Aplikacije_7 / 9.Međunarodni književni susreti-2020
91. Bojana Simeunović / R.Srbija
92. Izet Čurić / Austrija
93. Amela Halilović/ R.Srbija
94. Martin Marek / R.Srbija
95. Selma Salihović/ BiH
96. Stjepan Crnić/ R.Hrvatska
97. Berina Spirjan / BiH
98. Biserka Vuković / R.Hrvatska
99. Nerandža Kostić / R.Srbija
100. Muhedin Glogić / USA
101. Dušan Mijajlović Adski / R.Srbija
102. Sanja Palibrk / R.Srbija
103. Hamdo Čamo / Švicarska
104. Ljiljana Llilli Koci / R.Hrvatska
105. Said Šteta / BiH
Bojana Simeunović (1986.)/ R.Srbija
ZIMSKA ČAROLIJA LJUBAVI
Dušo... tražim te... čekam te...
Ulicama mračnim i osvetljenim,
snegom prekriveni,
tražim tvoje tragove ljubavi.
U svakom prolazniku osmeh tvoj tražim,
gledam te u svakom izlogu,
osećam miris tvog parfema....
u svakoj pahulji koja se istopi na mom licu.
Ovo nebo beli oblaci prekrivaju,
i nekako mi se čini da si u svakom prisutan.
Ponekad mi čak i neki oblak zaliči na tebe,
pomalo svetao,pomalo crn.
Dušo, tražim te...
U onom našem parku... gde su se pogledi prvi put sreli,
na našoj klupi prekrivenoj snegom.
Tražim tvoj trag,
otisak tvoga stopala na snegu.
Nema te...
Nisi tu...
ali miris tvoje kože jeste, tvoje usne.
Nalazim te samo u svojim mislima,
svom srcu, snovima svojim...
i uživam sama u zimskoj čaroliji ljubavi
sanjajući te...
TE NOĆI SU LILE KIŠE
Te noći su lile kiše,
kao onog dana kada otišao ti si,
zašto moje suze teku sad
kada je našoj priči davno došao kraj.
Znam da suđen nisi mi.
Krenula sam kasno te kišne noći iz grada,
ni slutila nisam gde se kriješ tada,
mislila sam da me topli krevet čeka,
al u srcu mi vlada tuga neka.
Krila sam oči od svetlosti te tamne kišne noći,
i beskrajnu želju da ne budem sama,
ali vetrovi duvaju i tugu mi donose
i zauvek tvoj trag sa moga tela odnose,…..
Te noći su lile kiše,
kao onog dana kada otišao ti si,
zašto moje suze teku sad
kada je našoj priči davno došao kraj.
Znam da suđen nisi mi.
Izet Čurić (1960.) / Austrija
METAMORFOZA
Bijah vrela lava,
a sad otok kameni sam
i vali, u bijesu,
svoje vratove bijele
na hridima mojim lome.
Mahovine mehke
po sedlima mi zelene
i jata ptica, klikćući,
u jarugama se gnijezde.
Vjetrovi zavijajuć
preko mene brode,
zorom čudi se sunce,
kako u noći nije
progutalo me more.
SJEĆANJA
Jave se,
nekad prizvana,
a često, nako,
sama od sebe -
sjećanja.
Omirisana mahovinom,
bude se
blistava k'o sunce
u klikeru,
draga k'o hljeb
i topla
k'o majčin zagrljaj.
Razmile se tijelom
ko ljetne zore stadima;
blago su naše najveće
i sele se svijetom
sa nama.
93. Amela Halilović (1990.) / R.Srbija
SEBILJ
Na prvoj stepenici Sebilja
Dječak
Raskriljena karta svijeta u rukama
Tačke povezivanja spomenika
zaokružuje
Misli
Dobro je
Nekoliko tih jezika zna
Lako će im objasniti voljenje
Golubovima baca nekoliko šaka pšenice
I odlazi.
Kao mladić vraća se,
Svjedočanstva
položenih kurseva jezika stranih
podmeće
Da sjedne
Na stepenik drugi.
Posmatra vrevu ljudi
Blic fotoaparata njihovih
Ometa ga da duže proučava
osmjehe
Što iščeznu sa prstom sklonjenim
s dugmeta.
Nečim dirnut stihove piše
Zgužvane papire potezom košarkaša
U korpu ubacuje
I odlazi.
Vraća se kao čovjek sredovječan
U gluho doba noći
Sâm
Šapuće u drvo iznad česme
"Zavidim pretku sebiljdžiji. On
znavaše zahvatati
vodu čistu
I svakog žednog pojiti
A ja nikakvu riječ ne uhvatih
Za pomirenje svih rasutih
Jer su mi ibrike bakarne
Davno prije rođenja
Polupali."
94. Martin MAREK (1966.)/ R.Srbija
Pjesma na slovačkom jeziku:
BOSNIACI
(báseň pre deti)
Milé, moje dietky,
aj vy milí žiaci,
či ste to počuli
kde žijú Bosniaci?
Poviem vám to pravdu,
takmer každú, takú;
jesto ich tam v Bosne,
jesto ich v Sandžaku.
Žiadosť o nich písať
moja povinnosť si bere;
o slovanských bratoch
moslimanskej viere.
Na bosanskom jeziku:
BOŠNJACI
(pjesma za djecu)
Draga, moja djeco
i vi dragi đaci,
da li ste to čuli
gdje žive Bošnjaci?
Otkrit ću vam istinu,
sada skoro svaku;
ima ih u Bosni,
ima u Sandžaku.
Pisati o njima
ja imam namjere;
o slavenskoj braći
muslimanske vjere.
* * *
Pjesma na slovačkom jeziku:
BRAT
(báseň pre deti)
Verte mi to, dietky,
mal by som to rád,
aby každého brata
úctieval si brat.
Bratu sa radujte,
keď sa vám zrodí !
Brat je vždy milý,
aj keď do inej
církvy on chodí !
Raz sa táto veta
do príslovia zráta :
„Keď odrasteš,pochopíš,
koľko ti to znamená
že máš svojho brata !“
Na bosanskom jeziku:
BRAT
(pjesma za djecu)
Vjerujte mi ,djeco
sretan bih ja bio,
kada bi svaki brat
brata svog cjenio.
Bratu se radujte kada
vam se bude rodio!
Brat je uvjek mio,
ma koje on vjere bio!
Jednog će dana rečenica ova
k'o poslovica da se shvata:
„Kada odrasteš,shvatit ćeš,
koliko ti znači;
to što imaš brata!“
95. Selma Salihović (2002.) / BiH
TEŠKI SLIKAR
Slikaru uzimao si boje od mene,
i slikao ih na te površine.
Uzeo si dušu iz mene
i slikao svoje gradove.
Uzeo si osmijeh sa moga lica,
da bi naslikao prirodu iz priča.
Uzeo si ovo srce veselo,
pa ga teškim bojama preslikao.
Uzeo si ove ruke vrele,
pa slikao vatromete.
Uzimao si oči zelene,
pa njima farbao trave.
Uzimao si krv moju
pa je slikao po olovu.
Uzeo si suze moje,
pa ih preslikao u oblake.
Uzeo si sve iz ovog tijela,
a ja sam ti dopuštala.
Naslikao si umjetničko djelo,
a nisi mi se ni zahvalio,
samo si mi zauzvrat još toga tražio,
umjetniče koliko je to sebično.
GRAD SRUŠENIH SNOVA
Ne idi u moj grad
tu se zgrade ruše,
kao da su građene od daske.
Zemljotresi su prisutni danima,
a najjači su noćima.
Granje drveća je isprepleteno,
a žbunje nerazdvojivo zamršeno.
Dječica odavno brišu snove
ispisane na dlanu svome.
Ne dolazi jer sklonište nećeš naći.
Mostovi se ljuljaju od teškog kamenja,
ne hodaj njima, ne riskiraj.
Ne dolazi u moj grad
jer zašto bi i došao,
kada ga ljudi napuštaju.
Iz dana u dan sve ih više odlazi.
Ne kroči njime,
ugušit će te vode koje preljevaju iz korita.
Vjeruj mi, ti ne znaš plivati tim vodama,
nisu te vode kao ostale.
Ova te poput vira vuče ka dnu.
Nemoj da te zavara ta ljepota površna
i ta lahkoća boravišta.
Nebo plače danima,
trave mirišu na kiše,
a putevi su neizlječive rane,
puni su prelamanja i posjekotine.
Drveće godinam ne daje cvat i plodove.
Taj grad je gorkog okusa,
ne daje plodove,
a ruši sve snove.
96.Stjepan Crnić (1959.) / R.Hrvatska
PLAVI RAZLIČAK
„Gospodine, nema cijena ispod ovih slika. Koliko one koštaju?“
„Žao mi je, te slike nisu na prodaju.“
„Nisu na prodaju? Pa piše da je izložba prodajna.“
„Da, tako je. Sve su na prodaji osim ovih dviju.“
„Te su mi baš najljepše. Kako baš one nisu na prodaji? Ma, platit ću koliko god tražite.“
„Uzalud se trudite, gospodine. Te vam slike ne mogu prodati. Odaberite neke druge.“
xxxx
„Evo, sačuvala sam ovu sliku. Jako je lijepa. To je naša ravnica. Puna je plavog različka.“
Razveselio sam se. Tu sam sliku ostavio baki kada smo odlazili u Irsku. Uramila ju je i objesila na vidno mjesto u kući. Polje plavog različka u daljini se stapa u jedinstvo s plavim nebom. Rapsodija plavog. Plavi raj.
„Baš lijepo od tebe. To mi je najdraža slika koju sam ovdje naslikao. Sjećam se tog polja. Te je godine različak potpuno prerastao pšenicu. Gotovo ju je ugušio. Sjećam se i tvojih priča kako se nekad želo žito. Uvijek si pričala o susjedi koja je za vrijeme žetve nosila vijenac od različka na glavi.“
„Vidiš, donijet ću fotografije pa ćeš vidjeti kako je to lijepo bilo.“
Mislio sam da ću se ostaviti kista tih desetak dana i uživati hodajući poznatim stazama mojeg dječaštva. Mislio sam da ću posjetiti polja koja su me svojim bojama i mirisima uvijek i iznova očaravala i budila u meni novu energiju. Mislio sam da ću šetati uz njih, sjediti u travi i zanosno ih mirisati i gledati. No, radosni osmjeh moje bake i pogled njenih blagih očiju stvorili su u meni neodoljivu želju da, prije odlaska, napravim sliku samo za nju. Ona je oduvijek vjerovala u moj talent. Sjećam se kako se oduševila slikom velikog različka u polju crvenih makova kada je došla na moju prvu izložbu.
„Bit ćeš ti veliki slikar. Velik kao ovaj tvoj različak u polju makova……“
I što mi je preostalo doli primiti se kista. Znao sam što moram napraviti. Moj život u plavom, moj život s plavim različkom dobio je još jednu sliku. U zlatnom polju pšenice, stoji nasmijana baka sa srpom u desnoj ruci i otkosom pšenice u lijevoj, a na glavi prekrasni vijenac plavog različka. Prava seoska idila.
Ostavio sam joj sliku, a po povratku, u naletu energije koji me potpuno obuzeo i paralizirao za sve ostalo osim slikanja, morao sam nadopuniti svoj niz plavog različka. Radio sam danju, noću. Ne sjećam se jesam li uopće spavao... Ne sjećam se koliko je to trajalo, no napokon, sretan i zadovoljan gledao sam u veliki plavi različak koji je nadvisio zlatno klasje pšenice, u veliki različak ispod šarene duge nakon ljetnoga pljuska, u plavo polje različka između nepreglednih polja poleglog žitnog klasja, u cvjetove različka povezane u plavu čipku kakvu je plela moja baka…..
xxxx
Taksistu sam zamolio da stane pored polja. Izašao sam i nabrao stručak različka. Znao sam da će mu se baka razveseliti isto kao i meni. Nismo se vidjeli cijelu godinu i jedva sam čekao susret s njom. Bio sam siguran da nije spavala cijelu noć. Pripremala je kolače i uživala u sreći iščekivanja. Nazvao sam ju s aerodroma prije polijetanja. Radost je odzvanjala u njenom glasu. Rekla je da je spremila stvari i jedva čeka da se vidimo. Bio sam sretan što je usprkos strahu od letenja avionom odlučila doći na moju veliku prodajnu izložbu. Ponijet ćemo i slike koje sam njoj ostavio, no njih nećemo prodavati. Vratit će se s njom nazad, u naše selo, našu ravnicu.
U dvorištu je bilo nekoliko susjeda.
'Čuli su da dolazim pa su svratili do bake', pomislih.
Požurio sam u kuću. Od uzbuđenja nisam ni primijetio zabrinutost na licima susjeda. Ušao sam. Dočekao me Josip, prvi susjed.
„Dobar dan!“ reče.
„Dobar dan!“ uzvratih radosno.
Josip mi pruži ruku. Pogledah ga. U očima su mu blistale suze. Smrznuo sam se u trenu. Više ništa nisam osjećao…
Ležala je u sobi. Iznad kreveta bile su slike. Polje plavog različka i zlatno polje pšenice u kojem stoji nasmijana sa srpom u desnoj ruci i otkosom pšenice u lijevoj, a na glavi prekrasni vijenac od plavog različka. Na trenutak sam gledao sliku, a onda prišao krevetu i stavio joj stručak
različka u ruke.
xxxx
„Gospodine, gospodine!“
„Oprostite, nešto sam se zamislio“, rekoh uzdahnuvši.
„Ma, gledajte gospodine! Te su mi slike stvarno posebne. Imaju, nešto umirujuće u sebi, neku radost, neku posebnu dušu koja me privlači. Spreman sam, zato, dati za njih onoliko koliko koštaju sve ostale slike na izložbi. Što kažete na tu ponudu?“
„Žao mi je! Već sam vam rekao. Te slike nisu na prodaju.“
Osvrnuo sam se oko sebe. Imao sam osjećaj da je baka tu, u toj gomili, možda upravo ovdje, pored mene. Znatiželjno promatra slike. Oduševljena je. Kao da čujem njene riječi koje odzvanjaju galerijom:
„Bit ćeš ti veliki slikar. Velik kao ovaj tvoj plavi različak.“
Riječi kao da se spuštaju odnekud s visine. Pogledah u stakleni prozor na vrhu kupole ispod koje je galerija. Sunce je kao različak razlilo svoje zrake beskrajnim plavetnilom neba…
BUĐENJE
Išuljao se fazan iz šipražja
i važan, kao na paradi,
raširio krila te zvonko zapjevao
jutarnju budnicu …
Kapljice rose
kotrljaju se po zelenom lišću
i spuštaju zračnim toboganom
sve do zemlje.
Orošene niti paukovih mreža,
raširile se naokolo
kao izložba slavonskih sunčanih čipki
čekajući svoje jutarnje goste.
Probuđeno cvijeće
lijeno otvara latice
i priprema parfem
za ose, bumbare i pčele.
Simfonija ptičje glazbe
i svježina s mirisom hrasta
šire se u nedogled ravnicom…
Šuma se budi.
97. Berina Spirjan (1999.) / BiH
BESKRAJNI PUT
Tek što započeh jedno novo poglavlje, možda nešto što tek dolazi, ili će doći kada kreneš jednosmjernim putem, zalutaš i zastaneš negdje, kuda ćeš dalje? Govor razuma tada otežano šapuće, neka počne ono što slijedi. U sudnici časovnik teško kuca. Ne, to nije obična sudnica u kojoj ćemo pozvati svjedoke i optuženog. Ova je teža, zlobnija, pakosnija. Ti si ovdje i sudija, i svjedok, i optuženi. „Dobro došao u sudnicu zvanu život! “ Tada beznadežna bića stavljaju maske, govore kako će se pretvarati u nešto što nisu, i nikada neće biti, ili pak hoće. Moja duša prijatelja traži, a srce sramežno govori da stasava u nekog siromaha. Znaš, teško je postati siromah duše, zarobljenih srca, a s druge strane, opaki lažov samog sebe. Govori ukleta smrt, progovori ko bijah ja. Neki mali čovjek bez stida, težak kamen bačen u vodu, ili pak suza zarobljena negdje u okeanu? Ljudi polagano počinju uzaludno govoriti, tješiti, a radovati se tuđoj nesreći. Ko smo to mi? Bezliče osobe koje mogu govoriti, ali ne i pomoći. Ne marite za djela, već samo neke lijepe riječi. A pitate li se, da li su one iskrene? Nekada su samo prozirne poput vode, krhke kao latice uvehlih ruža, pogaženi cvijet u bašči života kojeg niko ne primijeti. Tada djela nestadoše, a riječi su postale zakletve, kletve, a ja još jedan životni Ahmed Nurudin(1). Razočarenja se nižu kao perle na bisernoj ogrlici, sve dok se ogrlica ne potrga, a perle se razbježe na sve strane, a svaka oda svoju prošlost. Sat počinje da upozorava. Vremena je sve manje. Trenutno si u dilemi, ili si možda uvijek, dok tvoje srce obuzima tuga i očaj. Možda misliš da nakon njegove smrti, ili izdaje, da ne postoji mjesto za tvoju ispovijest. Poslušaj. Pusti da se tvoja duša vine duboko i visoko, da zemlju dotakne, i tvoje srce ponovo oživi. Hodam tako dugo, toliko da se moja duša lagano gasi i oživljava na nekom drugom, vječnom mjestu. Odlazim, koračam sve bržim hodom u nadi da ću stići tebe, jedinu osobu kojoj mogu sve ispovijediti, bilo to časno ili ne. Priznati za svaki zločin počinjen na drugom kraju svijeta, u nekoj drugoj patnji, osjećaju stida, ili pak saučesništva. I tako, dođoh na mjesto gdje svi žive, rupu u dubini zemlje, gdje kažu da nastaje sreća i patnja. I stadoh tako pored jednog groba. Tu je sahranjeno prijateljstvo. Bezbrižni prijatelj kome sve možeš reći, trajni saučesnik u zločinu. Kamen na srce, živjeti se mora. Ponovo osjećam potrebu za ispovijest. Potrebu prijateljstva, ljubavi, a ponajviše istine. I tako odlučih da započnem vlastitu ispovijest. Više to nisu sitne dječije igre, stvari su i više nego ozbiljne. Na tom mjestu kažu da je umrlo prijateljstvo, a preovladalo licemjerstvo, govore da je prijateljstvo samo osjećaj straha. Trenutak izbora pogrešne osobe, nož u leđa, a ne prsa. Progovara nečiji glas, vrisak besmrtne duše, ne ona izgara. Moli za oprost govore mi. Ispovijest tada postaje opasnija, a taj mali djelić čovjeka napadaju sa svih strana. Drugoj duši zabijaš nož, kako to heroji rade ili pak kukavice? Ne znam. O tome mi nisu govorili. Preklinjem vrijeme i sve ono što donosi. Na ovom mjestu sve je isto, broj se povećava, a ja šutim i mirno preklinjem. Pokušavam da slutim povratak. No, sa ovog mjesta povratka nema. Gdje sam to? Kako sam došla ovdje? U potrazi za rješenjem, nadom, u potrazi za čovjekom, a mnogi su na toj strani rijeke živi, ali sve u njima je već odavno mrtvo. Groblje. Jedino mjesto koje ne izdaje tajne prijateljskog zavjeta, mjesto gdje se živi. Beskrajna tišina koja vrišti, a mi je ne čujemo. Reci mi, progovori prijatelju, u nadi za oprostom. Pričaj svijetu o ljubavi, o miru, jer još uvijek ljudi ratove vode. Trenutno ljubavni nisu najopasniji, tamo u onim ubilačkim djeca za jedan komadić hljeba mole, a svi se prave da ne vide, da ne čuju. A moje oči ne vide, moja usta su dovoljno nijema da progovore. Bože, kakva je to paklena odaja SVIJET? Progovori bijeli golube, pričaj mi o svemu, ispovijedi se. Reci šta si to vidio stojeći na mezaru mog prijatelja koji se još uvijek tu ne nalazi, već ga moje srce zakopa tu. Govori, kada te preklinjem, na koljenima griješnog čovjeka, jer niko na ovom svijetu, osim Njega, bezgriješan nije. Tada usne blago zanijeme, i riječi zapečate djela, tu i zvijezde postanu olovne i teške. U prijatelju vidiš ono što on sam i jeste, bezdušna lutka, čiji život zavisi od lutkara. Tada maske stavljaju na svoja lica i tu započinje igra riječi, ples laži i neispunjenih dijela. Lutke tiho odlaze i dolaze, svaka krhka još više nego prethodna. Laž, ona bijedna izgovorena riječ zbog koje bismo zadržali nečije povjerenje. Tada lutkar pokida konce, a one, lutke padoše pred svjetlo napravivši posljednji korak. Lutkar pusti gromoglasni smijeh, a nedugo poslije nasta grobna tišina. Sve je zamrlo. S lutki spadoše maske, a one postadoše ono što su zapravo uvijek i bile, naivna mala bića okačena o konce, a njihov život prepun laži, zapečatila je istina lutkara. A ko si ti? Da li si se ikada zapitao? Još jedan lutkar u nizu sa desetinama lutki, ili prijatelj skriven ispod maske? Ko si zapravo ti, a ko sam ja? Još jedne lutke prljave igre laži, nekog bezličnog lutkara, čiji će život obasjati svjetlo, a nakon toga ispuniti grobna tišina i pusti mrak. Jer život nije bajka, sve je jedna čista varka. A ti si putnik smrti, čija se stanica približava. Gorčin ljubavi, suludi putnik svijeta, izgubljen u karti života.
…….
[1] Ahmed Nurudin- glavna ličnost romana „Derviš i smrt“ Meše Selimovića
98. Biserka Vuković (1958.) / R.Hrvatska
ZAČARANI DVORAC ZRINSKIH
Koraci moji odzvanjaju
u tišini dvorca
polako koračam
nogu pod nogu.
Željezna vrata otvorena su,
stari zvonik nad dvorcem
šuti u tišini,
odavno su ga ušutjeli, pa šuti.
Pokoja noćna ptica preleti
možda i koji šišmiš ili vještica.
Neka me tjeskoba hvata u kanđe,
imam osjećaj da čekaju baš mene.
Čini mi se da u daljini
čujem zvuk klavira,
nježan glas naše premile Katarine
naše Banice.
Koji polako tjera
moju tjeskobu u gusti park,
neka se tamo hrva s divljim
zvijerima i čarobnjacima.
Zvukovi klavira plaču
za onima kojih nema.
Samo šuštanje lišća
starog hrasta
vraća u stvarnost.
Budi srce pokreće ga
bez zvuka, odjeka,
odolijevam svim
tim nemirnim osjećajima.
Zovem u ponoć
vile i vilenjake dvorca našeg.
Sjajnog mjeseca
da nam osvijetli put,
vilinskim dvorima
gdje spavaju duše
začarane.
Željezna vrata još otvorena su,
molim se Gospi našoj molim se,
za spasenje duša tih,
za spasenje puka svog, molim se.
Odolijevam svim
tim nemirnim osjećajima,
zovem u ponoć vile
i vilenjake začaranog dvorca.
Zovem u ponoć vile,
vile i vilenjake dvorca našeg!
NIKAD SE NE LJUTIM
Nikad se ne ljutim
Na ljude dobre volje
Jer u njima stanuje
Duša koju osjetim.
Nikad se ne ljutim
Na prijatelje moje
Jer u njima vidim
Oči, srce, svoje.
Nikad se ne ljutim
Na ljubavi prošle
Jer u njima vidim
Sve greške svoje.
Nikad se ne ljutim
Ni na koga bez razloga
Na ovom svijetu nikakvoga
Srcem mojim ljubav vlada.
99. Nerandže Kostić (1965.) / R. Srbija
PROSUTI SJAJ
Odvajam vreme na ono što je moglo biti
i ono što sipi u pesmama.
Zovem te dragim
dok sve dražesti s mog lica
skidaju nedogoreli fitilji čulnosti žene.
I nevernikom te spominjem
dok na službi Božjoj čitaju jevanđelje po Mateji.
Pišem o nedozrelim voćnjacima,
po trotoarima crtam ,,školice‘‘ belom kredom.
Naše selo mladim u pesmici o zelenim proplancima.
Držim te još uvek za ruku,
na ispitima zrelosti prolazim opet
kroz lukove duginih igrokaza.
Preko ljuljaške plavih obzora
odmahujem nebu
znajući koliko zvezda pogašenih sija
u škrinjama devojačkih odaja.
Nikada vremenu neću odati tajnu
da nas više nema.
Deobe ne mogu ništa nama, malim grešnicima
sa dušama od tila.
Živim, kao da ćeš svakog časa
izuti cipele i ući u dnevne rituale.
Otvaram prozore širom
da ne propustim zvonki tvoj glas.
Tužno pogledom ispraćam par
što maločas prođe pokraj moje kuće.
Odaje me titraj usana napuštene žene,
što danu ne može vratiti jednom ugasli sjaj.
JELENI I SRNE
Gledam kako se od toplih kiša odmagljuju proleća
Dok za ruku vodim plavokookog dečaka, od tri leta,
A on me gledajući vragolasto zapitkuje:
Bako, jel' se to Bog ljuti
Pa pušta nebo da plače?
Nije, pile bakino, zato.
Po nekad se reke oznoje od sunca,
Pa ispare u visinama
I kad krilca oblaka pretežaju
Andjeli puste po neku suzu.
Ćuti Mateja moj, pa namerno gura čizmu u baru.
- Eto im kad su devojčice.
Nano, jel' da, da muškarci ne plaču?
Ljubi ga baka, kako se junači miško mali,
Dok topli vetrić uporno vraća mu čuperak u oči.
Sav tršav od bujavih misli
Ko leptir, neumorno obletao bi ulicama.
Osećam
Kako miriše zemlja kad kiše obujaju proplancima.
Čini se da grudi hoće pući od zagasitih purpura.
To djerdani sunaca u ušću jezerca cakle
Pa zaliv dršće od uronjenih zraka.
Vidim kako breze otvaraju kišobrane zlatnih boja,
Lepeze grana orošene težaju pod nebom,
Dok mališan u plavim čzmicama praćaka nogicama u plitkoj kaplji.
Vidi bako, kad zgazim kišu svuda se pojave male fontane.
Sva radost zapahne rumenje na licu
Kad mali dečak osmejkom andjela
Zatrepće ka naborima u oku.
Skvase me tople neke kiše radosnice
U lugovima raspevanim,
Što od mladih lanadi
Sasavaju jeleni i srne- majke.
100. Muhedin Glogić (1965.) / USA
AIŠIN HAN
„I nikada se niste ženili?“
„Nisam“, odgovori Ahmed kratko.
„Čudi me, to nije karakteristično za ljude iz našeg kraja. Mora da je u pitanju bila neka velika, neostvarena ljubav“, konstatovah nesmotreno i pomalo se prepadoh svoje otvorenosti.
Ahmed se trznu. Tamne oči, čiju stvarnu boju je teško bilo odrediti jer se boje prelivaju jedna u drugu, se suziše. U njima se pojavi sjaj, mješavina tuge i sjete. Gledali smo se ravno u oči nekoliko trenutaka, ispitivački, pokušavajući da prodremo u misli sagovornika. Ja prvi skrenuh pogled, postiđeno, svjestan da sam dirnuo u nezacijeljenu ranu.
Nastade tajac.
Taj dan sam namjeravao putovati iz Sjenice za Sarajevo. Radnik na prodaji karata, na parčetu papira, ostavio poruku „vraćam se odmah“. Kako se nije pojavljivao odlučih da ga sacekam u restoranu koji se nalazio u sklopu autobuske stanice u centru Grada ušuškan u hladovinu visokih borova. Dan je bio topao pa su se samo rijetki prolaznici mogli vidjeti napolju. Izabrah sto blizu jedinog gosta, poručih piće i njemu i sebi. On se zahvali i ponudi da sjednem za njegov sto. Primjetio sam da je skromno, ali uredno obučen, dosta stariji od mene. Konobar donese dvije kafe u bakrenim džezvama, na istim takvim tacnama, sa fildžanom i po dva rahatlokuma na njima. Nasusmo kafu i započesmo neobavezan razgovor. On o visokim temperaturama koje se danima ne snižavaju, a ja o neodgovornom službeniku koji vjerovatno neće skoro doći. Razgovor je polako počeo da gubi smisao dok ga ne upitah ima li porodicu.
„U pravu si“, Ahmed prekide tišinu: “bila je to, kako ti kažeš, neostvarena ljubav. Ja sam nju volio, a ni ja njoj, čini mi se, nisam bio mrzak, ali eto...ne bi sudbine.“
Napravi pauzu, duboko povuče dim cigarete pa skrenu pogled negdje u daljinu.
„A za sve je kriva Zeka, moja kobila, sivo-bijele boje. Majka joj je bila još u dobroj snazi kada je oždrijebila. Čim je ustala ispod nju na nesigurnim nogama, znao sam da ću je zadržati za sebe. Bila je plaha, nepovjerljiva prema ljudima, izrazito bijela boja dlake sa crnim biljegom na čelu odvajala je od drugih konja. Kada bih na njoj dojahao u Čaršiju, obično petkom na džumu, bio sam ponosan. Svi su se divili njenoj ljepoti.
U našem selu, okružena ljubavlju bila je pitoma, ali je u gradu teško bilo izaći na kraj s njom. Uznemiravala je gužva pa je trebalo puno snage i strpljenja da se ubuzda njena nepredvidiva ćud. Otimala se, ritala, ponekog pogodila i kopitom u grudi, pa sam ljude morao moliti i plaćati za oproštaj. Razmišljao sam da je prodam, da se trsim belaja, ali se nisam mogao odvojiti od takve ljepote. Često bi se otrgla pa je nisam mogao naći poslije džume sve dok mi prijatelj, Sjeničak, koji je često bio do mene u safu, u Sultane Valide džamiji, ne reče „ostavi to kljuse kod Aiše“. Mene zabolje što za moju Zeku reče da je kljuse, ali ga ipak saslušah. Ne bih da ne bi nužde. Što kod Aiše, koje Aiše i gdje je ta Aiša, upitah ga sa nepovjerenjem još uvijek ne mogavši da mu oprostim ono „kljuse“. On mi smireno reče da je to vlasnica hana u Sjenici. Kako su hanove zamijenili hoteli a konjušnice parkirališta za auta Aiša, radi održavanja tradicije, i dalje drži han. Samo za konje. Upozori me da budem oprezan s njom, da je malo čudna, kao da se bolje razumije sa hajvanom nego sa insanom. Mnogi je se pomalo plaše pa upozoravaju djecu da se drže podalje od nje. Na kraju reče da nikome nije vodu natrunila i da nije bilo ljepše žene od nje u Sjenici.
Slijedeći petak sam osedlao svoju Zeku i polako se uputio iz svog sela, za Sjenicu. Trebalo mi je malo više od pola sata laganog kasa da stignem. Usput obiđoh mezar mog djeda na medarskom groblju. Taman pored puta. Moj ga se rahmetli otac slabo sjećao, kao kroz maglu, jer bio je dječak kada je umro. Pričao mi je da je bio dobar čovjek i da ja ličim na njega. Vjerujem mu, jer kada stanem pored njegovog mezara i proučim fatihu osjećam kao da me sluša, da me razumije, pa mu ispričam sve što me tišti i bude mi lakše. To me opusti pa onda smireno medarskom džadom polako dojašem do grada.
Ovaj put pravo u Aišin han.
Kapija na visokoj trošnoj drvenoj ogradi je bila napola otvorena. Ja sjahah. Jednom rukom zadržah uzde, a drugom gurnuh kapiju. Han se sastojao od prizemlja u kojem se nalazio prostor za konje i robu putnika. Sa strane gomila sijena. Na spratu je bilo nekoliko soba na kojima se jasno moglo vidjeti da se u njima ne moze boraviti, da su u stanju propadanja, da nedostaje čvrsta muška ruka koja će o tome brinuti. Na sredini dvorišta stajala je žena u dimijama, srednje visine, u bijeloj košulji širokih rukava pokrivenoj starim vezenim prslukom i šamijom na glavi. Ne podižući pogled prema meni uze uzde i povede Zeku u dio hana namijenjen za smještaj konja. Začudo, Zeka poslušno krenu na njom. Da platim rekoh, ona odgovori: „kada je uzmeš“. Nakon džume sam sa zebnjom krenuo prema hanu ne znajući hoću li tamo zateći Zeku. Provirih preko ograde i vidjeh kako njih dvije “razgovaraju”. Aiša je miluje po sapima i nešto joj šapuće a Zeka vrti glavom i gurka je njuškom. Stajao sam tako sve dok me Aiša ne vidje pa dovede Zeku do ulaza u Han. Pruzi mi uzde gledajuci u stranu. Upitah je koliko sam dužan ona odgovori koliko ti nije puno i ne pogledavši me. Ja sretan ne brojah novce, uzjahah i uputih se kući, a Zeka mašuci repom svako malo zakreće glavu prema Hanu.
Tu noć sam zaspao kasno, tek pred zoru, ni sam ne znajući je li to bio san ili samo neko kratko polusvjesno stanje. Stalno mi se pred očima pojavljivala Aiša. Odlučih, drugi put ću je natjerati da podigne pogled prema meni.
U slijedeci petak sam ustao ranije nego obično. Pažljivo izabrao odjeću koju sam čuvao za Bajram, svadbe i veća veselja. Otvorih vrata štale a Zeka radosno istrča povijajući vratom gore dole. U putu prema gradu je poskakivala, kao da se radovala novom susretu sa Aišom, pa sam pred Han stigao ranije od drugih. Pustih uzde a Zeka sama uđe u dvorište i uputi se prema istom mjestu gdje je bila i prvi put. Aiša ne gledajući u mene krenu za njom. Ja ih stigoh i malo promuklijim glasom nego što mi je inače rekoh „Aiša“. Ona se okrenu, podignu glavu i pogleda me ravno u oči i ja ugledah dva krupna crna oka i sitne bore sa strane koje su ukazivale da nije u prvoj mladosti ali nisu smanjivale njenu ljepotu. Tanke, izvijene obrve su odražavale odlučnost. Nesvjesno mi pogled pade prema grudima i bokovima i ja kao u bunilu pomislih „ovolika ljepota se morala kriti“. Kada podigoh pogled ponovo prema njenom licu vidjeh stisnute usne i bijes u očima. Spustila je pogled i naglim pokretima produžila prema Hanu.
Nakon toga sam dolazio prije drugih, a vraćao se kada u hanu više nikoga nije bilo. Ostajali smo sami po nekoliko trenutaka, bez riječi. Ja sam je uporno gledao, a ona uporno krila pogled. Kada se konačno okuražih da ponovo kažem „Aiša“ jedva prepoznadoh svoj glas, više je to bio vapaj. Ona podignu pogled i glasom punim razumijevanja tiho progovori: „Nemoj Ahmede. Nemoj duše ti. Ne moraš mi ništa reći, sve znam, ali ne mogu. Nemam ja više snage za ljubav. Svi koje sam voljela su umrli. I sve bih nekako i mogla preboljeti, ali smrt mlađeg brata nikako ne mogu. Njega stalno osjećam u blizini, pričam sa njim i ova dječija rukavica što je zakačena za ugatnik, njegova je. To je sve što mi je ostalo od njega. Milujem je, stišćem, kao nekada njegovu ruku dok bi smijući se trčali sjeničkim poljima. Moje srce se zaledilo. Ne mogu ja nikome biti dobra žena. A da drugi trpi zbog moje tuge, ne mogu ni to. Pusti me da sama nosim svoju bol. Najbolje se družim sa samom sobom. „Nemoj Ahmede“, ponovo zavrti glavom, okrene se i ode.
Više se nisam zadržavao u hanu. Na ulazu bih pustio Zeku i ona bi sama otišla na svoje mjesto. U povratku bi sama dolazila meni. Ja bih ostavio pare na ogradu i nastavio svojim putem, ka svom selu.
Nekoliko godina nakon toga Zeka se otrgla u komšijinu djetelinu, prejela se i umrla u mukama. Njena me je smrt pogodila pa nisam više želio da imam konja. Prodao sam nešto zemlje i kupio kuću sa pogledom na Aišin han. Tako živim s njom, skriven iza zavjese.“
„Znači još je živa?“
„Jeste. Urušila se njena ljepota, urušio se njen han, urušila se moja snaga, samo je moja ljubav prema njoj još jača.“
Ušutismo.
Ahmed uze komadić papira, napuni ga duhanom, liznu, stavi u usta i pripali šibicom. Duboko povuče dim i ispusti ga zakrenuvši glavu u stranu kako ne bi puhao u mene. Pogled mu se na trenutak zadrža prema ulici pa reče:
„Čini mi se mladiću da ode tvoj autobus.“
Ja okrenuh glavu i vidjeh kroz borove kako autobus bijele boje, na kojem je pisanim zelenim slovima pisalo “Autotransport Sjenica”, ode u pravcu Sarajeva.
„Nek’ ide“, rekoh pomirljivo sliježući ramenima: „Ionako želim da ostanem još jedan dan, da vidim Aišu, i njen han.“
22.2.2019.
BOMBONJERA
Sarajevo, početak 1994. godine. Napolju hladno, sniježi. Neuobičajena tišina za ratno vrijeme. U kancelariji na drugom spratu zgrade Predsjedništva dvije radne kolegice sortiraju neke predmete, utonule u tišinu kasnog popodneva. Stojim ispred prozora i gledam kako rijetki prolaznici sporim korakom prolaze trotoarom ulice Maršala Tita. Neki nose kanistere sa vodom, neki poneku grančicu prikupljenu iz parka preko puta s nadom da će im biti dovoljno da skuhaju skroman ručak. Vidim i nekoliko pasa u potrazi za hranom. Neki od njih rasni, probrani, ali zapušteni, odbačeni od svojih vlasnika koji su ih, ne mogavsi da ih hrane, pustili da se sami snalaze. Sliku popunjuju čađave fasade okolnih zgrada oštećene što mecima, što gelerima granata. Neizbježne plastične folije na polupanim prozorima sablasno se nadimaju pod naletima vjetra. U zraku se osjeća glad, neimaština. A i sama tišina nekako teška.
Začuh kucanje na vratima. Okrenuh glavu i ugledah gospođu srednje visine u dugoj raskošnoj krznenoj bundi, sa šubarom na glavi i dubokim elegantnim kožnim čizmama. Pazljivo izabrane boje su se skladno prelivale jedna u drugu. Visoka peta je doprinosila njenoj autoritativnoj pojavi. Njeni popunjeni obrazi upadali su u oci. Umilnim glasom, iz kojeg se ipak moglo naslutiti da bi lako mogao promijeniti boju ukoliko se ne udovolji njenim željama, zamoli da, ako je ikako moguće, njen paketić dođe na navedenu adresu. Pogledah je u oči i poslovnom ljubaznošću državnog službenika odgovorih da ćemo uraditi što možemo. Uz zavodljivo podizanje obrve i blago klimanje glavom, u ruke mi položi luksuzno umotan paketić nešto veći od onih koje smo obični primali. Nasmiješi se izlazeći iz kancelarije pokazujući ugodan kontrast između žarko crvenog karmina i bijelih, njegovanih zuba.
Kao vladini službenici često bismo bili zamoljeni od strane građana da im pomognemo da stupe u kontakt sa najrođenijima. Nemajući nikavih posebnih veza zamolili bismo članove delegacija koje su ulazile i izlazile iz opkoljenog grada pod zaštitom medjunarodnih mirovnih snaga da pošiljke odnesu do nase ambasade u Zagrebu. Tu bi ih osoblje razvrstavalo, lijepilo poštanske markice i slalo na naznačene adrese. Budući da se radilo o visokim zvaničnicima koji su i sami često imali članove porodica u inostranstvu, nastojali smo da pošiljka bude što manja, najčešće pismo i poneka slika. Neki bi kasnije javili da su dobili odgovore, uspostavili vezu sa najbližima, zahvaljivali se. Neki su opet ne dobijajući odgovor na svoja pisma sumnjičavo gledali u nas, ne vjerujuci da smo ta pisma uopšte i poslali.
Kratko nakon što smo ispratili svoju gošću na hodniku se začuo Burijev smijeh.
Krupna pojava iskusnog rukovodioca u državnoj službi ispuni prostoriju.
Dobro raspoložen zausti da nešto kaže ali ugledavši paketić zaćuta, pogleda u nas, malo zakrenu glavu kao da se čudi i upita:
“Šta je ovo?”
“Neka gospođa ostavila”, odgovorih nezainteresovano.
“I ne znaš šta je”, ispitivački će Buri.
“Ne znam”, pogledah u njega malo pažljivije.
“I nemaš ideju šta bi moglo biti”, nastavlja Buri uz blagi smiješak.
“Nemam”, pojavi se smiješak i na mojim usnama.
Buri podiže paketić, baci ga u zrak jednom rukom i vješto ga uhvati. Iz paketića se začu zvuk sličan kortljanju.
“Znaš li sad”, opet će Buri veselo.
“Naslućujem”, ne izdržah dalje i počeh se smijati njegovoj mimici.
Koleginice odložiše započete predmete, i nasloniše se na stolice gledajući nas radoznalo. Buri brzim pokretom pocijepa ukrasni papir, pa najlonski omotač, polako skide poklopac sa elegante kutije u kojoj se ukazaše lijepo poredane čokoladne bombone.
“Pa ovo je bombonjera”, kao iznenadi se Buri, oči mu se skupiše a lice promijeni boju, kao da je tek tada shvatio šta je unutra.
“E, pa neće moći”, inatnim glasom će kršni Hercegovac pa nastavi “neće ona iz gladnog Sarajeva u bogatu Zapadnu Evropu.”
“Poslužite se”, naredi. Ispravi se u svoj svojoj visini i izađe iz kancelarije zalupivši vratima ne uzevši ni jednu.
Mi se zgledasmo u snebivajućoj tišini, Oklijevajući uzesmo samo po jednu. Svako od nas je mogao u jednom dahu pojesti cijelu kutiju ali nas je nekako bilo stid, činilo nam se da nam je to previše. Kao da činimo neki veliki zločin pa da krivicu podijelimo sa drugima, sa bombonjerom u ruci odoh do druge pa do treće kancelarije. Na pitanje obradovanih radnih kolega odakle mi bombonjera odgovorih: “Jedna plemenita gospođa častila”. Kada sam podijelio što je ostalo vratih se nazad praznih ruku, rasterećen kao da sam se oslobodio velikog grijeha.
U kancelariji tišina. Radne kolegice nagnute prema stolu i dalje nešto pišu, razvrstavaju neke predmete. Dođoh do prozora. Slika ista, i dalje sniježi. Rijetki prolaznici, sporim korakom, prolaze trotoarom ulice Maršala Tita. Sve je isto, samo meni neka gorčina u ustima nakon one bombonjere.
101. Dušan Mijajlović Adski (1953.) / R.Srbija
TRIPTIH КORONINOG MEMLJIVOG PROLEĆA
1.
opet je stiglo proleće
nikad više memljivo
lepljivo za zidove i tavanice
grla i pluća
peškire i posteljinu
nisam otišao daleko
ne da koža
tu sam negde
između sunčevih zraka
zapletenih u zavesi
i mrka
koji donosi vesti
o današnjem broju otputovalih
zeleniš i konzerve
iće i piće
donosi nam nepoznata
maskirana
nikad nam draža omladina
sve podnosimo
i sve nam se čini kako smo
odavno
nešto slično videli u najavi
2.
naiđu takvi dani
kad čovek zavidi psetu
i tako strašno poželi
povodac oko vrata
gordi se gorde
kidajući sopstvenu kožu
oni koji to ne shvate
i dalje savijene glave
misle da su tu gde jesu
i da od rođenja do smrti
svojim životima gospodare
teško je dokučiti
koga više treba (o)žaliti
a da ima tuge
ima ... velike... goleme tuge
3.
morska ili kuhinjska so
sve ovo i ovako
dosoliti ni presoliti ne mogu
ni svi godišnji postovi
oprati i ispostiti
svet je danas
pričina bez kraja
sve što je pažnje vredno
skrajnuto je od mislećih
beskrajna je ova
kobajagi zagonetka
ipak
naivni je odgonetaju
prihvatajući igru
u kojoj su lutrijski brojevi –
raduju se kao deca
ako se u zbirnom broju ne nađu
stvarno
da li treba biti staromodan –
koga tvoje ime i prezime
DANAS zanima
AКO IME NISI
VIRUSNO PROLEĆE
Jezik istine je jednostavan. A istina je: nema me! Uzalud mi se ime i prezime vuku po raznim prašnjavim papirima. Uzalud me još poneko voli ili mrzi. Nema me!
Кako?! Teško pitanje. Zovem prijatelja i odmah ga pitam: „Da li si ovih dana u gradu sreo Limba Blaženog?“
Jasno i glasno mi odgovara: Ne!
Žalosno je biti primoran da ćutiš o onom što bi želeo reći. Žalosno je, slažem se, dragi Publije Sir. Verujem tebi; biti pa ne biti rob - velika je stvar.
Sumnjam u svoje postojanje. Soba mi u poslednje vreme neka vrsta „prećutne grobnice“. Moram da kupim svu dnevnu štampu, tu mora da postoji rešenje. Mislim na čitulje.
Devojka u kiosku nije me primetila. Poznavali smo se. Primetila je dat novac, čula moj glas, i sa neskrivenim čuđenjem počela da slaže dnevna izdanja. Zar to nije bio razlog više da još jednom posumnjam u svoje postojanje? Sve –je- dno, pomislih.
U nemoći pred sudbinom listam novine. Oprezan sam. Uzimam one sa najmanje čitulja. Svašta! Devedeset sedam joj godina, a ovamo: mnogobrojna ožalošćena rodbina. Slutim: veliko je nasledstvo u pitanju. Do babe - sredovečna žena. Dvoje je dece ostalo bez majke. Biće tu iskrenih suza. Treća slika: slika dečaka. Nevin smešak, bezgrešnost, čednost... Zar je morao sve svoje snove da pokopa u svojoj devetoj godini? Gospode, vozač jeste bio neoprezan, a Ti?! Želim da moja čitulja bude uramljena. I to, u ram za malo očaja.
Potopljen tugom, uzimam sledeće novine, gde je malo više čitulja. Ovog puta tražim svoju sliku. Nema je! Ne znam da li da odahnem ili negodujem.
U trećim novinama pokojnik „zauzeo“ nekoliko stranica. Кao da ga potomci žele učiniti besmrtnim. Кad... ubijen u „sačekuši“! Lepo Niče kaže: Кo želi da ubije svog protivnika, neka razmisli dobro da li ga upravo time ovekovečuje u sebi.
Кonačno, uzimam dnevni lokalni list. Ne žurim sa listanjem. Čemu? Sigurno sam u njima. Da i ja jednom budem u novinama. Pažljivo posmatram svaku sliku, čitam tekst
ispod. Da, mi smo načitan narod, najviše čitamo - čitulje. Lako je Rilkeu bilo reći: Moraš život svoj jednom promeniti. Uistinu, teško je to i učiniti.
Mada su anđeli „dobro radili“ (da li oni?), mene u čituljama nije bilo. Je li to
moguće?! Pitanje zameni čudna pretpostavka. Šta ako sam nekog ubio pa su me
zatvorili?
Telo je tamo, u zatvoru, a ja u svojoj memljivoj sobi. Trebalo je, ali mi se nije čitala
sva ta crna hronika. Sve dnevne novine za Crnu hroniku odvajaju polovinu stranica.
Prilazim telefonu i okrećem broj policije. Javlja se dežurni. Кaže mi da pričekam. Taman da spustim slušalicu kad me on nabusito upita da li sam još uvek na vezi. Кažem:
- Bez veze, a gde bih inače bio?
Ljut je zbog mog ispada. Ipak, službeno mi postavlja uobičajena pitanja. Potom me uverava da osoba pod imenom i prezimenom koje sam mu predočio ništa nije skrivila, nikog nije ubila, niti je nju neko ubio. Na kraju me pita šta sam ja dotičnoj osobi. Brzo spuštam slušalicu. Uistinu, šta sam ja sebi?!
Moram do javne govornice. To je pravo i jedino rešenje.
Tu sam, okrećem znane mi brojeve. Telefon u stanu zvoni. Ja se ne javljam. Želim da se ON javi. Ne javlja se. Eh, nekad sam se odmah javljao, posle prvog oglašavanja, javljao bih se ma gde da se zadesim, čak bih ustajao i sa WC šolje - tog najvećeg svetskog izuma. Bilo gde da odem, u bilo čijem domu ili bilo kom hotelu da se zateknem, na bilo koju da sednem - odgovarala bi mi. Bravo, majstore!
Setih se Nja. Ona je uvek nečim očarana, a sobom opčarana. Zarek’o sam se da je nikad više neću pozvati. Opet, ona je ta koja može da reši dilemu da li postojim ili ne. Što se odlaže, ne ukida se.
Ipak, hteo sam još jednom da proverim svoje stanje. Napuštam govornicu i odlazim u park. Glumim slučajnog šetača. Prilazim čoveku koji je u nekakvom poludremežu. Oštro ga pitam:
- Izvinite, da li me vidite, da li uistinu postojim?
Čovek skoči, naroguši se, i najozbiljnije izjavi:
- Mene si našao da zajebavaš! Briši, inače, ima da te nema!
Opet sam ispred javne govornice. Javna kuća ...više bi mi odgovarala. To je kod nas
zabranjeno. Javne kuće, kobajagi tajno, drže političari, tajkuni, policajci...
Hoću, neću... pozivam je. Odmah se javila. Uporno ponavlja: halo, halo, halo....! Ćutim. Grozničavo razmišljam zbog koga je tako brzo podigla slušalicu. Prekidam vezu.
Odlazim u park. Кad, onaj tip krenu prema meni. Кoja sam budala ispao, nema me, a bežim. Sakrio sam se iza govornice. Grmalj je produžio svojim putem. Odahnuh, spreman da je još jednom pozovem. Nju, koja je zahtevala da prihvatim neke njene uslove pa da se uzmemo. Uzmemo - kako to čudno zvuči. Njani su zahtevi bili još čudniji. Trebalo je da prihvatim svadbu bez svatova, kumova, bez muzike, nju bez venčanice, umesto burme na prstu da nosim čen belog luka...
Кod matičara, bila je izričita, morali bismo da se potpišemo perom ptice sojke –
tako se moja čudesna draga zvala. Sve do tog svečanog čina nije htela da spava sa mnom. To se nekako i dalo podneti, ali naredba, baš tako - naredba da ni u snu ne smem da nagazim njenu senku, iznervirala me je. Jednog dana, kad mi je dojadila, namerno sam nagazio njenu senku. I, veza je pukla, nismo se „uzeli“.
Opet je pozivam. Izmenjenim glasom pitam je da li je u vezi sa mnom. Кaže mi odlučno da nije, da je više ne zanimam. Smejem se! Pita me zašto se cerekam. Кažem joj da on, to jest ja - ne postojim. Sad joj, eto, sve i da hoću, ne mogu nagaziti senku.
Odjednom, postaje jako radoznala. Poverava mi se da je noćas sanjala njega, to jest mene. Кao, nešto me je pregazilo, nešto poput teretnog voza, kamiona... Jedino je bila sigurna da u pitanju nisu bile gusenice. Кobajagi, to je obradovalo.
Spuštam slušalicu. Ona je dobro znala da su me gusenice i ostali gmizavci užasavali.
Jezik istine je jednostavan – nema me na javi ni u snu. Zašto li se onda nerviram?!
Ostao sam pri tom mišljenju i kad se čuo prasak na pešačkom prelazu. Verovatno je i vozač u kamionu gradske čistoće bio ubeđen da me nema.
Svaka kasna spoznaja čoveka skupo košta.
102. Sanja Palibrk (1979.) / R.Srbija
НЕВЕСТА
Поранила пред зору девојка,
Подигла се
Из топле постеље,
Да се смеши птици ластавици.
Дочекала подне та невеста,
Отпратила птицву ластавицу,
А кобца је на прозору свила.
Орлушина још чува старицу,
Сад у ноћи саму
И немоћну,
Да се њоме не поигра усуд,
Та судбина ,
Ђавоља милина.
Зашто чуваш грбаву старицу?
Чему корист у таквоме послу?
Запиташе младићи на путу.
Не чувам је, одговара птица,
Нит је чувам,
Нит је то старица,
Већ невеста што је уранила
И девојка што чека војника,
Да се врати,
Да свију порода,
Да се диче јунаком свог рода.
Тад одоше занемели људи,
Оста само птица
И старица,
Да и данас чека свог војника,
Којег нема
Никад да се врати.
ПОКЛАДЕ
(Милану Николићу,песнику.)
Из трапа су гниле крушке.
Звижди ветар
Изнад њих
И испод.
Негде тамо
Замирисала је
Сељачка гибаница.
А у песку
Зајапуриле се
Дечије ручице.
Срце запевало од радости!
У данима
Као што је овај
Вештице излазе у живот.
Треба их довести на грехе!
Дохвати даске,Сачини сцену,
Нека почне игра
Пред сутон.
103. Hamdo Čamo / Švicarska
KADA SE JA RODIM
Kada se ja rodim...
Nebu će zvijezde sve reći
Niko sretniji neće od mene biti
Kaput sebi kupiću veći
Golub pod krovom gnijezdo će sviti
Kada se ja rodim...
Slobodi priče ja pričaću mnoge
I stazama očeva ići
Letiću dokle nose me noge
Ne, sa neba još neću sići
Kada se ja rodim...
Majkama sve ukrašću mane
Nek' nosi ih plima
Svijeta ja promijeniću strane
Dok u srcu snage još ima
KUD ODOŠE GDJE NESTAŠE LJUDI
Ognjišta prazna
Torova velih
Presahle rijeke
Korita vrelih
Bogate bašče
Pčelice slaze
Ostaju puste
Stare sve staze
Obore žita
Vjetrovi suše
Obronci stoje
Čekaju duše
Prazna su polja
Planduju Sjene
Čekaju njega
Tebe i Mene
Uvehlo lišće
U krugu pada
O grani suhoj
Drži se Nada
Zime su došle
Proljeća prošla
Nijedna duša
Nije još došla
Na nebu sjena
Mjeseca mlada
Pod njim od Zla
Dobrota strada
Kud odoše
Gdje nestaše
Ljudi?
104. Ljiljana Llilli Koci (1967.) / R.Hrvatska
U IZOLACIJI
Napravit ću lutku od papira
Visoku do neba
Mjesto očiju stavit ću dva rubina
I plesati u njima.
Zamolit ću prošlost
Da u njoj prespavam
Zamolit ću budućnost
Da u njoj se budim.
Napravit ću lutku od papira
Visoku do neba
Zagrliti je snažno oko ramena
Na plećima stajat će
Vaša imena.
SOCIJALNA DISTANCA
Bliskost koje nema
Odredila je struka
Ime joj je dade
Socijalna distanca.
Napokon je korona nazvala
Stvar pravim imenom otuđenost.
Sreća da imaginacija još drži
Stvar u svojim rukama i
Čvrsto vjeruje da
I ovo će proći.
105. Said Šteta (1963.) / BiH
U SJENI BAGREMA
Zagledao je dva stabla bagrema, ispod kojih se u redovima zelenio krompir. Te godine krompir je bio sa jakom ciminom. Procvao, obećavao je rod, čak mu ni zlatica nije prilazila. Smotao je cigaretu škije što donese iz svog rodnog sela u kojem se samo rodio, pa ga u povoju odnijeli, pred onaj tamo rat. Povuče nekoliko dimova i opet pogledom krenu od trave što se naslanjala na hrapavu koru, pa gore visoko do vrha. Mogle bi lijepe merdevine od ovog prvog, pomisli. I lijepe kolce, pa i poneka držalica i štilo od ovog drugog, ali neka ih, neka rastu. Kada sam isplatio i zadnju paru, ja sam ih zasadio da mi obalu čuvaju. Bagrem ima jako žilje...
-Mustaj-beg, iza leđa je zastao odbornik sa drvenom nogom koja je pri koraku škripala. Izgubio je u partizanima kada su Italijane tjerali prema Trstu. Mustafa se okrenu polahko, nikada nije pokazivao strah. U njemu je on nestao još dok je kao dijete spavao u sijenu tuđih štala. I onda kada ga odvedoše partizani da im bude kurir u bici za ranjenike na Neretvi, jer je znao svaku stopu preko planina do Prozora. Kasnije ga uhapsile Švabe i dobro bi da nije uzeo cedulju koju mu napisa partizanski komandant kada su stigli nadomak Prozora. Kasnije bi sa tom ceduljom morebit hodao sa tri penzije kao odbornik. Pomislio je na trenutak, pa se odazva.
-Bujrum!
- Znaš li da ovda treba proći cesta?
- Zar baš ovda?
- Geometri tako razmjerili?
- Veliš ... kroz krompir? Otezao je Mustafa, znajući da nešto ne miriše na dobro.
- Ne zna letva je li ti krompir ili goli kamen! Tuda ja kako! Uozbilji se odbornik, pa nastavi. Ako ti nije pravo ti reci.
- Nije vala da baš kroz krompir. Vidiš, tamo su i tikve nikle. Pokoja vriježva bostana i pipuna. A tamo dalje luk. Svu će mi ljetinu zatrpati.
- To se buniš, je li?
- Ne bunim, samo velim, svu će mi ljetinu zatrpati bager kada naiđe.
Odbornik krenu i samo škripa njegove noge čula se niz put. Mustafa ostade gledajući bagreme u čije su krošnje slijetale pčele. Možda baš njegove, jer je imao nekoliko dubina od šupljeg stabla.
Znao je da će bager obarajući bagreme razrovati cijelu baštu koju je godinama otimao od šume i rukama svojim kopao. Bagremi su bili njegov bedem koji je čuvao zemlju da je bujica ne odnese.
Sunce se naslanjalo na stjenovito brdo kada je Mustafa korak po korak vezao na stazi uz brijeg i onda poravnao odlazio kući. A tamo hanuma sa troje djece i četvrto na putu. U tek napravljenoj kamenoj kući jedna sobica. Kroz one ostale zavija praznina. Nema ni najlon na otvoru za prozor. Samo što je sjeo na drvene bisamake da malo odmori pa će abdestiti za akšam, kad dva milicionera pred kuću. Jedan je biva naš po imenu, a drugi anamonjihov.
-Ideš s nama!
- Kuda?
- U miliciju!
Mustafa ustade da prođe pored njih kroz vratnicu a preko ramena hanumi dade znak da ide u kuću djeci, kada ga onaj naš zaustavi.
- Stani! Okreni ruke na leđa!
Na ruke mu stavi lisice, dok je sa par koraka udaljenosti gledao onaj anamonjihov. Tako su uvijek seljani zvali ljude druge vjere bez da iko to govori sa mržnjom. Jednom su iz sela nasuprot preko jezera, vraćajući se iz crkve pijani, kidisali na ženskinje po selu. Muški se digli, pa ih natjerali i nikad više nisu mogli kroz selo proći. Ali niko nije ni psovku ni neku ružnu riječ rekao, osim da su to bili anamonjihov.
Sa vezanim Mustafom koračali su seoskim putem, dok se sumrak uvlačio uz potok, a onaj anamonjihov koji korak iza zvižduće nešto kao ona sevdalinka “Ibrahim-bega vezana vode...”, dok ga onaj naš prati na dohvat ruke. Zadihani koračaju, dok im pendreci mlataraju o bedra, a ispod šapke sa velikom petokrakom cijedi se znoj niz debele obrazine.
...
U mraku ćelije u podrumu komune, kako si zvali zgradu u kojoj je i milicija i pošta, i mjesni ured, Mustafa je bez abdesta dozivao svog Gospodara.
Još je kao siroče naučio da nema nikog drugog na dunjaluku. Brinuo je kako će hanuma reći djeci. Ono dvoje starijih će malo plakati ali će prestat. Ali onaj mali? Ili ono što još u stomaku nogama udara? Mislio je o dva bagrema kuda treba proći cesta, ispod kojih će uhvatiti pola bašče koju je s mukom otkidao od šume i kamena, kako bi nešto zasijao.
Lomio je kratke prste. Nije li greška u njemu? Nije li odmah mogao reći odborniku, dobro. Posijecite bagreme! Zatrpajte ljetinu, ta cesta je preča. Ali kako? Kada su se najeli krompira od kad je zakopao tu bašču što je kupio za dobre pare. Pa iz te bašče su djeca probala bostan i pipun. I mlade kukuruze pečene na žaru. I tikve što ih je znao probrati dok im repatak otkine, presiječe na pola pa pod sač.
Ali vlast je promjerila cestu! Letva je rekla tako, dobro je čuo odbornika.
Do jutra se savijao na željeznom krevetu bez madraca. Šta će biti? Hoće li se vlast naljutiti pa reći kako je udario na državu. Kako tamo kroz njegovu bašču krompira treba proći državna cesta, a on se ispriječio državi. Sirotinja bi da vlast zaustavi!
Na vratima se pojavi onaj anamonjihov.
- Daješ li bagreme? Pitao je podrugljivo dok je po dlanu lupkao palicom.
- Ama krompir i sva zelen... Izgovori kao da mu hajvan u tom trenutku nahrli u zelen pa je pogazi.
- Čo’jek zasadi bagrem da se ubode na njegov trn. A pogan je trn u bagrema. Pogan! Ponovi opet milicioner ne prestajući lupkati palicom i sa pola stopala pomjerajući se bliže.
...
Kući je stigao kasno poslije podne. Umoran od riječi koje mu se zabile dublje od trna bagrema, samo je sjeo na drvenu sećiju i zapalio škiju. Djeca su gledala nijemo. Onaj mali se uvukao u krilo skupljen poput ježa, slušao je njegovo disanje. Nije mu smetao dim cigarete. Bi mu tako toplo. Hanuma je pogledom nastojala da natjera makar jednu riječ. Ništa!
Selom se pronese glas da sutra bager dolazi do prvih njiva i rovi cestu. A prva je bašča Mustafina.
I tu noć je proveo sa cigaretom među prstima, na bisamacima kuće u koju je tek uselio. Nije spavao!
Ujutro samo popi kahvu i požuri u svoju bašču. Kroz šumu se čula tutnjava teške mašine. Pojavi se iza brijega. Na širokom sjedištu debeo, rumen u licu, bagerista. Pored njega flaša piva tek otvorena. Jednom rukom povlači komande dok drugom naginje pivu i briše debele usne.
Mustafa siđe koji korak niže, stade u sred zeleni, pa kada krenuše panjevi i veliko busenje, on ih uze hvatati. Zaustavljao ih snažnim rukama, pa trčao pred drugi, veći i teži od predhodnog. Bagerista je samo ponekad povlačio polugu za nazad, pa opet kretao jače naprijed. Dođe do bagrema, spusti nož niže, pa stisnu gas a crni dim suknu iz debele garave cijevi. Pred bagreme Mustafa nije mogao stati. Samo je gledao kako se stabla zajedno sa velikim panjevima kotrljaju niz krompir, dok zemlja zasipa sve. Sjede na stijenu što je na brijegu stajala kao svjetionik, pa se zagleda dolje do jezera. Nije pušio!
- Dunjaluk je sine k’o bagrem. Žilje pod zemljom je narod. Ispucalo stablo su dlanovi čestitih insana. A gore grane! Eh! Ono je vlast pružila svoje ruke pune trnja da ga udjeli. Bude i behara visoko, ali ga samo rijetki dohvate, oni što im se duša šejtanu dade, pa tako...
Mali, što se sa komadom četvrtastog drveta igrao niže stijene, gurajući ga kao auto, nije ni podigao glavu. Zanesen u svojoj mašti, jer mu je stvarnost negdje visoko baš kao behar bagrema, šutio je.
Mustafa se vrati poslu da spasi makar dva reda krompira i koju glavicu luka, iznoseći stabla bagrema i velike panjeve iz pogažene i zatrpane zeleni. Na godinu će opet zasaditi bagreme tu na kraju ceste po obali da zemlju čuvaju, pomisli. Ali nije trebalo. Iz žilja je niknuo cijeli drvored.
Godine se nižu k’o crni biseri. Dunjaluk se u čudne košulje oblači. Samo svaka na pohlepu ćuti. Odavno nema ni odbornika, ni Mustafe, ni milicionera. Samo nepravde ima, više nego trnja bagrema. U sjeni bagrema čuje se nepravde glas, ali i jecaj čestita insana što pravdu iščekuje.
KO SAM, ZAPRAVO JA?
Jagodice izgorjele
u plamenu jednih očiju
što im se otisak u pepelu traži
na cesti gdje se uzdasi dijele
pod stopalima što se ne smiju
jer im ni osmijeh boli ne ublaži
Ko sam, zapravo ja?
Presahla česma putniku žednu
kojem se nada oko vrata stegla
pa kao kamen crnoj zemlji vuče
od jata ptica ugledao jednu
kada mu nevino na dlanu legla
da pjev života sretna zaguguče
Ko sam to ja?
Zastala zmija u procijepu
otrovom smrtnim punim svoje žiće
drugome otrov kao meni nije
Kada je ugledah u snovima lijepu
kao na usnama kada pjesma sviće
da mi izdisaje životom ugrije