Prispjele aplikacije na javni poziv "PRVA KNJIGA"
1.Mirela Bašić / Zenica
2. Ishak Kuljančić / Nova Kasaba, Milići
3. Amina Hrnčić / Maglaj-Sarajevo
4. Anel Mušanović / Sanski Most
5. Berina Spirjan / Sarajevo
6. Azemina Krehić / Kakanj
7. Gorana Divjak / Banjaluka
8. Ana Jugo / Sarajevo
Ana Jugo (1988.)
Sarajevo
Nsalov: "O SJETI, NAJLJEPŠOJ OD SVIH TUGA"
SADRŽAJ: poetsko-prozna zbirka
NEPOVJERENJE POEZIJI
Moja priča, moj glas,
Moji snovi i sjećanja,
Moje riječi,
Podsjetnici na papiru...
Kome ću ostaviti
Sav svoj svijet
I hoće li neko znati
Čuti i oživjeti
Uspomene stranca
U zbrčkanim slovima
I pronaći skriveni smisao,
Kome će služiti
Kome će dati glas
Moje pjesme i tajne
U zagonetci sačuvane
Kad me vrijeme
Od njih rastavi?
BIJEG
Tišina kao hladni prsti
Neki nitasti nemir
Groteskna tama
I negdje u mraku
Svijest kao zvijer
Misao kao oštrica noža
I već izgubljena bitka
Popuštaju brane
Pred bujicama tame
Sjećanje, znanje, spoznaja
Vrtlozi, prašina, nemir
I odjednom zatišje
Slatko okrepljenje sna
Još jedan bijeg
Uspješna misija.
OSLUŠKIVANJE
Je li samo varka što odjekuje
je li to samo lažna utjeha
ili me neko zaista čuje
postoji li stvarno u daljini
kao skriveno značenje stiha
nemušta, ali svevideća snaga
koja me ne prepušta sudbini
koja je sagovornik usamljenih
i utočište svih izgubljenih
postoji li univerzalna istina
koja voli i boli i sudi pravo
i ne strahuje od prolaznosti
ni varljivih snova i godina?
O SJETI
Gazim po plitkoj vodi
Bosim nogama
Padaju zvijezde
Noćas s neba.
Srebre se na mojim dlanovima.
Zrak miriše na slatko
Miris mlijeka
Iz mjesečeva bistrog slapa.
Do mene dopire
Potmuo zvuk koraka
Kozmičkih šetača.
Ćutim njihovu samoću.
Od svih tuga
Sjeta je najljepša.
Gorana Divjak (1990.)
Banjaluka
Naslov: "POMRAČENJE"
Sadržaj: prozna-poetsko zbirka
Izbor:
KIŠA
Samo jedna kap kiše, stvorena sa toliko ljubavi i strpljenja, samo ona nosi glas bogova. Pojam savršenosti, koja se kristališe na mjesečini i stvara dugu na sunčevim kracima. Jedna kap, koja stvara cjelinu - kišu - jedini pljusak života.
Djevojčica je sjedila na korjenju, velikog i starog drveta, koje je izvirivalo iz zemlje. Tako mala, a tako usamljena, kopala je po svojoj kratkoj prošlosti. Iako ona nikad ne plače, u toj toploj noći suze su joj pravile društvo. Tamnim nebom se prostirala narandžasta svjetlost koja je probijala iz visokih fenjera, oko kojih su igrali noćni leptiri. Vjetar je bio kao dugi i beščujni dah, koji je bježao iz njenih pluća. Gledala je kako svjetlost nestaje u tami i primjetila sitne kapi kiše koje su lagano počele padati. Bilo ih je tako malo, ali njoj je i jedna bila dovoljna. Nije željela da je krošnja drveta skriva od njih.
Izašla je pod otvoreno nebo i raširila ruke da je što više kapljica dotakne. Išla je tako sporo po mekoj i zelenoj travi zatvorenih očiju, uživajući u trenutku. Željela je da osjeti kišu na sebi, da postane dio nje. Legla je na travu i gledala kako kapi kiše padaju sve brže. Dodirivale su njeno lice kao nježni poljupci, davale joj toliko ljubavi. Stisnula bi kapke i osmjehnula se svaki put kada bi joj koja kapljica upala u krupne oči. Tankim prstima njenih malih šaka milovala je travu pored sebe. Više joj ništa nije smetalo i ništa drugo sem kiše joj nije trebalo. Ipak postoji savršenstvo - mislila je - ipak postoji nešto vrijedno, što ima svrhu. Podigla se u sjedeći položaj, a mokra kosa joj je padala preko lica. Ubrala je jednu duguljastu travku, ni sama nije znala šta je to bilo. Bila je samo svjesna da je travka bila živa i da ju je ubila. Bilo joj je žao, držala je tu jadnu biljčicu u rukama i posmatrala ju je tužnim očima, dok je kiša oko nje sve jače padala. Čudno je kako niko na to ne obraća pažnju - pa i biljke dišu i vole kišu. Obuhvatila je noge rukama i naslonila bradu na desno koljeno. Dok joj je pogled zurio u daljinu, nije ispuštala onu biljku koju je ubrala.
Kiša je pljuštala po starim krovovima i pustim ulicama. Mogao se upratiti samo neki putnik koji trči da se što prije skrije. Kapljice su se od brzine pada odbijale od tvrde podloge i opet padale na njih, ali sada u više dijelova. Sve se činilo mrtvo, ali niko nije slutio da baš u tom trenutku sve živi. Kiša je čistila ovaj svijet, a djevojčica ju je slušala, slušala tu najljepšu melodiju.
NEMIRNE DUŠE MILIONA
„Uništili ste našu zemlju. Ukrali ste naše živote i sad lutamo kao fantomi, izjedeni mržnjom. Pljujete otrov po našoj krvi, trujete nam dostojanstvo, koje pokušavamo dići iz pepela, tim lažima vrijednima smrti.
Da li znate kako je živjeti kada života nema? Ne, ne znate! Vi se samo znate tuđim životima hraniti. Hraniti vaše prokletstvo, prokleti bili! Kako i da znate kakav je osjecaj kad ti ukradu ono najvrijednije, kada vi nemate osjećaje?! Zato i ne znate reći kakav je to osjećaj imati na duši odgovornost za uništenje miliona ljudi! Vi nemate dušu, jer vi niste ljudi!
Nemate vi dosta toga, ali vam pakosti i prljavog novca nikada ne manjka! Nemamo ni mi dosta toga, što je vrijednost vašeg života, ali imamo dovoljno prezira, da vas progoni i nakon groba. Imate li mirne snove, gospodo, što u svojim rukama držite konce sudbine miliona?
Plaše li vas krici i kletve prožete u bijesnim vjetrovima što pustoše ono što vi već opustošili niste?! Kažete da ne dospijevaju do zidina koje ste podigli na leđima tuđe patnje? Ne čujete, ne vidite, ne vjerujete u krug sudbine? Onaj ko je bio gore sada je dole, ali onaj što je dole biće opet gore.
Mirno spavajte, ali kada nam ukradete i posljednji dah, jer nemate ništa drugo, ne zaboravite da za razliku od vas, mi imamo duše, koje su vječne, a ništa ne utjeruje strah u kosti kao kada te progone nemirne duse!“
Sve to izgovori rob posljednjim atomima svoje snage, držeci grumenje zemlje u šakama izderanim od teskoga rada, dok su gorke suze zastale na mistočnom osmijehu sablasne nade.
ZAPJEVAT' ĆU PJESMU
Zapjevaću ti pjesmu
Topliju od vatre
Svjetliju od sunca
Zapjevaću ti pjesmu
Poljubiću te njome
Jače od bilo kog poljupca
Zapjevaću ti pjesmu
Koja zna da plače
Dok čita tugu iz tvog srca
Zapjevat' ću pjesmu
Koja zna da čuva razigrani pogled
I osmijeh sa tvog lica
Zapjevat' ću pjesmu,
Prigrlit te njome,
Jer postoji samo da te čuva
Zapjevat' ću pjesmu
Jer ti si moja sreća
I kad kroz život oluja nam duva
PODAJ ME SLOBODI
Počuj zov
Duše djeteta
Zarobljene u mom tijelu
Djeteta što se guši
Promrzlo od tuge
Šćućureno u samoći
Pusti me - reče jecajući -
Pusti me
Pusti u slobodu
Podari me vjetru
Neka me nosi
Daleko ka horizontu
Neka me vječnost prigrli
Ja pripadam nebu
Podaj me slobodi
Pusti me – reče jecajući –
Pusti me
Pusti u slobodu
Podari me šumi, neka me njiše
U svojoj milosti i pažnji
Podaj me vodi, neka me nosi
Da ne plačeš više kroz moje oči
Pusti me – reče jecajući –
Zaboga
Podaj me slobodi
Azemina Krehić (1992.)
Kakanj
Naslov: "IN OBSESSIAM"
Sadržaj: zbirka poezije
Izbor:
IN OBSESSIAM
Izgradio si sebe u sebi
a oni bi da te ruše ...
Pusti ih iz svoje misli !!!
To strah među njima
radi neimare
Kad nas Milosnog moć izmiri,
nestat` mora razdor sav !
Svaki koji zna za ljubav
neka tiho podigne svoj glas !
KOZMOPOLITIZAM KAO PRIVID
Slika jučerašnja
Sjediš u mojoj avliji,
na mome kamenu.
Potom,
bereš moje smokve.
I dok ti svježe mlijeko klizi niz prste,
kazuješ mi da Bog nije postavio granice među ljudima,
već ljudi sami.
Slika današnja
Provaljuješ u moju avliju,
razbijaš moj kamen,
podrezuješ moje stablo smokve,
i dok ti znoj i gnijev izbijaju iz tijela,
ti urlaš, progoniš me,
kuću mi pališ,
i dom moj ništiš.
Slika sutrašnja
Sjedim na tuđem kamenu,
bez igdje ičega,
pitajući se;
kakve si to granice u svojoj glavi postavio ?
Šta si mi to uradio ?
Otkud ti samo pravo ?
VJEČNO BUĐENJE
Stanje polusvjesnosti...
Nepomična, ležim na starom drvenom krevetu.
Izdaleka, čujem ezan,
koji se razliježe prostorom kao eho s onog svijeta...
U sobi se pojavljuju prvi od posljednjih zraka ovozemaljske svjetlosti,
i igraju se na zidovima punim vlage.
U tu igru se upliću i sjene kvrgavog drveta tise.
Vjetar lagano, uporno, i odveć dosadno udara o prozor.
I najzad, otvara ga !
Mirisi kadulje i lavande ispunjavaju mi začepljene nosnice.
Polusvjesnost prelazi u nesvjesnost.
Ezan postaje sve glasniji.
Mislim da odlazim tamo gdje i trebam biti.
Samo neka je po Milosti Njegovoj.
KONTRASTI
Večeras ću obući raskošnu haljinu skromnosti,
crnu, ali, ipak bijelu od čednosti,
i poći ću u tople odaje od leda.
Plesat ću cijelu večer mirno stojeći,
i gledat ću te zaklopljenih očiju.
I bit ću idelno nesavršena,
i osjetit ću slobodu zatočena.
I bit ću snažno slaba,
tu, pored tebe,
jer te volim.
Berina Spirjan (1999.)
Sarajevo
Naslov: "DA LI JE BIO KRAJ"
Sadržaj: poetsko-prozna zbirka
Izbor:
ČEKAJUĆI TAHIRA
Čeka i ona svoga Tahira,
dok joj suze umivaju lice.
Možda više nego Minja
možda jače, kao oluja.
Još uvijek misli o tebi
iako joj razum sjećanja briše,
u njenom sjećanju ostat ćeš ti,
i tvoje oči boje kestena.
Da li je tvoja suza srebrna?
Da li je tvoj osmijeh jači nego prije?
Još uvijek razmišlja o tebi
ime Tahir, pogrešno ti je.
Prestani je gledati,
dok sviraš gitaru,
prestani je pitati,
dok rosne kapi kiše
umivaju joj lice.
Pogledi govore više od riječi,
još uvijek razmišlja o vašoj sreći.
Dvoje ljudi koje tiho pate
DA LI JE BIO KRAJ?
Zatvorila je oči i zurila u tamu. Ove večeri odlučila je dovršiti započetu priču, pokrenuti davno započeti film. U tom filmu zvanom iluzija, ona je glumila glavnu ulogu. Mnogi su joj govorili da je vrijeme da zelenooka zatvori oči, noćas će ponovno igrati stari film. Sjećaš li se onog hladnog decembarskog dana, one noći prepune zvijezda i jedne noći bez mjeseca. Žurimo, žurimo, žurimo. Uvijek žurimo. Nikada nemamo dovoljno vremena ovdje, uvijek želimo stići tamo. Vilsonovo šetalište, te noći je bilo prepuno zaljubljenih, sretnih ljudi. Od tada polagano dolazi vrhunac svega, sreća polahko odlazi u zaborav, a tuga postaje svakodnevnica. Kiša u njenom srcu svakim danom sve jače pada, a on nije svjestan šta gubi. Tišina oko nje, ponegdje u daljini čuje se cvrkut ptica. Odlučila je pobjeći od svijeta i doći na mjesto gdje ga je prvi put srela. Voljela je da vrati taj trenutak i da sve promijeni. Prolazi sada i gleda sretne ljude, ljude koje žive život bez problema ili se pretvaraju da je tako. Da li se sjeća prve izgovorene riječi sa njom, vjerovatno mu je svejedno, ali odluči pisati. Napiši bar jedan stih posvećen njoj, zamoli je da pođete u život. Gdje li je ove noći? Među njima je ostalo mnogo toga nedovršenog. Ponovo te je vidjela, sada na fotografiji. Opet je poželjela njegove oči. Noć bez glasa, bila je na njenim vratima. Kiša je lila satima, a kapi su se slijevale niz njihova lica. I neka je, bar je suze krila. Da li je postojala jedna ljubav? Ili su ljubavi mogli imati toliko da im svaka naredna bude kao prva. 21. decembarska noć. Šetnja Vilsonovim šetalištem. Njihovi pogledi su se na trenutak sreli. Zelenooka je zakoračila, a korak je bio kao u snu. Na trenutak sve je stalo. Samo njih dvoje su tu, u Omladinskom šetalištu. Nije bilo riječi, izgovorenih, riječi su se nizale pogledima. „Ljubav nikada ništa ne zahtjeva, već samo daje. Ljubav samo pati, nikada se ne kaje i nikada se ne sveti“ – pomislila je na Mahatmine riječi u trenutku. Odlaze iz šetališta, i on i ona, nisu zajedno. Od tog dana su se svakim danom sretali i najzad su se upoznali. On je nikada nije zavolio, bar ona nije znala. On joj je bio sve. Tako je kratka ljubav, a tako pust zaborav. On i ona imali su toliko toga zajedničkog. Ona se borila protiv svih čak i onih najjačih, ali nije odustala. Do jučer kada bi vidjela njegovo lice, bila je sretna. Danas sve je doseglo vrhunac, ne vrhunac sreće već tuge. Pala je u depresiju. Život joj je postao samo igra, a on mladić koji joj je do jučer bio sve, postao je samo najveći igrač u njenoj igri. Postavila bi mu nekoliko pitanja, a njemu je bilo svjedeno, da li da se poigra sa njenim emocijama ili da ode kao najveća kukavica. On se poigrao sa njenim životom, kao da je bila marioneta, a ona je pokušala da održi riječ. Pokušala je da voli bez granica, ali je ljubav otišla. Svakim danom bio je sve dalje, ali nije razumio poentu života. Ljubav, ona bez granica, u kojoj nekoga više čuvate da ga ne izgubite nego vlastiti život, nestala je. Koračala je koracima teže nego prije. Svakim danom vraćala se u Omladinsko šetalište i pomjerala kazaljke unazad. Iznova se vraćala u stari vrmeneplov. Ispred nje je klupa na kojoj su se prvi put vidjeli, danas je prazna. U njenom životu još jedna iluzija. Tišina je postala jedini smisao njenog života. Tiho, ali bolno njena duša jeca. Stajala je tu, na mjestu gdje su se razmjenjivali ljudi, odlučila je da sve završi kako je i počelo, pogledom u daljini na kome se on ukazuje samo što ga ona više ne iščekuje. Prazna klupa joj više ništa ne znači, kao ni ono Omladinsko šetalište, postali su samo jedna nekada nazvana prošlost. Nije više osjećala strah. Znala je da ne može, da nikada neće prihvatiti da bude ukalupljena, okovana u lancima, makar to bili lanci ljubavi. Željela je zadržati slobodu, moći da prelazi preko granica misli, osjećanja pa i ljubavi. Odbacila je u jednom trenutku sve što je stalno i trajno držalo čvrsto u jednom lancu, jednom mjestu u jednom vremenu. Kada se ovog jutra probudila, pogledala je kroz prozor. Kiša je padala tiho, baš kao i one decembarske noći. No, ništa nije bilo kao prije, samo su se godine nizale jedna za drugom. Željela mu je da bude sretan jer je njegova sreća i njena, makar sreću ne tražio u njoj. Njeno srce će ga dugo pamtiti. Danas, ove večeri kada je prošlo mnogo od te decembraske noći, tačno u ponoć, završava davno započetu priču, odigrava posljednju scenu filma. I kao što je srce jedno, dovoljno je samo za jednog. Bio on blizu ili daleko.
BOSNA I HERCEGOVINA
Idemo nekuda daleko
daleko od sunčevog sjaja
gdje čovjek nije čovjek
i ljubav prema zemlji je patnja.
Priznajem, pobjegoše od tebe
u nadi za bolje sutra,
a tek shvaćaju da rodni je kraj
tamo gdje topla su jutra.
Vijekovima Bosna
ratovat je znala,
da bi ovom narodu
domovinu dala.
I onda, kad zatvorim oči
vidjet ću njenu bol
ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.
Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji
ponosno i besmrtno. BOSNU.
USPOMENA
Ni sami ne znate koliko ste sretni što u životu imate nekoga ko će vam vjerovati, nekoga da zagrlite, nekoga ko će vam izmamiti osmijeh. I ona je to imala nekada. Ti dani. 31. decembar. Neko bi rekao kako taj dan može biti loš i užasan. Snijeg. Šta snijeg može donijeti osim radosti? Može. Mnogo toga lošeg. Kao naprimjer, gubitak voljenih osoba. I danas kao i svakog drugog dana sjedi na groblju, kao da joj je postao drugi dom. Tu žive njeni najmiliji. I za sve ovo što je doživjela, vješto je, sve osim tuge skrivala iza hladne maske lica. Već dva dana ona pokušava da se suzdrži i ne ide na groblje, prisjeća se dana koje je preživjela u proteklom ratu u Bosni. Teško iskustvo, zar ne? Sjedi u svojoj sobi i zamišljeno gleda u neku tačku na zidu. Dva dana nije izašla iz sobe. Samo plače. Ne prestaje plakati. U glavi joj se vrti uspomena s njim, ili ipak s trojicom njih. Ljubavni trougao, ili ipak nešto drugo. Komplikovana sudbina iz filmskog života ili nešto više. Od dana kada ga je upoznala vrti uspomene s njim. Boji se da je ne zaboravi, ili kad se njegove usne nađu na njenim. I razmišlja šta bi se desilo da nije otišla u Vilsonovo šetalište. Za ova dva dana se isplakala kao nikada. Ali, tako je, kako je. Divan dan da započne zimski raspust. Posljednje što vidi je njegov osmijeh. Ah, a njeni roditelji... A taj rat šta bi se desilo jednostavno kad ga ne bi bilo? Čita pisma koja je pisala u ratu s njenih 16-17 godina, predosjećala je ljepšu budućnost. Ali snježne marionete se poigraše sa koncima sudbine.
Anel Mušanović (1998.)
Sanski Most
Naslov: "S LJUBAVLJU I MRŽNJOM" -
Sadržaj: zbirka kraćih proznih radova
Izbor:
Ponekad zaboraviti nešto znači biti sretan
Jedino „hvala“ koje imam za neke ljude je ono koje me je naučilo lekciji. Zbog vas sam danas ovakav kakav jesam. Vama zahvaljujem na tome što ste mi pokazali kako ništa nije jednostavno. Ne znam da li je taj okrutan način bio namjeran ili ne ali sada više vjerujte nije ni bitno jer kao što rekoh, jedino sjećanje koje imam na vas, na tebe je ta lekcija koju sam naučio.
Ljeto se bliži kraju. Pabar ovaj dio kada ustanemo u 13:00, ali još uvijek ima vremena za malo ljetne zabave. Nakon par kišnih dana, sunce je se vratilo i spremno je da okonča ovo ljeto sa sjajem kakvim mi zaslužujemo. Ima istine u tome kada kažu da svako ljeto ima svoju priču.
Istina je, svako ljeto „ima“ svoju priču a sačekaćemo još malo prije nego napišem i nju ali do tada mogu da pišem o tome što se trenutno dešava ili što je se desilo.
Ovo ljeto je nekako bilo sve „ family thing“. Skoro svi smo bili na okupu i bilo je lijepo. Jedna osoba nije bila tu, osoba koju mnogo volim.
Kada sam rekao da nema ljubavi ovog ljeta stvarno sam to i mislio.
Neke osobe koje su nekad značile puno i koje su boljele mnogo sada su slobodne što se tiče mene. Bar ja više nisam vezan toliko za to i mogu reći da je to sve bila jedna divna lekcija a ja sam ih ovog ljeta imao mnogo. Tako da ako ste mislili da ste nesretni niste jedini. I ja kao da sam imao školu,samo malo drugačije. Ali kao što rekoh drago mi je da su mi se te stvari desile jer te promijene i onda postaneš druga osoba sa nekim drugim pogledima i ciljevima i shvatiš da nije sve tako jednostavno.
Nekada sam mislio da je sve moguće ali shvatiš vremenom da nije i da postoji razlog zašto je to tako. Vrijeme je zaista čudna stvar i trebamo biti zahvalni jer zbog vremena smo samo bolji.
I sad se opet treba vratiti na staro. Pa, bar drugi tako misle ali za mene nije. Ništa više nije kao prije, nikada neće biti ma koliko mi to poricali... sada je drugačije.
Da li je to dobro ili ne, vrijeme će pokazati.
I dalje bih volio da se jednostavno preselim negdje daleko, negdje gdje nema ovih ljudi, nešto novo. Nova prijateljstva, nove stvari, jednostavno treba mi osvježenje jer ovo je sve postalo tako monotono i dosadno. Želim samo da kupim kartu u jednom pravcu i nikada se ne vratim. Ništa me više tako jako ne veže za ovo sve, tek par ljudi koji imaju mjesto u mom srcu i koji će uvijek biti tu.
Shvatio sam da su prijateljstva bolna, da je ljubav bolna. Boli to što si mislio da imaš nekog a zapravo je sve bilo laž. Boli to što si tako dugo bio dobar sa tom osobom i onda se sve polomi poput razbijenog stakla. Ne možeš tek tako zaboraviti nekoga ali definitivno hoćeš jer moraš prestati brinuti o tome kada znaš da ta osoba nije ono što si ti mislio da jeste. I sve ono što ste imali je bilo, šta? Ništa, dragi čitatelju. Ali sad je tu ravnodušnost i činjenica da nećemo tako lako dopustiti drugima da nađu mjesto u našim srcima.
Sunce još uvijek sija na nebu ali ja znam da su neke osobe davno prestale sijati u mom srcu.
Uvijek postoji razlog
"I najnesretniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće."
-Hermann Hesse
Ponekad jednostavno moraš da staneš, moraš da staneš na sredini onih crno-bijelih pruga. Moraš da zastaneš na trenutak u svojoj glavi utišaš svu onu buku automobila, ljudi, kamiona i svega ostalog. U tom trenutku razbistri svoju glavu i razmisli. Da li je vrijedno sve ovo? Da li je vrijedan ovaj život koji si dobio kao nagradu na lotu? Da li je doista sve vrijedno toga da ti nastaviš dalje? I onda ćeš početi tražiti odgovore na sva ta pitanja i željet ćeš odgovore. Zašto baš ti, šta je to toliko posebno u tebi? Možda i glavno pitanje koje će se u tom trenutku motati po tvojoj glavi. Ali znaj da nisi poseban. Ti si mnogo više od toga. Baš zbog toga bi trebao da nastaviš dalje, da ne poklekneš, da ustraješ. Želje i snovi su samo još jedan razlog zbog kojeg bi trebao da nastaviš, da ostvariš to sve, da uspiješ i da jednog dana mozeš da sjedneš negdje daleko od sve buke oko tebe i da se uz čašu vina jednostavno smiješ kada shvatiš kakvu bi prilku propustio.
A tek prijatelji, nešto što nikako ne smiješ da napustiš, ono najvrjednije što imaš u životu, oni su ti koji će ti dati savjete, koji će ti pomoći, koji će te natjerati da se smiješ ali i da zaplačeš. Oni su tvoj temelj i uvijek se sjeti njih. A šta je sa porodicom pitaš se? Pa zar je potrebno puno o njima govoriti, zapravo da li je potrebno išta reći o tim ljudima? Ne! “Porodica“ je sama za sebe svetinja. I sada kad si pronašao sve odgovore na svoja pitanja, sada kada je tvoja glava čista vrijeme je da doneseš odluku. Ti, upravo ti treba da budeš sudija u ovom trenutku. Sve oko tebe je sudnica, advokati porota i onaj zaštitar koji stoji kraj vrata. I na samom si rubu, treba da dokučiš tu pravu vrijednost, treba da shvatiš zašto bi trebao da nastaviš ali onda se sjetiš nečega. Sjetiš se jedne stvari zbog koje ćeš ostati a ne nastaviti i sjetićeš se jedine stvari koja će te zapravo pomaketi sa tog mjesta.
Ljubav, prijatelju. Riječ sa samo pet slova, ali riječ koja nosi svu snagu, koja nosi poentu života, koja nosi sav teret življena a sada tražiš način da ona bude ta koja će te natjerati da nastaviš. Ali si povrijeđen, znam ja to a znaš i ti. Ali, razmisli. Da li je vrijedno? Da li je zaista vrijedno da zbog nekog ostaneš stojeći na tim prugama koje smrt znače? Ne, jer sve će to vrijeme izliječiti, mora. Ostat će ožiljci, o hoće... ali onda će ti onog dana dok budeš sjedio negdje uz času vina na um pasti još jedna stvar. Zavirićeš ispod rukava i vidjeti te ožiljke i shvatit ćeš koliko si zapravo ti hrabar i koliko je život zapravo vrijedan.
Nećeš odustati, nećeš pokleknuti jer kao što rekoh - sve je prolazno i uvijek nađemo nekoga. Vjeruj mojim riječima, iako se to tako ne čini sada ali jednom dok budeš šetao gradom, život će ti dati nekoga, dodijelit će ti nekoga. Uvijek to uradi, ali ti samo treba da budeš pametan, treba da vidiš priliku i treba da je zgrabiš. Postoji toliko loših osoba u našem životu toliko lošeg izbora ali ovaj će biti pravi, vjeruj mi. I mogu proći dani, mjeseci i godine, prije nego nađeš tu osobu ali naći ćeš je. I zbog toga ne želiš odustati. I sada si konačno dobio odgovore na sva svoja pitanja, sada samo čekaš presudu. Ti si sudija svog života, ti treba da odlučiš. Treba da odlučiš da li ćeš ostati na stazi smrti ili ćeš se ipak opredijeliti na ono mjesto sa vinom i uspomenama.
A vino je dobro, vjeruj mi ukusno je. Najbolji okus poraza, sreće, suza, osmjeha, najljepši okus tvog života. Jer nije samo sreća bitna, bitna je i patnja. Ono što te ojača, ono što od tebe napravi ličnost. I sada je kraj, izgubio si snagu, tvoj um je pokleknuo, nemožeš više da izdržiš i sada se sva ona tišina pretvara u buku. Ljudi, automobili i kamioni oko tebe su postali bučni, tvoje vrijeme je isteklo. A ti, šta je od tebe ostalo? Čuješ sirenu auta, trenutak je prošao. I evo te, stranče, nalaziš se na drugom kraju ulice. Kako? Možda su prijatelji, možda je porodica, možda je ljubav, a možda si i ti. Jer zapamti da uvijek ima razlog da nastaviš dalje, uvijek ima ona jedna iskra koja će zapaliti vatru, uvijek postji neko, nešto zbog koga ćeš preći na drugu stranu.
„Život je najdragocjenije vino koje si mogao da dobiješ. Ne možeš ga priuštiti i ne možeš reći kakav je njegov okus jer zavisi od osobe do osobe. Ali možeš reći jednu stvar za svako vino. Možeš reći da je njegova kvaliteta izvanredna jer sadrži nešto što drugi ne sadrže. Glavni sastojak : vrijeme.
Najglasnija tišina naših uspomena
Nije bit u tome da se vratimo, ispravimo sve i onda nastavimo, jer, promijeniš li jednu stvar sve će ostalo da se sruši kao kula od karata.
Ali nekad misliš o tome, misliš kako bi bilo da se neke stvari jednostavno nisu dogodile, da nisi uradio to što jesi, da nisi osjetio to što jesi, da nisi vjerovao mnogima.
A opet, zašto i mijenjati prošlost? Upravo smo ovakvi kakvi jesmo zbog nje, zbog prošlosti. Zbog tih stvari koje si uradio, zbog tih osjećaja koje si osjetio i zbog tog vjerovanja koje te sad kopka. Ne da mariš za tim, ne da te je uopšte briga, ali eto sjetiš se ponekad jer samo si čovjek.
Ne kajem se zbog stvari koje sam uradio, ali kajem se najviše zbog toga što sam bio nekako naivan, naizgled tako siguran u sebe a zapravo samo zid koji bi i najjeftinija cipela zgazila u kamenčiće. Ali nije nikada bila u pitanju kvaliteta te cipele već udarac. Taj udarac koji se nije dogodio kad je trebalo, već mnogo kasnije. Sjećam se ja tog udaraca, tog šamara, te rečenice.
Ali prođe to sve, misliš da neće ali, dogodi se kao vjetrom odnešeno. I onda kada se sjetiš nečeg vezano za to samo ćeš se nasmijati, sjetićeš se te osobe, itekako hoćeš. I onda ćeš zažmiriti pokušavajući izbrisati tu sliku iz svog mozga.
Pokušat ćeš zaboraviti na taj događaj, tu uspomenu koju si tako silno čekao da se dogodi i kada jeste bilo je jedno od ljepših noći ikada, sve je bilo dobro tih dana, ali ne možeš zaboraviti uspomenu.
Ne ovu, previše je snažna, previše da bi se odupro njenoj moći. A i nećeš htjeti jer koliko god sebe tjerao da to zaboraviš dovoljno si budala da to nikad ne učiniš. Moj savjet je „nemoj“. Nemoj nikada zaboraviti tu uspomenu. Nemoj nikada zaboraviti tu osobu zbog koje si se osjećao tako te noći.
Možda sada situacija nije bajna, možda ste sada samo stranci i ništa više. Možda niste tako dobri kao što ste nekada bili, možda vam se jednostavno dogodio život.
Ali nemoj je zaboraviti jer bila je nešto posebno tebi, bila je nešto posebno u tvom životu i kakva god ona glupača bila nemoj da je zaboraviš. Nemoj zaboraviti taj glas te noći, tu savršenu notu ljepote. Tu pjesmu, taj zagrljaj, te riječi, tu prošlost.
Ako zaboraviš biće isto kao da ti nikada nije ni značilo. A jeste, značilo je i to mnogo. Toliko da si te noći zaspao sa osmjehom na svom licu a ne sa upitikom iznad glave. Znao si da je sve previše savršeno da potraje. Ali se nadaš, ali se hvataš za liticu, i pokušavaš se boriti sa tim osmjehom na licu a znaš da gubiš.
Nema odvratnijeg osjećaja od tog kada znaš da gubiš osobu koju voliš a i dalje se boriš i shvatiš da je nisi nikada ni imao.
Nisi je imao, pa šta onda imaš da izgubiš? Uspomenu? Nemoj! Nikada. Zaboravi sve samo nemoj to, samo nemoj te riječi, taj zagrljaj, miris te noći. Imaćeš budućnost, imaćeš tu osobu pored koje ćeš se ujutro buditi sa osmjehom, imaćeš par vragolana da ti smetaju dok pokušavaš obaviti svoj posao, a koji će zvati svog tatu da se igraju. Imaćeš sve to, ali imaćeš i taj osjećaj, tu noć, imaćeš uspomenu a one su bitne. One su sve.
Iluzija zaborava
"Znam toliko mnogo poslednjih reči. A njene nikad neću znati."
- Džon Grin
Potreban je jedan poljubac da bi zaboravili tu ružnu prošlost i taj isti poljubac da bi se bar na tren vratila ona lijepa. Nevjerovatno je šta dva para usana mogu učiniti. U isto vrijeme donijeti sreću i patnju.
A tako vam je to u životu,uvijek imamo jednog koji dobija i jednog koji gubi. Nekad si sretan a nekad si tužan,nekadati povrijediš, nekada si povrijeđen.
Što je još gore uvijek nekako misliš da si ti taj koji dobija,ta osoba koja je uvijek nasmijana jer kao taj „poljubac“ rješava sve ali onda shvatiš da si se pošteno zeznuo.
I ima tu još par nekih stvari koje nisu vrijedne spomena ali jedna stvar mi nikada neće biti jasna. Ljudska glupost. Mislim na ono koliko smo spremni da pokažemo da volimo. Naravno ne na normalan način.
To vam je ona ljubomora. Znate one tipove ljubomornih osoba koje neće da dignu paniku oko toga ali zapravo tinjaju,toliko to savršeno prekrivaju da im skoro možeš povjerovati? Skoro. I tu se pokažu,pokažu mnogo toga oni tad jer potrebno je samo malo,neka mala sitnica ili nešto da bi pukli.
I onda vidiš,nije to novo lice ili šta takvo, jer vidjelo se to odavno ali to je ono nešto, neka potreba,neka moć da kažes „moje“!
Jer kad kažeš to osjećaš se kao da si pobijedio. Pobijedio šta? Njega?
Od kad je ljubav postala takmičenje ili možda nikad nije bila u pitanju ta „Lj“ riječ već nešto drugo,nešto što ti malo ko može pružiti a opet možeš to dobiti kad hoćeš.
Neko zadovoljstvo,ne ono na koje vi trenutno mislite... ili je ipak to?
Kako bilo da bilo neke stvari uvijek ostaju iste,ljudi će uvijek ostati isti jer neće se pokušati promijeniti a i zašto bi kada ipak pobjeđuju?
Pobjeđuješ li ti? A da, izvini,ti si izgubio. Davno nekad,a kad boljem razmislim, nije baš da si ikada i bio u takmičenju,više si nekako bio tu kao pomoć.
I nije bilo neke koristi od tebe jer se sve uvijek završavalo na istom,na istim.
Pa da,baš kao što rekoh, neke se stvari stvarno nikada neće promijeniti.
Amina Hrnčić (1995.)
Maglaj-Sarajevo
Naslov: „KOHERENTNI ZAGRLJAJi“
Sadržaj: zbirka poezije
Izbor:
Tišina
Morala sam pisati pjesme,
Da bih pobjegla.
Šapućući sve ono
Čime ne želim uzbuditi
Svetost tišine.
Tako je, kako je.
Plašim se sebe kad ćutim.
Premda se mrzim dok govorim.
A nikakav instrument
Nije mi jednako blizak,
Kao riječ.
Morala sam pisati pjesme.
Pjesnici kad umru, ostane eho.
Odjekuje ona njihova ćutnja,
Zvoni u tuđim dušama
I puni im neotkrivene praznine,
Kao što pijanista bude ispunjen
Melodijom klavirskih žica,
Dok pedalom produžava ton,
A publika aplauzom podržava
Interpretatora,
Što s užitkom ponovno osjeća,
Tuđu strast
Ili bol.
Pjesma je moj jedini način,
kojim se borim protiv tišine.
Ta permanentna
Fluorescentna boja,
Blijeda je zaštita od tmine,
Ali,
Morala sam pisati pjesme,
Gledati kako dječije u meni
Ubija zreo strah.
Jednom sam sanjala
Da mi tišina otima sve,
Dok udišem svoj posljednji dah.
I tako je užasno besmisleno
Bilo sanjati mrak.
Sfumato za pjesmu o ljubavi
Otkidaš se tugom u sitne sate.
Predaješ dušu klišeu.
A znaš, najgore su one ljubavne,
Lijene, nestabilne, neuravnotežene,
Pjesme rođene iz zamuklog krika
Dopola ukopane duše u neki suteren.
Prepuštaš se prostom,
Egocentričnom porivu,
Za posjedovanjem vlastite egzaltacije,
Na nekoga ko također teži za svojom.
Otkidaš se tugom u sitne sate,
Predaješ dušu ni za što.
Ta pjesnici odvagda glume patnike.
I pišeš jednu ljubavnu,
Jer samo pisati umiješ.
A ljubav? Ne znaš šta li je.
Kiša podmuklo nervira prozore.
Ti nikad nećeš napisati ljubavnu.
Pjesnici se danas boje psihoanalize.
I ljubavi, bliskosti, drugih ljudi,
Amorala, religije, nedostatka vere,
Načitanosti, zaglupljenost,
Tuđe inteligencije. Spoznaje ...
Pjesnici oduvijek žele da se traže.
I ostaje misterija, šta će ako se pronađu.
I čija je ta duša što je predaju,
Od koje otkidaju.
Ubijaš se tugom u sitne sate.
Možda bi dostatan bio i zagrljaj.
A ja sam od onih koji razumiju,
Ne umarajući se razmišljanjem.
Snovi u ladici
Ti si oduvijek znala gdje trebaš stići.
I počinjem shvatati kako je
Sudbina za tebe odredila
Planine čije ćeš vrhove osvojiti,
Dok meni ostaju brda i doline.
Dijelile smo iste igračke,
I zajedno izmišljale nestvarne gradove,
I živote u njima.
Samo, ti si oduvijek znala ljepše sanjati.
I u nebu nisi vidjela plava prostranstva ili praznine,
Nego osmišljen kaleidoskop boja-
Svaka je imala svoj smisao i značenje.
A tvoj svijet- nije ličio na začarane krugove,
Nego na jasno iscrtane dijagrame
U kom svako slijedi svoj put.
I prva pjesma bila je o tebi malena,
Nespretno ispisana dječjim rukopisom,
U onoj staroj zelenoj svesci u ladici.
Molim te, nemoj se mijenjati.
Ponekad probudi dijete iz ladice u sebi,
I sanjaj lijepe snove, vedre snove,
Svoje snove,
I pola našega, jednog, sna o slobodi.
Vremeplov
I
Nijemi film.
Zarobljeni filterom prastare,
Proste kamere,
Ljudi sklapaju skladne melodije
Na crnobijelim dirkama.
Utapaju se u ugodno sivilo.
Na zidu visi fotografija.
U boji.
(...)
Umjetnici egzistiraju da se
Gube i traže po paralelnim
Svjetovima iste realnosti.
...
Poklopljeni redovi sličnih ideja.
Svjetovi se urušavaju u neki
Vremensko-prostorni vrtlog u kom
Ne postoji jedinstvenost unutar parcijalnog.
I ništa nema smisla kroz samoostvarenje.
Dio si jedne divne divlje livade
Koja opstaje
Paralelno uz autoput.
A svjetovi se pod pritiskom paradoksa
Ipak ne raspadaju.
Petrarka je pisao sonete jer su bili moderni.
A ti bi htio nastaviti da dišeš,
Unutar neke prašnjave police,
Ili u kodu.
II
Na elektronskoj livadi ljudi gledaju
Rekonstruisano cvijeće.
U nedostatku kisika čitaju fragmente
Tvoje, balzamirane duše.
I unutar strane ljušture,
Mrtav pronalaziš samog sebe.
Živ si bio samo abažur.
Sada si srce lampe.
Ti jesi onaj koji sija.
Potom shvataš;
Na prazniku smo Kineske nove godine.
Puštaju te da letiš
Sa sebi sličnim.
Fantomi ste jednog
Davno usnulog proljeća
Ishak Kuljančić (1987.)
Nova Kasaba, Milići
Naslov: "JEDAN DAN JEDNA MISAO"
Sadržaj: zbirka poezije
Izbor:
ILHAMIJIN PUT
Jučer
Misao o smrti me plašila
Danas
Bez straha idem u susret
Dželatu
Kada pogledam zlu u oči
I potiljak
Sve više doznajem
O ovom svijetu opsjena
Gdje istinita i pravedna riječ
Biva ugušena
***
O Bože Milostivi i Mudri
Učini „da zimi bude zima, a da ljeti bude ljeto“
Opskrbi me razumom
Tek toliko da na svom putu zlo prepoznam
Iza maske zulumćara
Iza snishodljivosti hizmećara
Iza strasti bez voljenja
Onemogući mi i život
Ako ću Iblisu biti ahbab
Gluh i slijep za nepravdu.
PJESNIKU
Sa riječima treba pažljivo
Kao tragač za zlatom kada ispira prašinu i šljunak
Značenja su skrivena.
Tvoje misli su zlatna vodica smisla.
A redoslijed slaganja karati.
Tako se piše poezija.
Pisanje je slikarstvo.
Kad upotpuniš cjelinu detaljima
Tako da ni jedan ne odstupa od drugih
Slike u čitatelju ožive.
Inspiracija je samo pletenica ideja
Koje želiš izreći.
Niko ne može ukrasti duh nečijeg stila.
Iskusni tragači kažu da postoje slični oblici
Ali ne postoje dva identična komadića zlata.
U ZABORAV
Prošli su evo mjeseci
Kako sam otišao iz starog kraja
Ne osvrćujući se za onim što ostaje
Jer sve što sam trebao
I što je vrijedilo
Izgubljeno je
U mutnoj vodi.
Mir
Moje želje
Vjera u ljude
Sve je nestalo u Vlasenici.
Ostavio sam djetinjstvo
Neka truhne tamo
Jer nema u njemu ništa
Što bi imalo cijenu uspomene.
Zar baš ništa?
Bar nečiji osmijeh?-
Pitali su me oni koji nisu doživjeli.
Nisam tako jak da bih se sjećao
Kako je bilo
Prije polomjenih grana bagrema
Prije marketa bola i lažnih heroja.
Previše je gorčine nagomilano tamo.
A kada gorčina jednom prekrije
Čovjekovo srce
Sve gleda kroz to.
Kao kapetan koji je u buri izgubio pola flote
Svoje gorčine volim da podnosim u samoći.
SASVIM OBIČNA PRIČA
Koristila je stare rane da je zaštite
Od novih bora ljubavi.
Naivno se vezala vjerom
U neke usne, prste i lice
Koji je u snu vole
slova na mom papiru
nju mi ne primiču
samo po neki stih je dira
i neku svoju notu odsvira
tek da joj misli oteku
u svijet pod njegovim
lijevim džepom košulje..
slutim da je znala
za koga vatra gori na mojim dlanovima
ali mi nije smjela pokloniti misao
možda (da je mislila) da vatra vatru gasi
ili, nije htjela naglas mi kazati
da u njenim mislima za mene ima mjesta
samo u zagradama...
Prašina pada
Na ljubavne priče pjesnika
Koji ne umiju pronaći zlatnu sredinu.
Mirela Bašić (1990)
Zenica
Naslov: "RASPLITANJE MISLI"
Sadržaj: zbirka poezije
Izbor:
Multiverzum
Navukla je svoje poderane sandalice
i tog vrelog dana.
Još jedan dan kad se pretvara u mašinu
Paklena, Emenido i ovoga dana pojedi
vlastito blato,
blato u kojem se svakodnevno valjaš.
Fabrika bola u zabačenom Sylhetu
Ostavljanje duše nad mašinom za krojenje.
Ona će se i večeras pokriti jeftinim čebetom
Danju ispisujući dosadnu historiju planete Zemlje
a noću snijući o svojim ulogama sretne žene
sa novim lakiranim cipelicama,
u beskonačnim paralelnim svjetovima.
Tvoja priča zaslužuje pjesmu
(Jaromir Štetina)
Muž joj je rođen sa čudom.
Na jednoj ruci imao je prste
srasle gadnim opnama.
Nikada nije koristio lijevu ruku.
Vječno ju je krio u dubini džepa
U noći je tajna otkrivena
Žena uzima makaze, reže opne
Muž je do ujutru iskrvario
Osuđena na ubistvo objašnjavala je
Samo sam željela da me zagrli objema rukama.
Kažu svjetlo će doći, nekada!
U njihovom zatvorenom prostoru
učvršćuju nas pričom o nadolazećem
svjetlu, sa druge strane.
U hladnjačama kamiona smrznute ruže.
Padao je snijeg preko Magdaleninih iskopanih očiju,
a ljudi su hrlili na rasprodaju cipela.
Korov se uvukao u krhotine rashlađenog svijeta
U sebi ponavljam Sadijeve stihove:
O, ti koji si ravnodušan prema bijedi drugoga
nisi dostojan imena čovjek.
Zov duše
Sklupčani u šatorima
Grčevito stežu komadiće pogače
nedovoljno pečene.
Prljava lica, zamršene kose
zatvaraju oči, zazivaju mir.
Zazivaju čiste krevete, kosu, nokte,
čiste i bose noge,
zazivaju vrelinu domovine.
Zazivaju pijesak.
Zazivaju dušom.
Hiljade duša vrišti.
Klate se na kolopletu Bitisanja.
A, vasiona ćuti.