12 prvoplasiranih pjesama

BALKANSKA PJESNIČKA UNIJA / POEZIJA GODINE- 2022 – 9 ciklus
12 prvoplasiranih pjesama

1.Dragan Mitić / R. Slovenija

JEDNO TE ISTO

čudili bi se ako bi me slučajno
gledali kroz prozor svevidni
a ja bi činio jedino što znam
jedno te isto
voleo i pisao
činilo bi se možda
da grebem po staklenom oklopu zaborava
mlataram rukama po zgusnutom vazduhu
natopljenom mirisom po tebi
i lovim nekoliko zaostalih tvojih muva
a ja bi činio jedino što znam
jedno te isto
voleo i pisao
pisao o tebi prstom po vazduhu
i nebu iznad našeg kreveta
krojio ti haljinicu iz paučine prošlosti
kratku a nezaboravnu
ah da
čudili bi se
zašto je okolo toliko knjiga
i što ih tako srdito gazim u čizmama očajnika
suludo istiskujem lepa slova čarobne reči
odabrane stihove i rime najboljih pesnika
da bi sastavio bar neki smisao
koji se lepo nosi i ludo ide
uz tvoju siluetu po broju i stilu
i prepustio te svetu
da ti se divi navek
a ja bi činio jedino što znam
jedno te isto
voleo i pisao

2.Vahid Bušatlić / BiH

OCU

Oče, sve češće se sjetim tebe.
To što si ostavio, jel zabluda ili dar?
Živi pošteno, ne gledaj samo sebe.
Budi čovjek-ti bi rekao revolucionar.

Sjećam se mjesečnih fasunki naših.
U kolicima bi ih iz zadruge dovezao ja.
Osnovno za život, i rum-pločica malih.
Kuća puna sreće, kao da cijela sja.

Početak škole- za knjige je uvjek bilo.
Prvi dan škole i cipele nekad nove.
Ponekad se i od tebe ponešto skrilo.
Crtani romani i gusari što morem plove.

Malo si bio sa nama, uvjek na zadatku.
Putevi, vodovod,ambulanta i nova škola.
Do kasno na poslu, ručak i malu stanku.
Onda sastanci, dogovori i akcija nova.

Jel vrijedilo za ideju dati sebe?
Pravda, ideali i sve te trice.
Ko se danas još sjeti tebe?
Opet nova imena za stare ulice.

Lekciju ni ja nikad nisam naučio.
Pravda, ideali i sve te zaškoljice.
Možda prekasno, al sam shvatio.
Da poštenima ostaju samo mrvice.

3.Asim Bajramović / USA
OSTARIO DEDO

Na čardaku sjedi
ostario dedo,
Ramazane postio
a godine red'o.
Brojala se ljeta,
prolazili dani,
a dedi se čini
k'o da sve bi lani.

U drhtavoj ruci
fildžan mu se trese
sjećanje ga nekud
daleko odnese.
U vremena prošla
sa predznakom zlatnim
što odoše davno
putem nepovratnim.

Odnose ga misli
i sjetno i sporo
a u ruci cigareta
dogorjela skoro.
Baš k'o prošli dani
što ih sreća krasi
sve polahko nestaje
polahko se gasi.

K'o da juče bješe
prisjeća se dedo
kad je ašikov'o
djevojke zagled'o.
Sevdisao s njima
ljubio ih redom
dah mu se gubio
pred dragim pogledom.

Kako vrijeme prođe
kao treptaj oka,
osta samo sjeta
i tuga duboka.
Za danima prošlim
što sjećanja krase
i za vaktom koji
nikad ne vraća se.

4.Ifeta Hrnjić / BiH

SVILENA MISAO

Čuvala sam svilenu misao
u rukavu duše skrivenu,
dugo sam je čuvala,
od sebe, od drugih,
u zašivenom džepu
stisnutog grla,

bojala sam se
da se u obliku novom
ne spotakne na nečuveno,
od straha da ne povileni.

Otrgla se, s početka jeseni,
kad joj krila sazreše za let,
izdigla se baš visoko
iznad mene, iznad nas,

istežući uvučeni vrat,
mogla sam je,
kao kroz maglu naslutiti
u stihu jedne pjesme.

Sva postiđena,
s nevjericom je gledala
kako za vrijeme općeg ludila,
kositreno platno glumi
lahorastu mekoću svile,

kako se nedostižno spušta
pred začuđene oči
pohabanih prizemnih mišljanja,

kako s puno nježnosti
grli sve povijene glave
dugim praznim rukama,

kako se presvučeno,
prostire medenim riječima
po blatnjavom putu,
tražeći zalutale u snovima,

kako ih obećanjem moli
da zapjevaju u javinom horu,
da osjete miris sklada,
snagu svih složnih vokala.

Svilena misao,
šušteći vjetrom
kroz opalo lišće,
tiho na uho mi šapnu,
iz pjesme se više ne vraćam...!

5.Abir Hadžić / BiH

PAUČINA PROŠLOSTI

Ostaviću sobu, nek miriše prazninom
i nek moje misli odu s paučinom
u kantu za smeće, odatle se vratiti neće.
Sve nedorečene pjesme nek' utihnu vatrom,
sa sablasnim strahom i neukrotivom sumnjom.

Ostaviću drvo, urezane strasti u obrisima tijela.
Zamisao ruku nježno nek' opisuju rijeku,
koja tiho teče i odlazi, i igru vjetra u kosi,
sebična ljubav prožeta veličanstvenim težnjama
i smionim smislom sreće.

Ostaviću čistoću čela, ostaviću usne riječi,
ostaviću pjesmu tijela, ostaviću, a sve će biti u meni.
Daleko, tamo daleko, gdje misli počivaće moje,
okovan, stegnut, mučen i izgrižen,
čekaću novi dan obasjan Mjesečevim sjajem.

Ne vraćaj mi pjesmu! Sjeti se dana što tekli su,
sakriveni od sjaja sunca, sakriveni od tame očiju!
Ne vraćaj mi pjesmu, jer ja se možda vratiti neću,
a ako pjesma ne bude Tvoja, gdje ću i šta ću biti ja?

Ipak, ne vjeruj da doći neću, ne vjeruj da biće kraj,
shvati da smisao duše i tijela leži u Tebi
i Tvojim dolinama svetim.
Ne vjeruj da doći neću, jer ja već dolazim,
ja sam uvijek tu, prožet Tobom, prijatelju, Ženo!

Vjeruj, sva moja snaga,
sva silina mojih osjećanja usmjerena je ka Tebi,
i to ne traje tren, to traje vječnost!
Više od ponovnog rađanja!
Više od ponovnog traženja smisla!
Više od ponovnog lutanja
i ponovo postavljenih pitanja, o svemu...
To traje duže, duže od mene samoga,
duže od čekanja smrtne kazne,
duže od umiranja u bolu.

Daleko, tamo daleko, u tišini nekog novog lišća
koje će mi vraćati slike prošlosti, ja ću patiti, bojati se.
Sa svakim listom u duši mojoj
rašće nova strepnja, nova misao o Tebi,
a nikog neće biti sem riječi Tvojih rečenih u redu,
da me utješe, da postrek mi daju...

Ostaviću sobu. Ostaviću drvo. Ostaviću klupu.
Ostaviću Tebe a ipak sa svim tim otići ću skupa,
ispunjen trenucima dana prošlih,
prožet riječima, idejama o sreći.

Doći ću opet nekad iz daljine mrtve i tužne.
Doći ću u sobu. Doći ću pod drvo. Doći ću na klupu.
Doći ću po Tebe i donijeću sve ono što odnio sam nekad,
kofer saznanja o smislu tajne.

Ne vraćaj mi riječi! Sjeti ih se ponekad u sreći,
sakrivena od pogleda svjetlosti
u tihoj, zatalasaloj života sjeni.
Ne odbijaj mi ruku, jer za Tobom žudi i sanja
i ako ljepota Tvoja sakrivena bude, u meni će počivati san.
Čekaću da me probudiš!

6.Milanka Burić / BiH

PODVIG POETESE

On je usamljenik zanesen tišinom
U kojoj jedino grme njegovi snovi;
Čini se da on nema ništa sa milinom,
Ali filharmonija u njemu arabeske kroji.

Ja sam monah koji je izgubio pamćenje,
Ja sam derviš koji tajno pati u sebi,
Koji naspram Mjeseca broji anđele
Na plafonu što mu nad nemirom sjedi.

Ti si ljubav mog života,
Ti – nagrada mukom zarađena!
Slušaj ovamo, dosta je strahota!
Volim te tako čudna i zabrađena.

On je zatočenik stradanja,
Treba otvoriti prozore njegove tamnice;
Dugo je već sreća dušmanima,
Odavno presušile oka njegovog varnice.

Ja sam srećan ovako sam,
Ja neću srcem nazad u svijet;
Kosmos mi je saputnik vjeran,
A utjeha vječnost dok ulicom idem.

Ti si onaj koji posti od svoje radosti
Dok me gledaš očima tužnog čovjeka;
Zar ćeš stvarno da se prepustiš prošlosti
I čašom vina da se tješiš dovijeka?!

Bože, oprosti mu ovu prije smrti – smrt,
Bože, oprosti mi ali neću napustiti moje janje;
Pogledaj ga, po najvećoj vrućini orezuje vrt
Ne bi li srce svoje prisilio da ga spasi i stane.

7.Radmilo Mojović / Njemačka
ZEMLJA, KOJU SU POZOBALI GAVRANI

Šišti vjetar, škrguću grane,
nigdje ptice, plodova, nit' vjeverice.
Ljudi bulje, oluja, sve k'o i lane,
opet krupne ideje pojele sitnice.

Kič i bižuterija su jadna utjeha bijednog života!

Nebo kljuka zemlju kako mu se poturi.
Ne možeš ni od Sunca tamo-amo odvadit'.
Ne može ni sve ljude ljubav ugrijati.
Ledeno srce se brine da svijet ne izgori.

Eh, kad bi krah pameti bar, dokrajčio stid!

Narod, o taj narod, o drčni i silni,
koji ima moć da razumije genijalce,
o taj narod… posilni, je sretan narod.
Ko da razumi pčelu, zašto cvijet voli?

O nema tog gada, do ljudskog stvora!

Zvrjilo je jato djece oko neke igre,
goluždravi u prašini hrvali se ptići,
znojavi, od smijeha i sreće prenabrekli,
čolali se u bukovima Ćehotine do besvijesti.

Čuvao sam tad, svu sreću i ljubav u braći!

Zašto mi zlotvori ubiše bistru vodu,
zašto mi u sjećanju uspomene plaču,
zašto djetinjstvo ne miriše na bratstvo,
zašto… zašto je brat-bratu j... mater?

Zašto je ljubav, sreću samo-tako, dala ratu?

Zato… zato,
što narod koji ne razumije genijalce,
vječito stražari s mržnjom u srcu,
jadan i do bola zgrčen i nesretan,
k'o gavran, bez duše, na mrtvoj straži.

Ljubav kad izda sreću… ode sva u nesreću?

8.Milivoj Pašiček / R. Hrvatska
BIJELA I OD LJUBAVI ČISTA

Trajem u trajanju
U meni ni mira ni nemira
Tek postojim i jesam
Ili možda i nisam
Ponekad želim dodirnuti pticu
I poletjeti s njom
Da te vidim s visina
A onda opet sav moj svijet u pogledu stane
U pogledu bez pogleda
U zrcalu straha i boli
U trajanju trajem
U trenutku dok zora dodiruje još mrak
I dok me misli opet k tebi nose
Bijeloj i od ljubavi čistoj
U ponoć
U trenutku kad nebo spava i diše šutnjom
Snivam sve naše jastuke sreće
I postelje tople
Dok ti lice još spava
I oči se skrivaju životu
I ne dam taj trenutak mira i nemira
Taj trenutak u kojem te nitko ne vidi
Taj trenutak u kojem si samo moja
Bijela i od ljubavi čista

9.Dušan Mijajlović Adski / R. Srbija
MARIJA

Bila si mi topli okrajak hleba
Кlupče svih mojih vrlih nadanja
Nemirni leptir između zemlje i neba
Pregršt radosti al’ i stradanja

I kad te nema vazduh čudno struji
Osećam miris tvoje skinute košulje
Svako sećanje tvojim dahom huji
Uvek bi vrela– ko hleb ispod crepulje

Kad bi odlazila tuga se ne bi gasila
Dani su mi bivali k’o nikad ledni
Pri povratku dušu bi mi spasila
Svi tvoji gresi ne behu kritike vredni

Uzvraćala si kako - kad na i svoj način
Volela pored mene i neke druge stvari
Bivala si mi pelin i omiljen začin -
Al' crv sumnje nije mogao a da ne rovari

Pamtiću te kao nemirnu pticu u letu
Uvek kao pobednicu nikad kao žrtvu
Čuvaću svaki tren kao uspomenu lepu
Nikad kao doslikanu - prirodu mrtvu

Bila si mi jedna (ne)pročitana knjiga
O tebi sam znao sve svakog trena
Uzalud si drugi govorili da si prva liga
Za mene si bila i ostala jedino – žena

10.Cvijetin Baja Lobožinski / R. Srbija
POSLEDNJA NADA

Zadrhta čežnja u ranjenom srcu
dok vlažne oči željno te prate,
a bolni grč na tužnom licu
sprečava suze da liju za te.

Korakom lakim odmičeš smelo,
sa kosom oči vešto skrivaš,
ali te draga odaje telo –
uzalud sa njim sanak snivaš.

Zastani časak u svom hiru,
pogledaj sudbu pravo u oči,
poslušaj srce dok svira liru
uz pesmu moju što ljubav toči.

Zadrhta čežnja, treperi u duši,
suludu želju tuga svlada,
dok srce tužno dalje pevuši
umire moja poslednja nada.

11.Goran Pilipović / BiH
BIJELCI I KONJI VRANI

Gdje mrknuše svijetli dani?! – iščiljeli vragolani
K’o konji bijelci, il’ vrani hitri
Svi redom osedlani
Sred livade razigrani

Da l’ to juče bješe san?! – za čar ljepši drugi dan
Djetinjstvu što davnom vrati...

Pošao bih modrom stazom
Međ’ bokore jorgovana
Perivojem ipod gnijezda
Možda ptić je zalutao?!
Bespomoćan puza, ne zna

Ja ga vratim bliže zvijezda...

Zagledah se u visine
Zaboravih zemne stvari
Budan usnuh, pa šta mari
Svaki korak, ma i jedan
Svakom putu zlata vrijedan

A život šeret, vragolan vrli
Galopom, s vihorom juri

Ispruži ruke!

Zagrli bijelca, il’ vranca hitra
Hvataj svog ata oko moćna vrata
U sedlu bodar, u ruci uzde
Pred tobom staza, nekad bogaza
Jorgovan modri, uz svete – suze

12. Denis Dželić / Danska
SLOBODA

Volio ju je ljubavlju
koja nema veze sa ničim poznatim,
niti opisanim.
Njegova ljubav slobodan je izbor,
neobavezujuća, neočekujuća.
Ona je kao san,
a u snu Ona.

Volio je ljubavlju
koja ne nameće obaveze, norme,
odricanja, uvjete,
ne traži nikakve promjene.
Volio je slobodom koju je dao.
On je kavez bez vrata,
a ona nemirna ptica.

Volio je ljubavlju
oslobodio od bilo kakvih obaveza.
Volio je nemoguće.
Ona je odletjela,
sletjela u naručje drugog čovjeka,
on se zatvorio u kavez samoće.