojama nisam uspijevala pronaći onaj mrak istine, tako slavoljubljiv i privlačan za borbu protiv njega...plesom istine. Inat za razbijanje nepokolobljive tišine u nama, koja je tu i pod uličnom svjetiljkom veličanstvenog grada, naše staze na kojoj ostavljamo trag melankoličnih stopala, bez bilo kakve gracioznosti, prema glazbi i njenim ispisanim melodijama. U okrilju ledenog mraka ne dolazi bijeli konj iz bajke, okićen cvijetom ružmarina, cvijetom ove zemlje.
Dolazila su i proljeća s šeširom nade, još uvijek s dahom zimske kraljice...ptam se, sjede li njih dvoje, mrak i kraljica zajedno na tronu, imaju li crni plašt, smiju li se i ove noći mome koračanju od veličanstvenog grada i mojoj izgubljenoj borbi...u ovoj djevojci, odrasloj balerini. Sjećam se svake suze usamljenosti, praznih sjedala, sjećam se okorjelog snijega moja dva gospodara. 
Dolazilo bi i ljeto, s žarkim bojama maka i zlatnim bogatstvima plodnih livada, na koje sam često odlazila i spavala pod uzavrelim suncem. Suncem, koje se kao i svake godine umaralo , pa jadikovalo listovima jeseni i bučnim kišama koje ne govore. Nitko ne govori, samo hoda pod uličnim svjetlima, spava a ne umije snivati, kada zvijezde, tek ponekad, progledaju iza sivih oblaka.
Bole me ovi sivi oblaci večeras, bole zbog neispunjenog dječjeg pogleda, jer ono što je iza njih moja je iskrena svjetlost, moja svjetla pozornice i to su oči koje trepere i bolje skrivaju od iskovanog uličnog svjetionika. Njihov daleki drhtaj, uplašen snagom svemira moj je pokret, promrzli prsti se smiju sada, na obali, dok vjetar tjera ono strašno sivilo, dva velika gospodara. I obala je hladna, ali šumovi valova su kao i nekad, putokaz u nepregledno, njihovi udarci od stijene su zastave ove siromašne zemlje.
Odjevena sam u bijelu haljinu snijega, istina još uvijek sliči na kroj balerine, ali tu je zreli pogled, izgubljen u magli sjećanja i njihovih tišina...ne govore. A poznaju tajne našeg smijeha, koje nije znalo za napuštena kazališta. Hodam, ne plešem, slušam šumove, a s usana titra krik za slobodom i pitanjem spasa, utjelovljenog u tebi, Apolone, moj noćni ljubavniče, skladatelju odrasle balerine, uplašene...Kroz tijelo mi prolazi otpornost stijena, na zaleđenom pijesku ostaje umrtvljeni ples.
Kosa se vijori nad nadolazećim godišnjim dobima, tek ponekad se uspijem okrenuti za sobom, iščekujući tvoj dolazak i instrument moga života. Vjetar se ponovno probudio, kao i gospodari s pogledom izgubljenog povratka pod lažna svjetla veličanstvenosti, krikovi laži i bijeg pod sive oblake. Jesam li uistinu kriva za njihovu uspavanost pod okriljem trona? Ili si ti, ti koji ne dolaziš da zasviraš plesom svojih prstiju...čekam te, moj crnokosi dječače s pokretima duše i grabežljivim crvenim cvjetovima, već ukorijenjenim. Dođi i iščupaj ovo korijenje, zaigraj i sada sa mnom, uhvati me za ruku i spasi od ove gondole što plovi prema meni. Izdisaji su sve snažniji i sličniji umirućoj šumskoj zvijeri. Vrati se! 
Na našu obalu, okiti me cvijetom ružmarina i zasviraj naše zajedničke, dječje noći djetinjstva na ovoj obali. Otvori čarobnu kutijicu u kojoj se skrivam, da se vratim s prkosom i ubijam ono lažno veličanstvo, od kojeg smo bježali, koje ne mogu više zaplesati jer gondola neznane Venecije me uzima. Vjetar je sve okrutniji, kao i tišina tvog nedolaska.
Okrenula sam se po zadnji put i ugledala samo maglu svog Apolona i njegovog slomljenog instrumenta, njegove utihnulosti. Bijela haljina se prostrla svojom nevinošću na promrzlo tlo...pokreti nekadašnje balerine zauvijek su zaspali u njenoj boji, a samo je ovaj osjećaj ušao u utrobu tame, sklupčao se pod tronom i otplovio, šumovima, zauvijek izgubljenog titraja.

__________________________

Stanka Raičković- Amon (1951)
Njemačka

KAO BRDSKA ŽELJEZNICA

U zabavnom parku života
Sudbini svakoj
Slobodan ulaz
Uz lokomotive poj.

Osjećam se kao 
Brdska željeznica 
Zahuktana. 
Nekim danima 
Vesela zapištim. 
Glasna sam 
Uz strmine se penjem 
Na zlatni vrh litica
Gdje novi dan 
Iz rumenila jutra se rađa.

Ponekad u tom parku
Maglovitih dana ima.
Tada moja duša zaškripi 
Kao stisnuti točkovi
Na vlažnim šinama 
Što nebu vode 
Iznad zjapećih provalija.

Život je park zabavni 
U kojem dan i noć 
Slobodan ulaz stoji
Čeka ko će doć.

OČEKUJEM

U prahu 
Samljevenog krša 
Za sobom ostavih 
Nježnih nogica trag.

Na stopalu zalijepljeno 
Jedno parče 
Sa sobom odnesoh 
U tuđinu.

Sad očekujem 
Blagi lahor 
Da pokrene nažuljano stopalo, 
Rodnoj grudi da ga vrati.

OPSTAJEMO

Žuljavim stopalima
Hridina se otima,
Iz brujnih talasa 
Eho milog glasa
Оsjećam.

Nad glavom umornom 
Galebu sumornom 
Trepte tamne vlasi 
Sjećanje da spasi
Slutim.

Lakih koraka
Zvuke sokaka
Nečujni dodir
Pješčani nemir
Pamtim.

Lahor pjesmu povi 
Strast ljubav ovi
Preko litica jeznih
Iza nameta greznih
Bili smo.

Pjsma se tužna ori
Vrijeme sve govori
Još traje svjetlost zraka
Njegova ruka jaka
Opstajemo.

PROKLESTVO SIZIFA

Kameni teret 
Pred sobom guram.
Oštrim usponom 
Ukopavam korake
Padam 
Gmižem 
Uporna se dižem
Preostalu snagu 
Dočaravam 
Navirući znoj 
Suzbijam
Na vrh 
Svijetle litice 
Ipak ne stižem. 
. 
Nekim danima 
Neuspjeh ni malo 
Meni ne zasmeta 
Sebe zavaram 
Zamislim da sam
Cirkuski klovn 
Što na razapetoj žici
Ravnotežom žonglira. 
Nakratko
Sreću osjetim 
Zaboravim 
Na teret 
Proklestvo Sizifa 
Guram.

PJESNIKU

Kada pjesniku 
Nervne struje
Iz petnih žila krenu 
Počinje oriječavanje 
Sjećanja.

Svijetlima nade 
Dočarava 
Sva vremena.
Čuju se 
Prošlosti otkucaji
Iz žilišta korijena.

Kada se osjećanja 
U grudima razgore 
Plamen gasi 
Prolećnim vodama 
U kojim plivaju 
Ljekovite trave.

Pjesnik je
Grijeha rob 
Daje više 
No što dobija 
Uzvišen 
U nesebičnom darivanju.

PJEŠČANI SAT

Oči u duplju upale
Žmigave crne zjene
Iz dubine upiljile 
Mrvice kvarcne. 
.
Koju svetlucavu iskru 
Upiljena zjenica prati
Niko od nas unapred 
To ne može znati.

Možda samo vreba
Pješčani sat
Osvijetljenog neba 
Suđeni momenat.

Zrno po zrno 
Kroz usko grlo lazi 
Vrijeme odmjereno 
Tik-Tak prolazi.

VIDIM LJUBAV

Putem kojim idem
Na mjestu gdje stojim
U oblaku sivom
U borovom granju
Ja nju vidim.

U kišnim kapima
U gustim krošnjama
Vjetru na liticu
Na pragu pećina
Ljubav.

Gdje šumski cvijet
Baš bijeli berem
Na liticu
Sjenka se prikrada
Ljubav to
Svijetom se krade.

LEDENI DAR LJUBAVI

Mraze me 
Ledena 
Zrnca 
Zamrznuta 
Na okno 
Prozora.

Na zimski dan
Prelamaju 
Sjaj 
Zalazećeg sunca

U kristalni 
Spektrum
Slika 
Tvoja

Ti ode 
Bez 
Okreta 
Vejavica osta
Hučeći 
Kroz mene .

MELODIJA

Kada ptičja pjesma nadglasa 
Crkvena zvona 
Muku osluškujem,
Tugu slutim.

Dugačak je zvonik
po kome se sapliću 
Note 
Pomiješane melodije.

MALA BARKA

Na širokom moru 
On je mala barka 
Sanja ga zora 
U luku zraka.

Prevariće talase 
Uzburkanog mora 
Dodirnuti kopno 
On zbog mene mora

Talasi u pjeni 
Na obalu stigli 
Nema male barke 
Snovi su odigli.

_______________________

Jadranka Ivanovic-Bolog
Hrvatska

Putovanje u Domovinu

Sretan ti put prijatelju,
iako Domovinu više nećeš naći,
možda pogrešni su
tvoji i moji putokazi....
Sretan ti put
i ponesi malo ovog neba
lakog kao pero,
finog kao svila,
sad zavežljaj od suza
cijela je naša imovina...
U istoj glavi,
zavađenih očiju
putujemo oko svijeta,
ti i ja tražimo čaroliju...
zar zauvijek prokleta,
gladna,žedna ,ukleta
naša Domovina...
džaba njenih lijepih šara
džaba brda svih kolorita...
Sretan ti put,
ja znam što ponos je,
a što život bez rizika-
-miš u mišjoj rupi
vrijedan samo gađenja....
Prijatelju, sad putuj...
prije nego kreneš
zakopaj sve iskrene radosti,
ova Domovina je bez uma, bez milosti....

Gospodar situacije

Taman je zaustio nesto reći,
spasiti istinu od zaborava,
kad to ne učini šutljiva pravda
no shvatio je za sve je kriva
noć oko naše kuće,
sam on bio je
dobar majstor prevara...
Dakle,šutio je mudro
u mraku prepunog teatra,
napetost je samo šturo štivo
kako se proširuje vatra....
A taman htio je nešto reći,
al moć ga slašću smantra,
shvatio je -i bez municije
on- strah uvijek bio je
gospodar situacije....

SLIKA

Nemajući više kuda
sakrih se u sliku,
tu ostadoh mnogo godina
samo točkica neprimjetna...
Riječi i razgovora zamke,
iz lažljivih uglova usana,
slusala sam preplašena
i slika je bila nemoćna...
Slika je postala čovjek
lica namrštena,....
a okvir laž izmišljena...
Nemajući više kuda 
iziđoh iz slike okvira
i postadoh točkica svemira,
lutajuća trunka slobodna...

HERMAFRODIT

Vraćam se mojoj tami
skalinama strmim,
zaboravu,beskraju...
što drugo da učinim...
vraćam se,a vratit se ne mogu,
u razmišljanju,
pola muškarcu ,
a pola ženi
kroz kičmenu moždinu...
bez smisla za sebi
odu posthumnu ...
Vraćam se,
a vratit se ne smijem
ni ženi,a ni muškarcu
u meni,
zato vraćam se
plavičastoj magli,
gdje su se njih dvoje
nekada davno ljubili...

Nepoznatom neprijatelju

Ako stojiš tu iza mene
ne izgovaraj u sebi riječi mržnje,
ni riječi ljute,a ni poruge....
sve su to samo riječi siromaštva,
prevelikim slovima napisane....

A ako me iz daleka posmatraš
i ko nedostižno drago kamenje
u svoje misli smiještaš,
daj mi znak da me trebaš,
bit ću preplašena tvojim stidom...

Ako pak odlučiš 
da me u oči ravno gledaš,
razmisli kojim ćeš se imenom zvati-
Spas Duše,Povjerenje,
Prijateljstvo,
Ljubav,
jer s tim riječima sam krštena,
ja lakovjerna,
ja naivna....

GOSPOĐICA

Ne zbog njenog porijekla,
al zvali su je gospođica....
već zbog njenog odijela,
koje je po nekoj svojoj modi 
uvijek sama šila,
po načinu na koji je hodala
i kosu na stranu zabacivala..
Ne zbog imetka koji nije imala
al zvali su je gospođica...
već zbog slabosti koje je skrivala,
a tražila muskarca istog stila...
Ne zbog strasti kojom je ljubila,
već hladnoće kojom je obmanjivala
zvali su je gospođica...

Dodir

Tapkam u mraku rukama 
po vlažnim zidovima,
po uglovima,
izlazima,za prozorima..
Tapkam i puzim četveronoške,
napipavam početke
energije krvotoke...
Tapkam po nečijoj nutrini,
iako odmah bi mogla
upaliti sva svijetla,
ali osijećam da bih te
tako samo ...uplašila...
zato i dalje u mraku
tapkam....
po vlaznim, 
od suza zidovima
i tragam sve za nečijim 
ili tvojim dodirima....
Sad osijećam-to si ti!
Sjediš u mraku 
da te ne mogu prepoznati,
a znaš– iz ponosa 
svijetla ja necu upaliti,
a zelim te -dotaknuti...
Zato u mraku tapkam....

JADNIK

Stoljetnih hrastova plač,
na zaraslom grobu mira,
sa neba osmatrač
neprekidni osluškuje...

Za navijek u krvi danak,
metar trupla beživotnih,
duše pozva na počinak,
sad Svih Svetih i Jadnih,
iz tamnice Ivana Krstitelja...

I Jordan presuši...
u viziji strave
bratske ruke krvave...
ukrsteni istok i zapad-
-epopeja paradigme pogrešne...
Jadnik Mir je umro...

Bosni

Plemenitosti goloruka,
u gnijezdima malih ptica
netko na te čeka ,
s podmuklim koracima ubica...

Plemenitosti bezuvijetna,
na otvorenim prozorima
oduvijek samilosti zavjetovana,
samoći i manastirima...

Plemenitosti silom otudjena
u oblacima kamenja,
iz kojih grmi ranjena
zemlja krvi i znamenja

Plemenitosti oslijepljena,
Plemenitosti goloruka,
Djevojko uplakana,
Plemenitosti zaboravljena,
Sirotice i Plemkinjo nasa 
Bosno....

___________________

Inda Mulaahmetović
Sarajevo

Svjetionik

Izdvojen, dostojanstven i sam
Napravljen od sivog kamena
Prije mnogo godina, ustao iz ruševina
Skriva svjetioničarev san.

Usred plavog tepiha,
Siva boja prosuta
Izdigla se tvrđava
Gordi otac brodova.

Kula od kamena
Luka zlatnog plamena
Čuva zvižduk vjetrova
Tajne noću otkriva.

Izdvojen od kopna raj
Došaptava se s valovima
Uz tihi maestral
I svjetioničarev lik.

Kip što zlatom obasjava
Puteve daleke, mornarske
Živote robinzonske
S jednog kraja ostrva, na drugi.

Spiralnim stepenicama se penje
Mladi svjetioničar
Daleko od neba, daleko od zemlje
Želja mu je ostala.

Brižno pali fenjere
Svjetla svoje sudbine
Sjaj dalekog svjetionika
Iz sna budi me.

Labirint

Ispijajući rosu iz čaše ljubavi
Suza joj u nju kanu
Gdje je to vode tamni putevi?
Duša njena sad je na dlanu.

Mrakom lete bijeli leptiri
Odvukoše joj pažnju i pogled
Zamišlja da može letjeti
I odlazi u nedogled.

Pred sobom izvor ugleda
Iz njega teku snovi, a ne voda
Da ih dohvati, nešto joj ne dade
Pred izvorom snova i sreće, ona pade.

Na hiljade djelića
Razbi se kristalna čaša ljubavi.
Više nije svjesna svoga bića
Krenula u nepovrat, isprepleteni nepoznati putevi
Labirint.

_______________________

Arnela Kordić Arni 
Sarajevo 

KAMENI SPAVAČI

Ko smo sada mi?
Bosanci i Hercegovci?
Prkosni i ponosni?
Jesmo li?
Ili smo samo
KAMENI SPAVAČI? 
Ko nas okameni, 
ko nas uspava?
Znate li šta to znači?
Jesmo li izgubili 
moć govora, moć vida?
Imamo li dušu, srce?
Imamo li časti, stida?
Zašto šutimo i mirno gledamo,
kako nam korov i kukolj, 
srce domovine razara i kida? 
Gdje je nestala, 
ona bosanskohercegovačka krv vrela,
gdje su sahranjena 
historijska, herojska djela?
Recite mi, baš me zanima,
KO SMO?
KOJA NAM JE DOMOVINA?
ŠTA NAM ONA ZNAČI?
Recite mi,
ko je sada jači, 
DJELITELJI BOSNE I HERCEGOVINE
ILI KAMENI SPAVAČI?

ODGOVOR JE ŠUTNJA

Otišao si sa odgovorima
i odnio si moje srce,
ostala sam s pitanjima
i tvojim srcem, u mojim grudima...
Šta, i što si mi ovo uradio,
zašto si me ubio, pa oživio?
Jesam li živa ili životarim?
Kako suzu i bol da sakrijem,
zar osmijeh kao masku da stavim,
kako da volim kad srca nemam,
kako tvojim srcem da te zaboravim?
Zašto si mi ovo učinio,
kad znam da si me volio?!
Zašto si kraljicu svoga srca
u roba pretvorio?
Zašto odgovorima nisi lance ljubavi potrgao,
zašto mi nisi okove suzama poskidao,
kad si odlazio,
zašto si mi i budučnost odnio?
I ko si ti, da mi odgovaraš šutnjom,
da mi otvaraš vrata lažne nade,
da mi dušu vežeš slutnjom,
da mi na dan mrak pade?
Moj razum sa tvojim se srcem bori,
pitanja se nižu i samo se vrte u krug,
šutnja su odgovori tvoji,
a put do istine,
trnovit je i beskrajno dug!

_________________________

Anel Herzog Sivrija (1986)
Sarajevo 

pogledi

upoznao sam te ranjivu
slabu na ljubav
upoznao sam te dok si čekala
istinsku i pravu
glupav osmijeh odavao te
stvarno simpatičan
mnoge su ljubavi nailazile
njih bi se odrekla
nisu bile dovoljne
upoznao sam te
ali upoznao sam te
samu
odlaske na kafu
pretvarali smo u pozorište
posmatrali tu masu koraka
prolaznike
moji su pogledi disali
u prazno
odviknuti da prepoznaju ljubav
tvoji su odisali nadom
sutra
ako ne danas
sutra će doći
uzdah za uzdahom
trudio se ubijediti me

upoznao te jesam
ali te ne poznajem
izgleda da su nam pogledi
odlutali za pogrešnim
koracima
jedan se zaustavio na tren
sve da je bio 
istinski i pravi
da li bismo povjerovali

ne vjerujem.

rukopis

hoćeš da ti napišem pismo
istim onim rukopisom
kojim sam riječi
oblačio i slao ih
tebi
kao glasnike
kao potvrdu
da drugačije te gledam
zaljubljeno čak
sigurno da istina je
zaljubljeniku su ruke teške
od želje da grli
pa hrli s riječima
steže ga srce
shvati
hak je to ogroman

hoćeš da ti napišem pismo
rukopisom jednog sanjara
početak bi bio
ljubavi moja
završetak
nedostaješ
mala napomena bi
stajala u postscriptu
mnogo 
hoćeš da ti napišem pismo
rukopisom jednog pjesnika
zaljubljenog sanjara
griješnika prema sebi
takvog samo smara ljubav
šuti
zanijemila na stih
na prvi iskaz o nama
....
poslao sam ti nešto
rukopisom uplašenog dječaka
smiješno
al’ tresem se gore od straha
plaši me da nisam pisao čitko
da ćeš vidjeti samo
slova razbacana

Čudan vakat

Još jedna noć izgara,
Baš kao i ona prije nje.
Uskoro će zora,
I dan bez povratka.
Čudan neki vakat.
Čudni ljudi u njemu.
I čudna ta ćud... ljudska,
Neshvatljiva!
Nadvi se oblak,
Tmuran, nad nama.
Izraste još jedna bora,
Duga... čudan vakat.
Niko ne spava kad treba.
A da ne mora i ne bi.
Ta luda ljudska ćud ne da,
Pa čovjek posta i osta,
Najveći dušman sebi!
Čudna i ti, onako, malo i luda
Ne daš sebi kazat...
Mladost udarila u krv, hoće svuda.
Željna se pokazat, a svijet velik.
Kad ćeš ako nećeš sada?
Toliko toga za vidjet, dodirnut.
Toliko stvari da oduzimaju dah,
Da bi pokleknuo i najveći vjernik.
A ti još šutiš, jedeš svoj strah,
Prožimate jedno drugo.
Sve ja to znam, draga moja...
I ja sam svijeta htio.
I meni su govorili – nemoj!
Nije to tvoja boja,
Nisu to tvoja slova.
A ja hoću... hoću pa u inat.
Pusti snove neka gore.
Na vrat na nos kroz lažne odore
Ljudstva ne možeš!

Čudan vakat.
Čudan i ja u njemu,
Izgaram iz dana u dan.
Sofra sam narodu,
Tabire me i meze.
Pa de i ti... na volju!
Al’ sabur, rekoh... sabur!!!

Čuvar riječi

Gluho doba...
Soba, tišina, mir.
Sloboda...
A ja saputnik.
Čuvar riječi, iza ponoći.
Čoban...
Pa ih pustim na ispašu,
Prvo da se nadišu lijepog.
Da odišu od običnog,
A mirišu na rijetkog.
Gosta!
Pa ih pustim
Da pobrste dušu,
Olakšaju briga i muka,
Na dvije minute bar.
Dosta!
Gluho doba...
Soba, tišina, mir.
Slušam...
Čuvar sam riječi,
Svake noći iz tora ih
Puštam,
Da vas hrane.
Sve dok zora ne
Zaječi,
Dok ne svane.

Pij... popij s hajra,
Što od riječi stvaram!

Uzjahani

Istini za volju,
ni sam ne znam
gdje sam.
U ovom ludilu
od vremena,
koje svima za dlaku
izmiče...
Klizi kroz prste.
Ništa manje
nisam izgubljen,
a ni pri svijesti.
Baš poput vas
i ja se usudim sjesti,
ponekad.
K’o biva da razmislim.
O čemu?
O tom istom vremenu
koje je i moje,
koliko je i vaše,
i njegovo i njeno.
Na istom smo vjeruj.
Ono jaše i tebe i mene
i jahat će.
I kad dođu po tebe
na konjima,
i novina bude ukrašena
tvojom slikom.
A ti već pod
crnom zemljom
krikom nijemo dozivaš,
onog na konjima
da vrati se.
Da pitaš zašto.
Zašto si opet
uzjahan vremenom?!
Pališ je,
inteligentno.
Srčeš je,
ono merački.
Ćejfiš.
Petak je.
Zar nije bio jučer?
Mah...

Znao bi da živiš
da tuče život u grudima,
svaki dah napamet.
Jok... životariš,
uzjahan vremenom.
A i ja ko i ti,
ništa bolji nisam.
Stavio sam sedlo na se
bez prigovora.
Zna se i uvijek je se znalo.
Mi smo ljudi
potlačeni vremenu,
i uvijek ćemo biti
vremenom uzjahani...

Strah II

nezahvalan sam Ti
oprosti
ponuđeni su mi putevi
oba svijeta
i razum da biram
smiraj znam gdje treba
tražiti
no običan sam
i teško je
olako Te shvatam
čim sebe ne poštujem
jadan li sam kažem
a nemam li noge
kojima bih trčao Tebi
nemam li ruke
da grle s imenom Tvojim
usne da budu izvor
riječi lijepih
nemam li srce da volim
nju
koja pozna strah i sram
pred Tobom
nemam li nos za dah
da živim
uši i dva oka
da vidim ispravno
stoka je blago rečeno
najbliža meni 
i onima poput mene

neizmjerno zahvalan da sam
nisam
oprosti
olako Te shvatam
jer olako shvatam sebe
i ovaj dar od života
pa zar i to nije Tvoje
kad Tvoje je sve
a i ja sam
guše me tu u grudima
sjećanja i sjećanja
čim se osvrnem na jučer
svaki grešni čin
ispliva

puče i ono duboko
skriveno od sveg 
zemaljskog
ali ne i od Tebe
Ti nemaš sumnji
jednostavno znaš
kažeš li mi umri
u ovom trenu
bojim se da lijevo
ne prevagnu

...

utrnu snaga
i volja života
utrnu i jezik
a ja prešutih
pa bi laž
a od laži sramota
ružna mirisa 
pa je naslutih

majstori gledanja usnama

i vrijeme je izgubilo strpljenje
od pogleda što se gurkaju
u mjestu beskraja
kako to da tvoje
i moje oči
ne vide viđeno
očigledno
suzimo zastore koji nas štite
od silovatelja ljubavi
pružimo ruke
obgrlimo voljom volju
zbog tebe
zbog mene
zbog ove sitnice koja tuče
u nama
hajde da se pržimo na suncu
makar izgorili
bar to možemo
ostavimo razum razumnima
eto im njihov intelekt
nahranimo se ljubavlju
sa nevinog izvora
pa... zaboga
progledajmo više usnama
i gledajmo se tako do zore
i dan poslije
i dan poslije toga
gledajmo se tako danima
gledajmo se i u sumracima
postanimo majstori gledanja usnama
i gledajmo se dok ne oslijepimo...

tad siguran sam već bili bismo
dva metra pod zemljom

____________________

Hanifa Halilović (1989)
Sarajevo

Neizgovorena riječ

Ostat će zauvijek u poletu, zaleđenih krila
Pod grlom, mačem viteza prekinut glas
Drhtaj, tišina
Tvoje oči prikovane za ledenu kaldrmu
Srce slomljeno poput staklenog cvijeta

Ostat će sjećanje na miris tuge u zraku
Tup zvuk sniježnih koraka
Odlaziš u mrak, samo još
Pas lutalica za ljubav sa mnom prosi
Na ovom hladnom raskršću

Vjetar nek ti donese moj uzdah i
Šapat ispucalih usana kroz koje magli
Neizgovorena riječ
Ostani
Ostani

Sarajevska Vijećnica (još jednom)

Istruhla dunja na ormaru
Vrle domaćice izgorjela večera
Zaboravljen lik Alexandra Witteka

Hrapava starica naboranog glasa
Miris paljevine i pucketanje celuloze
Gorko potrgan olujni behar

Noć između 25. i 26. augusta '92.
Noć plamena i nestanka
Noć smrti pisane riječi i naslijeđa

Zgnječena malina na putu svile
Rastrgano tijelo između dva mosta
Krik očiju krvavih lešinara

Sarajevska Vijećnica
Još jednom
i još jednom!

Golubovi sa prvim snijegom
Na krovu promrzlih nogu, u inat
Guguću o ljepoti svog porušenog doma

Još jednom...

_____________________

Amira Nimer (1957)

Njemačka

Bilješka o autorici

Amira Nimer je jedno od novijih imena na književnoj sceni. Rođena je 1957. godine u Brčkom, ali su njen život, obrazovanje i književni rad obilježile tri sredine: Rijeka (Hrvatska), gdje je provela prvih sedam godina života, i uvijek joj se rado vraćala družeći se sa knjigom; Brčko (Bosna i Herzegovina), gdje je završila osnovnu i krenula u srednju školu i Berlin (Njemačka), gdje je, između ostalog, na Goetheinstitutu studirala njemačku književnost. S diplomama Upravne berlinske Akademije i daktilografije na njemačkom jeziku, te nizom uspješno položenih kurseva različitih profila zanimanja i stupnjeva, od 1989. godine radi u jednoj od berlinskih općina kao uzorita službenica, saradnica i asistentkinja. Po potrebi je i prevodilac s arapskog, bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika na njemački te s njemačkog i arapskog na bosanski, srpski i hrvatski.
Književnim radom počela se baviti od 1980. i dugo samo u časopisima nudila čitalačkoj publici svoju prozu. Niz godina je objavljivala kratke priče u „Jugeku“ (Berlin), „Arena“ (Zagreb) i u „Brčanskim novinama“.
Prvu književnu zrelost i talenat pokazuje svojim prvijencem – romanom “Ah!” (Sarajevo, 2010).
Član je Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Sarajevo (VKBI), Književnog kluba Brčko distrikt BiH kao i Udruženja za kulturu-Novo Sarajevo (KNS).
Amira Nimer od 1976. godine živi i radi u Berlinu, u porodičnoj kući u jednom od živopisnih berlinskih predgrađa, koja u stilu velikog majstora pričanja, priprema još nekoliko knjiga nadahnutih stvarnim događajima i ličnostima.

TALIJANKA

„Hajd, ba, šta će ti beba? Evo ti brat, eto ti prava beba pa se sa njim igraj!”, govori mi mati. A ja plačem, kukam i derem se koliko me grlo nosi: ”Neću, neću ja tu bebu. Neću ja tu bebu koja glasno plače. I neću bebu koja je tako teška. Ja hoću bebu koja ima haljinicu i koja ima dugačku, crnu kosu! I koja ima velike, plave oči!”, plačem i derem se na sav glas i ponavljam jedno te isto. “Hoću bebicu, hoću bebu samo za mene ali neću ovakvu pravu bebu!”
“Ama, eto ti bebica, bona, šta hoš još?”, pita mati.
Pošto ne popuštam shvati mati napokon šta od nje hoću, pa mi reče:
“Aaaaa, Bebo, bona, pa ti hoš lutku! Ti hoš jednu lutku da se sa lutkom igraš, jelde?”
Ja je zaprepašteno gledam i ne razumijem više ništa. Mene svi ukućani i komšije zovu Beba. Od nedavno imam već jednu bebu, koju zovu brat. A ja tako žudno želim jednu bebu samo za sebe. Osim toga, svejedno mi je kako se to zove i kako je nazivaju, da li je to beba ili lutka. Jedino što znam je kako hoću i ja da imam bebicu, odnosno lutku, pa da se do mile volje mogu igrati s njom.

Obeća mati da ću dobiti jednu lutku iz Italije i da niko od mojih drugarica nema takvu. Obeća mati i nikada da ispuni dato obećanje. A ja nikako da zaboravim na moju lutku, nikako da prestanem maštati i sanjati o njoj. Stalno dosađujem i raspitujem se. Mati me tješi i strpljivo ponavlja: “Pa, Bebo, bona, daleko je to. Moram otić čak u Italiju po nju.” Sada me je još više zainteresovala. Šta je to Italija? Na moja bezbrojna pitanja, objasni mi da je to druga država, da ljudi tamo pričaju drugačijim jezikom nego mi. I što je najvažnije, da imaju jako lijepe lutke. Ako budem dobra, dobit ću i ja jednoga dana takvu lutku.

Prolazi vrijeme. Nestrpljiva sam. Jednoga dana, kada sam se najmanje nadala, ode mati i nema je. Čini mi se da sto godina nije bila kod kuće. I sada mi strahovito nedostaje. Gorko se kajem što sam žudila da imam takvu talijansku lutku. Tiho plačem i pitam tetku, koja je pazila na nas, kada će mama da se vrati kući. Stalno se pitam šta će mi lutka, ako mi matere nema?
Kad, gledaj čuda, eto moje matere, došla je kući. Iza leđa sakrila jednu veliku kutiju. Pita me:
“Hajd, reci, koju ćeš ruku?”
Od sreće kada nisam svisnula.
“Ovu, ovu, ovu!”, vičem kao da sam na ražnju.
Mati mi pruži veliki bijeli karton.
Sjedoh na pod, otvaram ga i zajapureno strepim puna očekivanja. Od sreće vrištim i žudno otvaram kutiju.

Iz otvorenog kartona, prvo me ugledaše dva velika plava oka. Dva velika, sjajna, plava kao nebo, oka. Ukočih se i zakocenuh od sreće.
“Lutka, moja lutka!” vičem.
S najvećim oprezom uzeh je u naručje i kao u usporenom snimku, lagano i na prstima, koračam u svoju sobu. Pažljivo je postavih nasred kauča da sjedne. Nježno je gledam te, od uzbuđenja, drhtavim rukama, raširih njenu dugačku, svijetloplavu, sjajnu, široku svilenu haljinu. Ispod haljine se ukaza komadić bijele, čipkane podsuknje. Sjedi lutka nasred kauča i gleda u mene. Podigoh joj ružičaste ručice u sredinu i odmaknuh se nekoliko koraka da je bolje vidim.

U tišini sobe gledamo se nijemo lutka i ja. Kako god da se pomaknem, kako god da se okrećem, pogledom me prati lutka, tim svojim divnim, plavim očima. Primakoh joj se, kleknuh pred nju i zaljubljeno upijam svu tu njenu ljepotu. To divno, ružičasto, okruglo lice. Dugačke crne, malo uvijene trepavice. Ta divna, crvena, mala ustašca. Sva ta ljepota lica uokvirena je gustom, garavo crnom kosom i frizurom, punđa sa sarmicama, a sa strane visi par crnih loknica. Klečim pred njom i nemam vremena da dišem. Usisavam tu ljepotu, ovaj prizor i moju predivnu lutku.
Sjedi ona mirno, ne mrda se, ne trepće, ne diše, nego samo gleda meni duboko i direktno u oči.

Čekam. Klečim pred njom i čekam. Sati su prošli, ukočih se klečeći na podu pored kauča, ispred moje lutke.
Nekoliko sati kasnije ustadoh, malo se protegnuh te tiho i sramežljivo šapnuh:
”Jel, bona, reci mi kako ti je ime?”
Lutka me i dalje nijemo gleda. Šuti. Primakoh joj se malo bliže i šapnuh joj na uho:
”Reci mi, bona, kako ti je ime, eto neću nikom reć, matere mi!”, šapućem i dalje.
Grobna tišina je u mojoj sobi. Ne čujem ništa, osim glasnog lupanja moga uzbuđenog srca. Ali, još uvijek strpljivo čekam odgovor. Sada se usudih, pa sjedoh na drugu stranu kauča i radoznalo je nastavih gledati.
Ona šuti. Neprimjetno, da je ne uplašim, milimetar po milimetar primičem joj se bliže i šapatom ponavljam pitanje. Najiskrenije je molim da mi samo jednu riječ kaže.

Tada mi pade na pamet, kako mi je mama rekla, da je lutka iz neke druge zemlje. Tamo negdje daleko, gdje ljudi pričaju drugim jezikom. Tamo negdje iz Italije. Dakle ona je Talijanka. Zabrinuh se. Pa, nije ni čudo što me ne razumije! Kako će me razumiti, kada ja pričam drugačijim jezikom nego ona? Šta ću sada? Kako ću sada da naučim taj njen jezik? Ko će da me nauči? Zabrinuto i tužno se pitam, a s lutke ne skidam pogled. Moje dječije srce se nada, da će mi ipak barem riječ reći. Ali ne, ne dešava se ništa. Prisutna je samo duboka tišina i moje uzbuđeno srce....

Skočih s kauča i potrčah po kući tražeći mater da nju upitam; ona sigurno zna kako ću s lutkom da govorim. Ali, nema je u kući. Istrčah na ulicu i pitam djecu, što se pred česmom igraju, da li oni možda znaju da mi kažu, kako se na talijanskom jeziku kaže, “kako se zoveš?” Kada sam im postavila to pitanje, oni me samo zbunjeno pogledaše, te vrteći glavama, s čuđenjem i ruganjem, pobjegoše što dalje od mene. Razočarano vidim da mi niko na moja pitanja ne može dati odgovor.

Tužna se vratih u kuću. Moja Talijanka još uvijek nepomično sjedi na kauču i ukliještenog pogleda zuri u mene. Kleknuh ponovo pred nju, sada ne samo uzbuđena nego i zadihana od trčanja po ulici.
Sabrah svu hrabrost i u jednom dahu joj kažem: “Eeee, sada ja znam zašto ti meni ne odgovaraš. Pa, ti mene ne razumiješ!” ustanovih pa požurih da dodam: “Joj šta ćemo bona, sad?”
Munjevitom brzinom sam razmišljala i, s olakšanjem, dodala:
“Slušaj, evo ovako ćemo. Ja ću tebi rukama reć i objasnit šta hoću od tebe, a ti meni, kako god budeš mogla i znala, odgovori. Važi?”
Oduševljena mojom idejom, smješkam joj se veselo i započeh:
“Slušaj i pazi sad dobro. Ja se zovem Beba, a ti?”
Prstom pokazujem na sebe i čekam njenu reakciju.
Mrtva tišina je. Lutka ne odgovara ni slova.
Pade mi na pamet da lutka ne može da razlikuje to moje ime, pa požurih da dodam:
“Aaaaa, nije ba, nije to tako kako ti misliš. Čuj, ja sam Beba, ali ja nisam lutka kao ti. Znaš? Mene samo tako zovu. Ali ja nisam prava beba, to je moj brat. Ja sam samo Beba, razumiješ me?”
Objašnjavam ja mojoj dragoj lutki i tek sada i sama shvatih kako je teško u ovoj zapetljanosti oko imena, da me razumije ko je ko.
Ona me i dalje nepomično gleda. Ne mrda niti trepće. Ali ne predajem se ja tako brzo, pa nastavljam: “Znaš, ba, mene samo Beba zovu, ali ja nisam prava beba, ja imam jedno drugo ime, ali ono je preteško za tebe.“ Objašnjavam i puna nade nastavljam: “Nego, ba, ništa se ti ne brini, ti mene slobodno možeš zvati - Beba... Hajd sad, ti reci kako je tebi ime?”, ushićeno objašnjavam i radoznalo čekam odgovor. Lutka i dalje šuti...
Satima tako. Satima ja pokazujem rukama na sebe, satima joj objašnjavam kako je meni ime i strpljivo čekam da lutka progovori. Ali ona ni glasa da ispusti.

Napolju je već mrak. Umorno se skupih na drugu stranu kauča i iscrpljena zaspah. Sutra ujutro kada se probudih, imam šta da vidim. Moja lijepa lutka -Talijanka, sjedi na stolici ispod prozora i gleda direktno u mene. Skočih s kauča i povikah na sav glas:
“Ko mi je diro moju bebu, koooooo! Mama, mama, mamaa!”.
Vičem iz petnih žila. Mati dotrča i uplašeno pita šta se desilo. Kada je shvatila zašto vičem, objasni mi da je morala lutku da stavi na stolicu, a mene da pokrije jorganom. Bila sam zaspala i nije htjela da me budi.
Napućih usne da vrisnem u plač, ali prvo upitah:
“Zašto i nju nisi stavila da legne sa mnom? Zašto je nisi pokrila jorganom, ona se smrzla sjedeći cijelu noć na stolici! I sigurno ju je bilo strah samoj!”
Mati pomisli da se šalim i pođe da izađe iz sobe. Ipak naglo zastade na vratima, pogleda me zabrinutim pogledom i u sekundi shvati da ja to ozbiljno mislim. Prođe sobom u dva koraka, priđe mi i upita:
“Cura, šta je s tobom? Pa, nije ovo živa lutka, nije to živa beba. Ona tebe ne razumije, to je plastika, razumiješ li me? Nije ona živa i neće nikada oživiti? Nije valjda da misliš da će lutka i prohodati?”
Pokuša mati da nađe riječi objašnjenja:
“Slušaj, ovo je lutka isto kao i svaka druga manja, plastična lutka. Znaš kao i ona tvoja “Žujka” što si je prije imala. Samo što je ova puno, puno veća i ima crnu kosu. Razumiješ li sada?...Ah, ti si još mala, i ne možeš sve to da shvatiš.”
Priča mi mati i priča, a meni suze potekoše. Kotrljaju se vrele suze niz moje lice. Sjetih se da sam sinoć baš tako nešto i ja bila posumljala. Još jučer se u mene uvuklo sumnja da moja Talijanka nikada neće progovoriti. Sada znam da nije razlog to što me ne razumije ili što to ona ne želi, nego zato što to ona ne može. Sada znam da mati govori istinu. Ipak, od srca, najiskrenije i žudno sam željela da je ova lutka drugačija. Da je ova lutka prava, da je živa. Živa lutka koja će biti samo moja prijateljica. Koja će biti moja najbolja drugarica...
Očajno plačem. U svakoj gorkoj suzi kortlja se moje razočarenje i ta vatrena nada koja je gorila u meni i svi dječiji snovi koje sam sanjala... Očima zamućenim od suza gledam svoju Talijanku koja sjedi na stolici ispod prozora. Učini mi se da mi se malo, samo malo nasmiješi, želeći time da me utješi.... Trepćem, smrčem, uzdišem i plačem...
Nakon dugo vremena i puno prolivenih suza, jecajuči brišem svoje uplakane oči i balavi nos, a sve o rukav moje bluze i duboko uzdahnuvši prošaputah: “Nema veze. Ako ona neće govoriti, govorit ću ja i za sebe i za nju!”, s olakšanjem zaključih.
Tako smo se moja Talijanka i ja dugo godina družile. Pričala sam joj sve moje tajne i sve moje radosti i boli... Ona mi je bila najveća i najbolja prijatelijca. Dugo, dugo godina. Moja Talijanka.

________________________________________

Elma Velić 
Bosanska Krupa 

Generaliziranje ljubavi

Sjedio je na trijemu, ljuljajući se lagano, skoro melodično, jednom nogom gurajući se i dočekujući. Držao je knjigu u desnoj ruci, a u lijevoj solju čaja, koji se jos pušio od topline. Naočale su mu bile već bile spale na pola nosa, no nije se pometao, samo je dignuo glavu prema gore, te nastavio da čita.

Prišla sam mu polako, skoro nečujno, noseći svoju šolju čaja, te pazeći koliko koraka pravim i kako stajem, gledala sam malo u njega malo u solju. I dalje je čitao. Stavila sam solju na stol, te pogledala u njega čudeći se kako me nije jos čuo. Zakašljala sam se, a on, krajičkom desnog oka, pogledao me, te se vratio knjizi. Skoro da sam se naljutila na takvo očito ignoriranje, no on lagano krenu ustajati s ljulje, i dalje čitajući, spustivši čaj na stol, te lijevom rukom aludirajući da stanem, da ga pričekam.

Prevrnuo je stranicu jednom rukom,te počešao se po sijedoj bradi, a onda zakašljao, nasmijao se, te objema rukama zatvorio knjigu, držeći je i dalje, kao da se moli.

Gledala sam taj prizor i nimalo oduševljena, jer me se ignoriše zbog knjige, pogledala sam ga:

-Dido, a zašto ti svaki dan u ovo doba čitaš? Zašto ti, kao svi normalni ljudi, tvojih godina, ne gledaš televiziju, ili šetaš po gradu?-

Nasmijao se, tek onoliko da mu vidim zube ispod one velike sijede brade, te odgovori: 'A zašto ti, mlada damo, mislis da ljudi mojih godina samo gledaju televiziju i šetaju? Znaš li sta je generaliziranje?'

Odmahnula sam glavom da ne znam , nasta je on nastavio: 'Generaliziranje je kad sve ljude staviš u jedan kos, i mislis o njima isto. Naprimjer, zamisli da ja mislim da svi mladi tvojih godina puše i piju, i onda isto to i za tebe mislim, i nikada ti ne dozvolim da ideš van, jer je to lose za tebe.'

-Ali ja nit' pušim nit' pijem, - srdito sam rekla, a on nastavi: -Eto vidiš, to je generaliziranje. Generalno sam mislio na sviju i onda ti ispaštaš , jer nužno nije istina kad ljudi govore o svima. Ljudi su različiti.-

Malo sam se zamislila, te valjda shvatila sta je mislio reci. Gucnula sam malo čaja, te spustila solju na stol. -Dido, da li ti mislis da sam ja djetinjasta? Moje prijateljice kažu da jesam, jer jos uvijek tebi govorim dido, umjesto dide i mami govorim mama, umjesto stara, a tako vec pola moga društva priča. I smeta im isto sto kažem tata, braco i slično. 
Generalno se ne uklapam, - nastavih.

-O odrastanju ti neću pričati, jer za koju godinu čas sama to shvatiti. Kad pređeš dvadeset, pokušat ćes opet nasilu tepati, vračati se u godine mladosti, svi vi, žene generalno. A sad ću ti samo reći da ti treba da uradiš kako ti srce kaže. Ako želiš i dalje me zvati dido, zovi me. Mamu zovi kako mislis da treba, ali svakako mislim da ti mama neče tako lako dozvoliti da je zoveš stara.

Sto hocu da kažem je da cu ja uvijek biti tvoj dido, i da me zoveš drvo, - nasmijao se.

Opet sam mu vidjela bijele zube, a on, lijevom rukom pogladi bradu, te otpi gutljaj čaja. Potapša preko korica knjigu, koja je stajala na stolu, obrisavši rubove ustajale i umorne, te se nasloni u ljulji, kao sto je bio kad sam došla.

-Ti bas voliš citati, -rekoh više radi razgovora. -I voliš tu knjigu.

Oci mu zasjajiše nekim posebnim sjajem, te se nakratko zagleda u daljinu, pa progovori: -Tvoja nana mi je kupila ovu knjigu. Jos kad sam bio tvojih godina, to je bio zadnji poklon sto mi je kupila.-

-Ti i nana ste bili zajedno kad ste bili mojih godina?-zaskočila sam ga pitanjem.

-Tvoja nana i ja smo se družili jos od malena. Živjeli smo u istoj ulici, te smo se cesto igrali zajedno. Bila je uvijek jako pametna i načitana, i to sam najviše volio kod nje. Cesto mi je pričala gdje je sve bila i sta je vidjela. - zastao je na kratko, otpio gutljaj čaja, i kad da je uzdahnuo od bola, jos jednom, nastavi: - Tvoja je bila nana iz bogate familije. Njen je otac bio bankar, a u to doba to je bila velika stvar. Imala je sve sto je poželjela, svugdje je putovala, te mi je cesto donosila sa putovanja nešto. Zadnji poklon mi je kupila kad smo imali petnaest godina. Eto bas taj,- pokazao je na knjigu, a ja sam je pogledala skroz drugim očima. Sad mi je izgledala mnogo ljepša nego prije. Čak me i vukla da je pročitam ,nekako.

- Kako zadnji poklon?- upitala sam ga i dalje gledajući u umornu knjigu, čitanju i iščitavanu mnogo puta.

- Sa svakog je putovanja donosila nešto, da mi pokaže ili pokloni , i svaki put bi nešto razmijenili, dali jedno drugom , za uspomenu. Svaka je uspomena značila nešto, i kao djeca smo znali da ce onaj slijedeći poklon, slijedeća uspomena biti jos ljepša i bolja.

Sjedili smo cesto kraj rijeke, gdje je ona pričala gdje je bila na putu, i sta je vidjela. A ja, posto nisam nigdje bio, i nikada nista nisam vidio, ja sam joj čitao.

Nalazio sam stare knjige na tavanu, od svoga oca, te sam uvijek pripremao nešto novo, da joj pročitam, da joj ne uskratim priču zauzvrat. Voljela je to. Voljela je da joj čitam.

Tog augusta, kad je došla s mora, donijela mi je ovu knjigu , - opet očima pokazavši na nju, - te sam joj čitao dugo iz nje, najljepše stihove sto sam mogao naći.

U knjigu sam se zaljubio odmah, i znao sam tad da je najbolji poklon koji mi je mogla dati. Ali pogriješio sam..- Tužno je pogledao u daljinu, te otpio ponovo gutljaj čaja.

-Pa, sta je onda najbolji poklon? Je l' ti poklonila? Ustvari, rekao si da je ovo posljednji poklon koji ti je dala, -pokazala sam na knjigu.

-Pogriješio sam dijete, izvini. Star sam vec za pripovijedanje,-požalio se.

-Hajde sad, ne ostavljaj me napola. Molim te molim te molim te dido, ispričaj mi,- svojim najumiljatijim dječijim glasom počela sam ga moliti.

-Dobro dobro mlada damo, ispričaću ti, - nakašljao se dobro, te nastavio: - kad smo u septembru krenuli u školu, nismo se vise družili. Bas kao u onim filmovima sto ti sad gledaš, ja sam ostao knjiški moljac, a tvoja se majka zaljubila u sportaša. Eh, kako je to bilo tad, mlada damo, da su i filmovi snimati na osnovu toga,-nasmijao se. -Kad sam ja vidio da od našeg prijateljstva nema nista, povukao sam se.

-Iiii, sta je bilo dalje? Siktala sam od znatiželje.

-Nista,-nonšalantno mi je odgovorio, te otpio malo čaja. -Nista nije bilo. Ja sam završio srednju, i otišao na fakultet. Ćaća me je natjerao da studiram bankarstvo, a tvoja majka je ostala kod kuće. Tad žene nisu studirale. Kad sam se vratio, zaprosio sam je i eto. Sad ti je nana.-

-Uh, jesi to romantično ispričao. A i djeluje kao priča iz filma. Mislim da me lažeš, -smješkala sam se gledajući ga pravo u oci.

-Eh, pa sta ti mislis mlada damo, na osnovu čega se filmovi prave. Neko ih izmislja ili se vec nešto slično desilo? 
Gledao me zagonetno.

-Nemoguće da se tako desilo, i tačka. Al dobro, kako ti kažeš. Nego reci mi , sta je zadnji poklon koji ti je dala, -upitala sam ne obazirući se vise na priču koju je ispričao.

-Tvoju mamu, to mi je zadnje dala.

Gledala sam ga, smrknuta, valjda očekivajuci neki bolji poklon, mada mi se i ovo svidjelo. -I nikad ti vise nista nije poklonila? -upitala sam.

Odmahnuo je glavom dva tri puta, kad je nana izišla na trijem vičući: 'A sta radim svaki dan nego ti poklanjam jos malo ovog života sto mi je ostalo? Svako jutro ti se nasmijem, nije li to poklon,- vikala je kroz smijeh. Sjela je kraj mene, te me počela tapšati po glavi.

-Nista ti njemu dijete ne vjeruj. On je stari romantik koji ce ti svašta reci da ga izmasiraš. Je li ti tražio masažu vec? -pogledala me je u oci.

-Nije jos, ali imam neki osječaj da hoće,-nasmiješila sam se, te se namjestila da me nastavi češati po glavi.

-Ista si ti on, bas ista,-nasmijala se, te češajući počela :-sve se u životu dešava s razlogom. Čak i kad te život dovede da se udaš za osobu kao sto je tvoj dido,- nasmijala se, namignuvši mu, - čak i tada je to s razlogom.

Ustala je te pogladila didu po nozi, a on, kao dijete skupio se i pogledao je :- Ma imao sam je istog trenutka kad me je ugledala. Džaba joj sve, al znala je da se mora za mene udati, -nasmijao se.

-Nego sta sam ja tebi ono pričao, -zamislio se za tren te reče: - kad me je počela ignorisati u srednjoj, mislio sam da je gotovo za mene. Volio sam je u svim knjigama koje sam pročitao, a najviše u ovoj na stolu. Bila je moja Julija, a ja njen Romeo, samo sam je trebao uvjeriti da joj se sviđam,- nasmijao se.

- Znaš, Shakespeare je najbolji pisac na svijetu. Napisao je najljepše stihove ikada narisane, koje nikad niko neče ponoviti takve. Napisao je rijeci, koje nisu postojale, osjećaje koji su tek se rađali. Pisao je o onome sto jos niko nije znao, a tek se saznalo. Zato je najbolji. Jer , znao je spojiti dvoje ljudi, mnogo prije, no sto im je bilo suđeno da se spoje.

Gledala sam s kakvim žarom je pričao o tome, da me jeza počela hvatati, a njegova strast počela hrabrit.

-Mogu li pročitati tog tvog Shakespeare-a, -upitala sam uzevši knjigu sa stola.

-Slobodno mlada damo, samo nemoj je uništiti. I svaki sonet čitaj s ljubavi, jer ce i on tebi isto vratiti.

Knjiga jos stoji u mojim policama. Ja, sad velika žena, u velikim obavezama, sa velikim ambicijama, kujem svoju sudbinu i sudbinu svoje porodice, s ljubavlju i žarom moga dide.

Sjetim ga se, dok je čitao, ležao i ljuljao se, i bas tako i ja danas volim da ubijam vrijeme. I bas onako, kako je moj dido znao držati naočale, tako i ja svoje ponekad spustim, samo da ga se prisjetim, da poslušam jos jednom njegovu mudrost, da mu se zahvalim.

Mlada damo jos mi odzvanja u usima, a njegova bijela brada i zubi jos mi pred očima lijepu sliku oslikavaju.

Sad bdije gore negdje na nebu, čuvajući moju majku, svoju vjernu saputnicu i prijatelja. Na zemlji ovdje, pokopan ispod lipe, gore na gradskog groblju, samo na njega podsjeća zelena trava i nadgrobni spomenik na kojem piše njegovo ime i 
'...for wisdom cries in the streets,
And no man regards it.' W.S

____________________

Keškić Muniba (1990)
Bihać / BiH)

ŽIVOT

Život mi ukrade sve što me moglo snaći.
Planirajući sasvim drugo desilo se:
dođe nepozvan, ne nazvah mu dobrodošlicu.
A on, 
poče da oduzima, poklanja, kažnjava, umiruje.
Bacajući u razmišljanje da ga se odreknem;
Da se odreknem i ne poreknem
da sam ovdje, ipak, drugom misijom.
Da ne tragajući za njim - on me zarobi.

Ma, ko li izmisli riječ 'sudbina';
A ona, bogdo, postade hit!
Ma, ko li mi prepisa beskonačni recept,
ovaj život što me umara.

Ne bojim se, ja mu se divim
Njeg'voj veličanstvenoj kraljevini,
divim se maštovitosti koju dodijeli
kod svakog drugog čovjeka,
divim se, 
ali praznina njegova dosadi.

Dodijao mi jer je isti u svakog',
da li će za hiljadu godina prestati da se fura?
Da li će život dobiti život,
ako dobije- veličajte me i spominjite, 
jer mu ukradoh tajnu..
Otkrih mu tajnu, dadoh mu život.

ODLAZAK

I večeras draga moja, 
napola otvorene oči plešu,
plešu draga uz tvoju muziku.
Koji oblik si izabrala večeras? 
Da li će se opet čuti jecaj tvojih muka
koje me progone otkako si otišla?

Napustivši me odnijela si sve vrijedno u meni,
Svaka nota ispisana u liku tebe - još svira.
Svaki uzdah pri ispraćaju - još jeca.

Ni sunčeva zraka nije kao prije.
To si draga sunce 
u tamu pretvorila..

Budeći se bez opojnih mirisa tvoje kose,
u tišini gdje su nekad bile riječi,
srušivši sav moj svijet,
nestao je smisao - draga.

Paleći po ko zna koju cigaretu,
u mislima si još uvijek tu, 
gdje je oko naviknulo da te vidi, 
gdje je ruka naučila da ti poleti, 
ovaj put uzalud, 
jer čak ni tvoja sjena ne igra u tami,
a otkako si otišla 
ljubav je izgubila ime.

Ovo je postala igra sa samim sobom,
gubeći strpljenje nad razumom 
ukrade se suza 
sa grubog, suhog lica,
dok i dalje kao savijena marioneta
talasima tuge robujem.
Sudbina je ispisala našu knjigu,
ali ja je i dalje ne zatvaram,
nastavljam da te tražim između redova, 
sigurno te negdje ima,
nemoj da i ovaj put bude uzalud.

Samo da još jednom osjetim sigurnost tvoga osmijeha 
dok dijeliš ga nasumice oko sebe, 
stisak tvoje vlažne ruke od brisanja tuđih suza. 
O, bila si svima utočište i bijeg od zla, 
a vidi sad, 
svijet i dalje je ostao isti otkad nema te, draga.
Tamo gdje si ti stala, 
oni su nastavili da hodaju sigurnim koracima, 
a ja? 
Ja sam ostala čekajući te,
moleći da ne bude,
i ovaj put uzalud.

Baš zbog njega, baš on!

Pokušaj na tren da sklopiš usnule oči, 
da dodirneš moj lik tkan od topline tvoga dodira, 
usavršen pogledom tvojih emocija. 
Ogledaj se u mojoj utreptaloj duši 
koja noćas svira najljepšu pjesmu ljubavi, 
koja se pita - čekaš li me u snu gdje nas miluju anđeli…
Tu gdje me sretneš, pusti tišinu da uradi svoje, 
ne približavaj se, 
osjeti dodir moga disanja, 
osjeti da milujem ti sjenu 
i udišem te polahko da ne bi nestao.

U sebi nosiš toplinu mene,
ali opet si nov meni,
opet nov, nikad sličan jučerašnjem čovjeku.
Pridruži se mom komadiću neba,
pod kojim snivam naše sne!
Ne postoji mirnija luka od tvojih ruku
u koju želim da usidrim dušu,
u kojoj gradim naš svijet:
svijet od čudesnih mirisa i boja,
svijet sastavljen od tvojih dodira
i pogleda punih mene!

Oh.. tako ti želim dotaknuti srce,
osjetiti kako kuca,
da kuca za mene!
U gorčini zabluda
želim ti biti tako blizu
da ti mogu šapnuti uzdahe milovanja.
Skriti se u sjeni tvojih usana,
svirati prstima balade po leđima,
i dodirnuti vrhom trepavica tvoje oči,
koje su jezero moga lika,
ogledalo moje duše, 
vodič moga razuma.

Zar sam već mrtva
dok se ovako dobro osjećam:
Bez osjećaja nelagode između dva čovjeka
kada im se pogled dotakne,
bez osjećaja krivnje 
kada ukradeš poljubac s’ usana stranca,
stranca poznatog tvojoj duši!
Zar je čudovišna sebičnost čuvati tvoj lik u sebi?
Zar je sebičnost ne dozvoliti ni samoj sebi
ono što je istina?
Zašto sam te sakrila toliko duboko u sebi,
stavljajući mušebak oko tebe da te ne vide,
da te ne uzmu!

Pregrleći te usnulim rukama,
vlažnim očima ti osjetim toplinu kože.
Povezujući se s tvojim likom stranca
posegnula sam za ljubavlju u tvom naručju.
Bar na tren da osjetim da je neko me volio
držeći me samo na momenat.

Tražim te i sad,
u stihovima svojih pjesama,
dok vjetar razmahuje šare po hladnim zidovima;
dok te nema - a ja te vidim,
ti mi pričaš - a ja te slušam.
Tu si siguran, tu si sačuvan!
Popunjavajući moju dušu.

Ostani, ostani bar još na tren,
jer sviće, zora je.
A ja opet gutam tešku pljuvačku
da ne bi duša presušila,
da zalijem biljku u sebi koja vapi,
vapi za tobom.
Zamagljeno i zaglušeno,
nerazumnih misli i glasova u glavi
i danas ću da preživim…

_________________________

Nada Spahić
Iri (Erie) / USA

Beznaslovna

Po ko zna koji put i danas su ostali
duboki tragovi po pješčanim dinama časovnika.
Pogledom pratim otiske svježe 
teškog odhoda kroz tunele nezaborava.
Protegli se, silni, od početka sumraka,
do kraja svanuća.
Sakupljam komade pokidane mreže
u pamćenju tkane.
I slažem godine, premećem minute
i sate i dane, u nedogled.
Od ko zna kojeg, započetog - zašto,
do utihnuća kod čvora bez odgovora.

A vrijeme...

Zubima drobljeno, rasuto se sliježe
na kamari zrna neravnih padina.
I daleko seže, baš kao i uvijek.
Izvan međe uma, van srca htijenja
i znanih širina.
U beskraj, bit će a možda i dalje.
Od prohoda novih po ožiljcima starim,
sve do nekih, budućih nezacjeljenja.

Odrođene misli

Ruglâ od mislî u tami hulê.
Od jedne ružne,
sve bestidne se kote,
a riječi, 
utihnule,
odumiru tužne,
jer, čemu i zašto
živjeti bez ljepote.

Od stida zamuk'o čovjek.
Mrtvih snova breme,
uz posrtaj odnosi
u zaklon tišine.

- Neka ih tamo,
u pritaji, nijeme,
dok misao lijepa
iz njih se ne vine.

Možda će toj, 
novoj,
još i nezačetoj,
odrođenog umlja
na duši životi,
darivati moć,
svjetlošću prožetom,
da demone mraka
obzorjima kroti.

Kome traba naslov?

Sa polja obilja,
ploda i roda
zlodusi dobro
odvedoše u lance.
Bez prava zbora
i pogovora,
na um mu staviše
mukâ katance.
Uz nijemost
ne osta mnogo dobru.
Tek, spoznaja o ćudi
varljivog doba,
u kojem pajaci,
do jučer sluge,
uz bahatost stekoše
i svojeg roba.

Za to se vrijeme,
negdje u kutu,
sa sobom borio
probuđeni stid.
I htio bi i ne bi,
u crvenom kaputu,
srušiti savjesti,
kameni zid.

San mu je omela,
oduvijek stamena!

- Nije krivica
do harlekina,
niti do zloduhog
nevremena.
Do riječi je, one,
što od davnina,
uz njihanje bešike
bi izdojena.

Tuga

U paučini sakriven čovjek,
zaklanja lice i nemirne ruke.
Uzdahom maglu u oku briše,
psovka na usnama,
stenje,
ne diše.
Molitva bezglasna;
Božanstvu zov.
Ne proklinjati,
imati snage.
Sjećanju staviti okov od svjetlosti.
Pamtiti lica i duše drage.
Jaki ne plaču – šapatom stenje.
Ako ne moraju - cijedi kroz zube.
Brazda na licu - znak da laže,
od svoje nemoći,
sebe i druge.

Pred polazak

Odlazim - reče mi-
ne bih li se kako povratio sebi.
A ti, zamisli me kao... kao...
jednu pticu u velikom jatu,
dok sa jednog kraja,
put raspuklog neba,
ka drugome hiti i zrakom talasa.

Ne bojim se visine nit' beskraja njenog.
Ne uzmičem ni pred prostranstvom daljine,
ali već predugo strijepnjom odumirem,
kako će mi duša bez zračka topline,
slediti se, naga.

Otići moram, jer, ostanem li duže
u skučenom kavezu otrovnih misli,
uzet će me mržnja pod svoje k'o sužnja
ulančanog strahom.
Ogoljenom, meni će ponestati snage.
Nestat će me, rasutog,
s pepelom i prahom od nemoći
svladanog predajom bez glasa.

I zato, idem - nanovo mi reče -
a ti, proviruj i ponekad oslušni,
šum strujanja vjetra preko sedam mora.
Kada sve utihne, možda će do tebe
zvuk zamaha stići izmorenog jata,
nad rijekama bistrim iza sedam gora.

Poželiš li okom dostići do svoda
na modrom baršunu izveženih zvijezda,
ugledat ćeš pejzaž i nad njime jato
na putu do starih i znanih gnijezda.
Prepoznat ćeš krovove i drveća krošnje,
a pod njima ptice polomljenih krila.
I ruke i lice brižnoga čovjeka,
dok melemom vida prelome i rane,
iz korijena niklog u utrobi zemlje,
od skršenog jata davno raspupčane.

 

Let

Put papirnog zmaja boje maka
veliki dječak okom juri.
U snove zanesen
pogledom bludi,
odgovor traži
pita se i čudi.
Kuda to vjetar uvijek žuri
i kada će načas
predahnuti malo?
Jer, htio bi i on
pod krilo mu se sviti,
ogrnut platnom tananih niti
od sijedih u kosi izatkanih.
I opet, kao nekada, predati se
pod raspuklim nebom daljinama. 
Tamo gdje u sjenkama sutona skriti
borovi još uvijek breze ljube
poljupcima ljubavnika, nezaboravnih.

 

Vjerovanje

Skoro pa trećinu svoga življenja odživjeh ne znajući za Boga! Ni za vjeru ne znadoh, osim vjere u sebe i čovjeka bližnjeg. Jer, po svemu mi rečenom, još sa prvim njihanjem kolijevke, s grgutom nerazumljivim i riječju prvom, umu mom ne sasvim jasnom, mati me moja, Nera, u miru počivala, učenju zvanom čovjekoljublje, učiti stala, ne posustajući sve do...! U međuvremenu, dok je mati danonoćno radila, brigu o meni i mlađoj mi sestri, podučavanje i vaspitavanje, preuzimale bi žene iz komšiluka, mahom romkinje iz obližnje Cigan-male. Uz jednu od njih, Ružu Bećirovu uspravih se po prvi put, na radost oka joj vranog i osmjeha sa usana k’o nar raspukli, šireg od svih prostranstava, mom tadašnjem dobu, znanih. Na prve me korake obodrila Ruža, podizući me odlučno i nježno, nakon svakog, novog pada, a njih je bilo… iha-haaa ako ne i više! Ljubeći mi uboje na koljenima, svojom bi ih pljuvačkom mazala , pjevušeći ispotiha, zlatogrla...” jutros mi je ruža procvetala… “. 
Elem, prohodah konačno i bez tudje pomoći u četvrtoj godini svojoj, na veliko olakšanje zabrinutih roditelja i uz ushićenje Ružino. Vrisak joj je rascjepio nebo jekom: “Ima Boga, ima! Nisam ja, bre, za džaba onolike sveće u crkvi palila i kod ‘odže u Sapni, đerdane i šorvane ostavljala!”.

* * *

- Bože, gde si, ima li te?! – cikala je Ruža Bećirova, onog dana, zadnjeg od Bajrama aprilskog, godine ’92. Grcala je izlomljenim glasom, staračkim, upirući zjene ka visinama, nedokučivim. S rukama u kosi sijedoj, čupala je pramenove u nevjerici i neshvatanju! 
- Pa šta se to događa, bre… je si li mi dobro… od kuda ti na našoj pijaci sabajle… kuda ćeš dete… od koga bežite? – zapitkivala me, sve stenjući, isprekidanog daha. Osvrtala sam se oko sebe, utrnula od straha, dok sam sa njene tezge, u žurbi probirala čarape i trenerke za djecu i sebe. Na brzinu, jedva sam joj uspjela ponešto od košmara riječima oslikati. 
- Tiše malo… čuće nas neko… i ne pitaj me… ne znam. Jutros smo prvim autobusom ‘vamo stigli. Jedva smo preko mosta prešli… vojnici i milicija na sve strane… cijevi topovske u ljude gledaju! Odavno već, al’ nikad k’o juče i danas. Čaršija se na pola prebila… a od Srba, kažu, već ih je mnogo odavno prebjeglo, kradom… noću, preko Drine! Ono svijeta što je ostalo, prošlu je noć u zbjegu probdjelo. Adem i ja s djecom… i čitava nam familija… uz komšiluk iz mahale, sav! Kad smo se, pred zoru, s Kule vratili, djeca su pospala u odjeći, s obućom na nogama… gladni i žedni… uzjecani… od straha i studeni, sleđeni! 
Kad me ubio jutros nije… Adem… što ga ne poslušah, pa se vec ranije sa djecom, kod maminih u Prištinu il’ u Ohrid ne sklonih. Ne pitaj me… nemam ništa od odjeće za presvući ih, nit’ sebi imam, a valja nam za Mađarsku il’ za Makedoniju ići… što prije! 
- Imaš li para, evo ti, na uzmi… nek ti se za puta nađe a i Bajram je… znam ja vaše običaje. Seme mu se zatrlo, dabogda, ko vam praznovanje zlom namerom pokvario! Javi se gde budeš… poslaću ti još… čuvaj se… decu pazi…!

* * *

- Nema Boga, tobejarabi! Zar sad, obeharane glave, sve mi ovo deverati valja? Zarad koga se, s ovom nejači, po dunjaluku potucati moram? Od svoga dobra i rahatluka, po socijalamtu za pomoć moliti i riječju kamenom, nazor jezik prelamati? Mater li im njihovu, četnicku 'ebem! 
Ko god je ikada u životu doživio huju Adema Šarca, znao je, najbolje je šutiti i ni jednom mu se riječju ne protiviti. Tako i ja, sjenka od žene njegove, godine sam odšutjela, glas mi zamuk'o, nemoćan… nestalo ga… utihnuo odavno… i tako sve do…!
……………………… 
- Ima Boga, mama, ima! Još samo da nam je Tale i njegovi, ovdje! – uz topli zagrljaj i još mirišući na agdu svoje prve, bajramske baklava, u vrat mi šapnu moja Esma, onog, prvog Bajrama u milenijumu novom, na tlu zemlje tuđe, koju evo, već kamaru godina svojom zovemo. 
Oni, koji se na samo svog Boga pozivaju, u ime istog, pravo povratka na svoju zemlju nam, neljudskošću osporiše i vjeru u čovjeka oduzeti htjedoše. 
Al’ neka… ima Boga… ima, a i čovjeka bo’me ima! Vjerujem i znam.

* * *

Bajram barećula, govorilo se nekada u mahali mojoj, uz zagrljaj topli k'o lepina za iftara što je. 
Uz osmjeh oprosta i riječ iz srca i duše poniklu, sa željom za zdravljem, mirom i rahatlukom svakolikim.
Bajram barećula, svima koji misao i riječ dobru u srcu nose.

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

ČELIČNA PTICA

Čelicna ptico,
Dok me nosiš kroz paučinu oblaka
Dok mi se lice kupa
U sjaju sunca sa snježnih Alpa
Nosiš me preko sedam gora i mora
U susret dragim ljudima
Sa sobom nosim kofer
Prepun sjećanja, neodlučnosti,
Očekivanja i promašenih godina
Još sam mlada da od snova odustajem
Stara da iznova počinjem.

Ja želim da se radujem
Ali umorna sam
Od čekanja, praštanja i nadanja.
Umorno ispraćam i ovu godinu
I nestrpljivo čekam da je otjeram
K’o nepozvanu gošću na vratima

Osjećam
Kao da imam
Million godina
I bombu potiskivane boli
u grudima

Gdje li se to izgubiše
Sve moje radosti
Sjaj u travi dok sam čekala
Izazove mladosti.

Ja spoznajem grešku svoju
Navikla da dajem
Da nikada nšta
Za sebe ne očekujem
Zauzvrat ništa
Sama u borbi
Usred dvoličnog poprišta

Ja znam da želim
Da se mijenjam
Ali je navika moja
Željezna košulja
Iz straha od nepoznatog
Ne dam ničemu novom
Da se u moj život ušunja.

Čelična ptico,
Mi i zajedno plovimo
U igri sunca i oblaka
Mi vrijeme želimo da pobijedimo
Sa srodnim dušama da se spojimo
Ali teret moj
Ne odnosi voda
I u slobodi se
ne nadzire sloboda
Zbog tvrđave koju sam izgradila.

 

LOGORAŠ

Posveceno svim preživjelim logorašima

Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao 
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida i sluha 
Zavezanih ruku 
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.

Ukrali su mi komad neba plavog
Meni,čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije 
potpuno izgubio iz vida.

Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao 
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj 
I komadu neba
poput ranjene ptice.

Kostur sam živi bio
A rebra moja 
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke 
Bez početka i kraja

Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.

Ovu sliku iz albumu uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
A ona mi se uvijek 
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu 
Dobrote i naivnosti plaća.

Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao 
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.

Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama 
U jednom komadu 
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca 
I propalih ideala.

Da li je to ironija sudbine?
Da li mi se i život 
nemilosrdno sveti?
Ptica slomljenih krila 
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.

 

VRAĆENA MI JE SLOBODA
A UKRADEN ŽIVOT

PRAZNINA šUTNJE

Pokloniću ti šutnju
Kada riječi postanu nemoćne
Kad govor izgubi bitku
I naiđe na sablju britku.

Čitaj moju ćutnju
Dok pričamo pogledima,
Uzdisanjem i podizanjem obrva,
ogledalima duše u tužnim očima
pucketanjima prstiju
i micanjem usana
dok šake stišćemo
i strasti obuzdavamo.

Nadam se da ti moja šutnja
Neće biti zagonetka
Da te neće uvrijediti
Niti krivu sliku stvoriti

Gledamo se
Licem u lice
Ti i ja
I mala pusta sobica
Ne možeš pobjeći
Niti ja mogu otići
A šutnja nas siječe
Svojim mačem
I krv nas guši
I bode staklo nedorečene istine.

Dok odmjeravamo snage
U nemogućnosti da pročitamo šutnju
Praznu i tako bolnu
Poželjećeš ipak
Da se dogode riječi
Tople, ljudske, nesebične
Što tugu liječi.

_____________________

 

Vida Nenadić
Srbija

O ĆUTANJU

Ćuti me
ovo vreme.

Ćuti me
i belina
moje
nenapisane
poezije.

I on 
je ćutao.

I svojim 
ćutanjem
slušao je
sve naše
(ne)izgovorene reči,

Dok smo mi
i sa njim, 
i sa sobom
razgovarali.

Ćuteći.

 

PUTOVANJE AVIONOM

Sedela je 
na praznom sedištu do mene, 
zaogrnuta kaputom 
punim mirisa prošlosti, 
umotana šalom obojenim 
bojama prolaznosti, 
i za svaki slučaj, 
vezana pojasom sigurnosti. 

Tako visoko, 
nadneta nad zemljom, 
patnjom obeležena, 
kuvala je vino na mojim usnama, 
sa mnom, uz viski, nazdravljala, 
i gledala me kao da me oduvek poznaje, 
ona, u dušu, hermetički zatvorena. 

Gledala me je pogledom 
kojim se ne gleda, 
kroz ružičasta stakla bez dioptrije, 
a trebalo je da sama uđem u novo vreme 
i nove prostore. 
Trebalo je da me ostavi, 
zauvek, u pređenom. 

Ona ja je bila moja prošlost. 
Ona je ja, dok ulazim u novu običnost, 
na, još jednom u nizu, letova 
koji navodno vode ka ostrvu svetlosti. 
Ona me u svod nebeski upisa, 
u večnu prolaznost svega.

______________________

 

Sadija Klotz (1971)
Njemačka

TEK ONAKO

Eh ,
kad bi riječi
još snagu imale
da iskupe zelenilo oka ,
tek onako
da
prospu tepih
svih onih
prešućenih ,
pojedenih snova.

RATNIK

Prešute usne gomilu riječi
zaustave oluju vjetrova kad
zahuče iz mene van..
Izdrži tijelo strijele sudbine,
zagrli ruke samotne,
kad pogode me pogledi iz tame
bez trunke nježnosti,
bez imalo milosti.

Sakrijem na pola slomljeno srce ,
pokrijem golotinju krhkosti i
Po ko zna koji put
odjenem odijelo Ratnika
i znam oni,
Oni su uvijek sami.

_________________________

 

Sandra Bakaj (1967)
Austrija

BIJEG

Zarobljena u samoj sebi,
Stružem rešetke očaja,
Nagrižene budnim noćima
I bježim u zoru
Krijući ispod jezika
Trudnu riječ,
Spremnu da rodi pjesmu,
Vrištavu,
Krvavu,
Toplu.
Tražeći sklonište
Od čuvara noći,
Spotičući se o grobove
Ubijenih tajni,
Možda nađem kutak
Za mrvu stiha,
Što čeka da ispusti
Krik novog života u svijet,
Usamljen i izboran
Od čekanja na zlatna jutra.

 

ISPOD TEPIHA

Pomeo pisac
Nedovršenu priču
Ispod tepiha što ga otka
Mraz decembarskog jutra.
Pod njim muzičar sakrio
Neodsvirane note koncerta
Za napušteno čembalo i
Usamljenu violinu,
Balerina pokopala lepršavost
Labudjeg jezera.

Samo umorni pjesnik i dalje
Po njemu korača
Prosipajući mrve
Neshvaćenog stiha. 

MISAO LETI

Nemirna je noćas misao.
Prostranstvo daljina traži i
Dubine smiraja duše.

Puštam je da leti
I skuplja zrnca
Nebeskih blagodati i
Prosipa ih nad šumom
Zalutalih osjećaja,
Izgubljenih nadanja i
Ugaslih zvijezda u očima
Vječno umornih
Od traženja sebe.

_________________

 

Veljko Bosnić
Srbija 

NOĆ KAO PROLAZ

Noć kao prolaz traje
Izbija iz ovih zidova rjeke
Koja odnosi ono malo tajni
Koje smo ljubomorno čuvali sve
Ove godine

Kada pogledam
Oko sebe
Gustiš nestanka
Dvije ptice zlosutnice
I jedno konjče
Čeka

Noć kao prolaz traje
Bije sljepočnicama
Ko maljem
Obara

 

PONOĆ

Iza svih ovih kulisa
Nebom opasanih prozivki
Stardanja i smjeha
Ona nestaje na prstima
Kao san
Ljetne sjene

Iza vrbaka
Iza sna
Tvoje ruke na mom jastuku
Ona nosi sve ono što
Smo ostavili za kraj

Ponoć kao spas

 

DIVLJE DRAPERIJE

Pogledi koji se boje
Sjene koja se i ovoga
Puta nadvila nad ovo zrno
Sreće

Kružni pokreti srca
Ustreptele breze na brdu
Istočnika koji brije

Pogledi na tu jeftinu
Osrednju divlju
Draperiju
Smrti

Za kraj

 

SUSRET ILI PUT KOJI TREBA DA SE DESI

Pokušaji prerastanja
Uslijed propadanja ovog traga
Na hartiji novina jučerašnjih
Van vidokruga
Vjetra što kovitla
San

Prerastanje preko praga
Voćnkaka koji vjekovima
Plače
Naizgled običnom
Smjehu dana

Voda koja ističe
Iz slike vremena
Plača koji kida i starčkih ruku koje grle zemlju
Ognjišta
Našeg
Stara majka
Velikih žuljevitih ruku
Plače
Prolaznosti koja traje bije i knjiži još jednu pobjedu

Uzalud se budim

________________________________

 

Ibrahim Osmanbašić (1964)
Sarajevo / BiH 

Nemam pravo da zaboravim na riječi

I dok se izazovi lome 
od vrleti svijesti
cvjetovi čežnje, uz prizvuk tuge, 
tiho pjevuše u sjenkama prkosa.
I dok se valovi života 
Uz zvuk vječnosti mrve
Pjenušanje vri u podnožju magličastog horizonta.
Ja nemam pravo da zaboravim na riječi!
Ja nemam pravo na kredit promašaja
Ja ne smijem činiti što je uobičajeno za druge
Jer mene vide – i ako me ne gledaju
I nisu presudni oni što su tu.
Vakum duha u burnoj svakodnevnici vlaži zjene
A suze očaja su presušile, odavno
Zlo na prijestolju lakrdijaši
Crnom kosom pakosti maltrtirajući svjetlost
Znak je na čelu
Bol u grudima
A munje prkosa u zjenicama
I onaj kome je data ta spoznaja – 
nema pravo da zaboravi na riječi
nema pravo na kredit promašaja
ne smije činiti što uobičajeno čine drugi
jer njega vide – i kada nije tu
a provjera odlučnosti ne prestaje.

KNS/ 21.10.2011.

 

 

KNJIŽEVNI KRUG-KNS
Književni dijalog-33
Zajedničke okvirne teme "Ljudi bez sjenke" i "Praznina koja govori" 
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove prezentiraju svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.07.2011.g. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Andrijana Nikolić (Crna Gora)
Elvira Jakovac (USA) 
Veljko Bosnić (Srbija)
Semira Jakupović (Engleka)
Vida Nenadić (Srbija)
Sadija Klotz (Njemačka)
Danja Đokić (BiH)

______________________

Andrijana Nikolić
Crna Gora

PRĆIJA
(drama)

ULOGE : ULEMA,NANA, CUFO, KOMŠINICE(Bećovica, Suljovica, Ajdarovica i Mujovica), GLASONOŠA,

SPIKERMAN: U Krivoj Kiš-mali život je krivudav, kao ulice Stare varoši, koje iza visokih zidova kriju, šta se u avliji događa.Mali pendžeri sa džamovima, kriju sudbine djevojke-Podgoričanke, koja zbog vjerskih predrasuda nije smjela javno momka pogledati. Ali, jedne crne oči ka ugarak na opustjelom ognjištu kuće prizemljuše, gledale su kroz kapidžik.

(Ulazi Ulema i lagano pleše šotu.Pravi pokrete rukama.)
U POZADINI SE ČUJE MUZIKA KSENIJE CICVARIĆ

SPIKERMEN :Znala je ta Ulema sve momke iz ulice. Znala je i one kaurske i one njene vjere. Tek toliko da zna kada bude isprošena kako bar izgleda njen budući životni drug.....

(Ulazi nana i Ulema se skameni. Pogne pogled.Nana unosi tacnu)

NANA: Što si mi se ubehutila, ljiljane? (Nana spusta tacnu i sjeda. Sjeda i Ulema) (Nana miluje Ulemu po obrazu)
ULEMA (Spustila glavu, gleda preda se) Nano, da mi je znati za koga me otac namjerio. Da nije za Kema sa dna Varoši? Ne bih voljela. Vele da je prgave naravi. Rekoše mi Lejla i Mela da je Suljo ostao udovac, te se raspitivao kod daidže za mene. Đe ću Nano za Sulja, što ni za biber nema, u onu udžericu, kod troje mu siročadi?
NANA: (Privila joj glavu na grudi) Ne plači dijete. Neda tebe tvoj tajo bilo kome. Vidjećeš. Ta svi mi znamo da je Kemo muanat. Da je čemu, do sad bi se đevojkom zakitio. Kod mnogih se on raspitivao, no mu se nije potrefilo. Neće niko svoje cvijeće u korov.
ULEMA: (Podigla glavu i gleda Nanu u oči. Uhvatila je za glavu i fiksira joj pogled) Nano, pogledaj me u oči. De, ne skrivaj ništa od mene. Kaži mi za Sulja. Kaži Nano(skoro plačno).
NANA: Da ti kažem pravo. Razgovarala sam ti sa tajom. U amanet sam mu za zdravlje i na dug život Alahu, pa neka sam ga rodila, ja ga zaklela, da mu na golu pamet ne pada da te u sirotinju šalje. Jes poštena sirotinja, no je tvoja mladost čestitija. Đe u braku ljubavi nema, mladosti ka da i bilo nije. Kad u sobi vatra grije a u srcima led, duša bi da ledna mrije.
ULEMA: Tako znači. A htio me je njemu dati, je li nano?
NANA: Šćio, ne šćio, preke mene žive neće moći. Neda Nana svoje prve oči u glavu u ovu kuću rođene.
ULEMA: (Grli i ljubi Nanu) Nano, moja, da je rahmetli dedo živ, i on bi me tako čuvao. Je li tako Nano?
NANA: Tako je melemu Nanin. Tebe će Nana za lijepa momka. Neda Nana ni latica da ti pane, a kamoli ružna misao.
Ulema: Šta bih ja bez tebe Nano? Nano moja. (Grli Nanu i miluje je po glavi, licu)
NANA: A đe držiš prćiju, zlato Nanino?
ULEMA: U igamu držim jorgane. Punjeni su mi čistom predenom vunom. Ušivala mi ih Gondža Osmanova, rukatnica.
NANA: EEEE; mnogima ih je ušivala Gondža. Što ona zašije, bez velike se muke rasprcat ne mogu.
ULEMA: E, jes vala. Baš tako i kažu. Spremila sam satenske bluze i dimije svilene a feredžu sam nabavila iz Istanbola, ka šta je ima bogata Bajramovica.
NANA: Neka, neka, Alahu na amanet, dijete. Sve je to od njega i neka te čuva. 
ULEMA: Dođi Nano, da mi vidiš prćiju.

(Hvata Nanu za ruke. Ulema ide natraške i izvlači Nanu i seba sa pozornice)

Kraj prvog čina

* * * * *

MUZIKA ŽUTOGA SERHATLIĆA

SPIKERMEN : Spremila je Ulema prćiju da se ne zastidi. Vezla je posteljinu, odabirala materijal za jastuke, tada zvane jastake. Iz Sarajeva sa baš čaršije od Adžo Šuća Omerova, daidže njenog,dobila je tepsiju kalaisanu za pite što se rukom kora valja, tanja od papira.Od šuštećeg i nešuštećeg materijala punila je svoju djevojačku riznicu, po adetu i vjerskom običaju. Nalune lakovane i „bile zokne ka snig“, te bjelila za lice, moralo je da se nađe, jer, udaja je božji adet.
(Ulaze komšinice i donose poklone, spustaju ih na pod i sjeda svaka pored svoga poklona. PJEVAJU
ISTOVREMENO SLIJEDI 
SPIKERMEN: Dođoše jednog dana komšinice: Bećovica, Suljovica, Ajdarovica i Mujovica. Uglaviše svadbu, udariše joj bjeleg na čelo, da se zna da je isprošena. Nana uvodi Ulemu U VJENČANICI i sjeda je u centar . Prave joj biljegu na čelu) Ustaju uz pjesmu.

SPIKERMEN : Izvršiše običaj sa čansom, uz mnogo vriske i udaranje u tepsije da čuje komšiluk, pa kom drago a kom žao.

Nasred kuće stoji Ulema sa biljegom na čelu. Kraj nje Nana. U krug idu komšinice i daju joj blagoslov.

BEĆOVICA: Hairli, nek se čuje. Kom je žao da mu ža u kuću dođe. Kom je drago nek nas gleda i raduje se .
SULJOVICA: Adet je, adet da se učini ovaka sreća. Neka čuju svi od krive i prave Kiš Mahale do džana. Od Cvijetina brijega do Redžovića volata. Nek se čuje na Skaline do na Sastavke, od brijega Ćukovića do bostana Stijovića.
AJDAROVICA: Da je za na vijek i cio dug lijepi život. Da je ka vode u Moraču i ribe ka u Sitnicu, da je ka kiše na žednu zemlju, da je ka brašna u Muratov mlin-nek je tolko sreće u ovi cijeli vijek ove bule.
MUJOVICA: Da ti džadom cvjeta cvijeće, da te naše oči srećnu gledaju, da ti lahki korak bude vazda, ukrasu naš.
ULEMA: Hvala Vam dobre moje. Hvala, đe čulo i ne čulo. Od Vašeg blagoslova ljepše mi se živi.

UŽIČKO KOLO-TRI IGRAJU, A TRI SJEDE/ODLAZE SA POZORNICE NAKON ZAVRŠENOG KOLA

Kraj drugog čina

* * * * *

SPIKERMEN: Kad je kod odže prvi put vidjela svoga budućeg, kad joj je iz kurana očitao ono što ide uz brak, Ulema bijaše zadovoljna. Njega, Cufa, nikad nije vidjela kroz kapidžik. Ovaj je sasvim lijep, dobro izgleda i nije kriv na jednu nogu, kako su je vršnjakinje plašile. Zgodan budući muž od sad pa dovijeka.

ČUJE SE ŠOTA. IZLAZI PAR NA POZORNICU I SVIRA. KAD ZAVRŠR PLES, UZIMAJU SE POD RUKU I ODLAZE SA BINE.

Kraj trećeg čina

* * * * *

SPIKERMEN :Živjeli su u braku samo tri dana i toliko noći, kad dođe crni aber sa Morače.

GLASONOŠA: (ULIJEĆE I LELEČE) Kukuuuu, ljudiiii, utopio se Cufoo na Moraču. Utopio se kad je čun prevrnuo loveći skobalje!

ULEMA: (Skamenjena) Šta veliš, jezik ti otpa?
GLASONOŠA: Velim to što velim. Utopio ti se Cufo, pa eto ti. Da je makar brata ima, sad bi mu u kuću ostala, no se vrni kući u Krivu Kiš-malu.
ULEMA: Teško mene, nesrećnici. Teško mene moja Nano. Teško mene moj Cufo. Ne osta mi o’tebe ni roda ni poroda, ma ni u sjemenu.

(Skrhana od bola, pada na pod)

SPIKERMEN: I tako opet ostade Ulema sama. Da je Cufo imao brata, kao što je Glasonoša kazao, ona bi po običaju ostala u kući, no pošto Cufo bijaše jedinac, vratila se Ulema opet kod Nane, a za njom i prćija na kariću, netaknuta./IZLAZE DJEVOJKE SA TIHOM PJESMOM NA USNAMA, PODIŽU ULEMU, OTPJEVAJU DO ZADNJE RIJEČI SPIKERMENA I POKLONE SE/
Nikad se nije udala za drugog, jer je do kraja života žalila svoga Cufa. Umrla je jednog decembarskog dana, kad je sjever bucao kroz Podgoricu ka kamrik. Ni groblja više nema đe je sahranjena. Ostalo je samo sjećanje.

________________________________________

Elvira Jakovac
(USA)

Praznina

Sjećaš li se robe
kad si zvjezdana prašina bio?
Sjećaš li se robe
kad ni kosti ni krv
nisi imao?
Sjećaš li se ništavila?
Sjećaš li se praznine?

Sjećanja su ti zamrla,
srce otvrdnulo,
duša istrulila, robe.

Vraćaj se robe,vraćaj,
jer kazna je teška za bjekstvo.
Vraćaj se robe svome početku.
Vraćaj se čistoći i ljepoti.
Predaleko si otišao.

Potraži sebe i naći ćes mene.
A ja nisam daleko.
Povij glavu i pređi planinu ponosa
što bjesomučno si ga gradio.
I izgazi svoj ego, nepoštedno.
Dođi robe, čekam te.

Na litici duše 
kad se pojaviš
dah će ti se oduzeti
od neizmjernog prostranstva
i praznine koja govori.
Dođi robe,čekam te.
Mjesto je tvoje 
uz noge moje. 

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija 

VODOM

Danju u mutnom
Ogledalu traje dugo

Ponekad se prepoznaje u visinama
Snjegom okovanim
Preletima

Osjetim sve to pomjeranje
To izbijanje ivica
Stola nedeljnog ručka
Maglom opasanim
Traje suzama
Okupanim

Nosi svoje teške
I mirne sne
I dunje žute
Traju na dnu

POVJETARAC

Spaljena trava u polju tuguje
Ostavljena kscima
Bez stida
Dolina lenjo spava
Čuva tajnu
Njegovu

Vazduh se kovitla i muči
Dimi
Prži avgustovsko sunce
Brutalno
Vrata teška
Prolaze

Spaljena trava
Bez igdje ikoga
Godi mu

GLAS

Glas
Osvećenog pada u vazduh
Na mulju rjeke
Nanosima smrti
Spava

Ponekad u nebo
Ustrjemi se
Bezglavo
Zadrma zavjese
Prozora
Sobe za umiranje

Bubnja po ušima
Maljem udara

Ponekad ga tješim
Milujem mu krvavu kosu
Suzu brišem Kobnu

Laje pred zoru
Licka lažima

(JUNI 2011)

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska 

PRAZNINA ŠUTNJE

Pokloniću ti šutnju
Kada riječi postanu nemoćne
Kad govor izgubi bitku
I naiđe na sablju britku.

Čitaj moju ćutnju
Dok pričamo pogledima,
Uzdisanjem i podizanjem obrva,
ogledalima duša u tužnim očima
pucketanjima prstiju
i micanjem usana
dok šake stišćemo
i strasti obuzdavamo.

Nadam se da ti moja šutnja
Neće biti zagonetka
Da te neće uvrijediti
Niti krivu s;iku stvoriti

Gledamo se
Licem u lice
Ti i ja
I mala pusta sobica
Ne možeš pobjeći
Niti ja mogu otići
A šutnja nas siječe
Svojim mačem
I krv nas guši
I bode staklo nedorečene istine.

Dok odmjeravamo snage
U nemogućnosti da pročitamo šutnju
Praznu i tako bolnu
Poželjećeš ipak
Da se dogode riječi
Tople, ljudske, nesebične
Što tugu liječi.

________________________________________

Vida Nenadić
Srbija

PRAZNO

Prazno vidimo
ako
u prazno gledamo.

Prazno mislimo
ako
se prazno osećamo. 

EMPTY

We see emptiness 
if we look 
for emptiness.

Our thoughts are empty 
when we are 
feeling empty.

________________________________________

Sadija Klotz
Njemačka

Strano tijelo

Svako od nas treba jedan mali kutak,mjesto jedno gdje crpi snagu ,gdje pronalazi mir.Utočiste neko,neki slap gdje napijemo se kapima života.
Kad nam život pregorak postane,kad pogubimo snagu , ne uspijevamo više gipko kroz sokake života našeg koračati ,kad malaksamo i padnemo.
Kad nam treba snage ,hrabrosti i lijek za dušu,tad idemo u to utočiste ,napunimo se energijom koju nam ono daje,izbacimo iz sebe negativne misli,obeshrabrenje i pesimizam,namažemo rane mehlemom i toplinom koju samo u takvom jednom utočistu pronaći možemo.
Kad nas život tako pritisne a mi se osjetimo tako slabi ,kad nam ni najlakše stvari svakodnevne ne uspijevaju,kad se pogledamo u ogledalo i umjesto one snažne osobe,one prkosne duše ,samo nas iz njeg pogleda krhkost,rezignacija,slabost i umor..kad si dostigao taj stepen umora da ne možeš više disati.
Eh, tad se uputiš ka utočištu tom,jedva čekaš da osjetiš tu snagu ,tu energiju koja ti daje hrabrost,koja te podigne nanovo ,koja te napuni snagom koja ti je potrebna da još i dalje preživiš hladnoću u kojoj živiš.
I doživiš šok!
Doživiš nešto čemu se ne nadaš.
Ne uspijevaš više ni u tom utočištu pronaći snagu,mir i potrebnu hrabrost.Sva zbunjena,šokirana ,lutaš i tražiš,vrištiš i moliš .
Dugo treba da se srede misli koje lete ,koje se sudaraju u zraku ,ne shvataš ništa više osim onog očitog: Za tebe ne postoji više mjesto gdje utočište ,sklonište pronaći možeš!
Tamo gdje si snagu crpila,tamo gdje ti je duša pjevala pa počesto i sa onim sjetnim osmjehom a ipak pjevala,tamo gdje hranila si se čistom ljubavlju ,vjerom i crpila snagu iz uspomena toplih dana djetinstva i sreće-tamo više ne pripadaš!

Otišla sam tamo da upijem osmjeh,otišla da budem bliža familiji,onim svojim žilama ,što ih tako duboko ukopah da nigdje više ne uspjedoh žile pustiti,otišla tamo na livadu svoju i osjetih se ko neko strano tijelo .Strano tijelo koje nikome više ne pripada ,koje je izgubljeno između dva neba a nijedno ga ne nosi.
Ne znam ni sama kako se vratih,hodala sam nesvjesnim korakom,nošena tolikom tugom i neshvaćanjem,s tolikom ranom na duši ,tako žestokom boli da ne uspijevam ni sad upitati se kako ću dalje.
Sad,sad sam ko duh ,lebdim ukočena,pocijepanih žila,umrtvljena ,isušene duše i umornog tijela..
I još ne smijem sebi postaviti pitanje ono ,što ipak po glavi se vrzma: Hoće li odsada svaki put moj tamo biti ovakav i smijem li se usuditi ponovno otići i pronaći odgovor na pitanje ovo?

________________________________________

Danja Đokić
Sarajevo / BiH 

Prazna od stihova

Naslanjam se već dugo
na svoje riječi
šutnjom ogledala
odmaram

misli mogla bih
optočiti mjesečinom
onom istom
što mi zaklon nudi
od mraka
možda

mračnija i još više
mogla bih biti
prazna od stihova
u ovom sobičku
(sama sa sobom)
što se ljulja
na srpu
bez prozora i
poda
bez svoda

rječite da nije
bljeskalice
zvijezde

na obrazu anđela
(što me piše)

KNS / 01.06.2010

KNJIŽEVNI KRUG-KNS
Književni dijalog-32
Zajedničke okvirne teme "Bosanske piramide" i "Neizgovorena riječ" 
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.05.2011.g.na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Nermin Delić (BiH)
Alma Islamović (Njemačka)
Rajko Glibo (Hrvatska)
Vida Nenadić (Srbija)

________________________________________

Nermin Delić
Jajce / BiH

NEIZGOVORENA RIJEČ

Znam da najljepše se smiju tužni ljudi
Jer ako osjete nalete sreće srce se budi
To srce je spremno da ćuti i da moli
Nijednu riječ sebi ne može da dozvoli

Riječ koja bi značila kraj maskarade
Kraj skrivanja,početak i kraj tinjale nade
Novi smisao života nastao djelovanjem obrta
Laku noć pameti,odsad nema ni pokreta

Ta riječ utjecala bi i na ljude koje volim
Baš zbog njih,jer im najbolje želim
Neću reći tu istinu tu životnu tajnu
Neka intriga vodi u radoznalost beskrajnu

Ne mogu! Ne želim! Sve bi palo u vodu
Bojim se i da pišem ,trzaji u hodu
Osjećaju se pri samoj pomisli
To me čini posebnim,to su moje misli

A samo jedna riječ otkrila bi zabranjeno
Znanje neistraženo,vječno paženo
I te riječi istine pratit će me kroz mladost
I kad se skrasim i kad dočekam starost

U mojim mislima sve do groba
Veće od ljubavi , istovremeno pusta soba
Neizgovorena riječ a šifra jaka
Dužine odavde do oblaka

NADA ZA NIŠTA

I opet si tu
U mome snu
U mojim mislima
Vidim te pred očima

Tvoji dodiri tako mi nedostaju
Da si tu bar na kratko
Pomislim osjećaji nestaju
Al' tu si,dolaziš kao niko

I nepozvana
Pomalo zaboravljena
Duša se sjeti svega
Zna da je ostavljena

Ti živiš daleko
I živjet ćeš vječno tako
Srcu si blizu al' nije lako
Za taj osjećaj ne zna svako

Gubim vrijeme
Voleći
Ljubav zauzvrat
Tražeći

Sve je tu
Al u mislima
Sve je u zlu
Ništa u dobrima

Možda nekad
Osjetim dodir topli
Možda nitad
Neuništi kamen obli

Čekam i čekam
Još par godina
Nije puno još se nadam
Živim u svijetu iluzija

Ako imaš hrabrosti
Razmisli o ovom
Ako ne onda bez milosti
Pogužvaj papir proglasi zaboravom

A ja sam tu
Još par godina
Kad sijede dođu
Odlazim ti ja

Požuri ako me voliš
Ne idi ako se dvoumiš

________________________________________

Alma Islamović (1982)
Langen Hessen / Njemačka

PROLEĆE MOJE

Proleće drago,
volim miris tvoga cveća
jutrom da me budi,
talas tvoga sveta raja,
što kao rujna zora poljima buja!
Zbog tebe mi je srce opet veselo
i dani i sati vrlo brzo lete!
Livado rajska, posteljo moja,
udišem lepote i čari svete!
Ti si moje najdraže godišnje doba,
najdraža uteha ovoga tvoga roba
koji se uvek ljubavi nada,
da nikada ne bude gorkih suza
sve uvelo da se probudi sada!
Zato budi moja večna ljubav,
moj cvetak u rosi,
i kada sviće sunce
i kada pada tama,
nek nas ljubav nosi!

___________________________

RAJSKI SUNCOKRET

Oj, sunašce moje milo,
moj najlepši rajski cvete
tebe slavim, tebe volim
tebi moje misli lete.

Moj mirisni, blagi mede,
uspomeno srećnih dana,
bio si simbol moje nade,
lek svih mojih rana.

Zavoleh te kad bi leto,
i ta tvoja oka dva,
a sad mi na srcu leži rana
otkad tebe nemam ja.

Sve pesme su spomen tebi,
kako bi ublažile mi tugu,
u nadi da ćeš mi se vratiti,
dok ja tražim svoju dugu.

Pomislim da si mi blizu
da me s neba gledaš ti,
nestao si znam zauvek,
to su samo moji sni.

___________________________

U NEBU MOJIH SNOVA

Dušo moja,
poleti u nebo mojih snova,
u moj purpurni rajski svet,
pružam ti srce kao letnja zora,
krila spremna na beskrajan let.

Poleti tamo gde je srce moje,
tamo gde su sve divne zore,
proleća moja, jeseni, zime i leta,
srce te je puno, strpljivo te čeka.

Pronađi me u dragom i dalekom,
beskrajnom, beskonačnom svetu,
i sanjaj da naša ljubav prošla nije,
srca se vole kao davno prije.

Poleti i nemoj čekati,
neka čekanju dođe kraj,
moramo se ponovo sresti,
na istom mestu, u topao zagrljaj.

________________________________

Slušaj osmeh moga srca

Pričaj mi danas o sreći, cveće moje,
gledaj u nebo, puno plave boje,
pusti naša srca nek se raduju, vole,
u ljubavi sve je lepše, slađe, jedino moje!

Danas slušaj osmeh moga srca,
čuj kad od ljubavi glasno bije!
još uvek ono jednoliko za tebe kuca,
iskrenom ljubavlju osećaje za te sije.

Danas nek se budi uvelo cveće,
nek se miris proleća u njedrima širi,
nek sve procveta, buja i poraste,
svaku mržnju, nesporazum pomiri!

Danas, kada je sve manje od manjega,
kada ništa nije ko što je nekad bilo!
od danas moramo zajedno cvasti,
cveće moje, predivno, procvalo i milo.

___________________________________

NEGDE DALEKO

Negde daleko, daleko sam,
u skrovištima tuđine!
i još dalje, i još dublje
od svog rodnog zavičaja,
od zrele žute njive,
livada kraj reke,
i još dalje, i još dublje
od beskraja i raja!

Ostavih tragove za sobom,
sve što je srcu sveto i drago,
mirisne osmehe čedne,
sve što je srce snivalo mlado.

I postadoh manja od zrna soli,
u tuđem svetu, prepunom,
tuge, čemera, jada i boli!
pa mi i srce i duša
uzajamno jecaju,
dok povratak čekaju,
koji možda nikad neće doći…

_________________________

Pamtiće se jedan plamen sreće

Pamti plamen ljubavi naše,
pesmu što nekada naša srca para,
da li smo se u osmehu sreli,
u trenutku ljubavnoga žara.

Pamti sve naše puteve sreće,
sve što je bilo lepo i sjajno,
sunčeve lepe žute sjajne šare,
od srca tebi poklonjene dare.

Nekada smo bili u svitanju sunca,
sve dok sudbina ne polomi srca,
našu ljubav sve tuge ubiše,
sada bolno srce mi uzdiše.

Izgoreće snažan plamen sreće,
od najdražih životnih snova,
pamtiće se jedna ljubav čežnje naše
i taj plamen što izgore od bola.

______________________________

JEDNA LJUBAV BEZ ZABORAVA

Ti, što bijaše srcu drag i mio,
Okićen svim zvezdama sjajnim,
Ljubav i život si ispio,
Ti, s najlepšim očima bajnim.

Ti, prekri svetlost sunca obasjana
Prizva tamu u sred bela dana!
Pa na srcu osta rana,
Jedna ljubav bez zaborava,

I tako svako leto, proleće, 
Srcu više ne bi drago,
Niti svi dani svetli i sveti,
Niti ikakvo na svetu blago!

________________________________________

Rajko Glibo
Hrvatska

IGRA SKRIVAČA

Škaklji me
A nikako da je nađem
Tražim je
A ona kao da nađe mene
Bišće me nepokazom
Imela moje duše
Jačina joj ne popušta
U punom sepetu riječi
Igra skrivača traje
Traje na meni i u meni
Koja li je prava
A prava je neizgovorena
I nikako da je nađem
Po tko zna koji put
U polje nagonski zađem
Žanjem otkose riječi
Žetva liječi
Golica ona neizgovorena
Izmiče omči vremena
Kao da ide k meni i ja k njoj
Ali dodira nema
Prava-pravcata-jaka
Prekretnička je oznaka
Ne izgovorenošću prožima sve
Jaka kao život
Tragična kao Srebrenica
Ponosna kao Bosna
Igra skrivača traje
A nju nikako da nađem

________________________________________

Vida Nenadić
Srbija

NIKAD

Nikad neću dovršiti tu pesmu,
koja ima muziku moga glasa.

Nikad neću moći reći
ono što nisam rekla tada.

Nikad neće biti kao što je moglo
i trebalo da bude

Nikad...
Nikad je sada.

NE KRIVI ME

Ne krivi me
što ne izađoh iz sopstvene kože,
što ne pročitah nenapisano,
što ne čuh nerečeno.

Ne krivi me
što prećutaj moj bol,
verujući da nemam sa kim
da ga podelim.

Ne krivi me
što ne videh nesagledivo
što ne napisah ništa
što ne pobegoh i ja
malo ranije
sa tog gubilišta.

Ne krivi me
što se ne naroružah strpljenjem,
što ne namirisah šta nosi novi dan
što pustih da mi te odnese san.

Ne krivi me
što ne dođoh ni malo kasnije,
i što više neću doći nikako.
Možda je i bolje tako.

KNS/11.04.2011.

KNJIŽEVNI KRUG-KNS 
Književni dijalog-31
Zajedničke okvirne teme "Svjetlo nade" i "Miris zaboravljenog proljeća" 
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.03.2011.g.na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Danijela Topić
Asim Bajramović (USA)
Arif Ključanin (Novi Zeland)
Semira Jakupović (Engleska)
Vesna Korać (Novi Sad)
Pijo Pleh (Turska)
Kasim Susak-Keke (Travnik)
Sandra Džananović (Austrija)
Azra Jahić (Živinice)
Veljko Bosnić (Srbija)
Ibrahim Osmanbašić (BiH)
Enes Bešić (Njemačka)

________________________________________

Danijela Topić

Miris zaboravljenog proljeća

Nije još, al’ već sledeće sedmice je tu. Mart. I snijeg. Oboje. Oboje ih volim, ali ne zajedno. Čudno je kako neke stvari volite ali samo odvojeno, kad se spoje više vam se ne sviđaju. Mart i snijeg svakako ne priliče zajedno, bude neki nemir u meni. Možda oboje bude nostalgije i uzbuđenja, samo potpuno različita. Snijeg podsjeća na one hladne ali opet znate kako tople dane, posmatranja snježnog grada sa okolnih brežuljaka, čajeve od kamilice, duge šetnje, otiske u snijegu; pa i one druge otiske, u srcu i sjećanju. Opet mart nagovještava kraj zime, tih urezanih trenutaka i dolazak onih toplijih, po vremenskih prilikama, dana.
Onda se osjetim kao između dva svijeta u neznanju kuda i gdje se uputiti. Neobično je, naviknete se na dolazak toplijih dana i onda vas iznenadi ono što zovemo snijeg. Baš kao i kad se naviknete na nečiju toplinu i blizinu, a onda tog nekog jedno jutro više nema pored vas. I isto tad ne znate kuda bi sa sobom, kao na raskršću. Iste situacije. 
Zato osjetih jednog marta da snijeg u njemu i nije baš dobrodošao gost. Ali svejedno je tu. Jedna od onih stvari na koje ne možete uticati. Ponekad pomislim da je svaka pahulja dužna da donese neku poruku o prošlim ili budućim danima, nekome svom dragom. Tražim one moje, prije nego se istope. I sigurna sam još da snijeg donosi uvijek jedan poklon sa sobom. Sjećanja. Ne možete reći da ga vama nikad nije donio. Morao je nekada, skoro i svake zime. Prema meni je darežljiv...
Nema snijega koji ne donosi sjećanja, a ni prošlih martova bez naših ulica, mirisa, naših proljeća. Ovaj mart je po svim prilikama oštar i strog, ostavlja hladne tragove. No, zima je svakako prošla, snijeg će se u toliko kratko vremena istopiti. Šta onda? Ovo nije naše proljeće, nema naših ulica. Mimoilaze se. A moglo je biti proljeće kao i svako do sada. Vedro i naše. Možda i moje. Biće, da ću ga ipak prigrabiti sebi, jer bilo bi besmisleno da ga pustim da prozuji tek tako. A ti ako ipak poželiš da bude i ovo proljeće naše, nećes me uspjeti naći.
Bojim se ponekad svojih slabosti, da ne popustim, pa te ipak pustim blizu mojih ulica. Najgore je kad se plašite sami sebe. Ja sam već i nekako navikla. Zbog tebe već odavno vodim bitke sama sa sobom, dosta sam ih izgubila, ali važno je da mi se smiješi pobjeda u tom ratu. Kako samo čudno zvuči, radovati se pobjedi protiv samog sebe. Ali jedino tako mi se smiješi ovaj mart kad okopni snijeg, ovo proljeće, bez tebe. Može se to nekako pogledati i sa druge strane. Novo proljeće, nove pobjede, novi osmijesi, neko novi. Odmah mi pada na pamet novi „On“, moj neko. Pa ne može on biti novi. Može biti neko drugi možda, sljedećeg proljeća, ovog vjerovatno ne... Može biti neko ko će se osjećati mojim, ali niko neće više biti za mene moje neko, kao on. Neko ko neće ovog proljeća koračati mojim ulicama. Neko ko ne zaslužuje to više.
Ali, i dalje svaka njegova bol mene dotiče. Kako je rekao čika Balašević jednom: „Tvoja je sreća samo tvoja stvar, al’ zato tvoja tuga, to je već priča druga, to na moj račun ide...“. A nekad je naša sreća bila naša stvar. Ovo proljeće je moja sreća, možda nemam druge, možda i ne želim drugu. No, ako nam se slučajno putevi ukrste, ovo moje proljeće nećeš pretvoriti u naše. Ali proljeće, molim te pričekaj još malo, još nisam spremna da te prihvatim samo za sebe. 

________________________________________

Asim Bajramović
USA

Sjeti se gdje smo rođeni sine

Kada se vječnost
sa dušom spoji
godine prođu
vrijeme mine
sjeti gdje su
korjeni tvoji
sjeti se gdje smo
rođeni sine

A kada svjetlost
zatamni boja
vrijeme masku
sa lica skine
kad' ode babo
i majka tvoja
sjeti se gdje smo
rođeni sine

Ponekad sine
stani i reci
pomeni sevdah
sav od miline
sjeti se i pričaj
svojoj djeci
pričaj im gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kuda
protiče Una
pomeni vode Ćehotine
opojni miris
svježeg somuna
pričaj im gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kako
teško je bilo
godine ratne
prepune tmine
pomeni Bosnu
i njeno krilo
sjeti se gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kako
gazije tamo
čuvaju ponos
svojih planina
reci da majka
za svoju Bosnu
ako zatreba
ne žali sina 

________________________________________

Arif Ključanin
Novi Zeland

Ahmed i nesreća

Kobaški Kazići, vitki i mršavi ljudi, dobri i dragi prijatelji, depresivni i euforiči istovremeno, jer im je srce veće od pameti.“ A srce je ono što najviše vrijedi u čovjeka“, jednom je davno rekao učeni Ahmed. Zato nije slučajno što baš ti srčani ljudi baštine puno priča o Ahmedu u kojima je srce glavni junak.

Moj rahmetli tetak, Mujo Kazić, jako je volio onu o ljubavnoj nesreći koja je davno jednom mučila nekog mladog Fadilagu Omeragića iz Omeragića.
Njega su po ondašnjim običajima, kaže priča, njegovi oženili za neku bogatu begovicu Dizdarušu koja mu donese u miraz pola Motajice i srmom optočen sanduk niski dukata. A bila je i lijepa ta beguša da je i to ostalo zabilježeno u memoriji starih kobaskih priča. Ali đaba muškoj pameti sve to kad je srce neće i nemože. Tako je odmah nakon bogate svadbe, kojoj bijahu nazočni svi viđeniji ljudi kadiluka pa čak i sam beg Musabeg Kapetanović, izaslanik paše travničkoga, mladi i nesretni Fadil aga počeo odlaziti od kuće, ko biva poslovno. Najčešče je jahao do Kobaša gdje se na veliko tesala građa iz nepreglednih šuma motajičkih, koje mu u miraz donese njegova lijepa druga neljubljena. Nije on brojao klade otesane, ni sate nadničara, vec je pravo jahao do Hajrudinove kahvane pokraj hana i pio mehku rakiju šljivovicu koja je tako godila njegovoj nesretnoj duši. Kad bi mu rakija omekšala patnju i pamet ustajao bi Fadil i hodao po mahalama kobaškim gledajući kako se cijeli dunjaluk smije i raduje životu, a samo on tuguje jer ga oženiše onom koju srce neće. Sve to skupa, to opijanje sa besposlenima i fukarom i te njegove šetnje mahalama dugo je potrajalo, jer mladom agi Fadilagi, onako pripite i omekšane pameti, nije bilo dosta samo gledanje radosnog dunjaluka. Naime, vrlo brzo su prve glave kobaških porodica zabranile djevojkama i mladim ženama da u te dane izlaze do čaršije po dućanima i magazama prebirati po krpama svilenim, ili da idu same krivudavim sokacima na studenac na vodu sa testijama okruglim ko sunce. I tko zna dokle bi to trajalo i kako bi to sve skupa završilo da mladi Fadil onako rakijom vođene pameti nije zalutao do Kršćanske mahale. 
Što se tamo zbilja deseilo nema tragova u pričama o Ahmedu koje njeguju kobašani, a one priče iz Ciganske mahale i onako ne treba uzimati za ozbiljno. Zna se samo da je neki prota Želimir Prodanović, ili tako nekako, s kojim se mudri Ahmed znao družiti i voditi duge razgovere, došao do Ahmeda i zamolio ga da popriča sa mladim Fadilagom, da sve to ne ode predaleko - do belaja. I tako Ahmed došeta do Hajrudinove kahvane, onako visok i mršav, sa bradom kao dukat žutom neuredno rasutom po crnom kaftanu kojeg Ahmed nije skidao ni ljeti. Došetao i pravo za Fadilov stol. Mršavom rukom dade znak onim besposlenim barabama što su vazda sjedila sa Fadilom i pila na tuđi račun da se raziđu i oni se izgubiše bez riječi, pa Ahmet sjede na ugrijanu stolicu i poruči dvije jake kahve. Htjede Fadil ruku da mu ljubi iz poštovanja jer bijaše duplo mlađi od Ahmeda o čijoj se mudrosti glas već proširio i do udaljenih posavskih ćaršija, ali Ahmed nedade. 
Što su njih dvojica tada zborila, postalo je predmetom oštrih svađa između klanova srčanih Kazića i onih Đuherića sa brda, tvrdoglavih i zajedljivih, da već godinama između njih nema razgovora osim onda kad se zbilja mora. Jedni Đuherići pričaju da je Ahmed tako silno ošamario Fadila da se ovaj namah otrijeznio, a drugi da je umjesto kahve poručio rakiju. I Fadilu i sebi. No, većina kobašana ipak vjeruje priči Kazića, pa i ja sam nekako sklon toj verziji koja kaže kako je Ahmed nakon duge šutnje u kojoj se i kahva ohladila rekao mladom Fadilu da ne budali i da se okani ovog Hajrudinovog rakijskog đubreta. „Ali kako dragi moj i uvaženi Ahmede?“ - zajauka Fadil čupajući svoju bujnu nečešljanu kosu. „Kako, pobogu mudri Ahmede, kad sam tako nesretan?!“ Ahmed ga naglom kretnjom ruke ušutka i reče:" Djete moje, Fadile, nesreća je samo misao, kao i sreća. I sam život je tek misao božija u kojoj sve obitava, hajvani i insani, travke i stabla, vjetrovi i snijezi. Misao koju čovjek kalja neznanjem i zabludama svojim. Ti si se, moj jadni Fadile, uhvatio svoje nesreće ko pijan taraba, a što je ta tvoja nesreća, nesrećo!? Pune su ti kese dukata i magaze hranom, kuću ti paze uhranjene sluge i u njoj samuje ona ljepotica koju da si sam tražio ne bi nikad našao. Nije ti po srcu, veliš, kao da je samo tvoje srce najvažnije na ovom dunjaluku. A srce zna zavesti. Još kako! Da, moj Fadile, srce jest najvažnije, jer smo samo srcem u stanju približiti se Uzvišenom i jedni drugima. Samo srcem! Zato nas ono zna zavesti, jer nam priča samo ono što sami želimo. Ali mi nismo sami, moj Fadile! Nismo, ma kako bogati bili i moćni, ma kako učeni i načitiani. Mi djelimo ovu raskoš, blagodat koju zovemo svijetom i životom sa drugima. Gdje bi došli da svako stvari slaže po svom ćeifu?!... Zato nas je Uzvišeni obdario umom da obuzdamo srce i njegova stremljenja. Ustani Fadile i ne vraćaj se dok zbilja ne budeš imao razloga i ne zalazi u ovaj han kad ti ne treba. Idi svojim dvorima, tamo nekolko srdaca kuca i za tebe. Tvoja nesreća je samo tvoja nesretna misao. Pomisli i na druge i vidjećeš kako ti je sreća na dohvat ruke, ako zbilja nisi sljep i ogrezo u svoju sebičnost." 
I zbilja, izađe mladi Fadilaga iz Hajrudinove kahvane i pravo uđe u priču naših srčanih Kazića. Vratio se aga kući zauvijek oslobođen nesreće koja ga mučila i prestade dolaziti u Kobaš gledati sreću dunjaluka, jer sreće u dunjaluku neima. Sreća je u nama samima.

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

MIMOZA

Mimoza opojna 
U bijelilo cvjetne, sitne štirke umotana 
Budi leptire u mojoj utrobi
Dok februar i zadnje mrvice duge zime drobi
I otvara kapije 
Jos jednom proljeću.

MImoza skida 
Koprene sa ukočneih obraza
Sa usana bez osmjeha 
Zamrznutim u beskrajnom sivilu
Dana nanizanih maglom i karnevalima
I svečanim odorama što dolaze sa juga.

Februar k’o iskusni mađioničar
Zadnje trikove izvlači ispod svoga rukava
Istresa perje iz jastuka od sna
Grebe bure prazno do samoga dna.
Nudi sunce zubato
I oluje što nas stavljaju na muke
Svađja se sa proljećem 
I u goste poziva “babine huke”

Jedino mimoza može
Tom šarmeru kratkoga vijeka 
Stati u kraj
Odisati čistotom
Mirisati ljepotom
Ožvjeti ljubav u srcima od leda
I ko god da je vidi 
Bez razmišljanja joj se preda.

KAD NADA UMIRE

Kad umire nada
Savršena kula od karata se ruši
Masivan teret na mojoj duši
I suza u grlu što guši.

Razočarenje je jače
Od nadanja da bolje sutra će doći
Da ću opet smijati se moći
Životu u lice
I ovim tužnim danima 
Nehatnom izazovu sudbine
Što moje kule od karata ruše.

Moja nada 
U hropcu je
Kao srna pogleda ranjenog 
U bijegu pred bezosjećajnim lovcima
U potjeri za plijenom svojim
Dok stiskm slamku spasa

Ja – davljenik
U valovima nabuhle vode proljetne 
Nevještim zamasima siječem valove
I grcam iznad površine

U ime nade moje
Što okreće mi leđa
I bezobzirno vrijeđa.

Penjem se uz oštru liticu
I bodrim sebe 
Da ne pokleknem
I mislim još malo
Pa do vrha svog ću stići

Gubim se pod surovošću kamena
Pod zovom morske dubine
Pred iskušenjem sudbine
Pred neizbježnošću gole istine

Primjećujem sunce 
Iznad moje glave sja
Dok kamen pod nogama bode 
I kotrlja se
Suha grla uz liticu uspinjem se
Vučem zrake njegove
I ne predajem se.

ZA SRECU JE POTREBNO MALO 
(JANUARSKE PTICE)

U januaru kraj prozora moga 
umilni cvrkut ptica slušam
da li mi se to samo pričinjava 
ili se proljeća zaželjela 
moja nježna duša.

Imaju li to ptice predosjećaj 
Kada ljude uhvati tuga?
Da li zbog toga mijenjaju svoj put 
I ranije se vraćaju sa juga?

Da li su stvorene zato 
Da pjesmom ljudima monotoniju razbiju
Da hrle slobodno nebeskim prostranstvima
I uvijek se svome jatu vraćaju.

Toliko toga od ptica
Naučiti možemo 
Kako im malo 
za srecu treba

Ne treba im raskoš, bogatstvo i prestiž
Samo mrvice kruha, sunce što sja
Nepolomljena krila
Sloboda i komad neba plavoga.

Možda i mi ljudi 
Od njih učiti moramo 
Do čega nam je najviše stalo .

Osim zdravlja, sreće, malo pažnje i ljubavi
Ne trebaju nam stvari dodatne
Cesto u trci zaboravimo
da su najljepše stvari
na dohvat ruke i besplatne.

________________________________________

Vesna Korać (1969)
Novi Sad

Vesna Korać, rođena u Vrbasu 1969. godine. Studirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi u Novom Sadu. 
Poezija i proza objavljivana u književnim časopsima: Književne novine, Književna reč, Sveske, Ovdje, Zlatna greda, Polja, Ulaznice, Metafora, Povelja, Gradina,...
Zastupljena u pesničkim antologijama od nacionalnog značaja i međunarodnim antologijama poezije ( Poesia Sempre Servia).
Učesnik mnogih književnih skupova, međunarodnih književnih festivala. Poezija prevođena na engleski, portugalski, mađarski, rumunski, bugarski i slovački jezik.

Knjige pesama:
„Sarkazam reprodukcije“ 1994 BG Beletra
„Uninije“ 1998. NS Prometej
„Pesme i druge priče“ 2001. NS Svetovi
„Vitez od Ravnih Gomila“ 2008. Kulturni centar B.P.

Roman:
„Divlja loza, bršljan“ 2007. NS Adresa

Roman „Divlja loza, bršljan“ u užem izboru za Knjigu godine DKV (nagrada koju dodeljuje asocijacija srpskih pisaca) za 2007. godinu. Član Društva Književnika Vojvodine od 1998. godine i Udruženjea književnika Srbije. (Predsednik Komisije za prijem novih članova u DKV, predsednik komisije za regulisanje socijalnog statusa pisaca)

Radno iskustvo vezano za pisane i elektronske medije, u informativnim redakcijama: TV NS novinar u informatinoj redakciji 1989-1990, TV “Lasta” Bačka Palanka zabavni program 1991- 1993, TV Politika Beograd informativna redakcija, redakcija za kulturu 1996-1997, Umetnički urednik i direktor marketinga 1998-2001 časopis za uređenje prostora Stan i kuća, Glas javnosti, novinar dopisnik 2001-2004, Građanski list, novinar dopisnik 2001-2004, Radio Bačka, Bač, novinar urednik 2001-2004, Blic, novinar dopisnik 2003-2004, TV NS pisanje scenarija, trilogija za emisiju Baštine 2003-2004. Trenutno saradnik nekoliko književnih listova u statusu slobodnog umetnika.

MOŽE LI BITI GOVORA O UDALJENOSTI

Odvano već ne razmišljam o Bogu
recimo da iskoračim iz predanosti opstanku tačnije
zaustavim se u njemu
i pomislim na prvu istinu

Sada već imam porodicu potomstvo u nadležnosti
i Bog mi ne pada na pamet
Čak koliko mogu držim rastojanje
disciplinovano kao jutarnju higijenu

Ni prve nalete Boga ni potonju tišinu
ne tumačim opasnom
Još od prvih dana redovno otplačem očite dokaze
i tako dobijam odgovore na sve što nas snađe

Može li stoga biti govora o udaljenosti

Neizbrojivi jesu ali se mogu imenovati
svi njegovi načini
Otud poezija
Zar ne

Načini da ostanemo na direktnoj liniji
čak i kad naiđu dugi periodi otuđenosti
neverice i prolaženja kraj primera
njegove vidljivosti i pored svega nespojivog

Ali sada sam odrastao čovek
i suzdržavam se 
U jutarnjim satima posebno 
u snežnim prizorima u susretima s patnjom i lepotom
Zatvaram oči da odagnam svaku veru koju sam 
rođenjem još dobio

Bog je cilindričan pomislim
uvek se vraćamo jedno drugom
Unutrašnjost je duga 
Stoga se nakačim na koturove tog smisla
da odmorim 
jer bestežinstvo izjeda u samoći

Žičarom koja vodi pravo ka tišini
ni o čemu ne razmišljam 
tek klizim

Dok smehom svog deteta
uranjam u oproste
ne znam koliko ću izdržati

Nikada 
nikada toliko strašan nije bilo 
Život u kom ne sme biti bliskosti 
sa najistinitijim delovima sudbe
Sa poezijom

NEODGODIVE SLIKE

Kao da neće oktobar i kiše
Kao da će leto ponovo
drugi put u godini
Kao da ga je više nego života
Kao da je sećanje na protekli odlazak dovoljno
kao da se dvaput živi
Ćutimo i čekamo kao da će neko zvati
da je nekog briga
Kao da ne prođe pre i nego dođe
Kao da ima za šta drugo život da se uhvati
Jesi li ili nisi bio
jesi li se ispovedio uranjajući u azur
krstio 
Kao da postoji popravni
kao da će se zaboraviti neodlazak
Kao da nećeš sebe pitati
a šta sam to ove godine uradio
ako nisam pobegao
Držao džepove u rukama 
propadao kroz pesak 
gledao dole u stopala hodao
Naginjao se napred opirao o prste
pa vraćao na pete
Puštao da so sapira morska pena
Razgovor vodio sa najmudrijim mislima
koje su dočekale svoj trenutak
Trenutak samog i tihog mene
Kao da za išta postoji drugi put
pa i za ovaj dan što se ponavlja beskonačno traje
Kao da sutrašnji dan postoji mimo tog časa
Časa iznenadnih odluka
neodgodivih slika
Kao da će mi biti oprošteno.... 

________________________________________

Pijo Pleh
Turska

Pjevaj

Pjevaj!
o zlu viđenom
i o zlu neviđenom
o odljubljenoj i odsanjanoj ljubavi.
Neka ti glas ne zamire
jer kad zamre glas
i ti ćeš sa njim zanijemiti!

Zato pjevaj!
Pjevaj i ti majko
Pjevaj i ti oče
nečitana, slova na papiru plaču
neopjevane slike gube boju i smisao
a događaji padaju u sjenke zaborava.

Pjevaj kako zora degradira Kosmos
i zvijezde sjajne sa grudi mu skida.
Pjevaj o viđenom i neviđenom atomu
o morskoj soli – što vodama plovi!
Pjevaj o pjesmi, o ženi
neka ne zamre ti glas
jer kad zamre glas
i ti ćeš sa njim zanijemiti.

________________________________________

Kasim Susak-Keke
Travnik

ZLATNA VREMENA

Olimpijske igre
Skupa smo ih snili
Toga ni svjetske moći
Svjesni nisu bili
Bjelašnica, Igman
Plato Trebevića
Romanije raskoš
Na terenu priča

Olimpijsko selo
Staze takmičara
Uložilo tu se
Truda, a i para
Pričala su djela
Svi ti rezultati
O tom drugi nisu 
Mogli ni sanjati

Ta maskota Vučko
Plamen vatre Vječne
Činio nas jasno 
Ponosne i srećne
Imali smo temelj
Sporta i kulture
Sad nam to se čini
Dio avanture

Gradili smo skupa
Posebno rušili
Dal' smo se na tu tamu 
I žalostili
Olimpijske igre
Bijehu dio mene
Sad se samo vrate
Bolne uspomene

RIJEKA TUGE

Prolazim, osmatram i tražim zaključke
Maršutom straha kotlinom Podrinja
Zvornik, Foča, Višegrad, Srebrenica
I drugi gradovi na Bosanskoj strani
Ta zelena granica nesmetano teče
I nosi sve pred sobom sa predznakom - čuvaj se!
U grudima olovna težina ne jenjava
Prati me duž čitave dionice puta
A ona djeluje mirna i tiha
Osluhni i čuj njen šapat prošlosti
I ona sebe naziva tužnom ljepoticom
Vjekovima prati vjetrove zla
Koji nude leševe u njena njedra
Jasno da ona se zove tužna rijeka
A okolne žiteljke tužne majke
Djeca godinama su u išćekivanju
Koliko skeleta leži na njenom dnu
A toliko snova i nade im je upućeno
Uzalud su sva objašnjenja bez osuda
Bilo ko da je to počinio čovjeku
Jer ona samo izvršava svoju obavezu
Ona je vjekovima poznata kao krvava

Koliko je historijski članaka ispisanpo
A koliko bačeno u zaborav
Što se tiče ljudstva na vlasti
Ti vihori zla su najizražajniji tu
Žrtve jetimi i stalne dženaze
Sve govore okolni mezarluci
Koji su svuda uočljivi i jasni
A koliko je tek ne pronađenih
Bez dženaze i dostojnog ukopa
A kome je to činilo zadovoljstvo
I dijete iz utrobe majke svirepo ubiveno
Uz izreku nož krv i osveta
A niko ne iznosi u ime čega
Prethodne žrtve su masakrirane
Zašto je u zakletvi krvava Drina i nož
Čemu to vodi ima li objašnjenja
Razlog što su različite vjeroispovijesti
Niko svjesno da ukaže na stvarnost
Da su žrtve u ljudskom obliku
Jasno od krvi i mesa
Plaču vole razmnožavaju se i žele
Taj mirni život i prirodnu smrt
A ne Drina da mijenja izgled
Da nosi masakrirane leševe
U ime čih ideala je sve to
Ko može objasniti zdravom razumu

Provlačim se vijugavom đadom straha
Višegradski most na Drini mi alarmira
Koliko žrtava ponuđeno njenoj utrobi
Majke sestre i supruge u išćekivanju
Muško se stoljećima istrebljuje
Javna i otvorena prijetnja uz strijeljanje
Jasno bez milosti i traženja razuma
Na dnu riječnom kosturi u nizu
Ti razni kazamati uz tok Drine
Omrkni a teško da osvaneš živ
Jer ti si zamišljeni neprijatelj
A nikada to nisu mogli dokazati
Šta u stvarnosti su htjeli u tom zlu
Stoljeće to traje, nude se leševi
Krvavoj i tužnoj Drini u obavezu
Da ih ponudi i drugoj obali
Sa ponosom da se vide zlodjela bratije
Koja rado ispija krv drugoj vjeroispovijesti
I nudi je krvavoj Drini
Jer oni su sljedbenici islama
I njih treba izložiti raznim patnjama
Tu istinu samo krvava Drina zna

Ratovi i ćorke su se smjenjivali u nizu
Četništvo je ostavljalo svoje tragove
Udove žene i ucvijeljene majke
Gledale su mnoga ubistva izbliza
Ali pomoć nisu mogle pružiti
I one su više puta silovane
Jasno i mnoge su svirepo ubijene
Sve to najbolje krvava Drina zna
Koja ih je nosila i skrivala u svojuutrobu
Bolni su znani podaci o istini
Opjevana brlja, kama i kokarda
Stvara stoljećima strah i masakre
Nije to samo jedna generacija
Dali to zlo nasljeđuju mlijekom
Ili prohtjevima zvijeri
Nauka je u tome nemoćna
Da utvrdi - šta ih tjera na to zlo
Možda bi Drina mijenjala ime
I mjesto proticanja radi prošlosti
Teško je shvatiti tu vrstu zvijeri

Premalo su im bila stoljeća iz prošlosti
I sve žrtve koje su lično pobili
Oni ili njihovi preci
I na pragu dvadesetog vijeka
Kad se promatra napredan svijet
Tu su bili oni da zacrtaju reprizno
Novo zlo i pokolj duž Podrinja
Vapaj tuga i krv Drinom se naturila
Višegrad, Foća, Zvornik i Srebrenica
Novi mezarluci tu se nižu
Sve bi se to možda nazivalo i sporadično
Kao šta mediji zla tvrde
Ali tok Drine je prostor strave i užasa
U Srebrenici su izrekli završnu riječ
Šta čine razularene zvijeri
Ta tvornica akumulatora je historija
A tek mezarluci preko puta nje
Tu su učešće činili i lažni zaštitnici
Pod zastavom nade i spasa
11. jul, '95 u jednom danu
Desetine hiljada na okupu
Tražili su spas u dnevnom logoru smrti
Selekcija izbor razdvajanje žrtvenjaka
Ljudi bez milosti su tu u krugu tvornice
Odvode u nepoznato i nude svoje laži
A samo je Drina znala stvarnu istinu

Godinama se traga uz male pomake
Mezarluci govore sve u kotlini tuge
Toliko hiljada u jednom danu
Odvedeno u više grupa i istrijebljeno
U ime čega - to niko ne može da iznese
Što su muslimani - da li samo zbog tog
A zagovaraju Božije odredbe bez sile
Kome to bacaju prašinu u oči
Tolike masovne grobnice Podrinjem
Više puta premještane - ko zna zašto
Težili su da sakriju tu javnu tajnu
Koju zdrav razum mora da osudi
Ma koje vjeroispovijesti da je
Taj 11. jul iz godine u godinu
Dženaze više stotina pronađenih žrtava
Sve to svijet prati i zna
Ali opet obmanjuju žrtve Podrinja
Uz obećanja samo u tom danu godine
I sve tako naglo utone u duboki san
Do narednog jula i masovne dženaze
I slikanje nepokretnih labudova
Rodbinski zalivenih rijekama suza
Ali jasno da ti labudovi neće poletjeti
A egzekutori zla se slobodno šeću
Odlaze u Hag kao turisti
Odslužujući simbolične kazne zbog tog
Veće bi kazne bile za krivolov
Ako bih ubio jedinku plemenite divljači
Očito gdje nas svjetsko pravo rangira
Bez objašnjenog razloga
Tragove istine nudi krvava Drina
Ali svijet je slijep ili šta već
Mezarluci u Potočarima su historja
Koju, jasno, ne mogu da potuku

Tužna povorka tabuta u julu 
Maršuta Visoko - tvornica zla u Potočarima
Ucvijeljeni čekaju godinama istinu
Dostojno da ukopaju najmilije
A egzekutori zla su još na vlasti
U policijskim odorama i vrebaju
Uspostavljaju tobožnji mir
Narodu kojeg su lično ucvijelili
Zašto vjerovatno ni oni ne znaju
Važno je da su oni hodili pod crnim zastavama
I veličali opjevane heroje četništva
Uzalud su dokazi imenom i prezimenom
I svijet je postao imun na to
Dokazani slijepci u ulozi posmatrača
Taj centar zla dvadesetog vijeka
Kakav još historija nije zabilježila
Samo u jednom danu - a zašto
A tvrde da imaju moćnu tehnologiju
E, onda ni svijet ne želi istinu
I jasno se dokazuje kao saučesnik
U dijelu masakra tužnog Podrinja

Više desetina hiljada na dženazi
I neutralnih mima samo da se uvjere
U taj masakr koji vlast zla negira
Svijet im je ponudio sve provode
Nudeći im papirom trgovinu zla
Posljednji isprasćaj u historijskom julu
Decenijama već se reprizno nudi
Djelom tolike žrtve u jednom danu
Kako to čovjek da shvati i prihvati
Da tužnom ne trebaju samo pusta obećanja
A nagrada zlotvorima na sve načine
I slijepac tog dana da dođe
Osjetio bi teret duhovnog zla i vapaj
Čuo bih žalosni zov Drine
I šapat tužni krošnji šuma Podrinja
Krvavu prošlost i krike tog jula
A svijet ne želi to čuti
I vidjeti nepokretne bijele labudove
Uz stvarnu sliku zvijeri
Historijske zabilješke o Potočarima

________________________________________

Sandra Džananović 
(Austrija)

NASLJEĐE

Ostavljam ti
Sjeme Vremena.
Posij ljepše dane
U ravnici Budućnosti
I zalijevaj smijehom
Nevine djece.

Pruzam ti
Mrvice Tisine.
Uroni u njene virove
Tamo sakrij
Lance Samoće.

Poklanjam ti
Komadice Sunca.
Prospi ih
Po ranjenoj zemlji
Da njihovo svjetlo
Probudi modrinu rijeka.

I ne plaši se 
Plime Noći
Ni oseke Radosti.
Ne kloni od zedji 
U pustinji Dobrote
Ne drhti 
Ispred prljavih
Sjenki Laži.

U mom srcu
Nosim mač
Od sokolova pera
Da te zauvijek brani
Snagom majčine ljubavi.

POGACA MOJE MAJKE

U labirintu sjecanja
Na davno odbrojane
I u srcu cuvane dane,
Prosu se miris pogace
Moje majke.

Otvorih kapije djetinjstva,
Ispunjenog bojama marame 
Na njenoj glavi,
Zvucima pjesme
Sa njenih usana
I zakoracih sretna,
Ponovo djevojcica,
U probudjene sate radosti
Osluskujuci odjeke sevdaha
Sto dusu grije
Vatro opjevanih uzdaha,
Ognjem oplakanih cekanja
I pjevam sa majkom 
Davno utihlu pjesmu djetinjstva,
Pozeljevsi, zavijek se izgubiti
U labirintu sretnih trenutaka.
Pogaca moje majke
Jos i dana mirise mirisom
Najljepseg nevinog djecjeg sna.

KAPLJICE

Razli se
Misao
Iz spokoja
Rodjena.
Skupljam
Kapljice
Sto u beskraju
Ljepote
Ostadose
Iza nje.
Sipam ih
U casu
Vjere
Da iz nje
Pijem
Kad mi ozedni
Dusa

TVOM I MOM DJETETU

Svanuce zore
Mirisnih snova
Rasuti jutra
Cedna i nova.

Rodice laste
Nevini let
I krilima cistim
Ljubiti svijet.

Prosuce nebo
Prozirne niti
Golubu mira
Gnijezdo ce sviti.

Doci ce novo
Sretnije doba
Nestace mrznja
Umrijeti zloba.

Dolinama zlatnim
Nada ce sjati
Plodove srece
Djeca ce brati.

Zelja mi stade
U dva mala stiha
Prati je molitva
Iskrena, tiha.

________________________________________

Azra Jahić
Živinice

Miris blata

Ljudima je često blato sinonim za nešto loše.Ne razumijem.Sada ću ispričati i zašto.
Kako znam za sebe imala sam sve što sam poželjela, naravno kada su materijalne stvari u pitanju. Sve vrste igračaka, mede, lutke, kućice, imala sam i autiće, pištolje, svoju malu kuhinju. Hvala ljudima koji su se uvijek trudili da mi ništa ne fali, i da mi nabave sve u što bi ikad uprla prst. Hvala im što su mi ponudili te trenutke sreće, i što mi ih i sad nude.
Jeste to sreća, ispunjena želja,ali - ali nešto fali.
Jer najveću sreću nisam doživjela ni u igračkama, ni slikovnicama, haljinicama, već upravo u blatu. Onom proljetnom blatu. Kada se bijeli prekrivač izgubi, počnu proljetne kiše, i stvori se - blato. Skupljala su se sva dijeca iz naselja, svakog jutra, kao neka vrijedna vojska. Samo bi se odlučili za igru, i vrijedno bi radili svoj dio zadatka sve do crnog mraka. Igra domaćica mi je bila najdraža. Tu sam se prvi puta borila za nešto, i trudila se da nešto napravim svojim rukama. Pravili smo ulje od raznih listova, koje smo gniječili u vodi, i kada bi ta voda postala masna, to smo nazivali uljem, bez kojeg nije mogla ni jedna domaćica. Znali smo ići i kilometrima daleko, u potrazi za lišćem za ulje. 
Od blata smo pravili razne pite. Ukašavali ih listovima i cvjetovima. Najveća sreća je bila kada pronađem neki lijep cvijet za dekoraciju moje pite od blata. 
Znali smo svaki kutak ulice. Svaki dan smo znali gdje se pojavila neka ljubičica, jagorčevina ili pak visibaba. Majke su često galamile na svoju djecu, posebno nas djevojčice, kada smo prljavi dolazili kućama, ali ništa nas nije spriječilo. Zbog toga sam uvijek, uveće, sa blatom svuda po meni, pa i u kosi, dolazila kući, sa kitom svježeg proljetnog cvijeća. Poklon mami, ubran sa puno ljubavi, vrijednim malim ručicama, prljavim od blata. Eto zato je meni blato sinonim za nešto lijepo, za najljepše dane moj djetinstva. Zbog toga je meni blato sinonim za miris, miris zaboravljenih proljeća. Za mene ta proljeća nisu zaboravljena, jer će do kraja mog života biti tu negdje u meni. Uvijek će me pratiti miris blata. Ta proljeća su zaboravljena za nove generacije. Djeca danas ništa ne doživljavaju na isti način na koji sam ja doživljavala. 
Žao mi je što više nigdje ne mogu vidjeti djecu uprljanu blatom. Sve, kao da je zamrlo. Ne čuje se više ona graja, ne osjeti se poslije duge zime rađanje. Ljubičice, jagorčevine i dalje cvjetaju. Procvjetaju, cvjetaju, i tužne uvehnu, jer ih niko nije ubrao i poklonio mami, jer ih niko nije ni primjetio. Kiša stvori opet ono blato. Ali sada nema nikoga da se raduje tome.
Djeca idu ulicom sa mobitelima u ruci, čuvaju nove patike, od onog našeg starog blata. Danas djeca ne pričaju o tome kako će napraviti ulje i pitu od blata. Danas djeca pričaju o Facebook-u, o novim igricama. Pitam se šta će njih pratiti kroz život, šta će njih sjećati na proljeća iz njihovog djetinstva?

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija

SUMRAK POTOKOM

Pomjeraam ovu sjenku
Puštam ovu priču
Ispod lišća nataloženpg
Da plovi

Noć će uskoro
Preko tragova odnjeti
Sve ono što sam imao
Skrivao i trajo
Potokom

Sumrakom
Potoko
Odsječen i dalje
Ćutim

________________________________________

Ibrahim Osmanbašić ( 1964)
Sarajevo 

Rodni list smiraja

Prepoznaj glas ustreptale nade
kada pokuca na vrtata spoznaje
odbaci u ambis nesaglrdivog mraka
nakovanj teški gdje se kuju
mačevi oštri žarnih sumnja
snovima što podrezuju krila
dok noć šutnjom stihove piše
na razmeđi shvatljivog
i onog što umu u bezdan bježi.

Toliko je razloga za korak zvonki
osmijeh što budi vilama snova
nekad su sati duži od dana
kiša nemira dok sipa čemer.
Zašto smo ovdje pali na zemlju?
Kazna to je ili zamjena za orden?
Bunaru tajne dno se gubi
u izmaglicama neshvatanja.

Ptica u letu.
Dječiji žagor.
Izazovi epohe ječe.
Izlio sam iz srca plamen
čekam na dim, a i na vatru
lepet krila zasjeca jutro.
U novom danu su novi vidici
ali su sjenke tu od početka
od početka samog Početka
o čemu riječi ne govore mnogo
a i to malo 
za čovjeka jednog
što brodi između jave i sna
previše kadkad biva u noći
dok čekić sudbe o nakovanj lupa
oštreći sječivo nepredvidivog
što raspoloviće vrijeme na dvoje
ono što je bilo 
i ono što jeste.

Prepopznaj glas ustreptale nade
kada ti pokuca na vrata spoznaje
što na vjetru jaše kroz vječnost
naoružana stihom i pjesmom
a osmijeh kada se niz zjene razlije
to već je s one strane vedrine
odakle horski pjev odjekuje
i nikad ne prestaje
dok leti kroz vrijeme i prostore sna
jašući na konjima vjetra
a da bi bio dio tog svečanog zbora
biti moraš 
brži od vjetra.

Prepoznaj, prijatelju, nade glas
zbog sebe 
zbog mene
zbog pjesme
zbog sna
koji u vječnosti traje - 
smiraju što list je rodni.

________________________________________

Enes Bešić 
Njemačka

SVJETLO NADE

Prava istina je uvijek slobodna 
i nikad rob 
- ko živi u istini, 
taj živi i u slobodi! 
Mogu me okovati, 
za banderu svezati 
- ali dušu
i pravu istinu 
nikad! 
Ona će kao i sloboda 
i iz one najdublje tame, 
koliko je god ugnjetavali, 
krili i preokretali 
kad-tad isplivati 
na svijetlu površinu ...

I najmanje svijetlo 
osvijetli onu najcrnju tamu, 
a ko ne vjeruje 
neka se zatvori u tamni podrum 
i ponese kutiju šibica ili upaljač 
neka sam isproba, 
pa će vidjeti 
kako i onaj najmanji plamen od šibice 
pobjeđuje tamu 
i daje nadu...

KNS/01.02.2011.

KNJIŽEVNI KRUG-KNS 
Književni dijalog-30
Zajedničke okvirne teme "Raskšće svijetova" i "Riječ u kamenu" 
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.01.2011.g. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Sajda Zukic (Zenica)
Azra Jahić (Živinice)
Jovanka Babić Jelovac (Hrvatska)
Danijela Topić (Banja Luka)
Hadžera Omerović (Švedska)
Amira Nimer (Njemačka)
Meho Jakupović (Engleska)
Zlatko Martinko (Hrvatska)
Lejla Jaganjac-Kučković (Kanada)
Sandra Džananović (Austrija)
Vida Nenadić (Srbija)
Irena Grubišić-Čabo (Hrvatska)
Alma Islamović
Semira Jakupović (Engleska)
Dino Porović (Sarajevo)
Mirveta Islamović (Švedska)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Dani Bedrač (Slovenija)
Asim Bajramović (USA)
Elma Velić (Bosanska Krupa)
Benjamin Ćuruković (Zenica)
Mersida Sadiković-Osmanbašić (Sarajevo)
Slobodan Boco Bajić (Banja Luka)
Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)

________________________________________

Sajda Zukic
Zenica

POKAJANJA

Kleknuli su noćas pred Veliko Ime
žrtvujući nemar da spase vrline,
misleć’ da je nužno izreć sućut glasno
da se bliskim bude, sraste s novim smislom.

Valja kazat ćutke neizreciv govor
o kom’ mudrac sijedi tek donekle sluti
pa tek onda iskre bacat’ oko sebe.
Ali ne da prže,
nego da ugriju
Zrak što budan snije.

Valja bdijenje pojmit 
i do srži kušat’ plam kozmičke buđi.
Jer zavist se rađa zbog neznanja ćudi Božanskoga Sunca.
I u vrtlog riječi bestjelesnih Bića
ni kavgu ni prezir ne unosi smjelo.
Jer milost je svetost
samo ako i tebe istom vidi.

DIVLJENJE DIVLJANJA

I dok mi se vremenski primičeš,
Prostorno mi se sve više udaljavaš.
Miluješ me riječju, pogledom me raznosiš.
U srcu sam ti, nisam u mislima.
Dozivam te, a ne želim da me čuješ.
Gledamo se krivo, pa se zato i vidimo krivo.
Trebaš me, nema me.
Imam te i isto dišem k’o i da odlaziš.
I uvijek sam nigdje s tobom.
Ni ti nisi otišao daleko sa mnom.
Mada bi bez mene otišao predaleko nikud.
Imamo se tako previše malo,
a da se nemamo bilo bi još manje.
Odlazim i vraćam se.
Ti ostaješ,
još si tu
i čekaš na mene da se pomaknem.

________________________________________

Azra Jahić (1991)
Živinice 

Stepski vuk

Razmišljam o svom životu. Vraćam film unazad, i gle! Uvijek ista stvar. Uvijek naiđem na tu prazninu, mutnu sliku u mom sjećanju. Ne volim kad me pitaju o tome. Ne zbog toga što ne želim pričati o tome, nego što jednostavno ni sama sebi ne znam šta da ispričam. Nekad sam mislila da će taj dio mog života biti najispunjeniji, ali ne. Sada je tu praznina.
Period pun nejasnoća, puno pogubljenih kockica. Kao kada idete ravnim putem, a iznenada se nađete u provaliji. Kao kada vam usred šivenja nestane konca, a bili ste sigurni da ga je još puno.
Plovila sam na oblacima ljubavi i najednom sam shvatila da plovim sama. Da se saputnik pored mene davno izgubio. Ko zna kada je sišao, zbog čega, i zapravo jeli ikada i bio tu? Pri padu na tvrdo tlo sam se osvjestila,otrijeznila. Ljubav i sreću je presusreo neki novi osjećaj, neka nova emocija, koju nikada do tada nisam osjetila. Za koju mi nikad nisu pričali da postoji. Ostao je samo taj osjećaj,taj gorak osjećaj. Satkan od izdaje, prevare, laži, bijesa, boli, glume. Da glume! Bile su to opasne scene, teške uloge, odlični glumci. A naročito on, glavna uloga cijele priče. Samo glumac, kaskader, koji je svoju ulogu igrao sat-dva dnevno.
Voljela sam osobu sa bezbroj lica. Budila se sa njegovim likom u mislima. Likom kojeg zapravo nikad nisam upoznala.Voljela sam Stepskog vuka. »Moj vuk» je savršeno mijenjao i dlaku i ćud.
Tek sam poslije razumjela njegov daleki pogled, oči pune suza, duboke uzdahe. Bili su to valjda trenutci kada nije u potpunosti razumjevao svoju ulogu. Kada je želio pobjediti vuka u sebi, ukrotiti ga. Nije uspio. Otišao je. Ostavio me da sama završim priču.
Možda jednog dana napišem scenarij za film, sapunicu. Poput onih, koje ljudi gledaju i oplakuju tužne sudbine likova. Napisala bih, samo, samo kad bi pronašla negdje te silne kockice koje fale. Ne znam gdje se moj svijet, obojen u najljepše boje, pretvorio u crno-bijelu sliku punu sivila.Ne znam ko su pozitvini, a tko negativni likovi. Ne znam ko ga je skinuo sa mog oblaka i ostavio me samu. Ne znam šta je laž, a šta istina. Ne znam gdje je nestao taj Stepski vuk. I bezbroj puta NE ZNAM.
Znam samo da smo ja i Stepski vuk živjeli u dva različita svijeta i da drugačije nije moglo biti. I znam da je zauvijek ostao taj gorki osjećaj, i da sa strahom u svim očima tražim te oči vučije.

________________________________________

Jovanka Babić Jelovac (1954)
Zagreb/ Hrvatska

Jovanka Babić Jelovac, (Karlovac,1954.)profesorica i pjesnikinja.Završila Gimnaziju u Karlovcu i Filozofski fakultet u Zagrebu.Radila u srednjoj školi u Zagrebu kao profesor hrvatskog jezika i književnosti.Objavila zbirku pjesama,,S ljubavlju na usnama"(2008.),Društvo Karlovčana u Zagrebu objavilo moje pjesme u knjizi,,Zašto volim Karlovac"(2010.), sudjelovala na 21. Međunarodnom susretu pjesnika u Inđiji (18.9.2010.) i rad objavljen u zajedničkom Zborniku. Sudjelovala na 3. Festivalu književnosti u Rijeci (5. i 6.11.2010.) Članica ,,Književnog kruga"Karlovac i HKD (Hrvatsko književno društvo). Pjesme su mi prevedene na francuski jezik.

Ljubav

Odbjegla,
pobjegla,
od snova satkana,
u život protkana,
sva u iščekivanju,
ogrnuta nemirom,
dolepršala s leptirom
u moje oči,
u tvoje ruke
ljubav davno iznjedrena
samo jednom probuđena
zauvijek nam donešena,
odbjegla,
pobjegla,
s vjetrom…

Voljela sam te

Voljela sam te svim srcem
mekim, nedoraslim, probuđenim
u jednoj jesenjoj zori lutanja
u jednoj večeri suza.

Voljela sam te nesvjesnom ljubavi
koja je bila dio mene
kao vječna lutanja
kao vječno iščekivanje.

Izgledala je neizbrisiva sreća
na tvom licu
lebdio je divan osmijeh
u mom srcu.

Al' za ljubav je potrebno više
od riječi,
više od smiješka,
više od radosnih jutara...

Treba imati snagu reći
riječi ljubavi kada je tu.

Voljela sam te,
a toga sam postala svjesna
kada je zora ostala sa mnom
sama
umrljana suzama
januara.

Moj prijatelj poeta

Moj prijatelj poeta
luta ulicama svijeta
promatra,
sakuplja,
slaže,
a onda nam tako lijepo kaže
u svom stilu,
iz svog srca,
što za sve nas ubrzano kuca…
Moj prijatelj poeta
voli sve dobre ljude
ovoga svijeta,
brine za duše
i emocije naše
da se ne uruše…

Nježno nam tepa,
glasno nas muči,
nada se
možda će da nas nauči
da prolaznici mi smo samo
na ovoj planeti,
al' zato ne treba
srce da strepi,
da pati…

Neka se preda
u datom trenu
i voli istinski, duboko
što daje osmijeh
i sreću svakoga dana…

Moj prjatelj poeta
luta ulicama svijeta…

Volim te

Volim te zbog istine koja je bolna
volim te zbog očiju
koje su nevjerne
Volim te zbog glasa
koji je djetinji
zbog poljupca
kojim si me darivao
zbog nemira koji si
u mene unio
Volim sve što je tvoje
volim sve što će biti tvoje
Volim tvoju suzu u oku
tvoju ruku koja me grlila
tvoje biće koje sam nekad ljubila
Volim a nisam voljena

Smrt

Jedna je zvijezda pala
sa neba u more
koje je prepuno suza
od plakanja za
pravim čovjekom

jedan je oblak prošetao
i pogledao nas sve zajedno
rekavši:
Podignite glave vi maleni dolje
rastvorite srca
i okrenite se životu sada
a ne u trenu kada je
prekasno

Galeb

Galeb je bijeli sletio dolje...
promatra mirno ovaj svijet...
sluša o vatri, stihiji, zlu,
pita čovjeka što radi tu?

Podiže glavu prema nebu...
pozdravlja oblak putujuć, snen...
kao da ne zna što nam je svima
da rušimo vlastiti trud...

O, visine, daljine-
nedokučivo zazivam njih...
Podižem glavu
i tražim sjaj,
al' galeb tamo
ostaje sam
i skriva naš
neostvaren san...

Život
(mom Aleksu)
Rođen si iz krika
uzdaha i sreće...
Živiš život sada
u okrilju sna...
Čovječe, ti stremiš
prema svojoj biti,
prema svojoj sreći
satkanoj u niti...

________________________________________

Danijela Topić (1991)
Banja Luka 

Raskršće svijetova

Postoje, znate, dva svijeta. Jedan moj, i drugi onaj što pripada samo njemu. Ta dva svijeta se uvijek čudno mimoilaze, iz dana u dan. Na ovome svijetu što pripada njemu je ponekad zima, ona idilična. Svaki član drvoreda je prekriven snijegom, koji se obasjava na uličnoj rasvjeti i koji lagano spada sa drveća po slučajnim prolaznicima, izazvan vjetrom. Ali svakim drvoredom postoje otisci njegovih stopa u snijegu, i odvedu me do njega, bez obzira što je on suviše daleko. Onda nekad dođe i proljeće na tome svijetu, ono najzrelije i najlepršavije. I kad nema snijega pa nema otisaka njegovih, svejedno me on uvijek nađe na tome svijetu. A ja se bezgranično radujem svakom tom našem susretu. Na tome svijetu su vam svi prijatelji, iskreni, na tome svijetu nema bolesti, rata, laži. Ali ima on, zbog kojeg taj svijet i jeste poseban, zato često i svraćam na njega.

Pored toga svijeta koji pripada njemu, postoji i ovaj moj. Na njemu je jesen, jesen bez lišća u drvoredima, bez njegovih stopa i bez njega. Sa pomalo pravih prijatelja, dosta sreće i pomalo tuge i brige. Čudan je taj moj svijet, nema mnogo nedostataka, sve je nekako već mirno i vrijeme fino protiče. Ima samo jednu manu, jednu ali veliku. Nema njega da zajedno koračamo drvoredima. Nema, a pozvan je uvijek tu. Ponekad i dođe na kratko vrijeme u tom svijetu surove realnosti, ali tu nije onakav kao na onome svijetu koji sam mu ja poklonila. Na ovom mome stvarnom je i suviše hladan i distanciran od mene, bez obzira na kilometre. Kilometri meni ništa ne znače, ali i suviše znači nedostatak njegove pažnje. I boli, otvara živu ranu. Ranu koju sama ponekad zaliječim na onom drugom svijetu. A na ovom je prikrijem da niko ne vidi, i ne zna. A ne zna ni on da me ranjava. A i ako bi shvatio, bojim se da bi mi oduzeo ovaj svijet na kojem je on.

Tako, rane neka. Ne plašim se ja ranjavanja. Neka i njega, bar u tome svijetu, ako ne ovom realnom. Kad se ta dva svijeta nađu na jednom velikom raskršću, i kada svaki opet ode svojim putem, možda ona i prestanem da pišem i mislim o njemu. A do tada ću često zalaziti na onaj svijet koji sam sagradila za nas dvoje, jer je tu moja inspiracija. 

________________________________________

Hadžera Omerović (1954)
Švedska 

Hadžera Omerović, rođena u Zenici 1954 godine. Živim u Göteborgu/Möldal u Švedskoj. Piše prozu i poeziju.

LJUDI...

Ljudi...
Neljudski 
se razdvojili i
kamenom mržnjom
srca skamenili i
tako bez srca,
na ulice izmilili...
Skamenili 
prste i damare
maestra klavira,
tipke skamenili
i nezaboravne
zvuke gitare,
koju virtuoz svira...

Ljudi...
Čudaci,
iz kamenog doba,
slomili gitaru
pa trgajuć' zice
povezali ljude i
spustili žive
u kamene grobnice.
Umilinim pjesmama
odredili granice.
U mrak se uvukli 
i kamena vrata,
nogom zatvorili...

Ljudi...
Samo oni
što ljubav dišu,
na ljubav mirišu.
Ljudi...
Poneki
u novom vijeku
u srce,
kao u krletku
ljubav sklonili
i u krvotok
kao u ružičnjak,
crvene ruže posadili,
i rukom
sunčevu zraku dohvatili,
i žive duševnost
do suza radosnu,
u uglu oka okovanu
sjajnu kao mjesečinu
i posebnu...
kao otisak prsta
u kamenu...

KAMENI ĆILIM

Kalem u tintu
umočila i
lijepu riječ
na kameni oblutak
napisala...
Kistom i bojom
Ljiljan na njemu
oslikala...
Pa ga k'o sjeme
u zemlju posnu
spustila...
Iz kamenog praha
k'o krv crvena ruža
nikla...i
u sred avlije
Bosna joj 
zamirisala...
Tonama
riječnog kamena
bol svoju u rani
zatrpala...i
svakim kamenom 
usne dotakla i
kamen uzdahom
izbrusila i
gustom suzom
uvezala i
kaldrmu cvjetnu
načinila...
Četiri stotine kamenih
cvjetova u ćilim
utkala, pa
tako kamen po
avliji prostrla...

________________________________________

Amira Nimer
Njemačka

Bikini

„Petra, hajde vec jednom. Ne mogu vise da cekam, a i gladan sam!“ umornim glasom rece Joahim. Ali, Petra ga uopste ne cuje. Okupirana je sama sobom i hiljadama kupacih kositma i sarenim bikinijima okolo sebe. Kratkim, brzim pokretima i provjeravajucim pogledima, posmatra se u velikom ogledalu u kabini za probavanje robe. Prejako svijetlo i njegov bljestavi sjaj joj jednostavno idu na zivce. A, ni to sto u tom cudu od ogledala vidi, ni to je uopste ne obradova. Vec na protiv. Oduze joj i ovo malo dobrog razpolozenja koje je imala. A, bas je se cijelu zimu borila protiv svoje, ove strahovito bezobrazne, kilaze. Borila je se cijelu zimu, i pogledaj sad´ ovo! Sada stoji u sred te kabine i jedino sto moze, to je da od muke zaplace na sav glas. Nema sumnje, predebela je. Ne odgovara joj ni jedan bikini. Ma, moze ona da radi sta hoce, ali od toga nema nikakve fajde. Moze ona da drzi razno razne diete. A, moze i da gladuje koliko hoce, dzaba je sve. Osim toga, marljivo i redovno ide svake sedmice na plivanje. Ali, i to je uzalud. Cinjenica je, da vec danima trazi i ne moze da si nabavi jedan novi, odgovarajuci bikini. 
“Sta je, zlato moje, hoces li vec jednom?” proviri Joahim u kabinu i sa zaprepastenjem ustanovi, da Petra, njegova iznad svega voljena supruga, umalo da zaplace.
“Ali, draga, sta ti je?”, zabrinuto je upita Joahim.
“Ah, pogledaj me samo! Ne odgovara mi ni jedan bikini vise. Ja sam jednostavno debela”, placljivim glasom odgovori Petra. “Ili mi je gornji dio prevelik ili premalen. Ili mi je donji dio jednostavno preuzak. Premalen i preuzak! Oooooo, necu vise!”, kuka Petra: “ Jednostavno ne mogu vise i necu vise da trazim taj blesavi bikini. Umorna sam od lunjanja po radnjama. Necu, jednostavno necu vise ni u jednu radnju da idem!”, ustanovi Petra i dodade: ”Evo vec cijelo prije podne trcimo od radnje do radnje i sve je uzalud” nabraja Petra dalje i vec malo ljutito dodade: ”E, vala svejedno mi je, da znas! Necu vise da idem plivati. Nikada vise necu ici na plivanje!”, dodaje, a istovremeno uzima jedan drugi, crveni bikini da i njega proba. Samo eto, jos njega i on ce joj stvarno biti poslednji.

“Ali, ljubavi. Pa to nije tacno. Ti uopste nisi debela. Ko to kaze?” zurno rece Joahim, pa nastavi: “Super izgledas. Ti si mrsava. Imas fantasticnu liniju. Vjeruj mi!” ubjedjuje je on.
Petra ga ni ne cuje. Zaprepasteno skida sa sebe bikini, oblaci svoju garderobu i razocarano tvrdi: “Nikada vise necu ici plivati. Nikada. Joooj, kako sam ruzna. Imam tako blesavu figuru, jooj. Pa, onda, ove velike grudi. Joj, kako velike grudi imam. To je stvarno previse. Eto, zato i ne postoji bikini za mene. Zato na citavom svijetu ne postoji ni jedan bikini za mene!” potpuno nesrecna progura se Petra pokraj Joahima i pozuri prema izlazu robne kuce. Zabrinuti suprug, pohita za njom.

Jos jedna subota je uzalud prosla, a da Petra ne nadje odgovarajuci bikini. Nije, da ona ne posjeduje dovoljno bikinija. Ne. Nego ih ima punu ladicu. Kako bikinija tako i kupacih kostima. I to u svim mogucim modelima i bojama. Ali, sada je jednostavno doslo vrijeme da si kupi jedan novi, jedan poseban i divan bikini. Pa, nije ona uzalud cijelu zimu pazila sta jede. Doduse, ako ce iskreno, u sustini je zadovoljna svojom linijom i izgledom. A, i njene vec odrasle kcerke joj stalno tvrde, da lijepo izgleda i da su ponosne na nju. Medjutim, ipak tu nesto nije u redu. Ako je to sve tako, zasto onda ne moze da pronadje novi bikini? Zasto? Ne postoji prodavnica, robna kuca niti butik u cijelom gradu, a da ona nije, vec nekoliko puta pogledala, tragala i probala razno razne bikinije. I, dzabe je, sve je uzalud.

Umorna i izsrpljena, a najvise razocarana, stoji Petra pred robnom kucom i ceka na muza, koji se u istoj sekundi, zadihan stvori pokraj nje.
“Znas sta?” rece Petra: ”Cula sam da u Manteufelstraße ima jedan butik. Cini mi se da mu je ime “Renata”. Hajmo za cas jos tamo, da vidim da li oni imaju kakav bikini za mene. I ako ni tu ne budem nista nasla, nikada vise u mome zivotu necu uci ni u jednu radnju. Nikada. Kunem se i tebi i samoj sebi. Eto, vidjeti ces!”, uzplahirano se kune Petra.
Joahim se nasmjesi. Cvrsto je uze u zagrljaj, njezno je poljubi i sapnu: “Dobro, zlato moje, dobro. U redu je. Sve je u redu. Dobro, eto idemo jos kod te Renate, ali te molim da to onda bude dosta za danas. Vazi?”

Samo par minuta kasnije, puna izcekivanja i radoznalog pogleda, otvori Petra vrata butika i sa samo jednim jedinim pogledom ustanovi, da je butik veoma mali. Ali, sve je sa ukusom i ljubavlju poslagano. Sljedecim pogledom ustanovi, da se na desnoj strani nalazi regal na kojemu vise razliciti kupaci kostimi. Zurno prekoraci dva koraka, koja je djelise od kupacih, te u sekundi zgrabi za jedan. Kada se iz tamnog coska zacu piskavi, zenski glas. “Jedan prelijep i predivan dobar dan Vam zelim. Sta mogu da ucinim za Vas?”, iza tog piskavog glasa, pojavi se starija zena, koja stade direktno pred Petru i poce je posmatrati od glave do peta. Veoma pazljivim i prodirnim pogledom, centimetar po centimetar.
Petra se uplasi i trze a bikini joj ispade iz ruke. Jedva da uspje promucati: “Ah, hvala. Ja cu prvo malo da pogledam sta imate”, muca ona dalje: “Ah, evo vidim, imate i kupace kostime!”
Ta zena, koja je ocevidno prodavacica ovoga butika, podize jednim jedinim pokretom bikini sa poda i prekide Petru energicnim, zapovjedavajucim ali ljubaznim glasom: “Sta tacno trazite?”
“Ah, znate”, iznenadjeno ce Petra, “Vec jednu cijelu vjecnost trazim bikini. Dojadilo mi je vise trcati po gradu, ne mogu da nadjem bikini koji mi pase i Bog!”

“Aa – haa!”, ustanovi prodavacica. Pri tome se pomaknu jedan korak nazad. Ponovo prostrijelja sa munjevitim pogledom Petru od glave pa sve do peta. Njen izrazaj lica dobi na vaznosti i profesionalnosti. Glas joj postade jos tanji i piskaviji, nego sto je to inace i bio. Tada rece: “Dakle, dobro. Cekajte da vidim. Vama treba broj 42. Hmmmm!”
Sada se odmaknu korak nazad da bi se u istom mahu vratila ponovo naprijed. “Aa-ha, hmmmmm. Dobro. OK. U redu je!”, zakljuci prodavacica, podize se malo na prste, razcisti grlo, popravi si lijevom rukom firzuru i rece: “Pa, dobro onda. Pazite. Ovo ovdje, odavde pa sve do ovdje, tu su Vam kupaci koji za Vas dolaze u obzir”, brzim pokretima pokazuje rukom na regal. 
“I odavde pa sve do ovdje, tu nisu za Vas. Tu ne treba ni da gledate”, naredi prodavacica energicno i jednim potezom ruke uze jedan od bikinija. Na brzinu se okrenu i pohita dugim, brzim koracima pozadi u radnju, sa rijecima: “Hodite, hodite samnom. Evo ovdje je kabina za probanje”. Na brzinu otvori braon paravan, ukljuci salter i u kabini obasja toplo, zuto svjetlo. U istom dahu, ne trepnuvsi ni okom, doviknu u pravcu Joahima. “A, Vi gospodine! Vi slobodno sjedite tu na stolicu. Slobodno sjedite, jer ovo ovdje ce da potraje par minutica!”

Kao u transu poslusa Petra naredjenje i uputi se prema kabini. U prolazu dade Joahimu svoju tasnu i pulover. Njihovi pogledi se susretose, ali oboje su tako iznenadjeni, da ni jedno ne uspije nista da kaze. Samo kratkim miganjem oka, dade joj Joahim znak, da ce je ovdje cekati, te se umorano i iszrpljeno spusti na stolicu. Prodavacica opet povika: “Hodite, hodite ovamo. Evo, pogledajte ovdje”, pokazuje ona: “Evo izabrala sam Vam par bikinija, pa ih probajte.”

Nesto kasnije, stoji Petra u toj uskoj kabini i sa zaprepastenjem zakljucuje da joj ni ovaj bikini ne moze. I sto je jos gore, on nije ni malo lijep. Tamam joj ova misao proletje kroz njenu lijepu glavu, kada se paravan otvori. Na vratima se stvori prodavacica cvojim cijelim tijelom, kolika je i duga i siroka i zabrinuto posmatra uplasenu Petru. Hitro joj pruzi jedan drugi bikini, bikini sa tigrovom mustrom i rijecima: “Evo, probajte ovaj. Ovaj Vam mora odgovarati. Ja mislim da Vam je ovaj, kao za Vas krojen!”

Stoji Petra zaprepastena u sredini svijetlo osvijetljene kabine, pola gola i totalno zatecena. Ne moze da vjeruje da prodavacica, bez pitanja i ni najmanje se ne obaziruci na Petrina osjecanja, jednostavno ulazi u kabinu. Potpuno izvan sebe, ipak uze taj bikini i jednim cosetom svog oka, ugleda Joahimovo lice, sa kojega cita, da mu sve ovo pricinjava veliko zadovoljstvo. Automatski obuce taj tigar-mustra bikini. Kroz glavu joj se vrti pomisao, da je ovoj zeni sigurno ime Renata i da je ona vjerovatno vlasnica ovogo butika. Zasto bi se inace ovako komotno ponasala i strogo pazila na robu? Upravo se htjede pogledati u ogledalo, kada se zavjesa opet naglo otvori i ta doticna Renata, uspravna kao kip, stade pred nju. Prosara je profesionalnim pogledom pa je onda, samo jednim potezom, povuce iz kabine na sred radnje. Stavi je pred sebe i ponovo je zamisljeno promotri od glave pa sve do peta.
Petra se jedva sabra te razocaranim i tuznim glasom rece: “Ah, i ovaj bikini mi je premalen!”

“Ne, ne, neeeee!”, uzviknu Renata: “Stanite malo. Momenat”, rece ona i u istom trenu zgrabi Petru za ramena i privuce je malo blize k sebi. Onda je zgrabi za gacice bikinija, povuce ih, pocupa ih, zatrese ih. Stoji Petra zaprepastena pred njom i nije u stanju da se pomakne, kada je prodavacica zgrabi za tregere bikinija. I njih poce da vuce, steze, razteze. Stade da ih trese i drma, sve dok se obje dojke ne nadjose u grudnjaku. Trese Renata i drma tregerima sve dok se i zadnji, ama bas zadnji centimetar grudi ne nadje unutra. Posto je izdrmala i iztresla obja djela bikinija, od jedan puta stoji taj bikini na Petri, kao da je zaista na njoj bio zaliven. Perfektan bikini.

Odusevljeno se gleda Petra u ogledalu i ne moze da vjeruje to sto vidi. Radosnim glasom zovnu muza. Od uzbudjenja nije bila primjetila da on, cijelo vrijeme stoji direktno pokraj nje, i radoznalo posmatra tu situaciju tresenja bikinija i grudi. Od iznenadjenja nije stigao reci ni rijeci.

Ali, Petra je odusevljena i cijelo lice joj obasja presrecan osmijeh. Ne moze da vjeruje da je napokon nasla perfektan bikini. Perfektan. I sto je najljepse, sada joj se veoma svidja i boja i mustra ovoga bikinija. Sve je i sav je onakav, kakvog si je bila zamislila i zazeljela. “Da, da, da, uzeti cu ga. Da, obavezno ga kupujem i to odmah!”, srecno ponavlja Petra. Negdje iz daljine cuje Renatin piskavi glas i rijeci: “I ne zaboravite. Uvijek morate malo tresti, potresti i podrmati na bikiniju i onda ce vam svaki bikini odgovarati. Vazno je da samo tresete dok sve ne stane unutra!”

Opet kao u transu, obuce Petra svoju garderobu i pozuri iza prodavacice, koja vec na kasi, brzim pokretima pise racun. U sekundi, spakova taj lijepi bikini u plasticnu vrecicu i pruzi je, sa zadovoljnim izrazom lica, Petri. 
Zatim, jos uvijek sa profesionalnim i ozbiljnim pogledom, pogleda radoznalo Petrinog muza Joahima i rece: “Treba li gospodin jedne kupace gacice? Za Vas bih imala odgovarajuci model. A i kod Vas bih uspjela da stavim sve unutra, ne brinite. Hodite, hodite ovamo!” brzim i vatrenim pogledom prosara prodavacica po Joahimovom tijelu.
“Neeee, neeee, neeee!”, povika Joahim zaprepasteno i sa velikim koracima potrca iz radnje. Petra lagano, korak po korak i sa zadovoljnim osmijehom, iza njega.

......................

Bikini

„Petra, komm jetzt endlich. Ich kann nicht länger stehen und Hunger habe ich auch!“, sagt Joachim müde und mit gequälter Stimme. Aber Petra hört ihn kaum. Sie ist mit sich und „tausend“ Badeanzügen und bunten Bikinis beschäftigt. Mit schnellen, kurzen Bewegungen und prüfenden Blicken, schaut sie sich in dem großen, hell beleuchteten Spiegel in der Anprobekabine an. Und dass, was sie in dem Ungeheuer von Spiegel sieht, erfreut sie keineswegs. Im Gegenteil, es raubt ihr den Rest der guten Laune. Dabei hat sie sich den ganzen Winter gequält um auch das letzte, lästige Gramm Übergewicht weg zu hungern. Und nun das. Jetzt steht sie mitten in einer Anprobekabine und kann nur noch heulen. Es nutzt alles nichts, sie ist unumstritten zu dick. Es passt ihr kein einziger Bikini. Sie kann machen, was sie will. Sie kann Diäten halten, sie kann hungern und sogar fasten. Sie geht jede Woche stundenlang fleißig schwimmen, aber trotzdem findet sie keinen passenden Bikini für sich.
„Was ist Schatz, kommst du endlich?“, Joachim steckt seinen Kopf in die Kabine und stellt mit Entsetzen fest, dass Petra, seine über alles geliebte Frau, den Tränen nahe ist.
„Aber Schatz, was hast du?“, fragt Joachim besorgt.
„Ach, schau mich nur an! Es passt mir kein Bikini mehr. Ich bin einfach zu dick!“ erwidert Petra mit weinender Stimme. „Entweder ist mir das Oberteil zu groß, oder zu klein. Oder das Unterteil ist einfach zu eng. Viel zu viel zu eng. Ooooooo, ich will nicht mehr, ich kann nicht mehr suchen. Ich bin müde und kaputt und ich will in kein Laden mehr gehen!“ stellt Petra fest und beteuert weiter: „ Jetzt sind wir schon den ganzen Vormittag unterwegs und rennen von Laden zu Laden. Und das alles umsonst.“ Zählt sie verzweifelt auf und „Es ist mir egal! Dann gehe ich eben nicht mehr schwimmen!“, sagte sie fast wütend dazu. Im gleichen Atemzug greift sie aber nach einem anderem, roten Bikini, um noch den, nur noch den, als aller letzten anzuprobieren.
„Aber Schatz, das stimmt nicht. Du bist überhaupt nicht dick. Wer sagt das?“, beeilt sich Joachim zu sagen: „Du siehst super aus. Du bist schlank, du hast eine tolle Figur. Glaube mir!“, beteuert Joachim.
Petra hört ihn nicht mehr. Voller Entsetzen zieht sie den Bikini aus und zieht ihre eigenen Sachen wieder an, mit den gleichen Worten und den Beschwörungen: „Ich gehe nie wieder, nie wieder in ein Schwimmbad! Ich habe sooo eine blöde Figur! Ich habe viel zu viel Busen. Nein, nein, es gibt keinen Bikini für mich! Es existiert kein passender Bikini für mich auf der ganzen Welt und basta!“ Verzweifelt zwängt sie sich an Joachim vorbei und eilt in Richtung Ausgang. Der besorgte Ehemann ihr hinterher.

Es ist wieder mal ein Samstag umsonst vergangen. Es ist wieder ein Tag verloren gegangen und sie hat keinen passenden Bikini gefunden. Es ist nicht so, dass sie keinen Bikini besitzt. Nein. Sie besitzt mehr als ein paar Bikinis und Badeanzüge. Aber, es ist eben an der Zeit etwas Neues zu kaufen. Es muss eben ein besonderer Bikini her. Sie hat schließlich den ganzen Winter streng aufgepasst, was sie isst und ist eigentlich zufrieden mit ihrer Figur. Auch ihre Töchter beteuern ihr das und sagen, dass sie stolz auf sie sind. Aber trotzdem, hier kann etwas doch nicht stimmen. Denn, warum sonst findet sie keinen passenden Bikini für sich? Es existiert kein Kaufhaus in dieser Stadt und auch keine Boutique in der sie nicht schon nachgeschaut und anprobiert hat. Und es ist alles umsonst, sie findet keinen passenden Bikini für sich.

Müde und erschöpft, aber vor allem enttäuscht, steht sie vor dem Kaufhaus und wartet auf Joachim, der in gleichem Augenblick erscheint.
„Weißt du was?“, sagt Petra: “Ich habe gehört, dass es in der Manteuffelstraße eine Boutique gibt. Ich glaube „Renate“ heißt die. Komm, wir gehen schnell noch da hin, um zu sehen, ob es dort vielleicht was für mich gibt. Und falls ich dort nichts bekomme, werde ich nie mehr in meinem Leben einen Laden betreten. Ich werde nie mehr im Leben schwimmen gehen. Und, ich werde in meinem Leben, nie mehr einen Bikini kaufen wollen! Das verspreche ich dir und auch mir!“schwört Petra.
Joachim schaut sie verschmilzt an, beugt sich etwas tiefer zu ihr und umarmt sie. Fest an sich drückend, küsst er sie zärtlich und flüstert ihr ins Ohr: „Ist gut mein Schatz. OK, ist ja alles gut. Komm wir gehen noch zu dieser Renate, aber dann reicht es uns für heute. Ja?“

Ein paar Minuten später, voller Erwartungen und neugierigem Blick, öffnet Petra die Tür der Boutique und mit einem einzigem Blick stellt sie fest: Der Laden ist sehr klein. Aber, es ist alles fein und ordentlich zurecht gemacht. Ein Blick genügt und sie nimmt wahr, dass sich an der rechte Seite ein großer Ständer mit Bademode befindet. Eilig tritt sie die noch zwei fehlenden Schritte auf den Ständer zu und greift nach einem Bikini. Aus einer dunklen Ecke erschallt eine piepsige Frauenstimme:
„Einen wunderschönen guten Tag, wünsche ich! Was kann ich für Sie tun?“ Dieser piepsigen Stimme folgt eine ältere Dame, die sich mitten im Laden vor Petra stellt und sie mit prüfenden Blicken vom Kopf bis zu den Füßen, Zentimeter für Zentimeter, aufmerksam mustert.
Eschrocken zuckt Petra zusammen und lässt den Bikini mit den Worten: „Ach, danke, ich schaue mich erst um, “ aus der Hand fallen. Etwas verlegen stellt sie weiter fest: „Ach, ich sehe schon, Sie haben Bademoden hier!“
Die Frau, die offensichtlich eine Verkäuferin in dieser Boutique ist, hebt den Bikini mit einer kurzer Bewegung auf und unterbricht Petra mit energisch, bestimmendem und trotzdem freundlichem Ton: „Was suchen Sie genau?“
„Ach, wissen Sie, “ sagte Petra jetzt verdutzt, „Seit Ewigkeiten suche ich nach einem Bikini. Ich bin es schon leid herumzurennen, ich finde keinen der mir passt.“

„Aa - haa!“, stellt die Verkäuferin fest. Dabei tritt sie einen Schritt zurück und durchbohrt Petra vom Kopf bis zu den Füßen mit schnellen Blicken. Ihr Gesichtsausdruck gewinnt an Wichtigkeit und Professionalität. Die Stimme wird noch piepsiger. Sie klingt etwas spitzer und schärfer, als sie ohnehin schon ist, als sie sagt:
„Also gut. Lassen sie mich mal schauen! Sie brauchen die Größe 42! Hmmm!“ 
Jetzt tritt sie noch einen halben Schritt zurück und schnell wieder vor.
„Aa-ha, hmmmmm. Also, gut. O.K.!“ stellt die Verkäuferin fest, räuspert sich einen Augenblick, zuckt blitzschnell mit ihren Schultern, streicht sich über die Haaren und sagt:
„Also, passen Sie mal auf. Hier, ab hier, bis da, befinden sich die Sachen, die für Sie in Frage kommen“, mit schnellen Gesten zeigt sie mit der Hand in Richtung Ständer.
„Und ab da, bis dort, ist es nicht für Sie. Da brauchen Sie nicht zu kucken“, bestimmt sie energisch und greift gleichzeitig nach einem Bikini. Dann dreht sie sich rasch um und geht mit langen, eiligen Schritten vorwärts mit den Worten:
„Kommen Sie, kommen Sie mit. Hier ist die Anprobekabine!“ Rasch öffnet sie einen braunen Vorhang, schaltet einen Schalter an und die Kabine leuchtet in einem hellen, warmen Licht.
Im gleichen Atemzug, ohne Petra auch nur anzuschauen, sagt sie in Joachims Richtung: „Und Sie mein Herr, Sie können sich dort auf den Stuhl setzen. Nehmen Sie ruhig Platz, das hier wird ein paar Minütchen dauern!“

Wie in Trance befolgt Petra die Anweisung und geht auf die Kabine zu. Im Vorbeigehen gibt sie Joachim ihre Tasche und den Pullover. Ihre Blicke trafen sich, aber beide waren so verdutzt, dass keiner etwas sagen konnte. Nur mit einem kurzen Augenzwinkern gab Joachim zu verstehen, dass er hier warten wird. Er setzt sich erschöpft und geduldig auf den gezeigten Stuhl und wartet.
Da ruft die Verkäuferin schon wieder: „Kommen Sie! Kommen Sie schon. Da, sehen Sie hier!“, zeigt die Verkäuferin, „Hier habe ich Ihnen ein paar Bikinis ausgesucht, probieren Sie die mal.“

Nur ein paar Sekunden später, steht Petra in der engen Umkleidekabine und stellt mit Entsetzten fest, dass auch dieser Bikini nicht passt. Und was noch viel schlimmer ist, er ist gar nicht mal schön. Kaum geht ihr dieser Gedanke durch den hübschen Kopf, öffnet sich plötzlich der Vorhang. In der Tür steht die Verkäuferin. Mit besorgten Blicken schaute sie die erschrockene Petra an und gibt ihr rasch einen braunen Bikini, mit Tigermuster:
„Hier, probieren Sie den mal. Der muss Ihnen passen. Ich glaube, der ist für Sie, wie auf den Leib geschnitten.“

Entsetzt steht Petra mitten in der hell erleuchteten Kabine, halbnackt und total überrumpelt. Verdutzt nimmt sie den Bikini und sieht aus dem Augenwinkel in das Gesicht, des sichtlich amüsierten Joachims. Automatisch zieht sie den Tiger- Bikini an. Durch den Kopf eilen die Gedanken, dass diese Verkäuferin bestimmt Renate heißt. Jetzt glaubt sie sogar, dass der Laden bestimmt ihr gehört. Warum sonst, würde sie so sehr auf die Sachen achten?!
Gerade wollte sie sich im Spiegel betrachten, da geht der Vorhang, mit einem Schwung, wieder auf und die besagte Renate steht vor ihr. Mit professionellen Blicken und heftigen Bewegungen, zieht sie die Petra aus der Kabine, stellt sie vor sich hin und mustert sie wieder nachdenklich von Kopf bis Fuß.
„Ach, auch der ist mir zu klein!“, verlegen und mit trauriger Stimme, meldet sich Petra.
„Nie, nie, niee !“, sagt Renate: „Warten Sie mal“, und im gleichen Augenblick schnappt sie Petra an den Schultern und zieht sie näher zu sich. Dann greift sie an das Höschen des Bikinis, zieht, zupft und schüttelt.
Die entsetzte Petra steht vor ihr und ist nicht in der Lage zu reagieren, denn der nächste Griff gilt schon dem Oberteil. In Sekundenschnelle schnappt die Verkäuferin an den Trägern: zieht, zupft und schüttelt auch hier. Sie schüttelt und rupft so lange, bis sich die beiden Brüste ganz genau in dem Büstenhalter des Bikinis befinden. Sie ließ nicht nach, bis auch der letzte Hauch von Busen drin war. Sie schüttelt so lange, bis nicht mehr, auch nur ein kleiner Zentimeter aus irgendeiner Ecke des Büstenhalters raus schauen konnte.
Nachdem sie an Petra und beiden Bikiniteilen gut gezupft und geschüttelt hat, sitzt der Bikini wie angegossen. Plötzlich passt der Bikini einfach perfekt.

Voller Begeisterung schaut Petra sich im Spiegel an und kann nicht glauben, was sie da sieht. Mit freudiger Stimme, ruft sie glücklich nach ihrem Mann. Durch die Aufregung hat sie übersehen, dass er schon die ganze Zeit dicht neben ihr gestanden und mit entsetzten Blicken die Schüttel-Situation verfolgt hat. Aber er sagte kein Wort dazu.

Petra strahlt und kann immer noch nicht glauben, dass sie tatsächlich doch einen Bikini gefunden hat. Einen wunderschönen Bikini, der ihr jetzt tatsächlich außerordentlich gefällt. Aber was viel wichtiger ist, er passt auch! „Ja, ja, ja, den nehme ich, ja !“ wiederholt sie glücklich. Irgendwo in der Ferne hört sie Renates piepsige Stimme: „Und vergessen Sie nicht. Sie müssen immer, immer nur richtig zupfen, rütteln und schütteln bis der Busen auch drin ist. Dann passt Ihnen jeder Bikini. Bestimmt!“

Wieder wie in Trance, zieht sich Petra an und folgt der Verkäuferin, die schon eilig an der Kasse die Rechnung vorbereitet. In Sekundenschnelle, packt sie den schönen Bikini in eine Plastiktüte und übereicht ihn Petra mit zufriedenem Gesichtsausdruck .
Immer noch mit professionellem und ernstem Blick, kuckt sie sich neugierig Petras Mann Joachim an. Auch ihn mustert sie ganz genau vom Kopf bis zu den Füßen , und sagt: „Eine Badehose für den Herren, gefällig? Für Sie hätte ich ein passendes Modell!
Bei Ihnen werden wir auch alles rein bekommen! Kommen Sie mal, kommen Sie mal!!!“
„Nööööö, nööööö, nööööö!“, ruft Joachim entsetzt und rennt mit großen Schritten aus dem Laden.
Es folgt ihm eine glücklich lächelnde Petra.

________________________________________

Meho Jakupović
Engleska 

Epitaf

U epitafu mom, pročitaj život mi cijeli,
od Granade do Omarske,ubijaju slobodu.
Svjedoče o tome, obelisk, stećak i nišan bijeli,
sasušena nevina krv ,na zidu i na podu.

Stoljećima, poruku šalju,sva ta nejasna slova,
uklesana težačkom rukom,učenih patarena.
U miru snažnih ratara, u ratu vitezova,
što srcem čuvaju zemlju, od najezde divljih plemena.

Pohodili nas vandali, ogrezli u krvi i moći,
palili bogomolje ,knjige, ljude, gradove.
Zalud lomače paklene, zalud “kristalne noći”,
nebrojeno puta, porazili smo gadove.

Izaprane vjekovima, blistaju riječi u kamenu,
svaka po jedan, junački život spominje.
Odolijeva suncu, kiši, snijegu, plamenu,
Svjedoči ,osuđuje i opominje.

U epitafu mom, pročitaj sudbinu moju,
zamisli na trenutak,da stojim tu pred tobom.
Ne žali život dati za djedovinu svoju,
jer ni on nema smisla ako postaneš robom.

________________________________________

Zlatko Martinko 
Hrvatska

GDJE ŽIVIMO

Zakovitlaj riječi
Rijeku siromašnih imena
Vukovi kuda idu iz iverja zime
I bez milosrđa zavijaju u nebo
Krzno uz krzno
Bijeli očnjaci

Nema fosila
Ni pogleda ni snova u rovovima
Ljubav ako joj je bolje
U prijateljstvu dijelit rastanak pjesmom
Ili plakati u samoći

Gdje živimo
Zapaljeno šibica ne vrijedi ni opušaka ni ništa
Ulica voli manje buke da prelije čašu
Imati zraka da ne fali 
Da se ne pobjegne nikud
Bez pozdrava

Kud ići bezglavo
Prozori su prazni okrugli
Kockasti 

________________________________________

Lejla Jaganjac-Kučković
Kanada

NE BIH O POLITICI…

I dok je drhtavim rukama brisala suze sa svog izboranog lica, starica je tihim, skoro nečujnim glasom rekla: „Ma ne bih sad o politici...“ Novinar ju je pažljivo pogledao i još pažljivije upitao: „Da li vi smatrate politikom stradanje vaše porodice?“ Starica je šutila, a suze su same klizile niz obraze...

Kroz maglu su joj dolazila lica njenih najdražih, lica koja ni vremenom nisu blijedjela iz njenog sjećanja. Stari otac sa svojom francuskom kapicom, njen dragi muž, njena snaga i potpora i njena dva sina, dva sokola čija su krila sasječena, a još ni poletili nisu kako treba. Osjeti kako ju u grudima nešto steže. Bol, ogromna i teška, ju je paralizovala. Sekunde su se činile kao minute, i nakon kraćeg vremena uspjela je doći do daha i promrmljati: „Ni poljubit' ih nisam stigla...“

„Gospođo, jeste li u redu? Hoćete da vam dodam vode? Recite ako šta treba...“ – zbunjeno je govorio Amar, mladi novinar iz Sarajeva.

Starica ga je samo pogledala i odmahnuvši glavom dala mu znak da sjedne. 
„Boli sinko, ufati me 'vako počesto, ali smognem ja nekako snage pa guram dalje. Nego, šta da ti kažem. Nejma ih više. Dušmani mi uzeše sve što sam imala. Ponekad poželim da su i mene ubili taj dan. Al' dragi Bog meni odredi drugačiju sudbu. Odredi mi da živim s tužnim sjećanjima i s bolom u duši. Da mi nije vjere u Njega ja bih sebi već odavno bila presudila. Ovako...“

Amar je sjedio i gledao u napaćenu ženu. Pitao se kako da dopre do nje, kako da joj pomogne da otvori dušu i svoj jad istjera iz sebe. Sjedili su tako, šutke, dok je sat na zidu otkucavao minute. Sjedili su, dok starica odjednom ne reče: „Kako ti ono bješe ime? Amar? E sinko, sad ću ti ispričat' kako je to bilo...“

„...Omer i ja smo imali malu kuću i dva duluma zemlje, al' nama je to bilo dovoljno. Fino smo živjeli, sirotinjski, al' pošteno. U toj kući smo stekli i naša dva sina. Moj stari otac je doš' s nama živit' kad je mama umrla. Nije se mog'o jadan sam o sebi brinut'. A ja, jedino žensko čeljade, ne mogoh a da ga ne uzmem kod sebe. Moj Omer, rahmet mu duši, je samo rek'o –Otac ti je. Neće valjda sam bit'. A jest' i moj Omer bio duša od čovjeka. Nije ga takvog bilo nadaleko. Eh, da... I eto tako smo ti mi živjeli i radili na našoj njivi, ništa posebno, a nama dovoljno. Omer bi pokadkad oš'o radit' na zidariji. Ma snalazili smo se. Dok se djeca bila mala i nije bilo velikih prohtjeva, a kad narastoše... Momci k'o momci. Šta'š. A nisu ni bili loši moji Ismet i Izudin. Sokola moja dva...“

U sobi je nastao muk, neka tišina ispunjena bolom i tugom. Amar je šutio, ne znajući šta da kaže. Spustio je pogled i čekao. Čekao je da gđa Zehra prekine tu mučnu tišinu i nastavi s pričom. Čekao je, a nije bio siguran šta zapravo čeka...

Kad je došla sebi, nastavila je s pričom kao da se ništa nije ni desilo.

„Ićo je bio uvijek ozbiljniji od Ize. Jest' i bio stariji, ali i to ne mora značit' ništa. Bili su visoki, oba, bacili se na Omera i njegove. Kod nas sve nisko. Moj otac rahmetli samo malo bio viši od mene. A l'jepi što su bili. Jes' vidio njihove slike gor' na zidu? Nije što su moji, ali su stvarno bili k'o slike. Duše majkine....“

„I onda sinko moj dođe taj prokleti rat. Ni sanjat' nismo mogli da će nam naše komšije doći glave. A ti, ti mora da si bio malehan kad je to počelo.“ - reče stara Zehra, više kao konstataciju nego pitanje. Amar je samo klimnuo glavom, ne želeći da je prekida.
„Jah, sinko moj. Te '92. Izo moj treb'o u vojsku, al' ne dade mu Omer da ide. Kaže on njemu, dobro se sjećam – Kuš sine u vojsku, nije to više ona JNA k'o kad sam ja iš'o. Vidiš li ti šta se dešava?. Sjedi s mirom... – Et' tako je moj Omer njemu kaziv'o. A ko zna možda bi bio i živ danas da je oš'o u tu vojsku...“

„A vidi mene, ja se raspričala pa ni za red ne znam. Hoš sine šta popit', pojest'?“ pitala je Zehra mladog Sarajliju.

„Neka. Hvala. Dobro je i ovako. Samo vi nastavite.“

„Taj dan kad je puklo, Ićo bio u čaršiji. Dođe komšija Meho i reče nam da se pazimo, vel'ka se vojska slila u prijedorsko polje. A jest' me bilo i strah za Iću. Mislila sam da ču umrit', kad et' ti njega na vratima. –Mama, babo naši napali JNA. Biće furtutme. Tako je govorio moj Ićo, a moj stari, rahmet mu vječni, samo reče – Pa kuće budale na onaku silu! Omer ih je samo pogledao i svi su ušutili. A znao je moj Omer kad je pametno pričat', a kad šutit'.“

Amar je sjedio, sluteći da najteži dio tek dolazi. Pustio je staricu da odmori umornu dušu na tren. Gđa Zehra ga pogleda tužnim očima i reče: „Sinko, a baš si i l'jep. Ličiš na mog Izu, na moje sunce... Eh, ja. I tako smo mi proveli par dana i noći nadajući sa da će sve to se smirit' i da ćemo opet nastavit' k'o prije. Jednog dana, dođe vojska u selo. Čujem ja viku, graju. Izađem vani, a moji muški svi stoje u avliji. Šta je to? – pitam ih. Kad utom uđoše vojnici u avliju i rekoše mi da se sklonim. Pokupiše Omera, Imseta, Izudina i mog babu i izvedoše ih na cestu. Ja krenuh za njima, ya ovaj jedan vojnik se okrenu pa viknu na mene da ostanem tu gdje sam ili će pucat' u mene. Ja se ukipih, ne vjerujući svojim ušima. A što bi sinko puc'o u mene? Ja ti nisam ništa uradila. Odgovora nije bilo, samo prijeteći pogledi naoružanih mladića. Na cesti ispred kuće poredaše ih, skupa s komšijama. Neki njihov, k'o malo važniji od ostalih, prođe i reče ostalima: -Sve mi ovo kolji. Nisam mogla vjerovati šta sam čula. Ali i prije nego sam uspjela bilo šta uradit' padali su jedan po jedan i zauv'jek ostaviljali svoje živote na brdima iznad Prijedora... Ostadoh sama, poput siročeta, da živim i njih čuvam žive u svojim uspomenama. Eto to ti je Amare moja priča, i priča hiljade drugih Krajišnika....“

Amar ju je pogledao očima punim suza, uhvatio je nježno za ruke i rekao „Nije to samo teta Zehra priča Krajišnika, to je priča svih nas u BiH, svih nas kojima je stalo da istina izađe na vidjelo i da svi Omeri, Ismeti, Izudini nikad ne budu zaboravljeni.“

Starica se samo blago osmjehnula i rekla: „Ne volim sine politiku, ne bih ni sad o tome da nisi došao. Dobrih ljudi ima svugdje i ne smijemo to nikad zaboravit'.“

________________________________________

Sandra Džananović
Austrija

Ponoćna sonata

Pišem ti noćas najljepši sonet
Satkan od pjene morske
Nek' ti ga svojim glasom od svile
Pjevaju vile gorske.

Pjevam ti noćas najljepšu pjesmu
Dok zlatna se rađa zora
Sunce joj plete vijenac od čežnje
I nosi pučinom mora.

Pričam ti noćas najljepšu priču
Perom od sijede mi kose
Čekajuć' plimu azura bistrog
Što tvoje mi oči nose.

Sviram ti noćas tvoju sonatu
Notama blaženog mira
I dočekah jutro, sjajno i čisto
Uz zvuk nebeskog klavira.

U polju makova

U polju makova crvenih
Sjenka mi spokojno spava
Pokrivač joj meki, tanani
Rosna mirisna trava.

U travi sunce zlaćano
Snove mi kupa i grije
I jednu tajnu voljenu
Od oblaka tuge krije.

Probudiću sjenku zaspalu
Odjenuti joj haljinu od rose
I dati vjetru sjevernom
Da je tebi, Voljenom, nose. 

PAUČINA OD SNA

Sakrih se od tuđih pogleda

I zakopah misli

Što jecaše u tišini

Nestadoh u magli jesenjoj

Što prošlost mi drhtavu

Svojom kišom nosi

Pokrih lice koprenom od lišća

I bacih kamen

U beskraje moje duše

Zaključah ladice uspomena

I ostavih ključ

U hodniku moga srca

Shrvaše mi se misli

U noć pustu i plavu

Čekajući da mjesec me zagrli

Paučinom od sna.

________________________________________

Vida Nenadić
Srbija

KAMENA BISTA

Kada bi čovek
bio kamen,
bezosećajan
i na sve hladan
sam bi sebi bio spomen,
a u suštini
veoma jadan.

Ali čovek je biće
i kamen biti neće
jer čovek 
postaje predmet
tek onda
kada je svima
na odmet.

________________________________________

Irena Grubišić-Čabo
Trilj / Hrvatska

RIJEČ

presjeca golemi mač
riječ
slijeva se u slap
zrcali maštom
u prostranoj vedrini
kap je ovijena
zvjezdanim plaštom
topla i meka
u grču ljepotu sniva
i iznova trga za njom
i sjaji
prostranstvima

RIJEČI

postoje riječi
izgovorene tvorevine želja
koje uz postojan jecaj
i nadu smrznutih sjena
u hladu tišine
oprezno dišući
dovršavaju svoj san
mučeći se i učeći
o svjetlosti
o suncu

U KAMENU RIJEČ

koraci su teški
riječ je uklesana
istna se spušta 
do predvorja sna

svjetlost nadu baca
u trncima jutra
nazire se dan

izmaštanog svijeta
sve vedrije nebo 
ptici nudi let

trenutak je pjesmu
zgusnuo u rime
u kamenu 
živih riječi
uklesan je cvijet

VRAĆAM SE RIJEČIMA
vraćam se riječima
izmičem predrasudama 
sve što trebam reći 
izričem odjednom
da ne bih slučajno zaboravila
opisati nadu
buđenje

ljubav 
zvonki zvuk daljine

vraćam se riječima
prijatelje dozivam
prepoznajem ih na ulici
u daljini
u uspomenama

________________________________________

Alma Islamović

PLAKATI NEĆU

Zar da zađe sunce i cvetić ne raste,
Kada tebe kraj mene nema?
Zar da se dan pretvori u noć
Tuga umesto sreće srcu kutak sprema?

Zar da prestanu svi lepi životni sni,
Da zbog tebe moje srce gorčinu pije?
Da postanu svi moji dani tamni,
Kao da me nikada niko ljubio nije?

Zar umesto osmeha lice suza da krasi,
Pa duša postane kao hladna stena,
Umesto spokoja, nemir srce ugasi,
Da zbog tebe moje srce nade više nema?

Zar ti nikada saznati nećeš šta ljubav znači?
Nek ti moje reči ne remete sreću.
Sada oseti kako je, i ti za mnom plači,
Ja sam sretna: a plakati neću.

NE PLAŠI SE

Ne plaši se, dok te tišinom svojom zovem,
I dok valovi mora poljubce ti daju,
Čut ćeš u daljini melodiju moga srca,
Dok vetrovi, zagrljaje moje, tebi šalju.

Ne plaši se, i voli me svim silama tvojim,
Pogledaj u nebo, puno čežnje moje,
Da skakućem po zvezdama
Reci’ da me voliš, da sam jedino tvoje.

Ne plaši se, začas će proći ova naša tuga,
Samo se probudi i nemoj da spavaš,
Posle duge kiše dođe opet duga,
Ne plači, ti imaš mene, svog voljenog druga.

Nemoj plakati

Ja odavno nemam svoj dom,
I žedna i gladna duša po svetu drema,
Strepnja dušu gorčinom mori,
Iz dana uz dan, na put se bolji sprema.

I ne stigoh reći koliko vas volim,
Stopljena sreća talasa nema,
Jedna jasna suza opet se sprema,
Obojena krvlju iscrpelih želja!

I ne mogu ništa sem ljubav da želim!
Čeznja je jača, od svih morskih plima!
Odakle ova ljubav potiče?
Zar ljubavi još u meni ima?

I neću da plačem niti suze lijem!
Ono što je bilo, neću da krijem!
Rat, ta prepreka, ta grehota,
Odnela je osmeh iz ovoga života.

Ljubičica

Tek procvao jedan cvetić mali,
Između grmlja uz rubove šrna,
Blistao u rosi, ljubičicom su ga zvali,
Lep cvetić, tamnoljubičasti plavi.

Imao je najlepše srcaste listiće,
Ljubičica moja, moje najdraže otkriće,
Cvetaj, rasti, ljubičico moja mala,
Tebi sam svoje srce, ljubav dala.

O Viola, moje mirisno malo cveće,
Ti si deo moje ljubavi, moje sreće,
Ljubav za tebe vekovima teće,
Srce da cvate, bez tebe neće.

Pripovetka o jednom cvetu

Pripovedam,

dok sunčani zraci lice mi griju,
a sumorne oči suze siju,
povjetarac topli kroz kosu mi piri,
sunčani sjaj po svetu se širi.

Znala sam da ćeš biti, moj rajski cvet,
moja sreća i nesreća,
moj let, moja patnja i moj pad,
srcu mom, najveći jad!

Jer tvoje oči bješe najlepše na svetu,
svaki dan s tobom prošao je u letu,
volela sam taj cvet, taj bodljikavi trn,
iako je posle svega, moj svet postao crn!

Pripovedam,

neću više da gledam oči tužne,
niti beskrajne suze,
dohvaćam te rajski cvete,
neka sada, najlepše misli, tebi polete.

Rodni dom

Razorena zemljo moja,
Pisaću o tebi,
Šta se s tobom zbilo,
O vremenu koje nikad neće
Izbrisati rane tvoga bola.
Pisaću o tebi i o tvojoj tuzi
O staroj majci bez sinova.

Pisaću o srcima,
Što postadoše k’o stena,
O narodu u daljini,
Koji povratka svome domu nema.

Iz tvojih očiju tekoše bezbrojne suze,
Tvoji dućani ostadoše prazni,
Sada tebi dolaze ljudi razni,
Ali ti nisi više ista,
Ti si postala sećanje na ono
Što si nekad bila.

Zauvek si ostala u mislima mojim,
Neprebolno čuvam uspomene naše,
Bila si moj izvor, moja rujna zora,
Moje bolje sutra, najlepši zvuk smeha,
Sada si moje ćutanje, i moja tiha patnja.

Bez tebe sam k’o bez duše,
Svi moji snovi kao stene se ruše,
Gde god krenem,
Uvek u mislima zbog tebe patim,
Procvetaj zemljo moja,
Svome domu želim da se vratim.

Najvećem prijatelju, mojoj majci!

Najlepši raju ovoga sveta,
Najveći prijatelju svih planeta,
Neka se sada naše misli spoje,
Beskrajno te voli srce moje.

Ja čekat ću te, tvoj povratak, 
U bašti pokraj naše crvene ruže, 
Znam da ćeš doći majčice moja
I obrisati sve moje suze.

Još te moje srce čvrsto nosi,
Još gledam tvoje ruže u jutarnjoj rosi,
Raduj se majčice, nemoj suze liti,
Uvek ćeš, najdraža moja, u mom srcu biti.

Iako si daleko, daleko od mene,
Ne daj majko, ne daj, da ti srce vene,
Sjaj neka krasi tvoje snene oči
Ne daj suzi izdajici nikada da toči.

Ljubavni žar

U očima sjaj,
Zbog tebe miriše svet,
Osećam nebeski raj.
O da li znaš?
Da te moja senka prati
I svako leto
U mislima mojim vrati.

Naša reč, naše obećanje
Ostaće u srcima našim,
Pamtićemo dan,
Kad smo se sreli
I srce što iskrenu
Ljubav podeli.

Imaj u vidu,
Kada sreća se daruje,
Ljubav tada srcem caruje,
Nemoj nikada zaboraviti,
Da svako ima svoj let i pad,
Neka ti kaže moje srce sad:

Skriveno sunce sniva o danu,
Izlečiće ljubav srcu ranu,
Ja ti nudim
Srce svoje na dar,
Ne daj da se ugasi,
Ljubavni žar.

Život je lep

Tiho na nebu sunce je sjalo,
Proleće novo sreću nam dalo,
Sve procveta i naš mali svet,
O kako je ovaj život lep.

Nad nama nebo sunčano plavo,
Svuda oko nas šaputaše pesmu našu,
Divan je ovaj dan, srce je znalo,
O kako je sunce naše u dušama sjalo.

Zato dozivam proleće i njegove čari,
Nad nama nebo našu pesmu slavi,
Zauvek u nama ostaje jedan cvetić mali,
Među kojima ostaju života lepi dani.

Oni koji se zbog ljubavi vole,
Razdvojene u zagrljaj opet spoje,
Neka im procveta rajski cvet,
O kako je ovaj život u ljubavi lep.

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

RASKRSNICA SVJETOVA

Cijeli život ljudi na raskrsnici provedu
U teškoj, njima znanoj dilemi
U izazov ih često drugi ljudi dovedu
I ostave u osami.

“Kuda da krenemo,”
Pitaju se oni.
Gdje je taj put pravi?
Ako ga uopšte ima.
Zašto lupamo glavom u zid?
Možda je sve samo sudbina.

Reci mi, mudrače!
Na koju stranu svijeta.
Hoću li uopće shvatit' tvoje riječi?
Da li će pratit me sreća?

Džaba je savjet dati 
Nekome ko neće da sluša
Ko slijep i gluh kod očiju i ušiju je 
I kada mu savjet utjehu pruža.

Cijeli život je borba 
Sa samim sobom, sa drugima
Iz njih je teško kao pobjednik izići
Pogledati sebe u ogledalu,
Pošteno gledati u oči ljudima.

Put svoj sam biraj 
Govor svog srca i glave slušaj
Ti bit ćeš sretan tamo 
Gdje smiraj nađe tvoja duša.

I shvati da žvot nije 
Crno-bijela šahovska tabla
Žvot je cijela paleta boja 
I njihova nijansa.

ZAPISANO U KAMENU

Kao alem u noći
Stoji čuvar dženetskih duša
I šum vodoskoka sluša
Svjedoci mu uplakane oči 
Pregršt bijelih marama 
I lepršavih zastava

U tišini kameni gorostas stoji 
I vrelom istine se poji
Ovaj svjedok 
Ružnog vremena 
I zle čovjekove kobi
Kamen razara 
Zid ćutnje 
Nijemim jezikom govori 
I istinu donosi.

“Ovdje leže 
Kozarački ljiljani 
Zlatnim slovima ispisani
U historiju upisani
Za opomenu vječnu.

Kreneš li sa sjevera, istoka,
Zapada il’ juga
Mimoići me nećeš.
Obavit ćete nesnosna tuga
Za onima pokosenim u cvijetu mladosti,
U kolijevci, u dubokoj starosti, 
Ostavljenim u obruču,
Tražeći slamku spasa
Ostajući bez glasa
Oblivenim krvlju.

Putniče, zastani!
Saputniče, pozdravi!
Starosjedioče, ne zaboravi!
Čovječe, razmisli!
Zar vrijedi jedan,
A kamoli ovolike ljudske živote uništiti?
Na stranu pravde ne stati.

Na raskrsnici svjetova
Između Istoka i Zapada
Između prošlosti i budućnosti
Između smrti i vječnosti
U spomen NEZABORAVU

Nijemo opominju,
“Nije ovo mrtva čarsija,
Niti napuštena zemlja domovinska,
Ona više ne miriše na pepeo,
Niti je prolama lavež 
Raspuštenih pasa.
Ovdje se živi,
Ovdje se voli,
Za dane buduće,
Za prošlosti neponovljene.”

* 31. jula 2010. godine u mom rodnom Kozarcu konačno je podignuto spomen- obilježe žrtvama proteklog rata. Ova pjesma je posvećena njima, ali i svima onima širom domovine koji živote dadoše za našu dragu BiH.

________________________________________

Dino Porović
Sarajevo

Nad Sarajevom opet guste londonske magle

U predvečerje izmaglice stigle guste londonske, a misao migolji.
Lijepo je čuti da si pronađen i da te još uvijek ne popušta.
Dolazi od usuda riječ - i mila, i tiha, i plaha, i bliska,
Opustih se sjevernjački, iz pore prozbori svjetlost svijeće treptave.

Dotaknuću ti obraz i obrvu tajušnim osjenčavanjem,
Poljubiću ti brusnice ljupkim opjevavanjem.
Otvoriću napaćenu dušu crvenim samopouzdanjem.
Sklopiću nakratko ruke tananim smirajem.

I moliću na koljenima, 
preklinjaću, 
a onda sjetno okrenuti glavu na drugu stranu.

U pustoj noći, kad pritisnu te naše ljepljive sarajevske magle
I pletu čarolijom pulover dječački - preuski, išaran zvijezdicama,
Iz orahove ljuske izmigolji jezgra i zemlji pruža njedra,
Probranim pogledom zapečaćeno otpečatim i odagnam strahove.

Iz snenih pogleda upijam mile mirise irisa.
Zadrhtaće ramena, dok ruke hvataju otkucaje.
Soba puna mirisa voska iščekala, ode mrkli mrak, 
Dok izmaglica nestaje tamo gdje ti miris prestaje.

Kad bljesne dan,
nisko na obzorju, 
kao blještavu nisku nemira, zahvatiću smiraj.

________________________________________

Mirveta Islamović
Švedska

PRAZNA

Ni jedne lijepe misli,
večeras ne umijem naći.
K’o da su ukradene
i odnijete riječi.
Nemoj, molim te
i ti reći,
da sam prazna 
i da vrijeme rasipam
k’o pijesak između prstiju,
k’o kamen u bubregu
kad se pomjera,
i bol rađa.

Ne, pametnu misao,
večeras ne umijem naći.
Neko kao da me je ukleo
i tijelo u rijeku bacio
i umjesto po kamenu
preko mene rijeku prelaze.
I ne pitaju - da li me boli
jer moju suzu ne vide,
ne osjećaju moje boli.

Odsutna sam večeras
sa vjetrovima sam nestala
i sa kamenom oko vrata
polako tonem.

________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

LINIJA
Muškarci i poneko žensko,
u ratu,
žene i poneko muško,
u miru,
čuvaju liniju.

Čovjek ne shvata
da hrana je, kao nužnost
i potreba,
a ne kao užitak data.

Gdje nema vjere,
nema ni mjere.

O čovječe,
ne robuj dijeti,
nečemu se posveti,
jer život leti, leti.

Misli o kraju,
o paklu, o raju.

I zapamti, nije cilj
puna sinija,
na kraju nas sve čeka
linija!

O LJUBAVI
Ljubav nije dodir
niti pogled
i bez toga te volim

Ljubav nije u noćima
niti u jutrima
ni zajedničkom doručku
ni ručku
ni večeri

Niti kad me ispraćaš
niti kad me dočekuješ

Ljubav nije novac
jer novac se troši
ljubav davanjem raste

Ljubav se ne kupuje
niti se prodaje
samo se može dati
zaslužiti i čuvati
brižno čuvati

Ljubav nije u djeci
niti djeci njihovoj
niti u uspjesima
ni padovima

Ljubav ne znači 
ostariti zajedno
niti da nam mezari
skupa budu

Ljubav nije ništa
od pobrojanog
ljubav je sve
spomenuto

Ljubav nije u srcu
nekom presadiše srce
a on nastavi da voli
koga je i volio
(doduše mnogo više!)

Ljubav je kad živiš
i umireš od ljubavi
i kad umireš
a još živiš ljubav

Zbog ljubavi sunce
zbog ljubavi mjesec
zbog ljubavi zvijezde
drhte, trepere

Ljubav je dio vjere
vjera je dio ljubavi

Ljubav je kao kiša
nakon suše
ljubav je poput duše
čista i nježna
oku nevidljiva
rukom ne opipljiva
ne mjerljiva

Zbog ljubavi se majka
uz dijete
zbog ljubavi se dijete
uz majku smiri
poput nježnog povjetarca
kad piri
ljubav se živi, ljubav se živi

O Ti koji ljubav daješ
ispuni nas ljubavlju
prema Tebi, drugima i sebi

________________________________________

Dani Bedrač
Slovenija

SVE MANJE NAS JE

prostor, nekada obasjan
radosnim očekivanjem,
postao je pusti kovčeg saveza,
koji nikoga više na ništa ne obavezuje.

sve manje nas je
samo tu i tamo još kome izleti poneka riječ,
koja kao mrtva crna ptica najprije lebdi između nas,
a zatim padne među trupla ostalih ispražnjenih riječi
kojima smo za par tjedana opljačkali značenje i sadržaj.

sve manje nas je:
sve manje je tebe u meni
i sve manje je mene u tebi.

i još samo u okoštanim alejama naših srdaca 
zadrhti ponekad majušan živahan kolibrić,
kao da bi želio nekako oživjeti mrtve riječi 
i iz njih napraviti šaren, paperjast mostić,
na kojem bi opet u svoje oči natočili malo svjetlosti.
bar za kakav dan ili dva.

a kad i kolibriću pukne srce
zadrhtati će zadnji put, pocrnjeti, pasti na tlo
i postati naša zadnja, neizgovorena riječ.

ali nas tada više neće biti.

Celje, 02.12. 2010

(preveo Jure Drljepan)

________________________________________

Asim Bajramović
USA

Lažna nada

Ovaj život
prepun nade
svi stvaraju
i svi rade
na kraju se
sve iskrade
za to duša
i ne znade

Ovaj život
maska skrila
puna lažnog
blještavila
a kad’ mu se
maska skine
pun je tuge
prepun tmine

Dok je duša
zdrava-mlada
u životu
svjetlost vlada
sve je sretno
sve je slavno
i do mora
sve je ravno

Kad godine
dođu zrele
kad snijegovi
zabijele
uvidimo
život šta je
za kraj ništa
ne ostaje

Izgubi se
lažna nada
nista nije
k’o nekada
tmina pusta
preovlada
sa istoka
i zapada

Priča od kamena

Tada kada nas
ne bude bilo
kada nam vječnost
podari sjenu
neko će negdje
pokraj puta
pročitati
ime na kamenu

Kamen će pričati
jezikom šutnje
neće se čuti
jecaj, niti glas
neće biti
srdžbe, niti ljutnje
a kamen će pričati
umjesto nas

Pričaće jezikom
samo njemu znanim
ali svi će znati
šta kamen kaže
djelovaće usamljen
ali ipak nije
kraj njega duše će
držati straže

A kada vrijeme
slova izbriše
godine prođu
i pusta vremena
tada kad ničega
ne bude više
biće to priča
od kamena

________________________________________

Elma Velić
Bosanska Krupa 

Jedna želja

Urlala sam i plakala, lupala vratima i udarala rukama o ormare, stol i ostalo pokućstvo, dok nisam legla na krevet, iscrpljena i sva u grču. Gledala sam tako u plafon, te izmičući vlastitom razumu, proklinjala sve koje sam do tada znala, uključujući i moje roditelje i braću. 
Bila sam razmažena djevojčica moga tate, koja je dobijala sve što je ikada željela, i kao takva dala sam sebi za pravo da uvijek poželim više, bolje i brojnije. Moja braća nisu se mnogo bunila oko toga. I oni su se trudili ugoditi mi, kako god bi znali, a ja , bezobzirna kakva inače jesam, nikad nisam znala reći hvala. 
To moje urlanje, histerični napadi i ostali napadi ljubomore, zavisti te ko zna jos čega nastavili su se kroz moje tinejdžerske dane, svakodnevno i kvalitetno. Uživala sam u pažnji i prijekim pogledima, a histerisala sam zbog svega. I nisam mogla znati bolje,sigurno, jer nisam nikad znala za gore. Uvijek sam imala sve, dobijala sve, tražila sve.
Zadnji put sam urlala i plakala prije šest mjeseci. Sjedila sam u ordinaciji kod doktora, koji mi je dijagnosticirao leukemiju. 
Nisam ni sama znala zašto sam tad plakala. Zbog toga sto ja to nisam zatražila ili sto me dotukla činjenica da sam bolesna. 
Svi su plakali.
Od tada, mnogo zelja je prošlo pored mene. Mnogo poklona ublažilo je moju bolesnu svakodnevnicu. Mnogo lijepih riječi i dobroćudnih uzdaha upućenoje meni. A ja... Ja sve sto sada želim je da ozdravim. Nema vise drugih zelja. Nema snova. Nema histerisanja.
Svako jutro, kad mi sunce obaspe obraze svojom toplinom poželim da doživim slijedeće jutro, isto tako, sunčano. 
Mogu suze isplakati,
a'l bol ce opet ostati,
mogu život proklinjati,
al' jedino njega mogu živjeti.
Mogu dušu zaboraviti,
srcu radost uskratiti,
mogu ja i ozdraviti,
al' nikad više ista neću biti.

Kamena hartija

Uklesano u mramoru par divnih slova,
Kao život opisana -
Kao smrt prikazana.
U pustinju otpremljena,
Jedna duša griješna.
U hartiji vječno biće,
Iz kamena uskrsnuće.

________________________________________

Benjamin Ćuruković
Zenica

O MENI

Ti ne znaš o meni ništa
Ti ne znaš o mome domu
Ama baš ništa
Nit` o ognjištu
Nit` o vatri u njoj
Ti ne znaš
Dal` u meni kamen 
Il` pijesak je
O ratovima i miru
Ti ne vidiš mojim okom
Niti imaš moje srce
Nit u ovim mojim rebrima krivim
Ti ne znaš ništa o meni
Ama baš ništa
I ne treba da znaš

U SIJENCI

U sjenci što se pomanjala
Iz bistrog potoka kraj kuće
Ugledah osmijeh još neumivenog sunca
Jesenja kiša,kap po kap
Mutila je potočić
Tek u dalekim rukavcima
Gdje se ulijevala u još veću
Odveć ozloglašenu rijeku
Koja se izlijevala iz korita
Uvijek u ovo doba godine
Noseći sa sobom daščare
Od starih oronulih mostova
A onaj nestašni potok
Još uvijek je nepomično
A opet blago i šumovito
Kretao se noseć` uzdahe
Moje lijepe drage
Njemu sam se jadao
A on je upijao sve moje riječi
K`o kakav mudar starac
Ponekad šutnjom odabravao
A nekad demantirao tvrdnje
Bili smo dobri drugovi
Moglo bi se reći i prijatelji
Jer on me nikada nije izdao
I nikom nije prenosio moje tajne
On je samo šumio
On je samo šutio
Znao sam da me jedino on
Razumije svojim šumovitim glasjem

________________________________________

Mersida Sadiković-Osmanbašić
Sarajevo

RIJEČ U KAMENU

Prohuja nebeskim svodom pjesma
Utonu u san dijete u naramku majke
Dugine boje rasuše se po oblacima 
Iz duše iznjedri se riječ
I bi uklesana na kamenu putokaza.

Sarajevo, 01.12.2010.

________________________________________

Slobodan Boco Bajić
Banja Luka

SLIKA UMA

Dal’ si tako lijepa,
Il’ te takvu trebam?
Dal’ te drugi vide,
Kakvom te ja gledam?

Sliko uma moga.
Oči što te kvare,
Nisu kadre takvu ,
Raskoš da podare.

Dal’ si tako lijepa?
Il’ te takvu gleda?
Sliku uma moga,
Bezgranično trebam!

23.01.2008.

JUNAK

Epski živi
lirski pjesnik
S' buzdovanom
od božura
i sa štitom 
margareta
ljubav brani 
od naleta
živi epski
pjesnik lirski 

PRATNJA
( ili mom (s)lijepom prijatelju)

Noći,
izabrala si,
tamu za prebivalište.
Hvala ,
što si stala,
na moju stranu.

27.04.2010.

NEMOJTE DALJE

Nemojte dalje svirači ,
Ja sada moram sam, 
Proći kraj groblja nade
I ući u novi dan.

S' vama sam u kafani,
Svirao pjesme sjetne,
Mirisao na karmin
I krilo zrele žene

Drugari moji stari,
Sam ću pjevati njoj,
Dosta je violina, 
U ovoj noći besanoj.

Nemojte dalje svirači,
Dalje , ja ću sam,
Proći kraj groblja nade
I uću u novi dan.

25.09. 2010.

________________________________________

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo

PJESNICI BOSNE

Kišobran bola
sile mraka
digle nad Bosnom
da pomrače sunce,
da obore ČOVJEKA
u očaj bezdana,
da samelju ponos
i okovanu nadu
bace u oluju
beznađa.

Slovo na slovo
riječ na riječ
pjesma na pjesmu
za krila misli
za duha svijet.
Kroz pero pjesnika
ognjeni zmaj
spali laž
obori nepravdu
za nauk
za ČOVJEKA.

Stopa u stopu
stih u stih
galaksije pamte
betoniran stid,
zvijezde dok šalju
sjaj duž Kosmosa
nevidljivom niti
vezuju vrijeme
opominjući treptajima
prošlost i sadašnjost
budućnost i vječnost.

Pjesnici Bosne
iskrom rime pale baklje razuma
na postelji stihova
odmaraju dušu snenu:
srce na čelik
smijeh na plamen
znamen na kamen
emocija na zid
spoznaja na pročelje
bezumlje u dim
vizija u prvi plan
- pjesma nadahnuća
kuća slobode
dom pjesnika:
Bosna od pamtivjeka.

Sarajevo; 2010

VEČERAS NEĆU OTIĆI NA FACEBOOK

U virtualnom svijetu
topi se i istok i zapad
i sjever i jug:
Večeras neću otići na Fejzbuk!

Žar nade u sumraku svijeta
obasjava put smisla
mrak prevara pokriva svjetlo.
Ljubav ne izčezava iz orbite
samo mijenja formu bitisanja.
Kotač vremena melje snove
kristalni prah raznosi vjetar
na istok i zapad
na sjever i jug.
Ljudi se prepoznaju po pogledima
oaza pjesme plamti u jutru.
Mjeri života
niti se može šta dodati
niti oduzeti!
Čovjek se nanovo fascinira
manifestacijom konačnog
dok beskonačno dotiče sjetom.

Mjera života
određena na početku
ne mijenja se do kraja.

U virtualnom beskraju
tope se strane svijeta:
Večeras neću izaći na Facebook!

Trećim okom gedaš globus
plešu pločnici oživljenih vizija
u pepelu su ostaci snova
mislima krila bukte u plamenu
protuteža duha kotrlja se poljem
gledaš iza viđenog
tražiš uzrok postojanom
baklje intelekta obasjavaju vidokrug
globis se vrti
vrti se svjetlost
okreće se mrak
a čovjek stoji
a leti
vremena ima dovoljno
da obuhvati prostor i događaje.

Večeras neću otići na Fejzbuk!

Otuđivanje – krupna riječ!
Galopirajuća progresija zla
Moral u okvirima lebdi nad ambisom
Kraj prije početka – jer tok je izvjestan.
Večeras neći izaći na Fejsbuk!
Knjiga –lica se kovitla
politika racionalizma - suština stvari
„Dobra noć, kosmpolite...“

Diskriminacija racionalizma
meridijani u fokusu
žari se i hladi prizma proviđenja.
Kreativno spletkarenje
unosno splavarenje
metež na pragu istoka i zapada.

Stih uzavrelog gena
pjeva krv iz vena
umne linčuju idioti
ignorišu se ugašeni životi.
Šta poslije toga reći?
Možda – kristalna čar ljepote nadahnuća?!
Kravate savjest neće peći
šta god da se pjesmom kaže
u fokusu je šta zlotvor laže
negacija specifikuma morala
očekuju da odbacimo vjeru
A nama je Gospodar draži
nego tron satkan od laži.

Bijeda, ološ, zlo
NE – to nije to:
pozdrav Bosna šalje
idemo kroz Kosmos dalje.

Neće proći igranka strvinara
Prisješće im KULTUROCID
a to što mrzite Bosnu
u dušu svoju ubrizgavate cijanid.

Jadova zastava zla
ovdje se ne veiori dugo
i kad se poslažu kocke
u Bosni se desi ČUDO!

Previd „sitni“ u startu
otvoren prostor matu
jer potrošen kredit u finalu
anulira značaj kupljenom penalu.

Večeras neću otići na Facebook:
gori oganj prkosa
džaba spektakularno blještavilo
duša kad je pustinja
carstvo grmlja i hijena
kada sevdah-pjesme nema
nit' mirisa dženeta
da razgali čemer srca
od nepravde što bolno kuca
ali pjeva i ne haje
za mračnjački bijedan plač
što ih stiže svjetla mač.

A sutra
kad prođe ova grmljavina DUHA
nadletiću stara mjesta
- virtualne fakte,
da vidim – ima li šta novo
i da im prisustvom poželim:
„Dobra vam noć - pjesnici
iz Svemira prognanici!“

Sarajevo; decembar, 2010.

KAP SNA
Kap sna 
niz dlan klizi
ostavljajući trag
prozirnog ogledala.

Slika sliku gleda
kroz strukturu
budućnost se ogleda u prošlosti
deformacija čela
izduženi nos
ideal sa eksera se smješka
okovana istina
hrđavim lancem laži
erupcija bola
uz isprekidani jecaj duše
u odsjaju čežnje
treperi san
iza prozirne
plohe nedokučivog.

Maglena supstanca života
prosuta titra
u budnom oku
snenog promatrača
stamene misli
vitlaju mačeve odluka
bijes iskri
na kamenom licu
što obeshrabruje
i najsmelije trovače zbilje
da eksperimentišu zloćom
u vidokrugu.

Kap sna
niz dlan klizi
razlijevajući
razložen prasak
sudara svijetova
čije se paralele
laserski sijeku
u začuđenim zjenicama
dok mu sa pera
niz prste kapa
uzavrela tinta
bez boje
i traga,
dok u okamenjenom tenutku
okamenjen stoji
na međi što spaja
paralelne svijetove
pojmljivog i nepojmljivog.

U kapi sna
ogleda se
oživljena refleksija
u predvorju
hrama spoznaje
na krilima krika
okamenjene riječi.

Sarajevo; decembar 2010.god.

Žive sjenke

Džinovske sjenke velikana
klize kroz haos vremena
dajući mjeru i takt
nadolazećim stoljećima.
Polustvarni, poluzaboravljeni
smješkaju se iz zamračenih uglova
neprimjetno motreći
svaki pokret i potez uzavrelih pokoljenja
koji grčevito traže puteve i načine
kako da premoste ambis
umjeća i znanja
na čija djela padaju nedostižne sjenke
džinovskih duhova prošlosti.
Na zenitu spoznaje
ključ je vrata vječnosti
čiji prag kad se pređe
sjenke se tope u svjetlost
dok i dalje džinovske sjenke velikana
klize kroz haos vremena
kao svjetionici dajući orijentir i kurs
nadolazećim stoljećima.
Bez njih bi bio
totalni mrak!

(Sarajevo;2001)

KNS/01.12.2010.

KNJIŽEVNI KRUG-KNS 
Književni dijalog-29
Zajedničke okvirne teme "Povratak u nepoznato" i "Oblaci mi neće reći"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 30.11.2010.g. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Džabir Sedić (Sanski Most)
Asim Bajramović (USA)
Jadranka Tarle Bojović (Hrvatska)
Muamera Bjelkić (Zavidovići)
Elma Mrđanović (BiH)
Meho Jakupović (Engleska)
Mirveta Islamović (Švedska)
Mateja J. Hočevar (Slovenija)
Semira Jakupović (Engleska)
IrenaGrubišić-Čabo (Hrvatska)
Benjamin Čuruković (Zenica)
Ljiljana Crnić (Beograd)
Enes Topalović (Norveška)
Veljko Bosnić (Srbija)

________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

NEĆU DA ŠUTIM!

Ima onih koji trebaju, a neće,
i onih koji mogu, a ne žele,
i onih koji ne trebaju, a hoće,
i onih koji ne mogu, a žele,
govoriti o tim stvarima.

Tebi koji si bio tu a, šutiš,
tebi koji nisi bio, a govoriš,
tebi koji si bio, a poričeš,
svakom ko je imao nafaku
da se kasnije, ili negdje drugo rodi,
ja, koji sam ovdje bio i preživio,
o tome govorim i neću da šutim,
jer ne želim da se ikad igdje ikom isto dogodi.

Onima koji slušaju, a ne žele,
i onima koji ne slušaju, a čuju,
i onima koji i slušaju i čuju,
dok sam živ ja ću da govorim.
Sve dok iko sluša, ili dok postoji iko
od onih koji ne žele ili neće, a mogu da čuju,
jer se možda nekad neko i predomisli,
pa htjedne slušati, 
a da nema mene, ili meni sličnih,
ne bi imao koga.

I za ne daj Bože da se ponovo onakvo,
slično, ili još gore desi,
da svako ko htjedne posvjedočiti
meni samo mogne reći: govorio jesi!

Govor na papir utiskujem, da me nadživi,
za svijetliju budućnost - stihovi sivi!

A kad dođe neko drugo vrijeme,
znaj da sam trebao, ja bih ga dočekao. 
Možda sam mogao više ili bolje, ali,
sretan sam što sam bar nešto rekao!

ŠTA NAM FALI?
Čovjek bez noge hoda na štakama
(a ti mi kažeš kako nemaš vremena)

Drugi bez ruke, a sve mu ide od ruke
(tebe nikako da krene)

Treći sluša očima šta mu četvrti govori rukama
(i govoriš i čuješ, ali ne obazireš se na moje riječi)

Peti se godinama bori s ne znam ni ja kakvom bolešću
(za razliku od tebe svi žive, a tebi,
koji se stalno žali, ustvari najmanje fali)

Eto ti najmanje pet razloga
zbog kojih se samo na zdravlju
treba zahvaljivati i sjećati Boga! 

________________________________________

Asim Bajramović
Čikago / USA

Zagonetka

Prohujaše godine
burne a i sjetne
ostaviše pred nama
dane zagonetne

Razaum nije načisto
Da li dženneta ima
ili pakao prijeti
baš od reda svima

Dali Ahiret postoji
vječnosti ga krase
ili prestankom života
sve završava se

Dali duhovna bića
oku nepoznata
odabranim čuvaju
od Dženneta vrata

A bijedne duše
još neokajane
dali stoje u paklu
vječno zaključane

Postoji li sevap
ima li grehota
i dali je zapisan
cijeli tok života

Postoji pravda
postoje li kazne
zašto ljudi vjeruju
vjere razno-razne

Čemu onda džamija
crkva -sinagoga
ako ljudi vjeruju
svi u jednog boga

Šta je vjera prava
može li reći neko
i da li je sudnji dan
blizu ili daleko

Allah ipak jedan je
Kur'an knjiga sveta
zalutalim poslana
još za ovog svijeta

Da ne prave grijeh
i da dobro čine
a Kur'an je svjetlo
usred pomračine

Kraj Bregave tanka kula

Kraj Bregave tanka kula
k’o biser bijeli
a na kuli Ali-paša
uz šargiju sijeli

Rujno vino - sevdah pjesma
ah pusta meraka
oko sebe okupio
harem djevojaka

Sve djevojke igraju mu
a Paša ih gledi
samo Hajra prelijepa
uz koljeno sjedi

Desnom rukom Ali-paša
obraze joj dira
dok šargija sevdah pjesmu
od ćeifa svira

Hajro bona zbori Paša
tako mi uranka
najljepša si-najljepša si
od svih djevojaka

Ženiću te Bregave mi
i Stoca mi grada
da mi rodiš nasljednika
Bosnom da zavlada

Sagradiću Hajro za te
kule i halvate
a nek’ moji haznadari
neimare plate

I na kuli zelen bajrak
četiri aršina
neka cijela Bosna znade
kad mi rodiš sina

Bosna u mojim venama teče

Planine me zovu
tu gdje ljiljan cvjeta
gdje se sevdah pjeva
stotinama ljeta
gdje se čuje žubor
Neretve i Plive
gdje potomci Đerzeleza
vjekovima žive
gdje se rodna polja
žutim klasjem zlate
to je moja Bosna
tu sam rođen brate

Zov mirisnih polja
kroz život me prati
duša moja želi
tamo da se vrati
gdje se čuje žubor
Vrbasa i Sane
tu gdje bulbul pjeva
sa beharli grane
u proljeće rano
kad se laste vrate
to je moja Bosna
tu sam rođen brate

Bosna je moj ponos
Bosna je moj san
a ja sin sam Bosne
Bošnjak ponosan
i kao što neko
već odavno reče
Bosna u mojim
venama teče 

________________________________________

Jadranka Tarle Bojović
Split / Hrvatska

Jadranka Tarle Bojović rođena je 1957 u Sinju. Živi i piše u Splitu.
Objavila je do sada četiri knjige. 2006. godine Priče iz podsvijesti i Proljeće ljubavi, 2008. objavilaje kratki roman Vrijeme kada su padale
maske koji je na T-Portalovu natječaju za najbolji roman objavljen u 2008. uvršten u 53 najbolja. Također je bio na natječaju za Lice
knjige gdje je bio zamjećen. 2009. objavila je zbirku kratkih priča Noć ružičastog obzora.
Član je Hrvatskog književnog društva u Rijeci.

Jesenje razmišljanje

Na što da položim ruke
Poslije sumornih dana
I zašto čekam osvit zore
Dok se u meni budi jesen.

Šapat vjetra

Ne hvatam Iluzije
Osjećam previše blizu
Da postoji nešto između nas i
Tih palmi na kraju svitanja
Postoji u meni još malo iskre.
Nema velikih riječi u ovim oblacima
Oni nose spokoj svitanja
I nove Simbioze
Velikih Lutanja.

Kišne kapi na mom oknu

Od jučer, od danas, od sutra
Ja sam uvijek ista
Putevima nekim samo meni znanim
Gdje osjećam da dišem, da živim, da stvaram
Putevima nekim neprekinute tuge
Putevima nekim samo meni znanim
U Jeseni života
U Proljeću tuge
Plakat ću za sobom iza okna nekog
Neshvaćena iznova i neshvaćena nikad
U Jeseni života
U Proljeću tuge.

Krletka

U krletki života
Na putu za nigdje
Mene nigdje nema
U krletki života
Onomatopeja sreće
Besmisao sivila
U krletki života
Ni tebe više nema
Otišao si ne htijući to
U krletki života
Gubili smo oboje
Sluteći nagradu.

Prosjak

Danas si htio reći nešto što vrijedilo je jučer
Previše je kasno
Prosjak na ulici svoju priču priča
Prolazimo pored njega on pruža ruku
Kuna donosi olakšanje
Lagano klizi u njegovu ruku
Prolaznici prolaze, pruže ponešto
Mnogi ga ne primjećuju obuzeti sobom
On tiho blagosiva
Ti i ja imamo mnogo toga za reći
Za jučer, za danas, za sutra.

Ulica

Siromašni dječak koricom kruha zabavljen
Neuredna Ciganka izdvaja te iz mase
Govori kao da te odavno poznaje
Osjećaš olakšanje što govori nešto što želiš čuti
Ona odlazi, ostaje šuštanje njene suknje
Na ulici na kojoj odvija se život.

________________________________________

Muamera Bjelkić
Zavidovići

Jedno davno ljeto

Polje makova u gradu drveta
i tamo oči ko more duboko.
Gledam u daljinu, okrećem tijelo
ko vrtešku veselu, široko, široko.

Sijaju oči ko pučina noću
dok sumorni pogled prati ih tamo.
Dugo ih nema, dugo, predugo,
prođe to ljeto, davno, odavno.

I novi sunčani dani sad tu su,
novo se ljeto smije sa nama.
I svak' je sada na svojoj strani,
ti negdje sam si, ja ovdje sama.

Doći će opet i jesen i zima,
proljeće novo polako će teći.
A ono što bješe tog jednog davnog
nova ljeta nikome, znam, neće reći.

I makovi rujni opet će cvati
i neke nove oči će doći.
Uz rijeke ovoga grada drveta
cvat će nove ljubavi i k'o ova proći...

Kad bi život okrugao bio

Uživah gledajuć snene uzdisaje,
voljeh se sjećati osmijeha ti bajnog.
Okrutna zbilja ukra ga odavno,
zgasnu sunce sjajno u očima snenim,
onog što me grijalo decembrom,
onog što mi pute obasjava noću.
Kandže kiše rijeku ublatiše.
Da l' ima kajanja nakon svih godina?
Da l' ima povratka na početak priče?
Sad znamo gdje smo greške zapisali,
sad možemo živjet bez reprize i napisat nove putopise.
Eh kada bi život okrugao bio....

"13"

Trinaest slova vezenih na kamenoj ponjavi,
Trinaest mi suza opra ih sto puta.
Bršljani se veru, uzelene kamen, pokoji gušterak okolo prozvrči.
Slova se ne brišu, nikada i neće,
Tamo pišu moje uspomene bolne.
I brojevi stoje, ublijedili već su.
Ti brojevi ranu srca mi prokrve,
Na praste se više godine ne broje.
Vjetrovi kamenog spavača sad bude,
Kiša mu usnulo oko umiva, on, hladan, ne daje se zovu.
Vrele kruške niz obraz se otrgnu kad god se pomolim pred snenim goblenom
Obilježenim mojom tužnom prošlošću.
A tamo još stoji što mi jasno nije,
Utkano ko kopija bez ovjere.
Riječi složiše, duši mira ne dadoše rekavši da na božijem putu život dade
I zauvijek živ ostade.
Al' tebe nema!
Nema one grube, umorne ruke da me zagrli,
Nema onog mirnog mora u pogledu da uplovim i snove ostvarim.
Ne nema!
Sad moje hladne ruke griju ledenog spavača dok ga milujem
u nadi da osjećaš svu ljubav što ne dah ti davno.
To malo stvorenje tada nije znalo da odlazak nožem para srce
Ko onu kamenu ponjavu što paraše i, zauvijek, ožiljak ostade.
Tamo podsjećanje, ovdje kajanje što ne rekoh, žalost što ne znadoh.
A onih trinaest slova ponosno i dalje stoje pred mojim pokajnim okom,
Gledamo se i gledamo, pod suncem, pod plačnim nebom,
na bijelom jorganu dok ti tijelo pokriva da mi ne ozebeš na vječnom počinku.

________________________________________

Elma Mrđanović
Zavidovići / BiH

Rođena sam 31.08.1986. u Zavidovićima, općina Zavidovići. Osnovnu školu (Prva osnovna škola) i srednju školu (Opća gimnazija) završila sam u Zavidovićima.
Po završetku srednje škole, 2005. upisujem se, kao redovan student, na Mašinski fakultet na Univerzitetu u Zenici. U redovnom roku 2009. godine, kao apsolvent, započinjem sa izradom diplomskog rada i 14.06.2010. diplomiram, takođe na Mašinskom fakultetu u Zenici.
Neposredno nakon diplomiranja dobijam posao u Sarajevu, gdje sada i živim.

BEZ NASLOVA I RIME

Htjedoh napisati pjesmu, 
bez naslova i rime. 
Posegnuh za perom, 
bez hartije i tinte. 
Udahni me, tu sam, 
mirišem na kasnu jesen. 
I budi tih, čut će nas, 
a to ne bi bilo mudro. 
Htjedoh napisati pjesmu, 
o dva ludaka, dva čudaka. 
Ne grdi me, to nismo nas dvoje, 
to su neka druga dva bedaka. 
Gdje su se sreli, ko to zna.. 
Ma pssst, tiho budi. 
I vjetar i zidovi i magla, 
svi su oni sada ludi. 
Koliko je osmjeha uvezeno 
u tom šarenom goblenu. 
Koliko je samo značenja 
uklesano u ludu stijenu. 
Kažeš da svako od nas 
ima sidro svoje. 
Kažeš, svako vrijeme 
ima razne boje. 
Udahni me, tu sam, 
mirišem na zlatnu jesen. 
I budi tih, molim te. 
Kao da već čujem iskrivljene priče. 
Ne znam, ja samo pišem 
i u svojoj iluziji živim. 
Ali znam od čega strahujem 
i znam čemu se divim. 
Kao da je malo čuda 
na svijetu ovom ludom bilo, 
no ljudsko biće jednako jadno, 
kao da se ništa nikad nije zbilo. 
I srela se dva ludaka. 
Gdje i kako? – sasvim nevažno. 
Toliko različito da je zapravo isto, 
i to je ono jedino snažno. 
Tu su još uvijek ta dva ludaka. 
Poljubac, uzdah, skrivena želja. 
Opet katrene pišem... 
Ludaku nikad dosta veselja. 
I napisah ja svoju pjesmu, 
sa naslovom i malo rime. 
Ta, šta mogu, ludak jesam. 
Drugačije baš i ne znam. 
Zato, udahni me, tu sam, 
mirišem na kasnu jesen. 
I tiho, znaš već, 
ne razumiju nas.

(30. oktobar, 2008.)

NA JASTUKU OD OBLAKA

Na mom jastuku od oblaka 
plišani snovi skakuću. 
Zvijezde tiho trepere, 
nježno me miluju po kosi. 
Noć kao i svaka, 
satkana od pamučnih niti, 
mami uzdahe sanjara 
i čarolijom ih mjesečini nosi. 
Zašto tvoje miju moje ruke? 
Biserne perle razasute svuda, 
plave, crvene, roze... 
To moja bajka svjetluca u noći. 
Stavljaš me na male, radosne muke. 
Dašak ljubavi pada na taj oblak, 
ali moraš biti pažljiv (to je ipak oblak) 
dok vješto skrivaš svoje tajne moći. 
Slatki su grijesi kojima me nudiš, 
dok moj oblak čupavi 
snove nježno grli. 
Kako im je lijepo kad ih oblak krije. 
Nisi ni svjestan, dok me nježno budiš, 
da tvoj sneni pogled tu magiju stvara. 
Taj mistični okean moje tajne skriva. 
Taj nemirni vjetar moje tajne vije. 
Ljubiš me tiho, na jastuku od oblaka, 
dok plišani snovi skakuću 
i zvijezde tiho trepere, i ne znaš 
koliko volim te tvoje oči... 
Noć kao i svaka, 
satkana od pamučnih niti, 
mami uzdahe sanjara 
i čaroliju nijemo toči.

(2007.god.)

________________________________________

Meho Jakupović
Engleska

Oči boje Une

“Supruzi Semiri”

Mjesec i oblaci ka jugu plove,
cijelu će Bosnu u trenu proći.
Ja ću čekati,sanjati snove.
Pomoliću se i ove noći.
Mjesec i oblaci ka jugu plove....

Predugo ostah u ovom gradu,
prestao sam,dane da brojim.
Ali još uvijek,gajim nadu.
Život će ponovo da nas spoji.
Predugo ostah u ovom gradu....

A sudba se igra životima našim,
prostire staze,strme,nepoznate.
Davno sam prestao da se plašim,
strahota koje, ratove prate.
A sudba se igra životima našim....

Samo jedan pogled,noćas mi treba,
topao,iskren,što ljubav zrači.
Pitaću oblake,mjesec sa neba,
oči boje Une,gdje mogu naći?
Samo jedan pogled,noćas mi treba....

Mjesec i oblaci ka jugu plove,
cijelu će Bosnu u trenu preći.
Uzalud jedan pogled me zove,
oni mi noćas ne žele reći.
Mjesec i oblaci ka jugu plove....

________________________________________

Mirveta Islamović
Švedska

KROZ MAGLU

Idu nečujni koraci
kroz maglu.
Nečujna bjelina ih
skriva.
Kao kroz haremske
vrtove.
Ovdje magla ljepotu
prikriva.
I hoda život
kao kroz maglu.
Nekad je bjelina.
Nekada praznina.
I osjećaj vlažnosti
po kosi,hladno
jeza se tijelom razliva.
Ogrni me ljubavlju
umjesto satena.
Dok hodam maglom
kao izgubljena.
I idu nečujni
koraci bosi kroz
dragulje noći koji
se ne vide.
Možda se i oni od
nečega stide.
Pa su zahvalni magli
što ovi se dragulji
u noć ne vide.

LINIJA

Strpam ih u džepove
i stišćem ih do bola.
Ali krv ne iscuri samo
pobijeli ruka moja.
A na dlan linija
utkana sve do jedne
ljubav moja.
U tim linijama
moja sudbina zacrtana.
Duga kratka,blijeda
tamno,siva a nijedna
vrijedna.
I stežem dlanove
da ih istjeram.
Da zatvorim srce.
A ljubili bi
svi i slijepi i gluhi.
Nema ljubavi na dlanu,
Ni u džepu dok noktima
prolazim linijom, sa zeljom
da zadrzim neku.

OSMIJEH

Osmijeh!!
Vratio se - negdje je bio
nakratko isčezao,ovo sivilo
bojama navukao pa mi lagano
licem sretne note svira,koja
promjena zivota kad nestane
tog sivila.....

Osmijeh!!
Vrati ga neko ko srcu mome
posta drag,pa mi nemir očima
navlači i taj od dragulja blistav
sjaj, ljubim tu novu svjetlost
kao tebe nekada....
Osmijeh!!
Nije nestao - tu u nekom kutu je
drijemao i vrebao kao mačka miša
kao ti mene,da me imaš, zarobiš
da mi izvor ka tebi navedeš, da
te zavolim.....

Osmijeh!!
Prati me,let dragih leptira, pokret
njihov - igra naših nemira, treptaj
naš, dok me cjelivaš,sve više me
veže želja da ostanem tu zauvijek
kao zvijezda na mjesečevom reveru

Osmijeh!!

________________________________________

Mateja J. Hočevar
Slovenija 

ZBIRKA

Jesenska putovanja.
Oko gležnjeva lančić uspomena
utisnutih puteva i napora.
Bila sam sigurna
da ću u sjećanju sačuvati
sve velike slike.
Zataknu se samo
nevažni fragmenti.

Boja ulične fasade.
Napis na pepeljari
u hotelskom predvorju.
Mrlja na kolodvorskoj klupi. 
Tvoje uho, koje je putovalo 
uvijek s moje lijeve strane.
Gore u visini šešira.
Čuješ li išta više
jer si na većoj visini?

Pogled na otkopčane sandale
mojih stopala.
I to je u sjećanju.
Svijetlo-plavi lak
na noktima.
Smiješno, kao žablji kraci
u nekoj vedroj bajci. 
I želja, da.
Želja za životom.

S jutrom sam je isplela.
Tvrdi kreveti
različitih narodnosti.
I prozori – simboli kultura.
To je bolje od doručka.

Na zid kraj uzglavlja
dlanom otisnem…
Sarajevo.

ŠETNJE

Tako sam se zatvorila.
Odavno.

Da bih postala
neosjetljiva na dodire,
neranjiva za poljupce,
nezanimljiva za život.
Da bih samo ispila
svaki udah posebno,
za usput.
Da bih pobjegla bolu,
putu, koji nudi.

Tako sam se zatvorila.
Da bih ostala sama
s čežnjom,
u kojoj je sve moguće…

LAGODNO

Gotovo sasvim zatvorim oči.
Ležim na hladnoj plahti.
Osvježavajući mir.
Tuš iza susjednih vrata.
Miriše sapun.

Rukom milujem kožu
na trbuhu.
Mekoća tijela smiruje.
Ulični metež
narančastim lelujanjem 
providnih zavjesa
grli prostor.

Na pladnju donosiš
čaj i dinju.
Mokre stope se lijepe
po drvenom podu i
otkrivaju prolaznu 
nježnost u opažanju.
Odzvanjaju.

Češljamo mokru kosu.
Umjesto riječi 
zamotaš nam duhan i
zasladiš čaj da
utopimo posjećeno popodne.

OPET

Vrijeme podmeće svoje ždrijelo.
Tišina prati njegov osmijeh. 
Čekanje. Vječno čekanje.
Na riječ, na nagovještaj. 
Čekanje na nešto.
Čudno, kako se promatram.
Ovih dana s odstojanja.

Treptaj leptirovih krila. 
Pokušavam čitati.
Umiriti misli.
Bar zaspati.
Provincija je nepokretna.
Radim stvari
koje bi radio neko drugi.

Doista raskošno jutro
otisak je ostavilo.
Leptirova krila i
usporeni let.
Još je rano.
Zatvaram zagrljaj.
Ostajem sama.
S bakrenim odbljeskom u očima.

SJENA

Jesenji dah osviće u meni.
Bezdanja praznina.
Tako nemilosrdno stojim sama sa sobom.
Pred ogledalom tražim stari osmijeh.
Putujem rukom nevažno po ramenu,
plovim po uspomenama
i treptim u muzici,
koja bezdušno lovi zrak po prostoriji.
Šetalište boli naraslo je na dlanu. 

_________________________________ 
* Prijevod sa slovenskog: Senada Smajić 

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

OBLACI TI NEĆE REĆI

Oblaci ti neće reći 
Da je suza niz lice skliznula 
I utočište našla
U toploj vuni moga džempera.

Neće ti reći 
Da su ljudi anđeli i đavoli popola
Da su slatke riječi i strijele i koplje
Da te bodu do bola.

Neće ti reći
Za sav gnjev,
Za praštanje,
Za gušenje emocija,
Za strah od prolaznosti
Za nemogućnost vječnosti

Ti sjedi 
S rukama raširenim
za prijateljstva
Ti odgovore na svoja pitanja traži
Ispod vedra neba
Ispod blještavih zvijezda
I ne traži krivca
Istina uvijek ima dva lica.

Oblaci ti neće ništa reći
Toliko je znakova oko tebe
Obazri se 
I lijevo i desno 
I gore i dole
I ako si ružan i ako si lijep
I ako nisi kod očiju slijep.
Osluhni svačiju riječ
Ali odluči sam.

Oblaci ti ništa neće reći 
I gledat cete sa visine
I ako si smiren i strpljiv
Vremenom ćeš doći do istine
Koja je snažna
Koja drugima možda i nije važna
Koju žele oskrnaviti
I drugo značenje joj dati.

Oblaci ti ništa neće reći 
Bijeli su, vuneni, prozračni,
Postaće pepaljasti
I crni kad se nebo razbjesni 
I spusti kišu 
U znak žaljenja.

POVRATAK U NEPOZNATO

Ostavih svoju rodnu carsiju 
Jednog purpurnog junskoga jutra.
Ne, ne ostavih je svojom voljom
Nemojte me pogresno shvatiiti
Bijah i ja ko stotine drugih
Sa ognjista svga protjerana
Surovo lice pozatog vojnika 
Jos uvijek me u snovima proganja 
I na javi prati
I nikako, bas nikako 
U moje nekadasnje “ja”
Da me vrati.

Danima i nocima 
Oci mi bijahu vlazne i placne 
A miris paljevine jos uvijek me gusi
Dok gledam rodno mjesto 
Kako se u suludom dimu 
Pjescanih fijuka pusi
I nestaje sa lica zemlje
I ode zivot u minutu,

Pretvori se u sjenu.

A onda je doslo vrijeme
Za povratak
U poznato NEPOZNATO mjesto
Hodala sam po gruboj stvarnosti
Suluda
Zemlja nekad draga
Tada nepoznata.ukleta
Koraka teskog,
Od sjecanja
Oka vlaznog
Od zaljenja
Rukama sto nijemo mole
Za pravde makar malo
Tabana sto necujno doticu 
Zemlju lesevima zatrpanu
Uha napregnutog 
Sto tuzan cvrkut slusa
Srca bolnog, neprebolnog 
Sto nosi ispacena dusa

I pozeljeh mirise poznate
I ljude drage, voljene
I travu bez korova zelenu
I pticu mira plemenu
I mir pod nebeskim svodom
Al’ nista na kraju ne nadjoh
Osim ljudi pogleda ledenog
Osim prostora ukradenog 
Osim mira sablasnog 
I pogleda mrznjom protkanog.

O, da mi je slobodno
Nebo plavo rodno
I lica ljudi iz kojih zraci sunce
I pjesma prv a jutarnja
I rodne kuce postelja
I ljubav da nespokoj 
Iz srca moga istjera
irodni kraj nepoharan 
Dovijeka.

________________________________________

Irena Grubišić-Čabo
Trilj / Hrvatska

Irena Grubišić- Čabo rođena je u Sinju 1964.Srednju kemijsku školu završila u Zagrebu. Objavila zbirku pjesama ¨Bogata oproštajima¨( MH – Sinj, 2000.god.), zbirku priča i novela ¨Pješčani krugovi¨ ( KD- Trilj 2007.god ), te zbirku pjesama ¨Otrgnuta tišina¨( MH – Sinj 2008. god.).
Živi i radi u Trilju.

OBLACI MI NEĆE REĆI

Oblaci mi neće reći kuda odlaze sjene
Kad posljednji uzdah duše 
Zabilježi vrijeme

Utisnuh trag
Prošlosti koju nosim
Preko neba
Beskonačnosti

Oblaci mi neće reći
Kamo je otišao 
Gdje zaspao
S uspavankom ili bez nje
Je li kroz oblake prošao
Je li u njih utonuo

Neće mi reći
Ni u slikam 
Dok se oblicima igraju
Gle! Eno jahača!
Pegaz je u trku zasto!

Tko se to snovima zaigrao?

Je li on?

Je li brat moj?

KAD URANJAM SVOJ SVIJET

Kad uranjam svoj svijet u nove svjetove
plamte jezici rasplinjenih dana
nepovratno u ništa se pretvara
i u ništa pada
ništa pak opet u ništa se ne dijeli
ostaje samo začudnost snovima 
dok o Jednom sebi
iz svjeta u svijet tone 
prema k Sebi

kad uranjam svoj svijet
i u ponor padam
rastvaraju se oblici
dijele se ceste
poravnavaju putovi
i ruka tone 
u bezdan

kad uranjam svoj svijet u nove
prijatelje dozivam
i kao čudim se 
gdje su

sama u plavetnilu
prebivalištu svih svjetova
odjednom nalazim snove
svega što jesam

kad uranjam svoj svijet u nove svjetove
povratnim bivaju ceste
ruke se u stabla pretvaraju
i riječi zvijezde dozivaju
moji se svjetovi granaju

kad uranjam svoj svijet u nove
tišina se razlijeva ko rijeka
između brda i planina
preko stijena prelazi
doline zalijeva

kad uranjam svoj svijet u nove svjetove
majka me zove
dječica mi ruke pružaju
radnici štrajkaju
i zaborav ništa mi ne može

kad uranjam svoj svijet u nove
iz kruga u krug tonem
sve dublje tonem
u slobodu

________________________________________
Benjamin Čuruković
Zenica

VRIJEME

I bit ćeš vrijeme
U vremenu
U vremenu kušnje
I bit će vrijeme
Koje ti je dato za ispite
Za uzdahe
Za korake
I za glad
I bit će požuda
Za ovim svijetom
Kao da traje vječno
A dani brzo prolaze
Vrijeme se kotrlja
Kao gruda zemlje 
Bačena niz liticu
U provaliju
U bezdan
I gdje smo mi 
U ovoj stvarnosti
U ovoj realnosti
U snovima
U iluzijama
U fatamorganama
U pustinjama
Kad ne znamo jesmo li
Blizu Istine
Ili na rubu Laži
Šta je Istina
Daleko smo 
Jedni od drugih
Predaleko u nekom svom
Ponosu prkosa
A vrijeme je poklon
čije darove
Tek ponekad uzmemo
I ponekad otvorimo
Iako nam je dato na dar

.......................

Odmori se
Na mom ramenu,

Odmori se
Dug je put pred tobom,

Nasloni uho na zemlju
Čut ćeš hod predaka,

Zažmiri i vidjet ćeš

Mnogi su sejmeni
Kročili ovom
Našom zemljom,

I bili smo prisvajani
K'o siročad,
I kape na glavama smo mjenjali,
Mijenjali odjela na sebi

Ali nikada nismo mjenjali

Svoj Ponos
niti svoj Karakter
Nismo mijenjali ni svoj Prkos

I Nikada nismo zaboravljali
Kamene stečke predaka
Podignutu ruku mira

Za sebe
Za druge

U nama samima
Zbog sebe i drugih
Zbog vremena

Koje tek treba doći.

________________________________________

Ljiljana Crnić

Beograd

Ti i ja u čekanju
Tamo negdje,
gore,
gdje žive zvijezde,
pjenuša se život.

Sve naše tajne,
svi naši treptaji,
ukradena vremena
i svi moji i tvoji
potrošeni prostori,
poljupci,
ukradeni...
sanjaju pred trenom,
čekaju,
osluškuju tvoje riječi
u svakoj našoj šutnji.

Oko nas,
ništa,
do sna.....

Čekajući u snu,
prošetati će mo
gore,
tamo negdje,
gdje žive zvijezde
dok se pjenuša život.

________________________________________

Enes Topalović
Norveška

Tabani

Kakve si ovo, Majko, rodila mi tabane
Nit su za cipele niti za opanke
Na njih ne pašu nikakve čizme, ni papuče, ni kaljače
Uvijek za dva broja promaše

Nemaju ovi tabani čvrste korake
Nisu ni za brda niti za ravnice
Nit mogu ostavljat tragove dok lete
U mrtve čvorove vežu vezice
Kad u budućnost idu natraške

Pravac nikako da održe, da ga nauče
Da ga utabaju i uhode
Putanja stalno se kliže i izmiče
Kad slijede nemirne leptire
Od sutra do juče

Kakav si ovo sat poklonio mi Oče
Kad kazaljke idu naopačke
Pa se pravo vrijeme ukaže
Samo u ogledalu, sa druge strane
Gdje modra rijeka uvire

Kakvu si ovo dušu zunzaru
Bez ikakva znaka, biljega i mustre
Udahno u moje čakre
I bacio olujama da je oblikuju
Vjetrovi oaza i pustoši
Hoću li je umjeti sačuvati
Da ti je čistu vratim, Bože

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija

SVITALO JE

Pokušaji naglog narastanja
Prostora utabanim stazama
Koje izdaleka prijete
Mole i zovu

Pokisla i okupana
Nanosima juga
Oškrinula si vrata
Ostavila priču koja
Ima svoj kraj i svoj početak

Mirno spavaš
Nanosima smrti
Na licu
Koje nema trag

A Vrata
Oštkrinula si ulazna
Svitalo je 
Samo znam,

VJETAR

Ulice kadrmom
Oivčene ćute
Noćni kauboj kida
Čizme i bos hodi
Po kladrmi

Narale misli i šaptanja
Kroz novine
Poruka bačena u uglu
Pijace
Prljava

Kap po kap
Vjetar tajnu nosi
Oku skriva ugao
I predvorje vrta
Gdje umoran spava

Ulice kaldrmom
Okovane

RUKOM SAVIJENO

Rukom vjetra
Savijena misao
Luta
Nedeljnim popodnevom

Niko nikad nije
Prebrojao
Ulice ostavljenih 
Uzdaha ljeta
Jednog
Običnog

Rukom vjetra
Nosiš pobjede
Kačiš ih na zid
Kuće koja se ruši
To znam

VODA

U vodi traje
Zidanje plača
Vir upija
Prvi kameni bol

Pastir sanja
Otvorenih očiju
Veliko blago

Crni štit
Preko brda
Puzi

Mulj je težak
Pokušaj
Da se sakrije nešto
Što nas oduvjek čupa
I Guši

OSMATRANJE

Kapi kazaljke
Vrem,ena
Traju na vratima
Otkucaja dana

Žena kopa zemlju
Iza brda
Sama

Djeca bacaju jabuke
Iza brda
Vješto

Kapi kazaljke
Vremena
Ostavljenog da ugasi
Sve ono što smo 
Ostavili za kraj

oktobar, 2010.

U NEBU ZVJEZDE PLAČU

Iza neba zvjezde
Plaču u tami
I ruše se bez traga
Sjećanjem

Iza neba zvjezda
Krevet rasprema
I ljuja smrt koja
Buja

Iza neba zvjezda
Zvecka punim rancem
Smjehom lihvara
Prevaranta konjušara

USNE I NEBO

Na obali potoka uz dok
Njiše se i danas
Sjenka prvog
Sastanka

Na obali usnule ljepote
Noć je kao i svaka
Tajna nebom opasana
Zamka vječite
Nedostižnosti

Na obali grijem te ljepotom

NA OBALI

Na obali rjeke igra
Kolo ravnice
Sa oblaka misao
Udara oštrim vrhom
U tlo nepoznato

Prolazi čoban
Lupajući orahe
Sa veilkim čizmama
Crnim poderanim
Korakom

Lovac seoski
Slijep na jedno oko
Kravih obaraza
Smije se vodi
Koja lako nosi
Bez traga

Oči srne
Sve to vide

Na obali rjeke igra
Traje i vreba
Vjekovima

PISMO

Napisano na brzinu
Sa velikim žigom
U grudima

Ne čitaš ga nikad
Ne pitaš ništa 
Ne tražiš nikog

Na papiru
Srce traje od straha
Povelikim žigom
U grudima

Napisano

PLAČ NAD POLJEM

Nad kamenim grobljem 
Pored puta
Spava
Potok
umiva
Smrt ravničarsku
Sladunjavu

Na putu groblje
I dvije svrake kruže

Zamagljeni putevi

Kukavički odustajem
Opijen ravnicom

MAGLA

Tutnje bjele ovce
Jezičkom preko vode
Duboke
Snom ordenjem

U ustima osjećam
Tu slatku tajnu
Prozračnog trajanja
Tajne zakopane
U sjenici bora
Samotnjaka

Magla
Uvlači i boli
U kosti
U nas
Dok ćutimo
Svako u svojoj sjenci
Bora samotnjaka
Pustinjaka

Tutnje bjele ovce

Tajna koja spaja

Oslonjeni na vratima
Sobe
Sabiramo
Sve tajne koje smo
Otkrili
Ogoljili
Posramili

Nebom
Tvoji mirisi kruže
Mrse kose
Vila nad vodenicom
Na Drvari

Oslonjeni
Žmirimo
A budni smo
Od pamtivjeka

KNS/11.10.2010.

Književni dijalog-28
Zajedničke okvirne teme: "Tragovi u pijesku" i "Sevdahom se Bosna okitila"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.09.2010.g. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Džabir Sedić (BiH)
Zorica Sentić (Francuska)
Veljko Bosnić (Srbija)
Semira Jakupović (Engleska)
Hanifa Halilović (BiH)
Aldijana Mustafić (BiH)

________________________________________

Džabir Sedić (1987)
Sanski Most / BiH

MISLOLOV

U razapete mreže
na moždanoj pučini
hvataju se jata misli

Na smrdljivoj pijaci
na cijeni su ideje 
sitni novci za sitne ribe
potražnja mala
ponuda još manja

I noćas plovim
spuštam mreže dublje
ako se upeca velika
i izborim se s njom
čeka me historija

Hvata me trema
ako mi pokida mrežu
nove mreže nema

Rizikujem
Žudim za onom velikom
A one se male svakako
usput hvataju
kao od šale

INSAN

Čovjek je zaboravno,
nezahvalno stvorenje.
Nemaran je prema sebi,
ne vjeruje u proživljenje.

Svakodnevno je svjedok,
i sam u zemlju sjeme sije,
i život se pred njim rađa,
nakon što sjeme proklije.

Zar ne bijasmo i sami sjeme,
pa smo ono što jesmo postali,
i zar i sami sjeme ne dajemo,
da bi iza nas potomci ostali?

O nezahvalniče, zar te neće
k'o sjeme u zemlju vratiti?
Jednom, kad opet proklijaš,
nevjerstvo se neće isplatiti!

JADI NOĆU, JADI DANJU

Noći, seko,
ne gledaj me prijeko,
ne ostajem budan što volim,
već me mlada spopalo sto jada.
Eno mi se draga udala,
pa sam tužan, a ni kriv ni dužan.
U čardaku u zidove gledam,
suza peče, al' da teče ne dam.
Sam sa sobom eglen vodim dugi -
sve što sadih sada žanje drugi.
Budan čekam pijevca i zore,
a danju me drugi jadi more.

________________________________________

Zorica Sentić
Francuska

Oglas
Mlada, slobodna žena, traži dobrog čoveka. Pažljivo pročitajte sve što sledi pre nego se zaletite. 
Ako niste zubar, trebaće vam dosta novca da mi platite nove zube.
Ako niste prodavac kola, snađite se, jer volim da vozim jaguara ili bilo koji automobil slične kategorije. 
Ako niste fizioterapeut, znajte da će i tu biti izdataka, jer volim masažu, a dok sam u „ovim vodama” da iskreno kažem da volim da imam i svog šofera, frizera koji dolazi kući, kuvaricu, čistačicu, pedikirku, kozmetičarku i manikira. 
Ako niste optičar, odmah da vam kažem da češće menjam naočare nego muškarce. Ne zalazim u to kako će ovo biti shvaćeno. Poštujem slobodu izbora.
Ako niste doktor, treba da znate da bolujem od artritisa, da imam bolove u leđima i kostimai i da patim od reumatizma. Dakle, terapija talasima se podrazumeva. Najviše volim da izlazim sa prijateljicom; ali ako ste posesivni, mogu i sa vama.
Ako prodajete nekretnine – to je sreća! Volim kuće sa prozorima na kojima mogu da sedim, dok nogama dodirujem more. Može i bazen iza kuće, zavisi gde su prozori... nisam sitničar. Takođe, divno bi bilo živeti negde gde je nebo plave boje tokom cele godine.
Čak i ako nemate turističku agenciju, to ne bi trebalo da bude problem. Poznajem poslovođu agencije koja ima ponudu lepih destinacija i obećavam da bismo (zajedno ili ja sama, ne vršim pritisak!) obišli svet za malo više od osamdeset dana.
Ako niste zlatar, uputiću vas. Volim samo retke kamenčiće. 
Ako niste cvećar, postoji Interflora, raspitajte se. 
Ako niste obućar, imam smisla za ovu delatnost, što potvrđuje moja kolekcija cipela.
Ako niste agent osiguravajućeg društva – raspitajte se za životno osiguranje na moje ime, molim vas. Ili na svoje, sa korektnom premijom za udovicu. 
Ako niste igrač, ne pravim pitanje, nisam ni ja.
Ako niste pekar - to može biti problem, ukoliko smatrate preteškom obavezom da skoknete do obližnje pekare svakoga jutra, po moje omiljene kolače sa čokoladom.
Ako niste antikvar, daću vam adresu gde sam i šta videla. Umem tako divno da se radujem. 
Ako niste kuvar, nije problem, postoje kuvarice, a ja znam da kuvam makarone.
Ako niste arhitekta, potražićemo ga. 
Ako niste snalažljivi, ja zaista jesam. 
Ako ne znate da računate, i to znam. Vi ste srećnik što ste me pronašli.
Ako ste fotograf, zumirajte.
Ako ne znate da čitate, ne morate ništa da mi kažete. Nemamo o čemu da pričamo...
Ako ne znate da pišete, neću moći da vam pomognem. Ovo je moja komšinica napisala umesto mene.
Ako ste siromašni, nije važno.
Ako ne znate da sanjate, bićemo budni da mi pokažete šta znate.
Ali ako ste lepi, bogati, inteligentni, pa i da ste princ ili kralj, ali vam nedostaje humor, produžite dalje, zaboravite ovaj oglas.
Ili uzmite malo časova... nasmešite se.
Ako ste umetnik ili imate umetničku dušu, ali niste tužni... mogla bih da pogledam vašu kandidaturu...
A ako ste novinar... Uh... Loša vest, ali ipak... mada...
Ako ste ribar, baš lepo! Ja volim ribolov.
U slučaju da ste od svega ovoga pomalo, to je znak da ja baš vas tražim.
I ako ste bankar... to se leči, mogu vam pomoći.
Ako niste pijanista, budite malo violonista.
Tražim da se udam za sedam dana.
Ako ste advokat, neću ugovor!
Ako ste pisac, opraštam vam.
Samo dođite.
Sa knjigom pesama ispod miške.

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija

ZVONO

Seosko prozračno
Zvona
U cik zore
Kruži

Vidokrug
Sa kuće na kuću
Kolibe
Bajke teške
Zapamćene
Kao tajna traje

Vjekovima odoljeva
Svoj prašini vremena
Golih žena i vukodlaka
Smrti
Horde crne
Uboge na samrti
Plaze

Zvona
Svitanja koje
Traje

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

MUZIKA JUTRA 

Slušaj tu prekrasnu muziku jutra
Što maše rukom pomrčini
I tanano prede po zori kao harfa
I zanosno najavljuje dolazak novoga dana.

Osluhni njeno milovanje po razmaknutim zavjesama
I češljanju zore i rose po nogama
I umij sunce k’o jutarnjeg putnika 
I zahvali Bogu što dade ti još jedan dan

I ne budi lijen, odoli izazovima ljenčarenja
Podigni usnulu glavu sa snovima natrpanog jastuka
I zapečati ovaj trenutak zauvijek 
Ureži ga u svoje sjeċanje duboko, duboko
K’o ime zaljubljenog u koru drveta

I ne treba ti neki veliki razlog za slavlje
Raduj se što si zdrav i živ
I ne traži od života previše 
Jer opet dočekuješ Sunce, svog milog saputnika
Zahvali mu što dusu ti grije 
I plavom nebu što se gromoglasno smije
I skladaj nježne note života 
Koje će te odvojiti od duge, mračne noći.

KOFER

U beznađu je stalno neraspakovan kofer
Između dva svijeta
Gdje god da bila
Nešto mi nedostaje .

Zavoljeh na kraju ovo tlo
Al’ u Bosni srce osta.
Uživam posmatrati
Svjetljucave kandilje
I ezan što se čuje

To nema tamo na ostrvu ,
Ali tamo je ipak moja kuća
Koju sam doživljavala
Kao nešto nestvarno,
Nešto što neće dugo trajati
Nešto privremeno,
Nešto što vremenom postade stvarno.

To nešto postade
Više od utočišta
Od luke spasa, od prenoćišta

Zavoljeh vremenom engleske kiše
I nebo tmurno na sjeveru
I život u žurbi i sivilo
I prihvatih ga kao dijete usvojeno.

I dalje tumaram između svoje domovine
I one koja u beznađu ponudi ruku spasa
I kada sam ovdje
U isto vrijeme sam tamo
I kada sam TAMO
U mislima sam OVDJE

Zbunjena između ovdje i tamo
I dalje se kolebam
Između one koju volim
I one na koju sam navikla
Koju trebam

I život prolazi tako na dva meridijana
Između dva života
I posjeta dragima
Između neraspakovanih kofera
Odjeće i uspomena.
(2010)

“TRAGOVI U PIJESKU”

U pijesku su ostala tvoja stopala 
Natopljena jodom, solju i zrelošću
Natopljena ljepotom,
Savršenstvom i dobrotom.
Zaželjeh ih sačuvati zauvijek
Od plaha vjetra
Od silnih bura 
Od zlobnih pogleda 
Munja i oluja.

Trenutka vječnosti nestade
U pobješnjelom bijesu 
Uzburkanih valova
Nestade tvojih stopala
I prekri ih sitni, pješčani prah.

Žalostih se silno
Al’u zraku osta tvoj šapat 
Što nečujno noċu prelazi moj prag
Osta tvoj osmijeh
I pogled tako drag.
U pijesku su ostali 
Tragovi zamršene kose
Godine što uspomene nose 
Prigušena tuga 
I galebova krik.

LJUBAV

Ljubav nije ptica zarobljena 
U tvojoj ruci
Voliš je i u ljubavi 
Gušiš
Daj joj krila

Ljubav nije zarobljne ptica u krletki 
Koja tumara od rešetke do rešetke
Od zida do zida
Ne guši je 
Jer čovjek nesvjesno 
Gubi ono što voli
Ljubav nisu samo riječi
Nego njihovo značenje
Njihova primjena
To nisu samo romantične noći
Niti sanjaranja o onom će doći
To su često male, obične stvari
Koje zavolimo onda 
kad ih izgubimo.

To su i patnje
To su i zali
Najcesce male, obicne stvari
Koje zavolimo
Onda kad vise ih nemamo.

PANDORINA KUTIJA
Dođe dijete na ovaj svijet
Začeto u ljubavi 
Rođeno u boli 
S plačem najavi svoj dolazak 
Još jedan stanovnik planete.

Rođenje uvijek obraduje ljude 
Uz obavezno pitanje,
“Jel’ muško ili žensko?
....Neka je živ i zdrav.”

Oni što se ljudskim umom bave bi rekli 
“tabula raza” ili “neispisana ploča”
Ili narodski rečeno 
Neiskvaren i čist.

Poput spužve upijati stade
Prve riječi i pokrete,
I od odraslih poče učiti
Kako manipulisati s emocijama 
Kako se nositi s licemjerjima.

Ono ozari lica svojih roditelja,
Svojih komšija i prijatelja 
I svi sa divljenjem gledaše 
Kako izgovarati prve riječi,
Kako pravi prve korake 
Taj čisti, nevini stvor.

Brzo prođoše djetinjstva godine
I dijete u sebi i dalje nosi svoje korijene 
Uz radoznalost koja biva sve jača.

Ono poželje što prije 
U svijet odraslih ući,
Odškrinuti teška vrata,
Otkriti tajne odraslih.

Nestrpljenju kraja nema 
Ili napustiti 
Zlatni kavez sigurnosti
I bijele vune
Ili zauvijek u čuđenju ostati.

Strast i pomama,
Zanos i obmana
Otvori poklopac 
Zabranjene kutije
i nađe ljude u grijehu okorjele
mladiċe u “blaženom raju”
što žive u stilu ,
“|Umri mlad da bi bio lijep leš”.

Toj prividnoj sreći 
Ipak ne odoli 
I zaboravi ljubav 
Kojom ga nekad obasipaše

U trenucima prisebnosti 
Zažali što ne izabra neki drugi put
Al’ bijaše isuviše kasno.

(2010) 

________________________________________

Hanifa Halilović (1989)
Sarajevo / BiH

Hanifa Halilović, rodjena 19.07.1989. godine u Doboju. Studentica treće godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Već od osnovne škole pokazuje ljubav, interesovanje i talenat za sve oblike književnosti, posvecuje se peru i od tada biva nagrađivana za svoje radove vise puta. Do sada nije objavljivala nikakve radove, te će veliki materijal koji posjeduje, što pjesama, što kratkih životnih priča, objediniti u knjigu koja će jednom ugledati svjetlo dana. Pored toga, već 3 godine radi na romanu socijalne tematike Bosne i Hercogovine, našeg mentaliteta i ljudskih osobina samo nama svojstvenih.

SEVDAHOM SE BOSNA OKITILA
Bosna biser nanizala, sve šeher do šehera
Akšamluk, teferiči i sijela iza kapija i pendžera
Sevdahom se okitila

Čežnjiva draga čeka dilbera, šargija ašik prosipa
Bosno moja, divna, mila, lijepa
Moj sevdahu, moj uzdahu

Rumeno lice, puna njedra, đušluk ispod minđušluka
Duga kosa raspletena, nježno grlo đerdanluka
Iza mušebaka, na đerđefu veze Đul Zulejha

Đul djevojke izule nanule 
Bijele noge u vodu metnule
Kraj izvora vode studene

Galop doro stoji pred mejhanom
Draga dragog čeka sa šećerli baklavom
Čeka i u čežnji izgara

Kose u pletenicu oplela
I u nju mandžarije metnula
Umihana Hadži Jusufova

U akšam se ašikuje ispod pendžera
Šta je milovanje, ne zna zora
Jer da zna, nikad ne bi svanula

Merjema pjeva, više volim s Omom po gori hoditi
Neg' s valijom u dvoru sjediti, Omo, kuci vodi me
Obljubi me, za svoju dragu uzmi me

Skini fesic, lezi mi u krilo
Ne bih bolovala, lakše bi mi bilo
Ah tugo, voda te odnijela

Kahvu bih ti dragi pekla
Dušeke i šilteta sterala
Lice bih ti obljubila

Nema većeg meraka
Od šerbeta, šarenika jabuka
Behara i karanfila

Biser se prosipa iz grla Bosne
Tu se Emina po bašči šeće
Tu Latif-aga na put kreće

Lijepi li su svi naši dućani
Al' još su ljepši mladi bazerdžani
Svi uzdišu za lijepom Eminom

Kad ja pođoh na Bembašu
Vidjeh dilbere hanumice begenišu
Žute dunje Carigradske kome sad da mirišu

Dvoje mladih se volješe
Dušmani ih rastaviše
Vidjeh Mejru na tabutu odnesoše

Prvi sevdah, rana pod srdašcem
Drugi sevdah, rana na srdašcu
Treći sevdah, rana u srdašcu

Moj sevdahu, moj uzdahu

________________________________________

Aldijana Mustafić (1980)
Bužim / BiH

Dva šehida u istom danu

Kako doći, kako snage smoći,
na kućni prag majci doći,
ćutati ili odmah reći:
„Sutra će ti oba sina u mezar leći“!

Hiljadu misli u jednom satu,
breme tuge obješeno o vratu,
stiže svita sa sviju strana,
majka predosjeća, biće uplakana....

Suznih očiju, juče je majka posljednji put,
ispratila sinove niz klanac krut,
samo kako je mogla znati,
da će im se isti dan dženaza klanjati.

Mi i dalje ćutimo, 
gledamo se nijemo,
niko nema riječi,
sati prolaze, 
vrijeme odmiče,
treba da stignu dvije hladnjače.

Otišli su isti dan,
vratili se isti dan,
samo danas u drugom ruhu,
obučeni u islamskom duhu.

(Posvećeno mojoj familiji, 1994. godine)

KNS / 19.09.2010.

Književni dijalog-27
Zajedničke okvirne teme: "Na pola puta" i "Stub srama"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.07.2010.g. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Vida Nenadić (Srbija)
Nisad Jakupović (Engleska)
Semira Jakupović (Engleska)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Derviš Palić (Njemačka)
Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)
Veljko Bosnić (Srbija)

________________________________________

Vida Nenadić
Srbija

Putuj

Putuj!

I ne oklevaj,
jer oklevanje vodi porazu.

Putuj!

I uživaj...
Putuj svodovima godina.

Putuj!

Dok ne nađeš istinu
ma gde bila.

Putuj!

I traži je, makar se krila
i u najtamnijim predelima svesti.

Na putu od istoka ka zapadu.
Možda ćemo se
tu i sresti.

Travel

Travel!

Do not hesitate 
as hesitation is leading to the defeat.

Travel!

And enjoy it. 
Travel trough the time.

Travel!

Until you find the truth 
no matter where it is hidden.

Travel!

And search for it 
even if it was in the unknown

On the road 
leading from the east to the west.

So, we may meet there.
For the best.

writer and translator
VIDA NENADIĆ

________________________________________

Nisad Jakupović
Engleska 

Grožđanska

Prezrelo grožđje topi se u trenu
Mlakast okus na usnama osta
Septembarsko jutro okupano rosom
Isprati djetinjstvo snima omeđeno
A zora se razli niz beržuljke čežnje

Zvono u daljini pjesma ušutkuje
Nezreli vojnici sokak obgrliše
I posljednja zvijezda gubi se u plavet
Nevino trošena k’o jutarnja magla
Ljubim suze tvoje prosute niz lice

Vrelu sreću tražim u očima tvojim
Polaskan riječima što ti usne slute
Želim jutro ovo –septembarsko blago
Da u vječnost ode i skrije se tiho
Među moje snove slobodne a snene

________________________________________

Semira Jakupović
Engleska

NA POLA PUTA

Na pola puta
Između mora i kopna
Gdje je moja kuća?

Na pola puta
Između duše i sigurnosti
Gdje je moja sreća?

Na pola puta između
Strasti i ravnodušnosti
Gdje je ljubav vječna?

Na pola puta između
Straha i hrabrosti
Gdje novi početak započeti?

Na pola puta između
Iskrenosti i taštine
Gdje je pravo lice istine?

Na pola puta između
mašte i realnosti
Jesmo li na tvrdom tlu
Ili u oblacima?

I nakon toliko pitanja
I nakon toliko traganja
Za odgovorima
Ništa nije zauvijek
Sve ima svoj rok trajanja

Ništa nije završeno
Sve je samo privremeno
Uvijek smo na pola puta
Znamo koliko je prošlo
Od početka
Ne znamo koliko je
Ostalo do kraja

ZBOGOM MAJU

U maju, u maju
Pjevale su ptice,
Behari mirisali
I sitno bijelo trunje
po tananom zraku posipali
Pjevali smo o maju
U kojem nam se Tito rodi,
I svi pjevaju o vječnoj slobodi
I nose štafete i kitice cvijeća
U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu
Vladala je neopisiva sreća
I nasta muk i zavlada tama
Prenu nas zadrijemalog oružja zvuk
I zatvori stranice bajke
Zaplakase mnoge majke
Prateći sinove na neželjeni put
u nepovrat
I utihnu počasni zvuk internacionale
I umuknu himna slavenska
I procvjetaše makovi crveni
Purpurni, krvlju obojeni
Rekosmo - zbogom - majevima
Koje po dobroti pamtismo
I teferičima i meracima
I avlijama što puste ostaše
I trešnjama neobranim.
I slušasmo pogrebnu muziku
Razbjesnjelih granata
I zatvorismo knjige bajke,
Jer ko još u njih vjeruje
U svijetu u kojem zločin caruje
Na nesrećnoj planeti
Gdje glave se gube
Za neodsanjane mitove
koja ne slavi zivot
Koja odobrava smrt.

________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

LETITE RIJEČI

Letite, letite,
Riječi slatke,
Otrov razblažite gusti,
Vidajte rane,
Nosite misli,
Onoga ko vas pusti.

Ne dajte da vas ubiju,
zatru vam nerođenim sjeme,
kažite glasno, bez imalo straha,
da doći će novo vrijeme.

Puštam vas, evo,
zrele ste odavno,
idite pravo,
recite glavno.

Izašle ste iz glave
i uđite u glave.

Oštrije ste, znajte,
od sablje, od mača,
brže od metka,
snažne vam moći,
najavite svima,
da vrijeme novo,
ubrzo će doći.

Ne razarajte
osim one koji razaraju,
ne otkrivajte
osim one što varaju,
ne blatite,
ne ogovarajte,
ne klevećite,
ne psujte,
ne lažite,
samo istinu kažite.

Ravno
u lice,
ravni vam puti,
meni se više
ne šuti.

Letite, letite,
riječi lagane,
sretan vam bio let,
nadživite zlo
kao što ćete mene
najavite bolji svijet!

ZAŠTO STUB SRAMA?

Zbog nanula moje nene,
zbog tuđinske čizme na mome pragu,
zbog armije bosanske izrasle iz patika,
zbog noći kad spavasmo obučeni i obuveni,
zbog onih koji nikada vratiti se neće,
zbog onih koji su mogli, a nisu pomogli,
zbog bezbroj pari opanaka, kaljača, papuča,
cipela, čizama, đonova i peta
pod kojima zastenja ova zemlja sveta,
ja danas bos stojim,
i poručujem da se ne bojim,
jer, mogu mi uzeti sve osim
onog što u sebi nosim!

________________________________________

Derviš Palić (1966)
Njemačka

TI I JA

Ja
U praskozorje
U ptičiji pjev uronjen
Pozdravljam rađanje dana

Ti
Grubim korakom kidaš rosu
Brišući krv
Sa ljutog mača

Ja suncu
Dlanove otvaram
Svjetla žedan

Ti
U svoju tamnu jamu
Silaziš
Da krvav usniješ san

Ja
Bos poljem gazim
Biram cvijet
Za u kosu moje drage

Ti
Zasjecaš jabuku u cvatu
Za križ
Na kom ćeš me raspeti

Ti
Vjeruješ
Da oduvijek
Tako je bilo

Ja
Znam
Tako nikada
Neće biti

Ti
Uzalud
U zasjedi
Čekaš

Mene
U
Ljubav
Zaljubljenog

PROTIV ZABORAVA RAT
Da nam svetišta
Stratišta
Opet ne budu
Mezarja
bez Fatihe
Siroče
za hamala
Invalid
za prosjaka
Zemlja
bez stražara

Čeka nas, Bošnjaci moji
Rat protiv zaborava

________________________________________

Ibrahim Osmanbašić (1964)
Sarajevo

STUB SRAMA
Na pola puta zastao je pokret
U cvatu ugašen je život
Krik savjesti čovječanstva:
osviće STUB SRAMA
za svaku nevinu žrtvu – par cipela
Srebrenica – civilizacijska opomena:
Izvucite glavu iz pjeska zablude!

Nad ambisom se klacka sudbina Bosne
Vukovi reže na istinu
dželatima se ime zna – a kazna izostaje:
žar bolnih sjećanja razasut planetom!
Male narode tlače veliki narodi
Konstatacija činjenica ne potiče pravdu
SUD ČASTI je lišen časti
u sjenkama srama pečati se civilizacija:
nit nade provlači se međuprostorom 
između zločina i kazne
dok pomračeno sunce obasjava Svijet:
Bosna u srcu – Bosna u duši!
Bosna – trn u zjenici mešetara!
Prostrana je vatra džehenemska 
što čeka na one što znaju 
– a sramno šute!

Truju bosanske bistre vode
i duše ljudske umotavaju u mrak
Nevidljivom bodljikavom žicom mržnje
opasavaju granice BiH:
Zašto – pita se savjest čovječanstva?
Da li - što se od neljudi odbranila ljudskost?
Da li - što je osujećen PAKLENI PLAN?
Da li - što je DOBRO nadjačalo zlo?
Da li - što nad Bosnom još sunce sija?
Da li - zato što nismo postali kao i oni
- ZVJERI KRVOLOČNE-
što djecu, žene i starce kasape?
što spaljuju i lome mrtve ljudske kosti 
u želji da sakriju stravičan zločin
razbacujući ih po masovnim grobnicama
-NIJEMIM SVJEDOCIMA-
pred licem vječnosti:
Svjestan dvostruki zločin – nad živim i mrtvima
nad ljudima i skeletima!

Sjenka STUBA SRAMA svjedoči istinu
o nekažnjenom fašizmu
u srcu Evrope
pred licem svijeta
u dvadesetom stoljeću:
par cipela – za svaku nevinu srebreničku žrtvu!

I to što su moćnici digli ruke od Bosne
- JAVNO,
a dvadesetčetiri sata dnevno je potkopavaju
- TAJNO,
ta, samo su širom otvorili vrata SPASA
za čovjeka i za SVIJET,
i sami sebi kopaju mezar
zasljepljeni zloćom srca svog:
Bosne je bilo
i Bosne biće
i dovoljno je uvijek ima
da u blato bruke obori
NEMAN ZLA
ma kada i ma od koga dolazila
- jer Bosna je i data
da liši zvijeri sna!

Iako prisilom Bosni priključiše 
neljudsku infuziju mraka
strategija je pogrešna – jer je zla:
Bistri se svijest
kali se savjest
uz ples živih sjenki sjećanja
- ne može se ugasiti zlobom 
sjaj znaka čovjeka na nebu!

To što se ne stide STUBA SRAMA
nije dobro za njih same
- koji se i diže, baš, zbog njih! –
jer Bosnom ljudskost cvjeta i miriše
nadahnjiujući ČOVJEKA i Svijet,
a šta će sa mračnjačkim dušama biti
- dragi Bog samo zna!

Sarajevo; 09.06.2010. 

Milenijsko svjedočanstvo

Povijest drijema na pločnicima Sarajeva.
U špaliru epoha razdragana kliče masa.
Krug se zatvara pa se otvara.
Um se žari do usijanja.
Željezni pogledi padaju na ljude
topeći se na vatri slobode.
Stvarnost ječi u klokotu vremena.
Snovi na krilima lete nebom topline
i ne daju se materijalizirati u potpunosti
dok kroz magle lutaju
istrošeni likovi bajajući 
nesvjesni svoje nesvijesti
noseći teret trnovite megalomanije
na kraj kruga
gdje stavljaju se povijesni pečati
grad dok cepti u nedosanjanom snu
ulicama dok teče 
neisrcpan izvor mladalačkog osmijeha uzdignuća.

Sletio sam samo reći
da su zalud mračnjačka nastojanja
suncu nadahnuća da uskrate svjetlost
i plamen ljubavi okuju sjenkama
jer bat koraka odvažnih
i pogledi okeanske dubine
te, riječi britke skovane u plamenu čežnje
mačevi su britki vitezova duha
što sasijecaju nebuloze
balzamujući ih za muzej bruke
za svjedočanstvo milenijsko
da krug u Sarajevu oduvijek je imao
svoj početak
i svoj kraj.

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija

JUTRO 29 MAJA 2004.g. - JUTRO 29 MAJA 2010.g.

Spomen na mog ocaDušana Bosnića
Učili se na njemuI sklonili su ga

Duboka noć ostala je
Trag njegovog svemira
Kojeg je tako obožavao
Ostao da plače i sažimase
Mom ocu da se zna

Čutao je kao i obično
Pokretom krajička oka
Milovao Majku posljednji
Put toplo zelenim krupnim očima

Grane šljiva kuckale su o prozor
Njegove sobe za umiranje
Vrapci gladni navraćali
Po svoj skromni obrok
Dar od njega

Gotovo bez pozdrava
Mahnuo je rukom
I otiša u zagrljaja svevišnjem

Jutro
Subota kao i svaka subota
Maja 29 moj otac
Mrtav spava

Učili se na njemu
Spavao u kaputu
Udbom ga strašili

Ništa
I skolnili su ga

KNS/ 08.06.2010.

Književni dijalog-26
Zajedničke okvirne teme: "Odjek tišine" i "Svitanja"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 30.05.2010. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Nikol Bali (Hrvatska)
Vida Nenadić (Srbija)
Suada Malkoč-Kovačević (Bosanska Gradiška)
Amer S. Jaganjac (Zenica)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Maja Ručević (Sarajevo)
Lidija Pavlović-Grgić (Konjic)
Veljko Bosnić (Srbija)

________________________________________

Nikol Bali (1990)
Hrvatska

Kratka biografija:
Rođena u Koprivnici, pjesme počela pisati u osnovnoj školi. Tada se još bavila folkolorom i narodnim plesovima. Prve pjesme objavljivane u časopisima „Modra lasta“ i „Krijesnice“. Sudjeluje na recitalu u osnovnoj školi. U srednjoj školi i dalje piše pjesme, na natječaju književnog kluba „Spark“ osvaja 9. mjesto, a na natječaju književnog kluba Donji Miholjac 1. mjesto. Od nedavno član Literarne sekcije KUD-a „Podravka“. Priprema svoju prvu pjesničku večer 11.5.2010. godine.
Pohađa završni razred hotelijersko-turističke škole.

Usud Ljubavi

Ponekad smo tako blizu.
I vrijeme ne postoji taj tren
Dva klauna sklanjaju suze radosnice s lica
izvodeći predstavu u kazalištu sjena.
I ti i ja.
Kao bezbroj puta.
Mislima zajedno,
drhteći svatko na svom jastuku,
jecaji nam odzvanjaju u tišini.
I noć.
Mrkla, tiha noć.
Razdvojenost nam jede duše, krade nam minute i sate.
Osamljeni jecamo u odajama naših misli, osamljeni.
A kad promenadom života odlučimo prošetati nova odjela,
opet svak za sebe u vlastitim se mislima zgrči.
Pokoran ko klaun što kida se od bola,
a predstava mora ići dalje,
i svijet se vrti.
Vrištiš a samo ja te mogu čuti,
i jecaj je tvoj moj vlastiti i u mojim se grudima sakuplja.
Bol nam rađa radost, i opijamo se njom
I hodimo prazni, svak putem svojim,
a ponosa da nije bilo, Ljubav bi se usudom našim zvala.

Slika

Samotni osjećaj, znaš,tišina i opet ista jesen
Vremenom izgubljeni u njoj ipak smo se sreli.
Vjerujem možda da ti još uvijek znaš.
Crte lica vremenom izmijenjene, miris na koži baš kao i tad.

Pokušaj se igrati sa mnom,ta ne glumim uzalud klauna
Uvijek ista proza u stihovima, igre riječima.
Ne mogu zauvijek biti malecka, samotna odrastam
a ti, što ćeš tada? Cvrčati cvrčku?

Boje su iste, promiješane jesenski
krvavo platno je po kojem nitko ne slika
i propada duša koju nitko ne budi
ples samotne noći

Mjeseče moj. Nije te trebalo srušiti s neba 
Netko ipak jest. Još u kutu stoje cipele 
Gramofon sakuplja prašinu. Bio nam je to posljednji ples.

Dobro jutro Ljubavi
„Dobro jutro Ljubavi“,
omamljena od snova nemirnih,
sve je što katkad želim ti reći.
U noćima besanim bez zna i bez snova,
u tvoje naručje žudim pobjeći.

„Dobro jutro Ljubavi“,
Još nikada nismo prilike imali
jedno k drugom u noći leći.
Mislima mojim zato Ljubavi
i jutros slobodno prošeći.

„Dobro jutro Ljubavi“,
već dan prolazi i noć dolazi
i umorni smo od svakodnevnih riječi.
Ljubavi, samo te želim zagrliti
i u tvoje se naručje zavući.

Tebi

Tebi,
čije su ruke znale otkrivati svjetove nježnosti
i koja si znala ljubiti dok sam ja plakala.
Tebi,
koja si bila mirisna na ljeto
dok sam se ja još uvijek koprcala u jeseni,
tvoje su kose odisale mirom
a moje su nemirne bile.
Tebi,
koja si znala uzimati i davati
dok sam ja još učila što Ljubav znači.
Ti,
koja ga ljubiš, sve ove dane,
i noći u kojima poezija moj je jedini drug,
tebi u kasne sate svetim stihove
i ljubim te poput sestre.
Ti,
naučila si ga ljubavi i vjernosti
i vezala mu srce za svoje,
ono što moje ruke nisu mogle.
Ti,
koja sada uživaš njegove poglede
dok moje lice sakriva kosa
sakrivaš se u njegovom naručju
dok moje je naručje samoća.
Ti,
oluji prkositi znadeš
i tvoja će djeca biti i njegova,
i u starosti kročiti ćete zajedno.
Vaša će imena jedna pokraj drugoga sniti
na ploči od mramora,
i iako moje će ime sniti samo
njega će vječna Ljubav svijetliti.

Čežnja

Čeznutljiva sam, dragi
svijet mi lahorom uzima osmjehe,
rugaju mi se ptice pjevice.

Osamljena sam, dragi.
drugi su se skrasili, a ja..
ja sam pelegrin, lutalica.

Naše su kretnje kontrolirane, 
osmjesi naši neiskreni,
priječimo svijet spram sebe
(a znaš da to ne bismo smjeli).

Djela nam ovise o mišljenjima.
Mišljenja nam nalaže kultura.
Dozvoljavamo biti ograničeni.

Pitao si me bih li se mogla odreći
svega što donosi svijet,
svega, učenog i neučenog, 
ako bih ti tako bila bliže.

Uplašena sam, dragi.
U mogućnost sumnje spram mene,
lahorom ukradenih osmjeha.

Voljela bih sresti te 
u ulici posutoj bojama jeseni
tebe nasmijanog.. dragi.

________________________________________

Vida Nenadić (1964)
Srbija

Rođena je 27. 08. 1964.godine u Užicu.Diplomirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu 1988. godine.

Do sada je objavila tri knjige pesama: 
"Prašina od zaborava", 2007. 
"U izmaglici sećanja", 2007.
i "Kopča", 2009. godine.

Njen prvi roman "Zoo Called London" nagrađen je na konkursu za najbolji neobjavljen roman nagradom "Miroslav Dereta", 2008. godine, a njena dvojezična poetska zbirka "Ako sam samo misao - If I am just a thought", u kojoj su njene pesme u njenom prepevu na engleski jezik je u okviru nagrade na Velikom književnom konkursu Edicije Sazvežđe Zavetine - Constellation Zavetine 2008.godine, štampana u pdf-u i na cd-u.
Zastupljena je u više novina, časopisa, zbornika, antologija i elektronskih medija na srpskom i engleskom, a nedavno su neke njene pesme prevedene na bugarski, makedonski i nemački jezik. Član je Udruženja književnika Srbije.

ZABLUDA

On
je
samo
mislio
da
zna
ko 
sam 
ja
i 
da
me
voli
čak
više
i
od
mog
psa.

Aha....

HALJINA SLUŠANJA

Ostavih za sobom neka sećanja, imena i slova. Spakovah samo ona sećanja, koja su me usput gađala, poput strela. Neka od njih su me i pogađala. Nekima sam dala imena, a od nekih su ostali samo neki daleki, vremenom izbledeli likovi. Nekim likovima sam ja namerno izmenila imena. Od nekih imena sam zadržala samo prva slova, jer na to imam puno pravo, a to sam još davno bila naučila od Engleza. Neka sećanja su me tada promašila, pa su me tek sad pogodila. Jedno takvo je i ovo sećanje na „haljinu slušanja“. Sad i njega param sa te moje, tako šaroliko dekorisane tkanine sećanja.

U životu stvarno ništa nije slučajno. Tako nije slučajno ni što se ja, baš sada, i baš ove subote, u jeku svetske moralne, duhovne, društvene i ekonomske krize, koja se itekako oseća svuda, setih jedne druge subote, iz moje prethodne decenije života u Londonu.

Te subote nisam bila dobila očekivanu platu, pa sam, umesto da odmah krenem na palačinke kod prijateljice, krenula do obližnjeg parka, da u njemu odmorim umorne misli. U tom parku sam, tog sparnog julskog popodneva poželela i da sednem, ali su to isto želeli i mnogi drugi, koji su tu bili stigli pre mene, pa su, na moju veliku žalost, sve klupe već bile zauzete.

Tad sam je sasvim slučajno srela, a namerno zapamtila. Ta starija gospođa je, ugledavši me kako joj se približavam, šetajući parkom odmerenim koracima, odmah pomerila kuče sa klupe pravo sebi u krilo, pozivajući me svojim blagim, toplim osmehom da sednem kraj nje, a na to, nazovimo ga uslovno, njegovo mesto. Tako sam i uradila.

Onda je počela njena priča. Sećam se da sam jedva uspela da odgovorim samo na jedno njeno pitanje, ono odakle sam, i mislim da je reč Jugoslavija (odakle sam tada bila), imala odjeka u Lilinoj glavi. Poverila mi je se i da je imala ljubavnika iz te moje zemlje.

Ona je bila pozorišna glumica, u penziji, rodom iz Velsa. Rekla mi je i da u životu nikad ništa nije glumila, ali i da su joj, sa pojavom prvih bora, i sa tim prvim sušenjem kože „presušile” i uloge. Tad sam i ja primetila te bore, kao i bledilo njene kože. Dok je ona pričala, čak i da sam htela, ja nisam mogla reći ništa o sebi, jer ona uopšte nije prestajala da priča ni jedne jedine sekunde. Nju je bila uhvatila logoreja. Ponekad bi me nešto i pitala, ali mi nije davala vremena da joj odgovorim, a kamoli da ja nju nešto pitam, tako da su se moji odgovori uglavnom svodili na klimanje glavom. Provela sam tada dobar sat slušajući taj njen monolog. Lili je na mene je ostavila utisak skromne, drage i usamljene osobe, pa me zbog sve te njene skromnosti, spontanosti i jednostavnosti uopšte ne bi iznenadilo da je bila velika umetnica.

Ne želeći da je prekidam, a ni da propustim palačinke, na koje sam bila pozvana još pre dolaska u park, nekako sam uspela da joj se zahvalim na intersantnoj priči i lepo provedenom vremenu, uz napomenu da mi je žao da je ostavim, ali da moram da požurim na zakazani satanak. Tad je i Lili ustala. I dalje držeći ono kuče u rukama, reče da želi da mi da nešto, po čemu ću je pamtiti. Ja sam joj se ljubazno zahvalila, uz komentar da mi je već dala previše, darujući mi svoje vreme i priču. Dodala sam, usput, i da nisam od onih koji uzimaju, a ni od onih kojima često daju. Sećam se da je ona tada ubacila nešto u moju kožnu torbu cilindričnog oblika, koja se zatvarala samo jednom pantljikom na svom vrhu, a koju sam držala na levom ramenu.

Pomislila sam da mi je Lili ubacila u torbu svoju visit karticu sa adresom, ali nisam ništa proveravala u njenom prisustvu. To sam uradila tek kasnije, pošto sam prišla stanici podzemne železnice. Na moje veliko iznenađenje, našla sam ono što tog dana nisam bila dobila, a zašta sam radila. Našla sam najveću papirnatu novčanicu koju su tada tek bili pustili u opticaj u Engleskoj. Bila je savijena kvadratno tri puta, onako velika i uglavnom crvena. Nekako mi nije bila baš roze, nego nežno crvena. Sa nje su me, kad sam je odvila, gledale oči kraljice i cifra 50 iz gornjeg levog i desnog ugla, ali i iz malog crvenog trougla, kraj koga je bila isprekidana srebrna linija. Sa tog trougla se, kao dokaz da novčanica nije lažna, i blagim pritiskom o belu podlogu, lako skidala ta nežna, crvena boja. Ta novčanica je bila moja. Gledala sam je sa jednakom dozom neverice i čuđenja, a pri tome sam opet čula Liline reči:

- Želim da ti dam nešto po čemu ćeš me pamtiti, jer ti znaš da slušaš.

Istina je da novac dolazi i odlazi, i uvek ga je lako potrošiti, a ja sam taj novac zaista želela da potrošim na nešto po čemu ću pamtiti Lili. I odlučila sam: kupiću haljinu. Od sve garderobe, ja najviše volim da nosim haljine.

Tog dana sam već bila zakasnila za odlazak u kupovinu, zbog palačinaka, ali sam već sutradan krenula u potragu za haljinom. Međutim, haljina koja mi se najviše dopala bila je od lana, bež boje ali i dosta skuplja od 50 funti. Zato sam krenula u obilazak još nekoliko prodavnica.

Na kraju radnog dana ušla sam u jedan butik, u kome je takva ista haljina bila na sniženju, ali je bila znatno skuplja od 50 funti. Nisam bila lenja, nego sam je i tu probala a prodavačica mi je, videvši me u toj haljini, savetovala da ne izlazim iz butika dok je ne kupim. Ja joj najiskrenije rekoh da mi se haljina jako dopada, ali da je problem u tome što ja želim da za haljinu potrošim samo 50 funti. Ona je onda otišla da traži sniženje sniženja od vlasnice butika.

Nekoliko minuta posle toga su obe, kao po dogovoru, u horu izjavile da je ta haljina prosto skrojena za mene. I tako sam ja za 50 funti kupila haljinu, koju i danas nosim, i posle toliko godina. I danas me ona seća na Lili. To je ta moja haljina, koju od milja zovem „haljina slušanja“. I dok ja nosim nju, ona raznosi moje slušanje. A to slušanje je i moje sećanje na Lili.

Priču o ovom susretu u parku sam, u više navrata, podelila sa mnogima. Prelomila mi je ona mnogo toga. Većina onih, kojima sam je pričala mi je verovala, a neki retki skeptici su me pitali da li je se sve to stvarno tako dogodilo. Ogovorila sam im:

- Ne znam šta bih više volela: da imam tako bujnu maštu ili da ponovo sretnem Lili?

Imam ja još sećanja. Neka i dalje skupljam, pa ih uskoro mogu nazvati i sabrana, a neka su mi, bar za sada, samo pažljivo odabrana. Sva su ona obojena bojama mojih snova.

VEČE SA EVOM RAS

Juče je u Čajetini gostovala Eva Ras. Tu je ona već bila 2001. godine ali ja nisam, pa sam je sinoć srela prvi put. Uživo. U sali biblioteke u Čajetini je bilo mnogo više praznih, nego popunjenih sedišta. To je možda zbog opštine, koja iz principa ne šalje pozivnice, kao ni biblioteka. A možda je to bilo tako zbog svih onih koji nisu bili prisutni? Neki ipak jesu. Verovatno iz principa. A Eva nam je pričala da je u nekim drugim mestima, u unutrašnjosti Srbije, publika dolazila na njene promocije, noseći stolice na raspklapanje. Da, tražilo se mesto više.
Ipak, nama koji smo bili tu je bila puna duša. Retke su osobe, a kamoli pisci kao Eva Ras. Ona zna i šta i kako da piše. Govorila je dugo o toj svojoj knjizi, a kao da je razgovarala sa nama. Njen monolog je bio i dijalog. Ona je budno propratila sve naše reakcije, i čitala ih je na našim licima. Govorila je i o sebi. Tako sam saznala da se rodila nekog dalekog 1. januara sa samo 900 grama, pa su je prvo stavili u tepsiju, pa u rernu.... Dodala je i da je uverena da je njen slučaj doprineo izumu inkubatora. Uključila je u priču i mnogo elemenata iz života, pa i to da su je neke izdavačke kuće odbile, jer im je neko došapnuo da ona piše kao kakva baba, a meni je posle priznala i da se na konkurse ne prijavljuje da bude druga. Pričala nam je i da je bila u Rio de Žaneiru, čiji stanovnici su Karioke, i to čak mesec dana. Preživela je tamo bez tableta, samo sa 2 kg plazma keksa i pola kg vegetarijanskog sira... I ništa joj nije falilo. Reče nam i da je uoči tog putovanja išla da pita konnzilijum lekara da li ona može izdržati taj let, koji od Madrida ili Londona traje 13 sati... A traje i par sati pre toga, do Madrida... ili Londona... Njen onkolog joj je rekao:
-Gospođo Evo, vi uopšte ne morate da umrete u Beogradu. 
Eva je zaista fascinatna osoba. Setih se i kako je pričala da je bila jako mlada, kada je napisala prvi roman. A niko je tada nije shvatao ozbiljno. Govorili su: "Ma šta ona može da piše! Ona je glumica. A nema ona još ni godina da bi napisala roman." Posle je napisala i drugi roman, i bilo je isto, što se komentara tiče. Ona je onda odlučila da upiše dramaturgiju. I na tim studijama je ponovo učila isto što i na glumi. Šekspira. I tu je izgubila još 4 godine života.
Pričala nam je o ljudima u Brazilu sa vidnim oduševljenjem. Reče da se tamo svi smeju, da pričaju portugalski i da jedva nešto natucaju engleski. Kad je ona došla, dočekali su je sa osmesima. A kad je, nekoliko dana posle nje, došla i Madona, i nju su dočekali sa osmesima. Isto. Oni ne dele ljude na popularne i one manje popularne. Oni, jednostavno, vole ljude. Ispričala nam je i jednu anegdotu sa tog svog putovanja u Brazil. Elem, tamo za vikend često spremaju specijalno kuvano jelo koje se zove fežoada, a sprema se od pasulja i nekog mnogo usoljenog, suvog mesa. Ja sam to jelo imala prilike da probam u Londonu, jer sam tamo imala mnogo dobre prijatelje iz Brazila, koji su uživali i u kuvanju, i u dobrom društvu, i u kuvanju za dobro društvo. Oni su, pored pasulja, u to jelo stavljali još neke mahunarke. I Eva je bila gost u jednom restoranum u Rio de Žaneiru, kad su neke mušterije naručile to jelo. Konobar je rekao da ne mogu njime da ih posluže, jer još nije gotovo. Onda je usledilo pitanje i komentar tih mušterija:
-Kako nije gotovo kad u onom tamo restoranu svi već prde?! 
Posle Eve je o njoj, kao i o njenoj knjizi, govorila i Radmila Kunčer, koja to radi već godinama. Onda je usledio šlag za ovu tortu. Meni je Eva pokolnila svoju knjigu "Devojka koju nisu naučili da kaže ne." A onda sam ja, nemajući primerak svog romana, izvadila iz torbe one moje godine života u zbirkama pesama. 
Kaže ona meni: 
-Ja ću sve to da kupim.
-Izaberite koju želite i ja ću Vam je pokloniti.-odgovorih joj ja.
-Ovu ću .... Ili ovu.... A da uzmem ovu....
Onda je izabrala jednu. Ja tad izvadih moju pilotsku olovku, da joj napišem posvetu.
-Jao što Vam je lepa olovka! A da se zamenimo sa olovkama?- zamoli me ona, poput deteta.
I zamenismo se mi. Sa knjigama. I sa olovkama.

Vida Nenadić
13-04-2010

NEĆU VAM REĆI IME GRADA

Neću vam reći ime grada 
u kom me moji koraci još traže.

Neću vam reći ime grada 
čiji su mostovi duži i od života.

Neću vam reći ime grada 
nad kojim je nebo bilo kao šatorsko krilo.

Neću vam reći ime grada 
u kome naučih da kad stignem, uvek ponovo krenem.

Neću vam reći ime grada 
koji nikad ne podleže zubu vremenu.

Neću vam reći ime grada 
u kome sretoh i one druge oči boje oblaka.

Neću vam reći ime grada 
u kome sam kucala na svoja vrata iznutra.

Neću vam reći ime grada 
koji bejaše premali kavez za moja krila.

I AM NOT GOING TO TELL YOU THE NAME OF THE CITY

I am not going to tell you the name of the city 
in which my steps are still searching for me.

I am not going to tell you the name of the city 
whose bridges are longer than life.

I am not going to tell you the name of the city 
under whome even the sky was like a tent's wing.

I am not going to tell you the name of the city 
in which I learned to start up a new journey as soon as I arrive.

I am not going to tell you the name of the city 
which is never to grow old.

I am not going to tell you the name of the city 
in which I met the eyes with the color of the sky.

I am not going to tell you the name of the city 
in which I was knocking on my own doors from inside.

I am not going to tell you the name of the city 
which was far too small cage for my wings.

AKO SAM SAMO MISAO

Ako sam pesma,
hvala vam što ste me otpevali.

Ako sam samo njen refren,
hvala vam što ste me zapamtili.

Ako sam jutarnji list,
hvala vam što ste me prelistali.

Ako sam knjiga,
hvala vam što ste me pročitali.

Ako sam pismo na vašoj adresi,
hvala vam što se još niste preselili.

Ako sam do vas zalutala,
hvala vam što ste me meni vratili.

Ako sam stari račun,
hvala vam što ste me platili.

Ako sam čestitka,
hvala vam što ste me napisali i poslali.

Ako sam samo slovo,
hvala vam što ste me naučili.

Ako sam izgovorena reč,
hvala vam što ste me čuli.

Ako sam slučajni pogled,
hvala vam što ste me sreli.

Ako sam samo misao,
hvala vam što ste me razumeli

IF I AM JUST A THOUGHT

If I am just a song 
thank you for singing me.

If I am only a refrain 
thank you for remembering me.

If I am the morning’s paper 
thank you for leafing through.

If I am a book 
thank you for reading me.

If I am a letter on your doorstep 
thank you for not moving away yet.

If I am at your place as I was lost 
thank you for returning me to myself.

If I am a card 
thank you for writing and sending me.

If I am a written letter 
thank you for learning me.

If I am a word that was said 
thank you for hearing me.

If I am an accidental look 
thank you for seeing me.

If I was just a thought 
thank you for understanding me.

writer and translator 
VIDA NENADIĆ 

________________________________________

Suada Malkoč-Kovačević (1957)
Bosanska Gradiška

Suada Malkoč-Kovačević, rođena 1957.godine u Dubravama, Bos. Gradiška, gdje i danas živi. Osnovno i srednje obrazovanje završila u Bos. Gradišci. Piše poeziju za djecu i odrasle. Objavljivala je svoje radove u časopisima "Novi horizonti", "Bosanska Sumejja", "Zehra", te u dječijim listovima "Amar". "Kevser" i "Kevserko", a neki radovi su objavljeni i na web stranici KNS Novo Sarajevo. Ima objavljenu jednu zbirku poezije "BOSNA U SRCU".

DUŠA BOŠNJAČKA

Bošnjak ima, to što nema niko,
Dobro srce, dušu plemenitu.
Na devere, svakakve je svik“o,
Braneć“ svoju, Bosnu bremenitu!

Niko nema, kao Bošnjo dušu,
Jednostavnu, iskrenu do boli.
I ma kakvi, zli vjetrovi pušu,
Ona prašta, halali i voli!

Dušu što je u patnji pribrana,
Svevišnjemu, koja sedždu čini,
Što u dobru ostaje ponizna,
Mnogo daje, ne traži da primi!

Dušu koja sabahom se budi,
Sa ezanom koja razgovara,
Nećeš naći to kod drugih ljudi,
Dušu koja u ašku izgara!

Dušu punu brižnosti, topline,
Skromnu, mehku, zdravu, merhametli,
Čvrstu kao bosanske planine,
Što u mraku svojom čehrom svijetli!

Dušu što se sa vjerom napaja,
Ima svijesti za dunjaluk cijeli,
Koja zlo od dobra odvaja,
Dušu koja sa halalom dijeli!

Takve duše na svijetu nema.
Mirišljava , čista i opojna.
Izdržljiva, bistra, prekaljena,
I saburli, smjerna i spokojna!

U skromnosti, zna biti bogata,
I skrušena, ali i prkosna,
I ponizna, a i uzdignuta,
I široka, kao zemlja Bosna!

To je duša što zna da vjeruje,
Što u svemu, dar od Boga vidi.
Što razlike cijeni i poštuje,
Nemoralnog, i sebičnog stidi!
Ma koliko da je ranjavali,
Još brže se ona preporodi.
Nevidljiva, ona svuda živi,
Prije nego što se čovjek rodi!

U molitvi, ona se odmara,
I u postu, pronalazi snagu,
Sevdalinkom, ona se otvara,
Šehadetom, uzdiže ka Bogu!

Ljudski pogled, sagled“o je nije,
Jer joj nigdje ne postoji kraja.
U Bošnjaku, svakome se krije,
Dočeka ga na vratima raja1

Bošnjak ima, to što nema svako,
Od kako je svijeta, dunjaluka!
Tako bilo, i ostaće tako,
Nema duše, kao u Bošnjaka!

STARE STAZE

Dok uz kahvu jutros sjedih sjetno,
Dodirnu me njen duh neprimjetno.
Zadrhtalo i srce i duša,
Dok joj glasa i pouke sluša.

Naborna ruka kahvu sipa,
I drhteći u šećerluk pipa.
Pomutile pogled su godine,
Nema sjaja, svjetlosti, bistrine.

Kosa sijeda, uvehli obrazi,
Topla suza niz njih često slazi.
Blijedo lice, ispisana knjiga,
Od devera i životnih briga.

Miris kahve s bakrene mangale,
I dušu mi i tijelo razgale.
Kraj pendžera, na vrhu sećije,
Jio treperi bjelina šsmije!

Njena duša, sehara krcata,
Mudra knjiga, vrijedna suhog zlata,
Pa koju god da otvoriš stranu,
Uputa je i savjet insanu.

Što je duže očima upijaš,
Svakog časa bogatiji bivaš.
Sav ispunjen pravim vrijednostima,
Obuzme te nekakva milina.

Sva ustreptah od čudne topline,
I duša mi novim sjajem sine.
Ko iz sna se nekog lahkog prenuh,
Pa niz stare staze opet krenuh.

Uspomene i čežnje se pale,
Kao žiške sjajne iz mangale,
Kad smo nekad na okupu bili,
Ko mravi se danas razmilili.

Naježih se, i pomislih:“Kamo!“
Iz grudi se uzdah ote, samo.
I stresoh se , sledi mi se dah,
I oćutih vaskoliki strah!
Prepadoh se vremena budućeg,
I u njemu, hladnog, tuđeg, nečeg,
Što pogasi žara u mangali,
Nema nikog, pa da ga upali.

A dunjaluk samo je prolazan,
Kratak, varljiv, ćudljiv i isprazan.
I pare ti tu ništa ne vrijede,
Kad godine i kose izblijede!

Bogatstvo je duša, a ne novci.
Prokleti su za bogatstvom lovci!
Iskušenju, podložan je insan,
Na svašta ga nagovara šejtan.

Kad se sam sa sobom sretneš, reci:
„Uz pobožnu dušu su meleci!“
Pobožnost je lijek bolesnome,
Studen česma putniku žednome!

Jer svi smo mi, tek putnici samo,
Što kroz život, k“o mravi lutamo.
Kroz dunjaluk, mi smo tek putnici,
Svoja djela nosimo u ruci.

Ko u sreći, ko u vel“kom strahu,
Putujemo ka Vječnom Allahu!
Kol“ko vrijedi kaplja ovog svijeta,
Spram vječnoga vrela ahireta?!

Tako zbori, daje mi uputu,
Riječ se gubi u tihom šapatu.
Kraj pendžera, u vrhu sećije,
Još treperi bjelina šamije.

Usred nekog tajanstvenog mira,
Ugledah je dok tezbih prebira.
Pružih ruke:“Povedi me tamo!“
Na sećiji, prazno mjesto samo!

A nekad smo na okupu bili,
K“o mravi se danas razmilili.
Stare staze pokrila prašina,
Po sjećanju, zaborav, patina!

NIŠTA NIJE KAO PRIJE

Tutnje riječi u vazduhu,
Ništa nije kao prije.
Prošlo vrijeme u uzdahu,
I snovima još se krije!

Mala kuća, ćerpićara,
I bokori miloduha,
Tvoja slika sa duvara,
Miris toplog, friškog kruha.

Smjenjuju se sjećanja u meni,
Sa djetinjstvom, evo, eglen vodim,
Oživjelo dijete je u ženi,
Po prošlosti rasijanoj hodim.

Slobodni smo, i bogati bili.
Jedri, zdravi, silni, razuzdani.
Iz sehare znanja mi smo pili,
Zadovoljni, snažni, raspjevani.

Eh, da mi je zehru one snage,
I ljepote, k“o crno pod noktom!
Da ponovo vidim svoje drage,
Da se lakše nosim s ovim vaktom!

Da osjetim onaj mir nebeski,
Ukus taze pomužena mlijeka,
I pred sabah, pjev horoza, reski,
Miris nane, skupljane za lijeka.

Podrhtava srce, kao ptiče,
Dok naočit, momak, pjeva garav.
Dok iz grla sevdalinku kliče,
Snažnu, silnu, kao muška narav!

Tijesno srcu, u grudima bilo,
Mirisale lipe su u cvijetu,
Djetinjstvo se polahko gasilo,
Budila se žena u djetetu.

Zatvorena u avliju tijesnu,
Izvirivah često kroz staru tarabu,
Započinjah djevojačku pjesmu,
Ljuteć svoga osorljivog babu.
„Nije tvoje, da ti glasa čuju,
Ni komšije bihuzur činiti!
Saburli se djevojke poštuju,
Okani se niz sokak viriti!“

Teško mladost, pustu okovati,
I staviti među čet“ri zida!
Jedro tijelo želi ludovati,
Al“ me majka sa oka ne skida!

I dok slušah, s strepnjom u prsima,
Po akšamu, u večeri ljetnje,
Tihu pjesmu, komšije Zaima,
Zaboravljah prijekore i prijetnje.

Dok mahalom, ezan se prolama,
Slutila sam da da život prolazi.
Sve prekriće, zaborav i tama,
Neki novi vakat nailazi.

A nekad je živjet, bilo lahko.
Ništa nije bilo ubrzano.
Baš po onoj „pohiti polahko“,
Ali sve je ipak postizano!

Još i sad mi zavire u kuću,
I nevina sjećanja se ospu,
I dok pijem prvu kahvu vruću,
Po fildžanu i suze se prospu1

K“o magijom, nekom ovijena,
Budna sjedim, a kao da sanjam,
Kao kahva mladost ispijena,
Iz prošlosti duhove proganjam!

I osjećam, neku žeđu čudnu,
Pružam ruku, da mladost zahvatim,
Pa uštinem, sama sebe, budnu,
Praznu ruku ka ustima vratim!

Presušili izvori mladosti,
Zalud duša po prošlosti pluta.
Nema one, negdanje radosti,
Molim dušu da više ne luta!

Tek s munara, kad ezani uče,
Duša mi se podmladi, odahne.
Molitva se u srce uvuče,
Pred Svevišnjim, kad na sedždu padne!

Sad što živim, sve mi nametnuto.
Ovo sada, to moj izbor nije!
Iz mene je nešto istrgnuto,
Ništa nije isto kao prije!

Ne cijene se viš“ vrijednosti prave,
I poštenja mnogo manje ima!
Il“ sam samo ja deverli glave,
Pa mi se to, sve samo pričinja!

Tutnje riječi, kao prijetnja,
Ništa nije kao prije,
Mladost, kratka kiša ljetnja,
U sjećanju još se krije!

I duša mi, ostala je tamo.
Ostala sam ja sa sobom sama.
Ovu pjesmu, ja još imam samo,
Da je danas podijelim sa vama!

SREBRENICA

Tetura krvava, bezglava četa.
Ljeto je, godina devedeset peta.
Jedanaesti je. Juli. I Srebrenica.
I nož u leđa, i žica, žica.

Tišina nijema. Glasa ni krika.
Posrće četa mučenika.
I gladni, i žedni, i goli, i bosi,
I babo nejakog Hamzu nosi.

Krvnici piju, pucaju, prijete,
I loču, kolju, i gibete.
I opet kolju, i opet bodu,
Ubiti nisu mogli slobodu!

Vezani žicom, ruke na leđa,
Preko kamenja, šuma i međa.
I preko brda, i preko trnja,
Crni je dan, a noć još crnja.

I nemam oči, i nemam uši,
Al“ mi je Bosna još u duši.
I muče me, i tuku, i kosti lome, 
Bosnu u meni hoće da slome!

Al“ i bez očiju, sve ih vidim !
Svoj sam na svome, ja se ne stidim!
I bez ruku, i bez nogu,
Duša će moja u slobodu!

Pucajte samo, ja se ne bojim!
Ni jednog trenutka, ništa ne dvojim!
Može košena trava pasti,
Ali će nova opet rasti!

Osjećam na licu zvijeri dah,
I ćutim njen od Bosne strah!
I čujem babu kako jeca:
„Griješniče, zar su kriva ti djeca?!“

Sina iz ruku nije dao,
Dok ga je krvnik nejakog klao!
I gleda babo svoga mezimca,
Mrtvoga sina, Hamzu, jedinca!
I plače, plače, bez glasa grca,
A krv po travi kaplje i frca.
Dželat nastavlja bosti, i bosti,
Ni mrtvim im nisu razdvojili kosti!

Pomislih na tren:“Bože im plati!
Za svako zlo, gorim im vrati!
Oprosti, Bože, što ja to velim,
I što krvavu osvetu želim!

I što uperih na nekog prst,
Tražeći samo smrt za smrt!
Čovjek sam samo, Bože moj,
Ispaćen, slabašan, rob sam tvoj!

Bože, oprosti za ove riječi!
Tabut će moj da posvjedoči,
Protiv onih što su me gonili,
K“o zvijeri gladne nasrnuli!“

Može svijet ćutke da gleda,
Ali se istina sakriti ne da!
Kad Srebrenica progovori,
Oči bez sjaja kad otvori,

I zatraži pravu istinu,
O ocu, bratu, suprugu, sinu.
Kad suze majki poteku,
Zašto je čovjek zvijer čovjeku!?

Jer svi smo mi od mesa i krvi,
I svi smo među prvima prvi,
Iz istog nikli korijena,
Samo nam druga imena!

Duša se bolu otima,
Gorak je ukus u ustima.
U srcu tuga, gorčina,
Krvava ti, Bosno, sudbina!

Dok rumen mjesec polahko blijedi,
Nad Potočarima svjetlost lebdi,
Nevinih duša, bijelih ptica,
Da se ne zaboravi SREBRENICA,
SREBRENICA, SREBRENICA...

I SVE BUDE

I sve bude, i sve prođe,
Ne traje muka do vj“eka.
Sve na svoje ipak dođe,
Svaka boljka ima lijeka!

I odvedu te tako života staze,
I u procjepu se nađeš.
Pa ili pustiš da te zgaze,
Ili se nekako snađeš.

I mnogi žele da te pokradu,
Dušu ti uzmu, osakate.
Neznalice pamet da ti dadu,
Nevjerni s pravog puta da vrate!

Slijepci bi da ti bistre vidike,
Lijeni te rada klone.
Lijepim da učine ružne slike,
Dok brod života tone.

Silni bi da ti slome volju,
Slabosti tvojoj da svjedoče.
Priječe tvoj put k Stvoritelju,
Ne znajuć“ da samo On, sve može i hoće!

I ne daju ti da budeš svoj,
Po svome bi da te kroje.
Tek jedan u nizu da budeš broj,
I Boga se ne boje!

I ti bi svoj da budeš gazda,
U svojoj kući, u budžaku,
Oni ti svijeću drže vazda,
A kriju se u mraku!

I poželiš nekad, nevidljiv biti,
Da te što manje boli.
Ali se od njih ne možeš skriti,
Po živoj rani, oni bi soli!

I želiš da se brineš sam o sebi,
Da živiš časno, u poštenju.
Oni bi da vode brigu o tebi,
I guraju te ka iskušenju.
I ti bi nogama na kopno stao,
Sretan na čvrstom da stojiš.
Oni bi da si u more pao,
Da vide kako se bojiš!

Ti bi da dišeš, udišeš čisti zrak, 
Izvoru svome da se vratiš.
Za njih je sve to pogrešan znak,
I žele da ih pratiš!

Želiš da odbiješ zlo od sebe,
Istinu svima da kažeš,
Stid i čast da krase tebe,
A oni kažu da lažeš!

A kad sa duše, zavjesa stida,
Nestane, u blato spadne,
Istina zauvijek nestane s vida,
Duša u niskost padne!

Ali se ne boj!
Zauvijek odbij svoj strah!
Sačuvaj čistim obraz svoj.
Ostaju djela, mi ćemo svi u prah!

Znaj, slabić nisi, ako u znanju si jak.
Zato ga skupljaj, gdje god nađeš i kap.
Vjeruj i uči, to je od Boga znak.
Perom se služi, nije ti potreban štap!

I nikad nije kiša stala,
Da poslije sunce ne grane.
Ma kakva crna noć pala,
Na kraju, ipak svane!

Jer, i sve bude i opet prođe,
Ne traje muka do vj“eka!
Sve na svoje opet dođe,
I nema boljke, bez lijeka!

________________________________________

Amer S. Jaganjac (1993)
Zenica

AMER JAGANJAC – rođen 4. Maja u Zenici gdje trenutno i Živi. Bavi se slikarstvom i pisanjem poezije.
Poznat je po poeziji duhovne tematike, pripadnik je sufijskog pokreta u Islamu. Očekuje skoro izdavanje svoje knjige poezije.
STATUS : gimnazijalac

Rebjulevelska pjevanja

Ovaj život prolazan je i u prolaznosti svojoj neobičan,
čas patnja, čas slast
- u zaboravu dana Sudnjega ostat će kao jedne lipe opali list,
u trenucima plodan, u trenucima suh - nadasve prolazan!

Hajdar, Hajdar, na leđima svoje milosti ponesi tijela mog sudruga kratkog
- Duša kao pero, u tvome oštrom pogledu neka kroz vječnost prolazi vođena,
Ya hazreti Ali, evlija, evlija - Ja Murtezavi, Ja Velijulahi!

U opojnom bunilu časa rastajućeg, gdjeno pravo Ja, iskonskom Ja teži
bacam sve svoje, koje mojim lažno je bilo -
u susret Gospodaru idem, na putu zaborava, izgaram i izgaranjem postajem ništa 
- mene nema, svrha je moja završena, u kraju kraja nema
Selam, ya Peygamber, ya Ehli Sultanat!

Dobrodošla prošlosti

S tvojim licem, nevinog djeteta netom izraslog u 
prelijepu mladu djevojku,
u noći, kadno bude se bića mog bića -
ječim, dobrodošla prošlosti nazad -
gdje prestade Opjevana , pjevana ćeš biti ti!

Kao srna uplašena, drhtiš pred slučajnim pogledom,
mene, griješnika - pokajnika
Mašrikul Šems, izlazi ponovo -
dobrodošao živote, dobrodošla poezijo!

Ljubavni zapisi sa autobuske stanice

Širim zjenice , u nadi da ću ugledati tvoj trag u besanoj noći... dolaziš li iz one tame prekrivene usnulim snjegom?
Još ti osjetim miris, on je u bestežinskom stanju moje duše zapisan -
umirem za tvojim pogledom svake noći, umirem!

Zavapivši svojim nefsom, gledam te svakim trenom svog života
- tvoja prisutnost, moj je život - sve ostalo je samo par sekundi ljubavi prema tebi, o ti, čija mahana, moj je kraj, čija mahana moja je savršenost!

Sreća je u malim stvarima, 
moje srce je malo naspram Uzvišenosti,
no ipak uzmi ga samo za sebe, poklonu se ne gleda u veličinu!

Život je...

Život je samo koprcanje na suhom,
mi sufije donekle plivamo u likvidnoj masi naših emocija...
Život je samo, čekanje zvona
na vratima Kraja, počinje Početak!

Život je samo, da se živi tek tako
kada mokra zemlja u prah suhi pretvori tijelo moje,
nek ostane tarih, pokoje slovo
ovdje gdje za okom što gledaju nestajem, Bujrun – kuća je za 
voljene moje!

U tmini pliva svaka riba,
dok je ne obasja sjaj sa visina -
čovjek, i kopneni živalj ne može živjeti u tmini
nad njime je Sunce , koje uzaludno glumi Njega! 

________________________________________

Džabir Sedić (1987)
Sanski Most

Proljeće je stiglo

Može li obeharati čovjek,
k'o visibaba izvući se,
i stresti snijeg sa ramena?
K'o planinski smetovi snijega
da se u rijeke grijesi
otplave sa njega?

Pa da se suncu žarkom,
čist - k'o od majke rođen,
pokaže - bez da slaže:

Promjenio sam se!

Ljeta žariše moju mladost,
u blatu jeseni doživjeh zrelost,
zime obijeliše moju kosu,
al', evo, proljeća na vidiku!

Vratila se duša iz toplih krajeva,
tijelo da nosi, stvori mu krila,
a možda se samo od zime ljute,
kao golub, bila pod strehu skrila.

A šta je tijelo do gnijezdo ptici,
il' nekoj kavez, tijesan i uzak.
do kad će ptica u gnijezdu biti,
kad će da se vine visoko u zrak?
I hoće li doći ponovo natrag,
il' će negdje drugo da se smiri?
Evo, baš sad, jedna odlazi,
neko bi rek'o - to vjetar piri.

Proljeće je stiglo, poznajem mu miris,
još vlažna zemlja i zelena trava,
neko će mahati k'o leptir krilima,
cvrkutati k'o ptica na behar grani,
iz rosnog cvijeća nektar piti,
neko će se po uzoru na mrava,
il' pčelu vrijednu, radu posvetiti.
A neko bi k'o medvjed prespavao zimu,
i da nije gladi - nastavio bi da spava.

Proljeće je stiglo,
nekom' tek jedno u nizu,
a nekom' posljednje -
ili posljednjem blizu.

Velika šansa

Velika šansa za regiju:
Pregradićemo rijeke

Velika šansa za državu:
Izgradićemo fabrike

Velika šansa za nas:
Otvoreni smo za sve

Velika šansa
da nas nestane

Kad zamute se bistre vode,
I zagadi se čisti zrak,
ugase se običaji -
slijedi mrak!

Utrka je krenula

Utrka je krenula,
vremenski ograničena,
biramo put, taktiku,
start i cilj označiće Sudac.

Utrka je krenula,
iako neki ni svjesni nisu,
umjesto igrača,
kao da gledaoci su.

Utrka je krenula,
neovisno od naše volje,
cilj je samo jedan,
pokazat se što bolje.

________________________________________

Maja Ručević (1983)
Sarajevo

Maja Ručević rođena je 1983. godine.

Filozofski fakultet u Zagrebu, francuski jezik i književnost te kroatistika.
Bavi se prevođenjem. Piše poeziju i prozu, uglavnom kratke priče.

Rano

Rano je
Oris namještene pomnje
Plisira skute ničijih obzira
Nema baš nikoga tko bi
Dobrovoljno potpomogao ovaj osjećaj
Rano prolazi
Nemilice rastvara dan
Naše su šetnje poput bijelih jabuka
Okultne i nemoguće

…(le déroulement de la souffrance)*…

Kada se mramorna večer zastidi što postoji
Zavlačimo se u međusobne šupljine

Iznova
Čekamo Rano
Drevnošću opravdavamo geste

_____________________

*fr. odvijanje patnje

Glad

Sve što mogu doživjeti unutar pojma iskustva
Najlakše se dušom taloži u zoru
Iz naoko utješne a varljive slutnje o sretnom rješenju
Namažem se ranim eterom lako
Poput šnite kruha što naivno upija maslac
Sukladno muku minuta
Sve do podneva se jedem za doručak

Prije Albe

Ima crvenih odskoka od albe
Čak krvavih neobičnih ovala
Koji se nećkaju najaviti zoru
Tada se dogode oni rijetki momenti
Kada ne razmišljam o sebi
Natišćem tuđe piksele
U fotografiju za vječnost

________________________________________

Lidija Pavlović-Grgić (1976)
Konjic

Lidija Pavlović-Grgić (Konjic, 1976.). Profesorica hrvatskog jezika i književnosti s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Poeziju je objavljivala u poznatim časopisima (Osvit, Diwan, Motrišta, Marulić, Mostariensia, Republika poezije, Napretkov Hrvatski godišnjak) i na internetu. Zastupljena je i u zbirci Balkansko pero Novosarajevskih književnih susreta. Koautorica je stihozbirke Let u TROstihu (Naklada DHK HB Mostar, 2008.), koju je i ilustrirala. Ilustrirala je i dvojezičnu zbirku poezije Marije Perić-Bilobrk PoeSIEja (Beč, 2009.). Pjesme su joj prepjevane na engleski i njemački jezik.

UVIJEK

Kao jučer
Iskrivljenog vrata stojiš
U ritama od strpljenja
I danas na pragu
Kao i jučer
Čekaš zakašnjeli vlak
Da baci prašinu u oči
I potroši sve ugodne zvukove
I sutra ćeš
Magarećom upornošću
Zuriti niz tračnice
Postajući crv
U jabuci razočarenja

BIT ĆE BRODOVA

Zamrla je pučina.
Lanci se zapleli
oko kormila osuđenika.

Valovi misli mu ne gone.
Galebovi se odmetnuli.
Bura skrnavi mrtva jedra.

Nema broda ni posade,
ni pjesme u potpalublju.
Nikog na dnu hodnika.

Samo Sveti Nikola tu je,
zidove ruši šapatom:
Bit će brodova za rajske obale...

INAT

Iz inata se smijem
inat je moja hrana
moj zrak
moja voda
moj bitak
živim iz inata
dišem iz inata
inatim se svom inatu
i da nema Boga
Inat bi bio moj Bog

________________________________________

Veljko Bosnić
Srbija

TRAG

Uskom stazom
Glinom u džepu
Vodom do kamena
Smije se

Bog ga je volio
Pa ga bacio
Na puteljak
Ruže izmilsio
U kamenu da čuvaju
Ćutimo

HODNICI

Iza hodnika
Ključa
Pjena plavičasta
I vedra

Pjena teče
Kanalom
Smrdljivog hodnika

Sivo
Poprskano plavim traje

Meso
Povješano
PO hodnicima
Vremena

Sivo i plavo
Po vazduhu
Broji tvoje korake
Dokolici jesenjoj
Prolaznosti priče
Koja nije završena

Književni dijalog-25
Zajedničke okvirne teme: "Sagorijevanje misli" i "Muzika jutra"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.03.2010. na adresu:This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Manja Žugman Širnik (Slovenija)
Adnan Subašić (Sarajevo)
Vedran Rutnik (Hrvatska)
Edita Velić (Goražde) 
Majo Danilović (Srbija)
Jusuf Hamzić (Janja)
Nisad Jakupović (Engleska)
Jasmina Hanjalić (Sarajevo)
Dino Porović (Sarajevo)
Ivan Korponai (Njemačka)
Semira Jakupović (Engleska)
Meho Jakupović (Engleska)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Mersida Sadiković-Osmanbašić (Sarajevo)
Veljko Bosnić (Srbija)
Robert Roklice (Hrvatska)

________________________________________

Manja Žugman Širnik 
Slovenija

MARGARETA

S margarete otkida
latice bijele,
ne voli je više.

NEBO

Tajnovito nebo
u mutnim oblacima
njiše novi dan.

UVREDA

Gorčinu uvreda
pretrpe samo
oni ražalošćeni.

Prijevod: Ismet Bekrić

________________________________________

Adnan Subašić (1991)
Sarajevo

NASLIKAJ

U polumagli
ljubavlju uspavane svijesti
Sudbinom!

Prkosnim jutrom nadanja
Žubori glas
U igri snova

Dok rosa miluje
Ples sunca iznad mora

Na tvojim rukama
Na počinku mladosti
Kajanje

Niz suze nadanje
Prkosne, milosne kiše
Na počinku dana
Uz tihi let sumraka

Spoznajem put ka vječnosti
Ili samo iluzija
Naslika sudbinu
suzom na njenom počinku

MAGIČNA IGRA

Vidi sonatu vjetra
kako na nebu slika harmoniju,
nježni balet zvijezda

Uz valcer mjeseca
svira note, preliv noći
dok kroz pahulje
čujem akord klasike

Nježno miluje zvuk
ponoćni orkestar
dok glumac izvodi scenu
svojevrsne magije

Tiho isčezava
igra sumraka
uz baladu
na magičnom izvoru

MERMERNA BIJELA

Vjetar strave harmonijom
beskrajne svile
na bojenoj slici
bezbojno platno

Igra igru
svježe noći
svira klavir
piše note

Na blijedim uspomenama
mermerna bijela
prekri sivu sliku svijeta

Za osmjeh
nevine strasti
utjehu dječije suze
pod kišom uzdaha

Na nebu
vijenac sreće
u mirnoj samoći
bezbrižne mladosti

Vrela nade
na platnu tajne
krije suzu
polet plime na nebu

Na izvoru blagostanje
na putu iskušenje
kuda ide
gore među zvijezde

CRNO – BIJELO

Vidi kako kišne suze
boje zvijezde 
bojom tuge

Vidi sudbinu na nebu
skrivenu magičnu igru
kako rosa milog jutra
doziva sunce

Vidi kako tone dan
niz lice sjećanja
nevinih uzdaha
u raju suza, na putu u noć

Vidi boje jeseni
glas koji drhti
lišćem uz blagi vjetar
sunčeva sjaja

Vidi vječne suze
niz kiše nadanje
na podvojenom platnu 
dvije boje

Jedna bijela...

Jedna crna...

I doista u sumrak
naslika sivilo, a pored raskršće
jedan put vodi u san,
a drugi svako naslika svoj

________________________________________

Vedran Rutnik (1986)
(Osijek, RH)

Student (4. godina filozofije i pedagogije, Filozofski fakultet Osijek)
- tajnik Društva pjesnika „Antun Ivanošić“ Osijek
- sudjeluje na 26. i 28. Susretu hrvatskih neafirmiranih pisaca u sklopu Hrvatskog sabora za kulturu
- Večer poezije „Dahom bića“, HNK Varaždin (ožujak 2008.)
- Večer poezije „Paleta noći“, Arheološki muzej Osijek (veljača 2009.)
- objavljuje pjesme u raznim zbornicima
- piše eseje, recenzije i predgovore
- pjesme su mu prevođene na engleski i njemački jezik

Himna nadživljenima

I.

Uzavrelim hodom duše nemir huči
o, svijete, nisi prigrlio sina!
Osamljen izdah na san pozva svjetlost
i nastavi tama šepuriti se drsko.

Tim godinama Noći vladala je obijest
strahovao usud pred licima zbora,
glasale se snažnog proljeća ptice
al' pjeve mrzli rastjero je fijuk.

Veliki tragač u ludosti samoće
suputnike putem bijelog mulja vodi,
okovane svijesti silama slobode
jaucima stišću rasplamsale grudi.

Sučelice istom, al' nejednakom sebi
sastaju se jutrom i rastaju u sumrak,
čuvajuć blizinu prisnost gube danju
i svak' je sam i svak' sebi stran.

Patnjama sjaja vođeni gnjevi
u bjesomučan trzaj odlutalih stražara,
podivljali bijeg u odaje hladnoće
i opraštaj od kule nerođenog Dana.

Tišinu zvoni žal u pohrani života
suhog oka plaču izgubljeni pjevi,
u samrtan vapaj bestragom se skuplja
odbačen cjelov onih nadživljenih.

II.

Vječnosti pred noge duha slabost spušta
žareće slobode besmrtan htjev,
ukradena mladost nesabrana strahom
obuzeta zovom drhti uveče.

Licima žamora i osmjeha snenih
natopljen pogled razapetost goni,
mrazova polja prelijeću leti
jecaju daljine na krilima svojim.

U Suncu kovitlac umornih već rana,
u rijekama nemirnih sprega tok,
u odrazu jutra savladana nemoć
u voljama bijelim zamrznuti sjaj.

Vjetrove strepnjama gutaju huci,
žile vučje krvi čistoćom grle muč;
visoko ponad davno uvelih krošnji,
duboko u zemljom vezanome rodu.

Nebeski su glasi samotni bez strasti,
bez lomova gordih ucviljenih grudi,
razarajuća milost vremena u suton
opijena dahom suhodećih Istom.

Grivama pod uzdama kraljuje rastroj
u prisutnosti razabir odsustvuje vidu,
Jedno u sebe uvlači sve svoje
i skupljajuć se sobom nepodijeljenim dijeli.

U događaju sklada rasplinulo se vrijeme
umrtvljena riječ neba dahom zbori,
zaslijepljene oči pogleda su žrtva
slabosti žrtvenik blagosti je blistaj.

III.

U životu nismo više, više, a ni još
neskladni u sklad porađajuć se vrelo,
nit' mrtvi još nismo, nit' još, a ni više
dok osmjeha suze istraju u snima.

Koliko god nas težak savinuo jal
i bezdana grlio sablastan muk,
kraća je noć što u sebe gleda
kraća od one što pri gledu biva.

O, ustrajna braćo, dalek nam je dodir
i svakom je u svoje vrtove poći,
razilazom skupa drže se oni
od istog oca rođeni u Noći.

Popustit će korijeni vezanoga roda
ugušit od zemlje do svoda prazninu,
i hod će vremen nebeskim postat,
a besmrtan let napustit visinu.

Životom još nismo, nismo još ni smrću
u među-biti sami svoje smo vrijeme,
tek Ljubav kao istine zajedništva akt
izgnalu samoću vodi u Slobodu.

* * *

Guši me praznina.
Tek u pjesmama svojim sebe srećem i
svagdje drugdje sve manje me ima.

Guši me praznina,
na leđima vjetrova me prelama daljina.
Jama sam duboka što se vidi tek s visina.

Ne dajte se zavest nebesima, braćo,
opijenost uvijek nesviješću skonča,
ne divite se letima divljina.

Guši me praznina,
ni sebe više ne srećem u snima,
i u meni sve manje mene ima.

O, tako vam ponekad zavidim svima.

...uzet ću kofere

ona je
sišla s vagona
nestrpljiva i radosna
i ugledavši ga
među svim ostalim sjenama
s radosnicama u očima
spustila kofere
i rastvorena srca
potrčala

malene ruke
obujmile ga čvrsto
meki se obrazi
sručili na njegovo rame
njeni se prsti spleli
s njegovim kosama
a tople usne
cjelivale ga nemirno

sva je sjećanja raskrila
sve molitve razdanila
sjajeći gustim plamom
svojih čekanja

on je
stajao
ruku spuštenih niz tijelo
odsutna pogleda
i povijenih obrva

želio je za taj tren
sve što je trebao
a imao
sve što nije želio

on je
stajao
s njom na sebi
a u sebi
bez sebe
i bez nje

i na sve
samo hladnim dahom odgovorio

...uzet ću kofere

Tebi rastem

I kad sâm sam
ja s tobom sam.
Krv je moja s brijegova.

I mlad sam
i starac sam.
Vatra mokrih sam snjegova.

I kad nemiran
sa sobom sam,
od tvojih ja sam očiju.

I rastem
u nebosan
iskrenost ti djetinju.

Jutarnje pismo

Draga moja ljubavi,
veliki se snovi s jeseni bude.
Prohladna jutra razvezala su
radost sitnih koraka.

Sve što je nekada gorilo u meni,
pritiskalo vrelinom i ubrzanim dahom
zasjenilo je spokoj i uvijek ponovna rađanja
bistrih potoka vjerovanja u nadmoć svjetlosti
i odsutnosti sada već minulih vremena.

Ta žuborenja nisu ovako često
posjećivala zatvorene oči
i ti posjeti nisu trajali,
niti ih je bilo moguće dozvati
u sjećanja ili drugovati sa njima.

Oni plašljivi bijahu, smeteni i nestalni,
laki poput vode, daleki poput oblaka.
Oni tjerali su uzdahe na samotan let
želeći zaboravu prepustiti korijene
da bezdana lutanja ne prebiru po danju.

Tišina je uvijek
vjeran suputnik bila,
ona tišina koja to u sebi
nikad i nije željela biti,
tišina slobodi nepoznata i strana,
tišina koja nije disala vlastitim plućima.

U sivim ponorima dana
sjeta se borila s razumom
i otimala jednu po jednu kap
nadanja u voljenje.

Kristalno je jasno postalo duši
da korake k sebi upraviti mora
i da od sebe polazeći
i dalje kod sebe ostaje
svjesna snage i gorčine
što ju za nju gaji tmina,
nezrela i blijeda,
skrivena u lažima,
negdje duboko u sebi
svog poraza svjesna,
ali ne tako velika
da bi ga priznala
i prepustila svoje mjesto
nadolazećoj želji
i vrelim strepnjama.
Ne tako velika.

Ipak je vrijeme učinilo svoje
i koliko mu se god opirali
njegov tok nikada ne staje,
niti šuti, niti žubori,
niti govori,
već neprestano misli i
mišljenjem se opija
i nikada ne tone u san,
kao duša koja taj dar ima,
da bude sama sa sobom,
a opet sa svime i svima,
svjesna ili nesvjesna,
uznemirena ili sabrana,
ostarjela ili pomlađena,
a uvijek i jedino svoja.

I letovi što prolaze
gorčinom izgorjelih polja
dotiču kandžama pepeo u vlatima
i zapinju za osušeno granje
i guše se ustajalim zrakom
i dozivaju sjećanja.
Ili možda tek maštaju.

Ljubavi moja,
naša su polja
natopljenja uzdasima čežnje
koji nikad ne izgaraju,
već goreći vječno
uzimaju sebi za pravo
ovladati razumom
i natjerati sjetu u daleke,
osamljene letove.

Naši su uzdasi
pupoljci jutra,
moja ljubavi,
i pred njima se
ne smijemo
skrivati,
pred njima
ne smijemo
samo stajati,
već se moramo
zauvijek u njima
kretati.

________________________________________

Edita Velić (1991)
Goražde

IV razred gimnazije MSŠ "Enver Pozderović", Goražde 

Muzika jutra

Uzmi me za ruku
Odvest ću te na mjesto
Gdje se zvijezde broje
Mogli bi da naletimo na sudbinu puku
Koji bi naše pokušaje međusobnih dodira
Odvažno u nespokoj stvorila i 
Tako moju žudnju za usnama tvojim
U daleke šume odvela
U zanosu tvoje pojave
Koja bi me vječno bodrila.

I pitam se
Kakvo to uzbuđenje ti budiš u meni, 
Prisloni grudi svoje uz moje, 
Nek’ se u sjeni drhtaja 
I u polju ruža
Spoje u dvoje. 
A u ranu zoru, 
Poslije rose
Osjetit ćeš 
Muziku jutra 
I ljubavi moje ...

________________________________________

Majo Danilović
Srbija

GENEZA

Nije dugo uz njega ostala. U Nesici koju je donijela, poneka kašika.
Ali su iscjedili čitavu tubu Signala. I bocu Limunćina - 0,5l.

U prosjeku, vodili ljubav dva puta dnevno. Obično noću, ponekad u zoru. Jednom po danu. Kad njegova majka, nije bila kući. 
Jedanput, ona nisi htjela. Migrena. Drugi put on nije mogao. Posvađali se dvaput. Zvanično. Ne računa onu dreku, kada je gricnuo za guzu. Poslije priznala, ustvari joj prijalo.

Ni sam ne zna, odakle sve počelo.
Prvo se zavadile njihove navike. Odspava posle ručka, ona zuri u plafon. Ona legne s prvim kokoškama, a on zurim u plafon. San mu ne dolazi. Uselila se na njegovu stranu kreveta. On lijevak, nije mu bila pod ruku.Treba mu prostora u postelji. Nemirno spava, jednom završila na podu.
Njegovo hrkanje i njeno trzanje, nije vredno pomena.

Onda su na red došle naravi. Ona kratkog fitilja, što na umu, to na drumu. On u sebi kupi, trpi, do jednom.

Poslije se odrazile sociološke, kulturne i druge razlike. Kompleksi niže i više vrijednosti. 
Morala je, svaki put, poslije onoga, iskomentarisati njegov učinak. 
Ocjenama od jedan do pet. Petice bile stimulativne, ali ih bilo malo. Gotovo nikada. Kao što ga dvojke i trojke, nisu zadovoljavale. Sreća, nije dodjelila ni jednog keca.

Presudila im neslaganja u postelji. 
On bi da je češka po tabanima. A ona, ne lezi vraže, golicljiva. Još mu plavilo u međunožju, od njenog trzanja.
Njoj došlo da joj deklamuje. Oznojen, zadihan, duša u nosu. I to nešto skaredno. A znala je da Bukovskog ne podnosi. Šta više, misli za njega da je dekadentan.

S početka njihova ljubav bila, nazovi idealna. Oboje u oblacima, ono – hemija i slično. 
Bljesak. Udar groma, potres. Sjajna i šljaštava. Usred kantate, uranjen pljesak. 
Dosta brzo, počela da se rasipa. Pozlata, ljuštila se u krupnim komadima. Ispod balske haljine,što se svlačila brzo, počela da šušti podsuknja. Od ljute sintetike. Kao kod lakih dama.Što se činilo šik, došlo jako demode.

Između rata i mira, od koketiranja, do ucene. Bez logičnog kraja, kao normalne veze. Ni za pakao, ni za raj. Nije zgasla, nije umrla. Ona se samoubila, ispalivši metak u sebe. 
Suvišna, nepozvana. 
Kraj njene ljubavi za samu sebe. I kraj njegove indolentnosti. 
Višak. Nahoče.
I nije otišla drugom. Ko zaslužuje. Niti se proskitala. Nije prosjačila. Zaludan gest. 
Nije pobudila u njima, ni trunku sumnje

NAMĆOR

Ne volim kad mi neko remeti osamu. 
Prošeta preda mnom neviđenu ljepotu, drsku mladost, i bezgrešnu naivnost. 
Jako me to uznemiri. Tako da ne mogu da se skoncentrišem na svoju samoću.
I kada mi - moju tišinu, uništi glas milozvučniji od svih, što su se čuli.

Još kad počne tu, da mi koketira. Da me mazi i pazi - sigurno traži nešto zauzvrat.
Pa se uz mene prisloni, pa me zagrli, pod kožu ulazi. S naporom građeni bedemi samoće, ruše se kao kula od karata.

Mrzim kad neko ulazi u moj život nepozvan. Počne da donosi vesele slike, drečavih boja. Pune života. A ja preferiram sivu, i to njen gornji spektar. 
I nešto prčka po mom srcu, tamo gdje je jedno veliko ništa. Jesenja paučina. Zidni sat sa kukavicom, što kuca vreme preostalo.
Bolje da ne zaviruje unutra, da je ne usisa prazno. Da je ne ukrade Čuma. Gutam samo one dobre.
Traži nešto po meni. Sređuje, slaže. Tamo gdje je jedno veliko prazno. Koje me čak više, ne žulja ispod rebara.

I još se drzne da mi iz oka izvlači sjetu. Pusti je da odleti. Kući na jug. A ja, bez svoje sjete, kao da imam katarktu.

Vrlo dobro mi poznat sljedeći potez. Vraća mi dušu. Koju sam usput rasuo. Namjerno. Zato što mi više ne treba.

I ne traži ništa zauzvrat. Tek tako. Tek da je ponekad držim za ruku. Stvarno blesavo.

I ne samo to. Počne da budi u meni iskru. Davno zgaslu. Da još mogu da dam.

Od tolikih lijepih, pametnih, kud nađe mene. Namćora. Kivnog na sebe i šire. Teška mi riječ. Težak uzdah. 
Ona, sva od života, da mi naprosto smeta.
I nek ne pokušava da me podigne, meni je ovako - potaman. 

________________________________________

Jusuf Hamzić
Janja

Janjo moja

Posmatram suton,
o kako je divan dan,
život k'o roman,
sudbinom ispisan..
Zamišljam staze kojim' ću proći,
zasmišljam svoj dom,
kojem ću doći...

Prolaze godine,
naviru sjećanja,
preduga noć je...,
još duža jecanja.

A majka stara krije lice,
danak sudbine,skupo plaća!!!
Zašto joj život nije kao prije drag?
Ne vidim njene suze radosnice...
Lasta se svome gnijezdu vraća...
Čeka taj dan da pređe naše kuće prag.

Al' kad Dragi Allah usliši molitve,
i kad ti On podari željeni san.
Sa ponosom živiš noću i danju,
od srece uzdišem jer...
Vraćam se u JANJU.

Moja čaršija i moj most,
moja avlija, gdje nisam gost!
Moje su ulice pune behara,
nema tu zla gdje sreća hara!!!

Hej, prijatelji stari, gdje smo ono stali?
Gdje smo dugo kafe ispijali?
Pod čijim pendžerom mirise ruža,
i gdje se samo može vidit' sjena,
ona i on,
dva goluba zagrljena.

I sve što imam i postoji,
u tebi čuvam i volim ja,
jer život se ne živi za veliko ''džaba'',
za mene najljepša si moja kasaba.
JANJA; 21.11.2009.god.

________________________________________

Nisad Jakupović (1965)
Englesaka

Monolog jednog Hrasta

Veliš nisi znao da ja pričam, pa ja ti ,djete, već dvadeset ljeta razgovaram s tobom i ti mi lijepo dogovaraš , a nisi znao da je pričam. Baš se ponekad ponašaš kao ljudska stvorenja- kad je sve jednostavno ti zakompliciraš. Nismo li prošlog ljeta zajedno molili Boga da nam da malo kiše i kad je počela da pada i gromovi počeli da tuku ti si počeo proklinjati pa opet sam ti rekao da neće grom do tebe, uvjek udara u najveće drvo a to sam je. Ti tako mlad i malen šćućurio si se i čuo sam te kako se moliš Svevišnjem – a sad me pitaš: Otkad to ja govorim.

Bolan nebio ja sam ti ovdje već preko dvjesta godina , sjećam se ko jučer kad si stidljivo provukao svoje grančice malo jače od trave i pustio mlado lišće ,ustvari dva listića . Bio si mi simpatičan . Umalo te nepokosiše već u drugoj godini dok si još bio veličine ostruge. Zar se nesjećaš da si uplašen vikao na njih. Ma,mi njih čujemo a oni nas samo vide –ponekad neće ni da vide osim ako nemaju kakvu korist od nas, jal’ hladovinu jal’ da izvuku neku dasku-od toga je ona šupa sklepana, da da ona šupa je od drveta doduše mrtvog i opet javorovog ali i nas hrastove režu u građu. Još smo i na cijeni zato neće u ovom školskom dvorištu vidjeti ništa od hrastovine . To ti ljudska svorenja ljubomorno odvlače kućama da samo oni uživaju u tome. Koliko je samo razbijenih glava , polomljenih rebara i ruku zbog Živičara koji niti su dovoljno veliki za građu niti su kvalitetni za građevinu. Jedino zašto vole živičare jeste zbog neobičnih šara –to im nešto znači kod namještaja. Ned’o ti Bog da te ugrade u kakav ormar ili krevat. Znaš li ti kako se ljudi razmnožavaju, ne kao mi žirom koji od nas otpadne i otkotrljase par metara (kako si i ti od mene) oni se ukrštaju bljutav neki process- počesto to rade u našoj hladovini. Misle da su skriveni da mi nemamo osjećaje , da nerazumijemo što se to događa oko nas. Onda se ovdje sakriju od svojih, požudno se skidaju , dahću i šapuću, drhte i uzdišu , gube se i smiju se ponekad plaču-kad im je prvi put. Ponekad se vraćaju ,sjede i pričaju , ponovo pokušavaju –neki odlaze razočarani neki sjetni –ponekad dođu i s mladuncima, morališu , savjetuju, poželjno se ponovo gledaju i žale. Nepitaj me kako znam da žale eto znam.
Slušaš li ti ili ćeš opet otkad ja govorim. Umalo sam odlutao od sopstvene misli, hoće to ponekad, baš kao i kod ljudi kad zaborave zašto su nešto htjeli ali neodustaju od toga pa urade to. Namuče se i onda neznaju ralog tome, ubije to osjećaj da su neki posao pošteno odradili jer nema radosti stvaranja, pošto su zaboravili razloge.
Najčesće reprodukciju rade baš na tim krevetima-od nas naprave postolje na koje postave perja ili slame ,uglavnom nesto meko , na to tu i sapavaju noću ,uglavnom. 
Da, da ljudi spavaju noću i ljeti i zimi uglavnom svaku noć, sad nešto manje nego prije-zbog svjetlosti, znam mi spavamo samo u zimu ,mada ja često ni tad.

Nisam mislio o tome da pričam ali su ljudi opterećeni emocijama- oni hoće da osjećaju- onda hoće da to osjećanje uskrate drugima- nanose sami sebi bol kao vrsta boreći se za osjećanje. Jeste i životinje to rade ali životinje samo kad ih nagon potjera na to-glad zeđ-ili nagon za reprodukciju. Ljudi iako su životinje ipak su drugačiji jer su tu dodali nanošenje boli –ili otimanje osjećaja-bez vidljivog nagona. Oni to zovu razumom, sebe smatraju nad-bićima zbog toga, čak su umislili da su jedina bića koja komuniciraju- ja iskreno rečeno nevidim to kao prednost biti u mogućnosti nanositi boli drugom radi samog tog bola i užitka vladavine nad nečim.(Čuj oni misle da nas posjeduju a da drugim ljudima mogu vladati).

Juče su ovdje u školi imali svoje izbore –upravo zbog vladavine, tojeste birali su ko će da im vlada u sljedećem periodu.

Ma ne, nisu to novi ljudi to su oni isti ljudi od prije deset godina ,malo su se promjenuli , i ti si se promjenio.Za tebe je to pola tvog života za mene ništa, za njih –onako, kako da ti kažem –poprilično. Ne ni ovi nisu novi ljudi samo oni su odkako ja zanam ovdje odnosno njihovi roditelji su ovdje. Sjećaš se onih što su bili u školi , e .. E oni su sa strane-otišli su ,neka su, vidiš da nepripadaju ovdje. Kad su ovi protjerani oni dođoše odnekud ali se nikad neuklopiše, pa zar nisi primjetio , kako na nas gledaju, nekako zajedljivo i nepovjerljivo kao da smo im nešto nažao učinuli.
Zašto su otišli? 
Misliš na ove iz škole ili ove iz sela?
Ovi iz škole su se valjda vratili svojm kućama ili onome što su nekad kuće bile a ovi iz sela nisu oni ni otišli-oni su otjerani. Ma nemogu da vjerujem da neznaš,pa bilo ti je devet godina. Upravo ovdje u mom hladu sjedio je starješina ovih što nigdje nisu išli, ma sjećaš se …. Ma, k’o da sam je razumio o čemu se radi ali sam znao ko kome bol nanosi. Nije to prvi put da su se ubijali , događalo se to malte ne u pravilnim inervalima uvjek jedni protiv drugih a ova ti je škola nekakva granice između njih , i spaja ih i razdvaja , uvjek su se ovdje svađali i mirili ali ovaj put je sve nekako drugačije, žešće , po prvi put su bili jedni druge otjerali kompletno razrušili staništa kompletno- vjerovao sam da je to kraj ali se ovi vratiše. Kompikovano je to za razjasniti, valjda što ovi hoće ovi drugi baš neće i obrnuto. Ovi su htjeli da žive sami ovi im to nedozvoljavaju . Neki tvrde da vole ovu zemlju i nas na njoj –vole da je posjeduju. Vole što drugi nevole. Gadna neka filozofija .

Pamtim i neka ljepša vremena dok su još bili zajedno u ovu školu išli zajedno. Pa zar i sad neidu u istu školu zajedno. Idu , idu ali nekako neosjećam da su zajedno. Ako neko od ovih dodje i sjedne u hladovinu , znam ko ce biti i drugi i treci i četvrti, isto znam ko neće doći , ma jednostavno je to ko ovo Sunce što nas grije ako dođu ovi iz donjeg dijela sela ovi iz gornjeg neće. Njihovi roditelji su skupa sjedili ujedinjeni protiv učitelja i podvornika, čak su skupa i jeli kao neka mala familija. U stvari imali su oni nekoliko miješanih ovih iz donejeg i ovih iz gornjeg sela. Djecu su imali ali se moraše opredjeliti, u stvari ih opredjeliše ovi jači –njih su posebno ubijali sa strašću , zakrvaljenih pijanih očiju ,nabojem mržnje jače od mojih gromova.
Jedino što nikako pojmiti nemogu u cijeloj toj mržnji-zašto dok ih ubijaju imaju potrebu da ih ubjeđuju u njihovu krivicu. Zašto im navode razloge za svoju mržnju kad ni sami nevjeruju u njih. I zasto im išta obješnjavaju kad vjeruju da nikog nema i da nikad niko neće saznati za poslednje riječi i jednih i drugih. Žrtvu bih razumio ona ima potrebu da još nešto kaže ali ovi što ubijaju zar nije dovoljno samo od sebe to što ih ubijaju, čemu priče. 
Opet si me odveo na loša sjećanja, stvarno za ovih dvjesta godina bilo je sukoba recimo dvadeset godina –taman koliko si star ali ostatak bi trebao da bude srećniji a ja poboravljam ta ljepša vremena. Koja ljepša vremena , meni su sva lijepa ja sam obični stari Hrast. Vidiš godinama i sam sam postao osjećajan i počeo se ponašati kao ljudi . Što me se tiču ljudi , da nije kakva bolest ljudska prešla i na našu vrstu, meni je svejedno ja neću jos dugo 30-40 godina i neko će se sjetiti da me uništi. A ti ti ćes trebati sve ovo da pređeš baš kao i ja. Možda si u pravu možda su nešto naučili iz zadnjeg sukoba – i sam osjećam da su drugačiji ali mi iskustvo govori da će se opet ponavljati. Opet ti kažem nepitaj kako znam , eto znam. Nije neki pesimizam vec moja starost i nebih te trebao zamarati s tim , trebao bih kao tvoj roditelj da te podučim lijepim stvarima , da te ostavim zdrava i srećna da veseo ideš u budućnost.

Koja budućnos, sine moj, šta je to što ti ostavljam?
Šta je to što nosim sa sobom?
Možda poneka lijepa uspomena ili čisto poređenje . Kakavo poređenje – pa lijepo djete moje, poredim svoj život s tvojim i onim što te čeka. Nema toga mnogo dobrog u mom životu ali poredeći se s tim šta tebe čeka mogu ti reći da sam imao lijep život , osim kraja kojem se više radujem nego što žalim. Ja ću bar umrijeti u ovom obliku , zate nisam siguran kakve sve bolesti i ludosti haraju ovim svjetom u zadnjih pedesetak godina bićes srećan ako izgoriš u kakvom požaru ili ako te oluja iščupa iz zamlje. Siguran sam da će ove puzavice sve više i više zauzimati prostora dok nas u potpunosti neisišu i ostave poput ugljena kao što čobani ostavljaju zgarište dnevne vatre pogašeno mokraćom. Baš takav osjećaj posramljenosti doživjet će mnogi naši.
Možda ćemo se skameniti a možda nas lišaji izjedu. 

________________________________________

Jasmina Hanjalić (1963)
(Sarajevo)

Živjeti AIDS

Priča je to sa četvrtog sprata sasvim obične dobrinjske zgrade izgrađene za Olimpijadu, ali moj sprat je nesvakidašnji. Inače, po gradu kruži mnogo egzotičnih faca, naprosto je to prava džungla od ljudi i od neljudi.
Pored mene, koja nemam ništa zanimljivo oko i na sebi, naročito ovo zadnje, na našem spratu živi i Đana. Obje živimo same. Povoljno sam kupila na kredit stan od čovjeka koji sad živi u Beogradu, a Đana je ostala bez ikoga u nasljedstvu.
Od mene je mlađa par godina, no to ne znači da sam stara. Moglo bi se reći da smo obje bile Titove pionirke, pohađale časove plesa i izlazile petkom u Stelex.
Osim toga veže nas i ista srednja škola. Bježale smo sa časova geografije od strašnog Kulena u hotel Bristol na kafu, jer je on tik do gimnazije. I danas se pitam kako su nas konobari trpjeli: pola razreda sjedne u jednu bordo kiflu i naruči dvije- tri kafe. Normalno espresso, a mrzili su nas, nije da nisu.
Sada je Bristol jedan od rijetkih uništenih hotela koji se još nije ni prodao ni renovirao, valjda je zapelo oko te privatizacije. Škola je obnovljena i posjetio je Clinton iza rata kada je bio sa svojom ženom u Bosni. Ona se hvalila poslije u kampanji kako joj je bilo teško ići po razrušenom gradu a ni čaj joj nisu ponudili. Oko ćevapa nema podataka.
Đana je bila dijete razvedenih intelektualaca, pa su joj oboje davali novca koliko je željela da bi oprali savjest što nisu živjeli s njom. Odgajala ju je poluslijepa i jedva pokretna nana.
Zvali su je Šer, jer se oblačila vrlo upadno: crvena kosa, jarke boje odjeće, vrlo kratke suknje, uski teksas, rukavice bez prstiju i vampirska šminka. To je kada je sve crno oko očiju, a usta su tamno-ljubičasto-zeleno-modra. Bila je neobično lijepa, visoka, predivnih proporcija i raskošne ljepote, nešto poput Sofije Loren.
Glavna zvijezda je postala kada ju je profesor jezika, oslonivši tijelo na kvaku i pričajući o Matošu, iznenada upitao da li to ona plete na času?!
- Profesore, vi ste rekli da na časovima književnosti budemo opušteni, a mene najviše opušta pletenje!
Na ekskurziji, u četvrtom razredu gimnazije, u Lloret De Maru je u noćnom klubu upoznala mladića iz Njemačke. Odmah sutra je spakovala kofere, otišla i niko je od nas poslije toga nije vidio.
Nakon rata se, na iznenađenje svih iz ulice, vratila u grad. Nana joj je umrla, a za roditelje nije znala ni jesu li živi, pa je sama posjedovala prilično velik stan. Jako me obradovalo što sam je srela, jer je bilo malo ljudi koje sam znala od ranije. No, to je jedino što me obradovalo.
Skoro da nije ličila na sebe i da nije bilo osmjeha po kojem sam je pamtila, teško bih je prepoznala. Mršava, usahlih obraza, modrih podočnjaka i savijenog tijela, ličila je na lik iz undergound-a.
Kad je prvi put došla kod mene na kafu, vidjela sam ožiljke na unutrašnjoj strani obje podlaktice i po šakama. Ništa je nisam pitala i započela sam priču o školi, jer mi je to uvijek spas tema. Bili su to Đoletovi dani koji me još vade kad god zapne.
-Ti znaš da je ovo od rezanja vena i opušaka? Imam i tetovaže, pogledaj!
Bilo je raznih crteža i imena, zmajeva i zmija. Ruke su joj bile mršave i bez ijedne vene.
-Bila sam u komuni dvije godine i skinula se.
-Dobro je, eto te kao nova! – rekoh i odmah se pokajah zbog laži koju sam sramno izustila.
-Imam sve hepatitise i AIDS. Samo da znaš, neću se naljutiti ako želiš da odem. 
Do tada me niko nije pogledao pogledom sonde koja ulazi kroz oči, staklasto tijelo, pa hodnicima i kanalima do moždanih vijuga i ćelije koja me odaje. Osjetih kako klizi ta istraživačka struja kroz moje organe, bila sam nemoćna i odlučih da se predam.
-Znaš, nije svejedno ali nemoj ići! Pogledaj me, vidiš da se ne plašim!
-Neću ti govoriti šta je sa mnom bilo. Nisam imala kud i čekam da riknem!
Nismo više spomenule taj razgovor. Povremeno bi otišla u bolnicu na nekoliko dana, a odmah po povratku zvala me na kafu, da slušamo staru muziku i gledamo nove filmove. Bila je sve mršavija i slabija.
Jedanput sam joj se požalila kako me boli glava i da me to strašno iscrpljuje. Tek kada sam je pogledala i vidjela oči širom otvorene, kao u srne, uplašene i vodene još jednom sam sagledala sebe samu. Osmjehnula se i kao da me raspolovila. Prednost ponekad može da nas vrati na začelje.
Da bude čudnije, nakon nekoga vremena sam na stubištu srela vrlo zgodnog mladog muškarca. Viđala sam ga ujutru kako izlazi iz njenog stana, pa sam zaključila da on tu ne pije samo kafu već i da pere zube. Tako je barem izgledalo. Većina djevojaka i raspusnih žena bi slinile za njim kad bi u prolazu samo kratko rekao „ćao“ i izašao u žurbi.
Nisam je pitala o njemu jer bih je morala upitati i za detalje, a to me plašilo.
Da li on zna sve o njoj i da li bi ja rekla da sam na njenom mjestu? To me pitanje ledilo svaki put, pa sam probavala da se sjetim ko su mi bili momci i da li su bili zdravi.
Ako on ne zna i on će dobiti bolest. Strašno bi bilo da mu prenese, a opet, da li su njoj rekli? Onda će on prenijeti sljedećoj djevojci, pa će onda ona, dok još ne zna prenijeti na barem nekoliko mladića, pa onda oni...
Uhvatila me panika. Učinilo mi se da će po tom jednostavnom računu gradskih šema pola grada uskoro biti inficirano, a možda neko od tih inficiranih upozna mene.
Zar ona nema pravo na malo sreće barem sad kad joj je smrt potka svega što radi i misli, svaki dan je poklonjen i još jedna odgoda kraja. Ona, koja je čekala izvršenje smrtne presude.
Đana je živjela AIDS, a ja sam bila sretna što nisam ona, što sam zdrava i osim prehlade nisam imala drugih bolesti. Ko li je ono pričao da su česte prehlade prvi znak bolesti? Stresla sam se kao u najstrašnijoj noćnoj mori iz koje se probudiš prestravljen s rupom u prsima i sa silnim olakšanjem kad shvatiš da je san.
Upoznala sam ga na večeri kod nje kad je napravila lubina sa dosta blitve i crnog vina.
-Danas smo se vjerili!- reče mi on, veseo kao što priliči u takvim događajima.
Mrzim taj glupi trenutak dvoumljenja kada čovjek zanijemi i ne zna kako da odreaguje. Onda malo razmisli i upotrijebi odgovarajuću formu lica za tu priliku, a pravu reakciju odloži za izlazak preko praga i kad se odmakne da ga niko ne vidi i ne čuje.
Obradovah se, barem sam htjela da tako izgleda, još ne znajući šta da mislim i šta da kažem. Kad je Đana otišla u kupatilo, jer je počela da povraća, okrenuh se k njemu.
-Bori se ko lav!- rekoh ohrabrena dvjema čašama vina.
Piljila sam u njega, da vidim ima li eha i zna li. Ako zna, kazaće nešto slično, a ako ne zna, ništa neće reći, jer neće ni shvatiti o čemu pričam.
-Ja sam joj prenio.

________________________________________

Dino Porović (1963)
Sarajevo 

***
Srce zaključano, rane i ožiljci zarasli,
čekam da prsnem u paramparčad 
i postanem iskon.
Duša je uzburkan ocean.
Krajičkom zjenice preliva se duga s neba
nestaju svi tvoji prsti u mojoj kosi,
plešem tango na usnama tvojim vrelim.

Sviram sevdalinku vrhovima žuljevitih prstiju.
Kad pomislim na hladno, mislim na čelik.
Kad pomislim na vruće, mućkam ledene kocke.

Nervozno odlazim niz basamake 
današnjica prhti zaboravu,
jastuk njišućih slonova podmećem pod glavu.
Stišćem koljena, strah me napušta, 
dok sklapam oči u sumraku,
lice ti nestaje u izmaglici.

Sviram sevdalinku vrhovima žuljevitih prstiju.
Kad mislim na ljubav, mislim na niske oblaka.
Kad mislim na tebe, polijeće jato golubova.

________________________________________

Ivan Korponai (1950)
Njemačka

Ono što sam

Ono što sam video u senki starih hrastova,
okupanom zlatnim zracima zimskoga sunca
možda i ne bih želeo videti a video sam.
Ono što sam i doživeo još iste te večeri,
verujte mi nisam ni sanjao da ću a jesam!

Grand hotel, udobne fotelje, sami prijatelji,
miris kafe, piva i rakije... i u dimu cigareta
razgovor, tih a možda ponekad i glasan,
sve što nisam imao u srcu svom a sad imam
kao pečat nosim sa sobom... ponosan sam,
ali molim te prijatelju ne reci mi, nikada ne!

Jutro polako budi novi dan, oči su umorne,
kao duša i telo neispavane… ali zadovoljne.
Oblaci, sitna kišica pada, nebo kao da plače,
ko plače, zašto, Sarajevo ili mi? Ne pitaj me!

Raskrsnica… a pred nama četri strane sveta,
svako na svoju stranu - Beograd, Maribor ili?
Kuda vode putevi i gde im je sad i zašto kraj? 

________________________________________

Semira Jakupović (1963)
Engleska

PJESMA BEZ NASLOVA

Dopustite mi da napišem
Ovu pjesmu bez naslova
O životu bez naslova
O nekome ko je cijeli život bio slobodan
A slobodan bio nije
O ropstvu srca
O ropstvu duše
O nekome što kroz uši još uvijek mu puše
O mrvicama sreće
O tonama izgubljenosti
O dugim lutanjima u traženju sebe
O nekome ko zna da zarobljena ptica neće biti
A svojoj sreći “neće “

U ovom životu bez naslovu
U ovom danu bez sadržaja
U ovom satu bez značaja
U ovom trenu nagađanja
U času dok pričam u vazduh
U optužbama na račun sebe
što sipaju kao iz rukava

U svim ovim godinama
Tihog nesređenog djeteta
Što čami u mraku
Žudeći za svjetlom
Za tračkom spasa
Sa snovima od zanosa
Sa ispruženom rukama očaja
I optužbom bez imena

Pustite me da pjevam
Dok bolu jednom ne bude dosta
Dok dušu jednom ne polozim na dlanu
Dok oči ne postanu suhe
I rijeke suza izgube svoj tok
Dok se ne budem radovala svakom novom danu

I kada ova pjesma bez naslova
Jednom samo prošlost bude
Kad ja budem neko ko je živio davno
Jednom kad bude učila ljude
Kako se ne sjedi cijeli život u budžaku
I život posmatra iz prikrajka

RAVNODUŠNOST 

Teško je kad ujutro 
Ustaneš na lijevu nogu
Ujutro mrziš sam sebe 
A poslije podne cijeli svijet

Teško je žalit’
Kad neko umre 
A prije ne primjetiti 
Njegovu dobrotu
Kao opojni, mirisni cvijet

Teško je 
Osjetiti rastanke 
I gledati maramice kako te mahanjem 
Na dugi put šalju

Teško je
Budit’ se u znoju
Sanjati tople, nježne ruke dok miluju
I gubiti ih u očaju.

Teško je prevrtati po sjećanjima
I vaditi požutjele slike iz prašine
Teško je kad zamiriše rodni kraj
I počneš nositi teret tuđine

Teško je biti bolestan 
A praviti se da nista te ne boli
Teško je kad ljudi iz zlobe
Stavljaju na ranu soli

Teško je smijati se 
I kada bi plakati htio
Teško je prestati vjerovati u bolje 
I sjećati se dana kad nadu si ubio

Teško je biti sretan
Ako oko tebe tužnih ima
Teško je biti veseo
Ako je drugima zima

Ali 
Mnogo je teže biti ravnodušan
Da ne osjećaš ništa
Da nikad ne plačeš 
Da nikada se ne smiješ
Da ne postojiš 
Da nisi živi stvor

Dok decembarskog jutra 
Pratila me bajka 
Snježna, nježna čipka
Srebrna grana od mraza otkana
Tako draga, ljupka I gipka

Toj nestvarnoj ljepoti 
Ne mogu se diviti 
A kamoli radovati 
Dok plačne oči trljam krajičkom rukava 
Glumim hrabrost 
I suze tjeram u bijeg

U srcu mome vladala je studen
U pogledu na majčino uplakano lice 
Skupljene ruke što tugu stišće
mnogo toga nedorečenog
I tuge još

Željela sam još malo ostati 
Usporiti sat, vratiti vrijeme unazad
Osjetiti toplinu majčinih obraza 
I suza uzalud

Al’ prenu me sirena vozila 
Što u novi život treba da vodi me
Obazirala sam se na ruke što mašu
I mislila, “Ah, taj prokleti život,
Što tako nemilosrdan je!”

Još dugo sam jecala usput
K’o dijete kojem oteše najdražu igračku
Gubilo se mahanje 
Promrzlih ruku u daljini

A ja sam ostavljala
Malu, dragu, uspavanu varošicu
I išla u susret svjetlu velegrada
U tuđini.

(2005)

JUČE DANAS SUTRA

Prošlost je nepromjenljiva 
Ali je toliko moćna 
Da može da utiče na sadašnjost 
Da ugrozi ili uljepša budućnost.

Proslošt nas gleda iz prikrajka 
I nije samo prekriženi datum u kalendaru
Prošlost je dio sjećanja
Na neku uspomenu staru

JUČE je prošlost i ne može više biti DANAS 
Ona nas stalno prati u stopu
Ponekad o njoj sa smješkom razmišljamo 
A često grcamo kao u potopu.

Prošlost je dio onoga što smo SADA
Prošlost je kad prvi put zaplačeš 
I ugledaš ovaj suludi svijet

Prošlost je kad si još u pelenama
Bezbrižno se cupkaš na roditeljskim koljenima 
I odišeš nevinošću ko najljepši bijeli cvijet

Prošlost je kad ti ispadne prvi zubić 
Kad prvi put sjedneš u školsku klupu
Kad nezgrapno napišeš prvo slovo
I u učiteljici vidiš drugu majku.

Prošlost je kad se prvi put zaljubiš
Kada se zarumeniš, kad zadrhti
Prošlost je tvoj prvi poljubac 
I prva ljubav tvoga života

Prošlost je kad pomisliš 
Da je prvo ljubavno razočarenje
Za tebe kraj svijeta
Kad s tobom plače cijela planeta

Prošlost je dan kada sam postala mama
Kada sam postala svjesna 
da se najljepše životne stvari 
rađaju u bolu i
Da su ljubav i patnja

Prošlost je stvorena od sunca i kiše
Od svjetla I od tame
Ona je uvijek u meni prisutna 
K'o stara haljina u ormaru
Neupotrebljiva 
Ali suviše vrijedna 
Da bih je mogla odbaciti

Prošlost je satkana od hiljadu juče
Od proljeća, jeseni, ljeta i zime
Prošlost su kockice satkane od ljudi
Mnogima više ne znam ni ime.

DANAS je svaki novi dan
Od Boga darovan
Mogućnost da popravis greške
Da oprostis ljudima
I grijehe teške

Danas je novi izazov 
Da stvoriš novo sutra
Danas je nova nada 
Što umire zadnja

Danas je svjetlo na kraju tunela
Ili mrak na početku svjetla
Danas je mogucćnost da zaboraviš juče
I spremno dočekaš sutra

Prošlost je nepromjenljiva
A budućnost tajna vječita
O njoj snivamo, njoj se nadamo
A ne znamo da li ćemo dočekati jutra

I kada se ujutro probudim tužna 
I ne bih nikud, baš nikud mi se ne da
Objema rukama ščepam DANAS
Jer znam da imam OVDJE I SADA.

MAJSKO BUĐENJE

I tako jednoga jutra
Čulo se dobovanje gladnih ptica 
One su usprkos svemu pjevale 
Uvlačile toplinu u grudi
Nevinost u san
U jednome trenu kada se u mukama 
Rastajaše noć i dan

Poželjeh se iz ovog prelijepog sna 
Nikad ne probuditi 
Trčati slobodno kroz zlatno klasje
Brati crvene makove 
I uvlačiti u sebe mirise nezavršenog djetinjstva

Tumarah poljem suncokreta 
I tjerah preplašene ptice
Uporno hvatah svjetlucave svice 
U mraku što izmicu 
I probudih se….

Vrijeme za ustajnaje
U ovom gradu koji ne spava nikad
I nestade odjednom one seoske idile
To kiša sumorno dobuje po krovu 
I trka za nekim “boljim mjestom pod suncem”
Ne posustaje.

JUTARNJA TUGA

Još jedno praskozorje 
Ogrnu svoj maglovit, mističan plast
I po ko zna koji put gledam u strop
U nemogućnosti da se pokrenem

Ipak - nadam se 
Utihnut će i moja bol
S dolaskom jutra k'o viteza
Koji zbaci sa sebe taj crni plast
Private se mača i sječe nostalgiju.

Odlazim i ja 
Polako u taj svijet 
Koji se na bol ne osvrće 
A svako svojim putem kreće 
Ne obazirući se na druge.

“KO RANO RANI, DVIJE SREĆE GRABI”,
Rekoše davno ljudi.
Kuda to žuri kolona mrava 
U zemlji zaborava i usnule historije
Gdje samo otkucaji opominju na vrijeme.

________________________________________

Meho Jakupović (1958)
Engleska

Novi dan

Smjenjuju se slike iz mladosti,
da li java, možda samo snujem.
Zatreperi duša od radosti,
u daljini,kloparanje čujem.

Izmaglica nad Sanskom dolinom,
prekrila je polja i vrbake.
Dahce “ćiro”, obavijen dimom,
piskom budi, usnule sokake.

Iznad rijeke, izdigla se pruga,
jedna skripi a druga žubori.
Kao Sana i ona vijuga,
skupa žure u zagrljaj zori.

Novo jutro, donosi toplinu,
horizontom nesta “ćiro” rani.
Sunce blago, obasja dolinu,
snene kosce, ribare na Sani.

Oglasi se tek po neka ptica,
stidljivo se i zrikavci jave.
Sunce sjajem, dolinu golica,
njive rosne i brzake plave.

Da li se bojiš

Ulica sada, drugo ime nosi,
neka nova lica, šetaju se njome.
Bijeda i čemer, pola grada prosi,
ko` to može sreću, pronaći u tome?

Znatiželjno ulazim u gradsku kafanu,
listam uspomene na minula ljeta.
Ne trebam danas ni piće ni hranu,
prijatelje tražim, pritisla me sjeta.

Da li je to moda ili rat još traje?
U maskirnoj bluzi, jedva te poznadoh.
Sigurno se pitaš i ti samnom šta je,
jer ovog puta, pozdrav ti ne dadoh.

Da li se bojiš,pogleda moga,
ubogi junače, pokrpane bluze?
Hoćeš li uspjeti umoliti Boga,
za vapaj majki, za dječije suze?

Da li se bojiš, pogleda moga?
Da li se bojiš, što ću da te pitam?
Ja ovdje nisam, nisam zbog toga,
onaj sam stari, još bez cilja skitam.

I moje ruke i srce su čisti,
k`o pupoljak ruže, poslije majske kiše.
Ja sam onaj stari, ostao sam isti,
bogatiji samo za iskustvo više.

E moj “Stari”….

E moj “Stari”, tako stoje stvari,
jedni psuju a drugi te pljuju.
Ovi moji u zvjezde te kuju,
a svi skupa ono vrijeme snuju.

Zlobni vele, da si bio “Joza”,
vlastodrzac, diktator,velmoza.
Zivio sam u drugome svijetu,
nosio ti cvijece i stafetu.

Dva puta smo, drugarski se sreli,
stajao sam ispred plavog voza.
Prvo djecak, potom covjek zreli,
jos se hvalim:”Vidio sam Broza”.

Vrijeme tvoje, kao svjedok osta,
ovo novo, samo tugu nosi.
Svima malo, nikom nije dosta,
Istinski smo i gladni i bosi.

E moj “Stari”, tako stoje stvari,
ovi novi kao psi se glodju.
Mnogi budu i dodju i prodju,
niko nije, dorasto za vodju…..

Halloween

Samo,sto sklopim oci,
pocinju ruzni snovi.
Fantomski brod zaplovi,
dzehenem treba proci.

Sumporni dim se dize,
ispod njeg`,puzi lava.
Pojavi se u trenu,fosforna mrtvacka glava,
kroz duplje ociju njenih,zelena mamba gmize.

Ovo je uzas i strava,zaista jeziva slika,
ovo je noc vjestica.
Teturaju zombi, bez lica,
iza njih apokalipse,cetiri konjanika.

Sejtani s bradicama,zovu me imenom glasno,
zeleni vilenjaci,igraju kolo svoje.
Grobovi otvoreni u dugom nizu stoje,
zelim uteci negdje,nadam se da nije kasno.

Sa suncem ,sve se stisa,
bas sve u jednom trenu.
Kosturi,pauci,zombi,svi se povlace u sjenu,
nesta sejtana,zmija a i slijepoga misa.

Pacovi su ubijali ljude

Vrijeme ratno a na vlasti lude,
miris krvi, mami lesinare.
Mis strahoras, udari na ljude,
opogani rijeke i bunare.

U nedogled,stakori se kote,
svakim danom,sve vise ih ima.
Sto mi nudis,moj bjedni zivote?
Da moram da zivim s pacovima.

To mi dusa,ne moze da svari,
prazna sela,srusena ognjista.
Da normalno,gledam sve te stvari,
ko’ da nikad,nije bilo nista.

Mene je strah,samo gospodara,
jer smrtnici ne mogu da sude.
Gdje je vodja,sad da odgovara,
Sto pacovi,pomorise ljude?

A mitovi,stvaraju se novi,
proeuropske,nebeske nacije.
Nazalost i one,kao i pacovi,
povijesno dolaze iz kanalizacije.

Sjecanje na rahmetli Alisic Fikreta zvanog “Dido”, logorasa “Omarske”.

Ponos

Sudbo moja, dodjeljena meni,
dorasto da se nosim s tobom.
Greskom srce, dadoh jednoj zeni,
sad me zeli, napraviti robom.

Ja ne mogu, protiv svoje volje,
zar da pucam,po narodu svome.
Znam ja dobro, sto je za me bolje,
i ponosno, ostajem pri tome.

Bas to zele, slomiti u meni,
znaju necu, pustiti ni glasa.
U zlobi se nadmecu kreteni,
rezi copor, pobjesnjelih pasa.

I pored tolikih, pasa rata,
dal` ja imam pravo, covjek biti?
Kad god prodjem, ta prokleta vrata,
znam da zivot, visi mi o niti.

Sudbo moja, dodjeljena meni,
znam da su mi, odbrojani sati.
Novi zivot, dadoh istoj zeni,
neka bude i otac i mati.

“El-Dorado” 95 “Psima ulaz zabranjen!”

Sto napisati a da vec napisano nije? Nema se nista ni dodati, ostaje jedno tuzno sjecanje i pitanje:”Da li smo mogli, uciniti ista pa da se ne dogodi?”
Mi koji smo osjetili, srpski fasizam na vlastitoj kozi, mogli smo samo da kunemo, zapadnjacinisu htijeli da kvare, planirane vikende. Na zalost tih dana, predaleko bijahu i Bihac i Travnik. Traziti krivce? Besmisleno. Kompletna vlada daje ostavku, na vlast dolaze drugi, neoptereceni propustima predhodnika. Zasluzni dobijaju ordene”Legije casti”, dobro je da ne postoje ordeni “legije srama”. Treba izuzeti velike narode da se medjunarodno ne smiju teretiti za tako male stvari. Pa sto onda ciniti? Zrtvama obezbjediti identifikaciju i pokop, vrijedan covjeka. Za generacije koje dolaze, odrzavati tuzne istrijske casove, kraj njihovih sehidskih mezara. Da im se ne dogodi isto. Da li to moze umiriti savjest? Evropa vec vjekovima,nema savjesti za svoje gradjane s predznakom polumijeseca. Srebrenicani jos uvijek, traze svoje najmilije, traze istinu, pravdu, razumijevanje. No mnoga pitanja ostaju bez odgovora. Krvnici se nakon svega kaju u zamjenu za sto manje zatvorske kazne. Njih je desetak, zrtava blizu deset hiljada, dodamo li tome minimalne kazne, moramo se zapitati:”Koliko kosta jedan ljudski zivot?”
Razlog vise za slicna pitanja pa to je bila zasticena zona, pod okriljem UN-a. Hrabri plavi sljemovi(sljamovi) su nakon svega, proslavljali vlastito spasenje. Znaju preporuke im nece traziti niko, mogu se okusati u nekom drugom poslu. Kasno je za heroje. Nama koji greskom ostasmo zivi, ostaje u amanet da dan najvece bosanske trgedije, dostojno obiljezimo. Prkosno drzeci isti onaj cvijet za koji oni padose.
El-Fatiha!

Dana 24.05.1992 godine, granatirani su moji rodni Kevljani, geografski opkoljeni pravoslavnim selima. Same cetnicke vodje su izjavile,da je u toj akciji, ispucano projektila u vrijednosti preko stotinu hiljada sadasnjih eura. Iako je vise parodija, pjesma je istinita….

Living Together

Tisinu prolomise eksplozije,
to Srbi nase komsije drage.
Rade sto nisu,nikad prije,
pucaju na Kevljane iz sve snage.

Petrov Gaj,Lamovita,Radivojci,
svakoga casa, dolijece granata.
Gadjaju dobro, svi ti momci,
Srbin je uvijek, spreman za rata.

Padju posvud, mine, granate,
gore mahale, dusman ne stedi.
Divljanja, cetnicke pjesme prate,
gusle su znak,opasnost slijedi.

Rjecica Vrioska, prepuna ljudi,
odnosec` lisce s okolnih vrba.
Kao i sama da se cudi,
tolikoj mrznji, komsija Srba.

Tisina grobna i djeca cute,
kompletno selo, ni jedne rjeci.
I psi su mirni, nevolju slute,
i zivot cjene, neka je pseci.

Boze daj da prestane, ovaj ruzan san,
daj da fasisti za zlocin plate.
Topao i ugodan, majski dan,
samo da ne padaju,ove granate….

Pakao Podkozarja

Projaha smrt, Krajinom mojom,
u liku bradatih cudovista.
Proljece oslika, krvavom bojom,
iza nje zivo, ne osta nista.

Utihnu cvrcak, ugasnu svitac,
planuse sela, sokaci skriti.
Tihu dolinu, probudi hitac,
slobodu uzese, logori smrti.

Vjecita zelja, ubogih kmeta,
da ruse i pale, urbano sto je.
Cardak i ezan, stalno im smeta.
Cega se oni, zapravo boje?

Najtuznije proljece u mome kraju,
Protkano vriskom, suzom i tugom.
Uspomene bole, sjecanja traju,
ili si covjek il` ono drugo.

Projaha smrt, Krajinom mojom,
pogazise djulistan, zedni vampiri.
Pokosi pupoljke, smrt kosom svojom,
poljem se miris, ljiljana siri……

________________________________________

Džabir Sedić (1987)
Sanski Most

TOP PUK'O, BAJRAM PROŠ'O

U džepu bajramluk
i novac za mjesec dana.
U kesi burek, malo baklave,
kurbanskog mesa već narezana.
U oku kuća, otac, brat,
majka kroz suze što maše.
U duši bajramska radost,
i žal što kratko bijaše.
U srcu vjera, Bosna,
porodica, ljubav i škola.
U glavi mnoštvo misli –
vječiti rat sreće i bola.
U rodnoj se kući
osjećam poput gosta.
Toliko toga nosim,
a koliko tek' osta.

KLINIKA ZA LJUDE VISOKE METAR I SEDAMDESET

Zamisli
da postoji klinika
za ljude visoke
metar i sedamdeset?

Kažeš nije u redu?
Šta, svi su jednaki?

Ne misliš da su svi
jednake visine,
već da ljudi imaju
jednaka prava?

Uredu, slažem se,
ali, nemaju svi
jednak status.

Crnac i bijelac,
jevrej i Nijemac,
musliman i budista,
obučen i nudista,
pravoslavac i katolik,
starac i mladolik,
muškarac i žena,
mudrac i bena...
Svi su isti, ili ne?

Nabrajat bih mogao
sate cijele,
jedino ispravno je -
na dobre i loše
da se ljudi dijele.

Postoji zakon,
ljudski i Božiji,
koji za sve
treba da vrijedi.

Ljudi su nesavršeni,
pa i njihovi zakoni,
i njihove presude.
Ali, Bog koji je savršen,
čiji je zakon i sud tačan,
odredio je da tako bude.

Ne slažeš se
da treba klinika
za samo metar
i sedamdeset visoke?

Kako to znaš?
Pa razmisli malo,
šta je dobro a šta loše
oduvjek se znalo.

Zato, bez obzira
ko si i šta si, i kojoj
kategoriji pripadaš,
dobro ili loše -
dato ti je na izbor,
možeš da biraš!

SNAGA

Snaga je u količini,
snaga je u kvalitetu,
snaga je u čovjeku,
snaga je u djetetu.

Snaga je u tijelu,
snaga je u glavi,
snaga je u srcu,
snaga je u vjeri.

Najveća je snaga
obuzdati snagu!

________________________________________

Mersida Sadiković-Osmanbašić (1966)
Sarajevo

Slika života

Htjedoh proći kroz oganj žudnje
da poletim krilima galeba
nad klisurama oči da natopim ljepotama svijeta
i budem feniks bar na tren...
...da budem i nestanem u valovima sjećanja.

Htjedoh riječi uklesati na kamenu sreće
i biti sjena u očima tvojim
što tjera slutnje ovijene plaštom tuge
i htjedoh biti srna ranjena
...biti i strah u pepeo pretvoriti.

Htjedoh biti...ostati..pepeo postati
i slobodu na platnu života naslikati.

Poslednji ples

Treptaj ptice kreštalice
krilima razapetih nitima duge
odzvanja klisurom prošlosti.
Zvuk bubnja utiša žubor rijeke
što krenuvši od izvora suza
izgubi odsjaj suncevih boja.
Suza u oku presahnu
venama prostruja muzika
i utonu u san do novog buđenja.
A ti procvala ružo
ne stoj
ne ubij muziku u sebi
i zapleši poslednji ples
u susret vječnom Svitanju. 

________________________________________
Veljko Bosnić
Srbija

Kako opet preko

Rijeka grabi
Svu noć preko ovog brda
Ove vode našeg doma

Sklupčeni u zadnjem 
Uglu naše sobe
Čekamo sudnji dan
Neki pogrešni korak
Da odsječe ono najgore u nama

Rijeka grabi
Nepodnošljivo

Saplićemo se
Kako opet preko

Ovog što smo sve ove godine
Ljubomorno čuvali
Za taj dan

________________________________________

Robert Roklice (1970)
Hrvatska

Podaci o autoru

Robert Roklicer (Vukovar, 1970.) studirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti (odsjek dramaturgije). Od 1995. godine do 2000. godine radio je u novinarstvu. U tom periodu mnoge njegove eseje i književne kritike prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice - francuski list Le Monde – «Granatiranje Zagreba»).

Radi kao scenarist u Dramskom programu HRT-a te glumi u domaćim filmovima i serijama („Sigurna kuća“, „Živi i mrtvi“, „Metastaze“...)

Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. 
Voditelj je kultne književne tribine Jutro poezije.

Objavio je: 
1. Underground, pjesme, UDUTU, 2000. god., 
drugo izdanje - 2005. godina 
2. Kako se ubiti, priče, AGM, 2007. godina; 
Draganić (Beograd) - 2007. godina; 
www.elektroničkeknjige.com/ - 2009. godina 
3. O čemu pričaš, pjesme, RBP, 2007. godina 
4. Oprosti, a i ne moraš, priče, AGM, 2008. godina 
5. Pivo ne ostavlja mrlje od kave, pjesme, JP, 2009. godina

Suradnik - autor u drugim knjigama:
a) Ekran priče 02, proza, Naklada MD, 2004. godina
b) Zvučni zid, proza, VBZ, 2009. godina
c) Erato, pjesme, 2002. godina

U pripremi mu je roman „Žene & luđaci“ i zbirke pjesama „Bez detalja, molim“ te „Metamorfoze“. Spomenuta djela trebala bi izići iz tiskare najkasnije do lipnja 2010.

Prozu i poeziju kontinuirano objavljuje u Republici, Hrvatskom slovu, Novoj Istri, Poeziji, Večernjem listu, Vijencu i drugim listovima.

Živi u Zagrebu.

METAMORFOZE:
(izbor iz zbirki poezije: „Underground“, „O čemu pričaš“, „Pivo ne ostavlja mrlje od kave“, „Bez detalja, molim“ i „Metamorfoze“.)

RECIMO

Recimo da si zaboravila
stan u Mihanovićevoj,
klimavi krevet za dvoje,
vječito prljavu peć
i ljutitu gazdaricu
koja je ulazila u stan
ne kucajući

Recimo da si zaboravila
siromašne večere u kavanama,
ljetovanje u Zadru
pod šatorom,
zajedničke fotografije gdje
smo zagrljeni i
na kojima se ne čuju
naše svađe

Recimo da si zaboravila
svoje suze kada sam pijan
pao pod autobus i polumrtav
ležao na intenzivnoj,
naše razgovore o budućnosti
u zagušljivim hodnicima
radničke burze

Recimo…
Recimo da sam i ja zaboravio

Ali samo – recimo

NA BADNJU VEČER

Na badnju večer ostao sam sam,
pojeo ribu iz konzerve i
pročitao tisak od svibnja
te shvatio da je turizam ove godine
po svemu sudeći bio uspješan

Na badnju večer netko je na ulici
propucao dijete iz pištolja,
saznalo se to tek nakon dan ili dva
kada je pronađena dječja kapa
na glavi jedne skitnice

Na badnju večer nazvala me je moja bivša
i pitala zašto joj nisam poslao alimentaciju
Zaboravila mi je čestitati Božić,
a i ja sam 
zaboravio čestitati njoj

UZDIGNUTI PRST

Neki mi je klinac jutros
dvije loptice ubacio 
kroz otvoreni prozor
spavaće sobe

Ružno se smijao kada sam 
izišao,
pokazao uzdignuti prst
i nije uzeo svoje 
dvije loptice

Raspitao sam se kod susjeda
koji su mi pokazali
gdje živi dječak
koji je kod mene ostavio 
svoje dvije loptice

Tu sam večer otišao tamo 
Otvorila mi je žena
u prozirnoj haljini
Ružno sam se nasmijao, 
dao joj dvije loptice 
ali nisam uzdigao prst

RUTINA

Pretvaraš se da sve je u redu.
I to je okej, ako mene pitaš.

Pogledi nam se susretnu i okrznu, 
ostane tek poneki ožiljak na zidu.
Ravno očekivanju, 
neravnomjerno razgrćemo šutnju.

Palim televizor. 
Čuje se pjev ptica u dvorištu.
Odlaziš u kupaonu.
Vraćaš se bez suza.

Dobro je, još jedna svađa je završila.

MESAR

Prije nego obelisk procvjeta u svom piramidionu, 
uzmi pločicu zlata i položi je na uzglavlje Suncu 
da se odmara nakon zalaska.

Krenut ćemo u potragu za Erebom i skupa 
prošetati palačom Hada. 
Ti mu budi priležnica, ja ću biti mesar.

Na rijeci Leti napit ću se vode 
i trančirati ništavilo.

Kad kreneš natrag da se ne izgubiš.

Književni dijalog-24
Zajedničke okvirne teme: "Odjek riječi" i "Opasani bodljikavom žicom"
________________________________________

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Prozne i poetske radove slati do 31.01.2010. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Alma Jeftić (Zenica)
Munever Husejnović (Zenica)
Osman Arnautović (Belgija)
Ibro Suhopoljac (Australija)
Arif Ključanin (Novi Zeland)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Hasiba Islambegović (Zenica)
Suada Kovačević (Bosanska Gradiška)
Veljko Bosnić (Drvar)
Jure Drljepan (Slovenija)
Danja Đokić (Sarajevo)
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)

________________________________________

Alma Jeftić (1984)
Zenica 

OKVIR ZA IZBRISANI PORTRET

Omotaj me u 
Ogrtač od svile...
Onaj plavi, sa bijelim 
Oblacima...

Donesi mi 
Hartiju i pero...
Ono tamno, što piše u 
Slikama...

Nacrtaj me u
Maloj kući
Sa crvenim krovom
I gnijezdom u prozorima...

Dopiši mi
Jedan osmijeh i 
Treptaj u tamnim 
Očima...

I na kraju, 
Izbriši portret,
Poderi hartiju i 
Baci pero...

Samo bijele oblake ne diraj...
Na njima ću ploviti 
Onog dana kada shvatim
Da u narisanoj stvarnosti
Ne postoje 
Kuće sa gnijezdima
U prozorima...

Postoje samo 
Okviri
I
Vazdušasti, gusti,
Okovi....

BIJEG U STIHOVIMA

Neću ti dozvoliti da hodiš
Po mojim stranicama.
Pusta, gorda, hladna 
Zavisti
Kćeri pohlepe i majko osvete...
Ne želim te vidjeti ni u 
Bjelinama među riječima,
Ni u stankama
Pred stihovima...
Ne, ne pokušavaj se skriti u 
Mom Sazviježđu zvanom Poezija!
Tamo ćeš samo izgubiti
U borbi sa rimama!
Ne želim, ne želim te sresti
U ponoćnom satima,
Kada družim se s perom i oblacima!
Nestani i reci ljudima
Da od tvojih stega mogu pobjeći
Samo u stihovima...

KROZ RIJEČI - SUSRET

Ako neko
Odluči da pogleda
Kroz mrežnjaču moga 
Oka 
Možda shvati
Moje stihove i želje
U bojama u kojima se
Meni smiješe
I dozivaju
U ponoćne sate...

Ako neko 
Odluči da razvije
Sve fisure i giruse
Moga mozga
Možda pronađe razlog
Zbog kojeg mislim
Samo u 
Stihovima...

Ako neko
Odluči da analizira
Otisak mog palca i kažiprsta
Možda otkrije
Zbog čega život dišem
Samo
Osjetilima...

Ako neko
Odluči da
Pronađe vrelo 
U mojim venama
Shvatit će da 
Vrijeme gradi brane i 
Prepreke
Koje rušim
Sopstvenim 
Čuvstvima...

Ako neko
Odluči da upozna
Mrežnjaču, giruse, otiske prsta i izvor osjetila
Neka piše na adresu
Poezija - 
Okovanih ideja 25...
Jer,
Nedostaje mi...

________________________________________
Munever Husejnović (1985)
Zenica

Munever Husejnović, rođen 21.06.1985. godine - Šerići, Zenica. Završio Medresu "Osman ef.-Redžović" u Visokom. Prozom i poezijom se bavi već duže vrijeme, a svoje radove je objavljivao u školskom listu "Šahid".

Ispovjed samome sebi

Čuj ti,što zboriš teške riječi,
mome slabašnome, kolebljivome tijelu,
samo zato što si me uhvatio na djelu,
ne znači da moram da ti klečim.

Ptice na grani me sažalijevaju
Kada sam žalostan i one se žaloste
Kada sam radostan i one se radoste,
zbog toga mi one nadu u srce ulijevaju

Mogu svi smrtnici da me kunu
Mogu da mi uzmu duhovnu krunu,
opet će ostati ova nemirna duša...

Kroz dane i dane da se pokorava
Sve do njenog samog zaborava,
da krši pravila i da ih sluša...

Krivi smo mi

Neka mi oproste sva djeca svijeta,
ubijena zlom rukom, zlih ljudi...

Kojih se stidim...

Neka mi oproste sve majke njihove,
čije suze noćima teku zbog ljudi...

Kojih se stidim...

Neka mi oproste svi očevi njihovi,
koji nisu mogli da oproste, tamo njima...

Kojih se stidim...

Neka mi oproste majke ljudi,
koji djecu ubijaju od Istoka do Zapada...

I njih se stidim...

Crni zlosutnik

Noćas sam gledao u budućnost svoju
Vidio kako odvode porodicu moju
Neki ljudi u crnim kao noć odjelima
Koji se ne libe baviti lošim djelima
Vidio sam kako djeca iz komšiluka plaču
Čuh crne ptice zlosutnice kako gaču
Pjesmu smrti koja samo zlo priziva
Čuo sam curicu kako majku doziva
Vidio zlo za kojeg nema pravog naziva
Vidio sebe kako plačem nad tijelom svojim
Bez glave, i mnogo tijela da ih ne brojim
Vidio lokve krvi kako se stapaju u rijeku
Vidio sam još jednu viziju mnogo tešku
Od koje živom čovjeku tijelo trne
Od koje se dani pretvaraju u noći crne
Vidio sam stvari od kojih se krv ledi
Živom čovjeku koji daleko od toga sjedi
U udobnom naslonjaču svoje fotelje
Vidio sam viziju koja smutnju stere
Koja vodi u nestanak moga naroda
Vidio sam zlo zbog kojeg sloboda
Ima svoju pravu vrijednost i značaj
Vidio sam kako uništavaju moj zavičaj 

Šaptač snova

Noćni šaptači što me lažu
Što mi lažne snove daju
Neka se ne vesele mojoj propasti
Neka se tome ne raduju

Ne znaju oni moje stanje
Ne znaju oni šta je u duši
Ne znaju oni da kad dođe svitanje
Njihova lažna nada se tad ruši

Neka se ne vesele mojoj naivnosti
Time što mi uljepšavaju snove
Neka me ostave da snivam
O onome koga duša zove

Neka me puste da u zore cik
Čist od njih pustim krik
posljednji...

Ostavite nas

Ne krijem zadovoljstvo mog postojanja
Nit' krijem strahote mog odrastanja
U zemlji koju tuđinci prisvajaju sebi
Isti oni koji su je uništavali a trebali ne bi

Neka im je na sramotu od naroda
Kojima su spremili odu nestajanja
Sve dok u njima živi sloboda
Neće biti nestanka, a ni nestajanja

Ove žrtve njihovih ideja suludih
Što mrtve mirno u grobu ne leže
Nikako ni mrtve od njih ludih
Ne mogu svojoj slobodi da bježe

I mrtve ih uznemiravaju ubice
Njih samih...

________________________________________

Osman Arnautović (1948)
Belgija

Povratak

Ma, nije da nije, dragi moj Alija. Jeste. Teška je ova naša dijasporska. Ko đumle. Al’ eto, opet se podnosi. Nekako. Evo me sjedim u “Klubu”, a kroz veliku staklenu stijenu gledam briselski trg u Molenbeeku i sve one užurbane ljude ispred, a i iza tezgi. Pijaca četvrtkom. Nema tu šta nema. Od igle do lokomotive. Očito je da prodavci uzvikuju svoje reklamne štosove. Vidim kako otvaraju usta, fale svoju robu, a iz ove moje perspektive ništa ne čujem. Liče mi na ribe na suhom. 
Devet je sati. Još je iha rano. A kada se samo sjetim da je to za nas bilo iha kasno. Za nas je rano bilo šest sati. Poraniš, pa u gradsku na kahvu, poslije u « Biser » na burek. Eh, šta š’. Vremena se promijenila, moj Alija. Jebiga, ti preseli. Rano. A možda je tebi bolje tamo na Ahiretu. Bar nećeš gledati ove muke i belaj. A, evo i efendije Tosuna. Baš lijepo da zakahvenišemo i promuhabetimo. A jadnik, moj Alija. Doš’o i on u Belgiju. Na azil. Politički. Pitam se samo kako mu je kada mora da baca i drvlje i kamenje na svoju rođenu domovinu, da je crni, ne bi li se tako umilio ovim zapadnjacima, pa da mu daju boravak. A da mu bogdo daju!. Ih, đe bi mu bila glava ! 
- Esellam alejkum, dragi moj Tosun-efendijo, velim i sav se topim od miline. Da mu olakšam. Da u društvu sa mnom i uz koju ljudsku zaboravi svoju azilantsku muku. 
- Allejkum-mussellam, Ešrefaga? Ti poranio ? 
- Jä, vala.
Zejnil, naš klupski konobar, visok, mršav ko prut, neobrijan, prilazi našem stolu, i mrzovoljan, a mahmuran, vidi mu se to u očima, zalaje : 
- Šta ćete ? 
- Pa, kahve.
Odgega Zejnil. Ispratimo ga očima, a zamašemo glavama ko biva : e, svašta ! Eto, moj Alija, niđe poštovanja. Niko nikoga ne benda ni za suhu šljivu. Onaj egoizam, zavlad’o. Eh znam, reći ćeš da ga je bilo i u naše vrijeme. Nije, Alija. Bogami. Nije. Bilo je bolje. Poštovalo se. 
Zaustavim misli malo. Da ohanem. 
“Ne znam, dragi moj Alija, što ti ja sve ovo pričam. Kada i ti to sve znaš. Al ‘eto. Dođe čo’jku da se otvori. Priča o onom što ga je nekada boljelo i tištilo. U posljednje vrijeme me pohode misli o onima što umriješe. Ne znam zašto. Valjda to tako dođe s godinama. A Bogu fala, u lijepim sam. Sedamdeset i treća mi je. A ti, ti ode mlad. U cvatu mladosti. I ne zapamti ti ovu našu muku dijasporsku. Oni s onu stranu Drine - ne volim ni ime da im pominjem - nas oćeraše s naših odžaka. Očeraše nas, brate Alija, pa se evo, potucamo po tuđem svijetu. Nešto mi na um pada onaj Nezir. Sjećam se svake njegove riječi. K’o da je bilo juče.

Iš'o ti moj Nezir tamo onoga dana i pravio se da pažljivo sluša žalopojke rođaka mu Teufika. Povremeno je klimao glavom pitajući se "zar nije već bilo dovoljno muhabeta kod njegove halake” kod koje su bili na sijelu. Njihove žene su išle iza njih, svaka uronjena u svoje misli. Bilo je negdje oko ponoći. Blaga noć je u mrkli mrak ovijala kuće s obje strane prašnjavog džombastog puta. Tom se carstvu mraka jedino inatila krhka i stidljiva, lelujava svjetlost petrolejke s prvog boja velike kuće, posljednje u safu s lijeve strane. A odmah iza nje prostirao se harem. Svaki put, čak i u po dana, kada je morao da prođe pored harema, Nezir se silio da gleda na drugu stranu. Ipak su njegove oči, katkada kratko, prelijetale mezare i brzo se odvraćale. Čim stigoše do ograde od bodljikave žice, koja je opasavala harem, Nezir, gledajući pravo preda se, ubrza korak i prisili sebe da sada svu pažnju usredsredi na ono što mu je njegov brbljivi rođak Teufik govorio. Pređoše tako tridesetak koraka, tempom neuobičajenim za njihove godine, kada iznenada Teufik opazi da Nezira više nema pored njega. Zaustavi se, okrenu se i vidje Nezira zastalog na dva koraka iza njega, nepomičnog, ukočenog, kao prikovanog za zemlju, pogleda uperenog desno od mjesta gdje je stajao.
„Šta ti je, Nezire?“, upitao je smeten promjenom u ponašanju svoga rođaka. „Šta ti je ?“
Dvije žene iza njih su bile takođe nepomične, kao paralisane.
— Nūr ! — prozborio je Nezir drhtavim usanama.
— Kakav nūr ? Šta ti je, bô Nezire?
— Pogledaj ! Nūr !
Na deset metara od njih, iza bodljikave žice, fluorescentni talasi zaslijepljujuće svjetlosti su se prelijevali u kaskadama sa obje strane trbušastog mezara. A iza tih veličanstvenih slapova, pitome, mliječne oči jednog janjeta su zračile iskričavi fluid. 
Bio je to mezar Šeće, djevojke dorasle za udaju, ljubimice jedne bogate porodice. Donedavno, ona je privlačila poglede mladih neženja koji su krišom dolazili da vrebaju rijetke izlaske mlade djevojke u bašću, natopljenu mirisom jorgovana. Biserne priče o njenoj ljepoti, njenim dugim kosama "k'o u šumske vile", njenim očima "bistrim k’o gorski izvori", su se nadaleko širile.
Ubrzo poslije šokantna i nevjerovatna vijest se pronese čaršijom : Šeća je oboljela. Iz dana u dan je kopnila, mršavila; ljepota se topila; legendarne kose su izgubile sjaj ; dva gorska izvora su gasnula. Sa svih strana su dolazili hećimi, ali pomoći nije bilo. Njen otac Hadžaga, uvaženi trgovac, lud od bola, pozivao je imame koji su pisali zapise, klanjali bez prestanka na uzglavlju bolesnice.
Uzalud.
Umrije.
Ni Nezir ni Teufik, a ni dvije žene nisu znali kada su odvojili pogled od te magične slike i kada su se našli u Nezirovoj kući, nedaleko odatle. Provedoše noć bez sna, zgrčeni na dva otomana. U sabah, uz prve sunčeve zrake, odoše u harem, upališe svijeće na Mezaru, baciše novac, pomoliše se i udaljiše svečanim korakom, mirne, olakšane savjesti.
Novost o "nūru" na Šećinom mezaru proletje čaršijom brzinom orkana.
Mezar postade svetilište na koje su ljudi i žene dolazili da se pomole, da upale svijeće, da bace novac.
Ali pijaca, koja se prostirala s druge strane harema se brzo širila i vlasti odlučiše da presele harem iz centra čaršije. Jedino ostade Šećin mezar i neobično, lokalno hodočašće se nastavi.
A onda odlučiše, poslije toliko vremena, da na tom mjestu podignu vodotoranj. 
A oni što Šećin mezar premjestiše okončaše ubrzo. Uze ih sila božija.
Jednoga od njih nađoše mrtvoga u njegovoj mračnoj sobi. Rekoše naiskap popio litru one prepečenice. Drugi se ugušio u Drini, a treći se objesio.

A što ja to opet tebi pričam, Alija, kada ti to k'o i ja znaš.
Joj! A kada se sjetim, Alija kak'i smo ti mi bili hrsuzi. Ih ! Ti, ja, Halil i Bajro. Samo nam je bilo do šege i šale. A vala neka je. Bilo nam je lijepo. Reći će da nismo poštovali. Nije. Varaju se. Jesmo poštovali. Ali sada znam. U toj šali i smijehu krili smo mi svoje strahove. Jeste Alija. Zar nismo?
Kad se samo sjetim Bajre Čite i njegovih kerefeka. Taj ti je, neka mu dragi Allah podari džennet, živio za smijeh i urnebes. Sjećaš li se – uh gluho bilo i ćoravo - na dženazi mu matere napio se ko trijeska. Sjedi i hudi. A baš dan prije odlučio Bajro – sjećaš li se, bo Alija toga - onako debeo da smrša. Trčat će, reče, oko mahale nekoliko krugova svaki dan. 
„I trča l' on?“, upitam ja tebe sutradan, Alija. Sjećaš li se ti, bogati, toga ? A ti mi veliš:
„Trča. Obletio je Bajro puna četiri kruga oko mahale, al' je, kad se vratio kući, poj'o tevsiju mesne pite.

Dva dana kasnije : žalost. Mati mu Rapka umrla. Ja'nica.
Okupio se svijet. Pripreme za dženazu u jeku. A Bajro na sred avlije zasjeo i pije.Već je dobrano okvašen.
Ulazi efendija i išaretom pita ko je ožalošćeni. Isto tako išaretom mu pokazujemo Bajru.
Efendija, s izrazom na licu ko da mu je pomrlo po' familije, prilazi i kaže 
- Esselam – allejkum !
A Bajro, mrtav ozbiljan, kaže i ne podizući glavu.
„Zdravo, oče !“

Joj, kako nam je bilo neprijatno. Da u zemlju propa'nemo. 
- Ah, izvini, efendija Tosune, ja se malo u mislima zanio. 
- Neka. Neka, ba Ešrefe, – kaže efendija, gricne šećer i srkne onako slasno i s ćejfom već ohlađenu kahvu. 
- Hej, Zejnile, bo, dones'der nam još dvije !
A šta da ti pričam. Bilo je svašta. 
- Nego, efendijo, idem sutra u moju Bijeljinu. 
- A boga ti ? 
- Boga mi. 
- Blago tebi. Ti imaš papire, pa moreš. 
- Ja. 
Ne zaželje mi, moj Alija, efendija ni sretan put. Zaboravio na red. O sebi se zabavio.

Eh, šta ćeš. Tako ti je. A sjećaš li se, Alija, kada mi sestra Rabija ono preseli. Eh i to je bilo žalosno. Jadnica natrpjela se. Rak je poj'o. A šta s'. K'o insan puki. 
A ja. Jesam i ja bio nalet. S Halilom idemo prema haremu, pratimo moju sestru. A Halil će ti : „Ove dženaze sve skuplje.“ A poznajem ja njega ko zlu paru. Znam da će nešto trehnuti. 
„A zašto tvoju sestru ne sahrane ovako uzdupke. Manje bi mjesta zauzela, a i bilo bi jeftinije“.

Smijemo se !
A moj mi sin Osman veli :“Bolan, babe, kako možeš ?“, a ja mu odgovorim „Mogu. Zna moja Rabija kakvi smo mi. Ne bi nam zamjerila.“ 
Al' kažem ti, Alija, krio sam se smijehom u moj strah.

* * *

Joj, jest' se oteg'o ovaj put. K'o gladna godina. Sav sam se ukočio. A, znaš li ti, Alija, šta znači provesti 26 sati u autobusu. Blago tebi. Ti bar ne moraš sve ovo da trpiš.
Joj čekaj, Alija, evo baš prolazimo pored Garulje. I pada mi na um Mićo. Jadnik. Jedna od legendi našeg grada. On me je uvijek podsjećao na onog kobajagi ludog, znaš onog iz serije „Kože“ koji je stalno šetao čaršijom i vikao : „Ja i moj narod ! Mi ćemo ....“ Pa taj je kritikovao na sva usta sve i svja. Mićo naš nije bio takav. Ne znam ni sām što ga poredim s onim .... onim. Elem, naš dragi Kentaur mi dođe u pamet. Ona kaldrma ispred Socijalnog me podsjeti. I čitava mi se priča 'nako umornom, evo Alija, odvija pred očima k'o u filmu. A ko da je to bilo juče.

Mićo je konjanik. Konjanik bez konja. Kad korača, pocupkuje, desne ruke podignute u visinu grudi, prstiju zgrčenih kao da drži kajase. Svaki dan "jaše" gradom, kaska lagano u susret prolaznicima i vreba priliku da naskoči na njih. Čineći to, grohotom se smije. Jahati, a onda naskočiti na nekoga je sve što ga preokuplja u životu.
Cio smisao njegovog postojanja je jahati u laganom kasu koji ga nikada ne zamara, nasrnuti bezopasno na nekog prolaznika i smijati se prepun veselja. 
Tako on mimoilazi prolaznike, neke ostavlja na miru druge zaskoči i to se ponavlja po cijeli dan i veče. Onda najednom iščezne, niko ne zna gdje. A niko se i ne upita gdje on spava, da li jede, da li se pere. Ništa.
Sutradan sve nanovo počinje. Mićo jaše, sa zagonetnim smješkom na stisnutim usnama, a onda naskače. Iznenađena tim nenadanim napadom, osoba, muško ili žensko, se naljuti, pođe da ga odgurne, udari, ali nešto u nestašnom osmijehu tog napadača zakoči prvi impuls. Bijes, suočen s tom nepoznanicom, se u sekundi ispuše. Potom osoba zausti da nešto kaže, da mu opsuje ili da ga uvrijedi, no, promijeni mišljenje i ubrzanim korakom napušta taj konjski teatar.
I toga je dana, moj Alija, Mićo vrlo rano izjahao iz svog skrovišta. Jašući je prešao glavnu ulicu, okupanu aprilskim suncem, pustu kao da ju je očistila neka ogromna metla. Jedino su sitne čestice prašine, praćene svicima svjetlosti u plesu, lebdjele u razdraganoj i neobičnoj igri. 
Lišen dara za čuđenje, Mićo tvrdoglavo nastavi svoje patroliranje ulicama. Čak ni pucnjava koja je počela u tom trenutku nije promijenila ni ponašanje ni izraz lica tog usamljenog i neumornog jahača. Za trenutak se zaustavio ispred zatvorene videoteke. Iskra neke zagonetne razniježenosti zapahnu mu duh. Dvije suze mu kliznuše niz obraze. Ostade nepomičan nekoliko sekundi. 
Ono što je oduvijek bilo neobjašnjivo ljudima u gradu bila je činjenica da Mićo nikada nije nasrnuo na Asima, vlasnika videoteke koga je uvijek pratila njegova petogodišnja kćerka Zehra. Pri svakom susretu djevojčica bi začarala Miću. Njegovi treperavi pokreti su prestajali da potresaju njegovo tijelo i on bi se unio u djetetovo prelijepo lice dženetske hurije. Djetetove crte Hipodamije su ga fascinirale i samo se jedan dio njegovog mozga sunovratio svjelosnim tračnicama u ambis, tamo u polumračne dubine gdje su Lafiti, s okrvavljenim oružjem u rukama progonili ostatke Kentaura. Dodir Asimove ruke bi ga istrgao iz tog tako prisnog svijeta, ali njegov impuls da napadne svog uzurpatora koji mu je isčupao tu fatamorganu, bi se ugasio. Pustio bi Mićo krik i udaljio se jašući.
Mićo svrnu pogled sa zatvorenih vrata diskoteke, prođe pored jedne barikade, krenu trotoarom pored Garulje i uputi se prema autobuskoj stanici tražeći novim žarom žrtve svog bezazlenog nasrtanja.
Iznenada fantomi, naoružani do zuba, obučeni u crno, s maskama na licu izbiše iza ugla poprečne ulice. Mićo ih opazi i, obradovan tim iznenadnim susretom, ispusti krik trijumfa i požuri prema njima. 
— Stoj! ...... Stoj!......
Mićo na to ne obrati pažnju srljajući naprijed. Nekoliko rafala u nizu zaustaviše njegovo veselo napredovanje u kaskadi. Grč, više iznenađenja nego bola, presiječe njegov osmijeh, ruke, ispustivši nevidljive uzde, poletješe uvis i on se sruši. Bio je mrtav prije nego što je njegovo tijelo i dodirnulo zemlju.
Jedan od fantoma, praćen ostalima, mu priđe i gurnu ga nogom.
— Ko je ovaj? — upita.
Njegovi pratioci su posmatrali leš i slijegali ramenima. 
— Vidoje! Vidoje! — viknu vođa — Dođi brzo!
Nizak debeljko, takođe maskiran, izađe oprezno iz dvorišta jedne kuće i priđe trčeći lešu.
— Ko je ovaj?
Vidoje, očito zbunjen i potresen, pogleda Miću.
— Pa?
Mali debeljko i dalje šuti. 
— Ko je ovaj? Čuješ li ti šta te pitam?
— Mićo — reče najzad Vidoje i okrenu glavu.
— Kakav Mićo? 
— Ma jedan.... jedna gradska luda.
— Naš?
— Da.

Skriven iza ograde slušam razgovor. A tu se sakrih kada naoružani naiđoše. Srećom nisu me vidjeli. Ubibio sam se i ušutio. Neće me valjda primijetiti. Srećom prošli su. Više se ni s Mićom nisu bakćali. Krenuli su dalje. U zločin ..... Zaboravih da ti kažem da su onog Asima ubili. A ubili su toliko divnih ljudi. Eh !
Joj, Alija, evo me u mojoj avliji. Joj rahatluka. Širim se koliko me volja. A nije, Alija. Lažem ti. Nije tako. Ja to hoću tako. Pored moje velike kuće, u mojoj avliji, imam onu ko vikendica. Ti se toga ne sjećaš. Preselio si se prije nego što sam je napravio. Al' je k'o bombona. U njoj dvije žene izbjeglice. Majku im jebem. Dođu mi Halil, Sajto, Zijo, raspalimo roštilj. Obanjamo. Ih, samo tako. A onda one dvije smrdulje, znaš one anam, - njih još nisam išćer'o iz moga dobra - dođu na balkon „vikendice“, nadlakte se na ogradu i sejre. Ode ćejf. Ode ljepota. Uđem u kuću.Da pristavim kahvu pa da sjednem pored prozora i da gledam napolje. I sve mi se čini da ću ugledati Fejzu i njegovu ženu Zumretu kako razgovaraju pred kanatama. Odnekuda će izbiti Meho i njegova Sena pa će i oni nadodati koju. Uh, ni jednog poznatog lica. Sve neke žene starije, u rubinama od grubog bijelog sukna, a gore jelek crn izvezen. Većina ljudi nosi neke čudne šešire kratka oboda. Eno, baš prođe i jedna šajkača.
Mrštim se, moj Alija. Ðe ja ovo dođoh? U neki drugi svijet. Gasim peć. Kahva mi se ne pije. Odoh ja neđe da je popijem. Možda i sretnem neke naše : Saleta, Mašu, Ðoju, Simića zlatara, Kemu, Darka. Koračam polahko, sve nogu pred nogu, šetam pogledom po licima koja mimoilazim. Nikoga ne poznajem. A niko i mene, vala, ne gleda. A prije proći nisi mog'o, a da te usta ne zabole od tolikih pozdrava u prolazu, zastajkivanja u razgovoru. Lahnu mi kad stigoh pred „Gradsku kafanu“. Ko velim. Tu je kahva ona prava. Ha ? Nema „Kafane“. Zatvorili je, a otvorili kancelarije. Pogledam iza sebe. Omladinski dom. Pred njim bašta. Prošećem do nje. Al 'nikoga poznatog. 
Osvrnem se prema opštini. A pred oči mi slika iskoči.

Silazim s točka i naslanjam ga na zid. Al' zastanem. 
Kako ću unutra ? Na točku mi vezana sikera. Ona mi moja rospija Timka dala da je nasadim. Ja nasadio. Al' kren'o u opštinu da vidim za porez. 
Ukrašće mi neko sikeru. I taj belaj da me strefi. Kolebam se sekundu, a onda odvezujem sikeru i pravac u opštinu. Pred ulazom me vidi Hamdija:
„Ešefe, bo, đe si to poš'o ?
„Odoh da vidim za porez“, kažem, a rukom, u kojoj držim sikeru, mašem.

Jesmo se smijali. Ih.
Krenem dalje pa pored banke do autobuske stanice, pa prema „Partizanu“ gdje smo nekoć, ko maksumi, vježbali, na strunjačama, preskakali konja, ljuljali se na vratilu. Zjapi prazno. Odjednom odlučujem da se vratim kući.
Kući ?
A tada ugledah Voju. Odmah sam ga prepoznao. Uvijek je bio nekako zguren, kao da se od nečega krio. Isprsi se i podiže glavu kada me ugleda. 
Mjerismo se nekoliko sekundi, a onda se mimoiđosmo bez riječi.
„Koliko se ovaj hoće, pomislih. A čime?

* * *

Eh, kući Alija. Nije to više kuća, moj Alija, brate slatki.
A što je gore još : nema ljudi. Niđe. Ja ko onaj Diogen.
Šta j' 'vo ?
Sad bih, onako instinktivno pošao prema vikendici da se popnem u sobu i da se izvalim na onaj moj udobni kauč. To mi oprlji mozak. Likovi one dvije što sada okupiraju moju „vikendicu“ me pohode.
Nema, moj Alija, ništa od izležavanja. 
Znaš sta ? Sutra ću ja da odem na Marvenu pijacu i da zakupim mjesto. Da ja ragranam posao. Sve će to opet doći na svoje A pravo da ti kažem sada mi nešto lahnu kada se odlučih da krenem u posao. 
Pa, Aljo moj, do sutra ! 
S tom mišlju zaspah.

* * *

Te noći me sandžija u prsima prostrijeli. Ukočih se. Soba je počivala u miru i potpunom mraku. Ostadoh miran pune tri-četiri minute. Pogled mi se napokon naviknu na tamu i počeh da raspoznajem konture predmeta oko sebe. Tišina je bila potpuna, nekako nestvarna. Bio sam užasnut. Sandžija me ponovo racijepi. Bol bi neizdrživa. U glavi mi zavlada bjelina. Jaka, nesnosna. 
Uzdrhtah. Osjetih kako se sokovi organizma u meni uzburkavaju i kako talasi plime prekrivaju veliki dio moje svijesti. Počeše me prožimati ledeni žmarci. 
Slika se raskrili i otkri mi drvo obasjano nekom bezličnom, hladnom svjetlošću. Potražih očima svoj list. Sve je bio žući. Otpašće. Malak al-Maut istupi iza drveta. Gledao me je pravo u oči. 
Nije bilo druge : valjalo Je krenuti. Ne osjećam tle pod nogama. Naslućujem Njega pored sebe. 
Kuda me to on vodi ?
Ovo mi nešto poznato. Poželjeh da mi u susret dođu Alija i Bajro I da se od srca stanemo da smijemo. 
Pa da. 
Na Pavlovića ćupriji sam. Otkuda to ? Zar put vodi preko nje. Na sredini se sve zaustavi. Osvrnuh se. 
Gle ! Pa to je Vojo. Pustio bradu i cerek mu od uha do uha. Veže mi ruke. Rajo veže noge.
« Šta to, ljudi, radite, pobogu i zaboga ! », čini mi se da kažem. Kada me gurnuše i kada padoh u Drinu, ne osjetih ništa. Udahnuh duboko. 
Smrt.

________________________________________

Ibro Suhopoljac
Australija

Biografija:

Ibro Suhopoljac je rođen u Pridjelu – južnoj kapiji grada Doboja. Odrastao je, uz lupnjavu i pisak vozova sa željezničke stanice, ali i uz smirujuću tišinu rijeka Bosne i Usore. Osnovnu i srednju školu završio je u Doboju.

Do rata je živio i radio u Doboju i Zenici. Još kao osnovac isticao se svojim literarnim radovima pa je objavljivao u Prvim brazdama, Malim novinama, a kasnije u listovima za nešto starije i odrasle. U njemu su tih vremena prepoznavali izrazitiji pjesnički talenat. Pobuđen patriotizmom, kao “buntovnik s razlogom”, priključuje se odbrani od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, aktivno sudjelujući u bosanskom odbrambenom ratu.

Nakon rata iseljava se u Australiju. Iza njega ostaju snovi – nezavršeni studij, nezavršena kuća čardaklija s dva boja na obali rijeke, a u kući sećija s kraja na kraj, s jambezom uokolo, divani s prijateljima...U Australiji, na ruinama snova i vlastitog stradanja, počinje aktivnije da piše. Javlja se pjesmama i političkim osvrtima, prvo u Vilajetu, bosanskom listu u Sydneyu, zatim u Ogledalu, glasilu bosanske dijaspore Australije, te u australsko-bosanskom magazinu Bosna, gdje od 2005. godine, postaje redovni kolumnist. Dopisnik je Orbusa i Bošnjačkih topraka, uglednih bosanskih web-stranica.

Učesnik je svih važnijih kulturnih i patriotskih projekata iseljeničke Bosne u Australiji. U radijskonovinarskim vodama je od nastanka RBT (Radio bosanskog telegrafa) u Sydneyu, čiji je jedan od osnivača, voditelj i urednik. Diplomirao je Informativnu tehnologiju na Miller College u Sydneyu. Trenutno živi i radi u Sydneyu. Član je BH kulturnog društva Novog Južnog Velsa u Sidneju (Bosnia – Herzegovina Cultural Society of NSW Sydney). Mašta o svojoj kući čardakliji s dva boja na obali rijeke, sećiji u njoj s kraja na kraj, s jambezom uokolo, divane s prijateljima...

Knjiga Šapat Horiona prva je objavljena knjiga pjesama Ibre Suhopoljca. U njoj je autor, što šapatom, što glasnim uzvikom, uznastojao sakupiti sve svoje životne rasutosti, iskustva, sačuvana sjećanja, okupiti ih u ritmu i aromi svoga bosanskog jezika, da bi poslije bili i pouzdani put i zalog za povratak svojim rijekama, snu o kući u Bosni, za neprestano, ushićujuće vraćanje vrtovima svoga maternjeg jezika.

Šapat Hariona / Ibro Suhopoljac

BILJEG SRCA

Na sedždi pijem ljubav
Pjesmom sedždu činim
Istini
Prokleti borac
Nesretnik i sretnik

Ja sam Ilir, srca nemir
Ja sam Bošnjak, nek’ zna svak’
Ja volim s dikom
Ne sklanjam se nikom
Do Njemu

Šta more onda tica neznalica
Na mome trijemu
Do kljucat
Sjeme bosansko
Natucat
Pupu i havi
Da se zora plavi

A Bog dao svud okolo
Sjeme rodilo
po prkosu
Gnijezda od zvijezda
Zamrsila kosu lijepe Katarine
Neretva vrišti
Kamen Mrvac rodila
Ponikla ljubav
Teče zelena krv

Eto zašto
Nit’ klečim nit drečim
Eto otkud sam štrh
Iznad zmija

Slušaj kako Ban bristri san
Kako grmi Silvan
Odbi
Od ljepote
Ovo je moja zemlja
Moj komad
Allahom darivan

RASTANCI

Bože
Molim te
Učini da avioni više ne lete
I vozovi da vi{e ne voze

Skupi nas
Rasute milošću Tvojom
Srca naša objedini
Bar za tren
Pa nas uzmi
Ako hoćeš

Učini da ovo nebo
I ovaj čemer što nosim
Kao prokletstvo spadne
Da me želja mine
Ili ubije

Ja se više rastajati
Ne mogu

DOVA ZA SREBRENICU

Stopi me s amberom cvijeta s mirisom pogače vruće,
Ostavi da vehnem s listom u zlatnu, poznu jesen.
Prospi me, Bože, čajrom vrh naše stare kuće,
K’o polen cvijeta divljeg vihorom Tvojim raznesen.

Odmotaj oči moje kad džemre puhne s juga,
A onda sprži me, ubi svog roba ponizna, griješna.
Ja smrt ću svoju ljubit’ i mrtav biću ti sluga,
Samo još jednom da vidim kad cvjeta ranka trešnja.

Uli sve potoka kapi u oči čemerne moje.
Pusti da dušom vrisnem, da vječno njima plačem.
Uvalom djetinjstva dragog sit zemlje rođene svoje,
Da prođem stazama tajnim s klikerom i s drvenim mačem.

Stavi me u uzdah majke, u krilo dženetske ‘tice.
Daj mi od akšama ruke kad prostre veo od sjena,
Da padnem nečujno, tiho na skute Srebrenice
I nježno, nježno grlim sve tuge i mezarja njena.

A onda stijenom me stvori, oganj mi darivaj srcu.
Daruj mi desnici sablju sa dva plamena roga,
Da siječem dušmana mrskog, što proli nevinu krvcu
Djeteta, sestre, majke i brata Bošnjaka moga.

Zadoj’ me, Allahu moćni, Tvog dina časnom klicom
Učini Hamzom mene, na straži pred Srebrenicom

PLEMENITA 
Književniku Bajramu Redžepagiću

Koliko skrušenosti treba da moja se usliši želja?
Koliko, da l' iko zna, vrijedi moj uzdah za tobom?
Bosano, jedina moja, ti zadnja kapljo veselja,
Drečiš li, bolna ne bila, za svojim sirotim robom.

Čemer s progonstvom pijem, al' nikad ne postadoh odrod.
Prolazno, bijedno sve je spram želje što u svetost te kuje.
Evo, sebe ti dajem, dušu, život i porod,
Pa, dijete tvoje sam Bosno, što silno ljubi te i štuje!

Dok starost tijelo mi vehne, ne znam ni kome ću, ni kamo.
Al' srce živo mi bije i tebi majčici hrli,
Kliče i željom leti da skute takne ti samo,
Tvoj ašik, Bošnjak hudi, žudnjom i suzom te grli.

Odveć umoran ja sam, težak je tuđine samar.
Samoća jedina osta, svi davno otišli su dosti.
Na ušću svih mojih nada još kuca slabašni damar
I drhte od žali za tobom uboge staračke kosti.

Koliko skrušenosti treba da moja usliši se želja?
Koliko, da l' iko zna, vrijedi moj uzdah za tobom?
Bosano, jedina moja, ti zadnja kapljo veselja
I mrtav grliću tebe crnim, tuđinskim grobom.

________________________________________

Arif Ključanin (1956)
Novi Zeland

Biografija
Rođen sam 31.03.1956. u Bosanskom Kobašu. Odrastao u Požegi i Rijeci, gdje završavam dodiplomske i postiplomske studije. Radio kao animatior kulture, fotograf, urednik...visokoškolski nastavnik u Zadru, Puli i Mostaru. Od 1996. Godine živim na Novom Zelandu.
Objavljujem od studentskih dana. Objavio dvadesetak znanstvenih radova i eseja iz više oblasti društvenih znanosti i kulture. Imao 4 samostalne izložbe fotografija i nekoliko desetaka grupnih izložbi., objavio dvije knjige fotografija „Anno Domini 1991“ (Zadaar 1992.) i „Godine stradanja“ (Zadar 1992.), knjigu poezije „Nacrt za pjesmu“ (zajedno sa B.Domazotom, Zagreb 1992.). Kao plod dugogodišnjeg istraživanja subkulturnih fenomena objavljene su dvije knjige: „Hrvatski grafiti“ (Zadar,1995.) i „Hrvatski ratni grafiti“ (zajedno sa R. Senjković, Zagreb 1996.). Pripovjetke o sudbini bosanskohercegovačkih emigrana, objavljivane kao serijal u Bosna magazinu u Melburnu, objavljene su u knjizi „Na jugu ljiljani“ (Zagreb, 2009.). Osim toga u periodici objavljivao pjesme, pripovjetke i putopise. Serijal pripovjedaka „Priče o Ahmedu“ iz Bosna magazina su pod istoimenim naslovom pripremljene za tisak, a trenutno mi u istom magazinu izlazi putopisni serijal „Hercegovina – čipka od vode i kamena“ iz istoimene pripremljene knjige.

EBU DAVUDOV ZAVJET

Ebu Davud Omar ibn al-Sathir ibn Sadi čuveni sakupljač i poznavalac hadisa, koga još zvahu i al-Kifti ili Es-Sidžistani, bio je u mladosti neobično svojeglav i obijestan. Gotovo od rođenja njegova teška narav kao nepodnošljiv teret morila je svakoga tko se našao u njegovoj blizini. Što je s vremenom bivao sve stariji i snažniji i sve svjesniji ugleda, bogatstva i moći svojega oca, posljedice njegovih nestašluka i psina postajahu sve teže i teže.
U početku otac Ebu Davudov mišljaše da mu sin ima hrabrost i sračanost ratnika jer do njega dopirahu samo djelići uljepšanih njegovih zgoda, a ne prava istina o sinu. Kasnije, i iz tako uljepšanih priča, zaključi da je došlo vrijeme da se mlada krv ohladi i pošalje ga sa slugama i novim stadom na daleke pašnjake uz rubove pustinje An-Nafud. No nakon nekoliko dana Ebu Davud ukrade kamilu i sam se vrati kući i otac ga po prvi put dade išibati. Bilo je to na njegov deseti rođendan. Pred noć u šator, gdje je mokrom mahramom gasio užarene modrice po ledjima, uđe stari hafiz koji ga je učio Knjizi. Bez riječi pokraj njega razmota sedžadu i stane klanjati akšam. Molitve mu zvučaše čvrsto i smisleno iako su se riječi jedva otkidale sa usana. Ebu Davud po zloj navici počne glasno da ponavlja molitvu, čas brže čas sporije, ne bi li se hafiz zbunio. Nakon posljednjeg sedžda hafiz ostane klečati blago gledajući Ebu Davuda. Ovaj, da ga preduhitri, naizust izgovori ašare s kojim je hafiz uvijek poćinjao i završavao razgovor s njim: “Tako Mi vremena! Zaista je čovjek na šteti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju Istinu i koji preporučuju strpljivost.”
- Jest, - mirno reče hafiz –jest. Vidim, iblis ti se čvrsto vezao za ruke, oči i jezik da ni batina ne pomaže. Uvukao se pod kožu tako da na njega prut ni ne pada. Neka ti je Alah u pomoći – reče ustajući. Još će mnogo prutova pući na tvojim leđima dok te iblis ne ostavi.
Na izlasku iz šatora Ebu Davud ga ponovo preduhitri: “Tako Mi vremena! Zaista je čovjek na šteti i…”
Od tada gotovo svaki dan Ebu Davud bijaše šiban ili vezan i ostavljen u šatoru bez vode i hrane.Sve što bi uradio i rekao bilo je protkano pakošću, uvredama i zlom, a kazne i prijekori pratiše ga kao sjena. Uskoro je postao najomraženiji božiji stvor u cijelom Shammaru i otac ga, pod pritiskom sve izričitijih zahtijeva za javnom kaznom, odluči poslati bratu, trgovcu u Jaddahu na Crvenom moru.

Nakon četrnaest dana karavan od dvadesetak tovarnih kamila, s robom za trgovinu i darove, i s pratnjom od trideset naoružanih slugu, Ebu Davudom i starim hafizom stigoše pred kapije Jastrib al-Madinah al-Mudawwaraha. Nabreklo krvavo sunce upravo je sjedalo na naoštren rub horizonta. Na njegovoj hladnoj površini kao oštar i visok trn se ocrtavalo tamno munare Alejhisselamove Džamije sa koga se već dva vijeka u svijet širi ezan njegovog prvog muezzina Ebu Abdullaha Bilala ibn Rabbaha el-Habesija. Uskoro ga čuse i oni, nestvarnog kao da dolazi iz zemlje i njih samih. Brzo sjahaše rasprostirući po vrelom pijesku sedžade za molitvu. Samo Ebu Davud po navici ostade u sedlu. Odjednom, mišice mu se u užasnom bolu stisnuše uz kosti. Htjede viknuti ali nigdje usta. Na oči mu se spustile ljepljive kupole mraka i on pomisli da umire.Već je čuo džehenemsku dreku šejtana, a onda kao iz daljine, kao šaptanje ču “Alahu ekber, Alahu ekber…”. Hvatajući se za božije ime bol se polako poče povlačiti iz tijela, i mrak iz očiju i ugleda hafiza i sluge kako na koljenima oko njega uzdignutih ruku spominju Božije ime i veličinu. Zajeca i baci se u raširene ruke starog hafiza.
- Ni jedan iblis ne može ući u Grad božijeg poslanika pa je taj što ti ležaše na kostima odlučio da te povede sa sobom. Sam te je Milostivi uzeo iz njegovih ruku…”Tako Mi vremena! Zaista je čovjek na šteti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju Istinu i koji preporučuju strpljivost.” – reče hafiz i poljubi ga u vrelo čelo.
Sutradan, Ebu Davud dočeka zoru na sedžadi sa Božijim imenom na usnama. Bez njega ni jedan zaloghaj hrane ne okusi, niti ga je prestao spominjati svih sljedećih četrnaest dana do Jaddaha.
Pred kućom očeva brata sjaha i na koljenima prođe kroz kapiju do strica koji stajaše na sredini avlije. Čelom dotakne zemlju i progovori ne dižući pogled:
- Mnogo sam zla nanio svojoj krvi i ljudima da mi nitko osim Milostivog ne može oprostiti. Pred Prorokovim gradom sam progledao i zakleh se Njime i sobom da ću se iskupiti hvalom Prorokovih djela. Poruči ocu, molim te Svemogućim, da deset tisuća hadisa stoji između nas, između mene i svih drugih radosti i kada ih skupim i objavim griješnom narodu doći ću poljubiti kućni prag. Samo će tako, kad Zilzal najavi sudnji dan, zrno zla koje počinih sa šejtanom za vratom biti prevagnuto zrnom dobra. Još jednom te molim imenom Njegovim, ne raspremaj mi sedlo i ne zatvaraj me u kuću jer iblis će mi ponovo leći na kosti. Samo me trag Prorokovih djela može dovesti Svemogućem!
Ljepota iskrenosti njegovih riječi sjala je ljepotom same Knjige i hafiz se s molitvom baci na zemlju.I stric se spustio na koljena. Drhtavim glasom, između pominjanja Božije milosti reče: “Idi, Ebu Davude. Idi.” Bilo je to točno na njegov četranaesti rođendan.

Vratio se u Jesrih al-Medinah i tamo proveo sedam godina posjećujući svakodnevno Prorokov grob. Uspomene na Muhameda Alajhisselama bile su još toliko svježe da je gotovo na svakom mjestu u gradu nailazio na sasvim jasne i žive opise njegovih djela. U prve tri godine za samo jedan silazak u grad trebnalo mu je dva dana da zapiše sve hadise koje bi čuo. Na kraju četvrte godine već ih je imao pet tisuća zapisanih i nekoliko stotina, u obliku pjesama naučenih.
Međutim, postepeno je počeo uočavati da se neki hadisi ponavljaju ili su, pak, ispričani na drugi način. No još uvijek je jedva stizao zapisati sve nove koje bi saznao. Na dvadeseti rođendan imao ih je zapisanih sedam tisuća i skoro tisuću naučenih. Onda mu sve češće počeše dolaziti dani bez i jednog novog hadisa, pa tjedni i mjeseci. Na kraju sedme godine odluči poći u Meku, Alajhisselamovo rodno mjesto.
Deseti dan jahanja Ebu Davud pomisli da je zalutao i da se vrti u krug jer se krajolik nije mijenjao satima. Ostao je bez vode i žeđ mu je raznosila misao kao vjetar pustinjski pijesak. Odjednom se uhvati kako Ime Njegovo zamjenjuje slikama vode i po prvi put, nakon susreta sa moćima Milostivog pred kapijama Prorokovog grada, osjeti strah i stid. I ranije mu se dešavalo da prolazeći kraj mladih robinja izloženih za prodaju u njemu zabruje žice strasti, ali ih je uspijevao stišati samim sjećanjem na taj susret i prošli bi mnogi mjeseci dok bi se ponovo oglasili. Sada i samo sjećanje je nestajalo! Zavjet koga je dao izgledao mu je nekako stran kao da ga nikad nije izgovorio i u strahu klekne na pjesak da se pomoli. Kao đerdan nizao je riječi molitve i žeđ se postepeno povlačila. Sa čelom na pijesku našla ga je karavana što se vraćala iz Meke. Osvježen vodom, molitvom i društvom ponovno je osjetio zanos zavjeta i razdragan do zore govoraše najljepše hadise okupljenim goničima kamila. Svaki kraj priče bijaše popraćen uzdasima, suzama ili hvalom Svemogućeg. U njihovoj zadivljenosti i gladnoj pažnji bilo je isto toliko ljepote koliko i u samim Muhamedovim djelima i od tada jednakim je žarom tražio nove i prepričavao sakupljene hadise.

U Meku je stigao na popodnevnu molitvu na svoj dvadestprvi rođendan. Jedva je pronašao konak kod nekih muhadžera sa Sicilije jer grad je bio pun hodočasnika. To ga ispuni zadovoljstvom. Za godinu-dvije navršit će zavjet i moći će se vratiti kući da prekine bol nostalgije koja je iz dana u dan sve više rasla, čineći noći sve duljim i besanijim. Međutim, do njemu nepoznatih hadisa dolazio je sve teže. Već nakon druge godine upuštao se u razgovor sa svakim ne vodeci računa o ugledu, položaju i poznavanju Knjige. Obilazio je hanove, logore hodočasnika, zalazio u sumnjive kuće. Onda su se dani bez novih priča počeli lijepiti u godine. Dvadesetdeveti rođendan dočekao je prebrojavajući sakupljene hadise. Osamnaest ga je priča dijelilo od ispunjenja zavjeta. Na trideseti rođendan isto. I na tridesetprvi.
Ponešen vrlo lijepim varijacijama već zapisanih priča nekog starog muida iz Damaska Ebu Davud odlući da s njim pođe tamo. Damask je ugledao sa bradom od četiri prsta i sa prvim sjedinama iz ušiju. Nakon dvije godine okrenuo mu je leđa sa bradom od dva pedlja i sa tek ponekom crnom vlasi u kosi i sa novih pet hadisa. U Bagdadu je proveo dvije godine i ništa njemu nepoznato iz života Muhamedovog nije čuo, pa se uputio u Kairo. Za samo mjesec dana uspio je zapisati dvanaest novih priča, a onda tri godine ništa. Posljednja priča za zavjet bijaše neuhvatljiva. Uslijedile su duge godine putovanja i traženja: godina dana u Aleksandriji, dvije u Tunisu, sedam u Kordobi, ponovo dvije u Damasku, pet u Jerusalimu, pa ponovo tri u Meki.
Gdje god bi došao bio bi toplo dočekan jer glas o njegovu zavjetu, traganju i odricanjima brzo se pronio cijelim svijetom koji poznavaše Istinu Knjige. O ljepoti njegovih priča iz Pegamberovog života pričalo se po svim medresama, u hanovima i uz karavanske vatre po pustinjama. U Kairu, Kordobi i u Bagdadu prepisivale su se njegove brojne knjige zapisa. Slava mu se ispriječila ispred ispunjenja zavjeta kao nesavladiva prepreka. Gdje god bi ga prepoznali tražili su da on priča jer se malo tko usuđivao govoriti hadise pred takvim poznavaocem.

Iz Meke, s lažnim imenom, kao pomoćnik jednog perzijskog trgovca otišao je za Indiju. Šest godina je sluzio tragajući za posljednjim hadisem. Od Arabije i Indije, do Gruzije i Armenije nije bilo hana u kojem nije zametao razgovor o Proroku i koji bi redovito završavao njegovim pričama. Slava mu je ponovo stajala na putu. Kad je svoje novo ime počeo nalaziti i u hanovimau koje nikada nije stupio napustio je trgovca s namjerom da ode u Sudan gdje se Istina Knjige tek sijala lijepom riječju i sabljom. Tako se u šezdesetčetvrtoj godini, nakon punih pedeset godina lutanja, ponovo obrao u Jaddahu pred stričevom kućom čekajuci lađu za Sudan. Vrata kapije ležala su izvaljena. Na dvorištu hrpa suhog devinog izmeta i pijeska. Krov se bolesno uvio nad praznim zidovima i oknima. Ovdje već dugo niko od njegove krvi nije živio i samo ga je Uzvišeni na njegovu jeziku i srcu spasio da ne prokune i sebe i zavjet od iznenadne boli koja mu noge učini klecavim i koja mu natjera suze na oči da je gotovo slijep doteturao do pristaništa.
U Sudanu ga poče mučiti kostobolja i bilo je dana kada je na sedžadi spajao sabah s akšamom tjerajući Imenom Njegovim nepodnošljivu bol. Sve teže se kretao, a više nego ikad put mu je trebao. Za svaku riječ Knjige Sudanci su dali jedan život. Posvuda su ulice bile iskićene kopljima sa čijih su se vrhova kezile odsječene glave. Oblaci lešinara su kružili nad sudanskim poljima. Hvaljeni se nemilo okomio na nevjernike. Nakon šest godina s jednom četom egipatskih memeluka spustio se do Kaira. Izmučen od sedla, željan meke postelje, ušao je u prvi han i spavao dva dana kao mrtav.
Povrativši sve kratkotrajniju snagu Ebu Davud prošeta gradom. Na vratima jedne vrlo stare palače ugleda gotovo izblijedjeli natpis koji mu se učini zanimljivim: “Samo su zavičaj i kuća roditeljska Bogom određeni.” Od prolaznika dozna da kuća pripada imamu Abdulu el-Kaftu koga je upoznao davno u Kordobi i s kojim je proveo dva mjeseca raspravljajući o značaju različitih tumačenja Knjige, i odluči pokucati na vrata.
Nakon dirljivog susreta i buđenja uspomena uz kahvu, Ebu Davud upita za natpis nad vratima.
_ A to?!- začuđeno će imam. Zar ti koji od živih najviše znaš o Alajhisselamovom životu ne znaš da je prvu noć po protjerivanju iz Meke proveo klečući i pjevajući Ime Hvaljenoga, i da je rekao upitan od vjernih sljedbenika zašto toliko bola kad je njihov put određen: “Zato braćo, što su od svih mjesta kroz koje čovjek mora proći na ovom svijetu samo zavičaj i kuća roditeljska Bogom određeni. I kao što je veliki grijeh kuditi Ime Njegovo i Riječ Njegovu, tako je i veliki grijeh tjerati čovjeka, najljepše djelo Njegovo, iz kuće roditeljske i zavičaja njegova. Prokleti su na vijeke vjekova oni koji se to usude i muke će njihove biti strašne. Zato sam plakao svu noć, nad strašnom sudbinom koja će ih snaći. I onaj koji napušta zavičaj svoj i temelje kuće roditelja svojih upada u grijeh, ali će za to djelo Milostivi imati onoliko oprosta koliko je jaka želja za povratkom. Samo Svemogući smije čovjeka seliti.”
Ebu Davudu se i soba i sofra okrenuše oko glave, ponestane mu zraka i on zijevajući kao riba padne pred ustrašenog imama. Brzo je došao sebi. Drhtavim glasom se ispričao na smetnji i pruži imamu ruku i blijedi obraz. Bilo je to na njegov sedamdeseti rođendan.
Zavjet je namiren i mogao se vratiti kući.

Vrlo je sporo putovao. Kosti su ga sve više boljele i sve je češće morao ostajati u hanovima i znao je da će uskoro umrijeti. Sa jezika mu Ime Hvaljenoga nije silazilo i samo mu je On davao snage da izdrži. Zapravo, Ebu Dasvud kao da je već bio mrtav. Sam Svemogući ušao je u staro tijelo i držao kosti da se ne raspadnu prije nego što vidi oca.
Pred zoru je ugledao kuću. Toplina i mir ležali su nad selom i ptice su pjevale. Kroz otvorenu kapiju utjera kamilu u dvorište. Otac je stajao kraj otvorenih prozora zamišljen držeći se jednom rukom za bradu, kao da nije mogao usnuti pa je izašao da se uzalud ne vrti u postelji koja je uvijek bez sna pretijesna i teška. Kad ga je ugledao na kamili, raširi ruke i zaplaće.
- Ebu Davude, sine! Gdje si do sada? Već dugo te čekamo!
Ebu Davud polako siđe sa sedla i vukući ukočene noge stane pred oca. Suze su mu gasile vid.
- Vratio sam se oče, da me zagrliš još jednom- reče pa klekne da mu poljubi noge.
Čvrsto ih obgrli čudeći se što se otac ne sagne i ne podigne ga u naručje kao nekada. Htio je podići glavu i pitati: “Oče, gdje su ti ruke?”, ali ne mogaše se oduprijeti iznenadnom blagom snu što mu je silazio na oči.

Prvo su našli kamilu, koja je odlutala iz dvorišta tražeći vodu, a zatim Ebu Davuda. Mrtvog, kako grli osušenu lozu ispred davno porušene kuće. Prije tridesetak godina otac Ebu Davudov nenadano umre, a kako nije imao drugih muških nasljadnika sve su postepeno razvukli zetovi i sluge. U selu više niko nije ni znao da je otac Ebu Davudov imao sina. Na njega samo nabaciše pijesak i odoše za svojim poslovima smijući se čudnom položaju mrtvaca.
Bilo je to osamstoosamdesetidevete godine po Issi ili dvijestotinedvadesetisedme hidžretske godine.
“Tako Mi vremena! Zaista je čovjek na šteti i na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju Istinu i koji preporučuju strpljivost.”

T O

To mu se prvo pojavilo iza desnog uha, tamo gdje se uvijek po navici češe kad je u kakvoj nedoumici. Opipavao je To kao sasvim malu oteklinu, a opet nekako dovoljno veliku da ga smeta, jer Munib Prka se u zadnje vrijeme često češao iz desnog uha. Prvih dan/dva nije Tome obraćao neku osobitu pozornost. Sjetio bi se Toga tek kad bi se počešao jer To bijaše izraslo baš na putanji prstiju. A onda, tko će ga znati zašto, Tome je počeo posvećivati sve više i više pažnje. Ujutro, nakon brijanja pokušavao je u ogledalu vidjeti kako To izgleda. Desnom je rukom savijao ušnu školjku koliko god je mogao i okretao je glavu prema ogledalu, ali To je uvijek nekako ostajalo izvan vidnog polja. Nakon nekoliko dana vrat mu se od silnog istezanja ukočio, a pokreti pa i oni najmanji bijahu toliko bolni da je morao početi uzimati voltaren. Onda je pokušao sa dva ogledala. Lijevom bi rukom savio ušnu školjku, a desnom je stavio ogledalo iza otekline. Jedino što je mogao primjetiti bijahu sjede vlasi. Nije ni znao da je već toliko osjedio.Onda je odlučio da taj dio kose iza uha ošiša.

Makaze su u njegovoj kući već godinama bile uzrokom ozbiljnih rasprava i svađa. Na njegovoj tajnoj listi važnih razloga za rastavu braka bile su pri samom vrhu, odmah iza njenog odvratnog načina istiskivanja paste za zube sa sredine tube i iza puštanja vode da teče dok bi ona dugo, kružnim pokretima,mekanom četkicom, masirala svoje zubno meso. Bilo je dovoljno samo spomenuti riječ “makaze” i on bi postajao nervozan i razdražljiv. Jer već godinama, kad god bi trebao makaze; da odsječe končić koji mu je virio iz šava hlača, da odreže tiket za nagradnu igru iz novina, ili komadić selotejpa, da podšiša brkove, ili da odreže dlake iz nosa koje mu u braku počeše rasti, nikad ih nije mogao naći. Nikada! Bezazleno i učtivo pitanje “Draga, znaš li gdje su makaze?”, preraslo je vrlo brzo u zajedljiva podbadanja, psovke i vrijeđanja. Nakon njegovog rezanja noktiju, kraćenja brkova, ili rezanja bilo čega u kući se nije pričalo danima.A zbilja je sve pokušao. Odredio je mjesto gdje se makaze moraju držati da svako i u svakom trenutku zna gdje su. To je, jasno, bilo zadnje mjesto gdje je makaze mogao pronaći. Zatim je kupio svakom svoje makaze; ženi, djeci, sebi. “Za nekoliko dana”- žalio mi se-”ne bi ih našao da si roda!”. Onda je kupio različite tipove makaza. Za papir: nekolko komada svih veličina; svakom svoje za nokte na rukama i nogama, jer od njegovih nokata sa nožnih palaca mogao je praviti trzalicu za kontrabas; zatim ženi za podrezivanje lokni i još krojačke, mada nikad nije šivala, i konačno sebi za brkove i dlake iz nosa. I opet isto! Za popizditi! Dok je išao kod susjeda po makaze činilo mu se da otkako je u braku ništa drugo i ne radi nego samo kupuje makaze.

Sa malim osjećajem krivnje ušao je u kupatilo, iza njega u susjedovom stanu ostala je mučna atmosfera nakon bujice psovki i prebacivanja, a mali Mirza i Bilal su dobili po plesku i trljeli su lica nijemo ga gledajući na odlasku. No, bio je nestrpljiv da vidi kako To izgleda. Zavrnuo je uho i pažljivo, koliko mu je to bol u vratu dozvoljavala, savio glavu nad umivaonik, a onda vrhovima makaza zasjeće sjede pramenove. Zbog neobičnog kuta gledanja, a nešto i zrcalnog efekta koji poput politike sve obrće naopako, odrezao je veću površinu nego je trebalo. Iza uha zjapila je praznina u kosi površine dlana, ali vidjeti nije mogao ništa. To je bilo ispod kože i mogao ga je samo opipati. Međutim, vidio je vrlo jasno da će nesto morati napraviti sa kosom jer je ošišana površina iza uha ružno zjapila na glavi. U hodniku je obukao cipele i žurno se stepenicama spustio na ulicu jer bilo je već skoro sedam sati popodne i plašio se da će frizer zatvoriti radnju, koja je bila u istoj zgradi. Ne samo da frizer nije bio ni blizu zatvaranja nego je radnja bila puna kao šipak, pa morao je čekati skoro sat i pol na rad pod reflektorima znatiželjnih očiju. Frizer je pokušao doista sve da nekako ošišanu prazninu uklopi u kakvu takvu frizuru. Na kraju je morao ošišati cijelu glavu do kože. Gledajući se u ogledalu, Munibu se činilo da su mu u braku nekako i uši narasle. Plaćajući nije odgovorio na frizerovo pitanje što mu se to desilo.
Kad je ušao u stan žena je samo razgoračila oči od čuđenja, jer od maloprije nisu pričali. Malo kasnije suzdržano se počela smijati, a onda otvoreno i grohotom sve dok nije otišla u krevet. Tad joj se smjeh, iz nekon razloga, pretvorio u tihi plač. Slušajući je kako jeca u mraku odlučio je u jutro poći liječniku.

Kad se ujutro počešao po glavi u nedoumici da li da ženu upita ima li opeglanu košulju, primjeti je da je To nestalo. Otrčao je u kupaitlo, zavrno uho i pipao ali opipati nije mogao ništa. Pomalo razočaran stao je pod tuš i dugo se polijevao vrućom vodom. Nešto kasnije, dok se brisao ručnikom dole oko prepona osjeti nešto neuobičajeno pod rukom. Opipa malo bolje, To mu se sad pojavilo odmah malo iznad desnog jajeta. Sasvim je jasno mogao osjetiti tvrdu grudicu ispod kože, ali kako je runjav kao majmun ništa nije mogao vidjeti od dlaka. Začudo, ispod ogledala na onom istom mjestu gdje ih je ostavio još sinoć, stajale su komšijine makaze i on ne razmišljajući ni časa ošiša i donje dlake do kože. Čak je obrijao ono mjesto iznad kvržice. Na koži se nije vidjela nikakva promjena i odluči ipak posjetiti liječnika.
Kad je ušao u čekaonicu poslije devet, bila je tolika gužva da je jedva mogao naći mjesta za jednu cipelu. Oko podne se gužva malo razišla i on čak uhvati mjesto na drvenoj klupi ispod prozora. Oko dva stisla ga mala nužda i on izađe u zahod, i petljajući oko svega tamo dole primjeti da se To opet izgubilo. Nevjerujući sam sebi skinuo je hlače do koljena i dobro se ispipao svuda dolje pred još trojicom začuđenih muškaraca koji se bijahu zatekli oko pisoara. Nije se vraćao u čekaonicu, nego pomalo zbunjen vrati se kući.

Djeca se tek bijahu vratila iz škole i gledala su ga, onako ošišanog do kože, razgoračenih očiju. Šutke je otišao u kupatilo da se osvježi i opere ruke. Kao u stuporu dugo je sapunao ruke ispod jakog mlaza vode. Zatim se sagne i umi lice, ali osjeti To ispod nosa, baš na sredini, odmah iznad usnice.”Nevjerojatno!”- pomislio je vidjevši makaze na istom mjestu. Nakon što je ošišao brkove, namaza taj dio pjenom za brijanje i pažljivo ih obrije prvi put nakon više od dvadeset godina. Bez kose i brkova, na glavi su mu se jasno isticale uši koje su mu se činile strašno velike. Kvržicu ispod nosa mogao je opipati i vrhom jezika iznutra. Tu ispred ogledala zatekla ga je žena kako sa jezikom ispućuje gornju obrijanu usnu i pritišče je kažiprstom desne ruke. Iza nje u pozadini vidjele su se uplašene oči djece. “Vidi To!”- pokušao joj je objasniti pokazujući kažiprstom ispod nosa, ali ona šutke zgrli djecu i ode pred televiziju.

Nije se tu imalo što više pričati. Šutke su pojeli večeru i odgledali nekakvu brazilsku seriju. Svako na svojoj strani kreveta dugo su buljili u tami.

Pred zoru probudi ga jak svrabež iznad desnog oka. To se sad pojavilo u desnoj obrvi. Polako ode do kupatila. Makaze su još uvijek bile na starom mjestu, i njemu se učini da stvari u ovoj kući ipak idu ka nekom normalnom stanju. Ošišao je i obrijao desnu obrvu. Kao i ranije na koži se ništa nije primjećivalo. Vratio se u krevet. Žena se u snu okrene i duboko uzdahne. Preplavi ga osjećaj nježnosti i sućuti prema njoj. Toliko su toga skupa prodeverali; postanarstvo u onom podrumu na Koševu,pa granate, glad, zime i sva ona poniženja humanitarnih pomoći. Dva put je rodila pod zemljom. Oči mu se napune suzama i on je nježno pomilova po glavi. Odjednom, pod rukom osjeti malu kvržicu. To se pojavilo i na njenoj glavi! Za trenutak ga obuze panika, a onda tiho kao pauk ode do kupatila. Makaze i dalje na svom mjestu, zračile su pozitivnom energijom i on ih pokupi, gotovo, sa strahopoštovanjem. Nježno se uspne na krevet i lagano u mraku počne rezati njenu dugu kosu u tankim pramenovima i bacati je širokim zamasima svuda oko sebe. To je, naprosto, bilo jače od njega.

________________________________________
Džabir Sedić (1987)
Sanski Most 

MODERNIZACIJA

Kad bi sve
na dugme bilo,
neki bi opet
nezadovoljni bili.

Pa čak i kad bi
drugome govorili,
da dugme, za njih,
stišće.

Da ima negdje
mašina neka,
što na misli radi,
sve pogađa i ugađa.

Ni tada ne bi
bili zadovoljni,
a mašina bi, najčešće,
isključena bila.

SVEPRISUTNOST SMISLA

Poslije noći
dan će doći.

Oseku prati plima.

U svemu smisla ima.

Pa i u tome -
što si se nastanila
u srcu mome,

i što te volim više
od jučer,

i što te volim manje
nego sutra.

ŽIVOT

Mrak.
Slabašno tijelo.
Otežane kretnje.
Rad.
Zrelost.
Rad.
Otežane kretnje.
Slabašno tijelo.
Mrak.

Poput mašine
isprogramiran.
Ulozi svojoj
podređen.

Poput mašine.
Razlika je jedna:
Živ sam!

Poput biljke.
Razlika je jedna:
Krećem se!

Poput životinje.
Razlika je jedna:
Razmišljam!

LAŽNI UZOR

O pjesniče
što u čaši,
i noćima pijanim,
svoje stihove
oživljavaš.

Sve boli svijeta,
i srećne trenutke,
jače od drugih,
ti dar imaš -
pa proživljavaš.

Pišeš
onima koji dolaze,
prenosiš im
sliku o svijetu -
slovom.

Polako
pićem tijelo trošiš,
pitaš li se ikad -
treba li takav uzor
naraštaju novom?

SVJEDOK

Nikad više pjev slavuja,
niti glas horoza u zoru,
nikad više zov mujezina,
ni kapi kiše na prozoru.

Skrila su se draga lica,
moj grad, škola, ulica,
sunčeve sad vrele zrake
prekriše od mraka trake.

Da je Bog do barem metar,
ili malo, malo dalje pala,
zar morala je baš kraj mene,
šta sam kriva, kad bih znala?

Nikad više, nikad više,
historiju svako svoju piše,
ali ne može niko nikad,
moje rane da izbriše.

Čujem slavuj, eno, pjeva,
bogu hvala, učim dove,
horoz zoru najavio,
mujezin na sabah zove.

Gledam, čujem, kako idu,
niz prozore kapi kiše,
ne treba mi sluh ni vid,
sada vidim, čujem više.

Bog je htio da kraj mene,
baš kraj mene pa je pala,
od Njega je, Mudar On je,
na svemu Mu od srca hvala.

________________________________________
Hasiba Islambegović (1964)
Zenica

* * *

Noćas
samo za tebe
letjeli su ždralovi
Okupani 
rosom noćnih želja.
Suzama mojim pojiše duše
da ponesu daleko usnule sreće.

Dočekaj rukom
kap rose 
sa mojih polja.
Ukradi suzu što ti šaljem.
Probudi magle
u uspavana jutra
U kojima čekanja postaju navika
dolazak tvoj 
izmišljen znak nade.

Koracima svojim razotkri slatke boli
Ti što nikada nećeš znati
da čekanje pripada tebi
Da li zaslužuješ to?

Kad jednom kleknem pred životom
Koraci tvoji putovat će
u vječnost
Oni isti ždrali letjet će
Posljednji let...
s posljednjim kapima rose
i ukradenih suza...
Oživjet će uspomene....

* * *

Vidjela sam gnijezda tuđa 
Puna bijelih ruža
To slavuj slavuljici 
sprema bijelu postelju.

Od mirisa čednih 
pjesme se sliježu
u jednom gnijezdu 
otvara se raj.

I čuje se cvrkut 
do pećina naših kletih
tu prestaje ljepote dar.

_________________________

 

Suada Kovačević (1957)
Bosanska Gradiška

SUADA MALKOČ- KOVAČEVIĆ (1957.) rođena u Dubravama kod Bos. Gradiške, gdje i danas živi.Pisanjem se bavi duže vrijeme.Piše poeziju za djecu i odrasle.2008 izdaje svoju prvu knjigu BOSNA U SRCU.

 

DVA SVIJETA

Jedna Maja iz mog kraja,
Svega me je uzdrmala,
Al“ nikako da je skontam,
K“o da je sa Marsa pala!

Ja joj šaljem nježno pismo,
Sa potpisom i adresom.
Ona meni piše sitno:
„Javi mi se SMS-om!“

Nudio joj lijepe knjige,
Iz pjesničke ove ruke.
Ona ima druge brige,
Stalno piše te poruke.

Srce tuče, lupa , brza,
Ljubavna mu zvone zvona,
Ali Maju samo trza,
Zvuk mobilnog telefona!

Kad je pitam što u školi,
Stalno kunja, spava, žmiri,
Ona kaže da po svu noć, 
U kompjuter neki viri.

Ja je zovem u planinu,
Blijedo joj je lijepo lice.
Ona meni na brzinu:
„Ma, to mi je od igrice!“

Ja bih sa njom da prošetam,
Gradski park je sav u cvijetu.
Ona veli da ne smetam,
Jer surfa po internetu!

U duši mi bura vlada,
Ja i Maja, dva smo svijeta.
Uzalud se srce nada, 
Našla ljubav preko CHAT-a!

Može li se šta spasiti?!
Ljudi u propast jure.
Ljubav će se ugasiti,
Baterije kad iscure!

Ima l“ neka zgodna cura,
Što još čita, pisma šalje?!
Zanima l“ je tastatura, 
Nek“ od mene bježi dalje!!!

 

BOLESNI LAV

Jedan afrički lav,
Nije bio sasvim zdrav.
Tri je dana sjedio
Na truhlome panju, 
Bolovao, tugovao 
I noću i danju.

Pozvao je doktora ,
Prašumskog ljekara,
Planinskoga gorilu,
Dobroga drugara.

Kad je doktor došao,
Oprezno mu prišao,
Pažljivo sa strane.
Rukom ga je štipnuo
Baš za desno rame.

Prstima ga pipkao,
Po čelu , po bradi,
A onda počeo ,
Lijekove da vadi.

„Moraš odmah popiti,
Gorkog lijeka dozu,
Prije nego postavim,
Tačnu dijagnozu!

Ozbiljno si bolestan,
Ne sm“je da se krije!
Sad ćeš brzo primiti,
Injekcije dvije!

Onda moraš hitno, 
Nabavit“ iz Kine,
Ljekovitog čaja,
Mješavine fine!
To ćeš piti 
Tri-put dnevno...!?!“

Ali lav tad riknu gnjevno!
A gorila?Šta će?! Kud?!
Poznata mu lavlja ćud,
Pa pobježe uz lijane,na visoke grane!!!

 

KRAVE I KRAVATA

Pitao sam sinoć svoga tatu:
„Jesu l“ krave, nosile kravatu?
Na nekakvom ludom kravljem žuru,
Kravatama glumile kulturu!“

A tata se na to slatko smije,
Jer kravata za goveda nije!
Bila bi to totalna 'zbunjola',
Da ugledaš, sa kravatom vola!

Ne znam šta se iza toga krije,
U toj priči, nešto jasno nije!
Može tata da tvrdi šta hoće,
Ali ovdje ima nejasnoće!

Ako nije oko kravljeg vrata,
Što se onda naziva kravata?!
Ispravite tu nepravdu strašnu,
I dajte joj makar leptir- mašnu!

 

ŽALBA

Žalila se tabli kreda,
Na sve đake, baš odreda!
Što je gnjave, što je lome?
Šta je jadna kriva kome?

Odgovara tabla tužno:
„I meni je s njima ružno!
Šaraju me, grebu, pišu!
Poslije neće da izbrišu!“

Poskočila na to spužva, 
Da ispala ne bi gužva,
Šta su rekle obadvije,
Spužva odmah sve upije!

Sad je tabla prazna.
E, to joj je kazna!

DA JE MENI

Da je meni, dvoglede, durbine,
Da pogledam srcu u dubine.
Koga Hanka u svom srcu krije,
Kad za mene ni briga je nije?

Da je meni teleskope skupe,
Da ih stavim pored njene klupe.
Pa da malo izvidim terene,
Da li možda pogledava mene?

Da je meni nekakve radare,
Da prebrojim srca joj damare!
Da l“ u mome ritmu oni biju,
Il“ dječaka nekog drugog kriju?

I da mi je mikroskope jake,
Pa da vidim kome daje žvake!
I da su mi lupe, povećala,
Možda bi me kroz njih pogledala!

Eh, da mi je oko od sokola,
Pa da virnem preko njenog stola.
Da l“ to Hanka meni pismo piše,
Ili nekog drugog begeniše?

Al“ što vidjeh, baš me prenerazi!
I dotuče, sasvim me porazi!
Od bijesa mi buknuše obrazi,
Ah, ljubavi, kud tobom se zarazi?!

To što vidjeh, s nogu me obori!
I u lijevoj i desnoj komori,
Jedno drugo ime ispisano!
U srcu joj Alem piše samo!

Hanko, Hanko, moj nevjerni druže!
Pomogle mi ne bi sad ni ruže!
Ne vrijedi mi da trošim na cvijeće,
Jasno mi je da me Hanka neće!

___________________________

 

Veljko Bosnić (Drvar)

 

Put koji se kreće

Konačno dugim korakom sam
Pošao vješto
Kao nikad do sada

Iza su po običaju
Ostale stare priče
Žene u samrti
Nadanja koje niko neće

Ispred mene
Niko
Nikad nije išao
Ovim putem

Idem
Putem koji se
Kao kreće
Nestaje
Draga

 

NIŠTA NISAM

Ništa nisam mogao
Da preskočim
Omirišem
Odbijem

Nebo mi se
Smijalo
Noć gnječila

Ja
Ništa nisam
Kako?

Noć kao druga priča

Pokisli do sjećanja
Otvaramo poslednje stranice
Knjige koja je pročitana
Naučena
Napamet

Ne osvrsćem se
Grabim dugim koracima
Preko ovog brda
Ove pjesme
Osmjeha koji vređa

Pokisli trajemo
Kao noć kao druga neka
Priča

Svaki put novo

Trebao sam tvoje ruke
Da sklopim kao nešto
Što mi treba
Bez kojih se ne može

Otišla si
Ostavila slutnje
Ispod kreveta
Nešto što si godinama
Čuvala
Njegovala za nas

Trebao sam tvoje ruke

Kiša dobuje kao trag

Kiša dobuje kao
Trag koji nam treba
Bez kojih nismo mogli da vidimo
Oslušnemo kroz brda
Koja nas stežu

Ne, nije mi hladno
Ne znam gdje te susreću
Kapi kiše kao opomena
Koja mora da boli
Da traje

Kiša dobuje
Kako da znam
Ti

Opet nismo mogli sami

Opete nismo mogli
Da pronađemo trag na snjegu
Koji miriše na tebe
Trag koji je uvjek trajao
Kidao bez pozdrava
Bez osmjeha

I šetam ponekad
Mraza me kolje
Nikad nisam
Ostavio taj miris
Snjega koji ukazuje na
Tebe

_________________________

 

Jure Drljepan (Slovenija)

POĐITE

(Sarajevu)

pođite svojim putem
i ne dirajte me
ne otvarajte
pandorinu kutiju
u meni

ne istresajte otrove
ne ostavljajte svoje sjenke
da lutaju
kao šakali
po arterijama mojim

prođite prolaznici
ali dozvolite ovoj
zemlji
da vas preplavi toplim
strujama nostalgije
i prkosa

pođite
i serum zazubica
ubrizgajte
pod nepce Grbavice
ispred otvorenog kovčega
uspomena

pođite
da svele vlati
jeseni
i sjenovito jutro
sarajeva
zalepršaju
u zjenicama vašim

_______________________

 

Danja Đokić (Sarajevo)

B(r)ojenje bezglasja

isčitava te
daljina

magli se

ugašen krater vulkana
beživotno vapno
boji fasadu misli

ritualno brojiš
nepotrošene korake

sa slijepih ulica
(umrla je riječ)

citoplazma misli
boji bezglasje

rađa govor
(iz mrtvih)

Kad se nasluti kraj

Na zgarištima snova 
Uspomene sviraju requiem 
Dok se duša u pepeo pretvara.

 

* * *

Kad je vrisnula bijesna riječ 
I kao nož se nad ljubav nadvila, 
Bilo je ili opstati ili nestati. 
A mi, bezglasni u čuvstvima, 
Otrovne smo riječi, kao vodu, 
U ljutnji, nekontrolirano sipali. 
Tvoje su padale na plodno tlo, 
Moje na padine stijena granitnih.

Suze su mi klizile do golih dlanova, 
A tvoje se cijedile i skrivale u svili, 
Što ti je uvijek, uz neizbježne rukavice, 
Morala iz lijevog džepića sakoa da viri. 
Ma uvijek smo, zapravo, kao lice i naličje bili. 
Bacao si nas u vis, a ja padala na leđa, 
Lice je važno, zaboga, ne smije da se vrijeđa.

U duborezima duše žive sva naša 
Usahla i neobećavajuća proljeća, 
Ona ista što bujnost nekome donose, 
A netko ne želi ni da ih se sjeća.

Oživljavamo ih, iznosimo na svjetlo dana, 
U dronjcima skrivamo zlatoveze snova. 
Kad iscuri vrijeme na pješčanom satu zajedništva, 
Krivnje se nadigravaju salvama riječi od olova.

____________________

Nisad Šiško Jakupović 
Engleska

Grožđanska

Prezrelo grožđe topi se u trenu
Mlakast okus na usnama osta
Septembarsko jutro okupano rosom
Isprati djetinjstvo snima omeđeno
A zora se razli niz beržuljke čežnje

Zvono u daljini, pjesma ušutkuje
Nezreli vojnici sokak obgrliše
I posljednja zvijezda gubi se u plavet
Nevino trošena k’o jutarnja magla
Ljubim suze tvoje prosute niz lice

Vrelu sreću tražim u očima tvojim
Polaskan riječima što ti usne slute
Želim jutro ovo – septembarsko blago
Da u vječnost ode i skrije se tiho
Među moje snove slobodne a snene

 

MJESEČINA OBLJUBITI USNE

Mjesečina modra obljubi ti usne 
Pa ka vratu pođe, uzdah mi se ote
Buditi te neću , nek’ je slika vječna
Nek’ se zvijezde postide ljepote

Bješe li to osmijeh ili samo sjena
Niz djetinje lice skliznula je sama
Podmukla toplota oduze mu dah
Ili je to tama?

Pa me strah oblije 
gubitak il’radost
Rosno jutro nosi
Čekam pjetle prve

Jutro tiho a sjenke još tiše
Na istoku počelo da rudi
Usporavam ritam ovog ludog srca
Sve se bojim da te neprobudi