Krik bez tona: Psihoanalitička razmatranja “Vrata” Elme Porobić

Piše: Lejla Lačević-Mizdrak

Priča „Vrat“ bosanskohercegovačke književnice Elme Porobić jedna je od jedanaest priča u zbirci Tamo gdje se čuje smijeh. Naslovne metafore u zbirci – dijelovi tijela – upućuju na fragmentiranost, ali i unutrašnje povezivanje identiteta. Upravo 'vrat' djeluje kao kičma zbirke, središnje mjesto napetosti između racionalnog i nagonskog.

Čitaocu ostaje na razmišljanje da li je broj priča odabran po uzoru na knjigu Jedanaest minuta Paola Koelja, imajući u vidu, također, da i u njima preovladava erotska tematika i da glavni lik stanuje na broju jedanaest (koji broj simbolizuje transformaciju, prosvjetljenje)... Naizgled i na prvo čitanje priča je jednostavne fabule, isprepletena stvarnim i fiktivnim svijetom čiji početak i kraj nisu grubi, oštri rubovi, već senzualna, umjetnička pretapanja. Čulnost jezika itekako je osjetna kroz cijeli tok pripovijedanja.

Na samom početku priče, upoznajemo se sa činjenicom da glavni lik, Mila, nedjeljom odlazi na vašar starina i korištenih stvari, gdje ponekad, kako sama kaže, „ide sama sa sobom“. Već tu će pažljiv čitalac primijetiti dualnost između Ja i Ja, ili frojdovski rečeno, Ja i Nad-Ja. Tamo odlaze Mila kakva u stvarnosti jeste, i Mila, kakva bi u ideji željela da bude. Odijevanje pred polazak na vašar odaje tri stvari: prvo, Mila ne voli oblačiti mnogo odjeće („obično navučem samo farmerice i neku šarenu cvijetnu majicu ...  preko omiljeni sako uvijek zavrnutih rukava ...uvučem bosa stopala u baletanke...), drugo, ima malo odjeće i treće, ono nije samo svakodnevna, rutinska fizička radnja, već svojevrsna tjelesna drama između odjeće i kože („isti ili slični komadi odjeće kojima pokrivam svoje tijelo nude mi se besramno iz tame mog ormara ... pa ih sva razdragana požurujem spojiti s kožom ... nije bilo rituala spremanja i igre zavođenja između mene i moje malobrojne odjeće).

Ona, nažalost, u svom domu živi silvijaplatovski, pa u tom stilu i opisuje surovu stvarnost života udate žene kojoj brak nije ispunio očekivanja; „morala sam što prije umaći zidovima koji su se počeli nepovratno obrušavati na mene). Iz izvanredno formulisanih negacija „...potrčala sam u susret ovom mjestu koje mi donosi potrebni mir, praćen rojem ljudskih glasova koji se ne obraćaju meni, ne zovu me, ne traže ništa od mene...“) vrvi njeno nezadovoljstvo zbog pritiska rutinskog, gorkog života, koji lakše trpi odlaskom na vašar, jer tamo će „jednostavno da bude“, jer će doći do imaginarnog zadovoljenja njenih nesvjesnih želja. Ona ne odlazi iz svakodnevne sobe, već se iz nje „izmiješta“, tako da je upečatljiv tok između svjesnog u nesvjesno, iz zatvorenog, koje boli, odlazi u otvoreno, u kojem uživa – „osjećam ljepotu življenja kako pleše po mojoj koži i nadražuje moja čula“. Uz vrat, koža, kao najveći ljudski organ, ovdje je osjetilni 'sudio' u veoma čulnoj predstavi ove priče.

Psihoanaliza književnosti pridaje izvjesno terapeutsko djelovanje – odlazak na vašar je rasterećenje, pražnjenje nagona. Tezga s knjigama je Milin sine qua non, a tamo je dočekuje „jedan veoma prijatan i ljubazan gospodin u poznim godinama“, čika Namik, koji je, sa aspekta psihoanalize, zapravo Milina projekcija figure oca, vanjski objekat libidinoznog nagona, čije ponašanje prema njoj Mila opisuje kao „prijatno, ljubazno, toplo i nježno“. On je naziva 'gospođicom Srnom', što nije samo puka slučajnost, jer su, na izvjestan način, Mila i Srna sinonimi; simbolika srne kao šumske životinje je milost, radost, srna ima dug vrat, dok je značenje imena Srna nježnost, elegancija, gracioznost, instinktivna moć, istovremeno sa ranjivošću, povlačenjem i potrebom za zaštitom.

Tako i glavna junakinja ove priče - nazovimo je sada Srna - kako bi podnijela ukiseljenost odnosa sa mužem i bračni mulj u kojem se našla, da ne bi, već prilično izranjavana, umrla u raljama tupe i opterećujuće svakodnevnice, poput progonjene srne trči u svoju šumu, na svoj vašar knjiga. U tom eskapizmu je zapravo spas njene rascijepljene duše. Mila, na vašaru korištenih stvari, dobiva novi identitet, „novu sebe“, jer taj identitet može 'podnijeti' njen emotivni spektar koji je mužu nedokučiv a njoj samoj preširok. Kako je moguće da na mjestu nečega starog i korištenog iznikne nešto novo? Tako što je Mila nedjeljama oblačila srneću kožu i doživljavala srneću stvarnost, koja joj se, kako i sama kaže, „prosto činila ljepšom od one u kojoj je igrala jednu od ključnih uloga“.

Narativ priče se zatim mijenja, pa Milin doživljaj na vašaru njen muž Deni podrugljivo opisuje kao blesav, lakovjeran i naivan, te ga banalizira do te mjere da ga naziva 'budalaštinom'. On sam priznaje da „ne razumije taj dio nje“, ne bivajući svjestan da ustvari ne razumije gotovo nijedan dio nje, isto kao što i ona banalizira njihove svađe: „Pa šta ako ste se opet posvađali, nije prvi put, a bilo bi zavaravanje misliti da je posljednji“. U njihovom domu koji je dom samo formalno, za nju zrak je „nepodnošljiv i zgusnut“, poprište je „neprestanih svađa i dreke“, ali ona nema drugi; u tom domu je vjerovatno i jedino što je za njega veže – kćerka Lea. Međutim, ona također spada u ono sve zbog čega je za Milu bijeg imperativ, kako bi eventualno pronašla odgovore na pitanja koja buče u njenoj glavi. I u odnosu prema djetetu, Mila je, što će biti objašnjeno kasnije, preslika Floberove Madam Bovari – strast će nadjačati majčinski instinkt. U vrlo efektnom dijalogu između Mile i Denija, vidljivo je da je i on, iako nepomirljivo, svjestan različitosti koje su između njih, očito objektivno nepremostive: „Ovako više ne ide... Stvarno nemam više nerava slušati tvoja filozofska razglabanja o tome kako smo različiti ... kako bismo trebali pronaći način da te različitosti dovedemo u suživot ... ma daj molim te, kruške i jabuke ne idu u istu košaru!“. Mila, u očaju zbog toga što Deni vidi samo vlastitu, negativnu stvarnost i ne pokušava da je sagleda iz drugog ugla, pita „Ima li kraja ovoj noćnoj mori, ovom svakodnevnom bunilu u kojem smo se našli? Čini mi se da više ne znamo biti jedno s drugim bez da se povrjeđujemo i da je sve lijepo što nas je na početku vezivalo nekako ... uprljano. Muka mi je, Deni. Ne znam koliko ću još moći ovo izdržati?!“.

Ponovo dolazi do promjene narativa – sada iz Denijeve vizure u prvi plan dolazi Milin vrat, koji on doživljava toliko erotično da njene riječi „samo djelimično dopiru do njega“, i koji ga, kao muškarca, izluđuje i oduzima mu dah. A istovremeno sa promjenom narativa, mijenja se i Denijeva svijest o njihovom odnosu; on joj se izvinjava, kaže da mrzi kad se svađaju, da su razlike među njima moguće ali ne i nepomirljive, pristaje na razgovor i eventualni kompromis i izjavljuje joj ljubav. Zatim narativ postaje Milin, i na ovom mjestu dolazi do jedne od kulminacija u priči: Mila osjeća stisak Denijevih šaka na vratu, bol u vratnim žilama, gubitak daha, nesvjesticu, iscrpljenost, međutim, radi se o njenom unutrašnjem doživljaju koji nije objektivno istinit. Vrat u ovom dijelu priče postoji kao poprište sukoba njenih želja, „provodnik svega što se dešava“ u njoj. Da bi bar na kratko prekinula tu nepodnošljivost, bježi u kupatilo. U ogledalu vidi odraz koji je vrisak njene podsvijesti – šake na vratu, crvenilo i otečenost koju vidi ona ustvari samo osjeća, a staklo koje opisuje da se po kupatilu rasipa zapravo su njena osjećanja i nezadovoljeni nagoni koji pucaju pred mučnom stvarnošću. Tada ona čini ono što najbolje zna – bježi na vašar, i dalje osjećajući pritisak Denijevih šaka na vratu, trči u zamišljenu sigurnost koju kod čika Namika opisuje kao „baršunast glas“ koji je „zavoj preko njenog izranjavanog bića“.

Nije potrebna opširna analiza da bi se razumjelo da, kako je to objašnjavao Frojd, najteže rane i kompleksi počinju u ranom djetinjstvu, i prevashodno od oca – kojeg Mila vjerovatno nije imala u onom nužnom smislu sigurnosti, stabilnosti i zaštite.

Primjećuju se dvije stvari – psihološki roman „Madam Bovari“ i čika Namikove usne. Kod prve, značajna simbolika je u tome što je 'M' kao 'Mila', poput 'M' kao 'Madam Bovari' tragična, izrazito požudna ali psihički rastrojena i za ljubavlju vapeća figura koja ne nalazi smiraj tamo gdje fizički jeste već ga traži tamo gdje osjeća da bi trebalo da bude. Kod druge, usne su metafora za iako ne opšteprihvaćenu, dokazanu infantilnu seksualnost djevojčice, u ovom slučaju, Mile prema pretpostavljenom ocu. Čika Namik kaže da „ponekad čuje život kako se grohotom smije“, što je u simboličnoj vezi i sa naslovom zbirke u kojoj je objavljena ova priča. Sada i njegove oči primjećuju Milin/Srnin vrat, „najljepši vrat koji je ikad vidio“ iz kojeg, uprkos tome što je ona „toliko tužna“, izvire „neuništiva i nepobjediva zlatna žila njenog života“, odnosno njeni nagoni, strasti i želje.

            Knjigu koju Srna sada bira, čika Namik joj poklanja. „Pogledaj prvu stranicu, to je tvoja knjiga“. Izgleda, da je ovaj dio priče ispričan Milinom podsviješću. Ta knjiga, nazvana Treptaji, je ono heseovsko i „Nije za svakoga, samo za ludake“, to je 'Magično pozorište' Miline duše: ona je o Srni koja svake nedjelje dolazi na sajam knjiga, njena 'dječja radost', njen spokoj, ali i o njenom bolnom životu u kojem je željela samo jedno – pokušati biti sretna. Treptaji su u ovom slučaju metafora za bljeskove svjetla, jer su susreti s čika Namikom za Milu upravo to – kratkotrajne lampice koje na tren osvjetljavaju njeno tmurno bivstvovanje.

Na kraju priče, ona odlazi u obližnji kafić, čita knjigu, i u ovom dijelu se najčvršće isprepliću Mila i Srna. U mnoštvu pitanja „Šta mi je činiti? Kud ću sad? Šta sve ovo znači? Čija je ovo priča? Jesam li stvarna?“ nema jednog niti potpuno tačnog odgovora, ali na pitanje „Koja je od nas dvije stvarna?“ – odgovor glasi: i jedna i druga, podsvijest i svijest.

U ovoj priči Elma Porobić sebe nije postavila za vrhunskog autoriteta, već je samo posrednik između paralelizma svjetova, nesvjesnog i svjesnog. Ovakvim načinom pisanja, ona je na scenu bh. književnosti zakoračila u 'čizmama od sedam milja'. Vrat, kao dio tijela u ovoj priči je odlična metafora, spona između mozga i donjeg, erotskog dijela tijela, odnosno veza između ratia i nagona, koji su dijelovi istog bića, i koji se trebaju sublimirano posmatrati, jer će samo tako slika biti jasna i potpuna.

Gdje se, onda, čuje smijeh? Kuda se ide 'tamo'? Kuda bježe uplakana ženska srca prožeta požudom? Gdje je spas od ustajalog prosjeka, ako uopšte postoji? Ondje, iza ogledala, na suprotnoj strani stvarnosti, gdje se sve 'mile' ovog svijeta odijevaju u alise, i gdje se privremeno zadovoljava podsvijest koja govori jezikom nagona. Životni zadatak je težak, ali ne i nemoguć – a njegova suština je da naučimo čitati sebe.

...............