Kroz smijeh do smisla: Egzistencijalni humor Heseovog Stepskog vuka
PIŠE: Lejla Lačević-Mizdrak
Postoje književna djela koja su nadmašila prolaznost vremena, koja su iznad svakog vremena
u kojem se čitaju. Heseov Stepski vuk je upravo takvo djelo, na koje je teško, gotovo nemoguće, ostati
ravnodušan. Većina književnih kritičara će ga označiti najpoznatijim Heseovim djelom, ne umanjujući
pritom značaj Demijana, Sidarte ili Igre staklenim perlama. Ovo je kompleksna filozofska mapa na
zamršenom putu čovjekovog pounutrašnjenja do kojeg dolazi onda kada je ono vanjsko –
neprihvatljivo, neshvatljivo i nepodnošljivo. Skromno je reći da Stepski vuk svog čitaoca ikada može
zateći spremnog, jer zadire duboko u duševne provalije i potrese, i to na način koji zahtijeva da se
zaista nad sobom ozbiljno zamislimo.
Roman je pisan kao neka vrsta biografije Harija Halera, struktuiran na vrlo zanimljiv način:
Prvi dio je takozvani „predgovor izdavača“ u kojem čitakac dobiva osnovne informacije o glavnom
liku i njegovoj sudbini; sljedeći dio su Harijeve vlastite zabilješke o sebi samom, dok je srž radnje dat
u trećem dijelu pod nazivom „Rasprava o Stepskom vuku: samo za poremećene“. On je ujedno i priča
o potrazi za identitetom (ko sam ja ... i zašto sam to što jesam?).
Haler je buntovni zanesenjak, čovjek čija duša nema utočište, on život ne živi već ga trpi,
ožalošćen što sve „smrdi na trulu istrošenost“. S jedne strane asocijalan, ćudljiv i tragičan lik, s druge
inteligentan, iskren, i plemenit. Koliko god se trudio, ne uspijeva se, čak ni onda kada govori
njegovim "građanskim" jezikom, sporazumjeti sa svijetom, jer ga unutrašnji košmari progone i ne
ostavljaju na miru koji mu je neophodan. Iako teži smrti, svjestan je da ona nije izlaz: „Objesiti se, to
je možda teško, ali živjeti je mnogo, mnogo teže!“. Njegov duševni rascjep se kroz čitanje toliko
stvarno doživljava i osjeti, da se gotovo možemo poistovijetiti sa njim, pa i onda kada ljude prekorava
što „se igraju sa svojim igricama i trče za svojim važnostima, umjesto da se opiru rastužujućoj
mehanici i očajno zure u prazno...“. On se ruga onome čiji dio ne može postati, iako ponekad
pokušava.
Hari sam sebe naziva Stepski vuk, zbog toga što smatra kako ima dvojaku prirodu: ljudsku i
vučju. Ali, takvo, dvojako određenje duše je samo zabluda: duša je mnogostruka, i otud dolazi sva
patnja. Uz to, ta mnogostrukost nije monogamna, već poligamna: radi se o cijelom spektru
protivrječnosti koje se, naposljetku, međusobno ne isključuju. Čak i da se prihvati njegovo mišljenje
da se radi samo o dualnosti - ona nije previše, a naposljetku je ipak - pluralnost! Čovjek je most
između prirode (jednostavnosti, nagona) i duha (višeg, uzvišenja). Na tom mostu sudaraju se prosjek i
nadprosjek, divlji vuk i kulturni čovjek, ali samo njihovo istinsko jedinstvo garantuje kakvu takvu –
opstojnost u svijetu malograđanštine i šablona. Samoubistvo, koje je Hari planirao, možda bi ubilo
jednog njega u njemu, ali šta je sa svim preostalima? Očovječenje zahtijeva onaj mučniji i teži put –
ka samom sebi: „Moraćeš u svoju bolno proširenu dušu primati sve više Svijeta, naposljetku i cijeli
Svijet, da bi možda, jednom stigao do kraja, do mira.“
U Raspravi o Stepskom vuku, nailazimo na tri vrste ljudi „u prostoru svijeta“: prvo, to su
intelektualci/umjetnici koji prešavši građanske barijere dosegnu svemir; drugo, otrgnuti tragičari koji
su našli put u bezuslovnost i propadaju „na način dostojan divljenja“, i treće - oni čijim talentima
aplaudira građanstvo, koji imaju imaginaran svijet u kojem suvereno vlada humor.
Radi se o„nemirnim stepskim vucima, tim stvorenjima koja neprekidno i strahovito pate,
njima kojima je uskraćena tragika, kao i sila potrebna za prodor u zvezdani svemir, njima koji osećaju
da su pozvani za bezuslovno, a ipak ne mogu da žive u njemu, njima se pruža pomirljiv izlaz u humor,
ako je njihov duh usled patnji postao dovoljno snažan i elastičan. Humor uvek ostaje na neki način
građanski, iako je pravi tip građanina nesposoban da ga shvati.“. U toj imaginarnoj sferi humora
višestrukost koja je zajednička za sve stepske vukove ostvaruje se u svom punom dometu, uključujući
i građanstvo.
Latinska riječ humor označava tekućinu, tjelesni sok, ono što poput krvi i vode natapa
skamenjenog savremenog čovjeka životom. Zašto je Hariju neophodan humor? Njegova je osnovna
funkcija da ga na jednostavan način nauči da sve te (malo)građanske sitnice koje svakodnevno prezire
u svom kumulu zapravo čine život zanimljivim ili bar podnošljivim; humor razdosađuje učmalu
ozbiljnost života i čini ga smislenijim.
„Živjeti na svijetu kao da to nije svijet, poštovati zakon a ipak biti iznad njega, posjedovati
"kao da se ne posjeduje", odricati se kao da to nije odricanje – ostvariti sve te proizvoljne i često
formulirane zahtjeve jedne visoke životne mudrosti, u stanju je jedino humor.“ Humor je zaista most
prema smislu koji povezuje sve raznolikosti u jednu prihvatljivu opštost, zupčanik čija je funkcija
omogućiti da životni lanac koncentrično kruži i da se ostane u kakvoj-takvoj ravnoteži: „Jedino
humor, taj divni izum onih kojima je preprečen put ka onom najvišem za šta su pozvani, taj izum onih
skoro tragičnih, najdarovitijih nesrećnika, jedino humor (možda najčudnije i najgenijalnije dostignuće
čovečanstva) izvršava i ono nemoguće, naime, spaja i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bića u zracima
svojih prizmi.“
Bijeda ljudskog života može se prevladati jedino ako se spozna i prihvati, jer je jedino humor
lijek za bolesnu dušu. Hariju ne možemo pripisati potpuno nezalaganje da se uklopi, u trenucima kada
čovjek ušutka vuka, on radi sve one iste stvari koje rade "obični" ljudi. Tako, prilikom posjete svom
prijatelju profesoru, on pokušava, ali ne uspijeva da pogodi ton, i kako sam kaže: „moji pokušaji da
budem humorističan izazvali su neraspoloženje...“. U gostionici simboličnog naziva „K Crnom orlu“
Hari sreće djevojku Herminu – „ podsjećala me na nekoga, na koga li?“, ona je zapravo njegov alter
ego, koji treba spomenuti iz nekoliko razloga: ona će ga podučavati plesu, koji simbolizira umjetnost
kao univerzalni književni motiv; ona mu skreće pažnju da je proveo godine učeći i školujući se, ali da
„ono malo vremena i novaca za nekoliko sati nastave plesa“ nije smogao, iako je potrebno da „nauči
plesati, da se nauči smijati, da nauči živjeti“; ona mu ukazuje na važnost jednostavnih stvari koje ne
treba zanemariti bez obzira na svoj genij.
Harijev život nema smisla u doslovnom smislu te riječi, ali ga naslućuje: „Ako i jesam
zabludjela životinja koja svijet oko sebe ne shvaža, ima ipak nekog smisla u mom ludom životu“. Put
do smisla ukazaće se kada uoči poziv za odlazak u Magično pozorište – samo za ludake, cijena ulaska
– razum – nije za svakoga. Ono je psihotični odraz njegove podsvijesti, a Hari postaje Alisa koja
trčeći za zecom odlazi u Zemlju čudesa, u novi i potpuno drugačiji svijet u kojem je sve moguće. To
će biti test za njegovu dušu, jer će se morati suočiti sa svim onim dilemama i pitanjima za koje nije
nalazio rješenja/odgovore u stvarnom svijetu.
U ovom dijelu primjećuju se nadrealni elementi romana: događaji iz Magičnog pozorišta
pokazuju svu složenost ljudskog uma i mogućnost nesvjesne promjene: u interakciji sa novim
ljudima, u ovom slučaju u odnosu Harija sa Herminom, Marijom, Pablom, Mocartom, Gustavom,
Dorom; sjećanje na infantilno doba prožeto nagonom (došlo je do njegovog rasterećenja!) i strašću,
sada proživljeno u potpunosti; interakcija sa umjetnošću (Šubert, Šopen, Betoven, Brams) koja je
besmrtna; interakcija sa stvarima - automobili koji su simbol moderne mašinerije koja "mrvi" čovjeka,
tehnološki rat u kojem ljudi ubijaju jedni druge.
Na kraju romana, vidimo Harija koji će kroz igre, historijske likove i ekscentrične situacije
otkriti svoju pravu prirodu, sa najvažnijim zadatkom – da nauči smijati se samoj sebi. „Kabinet za
humor: ovdje se nalazite u školi humora, treba da naučite da se smijete. A početak svakog višeg
humora je da čovjek više ne shvata ozbiljno svoju sopstvenu ličnost.“ Tu će spoznati da svako
njegovo "ja" predstavlja po jednu figuricu na šahovskoj tabli života. Kabinet za humor je zapravo život
koji je potrebno prigrliti i pojednostaviti.
Stiče se blag utisak da Hari ne uspijeva koristiti onaj minimum humora koji je sine qua non da
se izdrži apatija kojom ga gađa sudbina. "Mocart" će mu reći: „Ali još ćete se naučiti humoru, Hari.
Humor je uvek Galgenhumor, odnosno humor ispod vješala, a po potrebi naučićete ga na vješalima.
Jeste li spremni na to? Da? Dobro, onda idite državnom tužiocu, pa se izložite čitavom aparatu sudskih ljudi, kojima nedostaje svaki humor, sve dok vam, u rani jutarnji čas, u dvorištu zatvora,hladnokrvno ne odrube glavu“.
Nakon fikcije Harijevog smaknuća zbog takozvane zloupotrebe Magičnog pozorišta, presude i kazne
„vječnog života“, Mocart će mu dati magičnu formulu za taj život: „Treba da prihvatite humor
života“.
Našeg Harija ostavljamo ispred pozorišta, gdje sada stoji svjestan da je „sto hiljada figura
životne igre u njegovom džepu“, gdje se, potresen zbog toga što naslućuje smisao, sprema da ponovo
„odigra igru“. Nadajmo se da će, ovog puta koristeći se humorom, lakše podnijeti pakao svoje nutrine:
„Jednom ću bolje igrati tu igru figura. Jednom ću se naučiti smijati“ – sretno, Stepski vuče!
Umjesto zaključka ili Igra još traje
Ima još stepskih vukova... vukoljudi (nepriolagođenih) i ljudovukova (neprilagodljivih).
Razlika je u tome što prvi nisu našli smisao u opštem, građanskom, dok ga drugi tu nikada neće naći. I
jednima i drugima potreban je humor. Neprilagodljivi bivaju osuđeni iz dva razloga: prvi je zato što ih
se ne razumije, a drugi je svijest da ih se ne može razumjeti. Oni koji su se otrgli od "zlatne sredine"
uglavnom završavaju u blatu. Da u njima ima bar nešto od prilagodljivosti, držali bi se u toj sredini,
makar i jednom rukom. Ali, njihove ruke i obje noge su izvan žice, zato vječito krvare. U glavama im
je previše vječitih upitnika, emotivna strana njih same preplavljuje, a ostale oko njih potapa. Zbog
toga nikad neće biti "kao sav ostali svijet", i čim prije to prihvate, prestaće da se kao fašiste ponašaju
prema sebi...
Formula za življenje bi, dakle, u kružnici humora, glasila: malograđanstvo, učmali sistem i
tradicija x bunt i sentimentalnost % sa "stati objema nogama čvrsto na zemlju – ne lebdjeti između
jave i sna". Može i drugačije: jedan minus jedan je nula, jedan puta nula je nula. Kreće li se uvijek od
nule? Da, ako nema humora, jer se samo njegovim posredstvom može dokučiti smisao. Trebaju nam
hermine koje će prišapnuti da ne živimo da bismo poništili smrt, već da bismo je voljeli, istovremeno
je se bojali i u toj simbiozi ponekad doživjeli ponešto od "plamička života".
Revolucionare u sebi, istina, humorom nećemo ušutkati, ali ćemo im pomoći da što bezbolnije
postoje u okviru poretka. Moramo se susresti sa samim sobom! Stajati na mostu humora koji vodi do
smisla, slušajući Mocarta, čitajući Getea, pravilno rasporediti figurice ...
KNSINFO/15.07.2025.