Nevzeta Omeragić Nikočević

 

AKO SE ZAKLJUČAŠ

Ako se zaključaš
u tvrđave
svoje
ne ostaviš traga
da te mogu naći

Kome ću da odem
od studeni
ove
od tjeskobe
sjete
s kime da podijelim
nadu u proljeće
nepravilnu rimu
ove moje pjesme

Kome ću da kažem
kako kiša pada
kako se jeseni …
i ….

 

 

AKO

Ako ostavim
dan
da u noć
prespava
hoću li osvanuti
mirna
u jutru
između oblaka
i sunca
s jedinom brigom
koji džemper ide
uz suknju od džinsa

Ako sve ove godine
purpurno plave
modro-zelene
ružičasto-žute
u hodu
kao cvijeće
u vazni
stavim
hoću li jedino brinuti
da redovno mijenjam vodu

Ako iza sebe
ostavim
postavljen sto
sa dvije pune
čaše
hoću li kada se vratim
zateći tebe
kako uz osmijeh
kažeš
ja sam i tvoju
čašu praznio
čekajući te.

 

 

DVA KORAKA ISPRED

Da mi je
da više
ne preskačem
zalutale
potočiće
što ne znaju
gdje im je
utočište

Da mi je samo
dva koraka
ispred
pa da odem
odakle sam mislila
i stignem
gdje sam
naumila

A ne stalno
u nekim
usputima

 

 

I TAKO ODLAZIMO

I tako odlazimo
svako u svoju
samoću

U nijeme
razgovore
očima u prozore
kucamo
da se
otvore

Da nam se
glas
čuje

Oni što se
dotaći ne mogu
bar da
progovore

Oni što nas
vole
da vide
kako su se
ušuškale
u nama
zime

Kako nas
jeseni
prekrivaju
lišćem

Kako su proljeća
samo
na slikama

 

 

PJESNICI SE NE PERSIRAJU
(Posvećeno Ibrahimu Osmanbašiću)

Pjesnici se
Pjesniče
Ne persiraju

Oni su zajedno
Na ivičnjacima
Puteva
S prtljagom
Otežalim
Od okoraka
Hljeba
Bezdomnog
Mirisa

Oni su zajedno
Na putevima
Bez putokaza
Koračaju bezodjeknim
Koracima
Kao
Mjesečari
Snom
Plove
A luka
Nema

Samo su im
Ruke
Visoko
Uzdignute
Da se vide
Svjetiljke
Kad mrakom
Hodaju

Pjesnici se
Pjesniče
Ne persiraju.

 

 

PRED SOBOM

Kako odmotati
klupče prediva
zamotano
čvorovima

U tebi

Održati
plamičak
svijeće
što u zoru
dogorjeva

Izgovoriti

Zakovane
u
zubima
riječi

Iskrivljene
kao
topljeno
olovo

Koje ni gatara
ne može
odgonetnuti
Neizgovorene
ostaju
u tebi

 

 

LOMOVI

Kad ruku
Slomiš
rastave se kosti
zaboli

Ali ljekar
nekako to
spoji

Kada čašu
slomiš
razlete se
komadi
ne možeš ih
skupiti
pa kupiš
novu

A kada se
srce slomi
e tu lijepka
nema
da ga spoji

Samo je
možda
u
suncu
lijek
razbijene
komadiće
ugrije
pa se onako
rasprsli
cakle

I ti ih počneš
skupljati
kao klikere

 

 

NEKOGA IMATI

Ne znači
zvati
da ti popravi
bravu
na vratima
razbijeno staklo
na prozoru
i popravi česmu
što kaplje

Imati nekoga
znači
kad posrneš
da te pridrži
da ne
padneš
da odjednom

Nenadano

Pred tebe
iskrsne

I ništa
ne kaže.

 

 

 

MAKE-UP

Svaki dan
Zaslužuje
Tvoj
Make-up

Plavo sjenilo
Surmu ispod
Oka
Crveni ruž

Kao kad odlaziš
Na izložbu
Slika
Pjesničko
Veče

Osmjehni se
Jer ako ne
Tebe
Neko
Nekoga
U ovom
Danu
Čeka

I suzu
Pusti

Ako te u
Grlu
Stegne

U svakom
Danu
Neko
Nekoga
Ostavlja
Da čeka

Poštansko sanduče
Prazno
Telefon ne zvoni

Ne brini
neko je
nekome
uputio
pismo

Pozvao
telefonom
Nasmiješi se

Svaki dan
zaslužuje
tvoj
make-up

 

 

BROJEVI (KORONARNI)

U svemu
Brojevi

Neprikosnoveni

U svim statistikama
Svijeta

Broje se kao predmeti
Ljudi

Nema imena i prezimena
Nema opisa
Boje očiju
Kose

Nema mjesta
Rođenja

Samo
Koliko je
Umrlih
Oboljelih
Izliječenih
Precizno
U osnovnim
U rednim
Tu su i oni

Izolirani

U brojevima
Svojih godina
Tačno izračunatim

Ne mogu
U red s ostalima
Jer
Nema tog
Broja
Da u njemu
Stanu
Svi koraci
Iskoračani
po inim peronima
životnih stanica
dočekujući
ispraćajući
ruku umornih od mahanja
onima
svojima, tuđima

Tako sada
nakon svega

Svoju jutarnju
popodnevnu
ili tamo neku
kafu
mogu popiti
samo iza
prozora
zagledani u zelenilo grana
od kojeg naviru
suze u očima

Mogu li i one
suze
stati u brojevima