Kulturna odrednica kao paradigma; dekonstruiranje kulturne svijesti u BIH

mr. Sanjin Šahmanović

Sažetak

Balkanski prostor, posebno naša zemlja imali su veliki istorijski i kulturni pečat sa istoka i zapada. Naslijeđena povijest u kombinaciji s epohom socijalizma i estetskim dostignućima modernih i postmodernih pokreta u kulturi pomiješana sa sadašnjim zbivanjima, narušavaju kulturne i političke tokove u postkonfliktnom društvu Bosne i Hercegovine. Sva ta baština nije parcijalna, niti kolektivna na etničkom principu. Umjetnici iz različitih sredina dali su taj jedinstveni pečat postovima modernih kulturnih pokreta, ali još uvijek opterećen duhovima jugoslavenske prošlosti i djelomičnim interesom svake etničke grupe. Podeljena u stvarnosti, ali nedeljiva svojom supstancom i istorijskom porukom, kulturno naslijeđe je preživjelo enorman napad na samosvijest i simbole ove kulture. Kulturni radnici i umjetnici iz Bosne su, isključivo iz doba Jugoslavije, producirali su i dali značajan doprinos u kinematografiji, muzici i književnosti u bivšoj državi te širom svijeta. Neke od ovih dostignuća, u kulturnom sjećanju ove zemlje, postaju teret za njenu sadašnjost i moguća nova promjena u društvenoj, kulturnoj i političkoj budućnosti. Važno pitanje koje se postavlja jeste kako se ova kulturna pozadina sa svim njenim proizvodima iz duge istorije može uzeti za novu paradigmu socijalnog dijaloga i pomirenja između tih umjetnika i drugih relevantnih nosilaca društvenih, procesa kako bi se prevladala parcijalizirana svijesti pojedinaca i grupa, sadašnjeg trenutka, smatrajući da mnogi od njih još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni, kakve su biografije i doprinos pojedinaca u tom smislu.

 

Ključne riječi: identiteti, kulturna memorija, paradigma, koegzistecija, samosvijest

      Slična pitanja moraju biti postavljena na institucionalnom i kulturnom nivou donosilaca odluka, ali ne u politici, nego u tim visokim umjetničkim krugovima za novi pristup, što znači stvoriti određeni „kulturni ustav“ za buduće djelovanje i koegzistenciju. Ovaj uticaj se danas može osjetiti i to na značajan način. Kultura tako malog prostora imala je svijetski značajna dostignuća. Sami učesnici, nazvat ćemo ih kulturnim radnicima prema terminologiji tog vremena, koji su nastojali prikazati jedinstveni način života, emocije i svijest ovog prostora, ostavili su jak pečat koji se danas odražava u različitim oblicima. Aktivnosti koje stvaraju nova društvena pitanja o njihovoj ulozi, s obzirom na to da su akteri odrastali i formirali se u vremenu uspona socijalističkog samoupravljanja, krize šezdesetih, i ekonomskog uzleta u sedeamdesetim, sve do novog vala koji prati književnost, muziku, i film.

Danas ti umjetnici na jednoj strani kreiraju paradigmu stranu onome što su vjerovali zarad neke lažne simbolike dnevno - političkog jadikovanja.

 

Faze razvoja memorijskog

Stvarani identitet i duhovnost ovog prostora potirana je dugi niz stoljeća, da bi pečat posebnosti dobila u srednjem vijeku, premda bez mogućnosti osnaživanja te svijesti zbog uvijek snažnijih i velikih osvajača koji dolaze ili prolaze ovim prostorom. Važan doprinos nastanku i deosmanizaciji bosanske samobitnosti pojavljuju se u književnosti, orijentirajući se van imperijalnog kruga uz sublimaciju bosanskog izraza, gradeći autohtoni izričaj. Jedna vrsta vakuuma osjeti se i danas prevashodno u djelovanju onih koji ga drže vlastitim usponom na uštrb legitimacije jedinstvene kulture i kulturnog kao osnove za građenje odnosa na domaćem i međunarodnom planu.

Razni pokreti i incijative poput pokreta za autonomiju, završavali su neuspjehom ili zaboravom zbog sluganstva i nepoznavanja vlastite povijesti i naslijeđa zanemarenog stoljećima. Na području bivše države i dalje zaokupljene teretom Drugog svjetskog rata i kursa koji oblikuje umjetničku i kulturnu sferu na nov način sa uticajem istočnog bloka i novih stremljenja sa zapada. Teška politička legitimacija, ratna i poslijeratna zbivanja, ideologija, istorijski mitovi, ratni zločini i druga dnevna politička pitanja. Sve zajedno komplikuje situaciju u državi koja se mijenja, interferira, i ohrabruje nove mitove. U nastojanju da se dekonstruira period društveno-kulturnog razvoja u eri socijalizma, i prije, institucije koje su učestvovale na mnogim događajima u zemlji i van zemlje, pojedinci i grupe koje su oblikovale naučni, kulturni, ekonomski, javni i medijski prostor bile su isprepletene sa tenzijama u društvu. Pojedini umjetnici gostujući u različtim medijima, nastoje "rekonstruirati" taj neponovljivi kulturni imidž Bosne i Hercegovine koji je vladao tijekom 80-ih godina 20. stoljeća, stvarajući svojevrsni postmoderni "ideocentrizam" koji se koristi u svakodnevnim političkim prepirkama i rekonstrukcijama onoga što se dogodilo i zašto se dogodilo."

S druge strane, takvo tumačenje bliže i dalje historije direktno utječu na cijeli sistem vrijednosti koji nije mainstream, ali on živi kao oblik nelustrirane ideološke svijesti koja postaje glasnogovornik nove težnje i ohrabrujući nove nesuglasice odozdo prema gore, sve do političkih interpretacija. Upravo je taj odnos koji se ne može svesti na kulturu i njene produkte, važna determinanta događaja koji preplavljuju političku, ekonomsku i svaku drugu sferu kulture i doslovno su protiv konačnog čina ove predstave.

Kultura je upravo taj faktor integracije u Bosni i Hercegovini što ga čini jedinstvenim, iako malim, ali prilično rasprostranjenim u svijetu i kreativnim potencijalom prilično moćnom mediju. Jedinstveni kulturni prostor koji nije zasnovan na zajedničkim prostorima na kojima sam ukazao, ne samo na period socijalizma, već i mnogo duže, od srednjeg vijeka, gdje je bosanska kultura dobila pečat autonomnog suživota tri konfesije i krstjanstva koji je bio jedina državna religija u Evropi u to vrijeme, uz tri etničke grupe koje čine ovu kulturu još bogatijom sa svim drugim raznolikostima. Perspektiva i značaj mitologije kroz istoriografiju odražava kulturni i umjetnički pokret, razni povijesni događaji su još uvijek nejasni i stvaraju dodatna pitanja i kontroverze, a tiču se razdoblja 80-ih prošlog stoljeća. Ponekad se čini da kultura i različiti oblici umjetnosti iz perspektive mlađih generacija, komuniciraju i pokušavaju stvoriti novi oblik dijaloga, kao što je to slučaj u drugim sferama.

Rekonstrukcija kulture i stapanje različitosti čine istinski značajna dostignuća uključujući i područje Bosne i Hercegovine kroz istoriju, pa čak i danas odražavaju utjecaje istoka i zapada, koji se zamjenjuju na njenom tlu. To je autentično hronološki slijed može se pratiti natrag od praistorijskog doba, sve do srednjovjekovne bosanske države, uticaja Rima i Carigrada, Otomanske i Austro – Ugarske imperije te perioda prve i druge Jugoslavije kroz samoupravljanje, uz specifičan oblik socijalizma i rađanje nove kulturne elite u previranjima i novoj formi izražavanja interpretirajući aktuealnu društvenu zbilju.

 

Zaključak

U Bosni i Hercegovini kulturno pitanje dobija još nekoliko dimenzija u svijetlu trenutne situacije, razdvajanja određenih kulturnih institucija, nemogućnosti finansiranja, nedostatka novih projekata i svođenje kulture i njenih protagonista na statističku grešku, za različite svrhe od strane političkih elita. Upravo te elite ignorišu ili koriste kulturu i njene proizvode za sopstvene potrebe na nov način, "orkestrirajući" istoriju i dnevna politička pitanja koja umjetnost može da uobliči i predstavi u novom svjetlu, međutim od poticanja prosečnog, “konzumenti” se pretvaraju u glasače. Ovakva fragmentacija kulturnog simbolizma i politike od strane kolektiva podupire podjelu u sferi kulture, dijeleći bogatu kulturnu baštinu čitave memorije za razne svrhe. Ova faza postaje lišena bilo kakve estetske i umjetničke vrijednosti koja može da širi sferu određenih kulturnih segmenata i poimanja kulturnog kao jedne nove društvene svijesti. Književnost je uvijek sjajan primjer očuvanja tog prostora, koji po svojoj funkciji odražava individualnu svijest, doživljaj i poniranje u različite oblike svjetova i likova. Predratni i poslijeratni period uveliko se razlikuju ne samo zbog okruženja, već i zbog snažnijeg utjecaja i napora na kanale kulturnih proizvoda i njegovog krajnjeg cilja ili barem pogrešno shvaćenog i osuđivanog od strane onih gledatelja ili slušatelja koji su osujetili kulturni doprinos.

Bilo bi poželjno da se diskusija vrati na onu stranu koja nije obojena ideološkim ili nacionalnim diskursom u interpretaciji, ponovnoj evaluaciji i, veoma značajno, novim istraživanjima i naučnim otkričima bogatog više milenijskog naslijeđa. Pokretačka snaga ideje nije destrukcija već konstrukcija nove zbilje koja već pati i traži izlaz, ukoliko nema te energije proističe da konflikt opstaje, produžava vijek trajanja i zadobija novu energiju u stvarnosti. Ono što je jednostavnije od mogućnosti, postalo je utopija realnosti izgubljena paradigma stvaranja bitka od nebitka.

Mogućnost za obrat je i potpuno odustajanje od sudjelovanja u tome bez pogovora, kroz snažnu borbu i otpor prema zidovima koji se grade u nama i pred nama i sa kojima treba živjeti za nekoga lakše za nekoga teže, mada ignorancija često vodi iz očekivanog u neželjeni, a možda i sasvim novi smjer kretanja, koji polazi od samopriznavanja i prihvatanja pluralosti identiteta.

 

KNSINFO/28.6.2025.