Iz štampe je izašla nova zbirka poezije pjesnikinje Mirjane Tomović, koja nosi naziv "NA RUBU PONORA", a što je njena druga objavljenja knjiga.

Izdavač je Udruženje za kulturu - Nova svjetlost, a zvanična promocija knjige je planirana za ovogodišnji Sajam knjige u Sarajevu, krajem aprila.

Knjiga je tvrdog uveza, na 190 strana, a pjesme su tematski razvstane u sedam poglavlja. Urednik izdanja i autor recenzije je Ibrahim Osmanbašić.

BIOGRAFIJA

Mirjana Tomović je rođena 1957. god. u Beogradu.

Uz diplome dva fakulteta stečene na beogradskom Univerzitetu i znanje stranih jezika, poseduje brojne stručne certifikate i bogato radno iskustvo u jednoj od najvećih spoljnotrgovinskih firmi bivše Jugoslavije. Iz Beograda je u Han Pijesak došla 1998. godine, gde i danas živi i radi. Direktor je malog privatnog preduzeća, sa brojnim priznanjima, koje uspešno posluje na tržištu BIH.

Piše od najranije mladosti, ali do 2015. godine svoje radove nije objavljivala. Prva pesma joj je objavljena u zajedničkom zborniku Sedmih međunarodnih književnih susreta KNS u Sarajevu. Pesme su joj nakon toga objavljene u Antologiji savremene balkanske poezije “Balkanski glasovi“, izdate u Bugarskoj 2016. godine ( 4 pesme) sa pesmama pesnika pet zemalja regiona i prevodom na bugarski jezik, u Zborniku međunarodnih književnih susreta “Garavi sokak” izdatom u Srbiji 2016. godine i u „Almanahu savremene bosanskohercegovačke poezije“ izdatom u Bugarskoj 2016. godine (8 pesama) i prevedenom na bugarski jezik.

Mirjana Tomović

Svoju prvu knigu poezije „Pred zidom ćutanja“ objavila je februara 2016. godine u izdanju Udruženja za kulturu „Nova svjetlost“,Sarajevo (KNS).

O motivima privrednika da objavljuje književna dela i o knjizi „Na rubu ponora“ rekla je: „Književnost i kulturu shvatam kao opšte-društveno dobro koje svima daje mogućnost da šire vidike, ali i da se izraze, bez obzira čime se profesionalno bave. U našoj zemlji,koja se u mnogim oblastima nalazi na rubu ponora,važno je prekinuti ćutanje. Činjenica je da svi imamo odgovornost za postojeće stanje, kao i obavezu da ga promenimo, pri čemu je bitna volja, a ne način na koji ćemo u tome dati najbolji doprinos i jasno iskazati svoj stav.”

KOSMIČKE DIMENZIJE SVESTI

U nepreglednom prostranstvu
tajnovitog dinamičnog kosmosa
nezamislivih razmera
i nemerljivih rastojanja
trunčice smo nevidljive
bez značaja i uticaja
a u trajanju Univerzuma,
poput bljeska svetlosti,
postojimo u mrvici prostora
i treptaju vremena.

Nemoćni smo da saznamo
tajnu postanka i trajanja,
život paralelnih svetova
sagledamo kroz lavirinte
dimenzija, prostora i vremena
i shvatimo sklad procesa
i dinamiku Univerzuma,
a u nama duboko skriveni
tajnoviti postoje i mikrokosmosi
što nadmašuju naš um
saznanja i vreme življenja.

Svetovi mislima nesagledani,
usaglašeni a suprostavljeni,
u čudesnom miljeu nesvesnog
od svesti generacija satkani
genetski sačuvani i nasleđeni
nemoćnim umom naslućeni
a nepoznati i neukroćeni
od bitnog uticaja na mišljenje
u nama tajno žive neprimećeni.

Kao valovita površina okeana
blistava i suncem obasjana
svest nam je
čas je mirna i staložena
čas pod oblačnim nebom
vetrom uzburkana i ustalasana,
ili olujnim nevremenom
i ogromnim talasima zahvaćena
a ispod dinamične površine
nesagledive su, suptilne
tamne, podsvesne
neispitane dubine
veličanstvenih svetova
skrivenih od svesti i spoznaje
dubinom i tajnom
slojevite misterije drevne.

Preko svesti i nasleđa nesvesnog
u vezi sa prošlošću i sa kosmosom
trajemo prividno kratko
sa mnogo nemira
i izmiče nam smisao življenja.
Ipak, svesni,
postojimo u Univerzumu
sa uzvišenim ciljem
i zadatkom trajanja:
da budućim generacijama
prenesemo iskustva i saznanja
kao beleg treptaja vremena
i smisao postojanja.

BOL I UTEHA

Od velikog sopstvenog bola
kad se uz napor duha i tela
strpljenje gubi
misao ledi
i dah zastaje,
još mučniji osećaj postoji
kad beznađe u duši iscrpljenoj
neumoljivo traje,
i uz pitanja bez odgovora,
iz mukle nemoći
u očaj prerasta,
a agonija bola ne prestaje.

Osećaj je najbolniji
u zlokobnom pohodu nemoći
kad nestaje nade i daha
bez samopouzdanja
olakšanja i predaha
pred patnjom bližnjeg
kome se ne može pomoći.

Na rubu snage i svesti
tuga i nemi vapaj u duši
prepleteni sa nadanjem
surovom istinom
i potajnom nevericom
a pred nemoći duhovnom
grč u telu iscrpljenom
obuzetim tupim bolom.

Muk strašni u svesti
pred ishodom izvesnim
sa nadanjem bez smisla
a ipak upornim
ne može se ublažiti
rečima utehe, činjenjem
ni bolom sopstvenim.

Vreme nakon svega vraća mir
i ublažava mučna sećanja.
Osvane dan predaha
koji dopusti osmeh i dah života
između teških uzdaha
posle neprestanog bola
i sve bleđih tužnih sećanja.

Ostaje, ipak, trag u duši
i potajna strepnja
od sličnog osećaja nemoći
kao ožiljak, duboko skriveni
od oštrice koplja
neumoljive neminovnosti
ali i svest
o snazi i spremnosti
za hrabru borbu
uprkos životnim porazima,
čak i po cenu sopstvenog bola
u unapred izgubljenim bitkama.

PESME KOJIH NEĆE BITI

Otopilo vreme ledeni oklop
tajne i usnule komore srca
dozvolilo da krv poteče
i nemir davno doživljeni
potisnuti i zaboravljeni
iznenada oslobodilo
zbog kojeg sada treperi
i jače kuca...

Kao da mi se nečujno
iznenada obraća
i kao da me u prošlost
surovo i uporno
bolu i dilemama vraća
glasom
koji mi jasno saopštava
o čemu treba promišljati
izreći misli i stavove
i pesme pisati
a šapatom
jedva čujnim
podseća na ljude
koje nikad neću pomenuti,
događaje
o kojima neću govoriti
u pesmama
koje u mislima trepere
ali ih nikad neću napisati.

IZAZOV VREMENA

Malo je ljudi sa duhovnom snagom
vizijom sklada i progresa
hrabrošću razumnom
i nepokolebljivom voljom Sizifa
da u raljama stegnutim
tegobnog vremena
napred idu sigurnim korakom
izbor usklade sa načelima
i u lavirintu zamršenom
stvarnosti bez spokoja
modifikovane traumama
predrasudama i iluzijama
sa mirnom doslednošću mudraca
odole brojnim iskušenjima.

Mnogim je običnim ljudima
s nejasnim osećajem krivice i stida
lakše da pokorno trpe i ćute
povinuju se zahtevima
i priklone se uz manje truda
uglednim bahatim moćnicima
nego da iskažu mišljenje
i suoče se sa propustima,
pa zbog dobrovoljne zavisnosti
i srama zbog nemoći i slabosti
neiskreni i prema sebi
tonu još dublje u mrak moralni
i podležu lako podmukloj
destruktivnoj samoobmani:
Da bi bolji bili u sopstvenim očima
umesto da umne saslušaju
razmisle i na njih se ugledaju
oni ih izoluju, ućutkuju i negiraju.

Šta će se dogoditi sa nama
kad umni i mudri zaćute
a prođe doba lažnih autoriteta
i pokornog ćutanja?
Hoće li biti iskupljenja
za sve propuste, nedela i podlosti
i puta iz dubokog ponora
ka dalekoj mrvici svetlosti
kad smutna vremena prođu
i dođe vreme ispita
istinskih ostvarenja i sposobnosti?

EGZISTENCIJALNA DILEMA

U senci neizvesnosti, pretnje
i surovog iskušenja vremena
ritmičnim ciklusom destrukcije
bez vizije, ideje i perspektive
kao na pozornici u činovima
drama se odvija životna
i kao da lebdi neizrečena
zastorima nemoći i obmana
iza kulisa imaginacija skrivena
egzistencijalna dilema
pred slobodoumnim ljudima:

Kako u otrovnoj izmaglici
agresivnog primitivizma
disati, govoriti, misliti
i dosledan ostati idejama
kad bezidejni i pohlepni
kreiraju svest prevarama
okruženju zaslepljenom
predrasudama i iluzijama?

Kako o stidu, moralu i savesti
javne lekcije ćutke slušati
od silovnih, bahatih i korumpiranih?
Kako zbog spokoja mišljenje oćutati
i odluke bez griže savesti
sudu savesti moćnih prepustiti?
Kako u nemoralnim vremenima
ipak govoriti a opstati
sam protiv mnogobrojnih?

Tako u senci neizvesnosti
i pretnje prećutne okruženja
nad slobodoumnim ljudima
kao otrovna nevidljiva izmaglica
lebdi surovo iskušenje vremena
i pogubna lična dilema
pred odlukom bez spokoja
i savesnog razumnog rešenja:

Podanički se pokloniti taboru neiskrenih
ili nestati?
Prikloniti se većini
i odreći se svih načela
ili se, uprkos pretnji i izvesnosti poraza,
ipak boriti?

BALKANSKI VIHOR

Ne čuje se glas pravedni
pred zatvorenim dverima.
Narod u dubokom besmislu
tavori u mračnim odajama
bez volje i perspektive
zaveden obećanjima
i zavaran nadama.

Ne čuje se glas ljudskosti
ponosa, razuma i savesti.

Probudite se iz dubokog sna
balkanskih boraca potomci.
Najzad na istoj pravednoj stani
ulogu zaigrajte složno
na istorijskoj pozornici.

Nakana da se na ovim prostorima
u začetku ukine klica nezavisnosti
slobode volje, mišljenja
i konstruktivnosti
zaslužuje otpor slobodne svesti
o stvarnosti, pravima i ličnosti.

Srušite kapije besmisla
vihorom vekovnih snaga potisnutih.
Pokidajte okove straha i ćutanja
snagom iskonskih ideja uspavanih.

Sunovrat vrednosti
do prljavih suprotnosti
i duhovno podaništvo
do ništavila ličnosti
prete životom bez smisla i ispunjenja
za naše tegobama opterećeno
i buduća
još nerođena pokolenja.

U epicentru zbivanja
nisu više prošli konflikti i razlike
ni viđenja istina
već življenje dostojno čoveka
i budućnost svih naroda
na ovim prostorima.

Vihorom balkanskim
što slobodarskog duha klicu
prostorom ponovo pronosi
zajedničkom u svesti i genima
razorite moćne dveri
sazdane od podlih prevara,
zarasle u korov
iluzija i nepoštenja,
izbrištite zajedno
oreol nemoći i poniženja
da ne bi,
utopljeni u kaljugu srama,
bez dostojanstva i samopoštovanja
na kraju,ipak, zajedno
težili dnu do samouništenja.

Recenzija na rukopis „Na rubu ponora“, autorice Mirjane Tomović

OPOMINJUĆI SIMBOLIZAM

I) Kosmopilitizam u poezija Mirjane Tomović

Kosmičke dimenzije konstantno su prisutne u poezija Mirjane Tomović i relaciju čovjek-kosmos autorica kontinuirano tretira kao kompleksnu i dinamičnu. Kompleksnost je izražena kroz makro i mikro kosmos – koji su zasebni svijetovi u vječnom i nepromjenljivom; dok se dinamika ogleda kroz logičku zakonomjernost koja na uzročno-posljedičnom odnosu gradi prirodno jedinstvo. Obzirom da je PRIRODI svojstveno da sjedinjuje suprotnosti pjesnikinja taj fenomen podvodi pod pojam misterije – kao nužnom produktu limitiranog znanja.
Čovjek – omeđan vječnim vremenom i beskrajnim prostorom – predodređen da ostane zatvoren sam u sebi, sposoban da prikupljenim znanjem osvijetli samo dio MISTERIJE u kojoj se nalazi, osuđen na subjektivnost – uslijed svoje sićušnosti i slabosti u odnosu na Prirodu – postaje objekat manipulacije u društvenoj zajednici, gdje su svi njegovi nedostaci iskorišteni protiv njega samog. U toj svirepoj igri čovjek – kao individua, odvojen od mase, od ljudi i prijatelja – neminovno je gubitnik, žrtva ili pokusni medij jer je strogo kontrolisan od strane dobro organiziranih manipulatora.
Snaga i punoća poezije Mirjane Tomović utemeljuje se baš na toj meditativnoj ideji traženja nužnih spona i veza između slučaja i sudbine – a koji determiniraju ljudske živote i iz čega lančanom reakcijom, na društvenoj pozornici, nastaju kolektivna bivanja i određenja. Autorica na udese reaguje zapitanošću, a na misterije racionalnim tumačenjem. Dakle, na sve ono što utiče na ljudski život autorica od nepobitnih posljedica struktuira prema mogućem izvoru – trudeći se da u haos unese red i da se iracionalizmu suprostavi emocijama.
Obilje je stihova u pjesmama Mirjane Tomović koji oslikavaju kozmologiju i iznose refleksije koje se tiču shvatanja i osjećanja u odnosu na makro i mikro kosmos, a među koje se svrstavaju i slijedeći:
- „Mnoštvo neotkrivenih / a naslućenih tajni Univerzuma / podstiče maštu i nadražuje čula“ // (PANTA RHEI)
- „Um pokušava da doznaje / a podsvesno osećamo / da postoje odgovori i istine / koje nismo sposobni da saznamo“ // (DOVOLJNO JE DA ZNAMO)

- „... tako slično sićušni atomi / oko nas i u nama skriveni / na izazove i poremećaje reaguju. // (PANTA RHEI)
- „... a nesagledivi su nam i mistični / živi paralelni svetovi.“ // (DOVOLJNO JE DA ZNAMO)

Obzirom na beskompromisnu privrženost istini i humanizmu u odnosu na aktuelan društveni trenutak u Bosni i Hercegovini, a i svijetu, gdje su afirmativni kriteriji dijametralno suprotni, autoricu na svakom koraku zapljuskuju valovi inspiracije jer svako društveno gibanje na lokalnom i globalnom nivou traži da bude interpretirano kroz prizmu koja primarno afirmiše čovjeka kako suptilno ljudsko biće, koga krase vrline svijesti i savjesti.
Dakle, mada nenaglašeno, poezija Mirjane Tomović bazira se na etičkom principu, bez obzira na temu o kojoj autorica piše, pa stoga pjesme koje imaju često društveno angažovan sadržaj, traže i angažovane čitaoce koji će interaktivno reagovati na struktuirane stihove i poente - a sa kojima se kreira empirijsko fluidno svojstvo da bi se izbjegla determinacija edukativnog karaktera.

II) Struktura djela
Širok je spektar tematskog interesovanja pjesnikinje Mirjane Tomović, faktički, ona se bavi svim ljudskim vrlinama, vidljivim i nevidljivim svijetom, duhom i materijom, a isto tako običnom ljudskom svakodnevnicom, te emocionalnošću koja vuče korijene u prirodnim afinitetima, sa utemeljenjem u ljubavlju – gdje se slijeva ljudsko pregalaštvo i smisao bitisanja. Isto tako Mirjana Tomović opisuje vezanost za Prirodu, čije misteriozne manifestacije ne prestaju da fasciniraju čovjeka, a sa posebnom pažnjom promatra i analizira društveno-historijska dešavanja tražeći korijene stanja koje determinira pojednačnu i kolektivnu sudbinu. Dakle, može se konstatovati da pjesnički angažman Mirjane Tomović obuhvata cjelovitu sliku čovjeka i svijeta koji ga okružuje, koja se može sagledati sa unutrašnje i vanjske strane, te iz vizure makro i mikro kosmosa.
Druga po redu pjesnička zbirke Mirjane Tomović, „Na rubu ponora“ koncepcijski je struktuirana u sedam poglavlja, gdje su pjesme po tematskoj srodnosti svrstane i to: I) MOĆ MIKROKOSMOSA – gdje autorica aktuelizira ineraktivnu vezi između čovjeka i kosmosa; II) REČI I POEZIJA – gdje se ljudska kreativnost stavlja nasuprot suhoparnih činjenica; III) VELIČANSTVENA PRIRODA – gdje se opisuje čovjekovo jedinstvo sa Prirodom, što ga čini ljudskim, svjesnim, a time i odgovornim, bićem; IV) SLIKE IZ ŽIVOTA – gdje autorica evocira uspomene iz svakodnevnog života, oslikavajući pojedinačne sudbine, a gdje u prvi plan isplivavaju obične ljudske želje i potrebe; V) IZAZOV VREMENA – gdje su uvrštene pjesme koje preispituju odnos čovjeka kao individue i društva kao kolektiva; VI) NA RUBU PONORA – sa izborom pjesama socijalne tematike, gdje dolazi do izražaja inovativan pristup u obradi tema od općeg društvenog interesa, a gdje se u najvećoj mjeri sjedinjuju svi fundamentalni književno-umjetnički elementi koji kreativno-pjesnički izražaj ove autorice čini specifičnim i bitno različitim u odnosu na druge autore; VII) DUHOVNA MAGIJA – gdje su vrštene pjesme koje promišljaju na duboke duhovne teme, te cjelokupnu zbirku uobličavaju u vanprostornu i vanvremensku meditaciju.
Pjesnička zbirka „Na rubu ponora“ autorice Mirjane Tomović, ima svoju konceptualnu zaokruženost u ideji širokog obuhvata čovjeka i svijeta koji ga okružuje, sa spontanom i nenametljivom idejom da se izrazi široki spektar ljudskih manifetacija i raznolikost supstance koja čini svijet i kosmos. Ta integralna ideja, općeg karaktera, izdiže se iznad pojedinih pjesama i tematskih cjelina, kao i stihova i poruka, te ponuđena struktura zbirke u funkciji je lakšeg snalaženja čitaoca u fiktivnom svijetu koji je kreiran snagom maštovite predodžbe i kultivisanog pera nadahnute autorice. Od krucijalnog značaja za pitkost veoma složenih duhovnih i društvenih odnosa koji su u fokusu interesovanja autorice, igra svijest o funkciji koncepta knjige pri komunikaciji sa čitaocima, tako da nam autorica nudi produkt koji je prilagođen komunikaciji i usmjeren ka poticanju interakcije širokog duhovnog spektra sa čitaocem, zbog čega ovo djelo zavrijeđuje posebnu pažnju.

III) Pjesnički izražaj
Mirjana Tomović pisanjem poezije ulazi u istraživanja uzroka sa čijim se posljedicama društvo svakodnevno susreće, o koje se sapliće, a što se uslijed pogešnih prioriteta ne sagledavaju u potpunosti, dakle, objektivno. Tome bi se moglo dodati i opće prisutna lakomislenost koja teži pojednostavljivanju kompleksnih društvenih odnosa sa težnjom populizmu i senzacionalizmu. Nasuprot tih neproduktivnih javnih stavova je meritoran pristup, koji argumentovano detektuju kolektivnu problematiku – a što karakteriše poeziju Mirjane Tomović:
„Tako tragovi vremena / kao nevidljive posledice virusa / ostaju utisnuti generacijama u genima / a nezalečeni ožljci nepravde / u ambijentu konflikata i neizvesnosti / stvaraju i čuvaju / predrasude i zablude vekovima.“ // (PATOLOGIJA VREMENA)
Fokusiranjem na teme od općeg društvenog značaja pjesnikinju Tomović svrstava u red angažovanih autora čija umjetnost nije sama sebi smisao, već se tvori radi općeg dobra, tvori se sa ciljem koji izlazi van granica pjesme, van granica umjetnosti i zalazi u sferu kulture, nauke i, na kraju, politike. Međutim, ne da bi bila neposredno politički aktivna, već da bi se odaslala poruka na nivou svijesti, u namjeri da se oplemeni duh – kao mentalni centar čovjeka, gdje se rađaju ideje i vizije, kao i idelogije i politički projekti. Kroz pjesme autorice Tomović jasno je oslikan kapacitet svijesti koji osvjetljava i artikuliše društvene pojave i dešavanja na logičkoj, uzročno-posljedičnoj relaciji, pa se može osjetiti humanistički poriv koji potiče ovaj oblik poetskog stvaralaštva kao ISFORSIRAN ODGOVOR na disharmoniju u svijetu koji je okružuje i pritišće tegobnim iraconalizmom.
Stanje unutrašnjih teških dvojbi, te razmjera tih dilema, na upečatljiv način je prikazan kroz naredne stihove: Podanički se pokloniti taboru neiskrenih / ili nestati? / Prikloniti se većini / i odreći se svih načela / ili se, uprkos pretnji i izvesnosti poraza, / ipak boriti? (EGZISTENCIJALNA DILEMA)
Na nekin način, poeziju Mirjane Tomović možemo okarakterisati kao REFLEKSIVNU jer niz pokazatelja nas upućuje da se insipiracija crpi iz aktuelnih društvenih-političkih tokova. Međutim, isto tako je evidentno da autorica nije podlegla inerciji aktuelnih društvenih tokova koji bi je odveli u politikantski iracionalizam lišen svakog oblika etike i odgovornosti - već neočekivano, baš stoji naspram senzacionalističkog i površnog sagledavanja društvene dinamike tražeći uzroke i genezu aktuelne problematike. Tamo gdje obočno u javnom mnenju prevagne laicizam Mirjana Tomović zalazi u sferu ezoteričnog znanja, tražeći bit i osvjetljavajući suštinu, demistifikujući problem, iz čega proizilazi i logično rješenje.
Dakle, autorica nema iluzija pri percepciji kolektivne stvarnosti, pa stoga se pita: „Šta će se dogoditi sa nama / kad umni i mudri zaćute / a prođe doba lažnih autoriteta / i pokornog ćutanja?“ (IZAZOV VREMENA). Postavljeno pitanje je lucidno, kompleksno i seže daleko u vrijeme; to pitanje lebdi iznad glava koje lutaju kroz dobro uštimani haos; to pitanje je istovremeno i očigledan odgovor na bunilo u kome se nalazi kolektiv; to pitanje je najsnažnija kritika koja udara u najtananija osjetila morala; to pitanje je vizija koja se izdiže iznad problema i nudi rješenje; to pitanje je vapaj razionalizma u otrnjelom racionalizmu, to pitanje je baklja svijesti u pomaračenom duhu.
Stoga može se reći da suštinu poezije Mirjane Tomović čine struktuirane poruke koje artikulišu društvena kretanja izražavajući ih prelamanjem smisla kroz misaonu prizmu iz koje isijava pjesnički simbolizam – koji opominje, koji ukazuje i potiče na aktivizam, kako na personalni tako i na kolektivni. Potičući ljudsku misao da se pokrene, da se bori, da se ne miri na zlo, da ne podliježe pritisku destrukcije – autorica prevazilazi zamku da nudi rješenja, čime bi se ubrzo našla u slijepoj ulici zabluda i razočaranja, dok ovako ima ulogu svetionika u kolektivnom duhovnom pomračenju.
Uz konstataciju da se pjesnikinja bavi dubokim duhovnim temama i teškim društvenim dilemama, može se ustvrditi da je autorica dorasla pitanjima kojima se bavi, te da su mnogo jači razlozi zašto-autorica-piše-poziju od inspiracije koja-u-fokus-stavlja-određene-teme, zbog čega dolazi do balansiranja u stvaralačkom postupku koji za produkt ima pjesme koje odišu harmonijom – sa umjetničkog aspekta; dok u sadržajnom kontekstu imamo supstancu ogromne specifične težine, a što ukupnom poetskom izražaju daje aromu punoće i ozbiljnosti, a pjesme svrstavaju u red onih autora koji vladaju kreativnim pjesničkim postupkom.

IV) Odraz poezije Mirjana Tomović
Uloga i značaj poezije Mirjane Tomović u aktuelnim književnim tokovima u Bosni i Hercegovini, a i u šire balkanskom kontekstu, sa objavljivanjem ove nove zbirke pjesama, dobit će nove dimenzije i upotpunit će se slika nove autorske figure koja obogaćuje savremenu poetsku kreaciju našeg podneblja. Da se radi o poeziji visokog dometa potvrđuju činjenice da se poezija Mirjane Tomović, već u prvoj godini njenog pojavljivanja, nalazi u izboru za međunarodno predstavljanje bosanskohercegovačke savremene poezije u 2016. godini, a koja je uređena po afirmativnim kriterijima i prevedena na bugarski jezik.
Kontinuitet u poetskom izražavanju na teme iz aktuelnih društvenih dešavanja predstavlja osoben, prepoznatljiv i originalni autorski dobrinos pjesnikinje Mirjane Tomović bosanskohercegovačkoj poeziji, kao i obogaćivanje poetskog izražaja u toj specifičnoj sferi na širem balkanskom nivou. Pjesnikinja nadilazi afektnu reakciju na frustrirajuće društvene odnose i ulazi u struktuiranu analizu od uzroka do posljedice hirurškom preciznošću redajući slikoviti prikaz duhovnog haosa u kojem se tope niti racionalizma, te se sofisticiranim metodama na ljudskim slabostima gradi kobna manipulacija moćnika koji nehumano eksploatišu običan narod. Masi je zatamnjena svijest jer im je permamentno ispiran mozak i zahvatila ih je letargija, te nemaju snage za bilo kakve akcije koje bi suštinski promjenile odnose u društvu. Tu sumornu društvenu sliku, koja se uglavno ne razlikuje na cijelom Balkanu, na suptilan i ekspresivan način poetskim jezikom opisuje pjesnikinja Mirjana Tomović, popunjavajući književno-umjetnički prostor u tom izražaju na regionalnom nivou jer nas sugestivnim stihovima opominje sa zabrinjavajućom zajedničkom sudbinom.
Niz je pjesama u zbirci „Na rubu ponora“ koje zaslužuju da budu pomenute, međutim, za ovu priliku biće odabrane samo njih par, čiji će karakterističan sadržaj poslužiti kao primjer osobenosti poetskog izražaja pjesnikinje Tomović.
„Oštro pero“ – iz petog poglavlja – jedna je u nizu pjesama Mirjane Tomović koja je u fokus postavila pitanje morala, te se razmatra pitanje lične odgovornosti svakog pojedinca u odnosu na opću društvenu katastrofu koja je posljedica odsustva etike pri društvenom djelovanju pojedinca. Svakako da sam čin obrađivanja ovakve delikatne teme spontano iziskuje respekt prema autoru/autorici takve pjesme – jer predstavlja neposredno iskazan glas savjesti i preuzimanje odgovornosti za opći društveni ambijent, što jest manifestacija konstruktivno angažovane građanske svijesti i potvrda lične odvažnosti i hrabrosti. U samoj poetskoj izvedbi imamo dramatično sučeljavanje pojedinca i kolektiva, gdje je oslikana moralna dilema – da li intelektualac treba ili ne treba da svoje sposobnosti stavi u funkciju općeg dobra? Pjesma nedvosmisleno odašilje poruku da jedna od teških društvenih pošasti nastaje kada intelektualci, simbolično predstavljeni kao oštra pera, svoje moralne obaveze prema društvu zamjene sa ličnim interesom. To jeste opće mjesto u kontekstu društva i politike ali rijetko služi kao pjesnička inspiracija, na čemu se temelji osobenost pjesničkog izražaja Mirjane Tomović, koja u velikoj mjeri u svom pisanju pjesnički aktikulišre dileme duha našeg vremena.
„Tihi progon“ – iz šestog poglavlja - opisuje kobnu sudbinu svih naroda na Balkanu u širem historijskom kontekstu gdje su egzodusi stanovništva kontinuirano prisutni. Tragedija koju egzodus nosi opisana je u užem i širem planu sa posljedicama u odnosu na individue, porodice i društvo. „Tihi progon“ spada u red pjesama koje odražavaju specifikum poezije Mirjane Tomović, svrstavajući je u profilisane autore čija osobenost obuhvata i izražaj i formu i po čemu, sa ovom drugom knjigom poezije, postaje prepoznatljiva. Autorska originalnost se primarno nameće suptilnom obradom socijalnih tema koje izražavaju karakterističnu refleksiju na aktuelna društvena zbivanja.
Zadovoljstvo mi je preporučiti ljubiteljima poezije novu zbirku pjesama Mirjane Tomović na čitanje, sa uvjerenjem da će u njoj osjetiti otkucaje bila ovog našeg vremena jer se radi o pjesnikinji koja ima kreativne sposobnosti da od onoga što nam predstavlja kolektivnu tegobu i moru načini harmonizirano književno-umjetničko bogatstvo koje oplemenjuje.

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo, 25.10.2016. god

............

KNS, 21.2.2017.g.