INTERVJU: Almira Omerović, književnica / Kanada

 

Autor: Ibrahim Osmanbašić

Životni put Almire Omerović svjedoči o snazi ljudskog duha, upornosti i sposobnosti da se i nakon velikih životnih iskušenja pronađe prostor za novi početak. Rođena i odrasla u Sarajevu, svoj životni put nastavila je u Kanadi, gdje je, nakon ratnog iskustva i odlaska iz domovine, gradila novi dom, porodicu i profesionalni život. Iskustvo života s fizičkim invaliditetom, suočavanje s ratom, emigracijom i brojnim promjenama oblikovali su njeno razumijevanje svijeta, ljudi i životnih vrijednosti. Nakon odlaska u penziju ostvarila je dugogodišnju želju i objavila dvije autobiografske knjige: Never Give Up – Our Journey i Između dva doma – Moja priča između Sarajeva i Kanade. U njima ne govori samo o teškoćama, nego i o ljubavi, porodici, prijateljstvu, ljudskoj dobroti i uspomenama koje ostaju trajni dio našeg identiteta. U razgovoru za KNS Nova svjetlost Almira Omerović govori o svom životnom putu, književnom stvaralaštvu, Sarajevu kao trajnom mjestu pripadnosti i porukama koje želi podijeliti s čitaocima.

Rođeni ste i odrasli u Sarajevu, gdje ste završili školovanje i započeli profesionalni život. Kako danas pamtite Sarajevo svoje mladosti i koliko su rani životni periodi oblikovali Vaš karakter i pogled na svijet?

Almira Omerović:Sarajevo svoje mladosti pamtim s mnogo ljubavi i nostalgije. To je grad u kojem sam odrasla, školovala se, stekla prijateljstva, započela profesionalni život i zasnovala porodicu. Moje uspomene nisu vezane samo za poznata mjesta i ulice, nego prvenstveno za ljude, susrete i male svakodnevne trenutke koji s godinama postaju sve dragocjeniji. Život s fizičkim invaliditetom od ranog djetinjstva naučio me da budem uporna, samostalna i da ne odustajem lako od svojih ciljeva. Ipak, moje djetinjstvo i mladost nisu bili obilježeni samo preprekama. Bilo je tu mnogo radosti, prijateljstva, smijeha i lijepih iskustava. Vjerujem da su me upravo ti rani životni periodi naučili koliko su važni porodica, obrazovanje, međusobno poštovanje i dostojanstvo svakog čovjeka. Te vrijednosti nosim sa sobom i danas, bez obzira na to gdje živim.

 

Vaš životni put obilježen je različitim iskustvima – obrazovanjem, radom, porodicom, ratom i emigracijom. Kada danas pogledate unazad, koje biste događaje izdvojili kao najvažnije prekretnice?

Almira Omerović: Kada pogledam unazad, teško mi je izdvojiti samo nekoliko događaja, jer je svaki životni period na svoj način oblikovao osobu kakva sam danas. Među najvažnijim prekretnicama svakako su završetak školovanja, početak rada u banci, zasnivanje porodice i majčinstvo. To su bili trenuci u kojima sam gradila svoj život, ostvarivala ciljeve i učila o odgovornosti, ljubavi i međusobnoj podršci. Rat je donio potpuno drugačiju prekretnicu. Godine 1993. morali smo napustiti Sarajevo i život koji smo poznavali. Nakon boravka u Makedoniji, 1996. godine preselili smo se u Kanadu, gdje je trebalo početi gotovo ispočetka. Ipak, ne bih željela da se moj život posmatra samo kroz velike promjene i teške trenutke. Jedna od mojih najljepših prekretnica dogodila se mnogo kasnije, kada sam konačno ostvarila dugogodišnju želju da napišem i objavim svoje knjige. Danas vjerujem da nas ne oblikuju samo događaji koji nam se dese, nego i način na koji na njih odgovorimo.

Život s fizičkim invaliditetom pratio Vas je od ranog djetinjstva. Koliko je to iskustvo utjecalo na Vaše životne odluke, samostalnost i odnos prema ljudima, a koliko Vas je upravo takvo iskustvo naučilo da drugačije razumijete životne izazove?

Almira Omerović: Fizički invaliditet dio je mog života od ranog djetinjstva, ali nikada nisam željela da bude jedino po čemu me ljudi prepoznaju. Kao i svi drugi, imala sam svoje želje, planove i snove. Željela sam se školovati, raditi, imati porodicu i živjeti što samostalnije. Naravno, invaliditet je utjecao na neke moje odluke i zahtijevao dodatni trud, prilagođavanje i upornost. Međutim, s vremenom sam shvatila da prepreke nisu uvijek samo fizičke. Ponekad su mnogo teže one koje nastaju zbog predrasuda, nererazumijevanja ili pretpostavki o tome šta osoba s invaliditetom može ili ne može učiniti. To iskustvo naučilo me da ne donosim zaključke o ljudima na osnovu njihovog izgleda ili životnih okolnosti. Svako od nas nosi svoju priču, a mnoge teškoće nisu vidljive na prvi pogled. Voljela bih da ljudi ponekad pokušaju stati u cipele osobe s invaliditetom, ne iz sažaljenja, nego da bi bolje razumjeli svakodnevne izazove s kojima se ona suočava. Jer ono što nam je svima potrebno nije sažaljenje, nego poštovanje, razumijevanje i jednake mogućnosti.

 

Nakon ratnog iskustva i boravka u Makedoniji, 1996. godine odlazite u Kanadu. Kako je izgledao početak novog života, posebno suočavanje s jezičkim, profesionalnim i društvenim izazovima?

Almira Omerović: Dolazak u Kanadu 1996. godine značio je početak potpuno novog poglavlja u našem životu. Iza nas su ostali Sarajevo, rat i godine neizvjesnosti, a pred nama zemlja u kojoj smo morali ponovo pronaći svoje mjesto. Jedan od najvećih izazova bio je jezik. Iako sam imala obrazovanje i radno iskustvo iz Sarajeva, trebalo je naučiti kako funkcioniše drugačiji sistem, upoznati nove običaje i prilagoditi se novoj sredini. Bila sam svjesna da zbog godina i jezičke barijere neću moći ponovo pohađati fakultet. Međutim, vjerovala sam u svoj integritet, radne navike i sposobnost da učim nove vještine. Nisam očekivala da ću jednostavno nastaviti tamo gdje sam stala u Sarajevu, ali sam bila spremna prihvatiti nove izazove. Upravo zahvaljujući toj upornosti, spremnosti da učim i odgovornom odnosu prema radu dobila sam priliku za svoj prvi posao u Kanadi. To je za mene značilo mnogo više od zaposlenja — bila je to potvrda da mogu pronaći svoje mjesto u novoj zemlji. Kanada nam je pružila sigurnost i mogućnost da gradimo budućnost. S vremenom smo stekli nova iskustva, upoznali ljude i stvorili život koji danas smatram svojim drugim domom. Nisam zaboravila odakle dolazim, ali sam naučila da novi početak ne znači odricanje od prošlosti. On znači pronaći snagu da nastavite dalje, noseći sa sobom sve ono što vas je oblikovalo.

 

Danas živite u Kanadi, ali Sarajevo i dalje smatrate svojim domom. Kako održavate vezu s rodnim gradom i koliko pripadnost dvjema sredinama utječe na Vaš identitet, razmišljanja i stvaralaštvo?

Almira Omerović: Sarajevo je i danas neodvojiv dio mog identiteta. To je grad u kojem sam rođena, odrasla, školovala se, zasnovala porodicu i provela veliki dio života. U njemu su moje uspomene, prijateljstva i korijeni koje ni godine ni udaljenost ne mogu izbrisati.

Sarajevo posjećujem kad god mi se pruži prilika. Zanimljivo je da danas svoj rodni grad otkrivam na jedan sasvim drugačiji način. Prije rata mnoge sam stvari prihvatala kao nešto sasvim normalno i svakodnevno, ne razmišljajući koliko su zapravo posebne. Danas rado istražujem njegovu historiju, znamenitosti i mjesta koja privlače turiste, a za neka od njih ni sama nisam znala dok sam živjela u Sarajevu. Na neki način, svaki povratak postaje i novo upoznavanje grada koji sam oduvijek smatrala svojim.

Vezu sa Sarajevom održavam i kroz razgovore s porodicom i prijateljima, kao i kroz uspomene koje me često vrate u neke drage trenutke. Ponekad je dovoljna pjesma, poznata riječ ili miris da se u mislima ponovo nađem na sarajevskim ulicama.

Istovremeno, Kanada je postala moj drugi dom. Ovdje sam nastavila graditi život, stekla nova iskustva i pronašla sigurnost i pripadnost.

Život između dvije sredine naučio me da pripadnost ne mora biti ograničena na jedno mjesto. Sarajevo i Kanada nisu dva doma koja se međusobno takmiče, nego dva važna dijela mog života.

Upravo je taj osjećaj snažno utjecao i na moje pisanje, posebno na knjigu IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade. Kroz nju sam željela sačuvati uspomene, ali i pokazati da čovjek može izgraditi novi dom, a da pritom ne izgubi vezu s onim iz kojeg je potekao.

 

Dugo ste nosili želju da napišete knjigu, a ostvarili ste je nakon odlaska u penziju. Šta je bilo presudno da konačno počnete pisati i zašto ste odlučili da upravo svoju životnu priču podijelite s čitaocima?

Almira Omerović: Želja da napišem knjigu postojala je u meni mnogo godina. Međutim, posao, porodica i svakodnevne obaveze uvijek su imali prednost. Tek nakon odlaska u penziju dobila sam priliku da se ozbiljnije posvetim toj davnoj želji.

Prvu knjigu, NEVER GIVE UP — Our Journey, napisala sam na engleskom jeziku jer sam željela da moja životna priča dopre i do ljudi izvan našeg govornog područja. Posebno mi je bilo važno pokazati da život osobe s invaliditetom nije samo priča o teškoćama i preprekama. To je i priča o obrazovanju, radu, ljubavi, porodici, prijateljstvima, putovanjima, humoru i svakodnevnim radostima.

Željela sam da čitaoci upoznaju čovjeka, a ne samo njegov invaliditet. Također sam željela podijeliti iskustvo rata, napuštanja rodnog grada i izgradnje novog života u drugoj zemlji.

Nakon završetka prve knjige razmišljala sam o ljudima koji bi možda željeli pročitati moju priču, ali ne govore ili ne razumiju engleski jezik. Upravo je to bio glavni razlog zbog kojeg sam odlučila napisati i drugu knjigu, IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade, na bosanskom jeziku.

Ipak, nisam željela napraviti doslovan prevod prve knjige. Odlučila sam svoju životnu priču ispričati ponovo, na maternjem jeziku, s drugačijim pristupom i posebnim osvrtom na uspomene, ljude i mjesta koja su oblikovala moj život.

Obje knjige govore o istom životnom putovanju, ali svaka ima svoj glas i obraća se čitaocima na drugačiji način. Povezuje ih moja želja da podijelim iskustva, sačuvam uspomene i podsjetim ljude da se iza svakog čovjeka nalazi priča koju vrijedi saslušati.

Ako moje knjige ohrabre makar jednu osobu da ne odustane od svog sna ili pomognu nekome da bolje razumije život drugog čovjeka, smatrat ću da su ispunile svoju svrhu.

 

Knjigu ste napisali na engleskom jeziku. Da li je izbor jezika bio povezan s Vašim životom u Kanadi, željom da se obratite široj publici ili potrebom da svoja iskustva približite ljudima iz različitih kultura?

Almira Omerović: Prije nego što sam počela pisati svoju prvu knjigu, dugo sam razmišljala kako da pristupim pisanju i na kojem jeziku da ispričam svoju životnu priču.

Moja prvobitna želja bila je da pišem na bosanskom jeziku. Čak sam kupila i bosansku tastaturu za kompjuter, nadajući se da će mi to olakšati posao. Međutim, pisanje nije išlo onako kako sam zamišljala. Često sam morala ispravljati tekst, što mi je oduzimalo mnogo vremena i prekidalo tok misli. Zbog toga sam više puta odustajala od pokušaja da započnem knjigu.

Na kraju sam odlučila pokušati pisati na engleskom jeziku, jer mi je kucanje na kompjuteru bilo jednostavnije. Kada sam pronašla način rada koji mi je odgovarao, mogla sam se više posvetiti samoj priči, umjesto tehničkim poteškoćama. Dakle, engleski jezik nisam prvenstveno izabrala zbog međunarodne publike, nego iz sasvim praktičnih razloga. Naravno, drago mi je što je time moja knjiga postala dostupna i čitaocima iz različitih sredina. Kasnije sam odlučila napisati i drugu knjigu, na bosanskom jeziku, kako bi moju životnu priču mogli pročitati i ljudi koji ne znaju engleski. Danas mi je drago što sam pronašla način da ostvarim svoju dugogodišnju želju.

Na kraju se pokazalo da je najvažnije bilo početi pisati, bez obzira na jezik.

 

U knjizi prolazite kroz djetinjstvo, obrazovanje, porodicu, rad, rat, odlazak iz Sarajeva i izgradnju novog života u Kanadi. Koji dio tog putovanja Vam je bilo najteže ponovo proživjeti kroz pisanje?

Almira Omerović: Najteže mi je bilo ponovo proživljavati događaje iz aprila 1992. godine, kada smo zbog početka rata u Sarajevu morali donijeti tešku odluku da svoju djecu pošaljemo na sigurno. Ta odvojenost, neizvjesnost i briga za njih bili su među najtežim iskustvima u mom životu.

Kada sam mnogo godina kasnije počela pisati o tom periodu, ponovo su se vratila osjećanja koja je teško opisati riječima. Kao majci, najteže mi je bilo prisjetiti se vremena kada nismo bili zajedno i kada nismo znali šta nam donosi sljedeći dan.

Upravo je želja da se ponovo spojimo sa svojom djecom bila prvi i najvažniji razlog zbog kojeg smo nastojali napustiti Sarajevo. Nismo odlazili zato što smo željeli novi život negdje drugo, nego zato što smo željeli da naša porodica ponovo bude zajedno.

Ni nakon ponovnog okupljanja nisu prestale naše brige. Sanjina teška saobraćajna nesreća u Makedoniji bila je još jedan bolan trenutak, posebno nakon svega što smo već prošli tokom rata i razdvojenosti. I danas mi je teško prisjećati se straha koji smo tada osjećali za njeno zdravlje i oporavak. Pisanje o tim događajima vratilo me u vrijeme straha, neizvjesnosti i teških odluka. Istovremeno, podsjetilo me koliko čovjek može biti uporan kada je u pitanju ljubav prema porodici.

Ipak, nisam željela da ratne uspomene zasjene sve lijepe godine koje su im prethodile. Zato sam u knjizi nastojala sačuvati i sjećanja na djetinjstvo, prijateljstva, ljubav, rad i svakodnevne radosti koje su također bile važan dio mog života.

Možda je upravo to bio najteži, ali i najvažniji dio pisanja — ponovo se suočiti s bolnim uspomenama, a istovremeno sačuvati ljubav prema životu koji smo imali prije rata.

Naslov „Never Give Up“ nosi snažnu poruku istrajnosti. Ipak, ističete da to ne znači da čovjek uvijek mora biti snažan i da nikada ne smije posustati. Kako Vi razumijete istinsko značenje ove poruke?

Almira Omerović: Za mene „Never Give Up“ ne znači da čovjek mora biti snažan svakog trenutka, da nikada ne smije zaplakati, osjetiti strah ili priznati da mu je teško. Svi imamo trenutke kada smo umorni, obeshrabreni ili jednostavno ne znamo kako dalje. To je dio života i ne treba se toga stidjeti.

Istinska snaga, po mom mišljenju, nije u tome da nikada ne posustanemo, nego da pronađemo način da nastavimo kada budemo spremni. Ponekad je potrebno zastati, odmoriti se, prihvatiti pomoć ili promijeniti planove. Ništa od toga ne znači da smo odustali.

Tokom života naučila sam da ne možemo uvijek utjecati na okolnosti u kojima se nađemo, ali možemo pokušati pronaći način da se s njima suočimo. Nekada ćemo uspjeti ostvariti ono što smo zamislili, a nekada ćemo morati krenuti drugim putem.

Važno mi je i da ljudi razumiju da upornost ne znači kako sve moramo postići sami. Podrška porodice, prijatelja i ljudi koji nas razumiju može biti dragocjena.

Zato naslov moje knjige ne doživljavam kao naredbu, nego kao ohrabrenje. Ne moramo uvijek biti jaki, ne moramo imati odgovore na sva pitanja i ne moramo svaki dan napraviti veliki korak naprijed.

Ponekad je dovoljno sačuvati nadu i vjerovati da ćemo, kada dođe pravi trenutak, pronaći snagu za sljedeći korak.

 

U knjizi ne govorite samo o teškim životnim okolnostima nego i o ljubavi, prijateljstvu, putovanjima, humoru i svakodnevnim radostima. Koliko Vam je bilo važno da čitaoci upoznaju život u njegovoj punini, a ne samo kroz teške događaje?

Almira Omerović: Bilo mi je izuzetno važno da čitaoci upoznaju moj život u njegovoj punini, jer nijedan čovjek nije samo zbir teškoća kroz koje je prošao.

Iako su fizički invaliditet, rat, odlazak iz Sarajeva i prilagođavanje životu u novoj zemlji značajno utjecali na moj životni put, oni nisu jedino što me određuje. Prije svega, ja sam osoba koja je voljela, učila, radila, zasnovala porodicu, njegovala prijateljstva i uživala u mnogim lijepim trenucima.

Željela sam da se kroz moje knjige osjete i smijeh, toplina porodičnog života, radost putovanja, prijateljski razgovori i sve one male stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo, a koje s vremenom postaju naše najdragocjenije uspomene.

Posebno mi je bilo važno da čitaoci ne posmatraju osobu s invaliditetom isključivo kroz njene fizičke poteškoće. Invaliditet može utjecati na način na koji nešto radimo, ali ne određuje naše želje, osjećanja, sposobnost da volimo ili pravo da uživamo u životu.

Nisam željela napisati knjige koje će kod ljudi izazvati sažaljenje. Željela sam ispričati iskrenu životnu priču u kojoj ima i tuge i radosti, i ozbiljnih trenutaka i smijeha.

Jer život nije samo ono što smo morali preživjeti. Život je i sve ono lijepo što smo uspjeli doživjeti, sačuvati i podijeliti s drugima.

 

Šta biste željeli da čitalac ponese sa sobom nakon čitanja knjige „Never Give Up – Our Journey“? Postoji li neka poruka ili životno iskustvo koje posebno želite podijeliti s ljudima koji se suočavaju s velikim promjenama?

Almira Omerović: Voljela bih da čitaoci nakon što zatvore moju knjigu ponesu sa sobom osjećaj nade, ali i razumijevanje da nijedan životni put nije jednostavan niti se uvijek odvija onako kako smo planirali.

Život nam ponekad donese promjene koje nismo željeli i za koje nismo bili spremni. Neke od njih mogu potpuno promijeniti našu svakodnevicu, naše planove, pa čak i mjesto koje nazivamo domom. I sama sam doživjela takve trenutke, ali sam s vremenom naučila da promjena ne mora značiti kraj naših mogućnosti.

Ne vjerujem da postoji jedan recept za prevazilaženje životnih teškoća. Svako od nas ima drugačije okolnosti, mogućnosti i način na koji se suočava s izazovima. Ono što je pomoglo meni ne mora nužno biti rješenje za nekoga drugog.

Ipak, vjerujem da je važno ne izgubiti vjeru u sebe, ostati otvoren za nove mogućnosti i prihvatiti da ponekad moramo promijeniti put kojim smo namjeravali krenuti.

Posebno bih voljela da moja knjiga podsjeti čitaoce da ne treba donositi zaključke o ljudima na osnovu njihovog izgleda, porijekla ili životnih okolnosti. Iza svakog čovjeka postoji priča koju možda ne poznajemo.

Ako neko nakon čitanja moje knjige pronađe malo više hrabrosti da ostvari svoj san, ili malo više razumijevanja za drugog čovjeka, bit ću sretna.

Jer za mene uspjeh nije samo ono što smo postigli, nego i ono što smo naučili, sačuvali i podijelili s drugima tokom svog životnog putovanja.

Drugu knjigu napisali ste na maternjem, bosanskom jeziku, ali naglašavate da ona nije doslovan prevod prve knjige, nego novo pripovijedanje Vaše životne priče. Šta Vas je motiviralo da istu životnu priču ispričate na drugačiji način i iz drugačije perspektive?

Almira Omerović: Kada sam završila svoju prvu knjigu, NEVER GIVE UP — Our Journey, bila sam sretna što sam konačno ostvarila dugogodišnju želju da napišem svoju životnu priču. Međutim, ubrzo sam počela razmišljati o ljudima koji bi možda željeli pročitati knjigu, ali ne govore ili ne razumiju engleski jezik.

To je bio moj glavni motiv da napišem i knjigu na bosanskom jeziku. Željela sam da moja priča bude dostupna porodici, prijateljima i čitaocima s našeg govornog područja.

U početku se možda činilo najjednostavnijim prevesti prvu knjigu, ali sam odlučila krenuti drugim putem. Nisam željela da bosanska verzija bude samo preslikan tekst na drugom jeziku. Željela sam ponovo ispričati svoju priču, riječima koje su mi bliske od djetinjstva, i dati više prostora uspomenama na Sarajevo, ljudima i svakodnevnim događajima koji su oblikovali moj život.

Dok sam pisala IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade, shvatila sam da se istim životnim događajima možemo vratiti iz drugačije perspektive. Vrijeme prolazi, a s njim se mijenja i način na koji razumijemo vlastita iskustva. Neke uspomene dobiju novo značenje, dok se drugih prisjetimo tek kada počnemo ponovo razmišljati o prošlosti.

Zato ove dvije knjige ne doživljavam kao original i prevod, nego kao dva zasebna pripovijedanja o istom životu.

Njihova suština je ista, ali svaka ima svoj glas. I drago mi je što sam na taj način mogla svoju priču približiti čitaocima na oba jezika.

 

U knjizi oživljavate nekadašnje Sarajevo, porodične uspomene, studentske dane, brak, majčinstvo i rad. Koliko je pisanje ove knjige bilo i svojevrsno vraćanje u vrijeme i prostor koji su obilježili Vaš život?

Almira Omerović: Pisanje knjige IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade za mene je zaista bilo svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Dok sam pisala, često sam imala osjećaj da se ponovo nalazim na sarajevskim ulicama, među ljudima i na mjestima koja su nekada bila dio moje svakodnevice.

Prisjećala sam se djetinjstva, školskih i studentskih dana, prvih radnih iskustava, prijateljstava, braka i odrastanja naše djece. Mnoge uspomene koje godinama nisam posebno dozivala u sjećanje počele su se vraćati, ponekad sasvim neočekivano.

Posebno mi je bilo zanimljivo koliko se detalja može sačuvati u našem pamćenju. Nekada je dovoljna pomisao na određenu ulicu, razgovor ili događaj da se pred nama ponovo pojavi čitav jedan period života.

Naravno, bilo je i nostalgije. Sarajevo o kojem pišem nije samo grad kakav danas poznajemo, nego i Sarajevo jednog vremena, sa svojim ljudima, običajima i načinom života koji se u međuvremenu promijenio.

Ipak, nisam željela prošlost prikazati kao savršeno vrijeme u kojem je sve bilo ljepše. Kao i svaki drugi životni period, i te godine imale su svoje izazove, brige i razočaranja, ali i mnogo lijepih trenutaka.

Pisanje mi je omogućilo da ponovo posjetim taj dio svog života, ne samo kroz sjećanja na velike događaje, nego i kroz male, svakodnevne trenutke koji su ga činili posebnim.

Na neki način, knjigom sam željela sačuvati dio Sarajeva kakvo sam poznavala, ali i ljude i uspomene koji će uvijek ostati dio mene, bez obzira na to koliko sam daleko od rodnog grada.

 

Odlazak iz Sarajeva, boravak u Makedoniji i dolazak u Kanadu predstavljaju velike životne promjene. Kako se mijenjao Vaš osjećaj pripadnosti tokom tih različitih etapa života?

Almira Omerović: Moj osjećaj pripadnosti mijenjao se postepeno, zajedno sa životnim okolnostima kroz koje smo prolazili.

Sarajevo je bilo moj prvi dom, grad u kojem sam rođena, odrasla, školovala se, radila i zasnovala porodicu. Tu sam imala svoje korijene, prijatelje, poznata mjesta i svakodnevicu koju sam smatrala sasvim prirodnom. Nikada nisam zamišljala da ću jednog dana morati otići i započeti život negdje drugo.

Boravak u Makedoniji bio je drugačije iskustvo. Nakon više od godinu dana razdvojenosti, najvažnije nam je bilo da ponovo budemo zajedno sa svojom djecom. Iako smo bili zahvalni što smo se ponovo okupili kao porodica, živjeli smo u neizvjesnosti, bez jasne predstave o tome gdje ćemo na kraju pronaći trajni dom.

Dolazak u Kanadu 1996. godine donio je novu vrstu izazova, ali i mogućnost da konačno počnemo graditi stabilniju budućnost. U početku je gotovo sve bilo nepoznato — jezik, običaji, sistem i način života. Osjećaj pripadnosti nije se pojavio preko noći. Gradio se kroz svakodnevna iskustva, rad, nova poznanstva i godine provedene u novoj sredini.

S vremenom je Kanada postala moj drugi dom. Ovdje sam nastavila živjeti, učiti, stvarati uspomene i osjećati se dijelom zajednice.

Danas ne osjećam potrebu da biram između Sarajeva i Kanade. Jedno je mjesto mojih korijena, a drugo zemlja u kojoj sam nastavila svoj život.

Shvatila sam da pripadnost nije samo pitanje geografije. Ona se gradi kroz ljude koje volimo, uspomene koje nosimo i život koji stvaramo.

Zato danas oba mjesta smatram svojim domom, svako na svoj poseban način.

 

Pitanje 15 Posebno je upečatljiva Vaša misao da za mnoge ljude u dijaspori „jedna trećina kofera uvijek ostaje neraspakovana“. Šta se sve nalazi u tom simboličnom dijelu kofera i koliko je teško živjeti između sjećanja na rodni kraj i stvarnosti novog doma?

Almira Omerović: Mislim da se u toj neraspakovanoj trećini kofera nalaze stvari koje ne možemo ponijeti u rukama, ali ih nosimo sa sobom cijelog života. Tu su uspomene na djetinjstvo, porodicu, prijatelje, poznate ulice, mirise, razgovore i sve one male trenutke koji su nekada činili našu svakodnevicu.

Kada čovjek napusti rodni kraj, posebno ako to nije učinio vlastitim izborom, ne ostavlja iza sebe samo kuću, posao ili grad. Ostavlja i jedan dio života koji se više nikada neće vratiti u potpuno istom obliku. Ipak, ne mislim da život između dva doma mora biti samo tužan ili ispunjen nostalgijom. S vremenom sam naučila da mogu voljeti Sarajevo i istovremeno biti zahvalna za život koji sam izgradila u Kanadi. Novi dom donosi nova prijateljstva, iskustva i uspomene, ali ne briše ono što smo ranije proživjeli.

Posebno je zanimljivo što se ta simbolična trećina kofera može prenositi i na sljedeće generacije. Lijep primjer vidim u mladim sportistima koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu, iako su rođeni i odrasli izvan nje. Mnogi su ljubav prema zemlji svojih roditelja upoznali kroz porodične priče, jezik, običaje i uspomene koje su im roditelji prenosili od djetinjstva. Kada takvi mladi ljudi obuku dres reprezentacije Bosne i Hercegovine, za mene je to mnogo više od sporta. To je dokaz da osjećaj pripadnosti može živjeti i u generacijama koje nisu lično doživjele život svojih roditelja u domovini. Možda upravo oni u svom srcu nose tu naslijeđenu, neraspakovanu trećinu kofera.

Ponekad nas sasvim obična stvar, pjesma, poznata riječ ili neki miris, neočekivano vrati u prošlost. Tada shvatimo da dio nas još uvijek pripada mjestima i ljudima od kojih smo se udaljili.

Za mene taj neraspakovani dio kofera nije teret kojeg se želim osloboditi. On je dio mog identiteta i podsjetnik na život koji sam imala prije nego što sam krenula drugim putem.

Možda upravo zato taj kofer nikada ne raspakujemo do kraja. Ne zato što ne prihvatamo novi dom, nego zato što ne želimo izgubiti vezu sa starim.

Naučila sam da čovjek može nastaviti dalje, izgraditi novi život i osjećati se sretnim, a da pritom sačuva uspomene na sve ono što je ostavio iza sebe.

 

U knjizi ističete da Sarajevo i Kanada nisu dva doma koja se međusobno takmiče. Može li čovjek istovremeno pripadati dvjema sredinama, a da pri tome ne izgubi osjećaj vlastitog identiteta?

Almira Omerović: Apsolutno vjerujem da može. Zapravo, moje životno iskustvo naučilo me da pripadnost jednom mjestu ne mora isključivati pripadnost drugom.

Sarajevo je grad mojih korijena, djetinjstva, mladosti i velikog dijela života. U njemu sam stekla obrazovanje, radila, zasnovala porodicu i izgradila prijateljstva koja su ostala važna bez obzira na godine i udaljenost. Sve je to dio mog identiteta koji se ne može jednostavno izbrisati preseljenjem u drugu zemlju.

S druge strane, Kanada nije samo mjesto u kojem danas živim. To je zemlja u kojoj sam provela mnogo godina, radila, upoznala nove ljude, stekla prijatelje i nastavila stvarati uspomene. Ovdje sam pronašla sigurnost i mogućnost da gradim novi život.

Mislim da čovjek ne mora birati između zahvalnosti prema zemlji koja ga je prihvatila i ljubavi prema zemlji iz koje potječe. Te dvije emocije mogu sasvim prirodno postojati zajedno.

Naravno, život između dvije kulture ponekad donosi i osjećaj da nigdje ne pripadamo potpuno. Ali s vremenom sam shvatila da to ne mora biti nedostatak. Naprotiv, iskustvo života u različitim sredinama može nas obogatiti, proširiti naše poglede i naučiti nas da bolje razumijemo druge ljude.

Za mene očuvanje identiteta ne znači da moram ostati ista osoba kakva sam bila prije trideset godina. Život nas mijenja, a nova iskustva postaju dio nas.

Zato Sarajevo i Kanadu ne doživljavam kao dva doma između kojih moram birati. Jedan čuva moje korijene, a drugi je postao dio mog životnog puta. Oba pripadaju meni, kao što i ja na svoj način pripadam njima.

Koliko Vam je bilo važno sačuvati sjećanja na ljude, mjesta, razgovore i obične trenutke, koji možda u trenutku nastanka nisu izgledali posebno značajni, ali s vremenom postaju dragocjeni dio lične i kolektivne memorije?

Almira Omerović: Bilo mi je izuzetno važno, jer sam s godinama shvatila da naše najdragocjenije uspomene nisu uvijek povezane s velikim događajima. Često su to upravo oni mali, svakodnevni trenuci kojima u vrijeme kada ih proživljavamo ne pridajemo posebnu pažnju.

Dok sam živjela u Sarajevu, mnoge stvari smatrala sam sasvim običnim. Susreti s prijateljima, razgovori uz kafu, porodična okupljanja, odlazak na posao ili šetnja poznatim ulicama bili su dio života za koji sam vjerovala da će uvijek biti tu.

Tek kada smo morali napustiti Sarajevo, počela sam drugačije razumijevati vrijednost tih trenutaka. Shvatila sam da čovjeku ne nedostaju samo mjesta koja je ostavio iza sebe nego i ljudi, glasovi, običaji i osjećaj pripadnosti koji su njegovu svakodnevicu činili posebnom.

U mojim knjigama ima mnogo primjera dobrote i nesebičnosti naših ljudi. Bilo mi je važno sačuvati sjećanja na one koji su nam pružili ruku, pomogli kada je bilo teško ili jednostavno pokazali ljudsku toplinu onda kada nam je bila najpotrebnija.

A ta dobrota ne mora se pokazivati samo velikim djelima. Nikada neću zaboraviti kada mi je u sarajevskom tramvaju potpuni stranac ponudio vruću kiflu. Možda to nekome zvuči kao sitnica, ali za mene je to jedan od najljepših primjera sarajevske ljudskosti. Nije stvar u kifli, nego u spontanosti, toplini i želji da se nešto podijeli s drugim čovjekom, čak i kada ga uopće ne poznajete.

Koliko ta ljudska dobrota i danas znači, posebno sam osjetila prilikom posjete Sarajevu ove godine. Zbog fizičkih poteškoća i sve zahtjevnijih putovanja, krenula sam s mišlju da se možda posljednji put pozdravljam sa svojim voljenim gradom.

Međutim, susreti s našim ljudima, njihova pažnja, srdačnost i dobrota promijenili su moje razmišljanje. Vratila sam se u Kanadu s potpuno drugačijim osjećajem. Umjesto oproštaja, u meni se ponovo rodila želja za povratkom. Upravo zbog tih ljudi odlučila sam da ću, uprkos teškoćama koje putovanje donosi, ponovo posjetiti svoje Sarajevo.

To iskustvo dodatno me uvjerilo da dom nisu samo ulice, zgrade i poznata mjesta. Dom su prije svega ljudi zbog kojih se uvijek želimo vratiti.

Pisanje mi je omogućilo da sačuvam dio tih uspomena i izrazim zahvalnost ljudima čija je dobrota obilježila moj život. Vjerujem da upravo takve priče čine važan dio naše lične, ali i kolektivne memorije.

Ako moje knjige budu podsjećale čitaoce na vrijednost ljudskosti, prijateljstva i malih djela dobrote, onda će uspomene koje sam zapisala imati smisao i za generacije koje dolaze.

 

Pitanje 18 Obje knjige, iako napisane na različitim jezicima i na različite načine, povezuje potreba da se ljudi bolje razumiju. Koliko književnost može doprinijeti rušenju predrasuda, posebno kada je riječ o osobama s invaliditetom i njihovom položaju u društvu?

Almira Omerović: Vjerujem da književnost može imati važnu ulogu u mijenjanju načina na koji posmatramo druge ljude. Kada čitamo nečiju životnu priču, imamo priliku upoznati osobu mnogo dublje nego što bismo to mogli na osnovu njenog izgleda, fizičkih mogućnosti ili okolnosti u kojima živi.

Kao osoba koja živi s fizičkim invaliditetom od ranog djetinjstva, dobro znam koliko predrasude mogu utjecati na svakodnevni život. Ljudi ponekad, često i bez loše namjere, unaprijed pretpostavljaju šta osoba s invaliditetom može ili ne može učiniti. Takve pretpostavke mogu biti

jednako ograničavajuće kao i fizičke prepreke.

Upravo zato mi je bilo važno da u svojim knjigama ne govorim samo o teškoćama koje sam morala savladavati. Željela sam pokazati čitav život — školovanje, posao, brak, majčinstvo, prijateljstva, putovanja, humor, ali i trenutke straha, tuge i neizvjesnosti.

Osobe s invaliditetom nisu posebna kategorija ljudi čiji se životi svode samo na prepreke. Mi imamo iste ljudske potrebe za ljubavlju, poštovanjem, samostalnošću, pripadanjem i mogućnošću da ostvarujemo svoje želje.

Mislim da je najveća vrijednost ličnih priča upravo u tome što nam omogućavaju da iza određenih društvenih oznaka vidimo čovjeka.

Posebno me obradovala poruka jednog čitaoca koji mi je, nakon što je pročitao moju knjigu, napisao da sada drugačije posmatra ljude s invaliditetom. Za mene je to bilo izuzetno dragocjeno. Shvatila sam da moja priča nije samo stigla do čitaoca nego ga je potaknula da preispita vlastiti pogled na druge ljude.

Takva reakcija znači mi mnogo više od bilo kakve pohvale za stil pisanja. Ona pokazuje da iskreno ispričano životno iskustvo može doprijeti do čovjeka i promijeniti način na koji razumije druge.

Naravno, jedna knjiga ne može sama promijeniti društvo niti ukloniti sve predrasude. Ali ako može potaknuti makar jednog čovjeka da prestane donositi zaključke na osnovu nečijeg invaliditeta, onda je već napravila važan korak.

Upravo zbog takvih reakcija osjećam da je vrijedilo podijeliti svoju priču.

Jer razumijevanje počinje onda kada prestanemo pretpostavljati i počnemo slušati.

Smatrate da invaliditet ne određuje čovjekovu vrijednost ni govori sve o njegovim sposobnostima i mogućnostima. Da li književnost može biti prostor u kojem se mijenja način na koji društvo posmatra različitost i koliko je važno da o takvim temama govore upravo ljudi koji ih neposredno žive?

Almira Omerović: Vjerujem da je izuzetno važno da osobe s invaliditetom imaju priliku govoriti o vlastitim iskustvima, umjesto da drugi uvijek govore u njihovo ime.

Svako od nas ima svoj karakter, sposobnosti, želje, mišljenje i način na koji se suočava sa životnim izazovima. Upravo zato ne treba donositi zaključke o nečijim mogućnostima samo na osnovu fizičkog izgleda.

Posebno bih željela naglasiti važnost odnosa porodice prema djetetu s invaliditetom. Roditelji i rodbina imaju ogromnu ulogu u njegovom odrastanju i razvijanju samopouzdanja.

Dijete s invaliditetom treba prije svega prihvatiti kao ravnopravnog člana porodice. Ne treba ga sažalijevati, pretjerano štititi ili mu sve dopuštati samo zato što ima invaliditet. Potrebni su mu ljubav, pažnja, razumijevanje i podrška, ali i odgovornosti, obaveze i prilike da uči, pokušava, griješi i razvija vlastite sposobnosti, kao i svakom drugom djetetu.

Naravno, to ne znači zanemariti njegove stvarne potrebe ili poteškoće. Pomoć treba pružiti kada je potrebna, ali ne treba unaprijed pretpostaviti da dijete nešto ne može učiniti.

Vjerujem da upravo takav odnos pomaže djetetu da odraste u samostalnu, samouvjerenu i emocionalno zrelu osobu, koja zna da je ravnopravna s drugima.

Isto vrijedi i za odrasle osobe s invaliditetom. Mi imamo svoj razum, mišljenje, stavove i pravo da donosimo odluke o vlastitom životu. Ne želimo da drugi stalno odlučuju umjesto nas šta možemo, šta ne možemo ili šta je za nas najbolje.

Tokom života susretala sam se s ljudima koji su mi pružali podršku i poštovanje, ali i s onima koji su, često nesvjesno, pretpostavljali da zbog fizičkog invaliditeta nešto ne mogu učiniti. Takve pretpostavke mogu ograničiti čovjekove mogućnosti čak i prije nego što dobije priliku pokazati šta zna i može.

Zato smatram da književnost može pomoći u mijenjanju društvenih stavova. Kada osoba s invaliditetom sama ispriča svoju životnu priču, čitaoci imaju priliku upoznati čovjeka iza fizičkih ograničenja. U svojim knjigama nisam željela prikazati sebe kao heroinu niti izazvati sažaljenje. Željela sam pokazati život žene koja se školovala, radila, zasnovala porodicu, putovala, voljela, smijala se i ostvarivala svoje snove, uprkos preprekama koje su se pojavljivale.

Osobama s invaliditetom nije potrebno sažaljenje. Potrebni su nam poštovanje, razumijevanje, jednake mogućnosti i prostor da razvijemo vlastite sposobnosti.

Jer ne tražimo da drugi žive naš život umjesto nas. Tražimo priliku da ga živimo sami, dostojanstveno i ravnopravno.

 

Nakon dvije autobiografske knjige, kako danas gledate na vlastiti književni angažman? Postoje li nove teme, iskustva ili književni projekti kojima biste se željeli posvetiti i kakvu biste poruku uputili ljudima koji već dugo nose neki neostvareni san?

Almira Omerović: Kada danas pogledam svoje dvije knjige, osjećam veliko zadovoljstvo što sam konačno ostvarila želju koju sam nosila u sebi mnogo godina. Nisam započela pisanje s namjerom da postanem književnica, nego da sačuvam uspomene, ispričam svoju životnu priču i podijelim iskustva koja bi možda nekome mogla biti korisna.

Pisanje mi je donijelo mnogo više nego što sam očekivala. Ponovo sam proživjela lijepe i teške trenutke, prisjetila se dragih ljudi i događaja, ali sam istovremeno otkrila koliko zadovoljstva može donijeti stvaranje nečega vlastitim trudom.

Posebno me raduju reakcije čitalaca. Kada saznam da je neko u mojoj priči prepoznao dio vlastitog života, pronašao ohrabrenje ili počeo drugačije posmatrati ljude s invaliditetom, osjećam da su moje knjige ostvarile svoju svrhu.

Što se tiče budućih književnih projekata, ne želim ništa unaprijed obećavati. Za sada mi je važno da moje dvije knjige pronađu put do čitalaca i da nastave živjeti kroz njihove utiske, razgovore i

iskustva.

A ljudima koji godinama nose neki neostvareni san poručila bih da ne misle kako je za njih prekasno. Ne moramo svi ostvariti svoje želje u mladosti niti slijediti isti životni raspored.

Ponekad nam trebaju godine da pronađemo vrijeme, hrabrost ili pravi način da započnemo nešto što dugo želimo. Važno je ne upoređivati svoj put s tuđim.

Ne mora svaki san postati veliko životno dostignuće niti donijeti javno priznanje. Ponekad je najveća nagrada upravo osjećaj da smo sebi pružili priliku da pokušamo.

Ako sam nešto naučila kroz pisanje svojih knjiga, onda je to da čovjek može otkriti nove mogućnosti i u životnom periodu kada drugi možda očekuju da samo uživa u uspomenama.

Zato bih svakome ko nosi neki neostvareni san poručila: nemojte ga prerano otpisati. Možda još nije došlo njegovo vrijeme.

A kada to vrijeme dođe, pokušajte napraviti prvi korak. Nikada ne znate kakva vas radost može čekati na kraju tog puta.

 

KNS/12.11.2026.g.