OBJAVLJEN ROMAN „OTUĐENJE“ - AUTORSKI PRVJENAC OLIVERE HASKOVIĆ
Iz štampe je izašao roman „Otuđenje“, autorski prvjenac spisateljice Olivere Hasković iz Sarajeva, u izdanju KNS-a. Promocija knjige je planirana početkom narednog mjeseca.

Olivera Hasković rođena je 1967. godine u Sarajevu. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek za filozofiju i sociologiju, na kojem je 2001. godine stekla zvanje magistra filozofskih nauka.
Objavljivala je u listovima „Odjek“, „Pregled“, „Dijalog“ i web portalu za mlade „Mreža“.
„Otuđenje“ je njen autorski prvjenac. Živi i radi u Sarajevu.

* * *
Recenzija: NARATIVNA PSIHOLOGIJA U AKTUELNOM SOCIOLOŠKOM KONTEKSTU
Prozni prvijenac spisateljice Olivere Hasković, pod naslovm „Otuđenje“, unosi literarno osvježenje na bh. književnu scenu fokusiranjem na aktuelne socijalne teme, a gdje je psihologija u prvom planu idejnog koncepta. U poplavi površne literarne hiper-produkcije prava je blagodat naići na tekst koji u sebi krije dublje značenje i nastojanje da se iz okrilja personalizma zakorači u sfere univerzalnih ljudskih sudbina, poimanja i djelovanja.
Tema – otuđenje – u postratnoj bh. literaturi itekako je prisutna, obzirom na tektonske promjene u postratnom društvenom miljeu u BiH, a što se direktno odrazilo na psihološkoj razini gdje su jedne vrijednosti pometene u ratnoj apokalipsi, da bi se nametnule neke nove nepoznate vrijednosti, koje su po pravilu, bile suprotnost od predhodnih. Jedna cijela generacija našla se na epohalnoj vjetrometini, bez mogućnosti da se vrati u kolotečinu poznatih i prihvaćenih društvenih odnosa, a ujedno nesposobni da se adaptiraju u novoj društvenoj realnosti gdje vladaju neka nova pravila. Neprilagođenost uslijed naglih društvenih promjena nužno vodi u otuđenost – čiji je zagrljaj hladan i nosi teret nespokoja što razjeda unutrašnju harmoniju.
Prozni rad Olivere Hasković bavi se raznim vidovima otuđenja koja su prisutna u našem savremenom društvu. Ono što predstavlja suštinski problem i producira duboku psihološku zapitanost pojedinca kome izmiču razmjere općedruštvenih izazova je pitanje morala. Neiskrenost i licemjerstvo su se ukorijenili u čovjeku, profilirajući njegov karakter u sebičnjaka koji ne bira sredstva radi ostvarenja ličnih interesa.
Dakle, cijelo djelo „Otuđenje“ odvija se kao posljedica nepredvidive politike koja tajnovitim prstima manipulacije sveprisutno motri na svaki segment društva, tražeći od svojih sluga apsolutnu lojalnost – a što podrazumijeva, prije svega, otrnjelost prema običnom čovjeku koji marljivo radi, ali nije odan i vječna je zagonetka za prevrtljivu vlast. Uz obostrano nepovjerenje na relaciji – građani i vlast – rađa se neutješan strah koji determinira njihov odnos, a što se manifestuje kroz hirovitu vlast i otuđenje građana. Otuđenje kada zahvati čovjeka – kreće od apstraktnog vida – zebnje i straha – i proširuje se na konkretne vidove ljudske egzistencije: posao, porodica i društvo u cjelini. Dakle, sudbina glavnog lika – Karla – danas, sutra ili bilo kada može zadesiti bilo koga jer kriteriji odabira žrtve nikome nisu poznati, a što kao krucijalna poruka daje ovom djelu aktuelnost jer na uspješan način oslikava literarnom kreacijom dramatične psihološke dileme.
Autorica upečatljivo karakterizira likove čiji psihološka svojstva odgovaraju osobama koje se u bh. društvu mogu sresti na svakom koraku. Naspram iskrenih i dobronamjernih osoba koje postaju žrtve svirepih spletki, nalaze se zlonamjerni smutljivci koji su nečasnim putem došli do moći, uticaja i privilegija – i jedina im je briga da pod maskom zaštite općih interesa pohlepno ostvaruju ličnu dobit.
Glavni lik Karlo je žrtva tranzicije. Nagla i tragična smrt glavnog lika u raspletu radnje na simboličan način, u teatarskom maniru, predstavlja duboku bol prouzrokovanu nanijetom nepravdom – davanjem iznenadnog otkaza sa posla – gdje je ugradio trideset godina života.
„Otuđenje“ otvara dilemu: „Ako imamo žrtvu - da li se, ustvari, desio zločin? Ako jeste – ko je onda krivac?“ Otvarajući neke nove dimenzije kolektivnog morala, a koji je potisnut rasprostranjenim strahom, ne može se osporiti da je prozno djelo Olivere Hasković duboko zasjeklo slojevitu društvenu zbilju te omogućava jasniji uvid u neosvjetljena pitanja koja apliciraju na savjest društva.
U suštini Karla je slomila otuđenost – višeglava jeziva neman, u čijim je kandžama godinama obitovao, osjećajući ledene zidine koji su ga odvajali od porodice, od radnih kolega i od cjelokupnog vanjskog svijeta kojeg doživljava stranim i sa podozrenjem. Taj prekomjerni oprez prema svakom i svemu učinio ga je umornim, ranjivim i krutim jer mu je uslijed permanentne marginalizacije i frustracije ostao samo ponos naspram mračnjačkih spletki u nehumanom društvenom ambijentu.
Likovi supruge, lukavog radnog kolege i beskrupuloznog pretpostavljenog na realističan način dočaravaju vijernu sliku naše stvarnosti – koja je lišena humanističkih fundamenata postala plodno tlo personalnih tragedija. Stoga je za pohvalu odlučnost autorice da se u svom književnom prvijencu uhvati u klinč sa delikatnom društvenom temom i upusti u dublje analize psihološke dinamike, a koja proizilazi iz rasprostranjene društvene disharmonije i gdje iskren čovjek postaje naivna žrtva. Tragičan tok radnje nije moguće zaustaviti u pomračenom društvenom ambijentu gdje neonska svjetla grada ne brišu mrak u duši.
Jezgrovit izražaj mamljivom naracijom prati lagani ritam toka radnje, nad kojim lebdi naivnost koja magnetično privlači tragediju, a koja se generira i narasta u kobnoj zbilji otuđenja – što determinira sudbinu glavnog lika. Ono što jeste jedna od spoznajnih poruka koju knjiga „Otuđenje“ nosi je da Karlova sudbina zlokobno lebdi nad gradskom vrevom i kao ptica grabljivica neometano traga za plijenom. Autorica je uspjela da sroči konciznu poruku nakon spoznaje tragičnog toka što nose savremeni društveni odnosi – a što je opomena čovjeku otvorenog uma i duše.
Stoga, „Otuđenje“ – prozni prvijenac Olivere Hasković – zaslužuje pažnju šire čitalačke publike jer uveliko pobuđuje interes za recepcijom šireg društvenog konteksta, a istovremeno pruža modalitete da se trodimenzionalno dešavanje iz stvarnosti kroz stvaralački čin složi u inspirativnu umjetničku kreaciju.

Ibrahim Osmanbašć
Sarajevo, 19.10.2018. godine.