OĆUTI
Jesam li ti pričala o noćima u kojima se osjećam toliko usamljeno
da polako počinje da boli…
Kada bi samo znao koliko je teško kada ti riječi prolaze dobro poznatom putanjom,
od stopala do usana,
ali ih iz nekog sasvim glupavog razloga ne izgovoraš.
Danima se plašim sopstvene sjenke,
navodi me na spoznaju poznate činjenice,
da sam sama.
Toliko samoće mogu podnijeti samo najhrabriji, rekao bi,
iako ne znaš ništa o hrabrosti.
Za tebe je biti hrabar jednako natpisu na kamionu.
Ti ne razumiješ veličinu tuge koju vješto prikrivam sa par kapljica pudera
i tek ponekad,
ako imam sreće pa je dobar dan, maskarom vlažnom od plakanja.
Kada si predugo sam,
ovako kao ja,
ili kao bilo ko, ko se osjeća jednako sam,
naučiš da je neke ljude najbolje oćutati.
Sve te riječi koje bi rekao ostaju ukopane među grudima,
ne osjećaš ih blisko, nijesu tvoje.
Zariveni noževi bodu napukla rebra,
prikrivajući miris straha…
MIRIS MORA
Hej ti!
Znam da na kalendaru požutjelom od stradanja
i dalje križaš dane,
što sjećaju na ljubav.
U vrtlogu života,
prstima hvataš niti nestabilne sudbine pitajući se zašto
mi ne možeš šapnuti ime.
Oronulim zidovima liječiš pukotine ne pomišljajući na oluje koje si ostavio u prošlosti.
O neka je prokleta ljubav!
Na tvome licu nadzire se sto i jedna bora i onaj tvoj,
a meni zauvijek najdraži miris mora.
Zapitaš li se nekada zašto suze klize niz obraze?
Koliko je vremena potrebno prije nego dođe do momenta pucanja,
kada tvoje ruke napuštajući moje ne mogu kazati
zbogom...
Znam, stanuješ u potkrovlju preminulih duša.
Na usnama vješto skrivaš trag koprive,
trag mog poljupca.
Starim opekotinama prikrivaš nove rane,
dok puštaš da te pučina izbaci u sasvim nepoznato.
Tebi je oduvijek bilo lakše otići, skriti se i poricati sve do trenutka kada shvatiš da je
ljubav za dvoje.
Ako ginemo, neka ginemo zajedno.
Ovako,
sa druge strane slušam tvoje uzdahe u tišini,
tješim se kako te još uvijek osjećam,
kako si i dalje prisutan.
I tvoji uvojci više ne bivaju isti.
Pamtim jedino onaj osmijeh najtopliji od svih koje
će ove oči ikada vidjeti.
Pokidanim koncem vezujem srca jer mi,
nijesmo spremni za oproštaj.
TI SI LJUBAV
Jednog jutra, kada osvaneš u postelji sopstvenih snova,
zaboravićeš strahove koji su se godinama gomilali
u glavi.
Probudiće te pjesma ljepša od svih prethodnih
koje si čula,
i tada ćeš dovoljno glasno uskliknuti “vrijedilo je!”
Pragovi koje si dirala ovlaš,
postaće samo putevi u bilježnici života.
Sve ono što si osjetila prstima a ne srcem zamisli
kao lepršavu traku kojom krojiš niti sudbine.
Golih ramena i sa cvijećem u kosi,
postaćeš vila iz najljepših bajki
o kojima si mogla sanjati.
Uz miris jutra i
bijele posteljine rasute u mislima,
pomislićeš da je život ipak lijep.
Sve ono što ti je tištilo dušu prekriće veo ljubavi, taj čudni veo samoljublja.
Shvatićeš da su romani stranice o kojima pišu hrabri
što spoznaše vjeru u sebe.
Zavoljećeš vremenom i svoje ožiljke, ranjeno srce,
krivi nos i nepravilan raspored trepavica.
Ništa nije važnije od tebe,
nikome nijesi važnija nego što to treba da budeš sebi.
Monstrumi prošlosti odavno su zatvorili vrata, ćute
i jecajima dozivaju nekadašnju tebe.
Ali, ti si sada neko drugi,
neko svoj.
Ti sada pripadaš sebi, tijelo ti nije previše usko,
ne nosiš veći broj cipela...
Bez obzira na sve što jeste ili što nije a trebalo bi da
bude, ti si dovoljna.
Sve ono što ti pripada naći će te baš onda kada ti pronađeš sebe.
KRAJ SVIJETA
Koliko želim da si sada tu...
Da na dlan nasloniš obraz i da ti dok sklapaš oči, pričam priču.
Nekada davno,
u obećanoj zemlji, kazaću tiho, a ti ćeš kako to obično biva,
podignuti glavu i namignuti desnim okom.
Napraviću ljutit izraz iako sam sve sem gorda.
Zažaliću što te nijesam jače privila na grudi,
možda bi i samo možda,
bol bila manja.
Prstima poput čarobnice, kako si me volio zvati,
odagnala bih tugu.
Ispričala bih ti priču, jednu,
drugu, sve dok ne bi došli do kraja svijeta.
Pamtiš li,
kazali smo da ćemo tamo zajedno.
Da jedno neće otići a drugo ostati.
Da neću plakati i da nećeš plakati.
Sada, soba stoji prazna.
Nestala je muzika, ukrasi i cvijeće.
Sreća me ponovo neće,
i baš sve što o čemu mogu da mislim si ti.
Sada ti mjesto glave na grudi privijam rane,
što ostaše kao vječni plam
na duši.
Mjesto kose češljam ti džemper ako mi slučajno dođeš.
Još vjerujem u nekada i onaj,
samo naš,
kraj svijeta.
MOŽDA SI POSTALA MJESEC
Odlutali pramičak,
što se stidljivo rasuo preko obraza pa sve do usana,
nestade u beskraju.
Đonovi cipela broj trideset i sedam ponesoše kišne kapi,
i ove noći,
baš kao i onomad, devedeset devete.
Blatnjave stope nalik dječijim ostaše na
stepenicama, ušunjaše se u sobu i nestaše...
Tvoje lice,
oblo i bijelo stopilo se sa posteljinom,
a koža što miriše na ružinu vodicu zauvijek ostade
da počiva duboko u njoj.
Kažem, možda si postala mjesec!
Tek onako,
preplašena na smrt poljubih ti sjenu.
U mraku naše ulice naiđoh na fenjer,
zgužvane hartije, obris karmina...
Suze,
poput skrivenih rijeka i bisernih obala ostaše između plavetnila
neba i mora.
Jesi li stvarno pošla?
Umrtvljenim bolom se osjeća jednako
kao i stvarnim, samo što te tjera da se osjetiš kao
živi mrtvac.
Jednom željom kupih malo vremena
da te zagrlim, da me čuješ.
Opet si me razumjela, znam da jesi.
Kažem, možda si postala mjesec!
.............
Jovana Popović
Kraća biografija:
Rođena sam prije 23 godine u Nikšiću, a trenutno živim u Danilovgradu. Završila sam
srednju medicinsku školu, a potom fakultet za prehrambenu tehnologiju, bezbjednost hrane i
ekologiju. Iako je moj akademski put bio vezan za nauku i ekologiju, pisanje je oduvijek bilo
moja strast.
Pisanjem se bavim već sedam godina, a tokom tog vremena postala sam član Udruženja
Nekazano iz Bara. U 2023. godini, objavila sam svoju prvu zbirku poezije pod nazivom
Oćuti, koja nosi moje emocije i refleksije o ljubavi, čežnji, melanholiji i ženi kao figuri koja
se slavi.
Poezija mi je oduvijek bila način da iskažem svoje misli i osjećanja, a vjerujem da je svaki
stih dio mog ličnog puta i rasta. U svijetu poezije, kroz svoje stihove želim da prenesem
emotivnu dubinu i lične priče, ali i da obuhvatim univerzalne teme koje svi možemo da
doživimo. Pjesme koje pišem nijesu samo refleksija mojih misli, već pokušaj da se povežem
sa čitaocima kroz zajedničke emocije. Moja poezija nosi elemente introspekcije, melanholije,
ali i nade, jer vjerujem da umjetnost ima moć da nas izliječi i inspiriše na bolje.
Pored toga, moja kreativna ekspresija ne ograničava se samo na poeziju. Nastojim da
razvijam svoje pisanje u različitim pravcima, istražujući nove forme i pristupe. Prvobitna
inspiracija za moj rad dolazi iz ličnih iskustava, ali je često pronalazim i u iskustvima bliskih
ljudi, muzici, te prirodi koja mi uvijek nudi mir i inspiraciju.
Moje ambicije u budućnosti uključuju širenje svojih literarnih horizonata, kao i stvaranje
dublje veze sa čitaocima koji će u mojim riječima prepoznati djelove svojih priča.
KNSINFO/ 3.6.2025.g.
