1. Ivan Skupnjak (R.Srbija)
2. Kemal Ljevaković (BiH)
3. Aida Suljaković (Švicarska)
4. Ago Haurdić (R.Makedonija)
5. Nebojša Stanojkovic Brka (R. Srbija)
6. Nihad Ćosić (BiH)
7. Ibrahim Osmanbašić (BiH)
8. Avdulah Ramčilović (Austrija)
9. Refka Dedić (BiH)
10. Nikola Nenezić - Čudesni (Crna Gora)
Nikola Nenezić - Čudesni (1961.)
Crna Gora
PITOMINA
Od mnogih žena
Koje sam nekad zalivao snagom
Ostaju smo uspomene.
Sad mi miris topline
Otkosima strasti
Do nade raskvašene
Pucketanjem noći
Pitomina poljupca
Dolazi od juga
Prekriven nemušte Neretve.
Tada dodirujem
Uzburkano tijelo
Prosutu medovinu
Titraje rosne
Koji se otapaju
Kad noć izdiše
U zelenilu oka
Odlutale pučine
Što nas stapa
U našim zamršenim venama
Dok zatreperi zora.
Otrov ti prosuh
Razum da ti pomuti
Prosipaš uzavrele uzdahe
Koji nose nemir nesanice
S naletom usana
Smirih ti oluje
Otkosima strasti da se ne čuju.
VIOLA
Skamenjeni jezik
Poskoka dolazi u tvoju žaoku
Obojenim stihovima da puca
U pupoljku šutnje, naše su male i velike strasti.
Izbacila je razigrani ponos
Izazov za mene na pragu buktinje
U krstima sijeva,
Jecaji tihi tvoji miluju kosu
Kao violu.
Bojim se
Da prospem
Svoju mladost
I zažmurih
Zakla me otrov tvoje ljepote
Dozvolih
Tihu sreću
I prođoh
Zagrijan ritmovima vječnim,
Odoh daleko, u nespokoj
Tada mi mozak provri od milina
Od tebe
Što me okom rasparaš
Samo u zvuk.
Zvuk viole.
Refka Dedić (1960.)
Bosna i Hercegovina
U ČEKANJU SUTRA
Svako jutro uz kafu
pozdravljam dan svitanja
sretna što mogu riječi sreće podijeliti s vama.
Uz doručak osmijehe dijelim
dan svakodnevnice počinje
uz ispijanje zaborava.
Dok drugi nađu vrijeme
za ručak uživanja
ja često ručak preskačem.
Od života izrešetanih opomena
sakupljam vrijeme pozitive uz podnevnu kafu
u okršaju pravila.
U gradu mojih snova
u hladu jasmina
gradim ime kao Emina.
Uzeh ibrik prepun snova
i niz ulicu nade
hitam zalijevati uspomene.
U mislima traženja
ispijam sjećanja
u noćima odsjaja.
Sumnje ostavljam na stolu
večera izazova pozdrav šalje.
Na jastuku smiraja
isprepadana bezizlaznošću
sklapam oči
u vjeri za bolje sutra.
ZNA LI KO ODGOVOR
Još sam mala pa pitam
Ko će me kupati
Ko će mi češljati dugu gustu kosu
Ko će me milovati, poljubiti za laku noć
Ko će me za ruku povesti prvi dan u školu
Ko će me zagrliti kad se vratim iz škole
Ko će mi dobrodošlicu poželjeti
Ko će mi napraviti sendvič za školu
Ko će mi provjeriti da li sam sve stvari za školu ponijela
Ko će me s osmijehom dočekati i pogledom pratiti do škole
Ko će doći po mene poslije nastave
Ko će mi pomagati pisati zadaću
Ko će mi doći na individualni razgovor
Ko će mi doći na roditeljski sastanak
Ko će mi uputiti prijekor ako nisam bila dobra
Ko će me zaštiti od nepravdi
Ko će mi biti desna ruka
Koga ću zvati s ekskurzije
Ko će me gledati dok se spremam za maturu
Kome ću reći za prvu simpatiju
Kome ću pričati o osjećanjima
Ko će mi savjet dati kad mi budeš trebala, mama?
Avdulah Ramčilović (1945.)
Austrija
SANELA
Kako te Bog takvu dade,
da si toliko nježna i lijepa,
da si tako opojna, mirisna,
kao najljepša bašta cvjetna.
Kako Svevišnji u tebi sjedini
sve čari i ljepote jedne žene,
sve mirise opojne, cvjetne,
i da baš sve to mene sretne.
Da mi oči, dušu i srce otvoriš,
da te gledam, sanjam, volim,
da sam sretan, ružo moja bijela,
sve dok sam živ, sve dok postojim.
Sada je svijet moj dženet,
i svemir mi je toliko drag i mio,
jer sve što volim Svevišnji mi je
u tebi, ljubavi, dao i sjedinio.
PJESNICI MIRA
Pjesnici stvaraoci, prijatelji mira,
sa vama ne može niko da manipulira.
Vi ste vjesnici boljeg i humanijeg života.
Ni rat, ni mržnja, ne mogu vam ništa,
vi ih snažnom riječju šaljete u pepelišta.
Čovjek treba da je Lučonoša mira, a ne rata,
da se trudi da upozna sugrađanina, brata,
da zajedno otvore puteve saradnje i mira
u svim oblastima života i rada.
Bog je stvorio čovjeka po svojoj slici i prilici,
da svijet uljepša, da ga gradi, učini boljim,
humanijim, bogatijim, ispunjenijim, srećnim.
Ko se usudi da čovjeku oduzme život,
kazniće ga Bog, platiće veliki ceh,
grišće ga savjest za počinjeni grijeh,
nikad neće biti srećan ni slobodan
sve dok ne ode na onaj svijet,
Bogu na presudu. A onda u vječni pakao,
stradanje i grijeha ispaštanje.
Mržnja otruje čovjeka i izoluje ga od svijeta,
a ljubav ga oslobadđa, snagom u lava pretvara,
kojom sve oko sebe osvaja,
jer kad voli nema koga, i nema čega da se boji.
Ako među ljudima poštovanje i prijateljstvo vlada,
onda za mir u svijetu postoji velika nada.
Ibrahim Osmanbašić (1964.)
Bosana i Hercegovina
NEZNANO MNOŠTVO
Mnoštvo realnosti - bilo je i sagorilo
u meteorskom letu.
Ostao je crni kamen, šutljivi podsjetnik
na mistično vrelo vrijeme
na beskonačnu dimenziju prostora
na nepojmljivu brzinu
na buktinju žestoke vatre
na egzaltirajuće sagorijevanje
gdje gase se očekivanja.
U stamenim meteorima pohranjena je antimaterija
krik je sazdana od dušeparajućih emocija
monumentalne sjenke svjedoče kvantum duha
dok se prepliću svijetovi
u glavi sanjivog pjesnka.
Epohalne ideje dok se klešu
mnoštvo se uznemiri
tvoreći haotični vrtlog na ulicama
duboke sfere se zatalasaju
kroz prostor lete objekti i tijela
bljesne znamenit događaj
donoseći kraj istrošenim formama i sadržajima
utemeljujući početak u nadahnjujućem jutru.
Mnogo toga se ne zna - javno
što stoljećima egzistira – tajno
što uzrok je čudima
budno nadziranim epohalnim bilježenjima
redovno promiču bitne činjenice
pa, naizgled nemoguće
nepopravljivo zasječe stvarnost.
Mnoštvo realiteta ostaje u sjenkama
čekajući historijske konstalacije
kada će tektonska pomjeranje
otvoriti nove prostore afirmacije.
Mnogi hodaju, trepću, govore
bez žara što pali iskonske vatre
buketi zvjezdani treptali su u noći
rasplamsavajući kosmičku čar.
Iz vidokruga je nestao blještavi plam
što gori skriven u šutljivoj duši
tajnu što čuva za sva vremena
nedokučiv čiji je sadržaj,
o čemu mase ne znaju ništa
niti da se javlja u nenaslutivim ciklusima
niti da je uopće ima
i da skrivena negdje sniva
i da uz njen nemušti blagoslov
mnogo toga u stvarnosti biva
kada se desi preplitanje sfera
kroz interakcije mnoštva svijetova.
Gomile o tome ne znaju ni riječi
niti prepoznaju čežnjive melodije
što su ovjekovječile ulice i šetače
razorne udare bila – u čijoj jeci
odzvanjaju legendarna desetljeća
slučajnosti su monumentalizirane
akteri su hiperbolizirani
pjesme su lapidarizirane,
a refreni su bijelim rukavicama
presađeni u neprimjerene kontekste.
To neznano mnoštvo
što mističnim manirom mijenja svijet
niti će se prebrojati
niti će se zapisati
izmiče broju
bježi slovu
cifre su nedostatne
riječi su nemoćne
da obuhvate - to što oči vide
da svedu na pojmljivo – to što uši čuju
da učine jasnim – to što srcu daje ushitljiv drhtaj
da upotpunosti dočaraju
smjenu tame i svjetlosti u duši.
Neznano mnoštvo ne prestaje da šapuće stihove
usnulim pjesnicima
iz sjenki stvarnosti.
SEBILJSKI GOLUBOVI
Tuga teška vezala mi krila
Lancima moje drage pjesme
snebivam se okolo Sebilja
bez snage da sletim do česme.
Žeđ duši vodom da ugasim
dok izazovi dolaze sa zorom
od lanaca se ne mogu da spasim
ljepota se pomješala sa morom.
Jato leti, lepet krila zove
tuga gnijezdo u srcu je svila
nedostižne zovu me visine
a teret mi orobio krila.
Sebiljski sam golub koji šuti
čekam da se meni vrati snaga
pjesmu moju ponovo će čuti
kad tegoba odleti bez traga.
Pjevale su prije mene ptice
pjesme čežnje koje bude snove
ne pamti se ni perje, nit' lice
samo želja za letove nove.
Baci pogled na sebiljsku raju
na čaršiji snovi ne prestaju.
Nihad Ćosić
Bosna i Hercegovina
SVIJEST O ČOVJEKU U ČOVJEKU
Patimo
Naš vapaj ČOVJEK
Krik
Krik dubokih ponora
Sagorijevanje
(svojih) Vlastitih i svečovječijih bolova
Posljednja straža boli
Boli koju kao baklja nosimo u sebi
I tražimo čovjeka
I čekamo čovjeka
ČOVJEKA ČOVJEKA
Razapeti
Podižemo svijest
O čovjeku u čovjeku
On je krik naše ljubavi
On je centar svemira
On je odraz amaneta
Patnje i vapaja
Bespomoćno traženje
Sebe u sebi
Čovjeka u čovjeku
On je
Vapaj za
ČOVJEKOM
Ilustracija Nihada Ćosića
Nebojša Stanojkovic Brka (1974.)
R. Srbija
U POSTU
Bolje se probudi pre strašnog buđenja
Možda još uvek ne bude kasno
I možda savesti tad ne budu suđenja
Tad sliku ćeš videti čisto i jasno
Bolje se pokaj pre gorkog kajanja
I vrati na vreme sve dugove prošlosti
Tad kazna će biti manjeg trajanja
I možda ćeš dušu spasiti propasti
Pre no što osudiš, bolje oprosti
I odbaci mržnju što gajiš u grudima
I pakosti sitne i krupne podlosti
I onda se možeš nadati čudima
Pre no što uzmeš, bolje da daješ
I služi bolje neg’ gospodariš
Važno je kako a ne kol’ko traješ
Jer i dok mlad si i onda stariš
Bolje da zaplačeš nego da podsmevaš
I dostojno izgubiš no prljavo pobediš
Za dobro bori se, nemoj da oklevaš
I zlom k’o mačem, nemoj da povrediš
Ago Haurdić (1948.)
(R.Makedonija)
A M A N E T
Sve što osta od života
Gorak osmijeh na usnama
Kuća nova izgrađena
Napustismo ratnih dana .
U tuđini pustoj kletoj
Oca mater sahranila
Amanetom ostavili
Kada možeš odi vidi.
U tuđini plakali smo
Trvu jeli i gloginje
Puls nemiram,disali smo
Život pun krhotina.
Pribrah pare dođoh sebi
Kući svratih šta da vidim
Uvreda ljudska teška
Kao avet svima prijeti.
Nit prozora niti vrata
Bar da su je porušili
Opomenu ostaviše,
''Sad si došla odma' idi.
Prisjetih se noćnih mora
Svih gadosti ljudskog roda
To proklestvo nam' darivano
nek osjete ''Smrad ogavan '' kako godi.
Snovi pusti govore mi
''Progonitelj će prognan biti
Mira sanka neće imat'
Gorim od nas će sluga biti ''.
Aida Suljaković (1993.)
Švicarska
OSMI OTOK USRED MIRNOG MORA
Napolju kiša
Krvi i Nepogoda je
Šute, Žute Žabe
Napolju Uništenim
Biva sve i Zanimljivo je
Šute, Žute Žabe
Napolju, Izgubljeno
Sve
A Žabe Žute -Šute
Kemal Ljevaković (1948.)
Bosna i Hercegovina
OD BEGA DO MLINA
DaBogda imo pa nejmo! - kletva je, koja u narodu važi za tešku kletvu.
Je li Husija Saro imao Božiji usud te nečije kletve ne zna se, ali živa je istina da je imao veliko imanje, i kuću, i oko kuće sve prateće objekte, i još bijaše begovske loze, a zvršio je kao beskućnik.
Naime, Husija Saro je bio sin nekog Sara-bega, od kojeg je njemu dospjelo veliko imanje - sva tugavačka polja i šume i kuća na uzvišici ponad brojnih polja. Husija je imao i starijeg brata Ibru - koji je bio, nijem i nije imao djece, pa je poslije bratove smrti Husija naslijedio i bratovo imanje. Tako se begovat opet ucijelio i samo je Husiji preostalo da begluči.
Kažu da je imao dovedenu vodu pred kuću iz jednog, nekoliko stotina metara udaljenog, šumskog studenca, koji i danas postoji, a uz pomoć lipovih kora, donekle cjevasto oguljenih s mladih lipića. Naime, od stabla, debljine prečnika 10-15 cm, mlade posječene lipe zvane «lipić», bi se ogulila kora koja je sama po sebi elastična i iznutra glatka i izgledala bi uvijeno kao uzdužno presječena cijev.
Husijina avlija i bašča su se bijelile od gusaka i kokoša. I pataka mu bijaše puna rijeka, što je ispod kuće kroz njegova polja tekla. Opet se pričalo da mu je žena odjeću parila u parenci i prala haljine sirutkom, što je ostala samo kao metafora njihovog izobilja.
Ali, za Husa-bega ili Sara-bega, kako su ga, posprdno, zvali Tugavljani, Ripnjaši i Zlatići, čijim je selima Husija obdan ophodio od kuće do kuće, nikad se nije znalo gdje će zanoćiti, kod koga, u čijoj kući, u kakvom sobičku, na h a s u r i, kraj vrata. Zapravo, tamo gdje ga je akšam zatekao tu je i noćivao. Svako je znao Husiju, i da se Husija boji mraka znalo se, i u prvi sumrak kod koga bi se zatekao zadržavao bi ga na konaku.
Znalo ga je i najmanje dijete od kojeg su, doduše, djeca zazirala, naročito ona manja, koja su plašena da će ih Husija odnijeti u torbi, ako ne budu slušala.
Husija je živio je oko 80 godina. U staračkim godinama bio je dobroćudan starac, osrednjeg rasta, ali krupne konstitucije, s dronjavom hrkom ili nekim kaputinom, koji nije bio po njegovoj mjeri, a koji mu je neko dao jer ga nije više želio nositi, sa putravcima na nogama i lanenim širokim gaćama, sa kostrenom torbom o ramenu i drenovim podebljim, ručno izdjeljanim, štapom, zapuštenom bradom i kosom i lojali šeširom na glavi.
Kada bi osjetio da se zaušljivio, da bi se koliko-toliko otrijebio od gamadi, Husija je u proljeće, u prve toplije dane, znao naložiti od suhovine vatru iza žbuna u osunčanoj strani njive. Te poskidati sve dronjke sa sebe, košulje, gaće, cvitere i kapute, i širiti ih iznad plamenova, toliko da ih plamen lazne a ne uhvati, a dovoljno da masna lojavost jake cvrkne i iz ušitaka u vatru pospadaju vaške i gnjide slušajući kako pucketaju. Poslije te vatrene vaškalomače Husija je mirisao na suho meso, ali se osjećao smireno, nije se morao vrpoljiti i pometati dosadnu gamad u njihovoj namjeri da mu krv sišu. Rahat bi spavao.
Govorilo se za Husiju i slične njemu da: Što je ruha na njemu je, što je kruha u njemu je. Doduše u torbi je bilo ponešto i što bi mu poneko udijelio, bez njegovog traženja - komad pogače ili kukuruze, da li i koja glavica luka i polutica suhog sira... Doduše u torbi je znao nositi, jedno vrijeme dok je bio jakosniji, i pokoji grumen ćila. Naime, u potoku Svinjcu, koji teče ispod mahale Zlatići, u obalskoj jami ispod njive Vrlovića mogli su se vrlo lahko iskopati grumenovi ćila sapunasto glatka i masna ruda, koju su žene koristile za pranje svojih dugih kosa, koje su u svakodnevnici u pravilu bile upletane u pletenice. Komadićak ćila koliko orah se ubaci u lonac vrele vode i kada se rastopi tom vodom se mije kosa. Duge ženske kose izmivene u ćilskoj rastopini lahko je češljom bilo “raspraviti” tako se to tada zvalo, zapravo raščešljati i u pletenice saplesti. Naravno, Husa-beg je to znao pa je po komad koliko stisnuta šaka, ćila ženama davao znajući da će mu one uzvratiti svojom hedijom gurabijom, suhim sirom, kesicom rezanog duhana i sl. U stvari, Husija je u svojih posljednjih desetak godina uglavnom obitavao u dva mlina na rijeci u Tugavićima, u mlinu Ante Glavaša ispod brda Strahovca i nizvodno dva kilometra, češće, u Zlatića mlinu koji je bio, ustvari, na nekadašnjem njegovom imanju.
Husija je, zaista, prešao put od bogataša za ondašnje prilike, s obzirom da je imao veliko zemljišno imanje na stotine dunuma šume i oranice do bukvalnog siromaha i beskućnika. Šta se zapravo desilo?
Naime, Husija se oženio sa djevojkom iz Ripne, iz Šehića familije. Kao mladi i imućni poželjeli su da imaju dosta djece, kakve su, inače, u prvoj polovini devetnaestog vijeka najčešće i bile porodice. Sjedio je često sa svojom Šehićkom ispred svoje kuće na uzvišici, Poprečici, ponad svojih polja, bara i luka i razgovarali se kako bi bilo prelijepo da mu Šehićka zanese, da im dragi Bog podari dijete jedno, dvoje, troje... ma petero i više, sva bi imala od čega živjeti i sa svojom sutra opet brojnom porodicom. Čekali su i iščekivali svaki mjesec za mjesecom, svake godine za godinom i decenijom za decenijom, prođe ženina mladost a dijeta nema. Bog im ne dade. Nisu se pitali do koga je mahana, ali predrasude su stajale da je krivnja pri ženi, pa je Šehićka prilikom jednog sijelenja i razgovaranja ispred kuće predložila:
– Eto, Husa-beže, ja sam nešto razmišljala, pa bi ti kazala šta sam mislila.
– Mora da si nešto pametno smislila kad si mislila - Husija će u šali svojoj Šehićki.
– Ma, eno Ago Brka, iz Dobropolja, nije imo djece sa prvom ženom Alemom, pa se uz njenu volju, na nju, oženio drugom ženom Lejlom ne bi li mu Bog dragi podarito s njom djece.
Isto tako, eno i Aljo Hasanbašić iz Ripne se oženio drugom pa rodiše. Ženu na ženu doveo, pa se inoće slažu. Pa eto, i ja sam razi da i ti dovedeš meni inoću ne bi li se i nama dragi Allah smilovo da imamo dijete u kući, pa makar samo tvoje, a biće mi k'o da sam ga i ja rodila.
A Bogami, eno i hodža Zlatić je doveo ženu na ženu, pošto mu je Đulsa počela poboljevati, rodivši mu četvero, a troje im umre, pa ostade samo jedna curica, a hodža bi još djece.
Znači ne bi ti bio ni prvi, a ni zadnji koji bi doveo ženu na ženu, a ni ja jedina koja ima inoću.
Reklo bi se, baš, da je Šehićka iskreno pripovijedala i predlagala svom Husiji, no da li je u primisli imala i kušanje muža: šta će on na sve to reći, hoće li bržebolje prihvatiti, pa možda i kazati kako ima jedna mlada udovica u Jablanici ili u nekom drugom selu, koja je već rađala i još nije ušla u godine, o kojoj je već šutke razmišljao, kako je jedva dočekao da mu njegova Šehićka tako što predloži, da može kazati kako je to njena želja a on, eto, hoće da joj udovolji, itd.
Na to će Husa-beg: – Vela havle, vela havle! Ah, čuli ja to dobro? Šta mi to reče, Sarajka?-
Husija se i drugim ženama obraćao, umjesto po imenu, od milj i laskavo sa “Sarajka”. Kao:
“Imaš li malo vode, Sarajka? Je li pečena i popivena, Sarajka? Imaš li, Sarajka, jedan duhan?
Na ženinu priču, Husija će reći:
– Ne budali, ženo! Dabili, budališ li ti to!?
– Tako kako govoriš možda si mi i šenula, a ako još nisi tako kako misliš mogla bi mi i šenuti! Ne daj mi Bože! Kud bi s tobom onda takvom?
Što nam je - to nam je, od Boga je. I ono što Bog ne daje On daje. Nema se tu fajde silit' i nagonit' na Boga, i grehota je. -
Pravdao je Husija i nju i sebe Božijim usudom. Voljeli su se i pazili se.
Ali, vremenom su se obezvoljili, sve manje im se radilo, mada Husija ni u mladosti nije volio puno o zemlji raditi, pa je često njive znao neorati ili ih kesimiti drugima, najčešće Zlatićima. Snaga je počela da mu manjka i njemu i ženi. Blaga u staji i torovima i sitne živine je postajalo sve manje.
Vremenom, žena mu je, počela poboljevati i nije dugo potrajalo Husija je ostao udovac. Započinje njegov samotnjački život bez života. Nije nikada govorio da bi se ponovo oženio. Na nagovaranja njegovih nekih komšija, samo bi kazao: - Jedna je bila moja Šehićka!-
Nestale su porodične želje. Počeo je prodavati zemlju: njivu po njivu, šumu po šumu i tako smanjivati svoj posjed svake godine za po jednu baru, ili luku, polje, ili gaj. Kuća i prateće zgrade štale, torovi, kokošinjci, hambari i koševi su počeli zjapiti prazni i vremenom se obrušavati. Tako je to potrajalo petnaestak godina i godinu koju više, Husija je rasprodao svu zemlju pa i samu kuću. Kuća bez žene nije kuća. Gasi se ognjište. Oganj nema ko da potiče i uz njega da lonce primiče i odmiče, i kruh zapreće, i badžansko oko nije više dimilo životom.
Ostao je bez stope svoje zemlje, bez kuće i kućišta i bez kučeta i mačeta.
Smjestili su ga, po njegovoj želji, u neki stari mutvak koji je kao u nasljedstvo pripao njegovoj ženi u Ripni, ali je ubrzo prestao i u njega svraćati i u njemu noćivati.
Pitali su se ljudi kud je «zdijevao» novac, u šta ga je trošio, da li se je s novcem razbacivao, rasipao i u ludo trošio.
Kad neko propadne kažu «il' je bio pjanac, ili kockar, ili kurvar», zanimljivo je da Husija nije bio ništa od toga, ali se govorkalo da je, kad je ostao bez žene, imao «neku» kojoj je navraćao i bio prema njoj darežljiv.
– Jedne jesenje noći - priča mlinar Kasim - u vrijeme jacije, taman sam pomislio kako se Husija negdje okonačio pa ga nema, jer je njegovo spuštanje u mlin iz sela bilo oko akšama. Nije volio zamrknuti, kao da se bojao hodanja po mraku. Kad li neko zatuha na već zaključana vrata mlina. Uzeh fenjer da vidim koje ovako kasno. Otvorih vrata, kad ono Husija sa štapom i torbom o ramenu.
– Kasniš, Beže! Di si dosad? Da nisi kod koje udovice zijanio?- Izgovori se ja svom Husiji u nekoliko šaljivih rečenica, a on će na to: – Tebi je do šale, a meni duša u ustima zasta. Da je bilo dalje ne bi mogo. Nije meni dokle je tebi, moj Kasime - pokušava i Husija da šaljivo uzvraća.
– Sjeda Husija na palaču, pa othukuje - priča mlinar Kasim Zlatić.
– Malo popričasmo o tome gdje je danas hodao, kod koga je sve bio, kod koga je jeo, ima li šta novo u selu i sl. Ali za malo Husija se iskrenu, leže na palače i ubzo hrknu. Izmučeno i umorno tijelo se lahko predade snu.
Pridigoh se i ja, pa u košić izasuh čitav mijh kukuruza bjelića. Podesim mljevenje. Potaknem vatru. Ugasim fenjer da prištedim petroleja. Iz furune vatra svjetluca. I sam se spustih na palače s druge strane sobička da prilegnem. Zaspao sam i ja, ali sam se više puta tokom noći prenivao, osluškivao žrvanj. Dva puta sam i izlazio iz sobička da provjerim mlivo, da ne melje krupno, pa će mi prigovarati. Nisam ni obraćao pažnju, kao i obično, na Husiju i njegovo spavanje.
U sabah, novembarski, još se nije razvidnilo, ustao sam, provjerio kako mlin melje i pristavio vodu za kahvu, zapravo je to bila “divka”- mljeveni prženi ječam i cikorija, ali dobra je - daje jutarnju energiju u razbuđivanju. Počeo sam šaljivo zivkati:
– Hajde, Beže, ustaj!
– Ustaj da popijemo! Evo je pečena!
– Čuješ joj miruh? Ustaj da vidiš šta je prava kahva od divke!
Kad, u mlin iznenada upade Hasan Jusufović. Donio meljaju da samelje. Samo što isprti mijeh s leđa, upita: – Imaš li, Kasime, šibicu da pripalim cigaru?
–Velim, nemam, ima možda Husija, a ima, evo, vatre u furuni, uzmi mašicama žigu pa pripali.
Uđosmo u mlinski sobičak. Husija se ne budi. Ah, začudih se. Dosad je on mene budio ujutru.
Bi mi sumnjivo. Pođoh ga gurkati. Al' Husija se ne miče.
Pipnuh mu ruku. Uh! Hladna!
Stavi mu ruku na čelo, hladno k'o led!
– Ma, Hasane, umro Husija!
– Boga mi! Umro!
– Hasane!
Prepadoh se.
Nije nam do kahve. Ostade zalivena. Hasan ne pripali cigaru. Dogovorismo se Hasan i ja. On ostade kod mrtvog Husije, a ja pošto sam spustio zapor i zaustavio mlin, zaputih se žurno u Zlatiće, da javim da je Husija umro i da se pobrinu za njegovu dženazu.
Himzo i Husan Zlatić su zgrčeno-ukočenog Husiju, onako kako je i spavao, uvezanog u debeli bijeli pređni šaršaf na jednom podvoru o ramenima prenijeli preko brvna na brani rijeke i uz Jusufovića brijeg donijeli do tugavačkog Mekteba.-
Dženaza mala, nekoliko ljudi iz Zlatića koji su najviše pokupovali njegovih njiva, polja, šuma i gajeva, i nekoliko Tugavljan - njegovih najbližih komšija, ukopaše ga, gotovo besčujno, u tugavačko mezarje sa dva drvena nepisana bašluka na mezaru.
Kako se izmučeno i umorno tijelo lahko preda snu, tako se još lakše u snu predade smrtnom snu.
I tako je Husija 1960. godine završio svoj samotnjački beskućnički život.
Poslije njega ostadoše njegovi toponimi: Sarića bašća, Husarićka, Sarin gaj, Husijin gaj, Husina njiva, koji i danas čuvaju pomen na bega Husiju Saru.
Ivan Skupnjak (1984.)
R.Srbija
VINSKA BOLEST 2
Već dugo lutam po ovoj pustoj zemlji, nestaje mi benzina. Iako karting troši minimalno, iako sam pošao sa 8 litara rezerve, sada je kraj. Osećam, motor sve slabije radi, vozim na rezervama rezerve a kanister je prazan, bacio sam ga. Nigde planine, ni brežuljka, ni jezera, ni reke; samo ispucala suva zemlja. Ne pamtim kad sam poslednji put nešto jeo ili pio. Međutim, niti sam gladan niti žedan. Naprotiv, osećam se odlično. Tome je razlog vinska bolest. Jedini je problem što se već dugo nisam kupao; smrdim očajno, sam se sebi gadim. Nebo, Zemlja, Sunce, Zvezde i Mesec. Ne postoji ništa više. Biljaka ne videh; ni drveta, niti jedne vlati trave. Ni životinja nema, sem poneke ptice. Nemam skoro nikakav orijentir. Kompas mi se pokvario, bacio sam ga negde usput. Jedino se zvezda Danica pojavljuje skoro svake noći i pokazuje mi put ka severu. Sve je isto, isto i isto. Nekome bi bilo dosadno, meni nije. Tome je razlog vinska bolest. Ni insekata nema, kad ugasim motor ne čuje se više nikakav zvuk. Spavam odlično. Ne sanjam ništa. Noći su prijatne. Ponekad dune blag vetar.
Izmučeni motor najzad se ugasi. Gotovo je; šteta, pomislih. Pomilovah karting kao najrođenijeg; ostavljam ga da istruli, neću ga valjda nositi na leđima. Nastavljam peške; žrtva sunca i umora. Pa neka, nešto će se uskoro desiti, imam jak osećaj. Pešačim već dugo ali ništa se ne dešava. Vreme i prostor odavno su izgubili svako značenje. Sunce smeni mesec, po njegovoj svetlosti uporno nastavljam dalje. Umor je laž. Čisto psihička kategorija. Postoji, tu je, ali ja ga konstantno ignorišem. Umor, bol, vrućina, slabost – ne trebate mi, izmišljeni drugovi! Ne trebate mi, izmišljeni drugovi. Ne trebate mi, izmišljeni drugovi. Ne trebate mi, izmišljeni drugovi. Ponavljam x puta, poluglasno, sebi u bradu, dok pešačim pravo u ništa. Da odspavam? Hoću.
Dugo mi spavanje beše efikasno okrepljenje bez ikakvih snova. Budio sam se svež i jak. Sada sanjam: Prolazim nekim nepoznatim gradom što leži na obali velike reke. Ulice su uske a zgrade od kamena. Postoji taj prolaz, tunel ispod zgrade osvetljen prigušenim žutim svetlom, kad izađem iz njega silazim niz tridesetak kamenih stepenika, sa leve i desne strane okružuju me velike uglačane kamene kocke. Stižem na rečnu obalu. Ugledam veliki mermerni kip ratnika sa sekirom, štitom i šlemom na kome blistaju dva zlatna roga. Grandiozan spomenik na malom rečnom ostrvu. Ne znam šta me tu tako oduševljava ali snažan osećaj razliva se kroz krv – euforija! Osećam ogromnu radost. Ulazim u reku i plivam ka spomeniku.
Budim se i ljut sam jer sam izbačen iz meni dragog sveta. Opet sam u žutoj, dosadnoj realnosti. Mrzi me da pešačim dalje; zato sedim, u položaju lotosa prizivam sećanje na reku, ostrvce i prelepi spomenik. Međutim, sećanje je nejasno a slike izbrisane. U san se ne mogu vratiti. Ni tih slika koje me raduju ne mogu se setiti. Ljut sam na mozak zbog toga. Seti se! Naređujem mu. Ne vredi. Razočaran, sedim još neko vreme u istom položaju a sunce mi peče vrat i osećam taj specifičan bol. Moram dalje. Pešačim i pešačim. Prokleti drugovi, voda je vaš sudija! Vičem i smejem se. Prokleti drugovi, voda je vaš pravedni sudija! Prokleti drugovi, voda je vaš pravedni sudija! Prokleti drugovi, uđite u reku i zaplivajte! Besmislene reči jedini su zvuci u nepreglednoj suvoj ravnici ispucale žute zemlje. Nastavljam dalje. Uporno, bespoštedno. Borim se. Borba je nekad misao, nekad učenje, nekad vežba snage, nekad akcija, nekad fizička borba, nekad rad. U mom slučaju pešačenje i trpljenje. Slomljen je onaj ko odustane. Ili odustaje onaj koji je slomljen? Gradeći, zatim sam sebe osporavajući u filozofskim teorijama, zanimam se u ovoj dosadnoj praznini. Noge idu dalje svojom inercijom, misli takođe. Borba je isto što i trka – put ka cilju. Ali to važi samo za one koji imaju cilj. Šta je sa nama ostalima? Onda se zapitah zašto uopšte pešačim. Ka čemu idem kad nemam gde? Zašto se borim kad nemam za šta? Iscrpljen i prazan, ostavih odgovor za kasnije pa još neko vreme tupo nastavih dalje. Hodam, ne razmišljam. Iz tuposti me trže obaveza da sam sebi odgovorim na postavljeno pitanje. Borim se jer prezirem predaju. Borim se jer volim borbu, u njoj uživam. Nije to inat, to je nužnost. Ne treba mi cilj da bih išao putem. Zaista, odlučni su oni koji imaju cilj. Sposobni su oni koji do cilja stižu. Hrabri su oni što koračaju putem. Veliki su oni koji put sami stvaraju. Umorih se od svega, ali ne fizički. Ogromna je snaga u meni. Tome je uzrok vinska bolest. Pevao bih, ali grlo mi je suvo, glas slab, a i sve pesme koje sam znao zaboravio sam. Ne samo pesme, više ništa ne znam, niti želim da znam. Ne želim da budem pametan. Ne želim da budem jak. Ne želim da budem dobar. Ne želim nagradu. Ne želim da ikome išta značim. Želim da budem prazan.
Osvrnem se oko sebe - samo ispucala suva zemlja. Nisam jači od besmisla. Od njega niko nije jači.
KNS / 29.3.2017.