BITI U KNJIZI ZAUVIJEK ili NE BITI U ŽIVOTU UOPĆE

 

Atif Kujundžić - književnik 

* * *
Bošnjačka zajednica kulture Općinsko društvo BIJELJINA – JANJA

Predstavljanje antologije bošnjačkih pjesnika Semberije i Bijeljine "Semberija u stihu i srcu", priredio Jusuf Trbić i romana Izjava autora Zlatka Dukića

BOSANSKI KULTURNI CENTAR TUZLA

07. 04. 2009. 19,00.

* * *

Bošnjaci su narod Knjige. Časne Knjige Kur'an, dakako. Knjige koja im je data kao Objava Muhammedu s. a. v. s. Osobno, možda baš zato iznimno cijenim izjavu Reis-ul-uleme, prof. dr. Mustafe ef. Cerića, koju je dao u dosta složenim uvjetima, negdje, upravo nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Tom prilikom, Reis-ul-ulema između ostaloga reče, kako je Bošnjacima uvijek bilo taman onako kakav su u konkretnom vremenu imali odnos prema knjizi! Ne sumnjam, kako je Reis-ul-ulema imao u vidu prije svega Časnu Knjigu Kur'an. Ali, kako je riječ o narodu Knjige – ne mogu pomisliti kako nije imao u vidu i sve druge bošnjačke knjige, jer, on zna da će iste trajati do smaka svijeta.
Knjigama je to i osnovni smisao i osnovna odlika.

Da ne okolišimo: neporecivu istinitost Reisove tvrdnje najbolje vidimo u poziciji Bošnjaka u Semberiji i Bijeljini! Naime, zastrašujuće je, ali, do agresijom nametnutog rata Bosni i Hercegovini, niti jedan Bošnjak u Bijeljini nije objavio niti jednu knjigu! A onda je, u pomenutom ratu, preko 30.000 Bošnjaka – poglavito iz Bijeljine i Janje – moralo dati sve što ima i otići glavom bez obzira, ili dati i glavu, jer se tako prohtjelo Zlu!

Dakako, sve se zna, jer, mi smo Svjedoci Njemu, a On je Svjedok svima nama. Ali, naše pamćenje je nepouzdano baš prema onoj znamenitoj koju na početku svoga Ljetopisa zapisa Mulla Mustafa Šefki Bašeskija: Što se zapiše – ostaje, što se pamti – iščezne. Evo opet smisla one Reis-ul-ulemine, prema kojem nam je uvijek onako kakav je naš odnos prema knjizi, tj. prema Kur'anu, ali i prema onome što smo sami zapisali.
* * *
Tu parabolu je kao malo ko i doslovno shvatio Jusuf Trbić. Prvo u svom životu i svojim publicističkim tekstovima s početka devedesetih godina XX stoljeća objavljenim u knjizi Gluho doba, a onda i u knjizi poezije Mrakom počinje dan. Potom, u dvotomnoj knjizi dokumentarne proze Majstori mraka, a zatim i u pjesničkoj knjizi Grad kojega više nema. Na kraju, i prema svim drugim knjigama koje su posljednjih godina objavljene u Bijeljini, a ima ih sveukupno deset /10/.
Želim reći kako Jusufa Trbića posebno volim i poštujem, jer je vrijedan, ima nevjerojatno pamćenje, jer je izuzetno hrabar. Prisustvovao sam kad ga prepuna dvorana Doma omladine u Bijeljini sluša bez daha, a Jusuf Trbić bez papirića i bilježaka, pravo iz glave kazuje kako je likvidirano trideset i više uglednih bošnjačkih obitelji u Bijeljini. A Bijeljina je sve vrijeme bila izvan zone ratnih dejstava. Ali, Jusuf govori isto tako i danas, o tome kako Bošnjacima u Bijeljini otimaju kuću po kuću i vrt po vrt. Jusuf Trbić se ne prilagođava nikome i ničemu osim istini. Bošnjacima ne treba ništa osim istine i ljudi kakav je Jusuf Trbić, publicista, pjesnik, spisatelj, istinoljubivi i politički čovjek par exellance.

Vrijedno je ovdje reći, kako je Trbić svoj odnos prema knjizi proširio i na druge autore. Tako je objavljena knjiga hafiza Abdulaha Budimlije Moja sjećanja, posthumno je objavljena monografija Mustafe Grabčanovića Bijeljina i Bijeljinci, a ubrzo i monografska knjiga Asima Osmanbašića Povratak u Janju, zatim knjiga Zlatka Dukića Izjava – roman ili osobna ispovijed o izgonu.
Ista energija je učinila da se u bijeljinskoj umjetničkoj galeriji Milenko Atanacković pojave izložene stare fotografije Bijeljine i Bijeljinaca iz obimne kolekcije dr. Adija Rifatbegovića – koje su sugerirale svu snagu bošnjačkog prisustva, života i gospodstva u Semberiji i Bijeljini. Šta je to potrebno jednom čovjeku koji ima ugled kao dr. Adi Rifatbegović? To je potrebno njegovoj ljubavi prema Semberiji, Bijeljini i Janji, a svima nam trebaju ljudi koji tako znaju voljeti. Zatim, to je potrebno njegovoj ljudskoj istinoljubivosti. A da jedna fotografija kazuje više nego hiljadu riječi – to znamo iz narodne pametnice.

Tako, kad dođete u Janju, možete vidjeti kolekciju od preko pet hiljada fotografija sa svim potrebnim pratećim podacima koje je prikupio Asim Osmanbašić, autor potresne monografije Povratak u Janju.
Itd.

* * *
Najnoviji, meni posebno drag, ali i vrlo zahtjevan poduhvat Jusufa Trbića bio je priređivanje lijepe knjige – antologije poezije bošnjačkih pjesnika Semberije i Bijeljine – Semberija u stihu i srcu, koja donosi stihove od Ali Sejfije Iblizovića Muhameda Sejfudina Ebu Lejszade ili Šejh Sejfije – koji je rodom iz Sarajeva a studirao u Istambulu i završio derviški studij u Bursi, bio je šejh Sinanove tekije i čuvar Jedilerskog turbeta u Čokadži hadži Sulejman mahali u Sarajevu gdje je počeo obavljati halvetijski zikr. Pod prezimenom Jabukčević doselio u Bijeljinu da se spasi progona poslije 1878., gdje je osnovao tekiju koja se nalazila u Jukić mahali. U Bijeljini je spjevao Divvani Sejfi na oko hiljadu stranica, od čega su sačuvani samo dijelovi. Šejh Sejfija je i autor prve pjesničke knjige koju je jedan Bošnjak napisao u Bijeljini. Umro je 1885. u Donjoj Tuzli. Slijede pjesnici Mula Alija Sadiković, Mustafa Dželil Sadiković, Salih Alić, Mustafa Grabčanović, Derviš Pašić, Avdo Osmanbegović, Mustafa Žderić, Namik Hujdurović, Jusuf Begić, Haris Mujkić, Osman Čorbić, Asim Osmanbašić, Jusuf Trbić, Ramiza Tupković, Zijad Sarajlić, Jasna Imamović, Damir Saračević koji je rođen 1975. godine.

Dvadesetdva /22/ pjesnika i devedesetčetiri /94/ pjesme. Brižljivo pisani biobibliografski podaci o svakom autoru, ovu knjigu čine dragoccjenim izvorom za dalje istraživanje. Ono što nije opjevano, to u Bosni i Hercegovini nije ni postojalo.

* * *
Sada možemo reći, kako pjesnička antologija snažno i nedvosmisleno podupire Sjećanja hafiza Abdulaha Budimlije, a ta sjećanje podupire i kolekcija fotografija dr. Adija Rifatbegovića, baš kao što to čine monografske knjige Hasana Grabčanovića i Asima Osmanbašića, ili Osmanbašićeva kolekcija fotografija o Janji koja podržava kolekciju dr. Adija Rifatbegovića i svi skupa, organizirani i kreativni, Semberci, Bijeljinci i Janjarci drže uzgor Bijeljinu, Janju i Semberiju, jer se u jednom strašnom vremenu sazdanom od ogoljene hamletovske dileme – biti ili ne biti pitanje je sad – drže i rade zajedno, međusobno se podržavaju. Recimo što i Šejh Sejfija: Iako je Bosna ovog vremena upala u vrtlog / Narod Bosne je, uistinu, bez sumnje iskren.

Također, Dukićev roman ispovjedne proze – Izjava – podupire Trbićevu dokumentarnu prozu i publicističke tekstove kao autentično svjedočenje, a svi skupa, inventivni i kreativni okupljeni snagom ideje dokumentiranja i opisivanja – podupiru antologiju bošnjačkih pjesnika Semberije i Bijeljine – jer im je doista: Semberija u stihu i srcu, pa je kontinuitet živoga konteksta kojim smo stigli u ovaj čas – izvan svake šuhve.
* * *
Čudo jedno! Bošnjaci su se vratili i još se vraćaju, obnovili su kuće, škole i džamije, obnovili i započeli poslove, ali se su se obavljenim poslovima na pripremanju i izdavanju knjiga, prvi put i definitivno – zauvijek nastanili u Semberiji, Janji i Bijeljini kao svoji u svome.
Smijemo se zakleti kako je Reis-ul-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić doista imao pravo kada reče: pozicija bošnjaka oduvijek i zauvijek će bitno zavisiti od njihovoga odnosa prema knjizi. Eto nas tu, pa recimo ako nije tako, ako nije jasno kako je Knjiga jača od svega, pa i od Zla.

* * *

Travnja/aprila, 2009.                   Atif Kujundžić - književnik