NE MARI
Zar nismo tako blagoslovljeni
Tako uništeni,tako mladi
Ne mari... i to će proć
Zar nismo tako zadovoljni
Tako siti a vječito gladni
Ne mari i to će proć
I kasni poljubac i duboka noć
I vruća postelja i osmijeh u rastanak
Zar nismo trenutak tek u vremenu
Zemlja u plamenu
Nestajući oblak na nebu
Ne mari
U vječnosti atom boravi
Pun memorije, pun ljubavi
Dio nas neusmrtivih
Iza tačke, iza svršetka svih stvari
U MRTVOM OKU PLAMEN GORI
Novi dan nema nikakvu moć
Sijač je bez sjemenja
Svjetiljka koja je bez svjetla ostala
Prljav je,učađen prozor
Kroz koji vidim samo vječitu noć
I povukoh se u gorje kameno
Da hranim se beznađem
I zborim sa nevoljom
Smrskane tetive i duha nemirnog
I tu u kraju svih krajeva
Duša se na visine otima
Plamtljiva,nepomirljiva
Da gorim kao kišno nebo hoću dok ne iznemognem
U karnevalu svjetla
Šepava da zaplešem
Kugu tuge u kišama da saperem
Sa bljeskom munje zajedno da vaskrsnem
I to mjesto najviše mori
To mjesto,taj plam
U mrtvom oku
Još uvijek što gori
ČEKANJE
Međ zelenim lišćem
Otežanim mekano
Tminom večernjom
Prošao je vjetar topao
I gore se popeo
Za njim i moj uzdisaj težak i propao
Za nebeskim leptirima
Pamučnim cestama
Kućama od šečera
I dušama bez vremena
Jaki katanci na kapijama
Mojim zemaljskim sjenama
Komad srca gubim svaki dan
Pogled u daljinama istrošen
Vraća se ponovo da navaljuje
Tamo gdje ne može
Povio je vjetar vatrene cvjetne glavice
Podsjetio na ljepote koje
U mojim očima svenuše
EDEN
Pod olupinama je
Strašnim nedaćama
Neprestalnim kišama
A unutar oluje – cvijet
Zora
Ekstaza jogija
Otuđena od pameti tako su govorili
Pod bremenom i crnim velom
Neće još dugo izdržati
Zar ljubav ne razara tkivo
I ne ruši stijene razuma?
Zar ona nije kadra uništiti čovjeka?
Ne znaš ti za moj mirisni eden
Ispod paklenih plamenova
Ne znaš ti za moje cvjetove
Ispod najžalosnijih ruševina
OPET SUTRA . . .
Pala je mokra tama
Na bijele cvjetove
I oni neki sjetan sjaj dobiše
Željezno nebo svud se prostire
Gledam nebo
Ono gleda u mene
Otkinuta od misli,od svjetla
Trčim za sobom al nikako da se dostignem
Pokraj bijelih cvjetova
Natopljenih prazninom i spokojom
Promičem kao duh pretrpan s umorom
Kao prosac sumorna,upala lica
Dlana punog hljeba užeglog
Misao misao melje do prašine
Tišti sto ljepotu bijelih cvjetova
Još uvijek zamijećujem
Zauvijek izgubljen svijet za mene
Pitam tamu,pitam sive oblake
Tišina postojanja odgovara sa ćutanjem
Nesnošljivi sati i dug lanac rđavog vremena
U sobi,u svijetu,u njedrima
Ne dopada mi se ovdje
Nema smaragdnih livada,nema ljudskog dodira
Iscurio je svijet sa rane na srcu
U crvenim rijekama
Kapljice kiše kamen bolje od moje kože upija
Ja sam sad samo gola fabrika
Dani prolaze
Pa kako samo zaludno kroz ovog čovjeka
Žalosna su sva čudesna,blistava jutra
I bijeli, mokri cvjetovi
I opet sutra i sutra i sutra.....
*************
Merima Krivošija, rođena 23. avgusta 1986. godine u Sarajevu.
Medicinski - laboratorijski tehničar po struci.
Živi i radi u Sarajevu kao freelance pisac.
KNSINFO / 20.05.2021.g.