Aplikacije_3 / 9.Međunarodni književni susreti-2020
31.Milan Ilić / R.Hrvatska
32.Anita Muderizović / R.Srbija
33.Žana Coven (1961.) / Italija
34.Nur Sadia / Njemačka
35.Gordana Vlašić /R.Hrvatska,
36.Katica Protić / R. Hrvatska
37.Edin Morić Kinkel (1967.) / Španija
38.Merima Krivošija (1986.) / BiH
39.Nada Golić / Holandija
40.Milena Zlateska / R. Hrvatska
41.Zehra Bajić-Alić / BiH
42.Ramiz Velagić / R.Slovenija
43.Jasna Sofija Imamović-Kosanović /Njemačka
44.Edima Efendić Džinić / BiH
45.Vernesa Manov (1976.) / BiH
31. Milan Ilić (1938.) / R.Hrvatska
KARIJATIDA
Isklesana od mramora, vitka, uspravna, elegantna,
glavom i rukama pridržava strop neke Akropole.
Svijetle, širom otvorene oči uprte u široku pučinu
s koje povremeno povjetarac donese miris mora, lavande i lovora.
Ona stoji nijema i nepomična kao da ne osjeća teret koji nosi.
Ljudi se dive njenoj snazi i ljepoti,
moleći se, pod stropom koji ona drži, nekom od svojih bogova,
prizivajući osobnu sreću i ispunjenje svojih želja.
Ona stoji, šuti i čeka.
Tek kada se smrači i svjetina se raziđe,
u njenim kamenim grudima probudi se živo ljudsko srce,
puno skrivenih želja i čežnje za slobodom.
Njeno srce pretvori se u fluid
koji tiho prostruji kroz njene kamene nosnice,
šireći krila kojima će obgrliti zvjezdani nebeski svod.
Pozdravit će Velikog i Malog medvjeda.
protrčati kroz Kumovu slamu i otploviti u žuđene,
daleke i nepoznate krajeve kako bi uživala
u još neiskušanim užicima života.
A kad se pred zoru, s tamno plavog baršuna
počne osipati zlato milijardu zvijezda, gubeći se iza horizonta,
kradom će se uvući natrag, u svoje mramorne grudi,
i zaplakati, opet zarobljena.
Ujutro će ljudi vidjeti njene kamene, rosom ovlažene oči,
govoreći – gledaj, Karijatida danas plače.
I neće ni znati da su u pravu, jer nikad nisu zavirili
u njeno nježno, čežnjama ispunjeno srce.
(Mojoj Branki, koja već desetljećima nosi strop našeg doma, a ja, osim što se divim njenoj snazi, nisam uvijek znao doprijeti do njenog srca.
Zagreb, 26. 12.2019.)
32. Anita Muderizović / R.Srbija
* * *
Dva doma
u nijednom žara
niti vatre
koja dom grije
sem hladnoće
nekih uspomena
iz topline
što je bila prije.
Dva doma
k'o dva oka ista
koje god da gledaš
istu tugu vidiš
i strahove koji vično brane
u oboma
radost da zablista.
Dva doma
ljubav podjeljena
pola srca jednom
drugom pola duše
čudna sudba
i života varka
hladno bije
k'o promaja puše...
33.Žana Coven (1961.) / Italija
JEDAN ŽIVOT
Odavno je već pripremila ručak, očistila sobe i sada sjedi i hekla pokrivače za blizance. Sanja ih, zamišlja , imena traži, mijenja ih svaki dan. Još malo, samo jos koji tjedan i postat će baka. Pri samoj pomisli oči joj se napune sunca i pluća se počnu širiti u novo prostrano gnijezdo sreće.
Sjeti se dana kada je prvi put stala na tlo ove ogromne zemlje. Jedna država jedan kontinent, ogroman, nepoznat, misteriozan. Na drugoj strani svijeta, gdje je sve drugačije od onog što je do tada vidjela, počela je graditi svoj novi život. Jezik nije poznavala, ni mjesto, ni ljude, ali vjerovala je u ljubav i u volju misli i snagu želje da od svoga doma napravi oazu topline.
Nikada nećeš više biti sama, pisao je on u dugim pismima, slao joj je poezije, zaklinjao se u vječnu ljubav. Ona, studentica matematike, povučena i usamljena upijala je svaku njegovu riječ zatvorila bi oči i već bi bila tamo negdje daleko, na nekim prostranstvima, gdje je sve drugačije i ljepše i bogatije i samo čeka na nju.
Godine su prolazile, troje djece su već odrasli ljudi. On je uvijek bio na putu, trgovački putnik. Svraćlao bi samo ponekad a novac je redovno slao poštom. Svakih petnaest dana poštar je dolazio i donosio nove novčanice za ugodan život njoj i djeci. Slao bi najskuplje parfeme, najskupocjenije haljine, djeci igračke i knjige. Ali njega nije bilo. Ona je sve zidove prostorija ispunila njegovim slikama da ga bar tako gleda i da za djecu bude bar tako prisutan. Dan je provodila kuhajući, šijući, spremajući, radeći domaću zadaću sa djecom. Onda iznenada, jedno po jedno, njeni ptići su napustili topli dom i krenuli u colledž. Ostala je sama, potpuno sama. On je i dalje slao pisma i novac, poklone koji više nikakvog smisla nisu imali i dolazio jednako rijetko. Za Božić bi ostajao tjedan dana i negdje u zimu bi proveo par tjedana doma.
Rijetko je izlazila i malo je imala prijatelja a i par onih koje je stekla kroz niz godina bile su osobe koje su radije pile čaj i tračale u domu jedne od njih nego izlazile u grad, o teatru ili kinu nikada se nije ni pričalo.
Sve više je razmišljala o roditeljima i sestrama. Roditelje je izubila kao još mala ali sestre su uvijek bile tu. Do nje je bilo, njena introvertnost bila je nepremostiva barijera ali sestre su je potpuno ignorirale i tako bacale u još veću samoću.
- Nauči biti sama - govorila bi najstarija sestra kad god bi joj se požalila – zaokupi svoje misli radom. Čitaj, pleti, heklaj. Nećeš u životu uvijek imati nekog pored sebe. Nauči da budeš sama sebi dovoljna.
Često se sjećala ovih riječi kada bi padala u tugu i očaj . Prihvatila je da razumjeti drugoga nije tako laka stvar čak ni za sestre. Svatko od nas je u stvari jedna samoća. Brzo bi uzimala iglu i počnjala s radom. Heklala je najljepše stolnjake, tanki rad kao mekana vazdušasta čipka. Kćerkama je heklala najdivnije haljinice kad su bile male. U dugim večerima dok bi slušala radio drame spremala je prelijepe stvari za svo troje svoje djece. Vezla je jastučnice, ručnike, isheklala svima zavjese, prekrivače i sanjala... Imali su najljepšu spremu i to ju je činilo zadovoljnom.
Jedno za drugim završavali su colledž i odlazili za poslom, prvo sin, liječnik otišao je u Perth. Zatim starija kćer, psiholog, otišla je u Canadu na specijalizaciju. Udaljavali su se od nje sve više i više. Osjećala je kako joj se tlo sve dublje gubi pod nogama. Bolna istina da je čitav svoj život provela u čekaonici življenja počeo je snažno da je guši. Umjesto zagrljaja i riječi šaputanih u uvo ona je imala pisma, taj hladni prokleti papir na kojem je stajala iluzija njenog života.
A onda iznenada sunce je ponovo zasjalo. Njena Mia, najmladja i najnježnija kći, javila je da se vraća doma. Počela su nova nadanja, nove iluzije, novi projekti. Živnula je sa novim proljećem i počela ponovo cvjetati u svojoj 55 godini.
Najmladja kćer je tu u susjedstvu sada, nastavnica je u lokalnoj školi i čeka dvojke. U kuću je ušla neka nova svjetlost. Umjesto radio drame odzvanja rock muzika sa otvorenih prozora. Prekrivači će biti gotovi za koji dan. Sve je spremno da dočeka blizance. Budućnost se smješi ispod Miine trudničke haljine. Još sam tjedan i bit će novi žagor u njenim ušima. U vrtu polako pupaju prve ruže.
Stigao je telegram da on ide u dugo očekivanu penziju. Vraća se doma ali ovaj put zauvijek. Na atriju ispred kuće stoji postavljen sto sa vinom i tortom čiji recept je donijela sa sobom još davno iz Dalmacije. Dugo će potrajati novo upoznavanje za oboje, i novi medeni mjesec. Novo vjenčanje ... Život konačno počinje za njih.
34.Nur Sadia / Njemačka
TRAG NURA
Plaši me ponekad ta ljudska glad,
zapanji me odsustvo stida i obraza čista
ono kad se iznova pokaže
krhka golotinja ljudskog srca.
Ko opustošena pustinja
u kojoj sunce spržilo je sve što još na
istinski život sluti-tako mi se prikaže ta
ljudska narav pa je gramzljivim rukama
poharala i one zadnje oaze dunjaluka ovog.
Kažu kad strah obuzme čovjeka,
preuzima kontrolu nad tvojim umom
onda iz tebe progovara zvjer.
Eh,čovječe slijepi!
Nisu životinje proklete
one uzimaju samo onoliko
Što Im je za život potrebno.
A ti insanu nikako da utoliš
tu svoju neobuzdanu žeđ i razornu glad,
sve više u sebe trpaš a ona rupa golema u tebi
ona ,egom stvorena praznina ,
nikako da se napuni
Nisu stisnuta ruka i zgrčeno srce danas IN
iako se pretvorilo u čudnovatu modnu naviku
koju prate oni što oči imaju
a vidjeti ne mogu..
Tumaramo već dugo u mraku
kojeg stvorismo nehatnim koracima našim
gonjeni iskonskim porivom
da očima u sebe pohranimo
sav dunjaluk.
Da mi je ponovno u sebi pronaći
trag nura pa da ga drhtavim rukama,
poput čarobnog fenjera,kroz
puste i mračne tunele ljudskog uma provedem,
da mi je da se plamen svjetla njegovog
poput eliksira radosti i blagosti
uvuče u dušu i srca ljudi ,
ne bi li bar jednom u svom životu
osjetili moć čarobnoga Nura….
Možda bi tada naučili
pogledati u ogledalo ljudske duše…
35. Gordana Vlašić (1948.) /R.Hrvatska,
MOČVARA
Naslijedila sam od majke zemljište u selu Gaj kod Banice, bliže Kupčici. Zvali smo ga Močvara jer je i bilo takvo zemljište: močvarno, vlažno, prepuno vrba i raslinja koje traži vodu. Sjećam se da sam za vrijeme školskih praznika zajedno s čoporom besposlene djece iz sela tamo vodila na pašu djedovu kravu. Trava oko vode bila je sočna, tako primamljivo zelena da sam zavidjela kravi što ju može jesti. Mi djeca, sjeli bi na naše deke koje smo ponijeli sobom pa se igrali piljka, brali zukvu i od njenih dugih stabljika izrađivali igračke. Od vrbinih grančica pokušavali smo plesti košare kako su ih i seljanke plele, ali nam to nije uspijevalo. Dečki su se natjecali koji će od njih uspjeti prvi napraviti frulu. Za to im je trebala grančica nekog drveta koje ima mekanu srčiku. Nije bilo lako. Za jednu frulu trebalo je puno vještine i strpljenja. Prvu frulu dobivala bi Ružica od mog rođaka Ranka.
Dok smo se tako zabavljali, smijali i zavidno slušali Ružicu kako svira, krava je mirno pasla, a sunce je već i žeglo. Ni glad nismo osjećali.
Po završetku školskih praznika vraćali smo se u naša staništa gdje su već čekale bilježnice i udžbenici za viši razred osnovne škole. Mi smo ih trebali samo zamotati u glatke stranice istrgnute iz nekih časopisa. Roditelji bi nam već kupili i odjeću i obuću, često za broj veću od one koja bi nam pristajala. Tako se živjelo.
Nismo se dogovarali o ponovnom susretu jer se znalo da ćemo se kao ptice ponovo vratiti u isto vrijeme na isto mjesto. Godine su prolazile i kako je koji od nas završavao sa osnovnom školom tražio je drugu vrstu zabave. Močvara je ostajala za neke nove klince. Ni primijetili nismo da se osipamo, a ni dogovorili se nismo kako ćemo se sretati. Vjenčanja, a češće smrti su nas ponovo okupljali. Razmijenjene nove adrese, brojevi telefona pa mobitela, e-mail – sve je to ostajalo samo na papirićima. I rat je učinio svoje.
I sada naslijedih Močvaru. Rođak mi je za nju ponudio poštenu cijenu. Rekao je da mi ionako ne treba jer desetljećima nisam dolazila u selo Gaj kraj Banice, a blizu Kupčice. Pa mi je rekao da ne može preboljeti svoju ženu Ružicu kojoj je tu pravio frule, a koja je umrla porađajući njihovo treće dijete.
*
Mene, djevojčicu, majka je ponekad vodila do Močvare. Sjela bi na toplu travu ništa ne govoreći. Otrgla bi travku i grickala ju ili bi ubrala lišće kiseljaka. Gledala bi vodu i pratila povijanje sjenki koje su stvarale vrbine grane. Mene, ostavljenu ženu, odvela je samo jednom. Ispričala mi je kako se tu potajno sastajala sa Perom, njenom jedinom ljubavi, dok je roditelji nisu udali za drugoga.
I premda Močvara više nije moja, moja je. Svojatam ju ne zbog djetinjstva, zukve i frulica, svojatam ju zbog moje majke koja nije imala nikoga s kim bi podijelila svoju tugu za Perom već je meni, meni koja sam voljela oba svoja roditelja, govorila o svojoj tuzi.
Listam obiteljski album s fotografijama. Na svakoj slici ona grli nas četvoro djece s blagim pogledom uperenim u Lajku u očevim rukama.
Vrijeme. Vrijeme se prihvaća. Ono donosi promjene koje ni ne zapažamo kao što ni ja nisam zapazila odlazak djetinjstva, a javi mi se samo pri šetnji po polju. Tako je i moja majka kroz godine na zajedničkim fotografijama imala sve širi osmjeh, a prve ljubavi su uvijek nesretne. Pitam se zašto mi je onaj puta pričala o Peri? Mogu samo nagađati da mi je željela dati nadu, meni tada ranjenu, da vrijeme mijenja i nas i naše osjećaje. A možda i sjećanja.
36. Katica Protić (1951.) / R. Hrvatska
DVIJE LJUBAVI
Avion se odcijepio od piste uzletio visoko iznad bijelih oblaka. Sjedim tik uz prozor zamišljena pogledom na zelenu ravnicu. Osjećam da nisam u komadu mješa se tuga sa sjetom. Koliko god se borila, gurala osjećaje pod tepih tratine jedan dio mene je ostao tamo u tvom gradu kojeg sam često posjećivala, zbog tebe, zbog nas.
Nisam ti najavila dolazak, ne da te nisam željela vidjeti s tobom dan provesti,
posjetiti naša mjesta gdje smo često odlazili, šetali, pričali. Nekad je i tišina vladala, ali u toj tišini smo uživali. Ona je šaptala naše osjećaje, ona je pričala priču sreće zajedničkih trenutaka.
Opijali se tom tišinom i mirisom behara. Ponekad razmijenili poglede, naslonili jedno drugome glavu na rame što više blizini dodira,blizini
naše kože, da upijamo mirise njene i nosimo ih u nosnicama do idućeg susreta.
Slušali šum brzaca rijeke kako žubore, polako pjevušili pjesmu sastanka diveći se božanstvu prirode i našeg zajedništva.
Umorne noge od stajanja, vrijeme leti, odmiču sati, nama tek jedan trenutak stvarnosti.
Sjeli na klupu uz šetnicu koja nema kraja. Ima ga kao i svemu osim svemiru,
a taj svemir bez kraja bili smo mi.
Pogledao si me u oči i rekao:"Ja više ovako ne mogu, preseli se ka meni molim te. Zar je ovo život, zar se ovo životom može zvati?
Dovoljno sam kažnjen što si daleko od mene, drže me samo uspomene na ovaj dan i živim samo za ovaj susret, za ovaj tren“
Da mi je netko stavio kanu ispod vrata i rekao:
„ Biraj život ili njega“ Kazala bi'; " Ima li život smisla bez njega ? On je moj život"
Tražiš da odlučim između tebe i moga tijela, što je u mojoj utrobi bil, u plodnoj vodi igralo igru delfina, mojoj krvi se hranilo.Već tada svojoj ljubavi, moje srce i tijelo zarobilo, bezuvjetno ljubilo, zubićima bradu grizlo.
Sve traži, za ničim neću žaliti, samo mi ne diraj u zjenicu oka.
Znaš da dan ni noć ne mogu s tobom biti, sebe bezuvjetno dijeliti, na dva mjesta različitu ljubav davati. Moji osjećaji pram tebi ne jenjavaju, dapače
utkala sam te u misli i svaki dan smo pokraj rijeke naših snova,bila na radnom mjestu, ulici ili u kazalištu, svome domu... Ti i samo Ti !
Rođeno moje. Moj Marko, moje sve...
Te ljubavi ne mogu ničim mjeriti, ta je ljubav kao između oka i vjeđe,
to su dvije krletke srca.
"Zar bi' to moglo jedno bez drugoga"?
Prolaze mi lude misli moždanim vijugama, strah pri pomisli kako bi neka druga mogla ukrasti naše brzace, našu šetnicu svemira. Bojim se mili moj, bojim. Ove šture riječi ne mogu opisati moje osjećaje koje gajim prama tebi, ali ljubav pram mome Marku je jača od moje požude, ugađanja srcu, tijelu...
Ona je nemjerljiva, neizrečena, nedokaziva.
SANJARSKA DUŠA
Htjela bi znati,
nisam li odmah pri zametku
ostavila sivila praskozorja
otišla nepoznatim smjerom
ka putanji izlazećeg sunca.
Nisam li već kao embrij
prozrela lice vanjskog svijeta
baš ovakvog kao što ga vidim sada
zalupljenih vrata u lice moralu...
Prestiž i bježanje u čahuru imetka
gdje empatija postaje sramota i glupost
skromnost izolacija bez roka trajanja
smještena u moždanim vijugama budala
Da li sam već tada predvidjela
pošast sile egocentričnosti
besmisleni jecaj za pravdom
koja postaje samo misaona imenica
Zašto ljudi između tjeskobe i veselja
ne stvore most razuma i shvate:
Kako proces rađanja i smrti, noći i zore
nijedan dvorac ni novac zaustaviti ne može
dok je moja sanjarska duša svjesna na rok trajanja.
37.Edin Morić Kinkel (1967.) / Španija
SLOVA
Toliko dana je prošlo otkada
sam pisao o čežnji.
Stranice režu rubovima riječi
Svaki dan nove
svaki dan stare
Zgrade upijaju sunčeve zrake
Prožima me poput nemoći
sve što ne mogu da izgovorim
Mirni valovi mora
noćnih mora
prolaze pokraj mojih vrata
ne osvrćući se
Kao da su nježne
upitne, neumitne
kao da su brda
puna krševitih vrleti
gdje sam odrastao
I staze koje zaboravljaju
umjetnici na hartiji
Punog srca koje se gubi
i ljubi
svakog svanuća
Toliko dana sam pisao o čežnji
bludnih dana
Slova, kamenitih slova zaborava.
38. Merima Krivošija (1986.) / BiH
KRAJ BEZ KRAJA
Kao moljcu podmukli plam
Primamljiv je meni tvoj avetski splav
Preveslaj me podzemnim vodama
Daleko od mog ognjišta i neba plavoga
I šapući mi o zaboravu koji dolazi
Daj mi prenoćište na putu vječnosti
Umorna sam i treba mi crn san
Pjevaj mi o mjestu u koje plovim
Dok mi koža blijedi a hram duše klizi u pad
Pričaj mi o crnim kapijama
O gradu u maglama
O praznim zamkovima
O vrtovima što cvjetaju u gustim tminama
O cvijeću smrti i rijekama zaborava...
„U zemlji sjene drveća su šuplja i kržljava, bez korijena
Zora je čađava i prijatna, bez svjetlosti
Oni koji spavaju prekriveni su velom ravnodušnosti
U beskrajnim sivim dolinama
Razasute su kosti i izglavljene čeljusti
Blažene u tišini, prašini
Propadaju zajedno sa gasećim dušama
Trne u sveprožimajućem, neodoljivom nestanku čovjeka“
Prozbori veslač glasom bezbojnim
„ Smrti možda tako zla nisi
Možda jedino dobro ti si!“
Rekoh ja pri izdahu
Al' zloslutnja prije crva već jede me
Šuplje oči moje može bit svega će se sjećati
Ko koga će proždrijeti?
O kleta nek' si a kleta sam i ja!
Mir ti meni nećeš donijeti
Svenulo cvjeće, trule plodove
Ptice slomljene
Sa sobom u tvoje srce
Sve ću ih čini se ponijeti
NE MARI
Zar nismo tako blagoslovljeni
Tako uništeni,tako mladi
Ne mari ... i to ce proć
Zar nismo tako zadovoljni
Tako siti a vječito gladni
Ne mari i to ce proć
I kasni poljubac i duboka noć
I vruća postelja i osmijeh u rastanak
Zar nismo trenutak tek u vremenu
Zemlja u plamenu
Nestajući oblak na nebu
Ne mari
U vječnosti atom boravi
Pun memorije,pun ljubavi
Dio nas neusmrtivih
Iza tačke,iza svršetka svih stvari
39.Nada Golić (1959.) / Holandija
CRVENA KNJIGA
Hladan vjetar mrsio je moju kosu, a suze su se slivale niz obraze. Noge sam čvrsto ukopala u zemlju i svim silama se trudila da se ne srušim pored kovčega.
Danas sam ostala siroče. Na groblju pored tate sahranila sam i mamu. Vračajući se sa groblja držala sam ujaka pod ruku. Godinama on mi je bio ogromna podrška i pomoć. Mamin brat, ne samo da je volio svoju sestru ogromnom bratskom i zaštitničkom ljubavlju, nego je tu bezgraničnu ljubav prenio i na mene. Od kada je tata umro brinuo se o mami. Obilazio je često u domu gdje sam je smjestila. Mama je imala dobru njegu kod časnih sestara. Prije osam godina dobila je dijagnozu Alchajmerove bolesti. Dok je tata bio živ brinuo se o njoj kao o malom djetetu. Poslije tatine smrti jedna mogućnost bio je dom. Ujak je bio star i bolestan. Već je dvadeset dvije godina prošlo kako sam napustila rodni dom i nastanila se u Dansku. Od kako sam se udala za Josa dolazila sam par puta godišnje u posjetu roditeljima, ali sve je to bilo malo mojom roditeljima.
-Divna koliko ostaješ kod nas?
-Ostajem do petka ujače, znam da je kratko, ali ću ponovo doći za četiri sedmice.
-Razumijem te dušo, bar imamo tri dana da se malo družimo i ispričamo. Divna, prije nego što kreneš, moram ti jos nešto dati. Nešto što me je tvoja mama zamolila, dok je još bila relativno zdrava.
-Ujače, šta to? Mama mi nikada nije spominjala neku tajnu zaostavštinu.
-Pa i nije poklon Divna, možda će više biti teret, nego radost. Sretan sam da si odrasla i zrela žena. U petak kada budeš krenula kući predat ću ti jedan mali paket.
-Eee ujače bas si tajanstven. Šta to kriješ od mene?
-Ma ništa dušo, dobit ćes jednu knjigu koju je tvoja mama čuvala za tebe.
Vrijeme do petka provela sam sa ujakom i ujnom. Sječali smo se prošlih dana, mame, tate i mog sretnog djetinjstva. Kod ujaka i ujne provodila sam jako puno vremena dok su moju roditelji radil. Njih dvoje nisu imali svoje djece, tako da sam ja bila njihova nerođena kćerka, njihova zabava i utjeha. Prve znakove bolesti primjetio je ujak, a i ko bi drugi. Takvu ljubav brata i sestre nisam još nikada vdjela. Tri dana su prošla kao tren. Svako od nas, nakon nekog velikog gubitka, uvidi da je smrtan. Ujak i ja smo bili u nekoj fazi oporavljanja od gubitka. Samo mi je on još ostao od familije u Bosni. Sestru i majku izgubili smo nas dvoje još prije četiri godine. Poslije tatine smrti, mamino se stanje jako pogoršalo. Više nikoga nije prepoznavala i prestala je potpuno komunicirati. Čak ni ujakove redovne posjete nisu pomagale. U petak prije nego što sam krenula prema aerodromu ujak mi je pružio knjigu u kožnom uvezu. Knjiga nije bila nova, na koži su se vidjeli tragovi česte upotrebe. Pomislila sam da je neko knjigu najmanje deset puta pročitao. Na koricama nje bilo naslova, a ni ime pisa. Podigla sam upitni pogled prema ujaku.
-Divna, to je dnevnik tvoje mame. Skamenila sam se. U trentku od djelića sekunde znala sam da se nešto važno nalazi u ovim koricama kožne knjige. Nešto što je moja mama željela podijeliti sa mnom, ali tek poslije njene smrti. Ujakov pogled mi je govorio “Ne pitaj me ništa više, pročitaj i sudi ako možes.”
Poljubila sam ga u obraze i zamagljenog pogleda ušla u taxi koji me je čekao.
Stiskala sam knjigu grčevito sa obje šake željeći da sve ružno i teško izađe iz nje. Željela sam da ostne samo čista ljubav i ništa više. Nisam bila spremna na tužne priče i neke porodične tajne. Brzo sam prošla kroz pasošku kontrolu. Do poletanja aviona ostalo mi je jos sat i po vremena. Sjela sam u jedan čošak i čekala najavu poletanja aviona za Kopenhagen. Plašila sam se otvoriti knjigu. Bez razmišljanja stavila sam dnevnik u tašnu i čvrsto odlučila da ću početi čtitati kada za to budem spremna.
Isto veće dočekala me je Mia, već odrasla djevojka od osamnest godine. Mia je studirala režiju i glumu, bila je tek na prvoj godina studija. Stasom i likom je ličila na Josa, riđa kosa, plave oči, visoka i vitka. Od mene je naslijedila oblik očiju, moju narav i temperament. Iako je likom ličila na pravu Dankinju, imala je nekog balkanskog duha u sebi.
-Kako je bilo mama, jesi li umorna i iscrpljena?
-Dobro sam Mia, baku smo sahranili pored djeda, sada je mirna i spokojna. Ujak mi je puno pomogao. Znaš njega, brižan i dobar kao uvijek. Jako mu je teško, izgubio je voljenu sestru. Za četiri sedmice morat ću na ostavinsku raspravu. Iza bake i djeda ostalo je toliko toga. Dugo sam već odsutna, ni sama ne znam šta su još stvorili zadnjih dvadeset godina? Hajdemo mila kući, želim vidjeti tatu i leči u svoj krevet.
Kožnu knjigu nisam joj spomenula.
Jos me je dočekao zabrinut i pun pitanja.
-Jesi li umorna dušo, kako je sve prošlo?
-Nema u meni nekog umora, više sam prazna, a opet teška ko olovo. Mamu sam zatekla živu kako sam ti i javila, ali nisam sa njm pričala. Ona me je gledala onim svojim bademastim očima u kojima nisam više vidjela života. Na jedno oko je plakala, Nije to bio plač, suze su joj se nekontrolisano slivale niz lijevu stranu obraza. Mislim da je izgovorila jednu riječ, ali nisam sigurna da sam je dobro razumjela. Rekla je tiho: “ON”. I ujak mi je poslije rekao da je i njemu rekla istu riječ i to dva puta.
-Na koga je mislila kada je rekla “ON”? Možda je nešto htijela reći ujaku ili se sjetila Tihe?
-Ne znam Jose, ja mislim da se sjetila tate.
Mislim da ću ipak brzo u krevet, neki me je umor odjednom savladao.
Ni njemu nisam spomenula mamin “poklon”.
Te noći nisam mogla dugo zaspati. Razmisljala sam šta se nalazi u kožnoj knjizi. Kakvu je tajnu mama krila od mene i zašto je bilo važno da istinu saznam tek poslije njene smrti. Zašto su mrtvi imali želju da kažu nešto poslije smrti? Stresla sam se i još dublje uvukla pod pokrivać.
Zaspala sam tek negdje pred jutro. Probudio me je miris kafe i prženica. Jos je tako znao da napravi prženica svaki put kada bi se vraćala iz Bosne. Mislim da je htio da zadržim što duže osječaj domovine i ukus djetinjstva. Jutros mi ta njegova pažnja nije prijala. Podsjetila me je na to da mame više nema. Nije je bilo ni zednje četiri godine, jer mene moja majka više nije poznavala. Dok je još mogla govoriti uvijek mi je postavljala isto pitanje: -Čija si ti sine, imaš li djece? Jutros su mi njegove prženice nagonile suze na oči. Nisam bila sklona plakanju, ali jutros mi je sve smetalo. Bila sam umorna i pregažena. Nije me put toliko umorio, koliko me tuga morila, krivica me pekla, jer sam znala da su me bili željni sve ove godine, a na kraju i neizvjesnos šta se krije u maminoj knjizi.
Odlučila sam čvrsto, kada Jos ode u ponedeljak na posao, a ja ostanem sama da ću otvoriti tajna vrata crvene kožne knjige.
U ponedeljak sam čula Josa kako se sprema na posao. Nisam imala želju ustati, bila sam nekako bezvoljna. Prije nogo što sam krenula za Bosnu uzela sam dvije sedmice godišnjeg odmora. Znala sam da će mi trebati odmor kada se vratim. Pošto sam u Bosni provela svega sedam dana ostalo mi je jos jedna sedmica odmora. Odlučila sam tu sedmicu posvetitit sebi i pokušati pročitati mamin dnevnik. Vrata su se zalupila, Jos je otišao, misleći da ja još spavam. Mia je vikend provela kod Zvjezdana. Zvjezdan, mladič naše gore list, već je par godina bio u Danskoj, završio studije i dobio izvanredan posao kao inžinjer elektronike.
Ustala sam lijeno i krenula prema kuhinji da nastavim kafu. Pogled mi je zastao na mojoj tašni u kojoj se još uvijek nalazila crvena knjiga.
Uključila sam Nespreso apparat i mirišljava crna tečnost je počela lagano da curi. Uzela sam šoljicu kafa, iz tašne knjigu i sjela u svoju futelju u dnevnom boravku. Otvorila sam hrabro korice knjige. Na prvoj strani je bila zaljepljena moja fotografija još iz vremena kada sam tek došla u Dansku. Jos i ja u Kopenhagenu, nasmijani i zaljubljeni. Ispod je pisalo: “Nedostaješ mi puno ljubavi mamina.” Okrenula sam drugu stranicu. Naježila sam se, osjetila sam da ću saznati nešto što će promjeniti moj život. Srknula sam kafu i počela da čitam.
MOJI ZAPISI
Ove zapise sam počela pisati od trenutka kada sam saznala da sam bolesna. Željela sam da jedan dio mog života ne padne u zaborav.
Divna, dijete moje. Sigurno će ti sve biti tako čudno i nesvatljivo, ali pokušaj molim te prvo pročitati, ali cijeli moj zapis, pa tek onda suditi.
Voli te mama.
** **
ODA SINU
Sanjam te svake noći
vidim tvoje tužne oči,
velike lijepe, boje neba
ko’ da me pitaju, -Majko šta ti to treba?
Ne treba mi ništa čedo moje
majka poželjela oko tvoje,
poželjela dijete satkano od svile
što je iskreno znalo, da se smije.
Hladnoća me neka obuze iz dubine
izroni’ na površinu ove noćne tmine,
sjeti se jave i istine bolne,
a htjedo’ ostati na oblacima što plove.
Izgubi se san u noći tamnoj
rasprši se želja u prah bijeli,
zaboli me srce i duša cijela
na površinu dođoše sjećana i djela.
Redaju se slike, jecaja, bola
kajanja i straha majčinoga srca,
što dijete svoje mora da odbaci
i da zaboravi sva njegova loša djela.
Već odavno mi duša ne osjeća tijelo
živim od snova i lažnih slika,
tamo gdje java počinje da se budi
ja zatvorim oči, privijajući te na majčine grudi.
40.Milena Zlateska (1964.) / R. Hrvatska
SVEMIR MIRA
Ne mogu ni kleti, ni voljeti.
Ne mogu mrziti i nekoga kriviti.
Mogu se samo Bogu moliti.
U tim srcima,
neka se ljubav naseli,
neka duša u dušu uđe
i skupa diše.
Samo neka to srce voli,
ne mrziti i kleti.
Samo se Bogu pomoli,
pod ovim nebom,
na ovoj Zemlji
udahnemo zrak,
zrak ljubavi.
Neka uđe u srce, u dušu
svakog čovjeka.
Neka nas ljubav povede,
po zvijezdanom putu
u svemiru mira.
15.03.2020
КОСМОС НА МИР
Не можам ни да колнам, ни да сакам.
Не можам да мразам и некого да го обвинувам.
Можам само на Бога да му се молам.
Во тие срца,
нека се насели љубовта,
нека душата во душа влезе
и заедно да дишат.
Само нека тоа срце сака,
не да мрази и колне.
Само моли се на Бога
под ова небо,
на оваа Земја,
да дишнеме воздух,
воздух на љубовта.
Нека влезе во срцето, во душата,
на секој човек.
Нека љубовта не води
по патот на ѕвездите,
во космосот на мирот.
41.Zehra Bajić-Alić / BiH
KUDA ŽURI DRAGI
Gdje nestade miris zemlje
poslije tople ljetne kiše,
pekmezna gurabija,
iz sahana kajgana,
sa ćerpića čuvarkuća
u uho što se stišće.
Gdje mi ode sevdah u suho lišće.
U kojoj kaldrmi
razbolio se kamen
pa niz tarabe trese
jabuke žute.
U kojem to srcu
dert treperi
usne pjevuše
kroz rane ljute.
Čiji li to prsti
vezu zumbule i lale
svilom bodu šifone
kroz brokat šušte
pa tkaju ponjave
u stanove suze rone
vole i do zore se Bogu mole.
Kuda žuri dragi
na vilenom vrancu
poskakuje,
gori.
k'o da drugu voli
na licu mu osmijeh
u oku žar i vejavica
Idi dragi mene zaobiđi.
Idi dragi niz vilajet siđi.
Idi dragi evo rubac i u njemu ružica.
Idi dragi ti si varalica.
Ramiz Velagić (1962) Velenje, Slovenija
GUBIŠ SE U OMAMLJENOST
vatru
sa vatrom gasiš
da bi poljubio
tvoja usta
vraća se ti
stara ludost
da ponoviš
našu mladost
ušutjelu tajnu
iz prsne šupljine
svjestno pijuckaš
kad sanjaš
kako
se gubiš
u omamljenost
što te polako
ubija
vrijeme u tvom svijetu
stoji
SJENA NEPOSTOJANJA
Gubim lice.
U ogledalu
ne prepoznajem
sjene nepostojanja.
Progutam ponos.
Ne da bi razumio prošlost
lutam izgubljeno.
U vremenu mašte
dane proživljavam
trećim okom
kad
kradem dušu
sa mislima
željom
da traje
ta vječnost.
Jasna Sofija Imamović-Kosanović / Njemačka
IZGUBLJENI DRAGULJ
Devet vjekova te tražio kao da će mi biti lakše
mrijeti kad vakat tome dođe
zanešen pjesmama što tvojim tananim glasom
vjetar mi noću lagano na dušu donosi
Noćas šetam Bosanskom čaršijom
zanešen sjajem zvijzdanog neba
Mlada kći Elbisa, saznado ti i ime
nježno si mekhim prstima premećala taj đerđef
pored haste (bolesnog oca Tahira) možda si mene pjesmom dozivala
A otac drhtuljavom rukom tespih(brojanicu) ne ispušta
ko da se i on dragom Bogu molio da se usrećiš
da sama na ovom dunjaluku ne ostaneš
davo ti nadu da će i iz ove noći izići živ jutro dočeka ti
A ja otvarao libar (libar sudbine tajne)
kao da čitam ljubav moju i tvoju
vjerova sam u tajnovito da ćeš moja jednog dana postati
zapisivao svaku misao koju sam osamama moga srca pisao
zamišljao da sam baš ja kopija djela "Magbuli " arif
viđao oreol sjaja naše ljubavi
Prozvao te Izgubljeni dragulj od Allaha (Boga) poslat'
Slatkim preslatik ružinim šerbetom dodirni mi usne
progovori slatkoćom
jer duše se naše dodirnuše,probrane riječi i kome ih upućuje
mlada kći Elbisa
pitam se dok sokacima polagano se krećem
Gledam joj lik zvijezdama obasjan
suze u očima plavetnilom zjenica
uzmi kap nade kao da me moli
zamišljena blijeda pored racvjetalog ružinog tankog drveta
slušam slatke umiljate riječi
ležim na mehkom dušeku
zahvaljum se na darovanom dragulju od Allaha (dragog boga)
srećan za još devet vjekova koji su izpred nas
Tvoje mi riječi daju snagu
lakše mi je živjeti i korakom džade
niz kamene kaldrme opet noću šetati
željan pjesme ,stihom lijek pronađen
tebi bože zahvalu činim
nek Mlada kći Elbisa
tiho pjesmu mi pjeva
kud je mjesečina kud je nebo krcato zvijezdama
kad se u gradu upale rijetke svetiljke
nek' tvojim stihom nebo se diči uz moje uzdahe
dok se budem sa mjesecom došaptavao
hvala ti Bože na ovom poklonu.
AVDAGINA KĆER
Sinoć u akšam rani u neko vrijeme kada
zvjezdanim nebom lete plameni konjanici
opet sam u snovima bio i moje uspomene
snom ljubio
Avdagina kći rasplela duge crne kose
na sećiji sjedi ćilim šaren boja ispod vitkog tijela
meleku moj (Anđele moj) tiho koda mi je šaputala
Šerbe (slatki napitak) mi na usne prinosila
mirisala malinom crvenom kao boja njenih tananih usana
Avdaga na sofi u drugoj sobi sjedio
i zikr Bogu činio,
zahvale za zdravlje njegove lijepe Kadune
A ja sazlija (Svirač i pjevač na sazu) razvlačio tihe tugaljive tonove
sa njima ti bijele grudi izpod raskopčane bluze od svile milovao
rukama nježnosti
Od zelene čohe skrojiću ti haljine duge
samo moja budi
smišljao sam riječi
da pod tvojim vitkim lukom gnijezdo svijem
svatovi i karavani da uz njih i mi krenemo
Al' postado Božija sjena
koja samo nazire tvoje korake
Zlatno sunce tebi na poprsje staviću
al jednog dana kada umre moja žudnja da se spojimo kao dve obale svijeta
Kada se ubiju snene i zaljebljene slike moga uma
kada se kaldrmom budu kotrljale radosne riječi ispijene
ljubavlju zanosa lijepe moje Avdagine kćeri
mene će na tabutu nositi
ovu pjesmu neka ti na mojoj mrtvoj humci pročitaju,
jer sam te volio
više i od samog sebe, jer knjiga je svetinja, zlatnom žicom
svilom i kadifom tebi sam je iz njedara iznjedrio, ljepoto moja
tvoja Božija sjenka te voli i dušom očnih damara i na onaj svijet nosi.
44.Edima Efendić Džinić (1971.) / BiH
KADA ŽIVOT SVOJ KAPUT OBUČE
Kada život svoj kaput obuče
onaj stari poderani
pa krene niz ulicu dugu
u susret svom Voljenom drugu.
U desni džep stavio dobra
u lijevi loša djela
pa tiho korača da ga ne vidi
niko.
Pogled na nebo pada
Mjesec milion godina mlad
i zvijezde isto trepere
iznad oblaci
a sve teži koraci.
Srebro okitilo kosu,
cipele stare obule nogu bosu,
ruke se stisle otvrdnule šake.
A oči?
Ostale su ogledalo u kojima
Iskri zadnji plamen strasti
još malo i one će pred mrakom
u zagrljaj pasti.
Obukao život kaput stari
još prebire po sehari
u koju se složiše sva djela,
sve pročitane ljudske sudbine.
Dok polahko bliži se kraj puta
stišće krajeve svog kaputa
koraci sitniji sve teže hode
još malo ovog pakla
pa eto slobode.
Ostade kaput negdje sam po
strani
sve nestalo sve se briše
negdje daleko jedan se život
nanovo piše.
45.Vernesa Manov (1976.) / BiH
KADA SHVATIMO DA SMO, OPET, ŽIVI
Kada shvatimo da smo, opet, živi,
ne budite kao nekad,
kao vazda ili uvijek,
zavisno kako vam se da kažete svidi!
Budite bolji, nezaježljiviji!
Budite prirodniji, neuzneseniji, nepatvoreni.
Budite načitaniji,
ali onim djelima u kojima se promovišu:
Čovječnost,
Ljubav,
Dobrota!
Promovišite
sve što će dušu, Vašu i moju da razgali
kao najdivnija Ljepota.
Budite razumniji, emotivniji, zaljubljeniji!
Neka Vašim cijelim bićem od svega ovog
i još više dobrog struji Ljepota!
Budite educiraniji o važnim temama života:
poput onih o medicini, ekologiji, tehnologiji
i o svemu što trebamo znati
i što je unutar svakog čovjeka.
Budite dio svih onih veličanstvenih nota
koje dok slušate plijene harmonijom,
hrane svaku poru poimanja koje
nam svira poentu
da se violinskim ključem
otvara sva vasionska Divota!
Okrenite novu stranicu knjige vlastitog žića!
Onu na kojoj će u uvodnim riječima stajati ohrabrenje za dalje,
Proisteklo iz sadašnjosti u kojoj smo bili, opet,
po ko zna koji put, a i sada napisano osta da:
„Veći smo od samih sebe, za sebe i druge,
boreći se za sve nadanje
O Biti Života!“
22.03.2020. je!
Pandemijsko vrijeme,
Čitava dva i više desetljeća
smo daleki od tog haosa
i pitamo se:
„ Da li ćemo
biti isti,
i vazda isti ostati
i nakon još jednog
i opet, akobogda,
preživljenog,
ali ružnog belaja?“
KNSINFO/27.3.2020.