INTERVJU S KRISTINOM KRALICHIN (S.M. Makedonija)

Intervju s Kristinom Kralichin, pobjednicom Međunarodnog konkursa „Most pjesnika 2026“ i organizatoricom konkursa „ARS LIRICA BALKANIKA“

Intervju je osmišljen tako da predstavi književno stvaralaštvo Kristine Kralichin, njenu nagrađenu pjesmu „Dvoje ne moraju jedno postati“, kao i njeno angažovanje na povezivanju balkanskih pjesnika i razvijanju međunarodne kulturne saradnje.

…………………

Vaša pjesma „Dvoje ne moraju jedno postati“ proglašena je pobjedničkom na Međunarodnom konkursu „Most pjesnika 2026“, na kojem je učestvovalo oko 170 autora iz 17 država. Kako ste doživjeli ovu vijest i šta Vam znači priznanje koje dolazi iz Sarajeva?

KRISTINA: Vijest o nagradi primila sam prije svega s iznenađenjem jer, iskreno, nisam očekivala da će moja pjesma biti proglašena pobjedničkom na konkursu. Zapravo, prilikom prijavljivanja nisam ni bila upoznata s načinom dodjele priznanja, odnosno s tim da li postoje prva, druga i treća nagrada ili neka druga kategorizacija. Tek nakon što sam primila obavještenje saznala sam da se bira jedna pobjednička pjesma na cijelom konkursu, što je ovom priznanju dalo dodatnu težinu, a u meni probudilo još dublji osjećaj ispunjenosti, ali i svijest o značaju takvog književnog vrednovanja.

Posebno mi znači što je moja pjesma „Dvoje ne moraju jedno postati“ osvojila „Dijamantsku povelju“ u konkurenciji autora iz 17 zemalja, s različitim književnim tradicijama, kulturnim iskustvima i poetskim izrazima. Posebnu vrijednost za mene ima i činjenica da priznanje dolazi iz Sarajeva, grada čija historija, kulturna raznolikost i književna tradicija nose snažnu simboliku. U tom smislu, nagradu doživljavam i kao potvrdu da poezija može uspostavljati bliskost tamo gdje su historija, politika ili društvene okolnosti nerijetko stvarale distance.

Naslov Vaše pobjedničke pjesme nosi snažnu poruku o ljubavi, bliskosti i očuvanju vlastitog identiteta. Šta Vas je inspirisalo da napišete pjesmu s takvom idejom i koliko je ona povezana s Vašim ličnim iskustvima i pogledom na međuljudske odnose?

KRISTINA: Vjerujem da je jedna od najvećih zabluda u našem razumijevanju ljubavi pretpostavka da istinska bliskost podrazumijeva potpuno sjedinjenje s drugom osobom. Često idealiziramo ljubav kao stanje u kojem dvije osobe postaju jedno, pritom zaboravljajući da je upravo njihova različitost ono što odnos čini živim, dinamičnim i vrijednim stalnog otkrivanja.

Pjesma „Dvoje ne moraju jedno postati“ nastala je iz razmišljanja o toj protivrječnosti. Što više nastojimo poistovjetiti se s nekim, to više rizikujemo da izgubimo ono što nas čini autentičnima. Za mene ljubav nije odricanje od vlastitog identiteta, niti nastojanje da drugu osobu oblikujemo prema svojim očekivanjima.

Naravno, moji pogledi na međuljudske odnose oblikovani su i ličnim iskustvima, ali ne vjerujem da poeziju treba čitati kao neposrednu autobiografsku ispovijest. Lično iskustvo često je samo polazna tačka iz koje se razvija šira misao o ljudskoj prirodi. U svom stvaralaštvu nastojim da pojedinačni doživljaj prevaziđe vlastiti kontekst i preraste u pitanje u kojem se mogu prepoznati i drugi ljudi.

Možda mi je upravo zato bliska simbolika mosta. On ne postoji da bi dvije obale spojio u jednu, već da bi omogućio povezanost među njima, čuvajući njihovu posebnost.

 

U obraćanju povodom osvajanja nagrade istakli ste da most ima smisla samo dok postoje dvije obale. Može li se ova misao prenijeti i na odnose među narodima i kulturama Balkana, gdje su razlike često bile razlog udaljavanja umjesto međusobnog upoznavanja?

KRISTINA: Apsolutno. Vjerujem da simbolika mosta dobija još dublje značenje kada je prenesemo iz ličnih odnosa u širi društveni i kulturni kontekst. Most ne postoji da bi izbrisao razlike između dvije obale, već da bi omogućio njihovo povezivanje. U ovoj metafori prepoznajem i suštinu istinske kulturne saradnje: ne u nastojanju da postanemo isti, već u sposobnosti da se razumijemo uprkos tome što smo različiti.

Balkan je prostor na kojem su se stoljećima preplitali jezici, kulture, religije i historijska iskustva. To bogatstvo, nažalost, nerijetko je pretvarano u osnovu za podjele, umjesto u priliku za međusobno upoznavanje. Međutim, razlike same po sebi ne stvaraju sukobe. Problem nastaje kada se koriste kao argument za isključivanje ili kada se vlastiti identitet gradi kroz negiranje tuđeg.

Smatram da književnost ima sposobnost da preispituje takve obrasce razmišljanja. Ne bih željela idealizirati njenu moć, jer ona ne može samostalno razrješavati historijske sukobe. Ali može utjecati na način na koji doživljavamo drugoga, smanjiti distancu koja proizlazi iz nepoznavanja i otvoriti prostor za dijalog tamo gdje su predrasude postavile granice.

Zato vjerujem da nam na Balkanu ne nedostaje ono što nam je zajedničko, već spremnost da prihvatimo različitost, a da je ne doživljavamo kao prijetnju. Mostovi koje gradimo kroz književnost omogućavaju nam da stignemo do druge obale, a da se pritom ne moramo odreći vlastite.

 

Na konkursu „Most pjesnika 2026“ susreli su se autori različitih jezika, kulturnih tradicija i književnih senzibiliteta. Koliko su ovakvi festivali važni za uspostavljanje trajne komunikacije među pjesnicima i postoji li dovoljno prostora za njihovu kontinuiranu saradnju izvan festivalskih susreta?

KRISTINA: Književni festivali imaju izuzetan značaj za uspostavljanje međunarodne kulturne komunikacije, ali se njihova istinska vrijednost, prema mom mišljenju, potvrđuje kroz ono što ostaje nakon završetka događaja, kroz kontakte koji prerastaju u saradnju, ideje koje dobijaju konkretnu realizaciju i međusobnu podršku koja se nastavlja i izvan formalnih programskih okvira.

Tokom proteklih godina imala sam priliku učestvovati na brojnim međunarodnim književnim manifestacijama i neposredno se uvjeriti da upravo takvi susreti mogu biti početak mnogo značajnijih procesa. Ponekad jedan razgovor s autorom ili književnikom iz druge zemlje otvara mogućnosti za prevođenje, objavljivanje, zajednički projekat ili novo predstavljanje publici do koje ranije nismo imali pristup. U tom kontekstu, festivale doživljavam kao polazne tačke jedne šire mreže književnih i ljudskih odnosa, a ne kao izolovane kulturne događaje.

Ipak, napravila bih razliku između postojanja mogućnosti za saradnju i njihovog stvarnog ostvarivanja. Trajna saradnja zahtijeva nešto više od obostranog interesovanja. Ona podrazumijeva ličnu posvećenost, inicijativu, organizacijsku predanost i spremnost da uspostavljeni kontakti dobiju svoj nastavak. Upravo to nastojim činiti prilikom svakog svog učešća na međunarodnim književnim manifestacijama. Možda u tome ima udjela i moj organizatorski duh, koji me podstiče da u svakom novom susretu prepoznam priliku za buduće književne projekte i saradnje.

Kao pjesnikinja koja djeluje u makedonskom kulturnom prostoru, kako vidite mogućnosti za snažnije povezivanje pjesnika iz Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije, Bugarske i drugih zemalja regiona? Šta bi trebalo učiniti da se poznanstva stečena na festivalima pretvore u zajedničke projekte?

KRISTINA: Smatram da je potencijal za snažnije književno povezivanje na Balkanu znatno veći od stepena u kojem ga trenutno koristimo. Živimo na relativno malom geografskom prostoru, s bogatim i raznovrsnim kulturnim naslijeđem, ali i s književnim tradicijama koje, uprkos geografskoj blizini, ostaju nedovoljno poznate jedne drugima. Paradoksalno je što ponekad lakše uspostavljamo književne kontakte s autorima iz udaljenih zemalja nego s onima koji stvaraju u našem neposrednom susjedstvu.

Mislim da je prvi korak ka prevazilaženju ovakvog stanja da prestanemo shvatati regionalnu književnu saradnju isključivo kao povremenu razmjenu poziva na festivale i književne manifestacije. Potrebni su nam konstruktivniji oblici saradnje, zajednički kulturni programi, književne rezidencije, gostovanja autora, radionice i regionalne inicijative koje će omogućiti neposrednu stvaralačku komunikaciju i izvan okvira pojedinačnih događaja.

 

Koliko je danas važno da balkanski pjesnici međusobno prevode, objavljuju i promovišu svoja djela, posebno imajući u vidu da jezičke bliskosti postoje, ali i dalje nisu dovoljno iskorištene za širu književnu razmjenu?

KRISTINA: Prevođenje smatram jednim od najznačajnijih oblika kulturnog posredovanja, jer omogućava književnom djelu da prevaziđe granice jezika na kojem je nastalo i započne novi život u drugoj književnoj sredini. Posebno kada je riječ o poeziji, prijevod nije samo prenošenje značenja riječi, već i pokušaj da se očuvaju njihov ritam, emocionalna dubina, simbolika i osobenosti autorskog izraza.

Na Balkanu postoji zanimljiva jezička situacija. Određeni jezici međusobno su bliski i omogućavaju značajan stepen razumijevanja, dok drugi zahtijevaju prevodilačko posredovanje. Međutim, čak i tamo gdje postoji jezička bliskost, ona ne podrazumijeva automatski i stvarno poznavanje savremenog književnog stvaralaštva. Možemo razumjeti nečiji jezik, a pritom znati veoma malo o autorima koji na njemu stvaraju.

Književna vrijednost ne treba zavisiti od veličine jezičkog prostora, niti od promotivnih mogućnosti sredine iz koje autor dolazi.

Zato smatram da je potrebno više dvojezičnih i višejezičnih izdanja, regionalnih književnih časopisa, antologija i izdavačkih saradnji koje će omogućiti kontinuirano prisustvo balkanskih autora u susjednim kulturnim sredinama. Pritom, promocija ne treba završiti objavljivanjem prijevoda. Jednako je važno da djelo stigne do čitalaca, književne kritike, biblioteka i kulturnih institucija.

Organizatorica ste književnog konkursa „ARS LIRICA BALCANICA“. Kako je nastala ideja za ovaj projekat, koji su njegovi osnovni ciljevi i kakvu književnu i kulturnu scenu želite izgraditi njegovim djelovanjem?

KRISTINA: Ideja za „Ars Lyrica Balcanica – Regional Poetry Award“ proizašla je iz mog uvjerenja da balkanska poezija raspolaže izuzetnim bogatstvom autorskih glasova, književnih tradicija i stvaralačkih senzibiliteta, ali da još uvijek nedostaje dovoljno zajedničkih platformi putem kojih bi to bogatstvo dobilo veću vidljivost i međunarodnu prepoznatljivost. Tokom svog dosadašnjeg učešća na međunarodnim književnim konkursima i festivalima imala sam priliku upoznati se s različitim modelima književnog organizovanja, ali i razmišljati o tome kako bi iskustva i mogućnosti koje stječem mogli dobiti širi značaj za autore iz regije.

Tako se rodila ideja o regionalnoj pjesničkoj nagradi koja će okupljati pjesnike iz balkanskih zemalja, omogućavajući im ravnopravno predstavljanje njihovog stvaralaštva. Posebno mi je bilo važno da konkurs bude otvoren za poeziju napisanu na maternjem jeziku autora, jer vjerujem da jezička raznolikost ne treba predstavljati prepreku, već biti jedna od suštinskih vrijednosti ovakve inicijative.

Osnovni cilj „Ars Lyrica Balcanica“ jeste podsticanje književne afirmacije i međusobnog prepoznavanja, nezavisno od nacionalne pripadnosti ili prethodne prepoznatljivosti autora. Željela sam da stvorimo prostor u kojem će se poezija vrednovati prema njenim umjetničkim kvalitetima, a ne prema geografskom porijeklu ili jezičkoj rasprostranjenosti. Posebno me raduje što je već na prvom izdanju konkursa pristiglo je više od 220 pjesama iz 11 balkanskih zemalja, što doživljavam kao ohrabrujući početak i potvrdu da postoji interesovanje za ovakvu regionalnu inicijativu.

Moja vizija je da „Ars Lyrica Balcanica“ izgradi vlastiti identitet i kulturni autoritet, zasnovani na jasnim kriterijima, povjerenju i kontinuitetu. Ne zamišljam je samo kao konkurs koji će jednom godišnje proglašavati nagrađene autore, već kao inicijativu iz koje će proizaći novi književni susreti, stvaralački projekti i trajna partnerstva.

 

Posebno je zanimljiva međunarodna dimenzija konkursa „ARS LIRICA BALCANICA“ i saradnja s partnerima iz Italije. Kako je došlo do povezivanja s italijanskim književnicima i kulturnim organizacijama, ko je pokrenuo inicijativu i na kojim zajedničkim vrijednostima počiva ta saradnja?

KRISTINA: Moja saradnja s italijanskom književnom scenom razvijala se postepeno, kroz učešća na međunarodnim književnim konkursima, osvojena priznanja i uspostavljanje profesionalnih kontakata s autorima i predstavnicima kulturnih organizacija. Italijanski jezik i književnost posebno su mi bliski i zbog mog obrazovanja, pa ova saradnja za mene predstavlja prirodan nastavak dugogodišnjeg ličnog i profesionalnog interesovanja.

Izuzetno značajan trenutak bilo je moje imenovanje, 25. oktobra 2025. godine, za ambasadoricu Akademije „Il Parnaso – Premio Angelo La Vecchia“ za zemlje Balkana. Ovo priznanje za mene nije predstavljalo samo ličnu čast, već i mogućnost da preuzmem aktivniju ulogu u uspostavljanju književnih veza između balkanskog i italijanskog kulturnog prostora.

U tom pravcu, zajedno s profesorom Calogerom La Vecchijom pokrenula sam inicijativu za osnivanje posebne regionalne pjesničke nagrade „Ars Lyrica Balcanica“, koja je dobila svoje mjesto kao posebna sekcija u okviru međunarodne književne manifestacije „Il Parnaso – Premio Angelo La Vecchia“.

Raduje me što ova saradnja nije ostala samo na nivou formalnog dogovora. Na oktobarskoj manifestaciji na Siciliji, „Ars Lyrica Balcanica“ predstavljena je na visokom nivou, kao sastavni dio međunarodnog književnog programa. Značajan uspjeh ostvario je i pjesnik iz Bosne i Hercegovine, čija je pjesma, odabrana u okviru „Ars Lyrica Balcanica“, osvojila prestižno drugo mjesto na glavnom međunarodnom konkursu „Il Parnaso – Premio Angelo La Vecchia“. Ovo priznanje potvrđuje da regionalna inicijativa već daje konkretne rezultate i doprinosi afirmaciji balkanskih autora na međunarodnoj književnoj sceni.

Cijenim spremnost italijanskih partnera da podrže inicijativu koja potječe iz drugog kulturnog prostora, prepoznajući njenu vrijednost i potencijal. Upravo takav odnos, zasnovan na partnerstvu i međusobnom poštovanju, smatram suštinskim preduslovom za uspješnu međunarodnu kulturnu saradnju.

 

Šta saradnja s italijanskim partnerima donosi balkanskim autorima, a šta balkanska književnost može ponuditi italijanskoj publici? Vidite li mogućnost da se ova saradnja proširi na zajedničke antologije, prevodilačke projekte, književne susrete i druge međunarodne programe?

KRISTINA: Za balkanske autore saradnja s italijanskim partnerima predstavlja mogućnost neposrednog kontakta s jednom od najbogatijih i najutjecajnijih kulturnih tradicija u Evropi i svijetu. Italija zauzima izuzetno značajno mjesto u historiji evropske književnosti i umjetnosti, a njeno kulturno naslijeđe nastavlja snažno utjecati i na savremene umjetničke tokove. Stoga ova saradnja omogućava upoznavanje s različitim pristupima savremenom stvaralaštvu i razmjenu iskustava s autorima, prevodiocima i kulturnim radnicima iz Evrope. Istovremeno, balkanska književnost ima šta ponuditi italijanskoj publici, prije svega kroz raznovrsnost svojih pjesničkih glasova, specifična kulturna iskustva i različite načine na koje savremeni autori preispituju čovjeka i društvo.

Što se tiče daljnjeg proširivanja saradnje, vjerujem da postoje realne mogućnosti za zajedničke antologije, dvojezična izdanja, prevodilačke projekte i književna gostovanja. Posebno bih željela da ove mogućnosti postepeno dobijaju konkretnu programsku formu, uz učešće autora, prevodilaca i izdavača iz obje sredine.

U tom pravcu, jedno od mojih nastojanja jeste da „Ars Lyrica Balcanica“ 2027. godine preraste iz regionalne pjesničke nagrade u međunarodni pjesnički festival, uz učešće autora iz balkanskih zemalja i gostiju iz Italije. Na taj način balkanski pjesnici neće biti samo predstavljani na međunarodnim manifestacijama, već će i sami biti domaćini književnih susreta međunarodnog karaktera.

Kada je riječ o Vašem književnom stvaralaštvu, koje su teme najčešće prisutne u Vašoj poeziji? Da li Vas više zaokupljaju ljubav, identitet, čovjekova unutrašnja previranja, društvena stvarnost ili pitanja koja se tiču odnosa pojedinca i svijeta u kojem živi?

KRISTINA: Ne bih mogla izdvojiti jednu temu kao dominantnu u svojoj poeziji, jer ljubav, identitet, unutrašnja previranja i društvena stvarnost za mene nisu odvojene tematske cjeline, već različite dimenzije ljudskog postojanja. U središtu mog pjesničkog interesovanja nalazi se čovjek, sa svim svojim protivrječnostima, težnjama, strahovima, željama i pokušajima da pronađe smisao u vlastitom postojanju.

Posebno me zanimaju stanja u kojima se čovjek suočava sa samim sobom, s razlikom između onoga što osjeća i onoga što pokazuje, između onoga što želi i onoga što društvo očekuje od njega. Ljubav u mojoj poeziji nije isključivo romantično osjećanje, već i prostor za preispitivanje slobode, bliskosti, pripadnosti i ličnog identiteta.

Ne nastojim kroz poeziju ponuditi konačne odgovore na pitanja koja me zaokupljaju. Više me zanima mogućnost da kroz stih otvorim nove perspektive, dovedem u pitanje naizgled samorazumljive istine i podstaknem čitaoca na vlastito tumačenje i razmišljanje.

 

Pored poezije, pišete i prozu. Kako se razlikuju Vaši stvaralački postupci kada pišete pjesmu, a kako kada oblikujete proznu priču? Postoje li teme koje lakše izražavate kroz poeziju, dok za druge osjećate da zahtijevaju širi narativni prostor?

KRISTINA: Poezija i proza za mene su dva različita načina književnog izražavanja ljudske prirode i stvarnosti. U poeziji nastojim misao i osjećanje koncentrisati u ograničenom jezičkom prostoru, gdje svaka riječ, ritam i pauza imaju svoje značenje. Proza mi, pak, omogućava da šire razvijam psihološka stanja likova i njihove međusobne odnose koji proizlaze iz životnih okolnosti.

Ne bih rekla da postoje teme koje pripadaju isključivo poeziji ili prozi. Razliku vidim u načinu na koji određena ideja zahtijeva da bude oblikovana. Ponekad se jedna složena emocija može izraziti u nekoliko stihova, dok naizgled jednostavan ljudski postupak zahtijeva cijelu priču kako bi se otkrili njegovi motivi i posljedice.

Ako u poeziji snažna emocija najčešće pronalazi svoj izraz kroz metaforu i simboliku, u prozi me privlači mogućnost produbljene psihološke analize likova, njihovih motiva i unutrašnjih sukoba. Volim psihološki raščlanjivati svoje likove, proniknuti u razloge njihovih postupaka i istraživati filozofska pitanja koja proizlaze iz njihovih životnih izbora. Upravo taj širi prostor za analitičnost i filozofsko promišljanje jedan je od razloga zbog kojih mi je proza posebno bliska.

 

Koliko su Vaše književne teme povezane s vremenom u kojem živimo? Smatrate li da pisac ima odgovornost da reaguje na društvene probleme i ljudske nepravde ili književnost prije svega treba da ostane prostor lične slobode, imaginacije i estetskog istraživanja?

KRISTINA: Ne mislim da su društvena odgovornost i umjetnička sloboda međusobno suprotstavljene kategorije. Vjerujem da se književnost može kritički osvrtati na društvene pojave, ljudske nepravde i protivrječnosti vremena, a pritom sačuvati svoju umjetničku autonomiju. Pisac je neizbježno dio društva u kojem živi i njegova iskustva, zapažanja i razmišljanja nalaze odraz u stvaralaštvu, čak i kada se ne bavi neposredno društvenim ili političkim temama. Njegovo stvaralaštvo, svjesno ili nesvjesno, nosi tragove vrijednosti i promjena koje oblikuju to vrijeme.

Ipak, ne vjerujem da pisac ima obavezu reagovati na svaku društvenu nepravdu, niti da književnost treba preuzeti ulogu moralnog arbitra. Njena vrijednost ne proizlazi iz ispravnosti poruke koju prenosi, već iz sposobnosti da istražuje složenost ljudske prirode, uključujući i njene neugodne i moralno dvosmislene strane.

Za mene je umjetnička sloboda preduslov za autentično stvaralaštvo. Pisac treba imati pravo postavljati pitanja bez nužnog nuđenja odgovora, preispitivati općeprihvaćene stavove, pa čak i uznemiriti čitaoca. Ponekad književnost najsnažnije reaguje na stvarnost upravo onda kada je ne pokušava objasniti ili osuditi, već nam omogućava da je sagledamo iz perspektive koju ranije nismo uzimali u obzir.

 

U kojoj mjeri književni konkursi i međunarodni festivali mogu pomoći autorima koji još nisu dovoljno poznati široj čitalačkoj publici? Šta biste poručili mladim pjesnicima koji tek počinju objavljivati i traže svoj prepoznatljiv književni glas?

KRISTINA: Književni konkursi i međunarodni festivali mogu biti značajan podsticaj autorima koji tek grade svoju književnu prepoznatljivost. Pored mogućnosti za afirmaciju, oni omogućavaju da se stvaralaštvo vrednuje izvan neposredne kulturne sredine, da dopre do nove publike i privuče pažnju izdavača, prevodilaca i književnih kritičara. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da ponekad jedno međunarodno priznanje otvara mogućnosti o kojima autor ranije nije ni razmišljao.

Ipak, naglasila bih da nagrade ne treba da postanu mjerilo prema kojem pisac procjenjuje vlastitu vrijednost. U posljednje vrijeme sve češće svjedočimo devalvaciji književnih priznanja, izazvanoj hiperprodukcijom djela upitnog umjetničkog kvaliteta i konkursima na kojima kriteriji vrednovanja nisu uvijek dovoljno strogi. Jezičke barijere i nesavršenosti prijevoda ponekad dodatno otežavaju objektivno vrednovanje, ali ne smiju poslužiti kao opravdanje za odsustvo istinskih umjetničkih kriterija. Književno stvaralaštvo nije takmičenje u kojem se umjetnički kvalitet uvijek može objektivno rangirati, niti, s druge strane, odsustvo priznanja podrazumijeva odsustvo talenta.

Mladim pjesnicima poručila bih da mnogo čitaju, eksperimentišu s jezikom, budu kritični prema vlastitim tekstovima i ne žure da po svaku cijenu izgrade prepoznatljiv stil. Autentičan književni glas ne stvara se nastojanjem da budemo drugačiji od drugih, već postepenim otkrivanjem vlastitog načina razmišljanja i izražavanja. I, možda najvažnije, da ne pišu kako bi bili nagrađeni, već zato što imaju nešto što zaista žele reći.

Koliko su savremene digitalne komunikacije i društvene mreže promijenile način na koji pjesnici predstavljaju svoj rad, pronalaze čitaoce i uspostavljaju međunarodne kontakte? Mogu li digitalne platforme postati trajna infrastruktura za saradnju balkanskih i evropskih književnika?

KRISTINA: Digitalne komunikacije suštinski su promijenile način na koji književnost dolazi do čitalaca. Danas autor ne zavisi isključivo od tradicionalnih izdavačkih i medijskih kanala kako bi predstavio svoje stvaralaštvo, niti geografska udaljenost predstavlja prepreku za uspostavljanje međunarodnih kontakata. Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da je značajan dio mojih književnih saradnji započeo upravo putem digitalne komunikacije, a kasnije prerastao u konkretne projekte i lične susrete.

Ipak, veća vidljivost ne podrazumijeva nužno i veću književnu vrijednost. U mnogim svojim dosadašnjim intervjuima isticala sam da društvene mreže često favorizuju brzinu, kratku formu i trenutnu pažnju, dok književnost zahtijeva vrijeme, koncentraciju i dublji čitalački doživljaj. Zato smatram da digitalne platforme trebaju biti sredstvo za afirmaciju i povezivanje, a ne kriterij prema kojem se vrednuje umjetničko stvaralaštvo.

Vjerujem da one mogu prerasti i u trajnu infrastrukturu za međunarodnu književnu saradnju, posebno ako se razvijaju kao organizovani prostori za razmjenu informacija, autorskih djela, prijevoda i zajedničkih inicijativa. Međutim, njihova istinska vrijednost zavisit će od kvaliteta sadržaja i ljudi koji stoje iza njih, a ne samo od tehnoloških mogućnosti koje nude.

 

Kada pogledate svoje dosadašnje stvaralaštvo i angažman na povezivanju književnika, kakve planove imate za naredni period?

KRISTINA: U narednom periodu očekuje me nekoliko značajnih književnih i umjetničkih projekata. U završnoj pripremi je moj novi roman „Alterirana stvarnost“, peti po redu iz planirane edicije od četrnaest romana, koji žanrovski predstavlja psihološku prozu s elementima naučne fantastike i drame, a paralelno radim i na projektu „Ogoljavanje“, koji objedinjuje dvanaest kratkih priča i autorski umjetnički kalendar za 2027. godinu. Riječ je o dosad neviđenom konceptu u kojem se književnost i fotografija međusobno nadopunjuju, stvarajući novi prostor za interpretaciju ljudske prirode i složenosti međuljudskih odnosa. Ovo je projekat na koji sam posebno ponosna i čiju predstojeću realizaciju očekujem s velikim uzbuđenjem, jer predstavlja ostvarenje jedne moje dugogodišnje stvaralačke zamisli.

Na međunarodnom planu nastavljam s aktivnostima vezanim za „Ars Lyrica Balcanica“, s ambicijom da ova regionalna pjesnička nagrada 2027. godine preraste u međunarodni pjesnički festival. Istovremeno, planiram nastaviti i produbiti saradnju s italijanskim književnim i kulturnim organizacijama.

Sve novosti o mom književnom stvaralaštvu, aktuelnim projektima i međunarodnim aktivnostima redovno objavljujem na svojoj zvaničnoj web-stranici www.kralichin.com.

Ipak, pored svih projekata i profesionalnih angažmana, moj najvažniji plan ostaje da nastavim pisati. Vjerujem da književno stvaralaštvo ne treba biti podređeno kalendaru događaja, nagrada i promocija, već treba sačuvati prostor slobode i istraživanja iz kojeg prvobitno i proizlazi.

***

 

(Napomena: Ovaj intervju objavljen je i na makedonskom jeziku na web-stranici www.kralichin.com.)

…………………….

Gošća intervjua: Kristinom Kralichin (R.S. Makedonija)
Autor intervjua i priprema: Emir Jakubović

 

KNS/2.11.2026.g.