Muhabet iznad Sarajeva: duh Meše Selimovića u poetičkoj refleksiji Ibrahima Osmanbašića

Piše: Lejla Lačević-Mizdrak

Prostor susreta: Sarajevo između stvarnog i metafizičkog

Muhabet iznad Sarajeva Ibrahima Osmanbašića predstavlja jedinstvenu narativno-lirsku meditaciju nad smislom života, moralom, vjerom i kolektivnim iskustvom naroda. Sam naslov (muhabet – u prijevodu sa turskog: ćaskanje, razgovor) je već metafora za filozofski dijalog koji odmah navodi na introspektivno promišljanje. Autor kroz susret četiri lika stvara metafizički prostor iznad Sarajeva, u kojem se granice stvarnog i nadrealnog spajaju. Kroz ovaj muhabet, pjesnik prepliće historijski, duhovni i književni kontekst, reflektujući impozantan književno-filozofski opus Meše Selimovića.
U tom slojevitom susretu prepoznajemo osnovne sile koje oblikuju bosanskohercegovačku sudbinu: um i književnost, vjera i moral, rat i otpor. Tajanstveni četvrti glas unosi element transcendencije, podsjećajući da je ljudska sudbina uvijek više od pukog zbira iskustava.

Forma, ton i ritam: slobodni stih i muzikalnost teksta

Pjesma broji 11 strofa i 222 stiha. Forma je slobodni stih. Rima je sporadična, uglavnom se pojavljuje slučajno ili kao unutrašnja rima. Pjesma više teži ritmu i zvučnoj harmoniji nego formalnoj rimi, što je čest postupak u modernoj poeziji: ritam, ponavljanje zvukova i melodija riječi zamjenjuju klasičnu rimu.
Ton pjesme oscilira između meditativnog, elegičnog i vizionarskog, dominiraju melanholija i moralna zabrinutost, dok se povremeno pojavljuju tonovi nade i pomirenja. Atmosfera je mistična: prizor sabaha, zore nad Sarajevom, te prisustvo likova evocira osjećaj snovitog susreta izvan svakodnevne stvarnosti.
Ritmički, mnogi stihovi su duži i tečniji, s više samostalnih misli unutar jednog stiha („Ahmet Šabo podigao fildžan / pa ga drži tik do usana / niti može kahvu da popije“), dok su drugi kraći, usporavaju ritam, često u dijalozima ili retoričkim pitanjima („Zašto se živi? Zašto se umire?“). Ovakva kombinacija stvara varijabilni ritam, koji podsjeća na prirodan govor ili unutrašnju refleksiju.

Jezik i ambijent: turcizmi kao most tradicije i atmosfere

U pjesmi je mnoštvo turcizama, i to ne slučajno. Značenje je slojevito. Kada je u pitanju jezička autentičnost, riječi poput šeher, fildžan, ahbab, sabah, ezan, kahva, stvaraju autentičnu atmosferu Sarajeva i bosanskog kulturnog prostora. Turcizmi su prirodan dio bosanskog jezika, posebno u historijskom kontekstu grada i njegove tradicije; pomoću njih pjesnik stvara snažan ambijent i ton, jer turcizmi daju melodiju i ritam teksta koji podsjeća na usmenu pripovijest. Oni također pojačavaju osjet duhovne, svakodnevne kulture, pa se pjesma čita i osjeća skoro kao živa sabah scena u Sarajevu. Estetska funkcija turcizama je u tome da pobuđuju dubok emocionalni ton. Naposljetku, Selimović je pisao na srpsko-hrvatskom jeziku, ali je kulturno i mentalno bio ukorijenjen u bosansku tradiciju. Zato autor u pjesmi turcizme koristi kao alat da naglasi historijsko-kulturni kontekst, i Mešu postavi u njegov okvir – Sarajevo, Bosnu, tradicija derviša, običaji i govor ljudi.

Intertekstualni horizonti

Intertekstualni sloj je bogat: historijski i lokalni kontekst Sarajeva, religijski i sufijski elementi, književni dijalog sa Mešom Selimovićem, te filozofska pitanja o životu, smrti, moralu i smislu riječi. Autor intertekstualnost koristi kako bi pjesma bila duboko simbolična i višeslojna, povezujući stvarni grad, istoriju, kulturu i univerzalna pitanja ljudskog postojanja.

 

Stilske figure

Stilske figure bogato su korištene, te često kombinovane unutar istog stiha, što doprinosi njenoj meditativnoj, filozofskoj i narativno-lirskoj dimenziji. U nastavku su neke.

Metafore:
„Riječi su izgubile vrijednost“ simbolizuje moralno rasulo i gubitak povjerenja u društvu; „mrak u duši caruje Bošnjaka“ prikazuje unutrašnji mrak naroda; dok „munje sijevaju u oku / gromovi bruje u glavi“ slikovito dočarava ratne traume i psihološki nemir.

Personifikacije:
Miljacka „žuri da se sretne sa studenom Bosnom“ i golubovi „donose habere“ daju ljudske osobine prirodi i životu grada, stvarajući živu i simboličku sliku Sarajeva.

Sinekdoka:
„Iz šumarka čuju se bulbuli“ – simbolizuju cijelu jutarnju muziku prirode i buđenje okoline, dvostruko funkcionišući, istovremeno i kao sinekdoka i kao simbol.

Repeticija i anadiploza:
„Ovdje nas je sastavila sila, sila moćna“ koristi anadiplozu za naglašavanje moći sile, dok ponavljanje pitanja „Šta predstavlja vrijeme? / Šta predstavlja prostor?“ ističe egzistencijalnu dilemu, a „Zašto se živi? / Zašto se umire?“ pojačava meditativni i tragikoni ton.

Uzvik koji je i stilska figura i interjekcija:
„Jah!“ stvara ritam i boju govoru. Ponavljanje uzvika pojačava emotivnu i meditativnu težinu trenutaka, istovremeno stvarajući ritam i zvučnu harmoniju pjesme.

Aliteracija i anafora:
„Niko – nikom – ne“ – ponavljanje glasa „n“ stvara zvučni ritam (aliteracija), dok početne riječi funkcionišu kao anafora, naglašavajući raspad povjerenja i moralnu krizu u društvu.

Antiteza oblikovana kroz paralelizam:
“Niti sviće, niti smrkava” - produženo trajanje bez smislenog ishoda.

Sve navedene stilske figure ne služe samo kao pjesnički ukras jezika, već grade duboku emocionalnu i filozofsku dimenziju.

Poetički pejzaži i značenja

Grad Sarajevo u pjesmi funkcioniše kao simbol šehera, tradicije i kolektivnog pamćenja. Autor ga prikazuje kao živo biće koje diše sa svojim stanovnicima, dok zora, ezan, golubovi i Miljacka postaju simboli novog početka, duhovnog buđenja i kontinuiteta života.
Šejh, ratnik, pisac i neznanac, četvorica likova, koji nisu nasumično odabrani, predstavljaju četiri dimenzije ljudskog iskustva: Mehmed Selimović (Meša), umjetnik, intelektualac, onaj koji vječito traga za smislom. Ahmed Nurudin, derviš, predstavlja religiju, duhovnost, moral. Ahmed Šabo, ratnik, simbolizuje iskustvo rata i poraza, svjedočanstvo o besmislu sukoba. Neznanac u dukserici, može biti savremeni čovjek, možda i sam autor, kao svojevrsni homo viator. Govori jezikom bez riječi, što to jako liči na simbol Smrti ili nečega iz drugog svijeta. Može se posmatrati čak kao melek ili glas svijesti. U najširem tumačenju to je misteriozna sila između života i smrti, posrednik koji prenosi univerzalnu poruku.
Kahva i fildžani su simbol zajedničkog života, razgovora i sevdaha; ovdje predstavljaju metafizičko okupljanje.
Magla u Sarajevu jeste čest klimatološki problem. Pjesnik je to odlično iskoristio: vanjska magla je i unutrašnja duhovna magla. Iako je prirodna pojava, u pjesmi postaje slika kolektivne zablude, nesnalaženja, sumnji i tame u ljudskim srcima. Magla i mrak su simboli duhovne i moralne krize naroda
Bure je praznina, prostor koji se može puniti ali iz kojeg sadržaj može iscuriti. Ovdje je simbol besmislenog posla, prazne forme, varljive ljudske riječi. Čovjek se naginje nad bure, a trud mu iscuri, što znači da bez morala i smisla sav rad postaje besplodan (“riječi bez morala isto su što i lovljenje vjetra / jalovi posao bez početka i kraja / kom je smisao kao šuplje bure”),
Ezan u pjesmi simbolizuje poziv na svjetlo, moral i duhovni život, dok njegovo zanemarivanje pokazuje kako zaborav vjere vodi u kolektivnu moralnu dezorijentaciju. Osmanbašić kroz stihove kritikuje društvo i pojedince, ukazujući na posljedice takvog gubitka, ljude ostavlja same, daleko od unutrašnjeg svjetla i zajedničke duhovne svijesti. U širem kontekstu, glas ezana povezuje se s temama nepravde, gubitka povjerenja, naglašavajući koliko je važno održati unutrašnji moralni kompas i svjetlo duhovnosti, čak i u savremenom društvu koje često gubi smjer.
Pecanje simbolizuje strpljenje, tišinu, čekanje na smisao, i podjseća nas na citat iz Tvrđave “Pecaj ribu, Ahmete Šabo!”. Pecanje daje ritam prirode, vraća čovjeka sebi i osnovnom iskustvu življenja. Ono je škola strpljenja, kontemplacije i poniznosti pred prirodom.
Preci: “Živi ništa ne znaju” citat je iz Derviša. U tom smislu, spominjući pretke, pjesnik pravi poveznicu koliko su oni i njihovo iskustvo dragocjeni i nezanemarivi: “O tome mnogo govorili su preci” - priznaje se mudrost prethodnih generacija, koje su znale da sreća, unutrašnji mir i moral nisu povezani sa vanjskim okolnostima, nego s duhovnom i etičkom dimenzijom života. Poetika nas i ovdje podsjeća da su stariji, mudriji, sposobniji da uoče suštinu života, dok savremeni čovjek često gubi osjećaj za unutrašnju radost i duhovni mir.
Paraliza društva - trenutak sa Ahmetom Šabom i podignutim fildžanom je jako snažna pjesnička slika. On drži fildžan, ali ne može ni da ga prinese usnama ni da ga spusti, to je zamrznutost, neka vrsta ukočenosti između dvije mogućnosti. Simbolizuje traumu i unutrašnji šok, Ahmet je ratnik, nosi u sebi slike poraza i smrti. Njegova skamenjena ruka znači da ga prošlost i bol drže vezanog, ne može da napravi korak ni naprijed ni nazad. Dakle, izgubljena je normalnost, ni najobičniji gest više nije moguć. To je svojevrsna paraliza društva: ostaje u pola puta, zaglavljeno između prošlosti i budućnosti. Zamrznutost više nije samo fizička, već egzistencijalna, kao ukočenost ratnika koji ne može da izađe iz sjećanja na rat i nepravdu.

 

Dijalog s prošlošću: Selimovićev duh u modernom muhabetu

Selimovićeva vječna pitanja o smislu života i smrti direktno se reflektuju u pjesmi (“Zašto se živi? Zašto se umire?”). Glavne i uvijek aktuelne teme njegovih djela (pitanja smisla, moralne dileme, sumnja, izdaja i vjera) su pažljivo i hrabro prenesene u ovu pjesmu i oblikovane kao muhabet. Izdvojila bih posebno tri najvažnija motiva: nepravdu, vrijeme i vrijednost čovjeka u filozofskom smislu.

Nepravda je glavni pokretač sukoba i patnje, posebno u Dervišu i smrti i Tvrđavi. U pjesmi se nepravda stalno vraća: “nepravdi što okiva šeher”, “nepravda je čovjeku za vratom”. Ona simbolizuje kolektivno iskustvo Bošnjaka kroz historiju, stradanja, izdaje, ratove, ali i egzistencijalni osjećaj čovjeka da svijet nije pravedno uređen.
Vrijeme kontemplira egzistenciju, postavlja osnovna filozofska pitanja o smislu života, smrti i prolaznosti. Vrijeme i prostor su prikazani kao relativni i možda iluzorni, nešto što čovjek pokušava razumjeti, ali u konačnici ne može u potpunosti pojmiti. Slično je u Derviša i smrti koji započinje Kur’anskim ajetom: “Prizivam za svjedoka vrijeme...”, koji se koristi u romanu da naglasi ozbiljnost i konačnost ljudskog života, kao da vrijeme samo svjedoči našim djelima. U oba slučaja, vrijeme je svjedok i mjerilo, ali i metafora prolaznosti i neumitnosti smrti. U pjesmi, postavljanjem pitanja o vremenu, autor nastavlja Mešinu meditaciju - čovjek je, zaista, malen pred Vječnošću, njegova djela, riječi i strahovi prolaze kroz vrijeme. Dakle, pjesma koristi ovo pitanje o vremenu da poveže Mešu sa njegovom literarnom filozofijom, dok simultano ukazuje na univerzalnu refleksiju: čovjek uvijek traži smisao u okviru prolaznog vremena, baš kao što Kur’an podsjeća da vrijeme svjedoči.
Kada je u pitanju vrijednost čovjeka u filozofskom smislu, pjesnik ispituje šta određuje čovjeka: materijalne, društvene ili vanjske mjere i veličine, tj. priznanje, moć, slava na ovom svijetu. “Umanjeni u svijetu” predstavlja ljude koji su u životu potisnuti, zanemareni, obespravljeni, ili su im djela neprepoznata jer svijet ne pravedno mjeri vrijednost. “Naknadno u istini” ovim stihom pjesnik aludira na vječnu pravdu, moralnu ili religijsku dimenziju, gdje se istinska vrijednost otkriva pred Bogom. Dakle, stihovi su refleksija islamske i filozofske misli o sudu i pravdi: ovo je perspektiva vječnog, a ne prolaznog svijeta, tamo gdje maleni mogu postati velikani, jer njihova djela, trpljenje i moralna vrijednost konačno dobijaju pravu težinu. Osmanbašić ovo koristi kako bi povezao egzistencijalnu nepravdu svijeta sa moralnom i duhovnom pravdom vječnog svijeta. To direktno rezonuje sa Selimovićevom filozofijom, posebno u Dervišu i smrti.

Krug četvorke

U književnosti općenito, kao i tradiciji, broj četiri često simbolizuje stabilnost, punoću, harmoniju: četiri strane svijeta, četiri godišnja doba, četiri elementa. U pjesmi četvorka označava kompletan spektar ljudskog iskustva i omogućava pjesniku da kroz dijalog ovih likova istraži moral, egzistenciju i kolektivnu sudbinu naroda.
U Dervišu i smrti, Selimović koristi motiv četiri zlatne ptice, koji predstavlja duhovni put, unutrašnju mudrost i prosvjetljenje. Ptice lete, slobodne su, ali svaka ima svoju ulogu u narativu: one su vodiči unutrašnje spoznaje, predstavljaju četiri dimenzije duhovnog života, sličnu funkciju kao i četiri lika u pjesmi Osmanbašića.
U Muhabetu iznad Sarajeva, četiri lika funkcionišu kao žive ptice koje prenose znanje, iskustvo i univerzalne poruke, predstavljajući po jednu dimenziju ljudskog postojanja.
Baš kao što ptice u Dervišu i smrti vode protagoniste ka unutrašnjem prosvjetljenju i moralnom razumijevanju, tako i ova četvorka iznad Sarajeva stvara balans i kompletnu simboličku harmoniju, nudeći muhabet o životu, smrti, moralnosti i smislu. To je svojevrsna transformacija motiva u ljudsku, narativnu i filozofsku dimenziju, gdje ptice postaju likovi čije prisustvo omogućava pjesniku da istraži univerzalne teme, isto kao što Selimović koristi ptice da vodi introspektivni tok priče u romanu.

Čiji je, ustvari, Meša?

Mehmed Selimović, za života često neshvaćen i različito tumačen, sada se pojavljuje kroz pjesmu kao lik čija vrijednost nadilazi sve granice. Promijenile su se dimenzije i percepcije (političke, prostorne, vremenske), ali njegova umjetnička suština ostaje - netaknuta. Nisu je mogla umanjiti ni negiranja, ni neprestani pokušaji svojatanja.
Rođen u Tuzli, živio u Sarajevu, stvarao u Beogradu, kroz stoljeća i prostor bio je dijelom različitih svjetova. Nakon smrti, pokušavale su ga prisvojiti i Bosna i Srbija, ali pjesnik jasno kaže: iznad Sarajeva, Meša je samo naš. Njegova pripadnost je univerzalna; njegova vrijednost leži u djelu, u iskustvu koje spaja ljude, bez obzira na nacionalne ili političke okvire. Umjetnost mu je dom, a mi njeni svjedoci.

 Od ezana do zore: pjesma kao meditacija i opomena

Pisati o velikanima uvijek zahtijeva izuzetnu osjetljivost i preciznost, a Osmanbašić to čini uspješno, ne samo kroz opis, nego kroz poetski dijalog koji Selimovića čini prisutnim, živim i relevantnim za današnjeg čitaoca. Na ovaj način pjesnik gradi most između prošlosti i sadašnjosti, afirmišući značaj književne veličine i inspiracije koju ona može pružiti čitaocima svih generacija.
Zaključno, ovom pjesmom Osmanbašić uspješno spaja literarnu tradiciju i savremenost, kroz slike, simbole i dijalog likova, stvarajući meditaciju o smislu života, vrijednosti umjetnika i naroda, nepravdi i duhovnom traženju.
Poezija je istovremeno emotivan i vrijedan omaž Meši Selimoviću, te opomena da pitanja koja je on postavljao ostaju jednako aktuelna danas, potvrđujući njegovu univerzalnu važnost izvan granica nacionalnih, kulturnih ili političkih identiteta.
Njena posebna umjetnička vrijednost je u spajanju književne tradicije i savremenosti.
Od ezana i zore, u konačnici gledano, svaki čovjek jeste na gubitku. Osim “onih koji vjeruju i dobra djela čine”, usudila bih se dodati, i - pišu.

............................

......................

MUHABET IZNAD SARAJEVA
                   (U sjećanje na Mehmeda Mešu Selimovića)

Rana zora iznad Sarajeva
s Trebevića i sa Romanije
tiho silazi u usnuli Šeher
niz čaršiju niz sokake ide
golubove budi na Sebilju
što se dižu u jata velika
kruže iznad krovova dućana
nadlijeću Miljacku što žuri
da se sretne sa studenom Bosnom
i predaju svježe habere
o novome danu u šeheru.

I dok zora rudi u dolini
sastala se trojica ahbaba
prvi Mehmed Selimović – Meša
drugi šejh – Ahmed Nurudin
i treći je ratnik - Ahmet Šabo,
a četvrti nosi sivu duksericu
kapuljača sakrila mu lice
tajanstveni neznanac je s njima
ne znaju mu imena i lika.
Steru deku i sipaju kahvu
u fildžane s mjesecom i zvijezdom
na livadi iznad Sarajeva.
Pa družina posjedala u krug
sa sabahom da promuhabete
sa bližnjima da podjele muku.

Prvi Mehmed Meša Selimović
„Sabahajrula!“ - poželio svima
pa ih pita - kojim dobrom
da se skupe ovako zorom
dok se šeher budi sa počinka
i tama jezdi ka zapadu,
dok munare izlaze iz magle
i ezani odjekuju dolinom.

Šejh srknu vruću kahvu crnu
pogledom razgleda čaršiju
u zjenama ples mu plamenova
u njedrima vatra od iskona,
a ruke mu smirene i blage
dok iz lica nur izbija bijeli.
„Jah!“ – izreče, krupno k'o planina
što se svila nad lijepom dolinom
pa još doda gledajući pred sebe
k'o da čita knjigu otvorenu:
„Šta je da je – nama znano nije
šta u sabah nas je okupilo
nad šeherom, iznad Sarajeva
gdje bulbuli divne poje pjesme
gdje mirušu ljiljani i trave
odakle se vidi sva čaršija
i kako vijuga Miljacka.
Određenje da se kaže proviđenje
jer se kote sumnje kao guje
i u njedra gnijezde se Bošnjaka
pa se ljuta zametnula kavga
među braćom i ljudima od uma
niko nikom ne vjeruje ništa
riječi su izgubile vrijednost
rek'o k'o ne rek'o! –
na isto dođe
jer se zagubilo povjerenje
mrak u duši caruje Bošnjaka
sina teško proklinjala majka
jer u havu zbori riječi prazne
i ne spominje milostivog Alaha
kad s munare čuje glas ezana.“

Ahmet Šabo podigao fildžan
pa ga drži tik do usana
niti može kahvu da popije
niti može filđan da spusti.
K'o da mi se ruka skamenila
k'o da mu je tijelo promrznuto
u sred zime na ledenom vjetru
samo munje sijevaju u oku
gromovi dok bruje u glavi
pred očima vodi mu se bitka
u Hoćinu, mjestu prokletome
gdje je dušman okupio vojsku
silovito napao Bošnjake
megdandžije, prekaljene, stare
što su brojne bitke pobjedili
i bajrake mnoge zaplijenili
ali' ih poraz tu snašao grozan
pa su glave spasili oni
što su hladni Dnjestar preplivali
prikriveni zagrljajem noći.
Srknu kahvu Ahmet u sabahu
društvu malom riječi progovara:
„Ovdje nas je sastavila sila
sila moćna koja nije mila
nepravdi što okiva šeher
pa je dan pretvoren u noć
niti sviće, niti smrkava
odjekuje uzdah pravednika
i povici pakosnih mračnjaka
što prizvaše dan bez sunca
što ne daju da magla se digne
pa smutnjom zamračuju dane,
te brat brata poznati ne može
niti otac razabrati sina
majka kćerku ne vidi u tami
u šeheru ljudi ostali su sami!
Ko je krivac? Gdje li je rješenje?
Sve prolaze prekrile su stijene.“

Kad su malo pogledali bolje
neznanca u dukserici sivoj
vidješe na licu mu maska
što treperi i svjetluca na suncu.
Ne mogu mu upamtiti lika
pod kapuljačom zbivanje je čudno
ruku pruža koja nema sjenke
i zbori jezikom bez riječi.
Samo neki šum od njega se čuje
muzika odjekuje blaga
smisao čiji se naslućuje:
„Mir s vama neka je vječno!
O, vi što bdijete nad gradom!
Vi riječi tvorite indirektno
smisao ja predočavam direktno!
Objelodanjuje se ono skriveno
za vas što je nedokučivo!
Nad šeherom podigla se magla
tama je otišla na zapad
al' čovjeku se nije razdanilo
jer u duši carstvo je mraka!
Sunce obasjava grad
al' u srcu ostao je jad
ako duša ne pleše u sreći.
O tome mnogo su govorili preci.“

Selimoviću Mehmedu smrklo se čelo
prsti mu se lede a srce mu vrelo
gleda ahbabe, steže mu se grlo
i govori promuklo, na jedvite jade:
„Zašto se živi? Zašto se umire?“
Pitanja sebi postavlja teška
osjeća duša da postaje mekša.
Miljacka teče, lete golubovi
iz šumarka čuju su bulbuli.
Razdanjuje se nad šeherom lagano
izgleda mu blizu što je davno bilo
gledajući ruke, govori za sebe:
„Šta predstavlja vrijeme?
Šta predstavlja prostor?
Da li su to iluzije u vječnom beskraju?
Šta su ljudi?
Djela ruku ili riječ izgovorena?
Šta su mjere? Šta su veličine?
Da li oni – umanjeni u svijetu
naknadno u istini – postaju velikani?

Derviš glada Mešu u oči pravo
i uviđa sumnju što mu mori dušu,
ona se zameće u umu,
a vjera – izvire u srcu.
Nurudin zbori dubokoga glasa:
„Jah, Mehmede, riječi bez morala
isto su što i lovljenje vjetra
jalovi posao bez početka i kraja
kome je smisao kao šuplje bure
iz kojeg sadržaj lagano iscuri
pa se čovjek naginje i čudi:
„Il' me vara um ili' varaju oči?
Nešto ne valja i nije uredu!
Kada će ova mora proći?“
pita se čovjek nagnut nad bure
iz kojeg mu teški iscuri trud.
Jah, Mehmede – riječi nisu iste
rečene a i zapisane
vrijednost im se iskazuje pokrićem
u vidljivom i nevidljivom svijetu.“

Šabo - ratnik gleda ahmediju
što se bijeli na šejhovoj glavi
raduje ga kada čuje riječi
iz vulkanskog ždrijela kad ih neko vadi.
Gleda sebe kako peca ribu
dok bitke davne pred očima ječe
nigdje nikog a lete kuršumi
i padaju pokošeni borci:
Šta je smisao življenja – a šta umiranja
prolaznog insana na zemaljskom svijetu?
Ja sam tu da vrisnem i ukažem
da nepravda je čovjeku za vratom
stišće ga na svakom koraku
svjedočeći o besmislu!
Ali sve je to – samo jedna strana
postoji i druga – ljudima skrivena
što u datom trenutku
bit će osvjetljena!
Stari ratnik besjedi im šutnjom
i samo iz grla otrgnu se:
- „Jah!“

A pod sivom duksericom razliježe se jeka
na travi zelenoj podrhtava deka
pisac, šejh i ratnika osjetiše jezu
grom iz vedra neba udario brezu
pa se razli muzika – čežnjiva, tiha
a zatim iz prilike izađe – nešto kao riječi:
„Vjeru kada okuje sumnja – zamrači se dan.
Kad potamni sunce i zavlada mrak – nemiran je san,
Mehmede Selimoviću – što prozvaše te Mešom,
o tebi će dolinom zlatnom odzvanjati nesporazum:
Ko si? Šta si? I čiji si?
A ti sad si – samo NAŠ!
Bio si neshvaćena ličnost
a sada si zagonetan lik.
Promijenile su se dimenzije
a time i percepcije.
Na tvoju suštinu ne utiču
ni negiranja, ni svojatanja:
po nečemu si se izjednačio
sa šejhom i ratnikom
niti se tebi šta može dodati
niti se tebi šta može oduzeti
dok u NAŠEM društvu
s mirom ispijaš kahvu
u rane zore iznad Sarajeva.“

Mehmed Meša Selimović promatra dolinu
šejh Ahmed Nurudin niže tespih
ratnik Ahmet Šabo gleda Miljacku,
a prilika s kapuljačom kraj njih levitira,
dok se pojačava sevdah melodija
isčezava sa livade družina
u jutarnjoj svježini.

 

(Sarajevo - juli, 2016.)
.....
Autor: Ibrahim Osmabašić
Objavljeno u konceptualnoj poetskoj zbirci:
„ŽIVI PLAMEN POEZIJE“ / KNS, Sarajevo 2017.

KNSINFO/11.9.2025.g.