Andrićev junak tame: Postkolonijalno čitanje Mustafe Madžara -  između mita i zločina

 

 Mustafa Madžar je jedna od najpoznatijih Andrićevih priča, u kojoj je univerzalni književni motiv – zlo, prikazano u svom najstrašnijem obliku, kroz problem razumijevanja i dodira sa drugima, odnosno (ne)pripadanja drugom. 

Glavni lik, po kojem je priča i nazvana, zanimljivo, je negativan lik. „Svijet pun zla“ je element koji se provlači kroz cijeli tok pripovijedanja. Radnja priče se odvija u Bosni, na razmeđu vladavina Osmanskog carstva i Austrougarske, što je veoma značajno, jer je odnos ovih kolonijalnih nacija, kultura i religija prema naciji, kulturi i religiji Bosne jedno od najvažnijih pitanja u njenom vremenskom okviru između bosanskog ejaleta i Berlinskog kongresa.

 

Glavni Mustafin zadatak je: izdržati identitet koji mu je, očigledno, nametnut, kao što mu je nametnuto i sve ostalo. Naslućuje se da je on mađarskog porijekla; ima tešku prošlost – otac - rasipnik i pijanica, umro je kad je Mustafi bilo petnaest godina. Međutim, u njegovom slučaju interkulturalnost je pala na ispitu čovječnosti: iz medrese u koju je ušao dječak-siroče, izaći će istrenirana zvijer koja će druge činiti siročadima ... 

 

Mustafa je na početku priče prikazan kao „najveći junak“ u banjalučkom boju, gotovo narodni junak (neki ga porede sa Alijom Đerzelezom). Bez obzira na gužvu, vrevu i klicanje, kojima su inače obasuti glorifikovani heroji po povratku iz bitke, Mustafa je „pognut, mrk bez osmijeha“, ni sa kim se ne druži i „ni sa kim ne govori“. Danju čita knjige a po noći svira – po tome se ni iz čega ne može naslutiti da je riječ o svojevrsnom beskrupuloznom kabadahiji, čiju dušu umjetnost neće i ne može raskrvoločiti. On je drugi koji nije uspio da bude drugi.

 

Kad on, obično nakon 'pobjeda', u svom čardaku skine masku heroja i neustrašivog ratnika, ostane ogoljen čovjek– de facto zločinac, koji, evidentno, pati od strašnih mora: na bojnom polju unutar njegove duše je pustoš. Danju se pred mještanima junači, ali noć je neprijatelj kojeg pokušava, ali ne uspijeva savladati: nesanica ga ne ostavlja „otkako su prestale bitke“, ako se uopšte može reći da bitke prestaju, jer pred sobom vidimo nekoga ko je u neprestanoj borbi i u svemu uvijek vidi zlo. On ne nosi orden časti, već ponoran kofer užasa...

 

Iako u Andrićevim djelima, koja su načelno prožeta vječitom borbom između svjetla i tame, pa ovo drugo uglavnom odnosi pobjedu, u ovoj priči je to vrlo zanimljivo rotirano i vidljiv je kontrast: tama/noć pobjeđuje Mustafu. Zašto? Noć govori mučnim jezikom glasa bez zvuka – savjesti, koja nagriza njegov sirovi um, kriče mu uspavanku jezivim tonom žrtava koje je bjesomučno ubijao. Pred slikama grozota u kojima je učestvovao, on spušta kapke, ali ne može zatvoriti oči: „... ali mu odjednom iziđoše na san neka djeca sa Krima ... Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i nijedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši ni da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze“.

 

Ipak, u sljedećem boju Mustafa je sve žedniji tuđe krvi, pa jače i krvoločnije napada. 

 

 

Koliko se, s jedne strane, u svakoj sljedećoj bitci intenzivira njegova agresivnost, toliko sve češće ponavlja da je „svijet pun gada“, donekle svjestan da je i sam njegov dio, jer sada dobojskim ulicama hoda kao kroz lavirint, s gađenjem, kao razjarena, divlja zvjer koja traži utočište, jer nije svoj na svome.

 

Noćne more postaju sve gore, slike sve jasnije, strepnje. Snovi više nisu samo uvertira predvečerja koje zjapi nad bezdanom njegovog uma. 

 

Nepodnošljivost svega što jeste tjera ga iz grada, pa odlazi u manastir u Sutjesku, ranjavajući pritom sve što mu se našlo na putu. U areni života trči poput bika, koji sve što vidi, vidi samo u jednoj – boji krvi. Ni manastir, to mjesto mira i oprosta, za njega ne predstavlja nikakvu svetinju, psuje „i fratre i krstove“. Čekajući da mu se otvore vrata manastira na koja lupa drškom od nadžaka, toliko je bijesan da je pomislio načas da „sve potpali, ali mu se dosadi i zgadi već sama pomisao da ide da traži slamu i oganj“. 

Mustafa nije griješnik koji vapi za milošću i spasenjem, on je toliko ogrezao u zlo da mu je i ono dosadno i gadno, ali se, ipak, ne zaustavlja, čak ni kada je ugledao dvojicu fratara. Dijalog je u ovom dijelu priče kratak, ali veoma upečatljiv. Mustafa ih silovito i nadmeno pita ko im je dao odobrenje da pokraj puta sade „rogove“ koji plaše njegovog konja, pa nakon što su odgovorili da imaju ferman od sultana, od vezira i od jedne mule, ne mogavši podnijeti da postoji bilo šta što odlučuje mimo njega i što je iznad njega samog, kaže im: „E, onda sastavi lijepo sva tri zajedno, pa ih baci. Jesi čuo? A ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio mi Mustafa Madžar, koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit priznaje zakona“. 

Interesantno je da sam sebe naziva stijenom koja se odvalila niz stranu, jer on upravo to i jeste – stamena gromada koja je otpala od svog prvobitnog smisla i sad se kotrlja rušeći nemilosrdno sve što joj se nađe na putu, sve dok se potpuno ne raspadne na kamenčiće. Tako će i fratre (koji su u ovoj priči metafora za ono duhovno, božansko) bjesomučno svezati, ranjavati i naposljetku hladnokrvno ubiti.

 

U jednom od kasnijih košmara, Mustafi se ukazuje lik ožalošćene žene koja se, svim snagama opirući, ipak našla u njegovoj vlasti. U tom prizoru krije se gorak obrat – ona nije uspjela pobjeći njemu, ali ni on njoj, jer će ga njen pogled i prisustvo pratiti poput sjenke. Njegovo unutrašnje stanje sve se više urušava: „zlovolja se diže do grla, guši ga“, „budi se u znoju i tegobi“. Dalje na putu sreće Abdulselambega koji ga je zamolio da zajedno krenu u Sarajevo, i po dolasku u grad, u jednoj od mahala pridružuje se Turcima koji piju kafu. „I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada“ – reći će, čime zlu, od kojeg je i sam, priznaje one stravične razmjere koje su iznad naroda, vjere, rase. 

 

U primjetnoj razlici između 'osmanskih' i 'lokalnih' Turaka, vidljiv je postkolonijalni aspekt: „... zaustavi konja pred jednom kahvom, gdje su sjedili neki Turci i srkali kavu. Sjaha i uđe. Sjede. Kroz huk krvi u ušima sluša njihove razgovore, ali teško dovodi u vezu pojedine riječi. Oni su govorili o progonima koje je počinio sultanov izaslanik, Lutfibeg. Poslije mnogih i dugih ratova, bijaše se namnožilo besposlenjaka i pijanica, koji su po Sarajevu i ostaloj Bosni otimali, ubijali i činili nasilja svake vrste. Kad u Stambolu dodijaše žalbe, sultan posla ovog svog naročitog izaslanika s neograničenom vlašću. Nikad se nije osjetila tolika strogost vlasti. Turci su u kahvi govorili o dehajinoj strogosti. Ne usuđujući se da javno kažu šta misle, oni su samo žalili što pogiboše toliki Turci, među njima i čuveni junaci i mejdandžije. Mustafi se mutno učini da to ima veze s njegovom mišlju“. 

 

Osjetna je velika entropija u kulturi, kojoj je 'univerzalizam', (su)život pod 'jednim krovom' itekako doveden u pitanje, jer narod koji sada o(p)staje u hibridnom identitetu, pati razapet između Istoka i Zapada, nijednom ne pripadajući u potpunosti.

 

U metežu i opštoj tuči u kojoj Mustafu (kao i Bosnu!) napadaju svi i sa svih strana, bez stvarne ideje zbog čega ga napadaju, gdje ga „mnogo ruku hvata“, on se bjesomučno bori, i posljednjem stadiju svijesti razgalilo mu se da je svijet pun gada i to „odasvud“. Na kraju dolazi do apsurdne pogibije, jer on neće stradati dostojanstveno kao junak – ubiće ga udarac nekog ciganina ciglom u sljepočicu. Priča se završava rečenicom - poentom vrlo intenzivnog, simboličkog naboja: „Progonitelji su pristizali“.

 

Ova priča je mračna parabola o čovjeku bez čovječnosti, izgubljenom u sopstvenoj destrukciji, koji, poput kolonizatora, sebe vidi kao mjerilo svega. Njegova truhla duša i bespomoćni prezir prema „onome što nije ja“ ključa od zla prema svijetu. Ovo je opomena o čovjeku bez čovječnosti, koji će, u svim krugovima patnje kroz koje je prolazio i sam stvarao, izgubiti svoj identitet, ali ne svoj u smislu vlastitog, već u smislu nametnutog. 

 

Umjesto zaključka: Hibridi zla - nasljeđe Mustafe Madžara

 

Je li zlo samo pukotina u srcu? U ovom slučaju je mnogo više od toga... Koliko je još hibridnih mustafa na vratima medresa koji će, umjesto da svojim putem idu sa vjerom u boga, juriti svijetom kao mašine za raspršivanje zla, i same nastale od zla? Može li ih to i ako da – koliko opravdati? Iako u duševnom i raskolu identiteta, Mustafa nije Raskoljnikov kojeg ćemo poslati u Sibir, ali ga donekle razumjeti u njegovom činu i bolu. On nije ni Napoleon iza kojeg će se uzdići Trijumfalna kapija, već će se samo otvoriti vrata vječnog Pakla. Mustafa Madžar je opomena svijetu da u identifikacijskim modelima postoje djeca zla, koja se nikada ne uklope i ne porastu toliko da bi postali ljudi dobrog. Koliko svijet gada može biti očišćen od mustafa ...? Plašim se – veoma malo!

 

 

KNSINFO/22.8.2025.