DODJELJENO 10 POHVALA ZA KREATIVNI DOPRINOS MANIFESTACIJI

8.KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI - 2017

DODJELJENO 10 POHVALA ZA KREATIVNI DOPRINOS MANIFESTACIJI

Stručni žiri je 01.06.2017. godine donio odluka da se dodjeli 10 pohvala za kreativna doprinos manifestaciji, i to:

1. Ivan Gaćina (R.Hrvatska) - TVORAC MISLI / poezija
2. Azemina Krehić (BiH) - "IN OBSESSIAM" / zbirka poezije
3. Gorana Divjak (BiH) – "POMRAČENJE" / prozna-poetsko zbirka
4. Amina Hrnčić (BiH) „KOHERENTNI ZAGRLJAJI“/ zbirka poezije
5. Smail Jonuz (Švedska) – POTOHNUĆEMO NAMAH / proza
6. Zdenka Mlinar (R.Hrvatska) – HASAN IZBRISANI / proza
7. Emir Bajrović (Danska) - MOME SINU / poezija
8. Ivan Korponai (R.Slovenija) - PISAO SAM / poezija
9. Nizama Patković (BiH) - PODIGNI KULISE / poezija
10. Julijana Marinkovik (R.Makedonija) – NEISKAZIVO / poezija

Žiri izražava zahvalnost svim učesnicima manifestaciji, naglašavajući da kvalitet autorskih proznih i poetskih radova nije bio jedini kriterij kojim se rukovodio u odabiru radova za dodjeljivanje priznanja „Pohvala“, obzirom da je značajan broj mladih autora uzeo učešće u ovogodišnjoj mnifestaciji pored velikog broja iskusnih pisaca, već da su u obzir uzeti i drugi parametri koji na direktan i indirektan način utiču na oblikovanje literarnog sadržaja.
Organizator se odlučio na čin dodjele priznanja „Pohvala“ za destet odabranih učesnika manifestacije ne u cilju rangovanja radove po kvaliteta već prevashodno iz razloga općenitog poticaja autorskog literarnog izražaja.

Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja.

Ivan Gaćina (1981.)
R.Hrvatska

TVORAC MISLI

U glavi poete misli se tvore
izbačene zvjezdanim katapultom
dok prolaze slike i noćne more
kao pijanci za večernjim pultom.

Tisuće ideja plove u zraku
tražeći svjetlost na kraju tunela,
neizvjesnost vlada u polumraku,
zalutale iskre postaju djela.

Misli se tvore, gibaju visoko
slamajući okove ljudskog znanja,
iz vrelog uma izlaze žestoko
u blijedu javu općeg neznanja.

Sitne se alke spajaju u lance
tvoreći toplinu zvjezdanog puta,
ponekad u ljudima vide strance,
nekada vječnost među njima luta.

Živahne misli putuju visoko
lomeći okove tvorčevog znanja,
u ljudska srca ulaze duboko
iz slomljenih okvira zlatnih sanja.

Azemina Krehić (1992.)

Bosna i Hercegovina

("IN OBSESSIAM" / zbirka poezije)

ARHEOLOŠKI VODIČ KROZ SJEĆANJA

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam kako se alkatmeri povijaju i kako je jecajući
u dlanove zario lice Mehmed Ibrahimov
Stari Ibrahim decenijama u berzahu čeka proživljenja
Dok Mehmed čeka smrt da u mezaru, u tabhanskom sokaku
osjeti miris, i čvrstinu korijenja đula i melekše

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam da zarivenog lica u dlanove pune žuljeva
Zaspao je Ibrahimov Mehmed

Ispod sklopljenih kapaka nazirali su se mirisi behara
I toplo lice majke koju dugo već nije usnio:
O Mehmede, čedo moje,
Šta je ruhu moj, kako ti ašik da ne osjetiš proljeće (?)

Majko, zaprljan od grijeha, od ljudi ovisan
Vid mi se zamaglio, nit sam šta osjetio nit vidio
Ja sam suho drvo, jesen kasna bez plodova svojih

O Mehmede, čedo moje
Znaš da je hajr kad majku usniješ
Deder u zadnjoj trećini noći prostri pustećiju
Kičmu savijaj, rukama koljena obuhvati
I glava uvijek nek ti uspravna, sem tada, stoji (!)

Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam Mehmeda

U tabhanskom sokaku leži, nišan mu uspravan
Nestalo je ono što se vremenom i prostorom zvalo
Ostaje da se obećanja ne smiju prekršiti
Nikada ( ! )

Gorana Divjak (1990.)
Banjaluka

("POMRAČENJE" - prozna-poetsko zbirka)

JEDAN DAN SREĆE

Džoni je lagano išao na intervju, ne bilo kakav, već za posao u struci. To što je završio fakultet prije pet godina kao jedan od najboljih studenata i što je obavio praksu, nije mu bilo od pomoći da se zaposli ranije. Bio je izuzetno vrijedan i sposoban mladić, a ono što ga je razdvajalo od drugih je to da je istinski volio svoje zanimanje i svakom poslu je pristupao sa strašću.
Život ga nije mazio. Što god je moglo da pođe po zlu, pošlo je. Odrastao je okružen svađama i porodičnim razdorima. Naivno je drugima pružao sve od sebe, da bi svaki put bivao iskorišten. Koliko god se trudio, nije dobijao zasluženo. Konačni udarac mu je zadala vjerenica, koja je iznenada otišla sa njegovim najboljim prijeteljem.
Kada se našao na koljenima, potpuno shrvan nesrećnom sudbinom, život mu se osmjehnu. Dobio je poziv za posao iz snova, ono čemu je težio sve te godine. Intervju je jedino što ga je dijelilo od očajne prošlosti i budućnosti obasute novim mogućnostima.
Kiša koja je padala, nije mogla stati na put njegovoj sreći. Mirno je koračao sa kišobranom u ruci. Ipak, škripa kočnica je zadnje što je čuo. Kapljice su bezuspješno ispirale lokvu krvi koja se širila iz sada već beživotnog tijela mladića, kome život nije dao da proživi ni jedan dan sreće.

Amina Hrnčić (1995.)
Maglaj-Sarajevo

(„KOHERENTNI ZAGRLJAJI“ - zbirka poezije)

STARCI

Dvojica staraca vole svoj šah-
Igru osmišljenu iz dosade.
Pijuni su odveć sretni i ima ih suviše,
Ali igra tek započinje.

Odvrni zato slavinu,
Pusti vodu da teče.
Neka teče satima,
Slušaj mlaz.

Čuješ li u daljini jecaje,
Čuješ li žedne?

Ne čuješ. Daleko su.
I mlaz je previše jak.

I šta im može tvoj mlaz?
I ko su ti oni da bi im htio pomoći?

Ako pogledaš pod noge,
Vidjet ćeš crno-bijele prostore.
I shvatit ćeš da možeš samo
Napraviti po jedan iskorak.
Neki se kreću drugačijim stazama.
I svako od nas htio bi da bude kralj.
Starci igraju šah.
Tiho povlače poteze.
Njihova igra ima prikriven plan.

Ako pogledaš naprijed,
Vidjet ćeš u daljini žedne kako prave male iskorake,
Po istoj ploči,
I idu na tebe.

Osvrni se,
Ko to povlači poteze?
Želiš li biti figura
Staračke igre dosade?
I jesi li čuo da sanjaju ratove,
U kojima se ljudi bore
Za običan mlaz iz slavine?

Smail Jonuz (1953.)
Švedska

POTOHNUĆEMO NAMAH

Švedski gradić Varberg je važna luka. Sa druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i što je najvažnije, može li se kakav hair okrenuti ili ako ništa onda bar kakav dobar provod prirediti da se ubiju dosadni dani. A bilo bi najbolje oboje. Tako razmišljaše jedna grupa naših, pa se stoga raspitaše u brodskoj kapetaniji detaljno o svemu i dobiše mnoštvo korisnih informacija. Srijedom karta koštaše samo deset kruna i to u oba pravca. To ti je oko dvije marke. A na luksuznom brodu, koji je više ličio na hotel visoke kategorije sa pet – šest spratova, moglo se kupiti jako alkoholno piće i pivo, skoro duplo jeftinije nego u Švedskoj. To za naš narod bijahu radosna saznanja.
Sledeće srijede okupi se njih desetak-petnaest i u veselom raspoloženju stupiše na brod za danski gradić Grenå a koji se nalazi tamo na drugoj strani mora. Kao vođe te vesele grupe bijahu Hamdija, Izet i Reša. Bijaše početak juna a dan je bio kao izmišljen za putovanja. Nije bilo ni jednog jedinog oblačka na besprekorno plavom nebu i nijednog vala na samo nešto malo tamnijoj morskoj pučini a koja se bljeskaše na suncu kao ogromna tepsija od modre srče.
Društvo se razbaškari na gornjoj palubi po udobnim stolicama, dok su stolove pritisli mnogobrojnim flašama i mezetom. Na drugom kraju palube se ljuljuškala voda u bazenu, pa se Hamdija nenavikao na ovoliki luksuz iščuđavaše:
”Ma, šta će mu ova voda ovdi, kad je ovolikog mora svuda okolo? E što ti je gladan čoik. Nikad mu dosta.”
Drugi dobacuju: ”To ti je za ravnotežu Hamdo. Znaju oni da smo mi poteški ljudi pa nam ono tamo metnuli da se lađa ne prekrene.”
”Ma dje da se prikrene. Dabogda jezik prigrizo”, ljutito ce Hamdija.

A malo je bilo ljudi kao sto je bio Hamdija. Bijaše to ljudina od blizu dva metra, sa preko sto i kusur oka a nije bio debo`. Ali je bio iskreni vjernik i teška poštenjačina spreman svakom pomoći i učiniti. Sad je bio već u godinama ali dok je bio mlađi nije mu snazi bilo ravna. Cio život je proveo u Grmeču sjekući i izvlačeći šumu na konjima. Priča se da kad bi on i brat mu, koji je bio isto tako ”pomalehan”, sjeli u kafanu na Korćanici obično bi odmah privukli dvije gajbe piva svaki po jednu do sebe. Onda bi uzeli pečeno onako osrednje jagnje i počeli bi ga jesti, jedan sa jednog a drugi sa drugog kraja, pa udri i za kratko vrijeme bi se sreli na sredini da oglođu i zadnje rebro, popivši uzgred obje gajbe.
Svi na brodu su imali na glavama nekakve kape ili šešire da se zaštite od sunca. Samo se Hamdija nikad nije razdvajao od svoje francuzice, sa kojom je i iz Bosne došao. Iako je ona bila od najvećeg broja što postoji i skoro duplo veća od svih, ipak je na njegovoj glavi izgledala izgubljeno na vrhu glave pa je neodoljivo podsjećala na onu jevrejsku kapicu.
Nije lako osjećaje vagati ali mislim da je zaista bilo teško naći čovjeka koji je toliko patio za zavičajem kao Hamdija. Satima je znao lijepo i do detalja opisivati svoje livade i njive a naročito konje koje je nekad imao. Skoro svi smo znali napamet ne samo imena nekih njegovih njiva, nego smo mogli tačno opisati kako koja izgleda i kolika je i sa čim se graniči, iako nikad tamo nismo bili. Svi smo znali za Mlavu i Glavicu i da Mlava ima dva dana oranja i da počinje od potoka Skakavac a pruža se u početku ravno a od polovine se blago diže sve do šumice zvane Osoje, a koja je opet dolazi sa sjevera, kako to opisa Hamdija. Priča on tako živopisno a mi svi slušamo.
”Kad orem Mlavu do polovine pjevam i Mili samo gazi k`o da je poš`o na Petrovački vašar. Ali od polovine, majčin sine počinje on malo na stranu zavodit` pa ti ne pomaže kandžija. Jok, ne vrijedi njega šibat'. On je naučen konj. Nije k`o neki. Ja mu samo pružim dvije šekerke i onda podviknem:”Djiha Mili, sokole moj”. A on uši uspravi u nebesa pa povuče, ma hoće da potrga štrangle i amove. Pa po reni, pa po reni... Pa po reni jarane moj, do kraja njive. Ma on bi i dalje od nekakvih milina, đe ga ja falim i šekerom mitim, da mu ne popritegnem dizgine i jedva ga zaustavim do same šumet`ne”.
Društvo na brodu sve veselije i bučnije. A brod ogroman sa nekoliko restorana, salona i sa bioskopskom salom. Pa onda barovi i kabine za spavanje. Četiri sprata gore nad palubom i još u potpalublju dva sprata ispod površine. Dolje su parkirani teretni i putnički automobili i čak jedna cijela vozna kompozicija. Po hodnicima mnoštvo aparata za igre na sreću. Ali družina se ne obazire na te kako kažu ``mamipare``.
Lađa se kreće sasvim mirno prosto kao da klizi po ogledalu, praćena jatima kričavih galebova koji se stalno otimaju oko ostataka hrane a koja se neprestano baca sa golemog broda.Već je treći sat puta i putnici uskoro ugledaše kopno, najprije kao da si jednu crnu liniju povukao olovkom po modroj podlozi a onda se ona poče postepeno pretvarati u kuće, drveće i puteve.
Samo što brod pristade iz njega poče da kulja masa kamiona i vozila svrstavajući se u duge kolone koje su se poput zmija izvijale uz okolne ulice. Brod je sad ličio na ogromnu hobotnicu sa velikim pipcima koji su se uvijali i vijugali svuda naokolo. Kad pristaše mlađi znatiželjno i užurbano napustiše lađu, rasturivši se po obližnjim uličicama. Stariji pak ostaše i dalje na palubi posmatrajući luku odozgo kao sa neke osmatračnice. Bijaše im lijeno da silaze dolje a bijahu malo i od pića otežali. Pravdavajući se govorahu: ”Bolje se odavde vidi. Grad k`o i ostali gradovi. Sjedi dje si”.
Poslije otprilike sat odmora, beskrajne kolone automobila počeše kao rijeke utjecati u utrobu goleme lađe. Istovremeno mnoštvo putnika pređe dolazni most i uz veliku larmu rasturi se svuda po lađi. Stade zveket aparata za igru jer mnogi pasionirani igrači jedva dočekaše da se dokopaju broda i da počnu igru nadajući se uzalud svaki put velikom dobitku. Kad brod krenu i otvoriše se prodavnice i restorani nagrnu svjetina u njih kupujući sve moguće što tamo ima a najviše piće. Začu se zveket flaša i zvrka naplatnih kasa a bogami učesta i alarm kad neki pokušaše da iziđu s robom a „zaboraviše“ da plate.
Kad naše društvo primjeti ovu ofanzivu, začas poskakaše na noge lagane i onako već kod nas dobro izvježbani i naviknuti na razne gužve, među prvima se uguraše u veliku prodavnicu. Razgrćući laktovima domaću čeljad vješto klizeći uza zidove kao alpinisti, naši se prvi dokopaše rafova s pićem i cigarama, pa stadoše brzo preračunavati cijene.
Pošto se nakupiše silne srče i pića u konzervama sve to noseći često i u naramku i nakon što platiše, naše društvo ponovo i sa nečuvenim elanom zasjede na isto mjesto. Otvoriše se svježe flaše a većina se odluči za ”vojskovođu”, kako su obično zvali konjak ”Napoleon”. Raspoloženje i galama dostiže vrhunac kad brod odmače od obale i poče da klizi po suncem pozlaćenoj vodi.
Negdje oko polovine pučine poče najprije da duva nekakv hladan sjeverac a ubrzo dotjera i nekoliko tamnih oblaka odnekud odozgo sa Sjevernog Pola. To malo oneraspoloži društvo i pokvari im merak jer se morahu premještati unutar broda na zastakljenu terasu.
”E, pogane im klime, majku mu. Ma ne bi mene ovo zapalo da je šta valjalo”, prokomentarisa ovu promjenu Hamdija, ljuteći se što mora prekidati ćeif i mjenjati mjesto na koje se bijaše udobno smjestio.
Ubrzo, sve bijaše gore i gore kako odmicahu ka nepreglednoj pučini. More kao da oživlje te se poče bjesno izdizati i spuštati sve bjesnije, pa je površina sad najviše ličila na vodu koja vri u kakvom ogromnom loncu. Nebesa kao da prihvatiše ovu pomamu pa se teški i mračni oblaci spustiše do same vode tako da odjedanput nastupi noć, koju je avetinjski cijepala samo svijetlica svojom zaslijepljujućom bjelinom a zaglušujući strašan huk pobješnjelog mora ponekad bi nadjačao samo udar groma. Nošena snažnim vjetrom kiša je lila tako jako da se činilo kao da neko sasipa odozgo ogromne kante vode po usamljenoj ladji, koja se sve više ljuljala, čini se na sve strane. Uzalud su ljudi pokušavali da nadju neku logiku te da se priprave za sledeći udar, jer tek što bi uhvatili čvrst oslonac na kakvom stubu ili stolu, udarac bi po pravilu došao sa ledja odakle se nisu nadali. Caše i flaše se uz veliki tresak i buku sručiše na pod te skoro ni jadna ne osta čitava a na veliku žalost družine. Sve se ovo zbi tako brzo i iznenada, možda u roku od pola sata te se od dana pretvori noć a od zemaljskog raja otvori se predsoblje džehenema.Tako se ovdje klima i vrijeme brzo i nepredvidivo mijenja da nikad ne znaš hoće li sledećeg sata progrijati sunce ili će početi da ledi i pada snijeg. Još nešto je čudno u ovoj zemlji a to je da nema nikad zemljotresa a grom skoro nikad ne grmi. Pošto sad poče i grmljeti sve je slutilo na naopako i da ovo neće biti obična oluja. I zaista u narednih pola sata sve se ovo pretvori u pravi tornado. Od svuda su se valjali ogromni kao brda valovi udarajući tako divlje i uz urlik po brodu da se ljudima svaki čas činilo da ce ga jednostavno slomiti ili prosto prevrnuti u neki od beskrajnih vodenih bezdana koji su se otvarali dolje duboko ispod broda ličeći na ogromne mračne bunarove bez dna. Talasi su naginjali ladju tako jako da se je prva paluba sad dodirivala more a voda je jurnula unutra i počela puniti utrobu ogromnog broda. I kad se činilo da će se brod prevrnuti on je za trenutak stajao tako reći na vagi, kao da razmišlja pa bi se ponovo vratio u normalan polozaj do sledećeg udara sa druge strane. Isti proces bi se sad ponavljao samo tamo na drugoj strani. Ljudi su sa strepnjom koja se poče pretvarati u užas, pratili ovu divovsku borbu prirode, nemoćni bilo sta da učine. Mnogi su samo blijedo gledali preda se grčevito stežući rukama kakav jak direk ili drugi čvrst predmet unutra u salonu. Drugi su neprekidno povraćali zakrčivši ulaze u zahode i hodnike.
Naše društvo se držalo prilično dobro jer su to bili ljudi navikli na sve i svašta. Upravo su bili prispjeli iz jednog pakla i što kažu ništa ih nije moglo više iznenaditi ni začuditi ali ovakvom nečemu nisu se nadali niti su znali da ovako što može postojati. ”E,vala šta nas sve neće snaći, majku mu. Još nam samo fali da potohnemo vodi u ovu vodur`nu namah.” Poslije duže pauze začu se Hamdijin glas.
Kad urlik oluje dostiže vrhunac začu se ponovo Hamdija: “Ma neka i potohnem. Ko me ćero da idem po ovoj vodur`ni danas.“
Zatim poče mrmljati nešto kao molitvu a koja se nije mogla razabrati od silne buke. I kao nekim čudom do malo ne prodje, a ono kao da se osjeti neko smirenje. Kao da se onaj bijes i šidet poče skoro neosjetno smirivati. Zaista kroz sljedećih petnestak ili dvadesetak minuta bilo je već svima primjetno da se oluja smiruje. Zatim po istom modelu kako je počela tako se intezitet dijametralno suprotno počeo skoro naglo slabiti. Prvi zraci sunca probiše tminu i dan kao da ponovo osvanu na pučini. U daljini se poče nazirati obala, pa ih sve radost obuze kad je ugledaše i za trenutak im se učini kao da je to njihova najrodjenija. Ništa više ne govorahu niti žališe za silnim pićem što se prosu. Kad se dohvatiše zemlje i krenuše iz luke niko se na brod i ne obazrije.
Pošto već htjedoše zamaći za nekakvu zgradu, Hamdija se okrenu: “E, kome vidi više ondi, na onom djavlu, nek me osedla i pojaše k`o ja mog konja Milog“.

Zdenka Mlinar (1957.)
R.Hrvatska

HASAN IZBRISANI

Velike i lijepe oči širom su joj otvorene, a glava okrenuta u lijevu stranu, kao da, baš s te strane, u toj prekrasnoj dolini, očekuje ostatak svoje obitelji s kojom je u cik zore krenula do izvora pitke vode. Tê kristalne kapi života pila je od svog rođenja jer je od majke naučila kako je baš na tom mjestu voda najbolja za piće. I ljeti i zimi je taman toliko hladna da ju nikada ne zaboli grlo ili da ne mora razbijati led kako bi utažila žeđ nakon ukusnog večernjeg obroka.
No, Jelkin pogled je nekako zaleđen, statičan i bez onog uobičajenog mladalačkog sjaja kojeg su njeni poznavatelji voljeli vidjeti. Njeno gracilno tijelo, isto tako. Do te mjere da se na momente ne može vjerovati da je to ona. Jelkica, jedna od najljepših srna u okolici, koja je u svojoj zajednici uživala i ugled mudre ženke.
Možda je Jelka pogledala u lijevu stranu želeći svoje najdraže, ali i sve ostale koji su krenuli k svetištu njihova života, upozoriti na prepreku i opasnost koja se preko noći tu stvorila. Na prepreku kakvu nikad ranije nije vidjela niti o njoj nešto čula. Na zamku opasnu po život, kakvu samo najveći neprijatelj ili sama sotona može nekome staviti na put. Na NJIHOV put, koji im je oduvijek pripadao i na koji su imali pravo po svim zakonima prirode i društva, razmišljao je toga dana Hasan pri povratku u svoju kućicu, ali i tijekom noći, jer zbog onoga što je vidio dugo nije mogao usnuti. Ugledavši to statično stvorenje još s brijega, s kojeg se spuštao u dolinu pri svojoj uobičajenoj izvidničkoj i rekreacijskoj šetnji, obuzela ga je nevjerica kada mu se taj neobični prizor počeo urezivati u zjenice. Osjetio je i hladnoću oko srca, kada se viđeno iz zjenica počelo slijevati u njegov um. Mislio je da sanja, da je možda skrenuo s pameti ili da se preko noći našao u Zemlji čudesa.
Tu, na tom stratištu, Jelka je bila sama i ležala je. Oči su joj bile širom otvorene, a lice maskirano, što nije uobičajeno za životinjski svijet! Baš kao što nije uobičajeno niti da lažu, kradu ili se pretvaraju. Zamrljana krvlju, izgledala je kao klana i nedoklana, a krvave mrlje bile su i na njenom svilenom krznu, koje je na mjestima bez crveno-smeđih mrlja bilo čisto i sjajno kao da je krenula na neki svečani bal.
Nisu li to mrlje neke izmišljene krvave priče ili čak Jelkine glumačke role koju jednostavno dobro igra? pitao se Hasan, prilazeći joj bliže i prizivajući svoj razum u normalu.
Hm, pa krv je i na njenim plećima, prednjim nogama, bijelim prsima..., zaključio je i luđački se počeo osvrtati lijevo i desno te je tek tada ugledao prepreku i postao svjestan žičane barikade, Jelkine i svoje zarobljenosti, ognja paklenog u koji su upali. Prozirni zid, urešen tisućama žiletnih oštrica, pružao se sve dokle mu je pogled sezao.
Žicu rese i tragovi krvi, tako je valjda scenarist obojio to mjesto na dionici puta kojim je srna trebala proći, ali je, eto, bila spriječena te se nakon duge borbe izranjavana žiletima srušila na zemlju..., još uvijek je nesretnom Hasanu u glavi zvonila filmska priča. Nesvjesno se otimao svjesnosti.
Ali, ne. To je uistinu Jelka! I ne glumi!, posve siguran, počeo ju je dozivati, okretati, dizati. No, tijelo je teško, ukočeno, hladno. Mrtvo! Jelkino lijepo tijelo!
Pa Jelka je imala i lane. Gdje je Bambi, šta je s njim bilo!? Košute nikamo ne idu bez mladunčadi..., pitao se i zaključivao Jelkin prijatelj, poznavajući je i kao majku.
Na žici umrljanoj Jelkinom krvlju, nekoliko metara dalje, također su bile crvene mrlje i oštećena žica. Ali nema likova, ni klanih, ni nedoklanih. Svuda nijema tišina. Ni ptičji pjev Hasan nije čuo.
Lane je preživjelo, jer tijela nema. Tražio ga je, no ni dalekozorom ga nije mogao vidjeti, gledao je više puta...

Štošta je u svojih sedam desetljeća života Hasan vidio, doživio i proživio. Nije mu strana ljudska zloba niti postojanje granicâ i međâ, ali ovo zadnje, ova žica i pogibelj lijepe životinje jako ga je uznemirilo. Dok su sreća i ljepota, valjda po prirodi stvari, skoro iščeznule iz njegovog sjećanja, ono ružno nije počelo ni blijedjeti. Svježe je i svakodnevno pritišće njegova sve slabija pleća, srce, dušu. I još uvijek se rađa. Jer upravo su on i njegove životinje izgubili jedino što su imali: slobodu kretanja po šumarcima i livadama koji su im bili utočište i radost života. Sva sreća Hasanova.
Od svega ružnog što je doživio u zadnjih 25 godina, ne zna više ni da li je živ ili mrtav. Dobio je čak i nadimak Izbrisani. Kako ni neki mrtvi to nisu. Jer mrtve se tek ispisivanjem iz knjige rođenih upisuje u knjigu umrlih. A on nema ni tu ispisnicu.
Kad mu se dogodilo to brisanje, Hasan je bio u najboljim godinama. Radno sposoban čovjek, pun planova, životne energije i nade u bolje sutra. Pun radosti i željâ koje bijahu začinjene i bajkovitim pričama o slobodi i samostalnosti, o demokraciji i uređenijoj životnoj sredini; o otvorenijem društvu i zakonima po mjeri čovjeka...
Ali, sve mu se obilo o glavu. Snovi su se preko noći pretvorili u horor koji za njega nikada neće prestati. Okusi su pregorki, čemerni. Do te mjere da se pita kako još uopće ima jetru, srce, bubrege, razum.
U tim najboljim godinama, postao je Hasan dijelom vojske od 25.671. osobe izbrisane iz slovenskog državljanstva. I još su ga prokazivali kao nekoga tko je pucao po Sloveniji, kao ratnog profitera, kao partizana, komunista i kalkulatora te je, upravo zbog tog famoznog „kalkuliranja“, za sve što mu se dogodilo bio i sâm kriv. Ali, on ništa nije razumio. Niti onda, devedesetih godina prošlog stoljeća, niti ikada poslije.
Im'o sam uredno regulisan status stalnog prebivališta u Kranju, sav dotadašnji i do danas jedini radni staž stek'o sam u kranjskoj tvornici gume „Sava“, jednoj od najvećih u Srednjoj Europi. Bio sam poslovođa smjene, im'o familiju, stanarsko pravo. No, ni'ko me nikad nije upozorio da zbog mjesta rođenja, koje nije bilo slovensko, bez obzira na stalno i jedino slovensko prebivalište, poput stranca moram podnijeti zahtjev za traženje slovenskog državljanstva. A kad sam za to sazn'o bilo je kasno. Već sam bio izbrisan. Moja žena isto tako, a to je značilo da više nismo imali ni pos'o, ni stan, ni, gluho bilo, jedno drugo. Mogli smo samo biti beskućnicima i skitnicama, što znači i ne biti. Biti ni'ko! tako je nekada Hasan govorio o k'jametu koji ga snađe.
Poput mnogih, i on i njegova žena trebali su biti deportirani, dok im je sin, samim rođenjem u Kranju, imao pravo na državljanstvo i mogao je tamo ostati. Ali dijete je maloljetno, đe će sâmo ostat u drugoj državi!? pitao se u čudu Hasan. A opet, i to dijete je, iako nikada nije napustilo mjesto svog rođenja, za dobivanje državljanstva moralo donijeti potvrdu o nekažnjavanju iz zemlje u kojoj su rođeni njegovi roditelji. O, Alahu, dragi Alahu! Pa je l' ovo moguće i 'ko je tu lud? nastavio bi Hasan s nizanjima pitanja, čudeći se ljudskoj gluposti i dozivajući Boga u pomoć. Pa 'ko će sad u Bosnu!? Bosna gori i kupa se u krvi uzduž i poprijeko, a oni mene šalju po neki papir..., govorio bi u nevjerici. Tako je strepnja od deportacijâ postala životnim suputnikom Hasanove male obitelji. Živjeli su dan za danom, bez ikakvih dokumenata, bez socijalnog i zdravstvenog osiguranja, bez mogućnosti zaposlenja, školovanja... Doživjeli su genocid i etničko čišćenje metodama administracije. One obećavane i k'o perce lake administracije.
Da apsurd bude veći, moja žena je izbrisana iako je rođena u Sloveniji i od majke Slovenke, jer bila je upisana u knjigu državljana u Vinkovcima, odakle joj je otac bio porijeklom, te joj je preporučeno da traži hrvatsko državljanstvo. U tom slučaju, ispalo je da se Slovenki i Srbinu rodila kći Hrvatica. A da čudima i sramoti ne bude kraja, brisanjem su bili počašćeni samo oni rođeni u Republikama tada već nepostojeće države, u kojima zbog ratnih prilika, puno krvavijih od onih u Sloveniji, tada nije bilo života. U kojima se, zbog ondašnjih 100 DM, gubio život! i to je nekada, širom otvorenih očiju i s ironijom u glasu, Hasan pričao ljudima s kojima se susretao.

Za slovensko državljanstvo izborit će se prvo Hasanov sin i žena (on zahvaljujući mjestu rođenja, a ona majci Slovenki), ali tek 2007. godine. No, taj list papira Hasanovoj ženi više nije trebao. Stres, tuga, neimaština i neimanje prava na liječenje uzeli su svoj danak. Krajem 2007. Hasan, nekada vedri i raspjevani čovjek, čovjek od ljubavi i šege iskoristit će ga samo za pravo ukopa svoje žene pored njene majke.
Ali, kako u Hasanovom rodnom kraju kažu da zlo nikada ne dolazi sâmo, tako će i biti. Jer sudbina neće htjeti iz Hasanova srca istrgnuti samo njegovu dragu i lijepu Jelku, kojoj više nije mogao zapjevati onu: Oj, Jelo, Jelo, Jelice / Dušo moja i srce..., tražit će još, i učiniti ga neutješnim.
Baš kad je mislio utjehu potražiti u zagrljaju rodnog i napaćenog Sarajeva, i bez rata i bez ispaljenog metka, usred svoje Dežele, pade Hasanov jedinac od igle! One šejtanske, narkomanske. Nije dijete više moglo ni slušat' ni gledat' šta se oko njega događa pa prijekim putem ode na ahiret. Pogodila ga je majčina smrt, s tim se nije mog'o nositi, to znam, ali da se drogir'o, nikad ne bi pomislio... Branio se Hasan sâm od sebe, ne mogavši prežaliti što nije bolje pazio na dijete, što je možda bio okupiran više svojom patnjom nego njegovom, što je vjerovao djetetu kad je govorilo da nema problema... Tješio se na sve načine da preboli ono što se preboljeti ne može. Da sâm sebi ne bi presudio, tješio se i mislima kako mu je dijete sada u dženetu i majci u zagrljaju. Kako je bolje da njegova Jelka nije doživjela to što je on doživio i da nije gledala kako svojim rukama spušta najmilije u hladnu zemlju... Tješio se sâm samcat na svijetu, uvjeren da njegova Jelka, k'o i on sâm, nije znala da se dijete drogira.
Ali, ni to ne bî sve, jer hoće jad na jad, k'o i para na paru. Već na sinovoj dženazi, Hasan je mogao čuti licemjerna šaputanja kako, eto, jadno dijete plaća grijehe roditelja koji nisu bili jedno za drugo. On, Hasan Aganović, Musliman, u dobra stara vremena zvan Aga, i Jelena Obradović, Srpkinja, od milja zvana Jelka, samo su po nekim komunističkim i jugoslovenskim zakonima mogli biti jedno za drugo. U vjeri i Bogu nikako, govorili su ljudi, ali sve nekako izokola. Znao je Hasan čitati između redaka i srećom nikada nije mario za mišljenja sitnih duša, pa se samo nadao da mu je sin za života bio lišen takve spike.
3
Od tada su Hasanu postali nevažni i državljanstva, i posao, i imovina. Nije više mario ni za udruge koje su pozivale Izbrisane da traže pravdu u bijelom svijetu. Povukao se u osamu i živio asketskim životom. A zbog želje da bude što bliže sinu i ženi, nije više poželio ni u Sarajevo otići. U blizini slovensko-hrvatske granice, od prijatelja je dobio na korištenje klijet koja će mu biti dom, a pripadajući joj vinograd njegovo radno mjesto...
Sada je već i radno nesposoban, a šetnju po šumi koristio je kako bi ubrao koju gljivu ili pronašao neke druge šumske plodove, koji će ga držati na životu. Ni prijatelj, na čijem gruntu živi, više mu ne dolazi pa misli kako je i on napustio ovaj svijet. Već ga je obuzimala i ljubomora što su svi njemu dragi otišli, a nikako da dođe red na njega.

Prošla je još jedna jesen, već i mrazevi stežu, a nova zima je na pomolu. Hasan nevoljko skuplja granje u šumarku, trebat će mu, slovenske zime znaju biti jake. U stankama je zagledan u daljinu, tamo u smjeru žilet-žice. Poput nekog priviđenja, ugleda gracilno i mlado tijelo svog Bambija. Gledaju i njega te lijepe oči. Sâm je, primjećuje. Doziva ga, bojažljivo. Ljepotan se dvoumi. Usred mukle pustoši i beznađa, Hasanovo srce preplavljuje ljubav.

siječnja 2017.

Emir Bajrović (1988.)
Danska

MOME SINU

Gledam te malehnog dok prve korake praviš
Na ovoj Zemlji, na svijetu koji dobre duše jede,
Ovu moju strepnju i brigu ti ćeš da zaboraviš
Da bi onda sjetio se kasno, nekad kose sijede.
I shvatiti nećeš dok ne ugledaš i ti dijete svoje
Zašto se toliko za te' roditelji brinu i boje...

Gledam te dok bezbrižno se igraš sa suđem,
Prva pjesma tebi evo ide uz prve tvoje riječi,
Rekao si mi hvala na ovom jeziku tuđem
Zato uvijek zahvalan budi, nikad ih ne niječi.
Jer u lijepom govoru mnogo stalo je ljepota,
Lijepe riječi čuvaj i govori do kraja života...

Htio bih da naučim te, sine, naš jezik da zboriš
I da pokažem ti našu zemlju iz koje smo došli,
Da znaš jednom kad ti bude teško da se boriš
Kroz šta su sve tamo tvoji ljudi prošli...
Da podigneš ruke i na noge staneš čvrste
Jer ti nisi gubitnik, ti si od pobjedničke vrste...

Koliko god si puta pao
Ja sam da ustaneš te bodrio,
Ti tad nisi znao
Šta sam ti govorio...
Ali jednog dana kad ne budem tamo
Ti ustani opet po navici samo...

Nemoj sine da te brinu ljudi,
Izbjegavaj zle i zavidne duše,
Ponosan i dobar uvijek budi,
Ne daj tvoje kule da ti sruše...
Nije zlo prevaren biti,
Zlo je, sine, prevariti...

Ne brini za tuđe misli
Već popravljaj svoje,
Ljudi su se tako stisli
Samo zato što se boje.
Ko god dobro čini
Dobroj nada se sudbini...

Riječi se često izjalove,
Ne obećavaj nikome,
Nije strašno promijeniti stavove
Već je strašno vječno ostati na istome.
Čovjek treba svoje grijehe priznavati
Jer iz čaše grijeha svako vode zahvati...

Vjeruj u šta god te razum navede
A najviše uzdaj se i vjeruj u sebe,
Ko se uvijek sjeti savjest da povede
Njemu duša nikad kajanjem ne zebe.
Zato lijepo s' svakim i lijepo govori
To je lakše nego da te savjest mori.

Ne ismijavaj nikoga, to je vražje djelo,
Nikad ne znaš šta sve život nosi,
Kada vidiš bogalja i njegovo tijelo
Ili siromaha kako prosi
Ili nekog koga nešto drugo kuša
Znaj da nije tijelo već je bitna duša...

Dobrota je sine teška, koštaće te dosta
Al' u tome jeste sva ljepota njena,
Jer na ovom svijetu više ničega ne osta'
Osim pustih snova, želja i htijenja.
Lako je zlu se prepustiti, ono svugdje čeka
Al' je teško duši naći smiraja i lijeka...

Kada budeš shvatio da je osmijeh vrijedan
Kao brdo zlata ili brdo blaga
I za ovaj život što je samo jedan,
Što u trenu može otići bestraga,
Kad pronađeš smisao i bit
Tek tada ćeš biti veseo i sit...

Što god da ti danas mudro izgleda
Možda bude sutra glupo,
To nas u životu neka sila ne da
Dok sva svoja djela ne platimo skupo.
Od života bježi samo kukavica
Ti se bori i plati im uvijek vedra lica...

I kad jednog dana budeš otac bio
I kad budeš shvatio sve te moje stihove,
Znaj da tvoj se otac nije nikad krio
Već je trpio sve udarce njihove.
Ali nisam nikada sanjao da vratim
Jer od takve boli ja ne znam da patim...

Ja sam svoju sreću našao u tebi
I ti čekaj strpljivo i pronađi svoju,
Ja se sada nikom' zamijenio ne bi'
Pa se toga sjeti u svom teškom boju.
Jer sve sine prolazi, sve će ovo proći
Poslije svake noći novi dan će doći...

Nizama Patković (1998.)
Bosna i Hercegovina

PODIGNI KULISE

Od sjenki su me više jedino plašili ljudi,
Jer tamu čovjek nekako ubije,
Ali dušmanina nikako.

Nekoć sam išao u jedno pozorište,
Gdje su igrale samo sjenke,
A ljudi su se skrivali iza kulisa.

Ali čekaj,gdje to bijaše?
A da, to je samo život.

Jer ovdje ti vlada pravilo jačeg,
I pero previše lagano je,
Žao mi je što tu živim,
Al' takvu mi ulogu život dade.

Ovdje ni suza vrijednost nema,
Majka umrlog se gura u čošak,
Bitno je samo da glavna sjenka,
Bude pred očima svima.

Ostale sjenke grohotom se smiju,
A odavno ništa smiješno nije,
I strašne sjenke su samo marionete,
Što od vlastitog straha umiru.

Julijana Marinkovik (1972.)
R.Makedonija

NEISKAZIVO

Ima nešto što ne možemo
iskazati
a toliko je živopisno,
bojim se da to ne razobličim
dovoljno lijepo,
naša mazohistička priroda
je očajno loša,
izloženi smo surovo
postupanju sa dobrim
Ponekad ne mogu pronaći
odgovarajuću riječ
da do kraja iskažem
zašto je neiskazivo
tako neiskazivo,
lice ima oblik istine,
glas besmrtne pjesme,
tijelo graciozne arabeske,
imam strah od lirskog
oduševljavanja,
plašim se da ne narušim
plovidbu vodopada,
moj vrisak
samo će narušiti volšebnost
i zato ću šutjeti,
da ne prestane magija
ljubavi
Spremna sam šutjeti
I vi šutite