1. Jadranka Tarle Bojović (R.Hrvatska)
2. Velid Bajramović (BiH)
3. Tomislav Ljotić (R.Srbija)
4. Šeća Jusupović Sejfić (BiH)
5. Šaban Srebrenica (BiH)
6. Sveta Cakić (R.Srbija)
7. Sofija Damčević (R.Srbija)
8. Gordana Vlašić (R.Hrvatska)
9. Gregor Grešak (R.Slovenija)
10. Hariz Junuzović (BiH)
Hariz Junuzović (1993.)
Bosna I Hercegovina
Solfeggietto
Dolazi li tebi jesen prvo u glavi
prsa rod prinesu nešto prije zemlje
san uskrati svjetlo i trajanje javi
nešto prije neg se lišće oboji
dani skrate i sahat pomjeri
Prije neg’ dažd sivlje svoje prolije
potoneš li u tugaljivo, tiho milje
Preko fino uštimanih žica
i nad dirkama ruku znalca
imenom sonata i nokturna
slije li se od tih struna
davna bol, život pisca
i pozamašna sasvim lična
tuga mrkla, tmača, tmica
S prvih hladnih dočekanih zora
prije no jesen s lica spusti zar
od pregršta stalnih, istih mora
obuzmel’ te čemer jeseni
ljepota
i kahar
Gregor Grešak (1969.)
R.Slovenija
***
Neke sjene su se skupljale
dok sam nosio tvoje ljeto
u naručju drugih ptica selica,
dok sam bio još čovjek
bez obličja i mudrosti,
bez velikih ideja i malog smeća.
Bilo ih je više nego što sam ih uspio izbrojati.
Dolazile su jedna za drugom, u vrsti, istezale jezik
čekajući na pričest i blagoslov.
Pa sam ih odbio iz obijesti, iz ponosa,
zbog lanca.
Zapisao sam ih u knjigu koja nosi pečat iz leda i krvi.
„ I sad gledam na ljude, kao sirotan na kamate“.
Daleko od njih kujem svoj kaos
i svoje jenjavajuće katarze,
svoje radovanje pepelu
i malim metalnim pticama što zvekeću
pjesmu sladunjavog platonskog redovnika.
Gordana Vlašić (1948.)
R.Hrvatska
***
Zajahat ću na konja jednoroga,
srebrogrivog, nepotkovanog
i pustiti da me odvede svojom stazom
utabanom kroz visoki klanac
do zelene doline
koju presijecaju kaskade uznemirenog potoka.
Sjahat ću i pustiti ga da se napoji,
da ode tamo gdje pripada
i traži ono što mu srcu nedostaje.
Ja ću uredno posložiti skinutu odjeću,
uroniti u ljeskavu vodu
i pustiti da sunce zađe.
Sofija Damčević (1988.)
R.Srbija
ANĐEO ČUVAR
Ljubavniče duše moje,
vodiču moj do Svjetlosti,
zaštiti me, uzmi me pod svoje,
otvaram ti se, tvoja Svetosti.
Tvoj dodir osećam
kako mi dušu nežno dira,
ljubav tvoja iscjeljuje me,
i svaku bol mi spira...
Uzmi me u naručije
bezuslovne ljubavi svoje,
obavij me svojom mudrošću,
ispuni mi dušu Svjetlošću.
Anđele, čuvaru mira mog,
otvori mi kanale ka vječnosti,
da se setim doma svog,
i toj se prepustim svjesnosti.
Pomozi mi da shvatim,
ti koji si sa mnom u radu,
kako lako da prihvatim
sudjelovanje u božanskom skladu.
Neka me tvoja ljubav zapljusne
kao kad talasi miluju stene,
na koži da tvoje osetim usne
što pobuđuju svjete promene.
Ljubavniče duše moje,
arhanđelu cjelosti,
pokaži mi put svoje
bezgranične milosti.
Sveta Cakić (1957.)
R.Srbija
GDE LI STE MOJA JUTRA PLAVA
Kuda to odoše sva ta moja jutra sanjiva
te mi duša posta bolna sva nemoćna i ranjiva?
Postao sam kao u luci stara olupina broda.
Kuda ja to idem? Kuda li me noge vode drhtavoga hoda?
Kuda mi odoste, kuda odlepršaše ti moji osmesi sa lica?
Odlete li nekukud k'o ujesen k jugu kada odleti ptica?
Postao sam neveseo, tuga se je uselila u te moje oči
zbog koje ostajah budan dugih garavih noći.
Kuda li život ode, stalno se pitam - kuda?
Razmeštam misli, razmeštam misli! O, moja glavo luda!
Prosto ne znam kuda ću, a još manje sa kim
sve nekuda ode, nestade u sivi pepeo i dim.
Sve mi je sivo,čak, po kojoj hodam mekana zelena trava
sivo je nebo, siva mi sva ona prolećna jutra plava.
Otvorenih očiju gledam,ne vidim ništa, sivi je i sam mrak!
Da li je to neki usud ili je možda nekakvi Božiji znak?
Svi su mi sivi i nekako tuđi, čak, i ljudi u domu mom
prosto sav nemoćan zaželim natrag majci i ocu svom.
Sve mi se slomi, kroz telo mi čudnovata jeza struji
ledena kaplja - k'o poplavne mutne vode - u glavi mi huji.
Kuda to odoše ti zlatni časi puni životnoga sklada?
Dođoše neke godine suza zbog kojih me napusti nada
Nestaše zvezde, sunce na nebu i noći tople vedre
Kuda sve ode? Na čijim i kojim nebesima lagano sada jedre?
Kuda to odoše ta moja sanjiva jutra plava ?
Šaban Srebrenica (1974.)
Bosna i Hercegovina
UZMI
Uzmi od mene,
svaki djelić djetinjih sanjarija,
neizigranih igara,
svaki onaj djelić osmijeha,
zakovanog na pola puta ka odrastanju.
Uzmi dobrinu,
uzmi duše širinu,
uzmi od mene ono što i ne znam da imam
a imam,
uzmi i ono što mi treba,
i što mi ne treba.
Uzmi mi srce ohlađeno vjetrometinom života,
uzmi mi i „ah“ mojih očiju na tuđe i tuđinu,
uzmi od mene sve,
sve mi serbes uzmi,
a molim te samo jedno ne čini ,
ne čupaj mi srce,
hirom svojim.
Šeća Jusupović Sejfić (1949.)
Bosna I Hercegovina
U SVANUĆE
U svanuće,
Dok još tama nije
Prihvatila zoru,
Budan i radoznao,
Stojim na prozoru.
Podmladio se
Praskozorjem tihim
Tamni nebeski svod.
Nečujno uplovi mjesec,
sneni nebeski brod.
Poželjeh u trenu
Žurno negdje poći i
smjelo zagaziti u tminu,
Sjetu odagnati tešku,
Osjećaji tuge da minu.
Snage nemam evo,
da krenem bilo kud,
nemoć vlada tijelom...
Dodir sa posteljom
osjetih dušom cijelom.
U titravoj tmini sobe
Oči zaklon traže...
I samo se tišina čuje!
U dubini duše polahko
Jecaj srca odjekuje.
Tomislav Ljotić (1953.)
R.Srbija
NEGDE NA JUGU
Kišilo je,
prohladna zimska kiša,
negde na jugu uz, neko,
toplo more.
Rekla je da voli kišu,
moje pesme rekla je da voli
i pričala je, neprestano,
sva uzbuđena, dok sam ja,
uzalud, tražio reči da je zadivim,
reči koje joj, niko pre mene,
nije rekao ali, te reči,
nisam nalazio.
Ja, koji sam Jesenjina znao napamet,
ja, koji sam recitovao Prevera
na zidinama stare tvrđave
i koga su znali po pesmama i rimama...
"Idem da slikam", samo je rekla
i zamolih je da, za mene,
naslika moj omiljeni motiv,
nešto čime sam, već odavno, zanesen.
Zamolio sam je da, za mene,
naslika sebe.
A ona, želela je da naslika zmaja,
zamisli...
A bio je praznik, ljudi su slavili
i ona je slavila,
negde na jugu,
uz neko toplo more.
Još mi je rekla da, za svaku reč
koju izgovorim,
pokloniće mi deo sebe.
Poželeo sam, u tom trenutku,
da je zagrlim
i poželeo sam deo njenog srca jer,
tada bi, ma gde i s kim god bila,
uvek bila uz mene...
Samo se nasmejala.
A kišilo je,
negde na jugu,
negde uz neku obalu,
prohladna zimska kiša,
negde, daleko od mene,
uz neko toplo more
i obalu od crvenih korala
i ispranih stena...
Velid Bajramović (1962.)
Bosna i Hercegovina
U SVIJETU LJUBAVI
Od kada smo skupa
Sve noći bijahu naše
I svi dani
Prosto
Skupa smo morali biti
Jedno uz drugo
Kao slovo do slova
Kao udah i izdah
Kao sjena i biće
Kao čežnja i želja
Kao moć i nemoć
Kao dan i noć
Zaigrani kao djeca
U paralelnom Svijetu
Bez granica
Nevidljivom
U Svijetu ljubavi
U prikrajku mirisnih pejzaža
U dobu bez vremena
Na putu bez daljine
Sa satom
Bez kazaljki
Kao djetinjstvo bezbrižni
Očarani zorom, njenim cikom
Iz crtanih romana glavnim likom
Raznobojnim klikerom
I sličicom novom
Koju niko od vršnjaka nema
Očarani jutrom
Danom opijeni
Jedno uz drugo svijeni
Zagrljeni
Sa rukom u ruci
Zatečeni
U ozračju sreće
Gdje snovi se roje
Na cvijetnoj postelji
Još mirišu boje
Vještim kistom nanesene
(2017.)
Jadranka Tarle Bojović (1957)
R.Hrvatska
OBRAZI
Kišom isprani obrazi
Putuju gradom
Kišom isprani obrazi
Putuju svijetom
Neriješenih pitanja u prolazu
Kišom obuzeti ljudi
Sami s kišobranima živih boja
Zatvoreni u srcima otvrdnulim
Od patnje.
KNS/10.5.2017.